Parnični postupak - sudska praksa Bosne i Hercegovine

U slučaju objektivne eventualne kumulacije uslov za odlučivanje o sljedećem eventualnom zahtjevu je odbijanje prethodnog (prethodnih) zahtjeva. To znači da će sud, ukoliko ustanovi da je prvi postavljeni zahtjev neosnovan, taj zahtjev presudom odbiti, i istom presudom odlučiti o sljedećem zahtjevu (usvojiti ga ili odbiti), dok u slučaju kada sud prethodni zahtjev usvoji, o sljedećem neće ni odlučivati.

Prema članu 132. ZPP svaka isprava (javna ili privatna) je dokaz, a razlika postoji samo u dokaznoj snazi, kao i teretu dokazivanja da neke činjenice iz isprave nisu istinite. Kod javnih isprava teret dokaza je uvijek na strani koja činjenice iz takve isprave osporava, a kod privatnih isprava teret dokaza o činjenicama iz te isprave je na onom ko podnosi tu ispravu kao dokaz. Tuženi u postupku nije osporavao činjenice koje su naveden u dokazima, već je paušalnim prigovorima osporavao zakonitost dokaza. Međutim, u građanskom pravu, za razliku od krivičnog prava (član 11. ZKP FBiH), procesni zakoni ne poznaju pojam "zakonitog" dokaza, pa su ovi prigovori odbijeni kao neosnovani.

Kod ocjene o tome jesu li zakonski nasljednici ostavitelja jedinstveni suparničari, ovisi o sadržaju tužbenog zahtjeva o kojem se raspravlja u postupku. U sporu kao što je ovaj, a gdje tužbenim zahtjevom tužitelji (dvoje od četiri zakonska nasljednika) traže od tuženog (trećeg zakonskog nasljednika), te kada je četvrti zakonski nasljednik povukao tužbu, ostvarenje prava na nužni nasljedni dio, tužitelji nemaju položaj jedinstvenih već običnih suparničara gdje su isti slobodni u svojim radnjama i parnične radnje jednih ne utiču na prava i obaveze drugih suparničara, tako da jedan od tužitelja može povući tužbu i sud donijeti presudu u odnosu na ostale tužitelje, a da povlačenje tužbe nema nikakvog uticaja na položaj niti ostalih tužitelja, niti tuženog jer je pravo svakog od zakonskih nasljednika da odluči hoće li potraživati i ostvarivati pravo na nužni dio.

Činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučenje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. g., serija A, broj 204). Evropski sud je istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe, koji treba biti pojedinačno ispitan. U konkretnom slučaju pravila u vezi sa isključenjem ili izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP. Relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudija u pojedinačnim predmetima. Iako revident nije doveo u pitanje sudijinu subjektivnu nepristrasnost, (osporio je pristrasnost prema objektivnom principu) pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, stanovište revidenta jeste važno iako ne odlučujuće. U vezi s tim, a imajući u vidu da je utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, to je važno povjerenje koje sudovi moraju uživati u javnosti u demokratskom društvu. Ono što je odlučujuće jeste da li jedan te isti sudija se direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta. Dakle, iako u ovom predmetu isti sudija nije donijela prvostepenu presudu po kojoj je ona učestvovala o odlučivanju po žalbi, odlučujuće je da je učestvovala u oba postupka i direktno se bavila pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta. Revident nije mogao tražiti izuzeće sudije jer nije znao sastav žalbenog vijeća sve do uručenja presude Kantonalnog suda. Vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo je paziti na svoj sastav po službenoj dužnosti, što je propustilo.

Tužitelj u ovoj pravnoj stvari je pravno lice, radi se o parnici o imovinskopravnom zahtjevu u kojoj vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 50.000,00 KM. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da punomoćnik tužitelja u konkretnoj parnici može biti samo osoba koja ima položen pravosudni ispit, bilo da je to uposlenik tužitelja ili advokat. Kako je na ročište za glavnu raspravu za tužitelja pristupila njegova opunomoćena uposlenica koja nema položen pravosudni ispit, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da za tužitelja nije pristupio ovlašteni kvalifikovani punomoćnik, bez opravdanih razloga, te da su se stekli uslovi za primjenu odredbe člana 97. stav (3) ZPP.

Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe o suvlasništvu (član 21. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima). Za otuđenje cijele nekretnine prvotužena je morala imati saglasnosti tužitelja kao drugog suvlasnika, što do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda nije dokazala (član 17. stav (3) Zakona o vlasničko - pravnim odnosima u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku). Kako je prvotužena ugovorom o poklonu raspolagala cijelom nekretninom u korist drugotuženog, takav ugovor je djelomično ništav u dijelu preko ½ zbog nepostojanja osnova ugovorne obaveze jer je prenijela više prava nego što je imala (član 52. u vezi sa članom 105. stav (1) ZOO). Tužitelj je dokazao postojanje činjenice na kojoj je zasnivao tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu, pa je pravilnom

primjenom materijalnog prava trebalo samo djelomično usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti i da drugotuženi trpi da se prvotužena upiše na navedenoj nekretnini u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi kao posjednik i nosilac prava raspolaganja radi građenja sa dijelom ½ . Ovaj sud je imao u vidu da je u širem zahtjevu sadržan i uži zahtjev i da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva kada dosudi i manji obim prava, ako je utvrdio da je tužbeni zahtjev samo djelomično osnovan.

I prema ocjeni drugostepenog vijeća nije osnovan zahtjev tužitelja za oslobađanje od troškova plaćanja sudske takse, ali ne iz razloga na kojima je prvostepeni sud zasnovao ožalbeno rješenje.

Naime, prvostepeni sud je odbio zahtjev da tužitelja oslobodi troškova plaćanja sudske takse uslijed činjenice da nije dokazao da je slabog imovnog stanja i da je o obavezi tužitelja na plaćanje već pravosnažno odlučeno. Istaknuti zaključci prvostepenog suda zasnovani su na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

Razlog za odbijanje prijedloga tužitelja, sud nalazi u činjenici da ne ispunjava uslove propisane u članu 337. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, a koji se odnosi na imovno stanje koje potvrđuje da izmirenje troškova sudske takse šteti izdržavanju tužitelja i njegove porodice. Prije utvrđivanja ispunjavanja uslova za oslobađanje od troškova, prvostepeni sud je propustio cijeniti da je tužitelj zahtjev za oslobađanje od troškova podnio nakon pravosnažnosti presude donesene u postupku u kojem je nastala taksena obaveza. Prijedlog za oslobađanja od plaćanja sudske takse stranka, kao i svaki drugi zahtjev u vezi s glavnom stvari i sporednim potraživanjima, parnične stranke mogu isticati samo tokom trajanja postupka. Kako se parnica završava pravosnažnošću odluke, to tužitelju pripada pravo na postavljanje zahtjeva do pravosnažnog okončanja spora, što je tužitelj propustio učiniti u konkretnoj parnici koja je okončana donošenjem drugostepene presude dana 21.12.2017. g., a tužitelj je zahtjev za oslobađanje troškova podnio dana 15.02.2018. g.

Proizilazi da tužitelj neosnovano zahtijeva oslobađanje od troškova plaćanja sudske takse na tužbu i presudu jer je istaknut nakon pravosnažnog okončanja spora, a ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud. Međutim, propust prvostepenog suda nije uticao na pravilnost odluke o odbijanju zahtjeva, pa je drugostepeno vijeće nakon otklanjanja ukazanog nedostatka, odbilo žalbu i potvrdilo ožalbeno rješenje.

Prema zaključku vijeća, u konkretnom sporu, ostvareni su uslovi za primjenu člana

343. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, koji je prvostepeni sud pravilno primijenio.

Naime, citirana odredba sankcioniše stranku ukoliko svojim parničnim radnjama teže zloupotrijebi prava koja su joj priznata procesnim zakonom. Tužena je bila dužna dostaviti po nalogu Suda određenu poslovnu dokumentaciju koja se odnosi na broj zaposlenih i angažovanih u određenom vremenskom periodu. Kako se ova dokumentacija nalazi u posjedu tužene, Sud je primjenom člana 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH imao osnova da naloži tuženoj da u svrhu vještačenja dostavi određenu dokumentaciju. Tužena je imala pravo shodno stavu 3. citiranog člana da uskrati podnošenje isprava iz zakonom propisanih razloga. Međutim, ovo pravo tužena nije iskoristila nego je pasivnim držanjem, izbjegavanjem postupanja po nalogu Suda, djelimičnim ispunjenjem i davanjem nerelevantnih opravdanja, zloupotrebljavala činjenicu da je u isključivom posjedu tražene dokumentacije. Izbjegavajući dostaviti traženu dokumentaciju bez korištenja prava da uskrati podnošenje isprave na zakonit način, tužena se nije savjesno koristila pravima koja su joj priznata zakonom, a što je bila dužna prema odredbi člana 14. citiranog Zakona.

Zloupotreba procesnih prava postoji kada stranka koristi svoja procesna prava da bi odugovlačila postupak ili šikanirala svog protivnika, pa i sud. Stoga je i drugostepeno vijeće zaključilo da sve okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je tužena zloupotrijebila prava priznata procesnim zakonom i da je pobijano rješenje o novčanom kažnjavanju pravilno i zakonito.

Iz predmeta spisa proizilazi da su konkretni spor i parnica koja je pravosnažno okončana pod brojem S 1 P 028623 18 P proizašli iz istog životnog događaja i da su zasnovani na istom osnovu. Nadalje, proizilazi da je pravosnažno okončani spor pokrenuo Š. S. i da u ovom sporu nije učestvovala tužiteljica kao stranka, pa time nije ostvaren prvi uslov za postojanje presuđene stvari, a to je identitet stranaka. Stoga okončanje ovog spora nema uticaja na tužiteljicu bez obzira što je i njena tužba usmjerena protiv istog tuženog i što se tužbeni zahtjevi djelimično podudaraju. Ovo iz razloga jer se pravosnažnost presude ne odnosi na treća lica ukoliko nisu univerzalni ili singularni nasljednici parničnih stranaka na koje je prešlo pravo ili obaveza ili presude.

Iz predmeta proizlazi da ne postoji ni identitet tužbenih zahtjeva. Naime, i tužiteljica i Š. S. osporavali su istu odluku o imenovanju na mjesto urednika Dokumentarnog savremenog programa, ali su osporavali i odluku o odbijanju žalbe. Prvostepeni sud je kod utvrđivanja identiteta tužbenih zahtjeva propustio cijeniti da se drugi dio tužbenog zahtjeva odnosi na različite drugostepene odluke i da se ne radi o istom zahtjevu.

Kod utvrđenja da je osporavana odluka o imenovanju poništena pravosnažnom odlukom i da je naloženo ponovo provođenje postupka izbora, prvostepeni sud je cijenio postojanje pravnog interesa tužiteljice za vođenje parnice. Postojanje pravnog interesa cijeni se samo kod tužbi za utvrđenje kako je to propisano članom

21. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa je preobražajnog karaktera, dakle radi se o konstitutivnoj tužbi za čije podnošenje nije uslov postojanje pravnog interesa, niti se njena dozvoljenost cijeni iz tih razloga.

Budući da propuste prvostepenog suda drugostepeno vijeće ne može otkloniti, to je primjenom člana 194. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH žalba uvažena, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će zakazati glavnu raspravu, provesti usvojene dokaze i donijeti meritornu odluku, imajući u vidu da je nakon podnošenja konkretne tužbe prestala važnost odluke o imenovanju čije se poništenje traži, te cijeneći razloge za osporavanje zakonitosti odluke o žalbi čije poništenje tužiteljica također zahtijeva.

Postupak određivanja privremene mjere radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja se provodi primjenom odredbi člana 247. do 256. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH. Stoga se i u pogledu ulaganja pravnih lijekova izjavljenih protiv rješenja Suda, saglasno odredbi člana 253. navedenog Zakona, imaju primijeniti odredbe Zakona o izvršnom postupku. Naime, protiv rješenja sudije pojedinca donesenih na osnovu odredbi Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH mogu se izjaviti žalba i prigovor (ako je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu vjerodostojne isprave), kako to propisuje odredba člana 11. navedenog Zakona.

U predmetnom slučaju, tužitelj je na rješenje drugostepenog vijeća Suda BiH izjavio reviziju - vanredni pravni lijek smatrajući da je revizija dopuštena u smislu odredbe člana 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH jer označena vrijednost spora u vrijeme podnošenja tužbe iznosi 31.050,00 KM, odnosno da je ispunjen uslov iz člana 204. stav 3. istog Zakona - radi pravne prakse.

Prema shvatanju revizionog vijeća, revident gubi iz vida da se radi o rješenju za određivanje privremene mjere obezbjeđenja nenovčanog potraživanja koji postupak se vodi prema odredbama Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH.

Odredba člana 12. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH jasno propisuje da u izvršnom postupku i postupku obezbjeđenja, revizija i ponavljanje postupka nisu dopušteni, osim kada se ponavljanje postupka traži u slučaju iz člana 51. stav 6. navedenog Zakona.

Dakle, u konkretnom slučaju, obzirom da je izjavljivanje vanrednog pravnog lijeka isključeno navedenom zakonskom odredbom, to reviziono vijeće nije niti cijenilo dopuštenost revizije u smislu odredbe člana 204. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pa su stoga navodi tužene o nedopuštenosti izjavljene revizije osnovani u cijelosti.

Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci rješenja primjenom odredbe člana 214. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

Neosnovano revident navodi da je drugostepena presuda nezakonita jer je donesena bez održavanje rasprave u smislu člana 217. ZPP-a.

U odnosu na ovaj prigovor revidentu se ukazuje da drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, kako je propisano članom 217. stav 1. ZPP-a. Kad vijeće drugostepenog suda cijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se pred drugostepenim sudom utvrde nove činjenice ili izvedu novi dokazi ili ponovo izvedu već izvedeni dokazi, zakazat će raspravu u smislu odredbe iz člana 217. stav 2. ZPP-a, što u konkretnom slučaju nije bili potrebno. Iz sadržaja i smisla navedene zakonske odredbe proizilazi da drugostepeni sud ima procesno ovlaštenje, a ne obavezu zakazivanja rasprave, zbog čega su neosnovani navodi tuženog kojima ukazuje na nezakonitost pobijane presude iz tih razloga.

U konkretnom slučaju prvotuženi je podnio reviziju putem punomoćnika -direktora i glavnog generalnog inspektora koji je po Zakonu o unutrašnjim poslovima Federacije BiH (Sl. novine F BiH broj 49/05) ovlašten ga zastupati.

Međutim, kako zakonski zastupnik prvo-tuženog nema položen pravosudni ispit (dokaz o navedenom nije dostavio ni nakon poziva suda), a što je uslov koji zakonski zastupnik mora imati za podnošenje revizije u smislu naprijed citirane odredbe člana 301b. stav 2. ZPP, to je revizija nedozvoljena prema odredbi člana 247. stav 2. ZPP.

Prvo-tuženi je dana 19.12.2017. g. dostavio sudu punomoć za advokata S.S. za zastupanje u revizijskom postupku od 20.03.2017. g. i reviziju sačinjenu po ovom punomoćniku.

Međutim, revizija koju je prvo-tuženi izjavio putem punomoćnika advokata S.S. nije blagovremena.

Naime, advokat S.S. nije zastupao prvo-tuženog tokom postupka, nego mu je punomoć prvo- tuženi dao nakon što je primio drugostepenu presudu, pa se rok za podnošenje revizije računa od dana prijema drugostepene presude od strane prvo-tuženog lično.

Kako je prema podacima u spisu prvo-tuženi drugostepenu presudu primio dana 08.03.2017. g., a reviziju putem punomoćnika advokata je izjavio dana 19.12.2017. g. (preporučenom pošiljkom) to je revizija predata sudu izvan roka za izjavljivanje revizije od trideset dana propisanog članom 237. stav 1. ZPP, pa je ista neblagovremena.

Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH i činjenice konkretnog predmeta, ovaj sud ocjenjuje da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja predsjednika i članova Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje, koja je propisana Zakonom o imenovanju, prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresovano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom Ombudsmena. Kontrola zakonitosti se konačno završava upućivanjem nalaza i preporuka Ureda Ombudsmena Parlamentu Federacije BiH kao zakonodavnom tijelu, čije zakone i propise izvršava Vlada Federacije BiH (tužena u konkretnom slučaju).

Prema tome nema osnova da se konačna odluka o razrješenju, koja je objavljena u Službenim novinama Federacije BiH, preispituje u parničnom postupku, pošto odredbama navedenog zakona za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita.

Ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženog da drugostepeni sud kad je rješavao njegovu žalbu propustio sankcionisati pogrešnu primjenu čl. 127. ZPP kroz navode da na okolnosti visine štete tužitelji nisu provodili dokaze i da je osnovom pravila o teretu dokazivanja prema čl. 126. ZPP tužbeni zahtev za štetu na ime tuđe njege i pomoći trebalo odbiti. Protivno tome, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je bilo mjesta da o visini naknade te štete prvostepeni sud odluči prema svojoj ocjeni, osnovom ovlasti iz čl. 127. ZPP. Tada u pogledu visine iznosa isključuje se primjena pravila o teretu dokazivanja (čl.126. ZPP), a kojem bi inače bilo mjesta da nema ovlaštenja iz čl. 127. ZPP. Naime, osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć proizilazi iz čl. 195. ZOO, jer su dokazane činjenice o teškom tjelesnom oštećenju tužiteljice D.G. i njenoj invalidnosti od 90% i da po izlasku (18.02.2008.g.) iz bolnice joj je svakodnevno potrebna tuđa njega i pomoć, kao i u čemu se ista sastoji. Troškovi tuđe njege i pomoći su materijalni troškovi nastali za one usluge oštećenom licu koje omogućavaju zadovoljenje njegovih osnovnih bioloških potreba ako navedene potrebe ne može sam zadovoljiti usljed invalidnosti.

Tačno je da na okolnosti cijene tih materijalnih troškova tužiteljica nije provodila dokaze (npr. potvrdu ili cjenovnik odgovarajuće ustanove koja pruža ovaj vid usluga), međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama. Po mišljenju i ovog suda, drugostepeni sud je u smislu čl.

127. ZPP, prema svom ličnom iskustvu, općem životnom iskustvu, te pravilima logičkog mišljenja, visinu odmjerio adekvatno stvarnom stanju troškova usluga mjesečno nemedicinskog lica u skladu sa obimom tuđe njege i pomoći koju je potrebno ukazati pet sati dnevno tužiteljici D.G. (po 400 KM),

koja je starosne dobi preko 67 godina. Ta naknada rezultat je logičnog odmjeravanja koja omogućava zadovoljenje njezinih osnovnih bioloških potreba (uzimanje hrane, oblačenje i svlačenje, lična higijena, vršenje redovnih fizioloških potreba, kretanje uz pomoć osoba odnosno invalidskih pomagala), pa su neosnovani prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude kroz navode o previsoko odmjernoj naknadi te štete.

Takođe, nisu prihvtljivi prigovori tuženog u odnosu na odluku o naknadi nematerijalne štete po osnovu naročito teškog invaliditeta, jer priznavanje ovog prava tužitelju J.G. zasniva se na čl. 201. st. 3. ZOO. Tačno je da na okolnosti promjena u kvaliteti života, tužitelj nije saslušan kao stranka, međutim visinu te štete, zbog njene prirode nije moguće izraziti sasvim preciznim mjerilima, odnosno mogla bi se utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama (osjećaji tužitelja prema stanju u kojem se nalazi njegova supruga), pa su nižestepeni sudovi pravno utemeljeno odmjerili u smislu čl. 127. ZPP

- prema svojoj ocjeni, odnosno ličnom i općem životnom iskustvu i pravilima logičkog mišljenja. Pošto se u pogledu visini te odštete isključuje primjena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 126. ZPP, to su neprihvatljivi prigovori revidenta o nepravilnosti i nezakonitosti pobijane presude. Tužitelj je

predložio da se visina ove odštete utvrdi prema stavu sudske prakse, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja. Protivno stanovištu revidenta, visina naknade (15.000,00 KM) rezultat je logičnog odmjeravanja utemeljenog na prikupljenim pomoćnim elementima (medicinske dokumentacije o neuropsihijatrijskim specijalističkim pregledima tužitelja Jakova Grubišića od 31.03.2008.g. i 10.10.2011.g.), a što je u skladu sa principima norme čl. 127. ZPP o čemu su nižestepeni sudovi dali pravno utemeljene razloge kroz obrazloženje svojih presuda i materijalno pravnu odredbu čl. 200. ZOO pravilno primjenili. Po ocjeni i ovog suda u kvaliteti života ovog tužitelja promjene postoje i koje opravdavaju dosuđenje naknade za duševne bolove u uslovima životne zajednice sa suprugom koja je naročito teškog invaliditeta, a prilikom odmjeravanja njene visine nižestepeni sudovi su se kretali u okviru Orjentacionih kriterija o visini naknade nematerijalne štete ovog suda iz 2006.g. i sudske prakse u sličnim slučajevima.

Tužitelj osnovano ukazuje na nepravilnost odluke nižestepenih sudova u pogledu zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka, a iz slijedećih razloga:

U odnosu na ovo, u revizijskom stadiju postupka sporno pravno pitanje, valja pomenuti da ZPP u dijelu kojim uređuje parnične troškove, ne sadrži odredbu o zateznoj kamati. Obaveza naknade parničnih troškova je novčana obaveza, jer se sastoji u plaćanju određene svote novca. Specifična je samo po tome što ne nastaje voljom stranaka nego na osnovu zakona i odlukom suda, ali se time ne mijenja njena priroda novčane obaveze. Dakle, zakonska je obligacija, bez obzira što predstavljaju sporedno potraživanje, te nema osnova za izuzimanje tih potraživanja iz režima ostalih novčanih obaveza, pa se primenjuje pravilo o zateznoj kamati iz člana 277. stav 1. ZOO. Tom odredbom je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. O naknadi parničnih troškova (član 396. stav 1. ZPP) odlučuje sud na određeni zahtjev stranke, koja je (stav 2. te odredbe) dužna da određeno navede troškove za koje traži naknadu. Podnošenjem takvog zahtjeva stranka poziva svog protivnika da ispuni zakonsku obavezu naknade parničnih troškova i na taj način, u smislu člana 324. stav 2. ZOO, ispunjene su predpostavke za nastupanje dužničke docnje. O tom zahtjevu, kako je to propisano članom 396. stav 3. ZPP, sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. Zato je obaveza naknade parničnih troškova dospjela danom donošenja odluke prvostepenog suda i od tada teče obaveza na plaćanje zatezne kamate na iznos parničnih troškova koji je tom odlukom dosuđen.

Ovakav pravni zaključak ima uporište u ZIP koji sadrži odredbu kojom je uredio plaćanje zateznih kamata na troškove postupka. Naime, odredbom člana 28. stav 2. tog zakona propisano je “ako plaćanje zateznih kamata na troškove postupka nije određeno već u samoj izvršnoj ispravi sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno zaključenja poravnanja do naplate.“

Imajući u vidu da je tom zakonskom odredbom priznato pravo tražiocu izvršenja na zakonske zatezne kamate na parnični troškove i onda kad u izvršnoj ispravi nema odluke o plaćanju zakonskih zateznih kamata na parnične troškove, to s obzirom na takav sadržaj citirane zakonske odredbe, koja je materijalno pravne prirode, iako se nalazi u okviru izvršnog procesnog zakona, opravdava i zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata kada je podnesen prije donošenja izvršne isprave, kao što je slučaj u ovom predmetu. Dakle, obaveza naknade parničnih troškova je novčana obaveza koja dospijeva donošenjem odluke na koju je protivna strana obavezna plaćati zateznu kamatu od donošenja odluke do isplate. Stoga, tužitelj u reviziji osnovano ukazuje da je odluka o kamati zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 177. stav 1. ZPP (trošak postupka dospio zaključivanjem glavne rasprave).

Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju tužitelja djelimično usvojiti i odlučiti kao što je bliže navedeno u drugom stavu izreke ove presude, dok je primjenom odredbe člana 248. ZPP revizija tužitelja u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana (stav tri izreke ove presude), a revizija tuženog u cijelosti kao neosnovana odbijena (stav prvi izreke ove presude).

Na prijedlog tužitelja sud je donio dopunsko rješenje kojim je obavezao tuženu da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u većem iznosu od dosuđenog, na osnovu utvrđenja da prilikom odlučivanja o troškovima spora nije odlučeno o zahtjevu tužitelja za uvećanom nagrade za svaku pojedinu radnju.

Žalba tužene osnovano pobija dopunsko rješenje zbog pogrešne primjene odredbi parničnog postupka. Naime, odredbe člana 159. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH propisuju donošenje dopunske presude ukoliko sud propusti da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom. U konkrentom sporu tužitelji su postavili zahtjev za naknadu troškova spora i o tom zahtjevu sud je donio odluku u presudi. Činjenica da nisu pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava kod odlučivanja o visini naknade, ne podrazumjeva da je sud propustio odlučiti o jednom zahtjevu, kako su pogrešno zaključili tužitelji, a prvostepeni sud prihvatio. Odlučivanje o troškovima spora u domenu je primjene materijalnog prava, pa propusti u tom dijelu mogu biti samo žalbeni razlozi, a nikako razlog za donošenje dopunske odluke.

Proizilazi da nisu bili ispunjeni procesni uslovi za donošenje dopunske odluke jer istom nije odlučeno o propuštenom zahtjevu već je izvršena korekcija propusta u primjeni materijalnog prava kod odlučivanja o postavljenom zahtjevu. Prvostepeni sud je propustio cijeniti ispunjenje zakonskih uslova za postupanje po zahtjevu tužitelja, ali i činjenicu da je prije donošenja dopunskog rješenja uložena žalba tužitelja u kojoj je jedan od žalbenih razloga identičan razlogu za donošenje dopunske odluke. Ukazani propusti imali su za posljedicu pogrešnu primjenu odredbi 159. stav 1 u vezi sa 169. stav 1. citiranog zakona, usljed čega je valjalo usvojiti žalbu tužene i dopunsko rješenje ukinuti, a odbiti žalbu tužitelja jer neosnovano potražuju naknadu troškova za sačinjavanje zahtjeva koji nije nužan za vođenje ove parnice.

Tek eliminisanjem iz pravnog života dopunskog rješenja, stekli su se uslovi za preispitivanje prvostepene presude u dijelu o dluke o troškovima jer su na sasvim različit način odlučile o troškovima ne samo u pogledu visine nego i utvrđenja na koju parničnu stranku pada obaveza da ih nadoknadi.

Tužitelj se u reviziji poziva na primjenu odredbe člana 204. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 176., 13., 191., 199., 188., 177., 178. i 121. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH i zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno odredbi člana 3. i 7. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.

Stranke mogu u slučajevima kada revizija nije dozvoljena prema odredbi člana 204. stav 2 navedenog zakona da podnesu reviziju protiv drugostepene presude ako smatraju da odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U tom slučaju, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na nju odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari izjavio reviziju radi povrede odredbi člana 176., ZPP-a pred Sudom BiH, ali nisu jasno i određeno postavio pravno pitanje o kojem revizijsko vijeće treba da zauzme odgovarajući pravni stav, iz kojih razloga je revizija nedopuštena.

Pitanje momenta početka računanja zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematrijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nije pravno pitanje o kome revizijsko vijeće treba da zauzme stav u pogledu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kako odbijajući dio tužbenog zahtjeva ne prelazi iznos od 30.000,00 KM nego je manji (14.382,41 KM), to je tužitelj smatrajući da odluka u sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačio dva pitanja zbog kojih je podnio reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava, te je izložio razloge zbog kojih smatra da su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizijsko vijeće je zaključilo da zauzme svoj stav samo u pogledu pitanja da li odluka o neplaćenom odsustvu koja je donesena u vrijeme tužiteljevog boravka u pritvorskoj jedinici i to bez zahtjeva tužitelja, može proizvesti pravno dejstvo koje se ogleda u uskraćivanju prava tužitelju zbog neosnovanog lišenja slobode na naknadu štete u vidu neisplaćenih plaća i za vrijeme trajanja neplaćenog odsustva u iznosu od 13,352,41 KM.

Osnovano revident ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda kada odbija tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete usljed gubitka plaće za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. g. Iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja apelaciono vijeće zaključuje da je nesporna činjenica da je tužitelj u periodu od 10.12.2007. do 26.06.2008. g. bio lišen slobode na osnovu Rješenja o određivanju pritvora Suda BiH broj X-KRN-07/477 od 10.12.2007. g. Tužitelju je također od strane Suda BiH dana 12.12.2007. g. Rješenjem broj X-KRN-07/477 izrečena mjera zabrane posjete od strane supruge, kao i zabrana obavljanja telefonskih razgovora sa suprugom i sestrom, a nakon ukidanja pritvora (26.06.2008. g.), istome je izrečena mjera zabrane kontaktiranja i sastajanja sa bivšim i sadašnjim uposlenicima Međunarodnog aerodroma Sarajevo (poslodavac tužitelja). Mjere zabrane su ostale na snazi sve do 12.05.2009. g. kada je donesena prvostepena presuda kojom je tužitelj osolobođen od optužbe. Iz tog razloga, tužitelj osnovano ukazuje da je rješenje o odobravanju neplaćenog odsustva za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. g. ništavo i isto nije moglo proizvoditi nikakvo pravno dejstvo. Pogrešan je shvatanje prvostepenog suda, koje kao pravilno prihvata drugostepeno vijeće, da je tužitelju na njegov zahtjev poslodavac odobrio neplaćeno odsustvo u trajanju od 01.02.20108. do 01.02.2009. g. pri tome pozivajući se na odredbu člana 47. Zakona o radu F BiH („Službene novine F BiH“, br. 43/99,32/00 i 29/03). Naime, tužitelj je bio zaposlenik JP Međunarodni aerodrom Sarajevo i isti se u vrijeme odobravanja neplaćenog odsustva nalazio u pritvorskoj jedinici. Odredba člana 47. Zakona o radu F BiH propisuje mogućnost dobivanja neplaćenog odsustva na osnovu zahtjeva zaposlenika.

Postupak donošenja rješenja o neplaćenom odsustvu, kao i donošenja nekih drugih rješenja proisteklih iz radnopravnog statusa je upravni postupak. Odredba člana 124. Zakona o upravnim postupku BiH (identična odredba Zakona o upravnom postupku F BiH) propisuje da u stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtjev postoji. Dakle, poslodavac je o tužiteljevom zahtjevu za neplaćeno odsustvo mogao odlučivati samo ako je tužitelj, kao zaposlenik, takav zahtjev podnio, jer o volji stranke zavisi hoće li radi ostvarivanja svojih prava tražiti rješavanje određene upravne stvari. Zahtjev poslodavcu za neplaćeno odsustvo može podnijeti isključivo tužitelj koji je zaposlenik istog, a ne njegova supruga, jer samo on ima svojstvo stranke u toj upravnoj stvari. U toku postupka je utvrđeno da je supruga podnijela zahtjev direktoru tužitelja i da je isti donio rješenje o neplaćenom odsustvu zaposleniku koji je u tom momentu bio u pritvorskoj jedinici, a zbog mjera zabrane nije mogao niti kontaktirati sa svojom suprugom, kao ni sa zaposlenicima gdje je bio zaposlen. Stoga takvo postupanje poslodavca koje je protivno procesnom pravilu upravnog postupka (postupanje u upravnim stvarima po zahtjevu stranke) dovodi do povrede postupka zbog čega se doneseno rješenje o neplaćenom odsustvu mora smatrati ništavim. Isto je moglo biti konvalidirano naknadno da je tužitelj na njega pristao, o čemu u spisu nema nikavih dokaza. U predmetnoj svari je očigledno da poslodavac nije mogao odlučivati o zahtjevu lica koje nema svojstvo stranke (supruga tužitelja), a također iz razloga dužine trajanja pritvora (26.06.2008. g.) kao i mjere zabrane kontaktiranja tužitelju sa svim zaposlenicima JP Međunarodni aerodrom Sarajevo (12.05.2009. g.), pa stoga nije moglo doći ni do konvalidacije rješenja o neplaćenom odsustvu. Kako se radi o ništavom rješenju, to nisu pravilna zaključenja nižestepenih sudova da je tužitelj u navedenom periodu iskoristio pravo iz radnog odnosa na rad bez naknade plaće tako da sva njegova prava iz rada i po osvu rada miruju kao što je i pravo na isplatu plaće i pravo na priznavanje prava staža osiguranja. Na povredu materijalnog prava tužitelj je i u žalbi osnovano ukazivao. Stoga je i odlučeno kao u prvom stavu izreke presude te tužitelju na ime naknade štete za navedeni period primjenom odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima dosuđen ukupan iznos od 13.352,41 KM. Navedeni iznos je utvrđen na osnovu nalaza urađenog od strane vještaka finansijske struke na koji prvotužena nije imala primjedbi. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose naknade plaće dosuđene zakonske zatezne sa rokom dospjeća kao u izreci presude primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

Kako je osnovan zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 01.02.2008. do 01.02.2009. g., to je po shvatanju apelacionog vijeća osnovan i zahtjev tužitelja da se obaveže drugotuženi da za navedeni period izvrši u Matičnoj evidenciji pod matičnim brojem 0001157569420, te ličnim brojem 1506957174358 izvrši upis staža osiguranja. Obrazloženje drugostepenog vijeća kojim se prihvata obavezivanje drugotužene da tužitelju izvrši upis staža osiguranja za period od 02.02.2009. do 21.06.2010. g. ovo vijeće prihvata u cjelosti jer je rezultat pravilne primjene odrebe člana 441. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH). Navedena odredba propisuje da se licu kome je zbog neosnovane osude ili neosnovanog lišenja slobode prestao radni odnos ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja, priznaje radni staž, odnosno staž osiguranja kao da je bio na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode staž izgubilo. U staž se uračunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je došlo zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, a koja nije nastala krivnjom te osobe. Navedena odredba omogućava oštećenom licu otklanjanje svih štetnih posljedica za gubitak prava iz radnog odnosa. Iz stanja spisa proizlazi da se tužitelj obraćao drugotuženoj za priznanje staža osiguranja za period od 01.02.2008. do 21.06.2006. g., dakle obuhvaćen je bio i period za koji mu je ovom presudom utvrđeno pravo na priznanje staža osiguranja. Drugotuženi je odbio da na osnovu pismenog obraćanja tužitelja prije podnošenja tužbe za navedeni period tužitelju prizna staž osiguranja. Kako se radi o situaciji da drugotuženi nije priznao staž osiguranja na osnovu odredbe člana 441. stav 1. ZKP BiH, to je priznanje staža nastupilo po sili zakona, jer smisao navedene zakonske odredbe jeste da se sudska zaštita ostvari bez prethodnog vođenja upravnog postrupka. Pravilan je stav drugostepenog vijeća kada odbija tužitelja sa zahtjevom za obavezivanje drugotuženog da izvrši uplatu doprinosa na iznos plaća od 36.176,57 KM, jer to proizlazi iz pravilne primjene materijalnog prava tj. odredbe člana 441. stav 4. ZKP BiH. Radi gore izloženog, odlučeno je kao u prvom stavu izreke presude primjenom odredbe člana 208. stav 2., a u vezi sa članom 216. stav

1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

Revizijsko vijeće zaključuje da pitanje momenta početka računanja zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematrijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nije pravno pitanje o kome revizijsko vijeće treba da zauzme stav u pogledu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je iz toga zaloga revizija i odbačena kao nedopuštena primjenom odredbe člana

208. stav 2., a u vezi sa članom 214. stav 5. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

Tužitelj u obrazloženju navedenog pravnog pitanja ističe da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u smislu člana 178. ZPP i nepravilne primjene odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 277. ZOO i članom 394. ZOO iz razloga što je sud zakonsku zateznu kamatu pogrešno dosudio počev od dana presuđenja umjesto od dana podnošenja tužbe. Pri tome se poziva na izraženi stav u odluci Ustavnog suda BiH broj AP- 2141/05 od 20.102006. g. Analizirajući navedenu odluku Ustavnog suda, apelaciono vijeće zaključuje da je Ustavni sud u predmetnoj odluci utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ali iz razloga što je Vrhovni sud Federacije BiH osporenom presudom proizvoljno tumačio pravo i arbitrarno odbio da primjeni obavezno pravno shvatanje Građanskog odijeljenja tog suda. U sudskoj praksi Suda BiH nema različite primjene pravnog stava u pogledu dosuđivanja zatezne kamate na iznose dosuđene nematerijalne štete. U svim slučajevima do sada je primjenjen načelni stav Saveznog suda, Vrhovnih sudova Republika i Autonomnih pokrajina, te Vrhovnog vojnog suda održanoj od 27. do 29. maja 1987. g., koji se odnosio na dospjeće zakonske zatezne kamate na naknadu nematerijalne štete i koji glasi: „Zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je naknada određena.

Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade sud će uzeti u obzir i vrijeme proteklo od nastanka štete do donošenja odluke, ako dužina čekanja na satisfakciju i druge okolnosti slučaja to opravdavaju“.

Uporište za taj načelni stav nađeno je u odredbi člana 200. ZOO uz isticanje argumenta da se visina pravične naknade određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Obim takve satisfakcije, kao novčane obaveze u smislu člana 394. ZOO, može biti poznat tek onda, kad je na pravno obvezujući način izražen u novcu, a što nikad ne može da bude već prilikom nastanka štete. Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu prilikom prouzrokovanja štete još ne predstavlja novčanu obavezu kao glavnicu (član 277. ZOO) izraženu određenim brojem novčanih jedinica, pa zato ni zatezna kamata do tada ne može teći. Taj broj novčanih jedinica je u presudi određen nazivom „pravična novčana naknada“ i zato zatezne kamate teku od donošenja prvostepene presude.

Iz gore navedenog ovo vijeće zaključuje da navedeno pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe člana 204. stav 3. i 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pa nije o istome niti odlučivalo.

Prema ocjeni revizijskog vijeća, suprotno navodima revidenta, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka, jer je rješavajući žalbu tužene drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Pri tome uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeno vijeće ovog suda je opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima koje kao pravilne prihvata i revizijsko vijeće, jer isti nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te imaju uporište u odredbama materijalnog

prava, na koje se i pozvalo u obrazloženju pobijane presude. Stoga nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim vijećem ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 176. ZPP pred Sudom BiH.

Bez osnova je i prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Relevantna činjenična utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna i potpuna prihvatilo i drugostepeno vijeće, mogu se rezimirati na sljedeći način: Tužena je obavezana pravosnažnom presudom Osnovnog suda S. da RS-9/01 od 25.06.2001. g. da tužitelju uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 23.11.2000. g. U postupku prinudnog izvršenja tužena je tužitelju dana 10.04.2012. g. isplatila na ime pripadajućih naknada plaća iznos od 53.318,13 KM, dok je u odnosu na isplatu zakonskih zateznih kamata, izvršni postupak obustavljen.

Pravilno je shvatanje drugostepenog vijeća da nema osnova prigovor presuđene stvari. Iz izreke presude broj RS-9/01 od 25.06.2001. g. jasno proizlazi da su rješenja tužene broj 01/1-1019/00 od 23.11.2000. g. i broj 01/1-183 od 08.12.2000. g. poništena kao nezakonita, te naloženo tuženom da tužitelja vrati na posao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 23.11.2000. g. pa do povrata. Navedenom odlukom nisu dosuđene tužitelju zatezne kamate. I po shvatanju apelacionog vijeća, pravilan je zaključak prvostepenog suda koje u cjelosti prihvata drugostepeno vijeće, da se u predmetnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, jer za isto je potrebno da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, da postoji identitet zahtjeva i da postoji identitet činjeničnog osnova. U prethodnom ispitivanju tužbe prvostepeni sud je iz stanja spisa utvrdio da nedostaje jedan od uslova za postojanje presuđene stvari, a to je da nedostaje identitet zahtjeva, jer nije donesena odluka o zahtjevu za isplatu kamata, što tužena gubi iz vida. Naime, obustava izvršenja za prinudnu naplatu zateznih kamata nema karakter meritorne odluke, kako to pogrešno shvata tužena. Odredba člana 217. stav 6., a u vezi sa sa stavom 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH daje ovlaštenje tražitelju izvršenja (tužitelju u ovom slučaju) da u posebnom postupku pred sudom ostvaruje druga davanja po osnovu mjesečne plaće koju bi ostvario da je radio. Stoga predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije zahtjev koji već ranije pravosnažno i meritorno raspravljen, nego je to potpuno novi tužbeni zahtjev proizašao iz postupka uspostavljanja prava iz radnog odnosa.

Ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek koji mogu podnijeti stranke protiv pravosnažne presude o kojem sud odlučuje u formi rješenja. Zato se pitanje dozvoljenosti revizije protiv drugostepene odluke o prijedlogu za ponavljanje postupka cijeni prema odredbama člana 254. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 do 61/13). Za primjenu navedenih zakonskih odredaba potrebno je da se kumulativno ispune dva uslova: da se radi o drugostepenom rješenju kojim se postupak pravosnažno završava i da bi u tom sporu revizija bila dozvoljena protiv pravosnažne presude.

Kako je prijedlog za ponavljanje postupka vanredni pravni lijek kojim se pobija pravosnažna odluka suda (bez obzira da li je postala pravosnažna u prvom ili drugom stepenu suđenja) postupak je pravosnažno završen odlukom koja je donesena u postupku čije se ponavljanje traži, pa drugostepeno rješenje kojim je odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka (odbijanjem ili odbacivanjem prijedloga) nije rješenje kojim se postupak pravosnažno završava. Zato protiv drugostepenog rješenja kojim je pravosnažno odlučeno o prijedlogu za ponavljanje postupka revizija nije dozvoljena.

Budući da sud u konačnom, kod dosude troškova postupka uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice i da o tome koji su troškovi bili potrebni kao i o njihovoj visini, odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, u slučaju kada je tuženi u parnici osporavao osnov tužbenog zahtjeva u cjelini, a za utvrđenje relevantnih činjenica u pogledu postojanja osnova za dosudu je bilo nužno izvoditi odgovarajuće dokaze (npr. vještačenje), sud, troškove vezano za izvođenje tih dokaza, može dosuditi tužiocu u punom iznosu, nezavisno od konačnog uspjeha u parnici, odnosno od visine zahtijevnog i dosuđenog iznosa. Takvo postupanje, odnosno opravdanje za takvo postupanje je u značaju konkretnog dokaza za pravilno rješavanje spornog odnosa među strankama (jedino tim dokaznim sredstvom stranka je pred sudom mogla dokazati bitne činjenice za usvajanje tužbenog zahtjeva) i okolnosti da je tuženi tužbeni zahtjev osporavao u potpunosti, odnosno da je u postupku osporio postojanje pravnog osnova temeljem kojeg tužilac traži da mu sud pruži zahtijevanu pravnu zaštitu (u slučaju kada se radi o zahtjevu za naknadu štete to bi bio jedan od tri kumulativno tražena uslova za dosudu : štetna radnja, uzročno posljedična veza i šteta). Osim toga, primjena pravila o procesnom prebijanju troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka u sporu mogla bi dati nepravične rezultate u parnicama za naknadu nematerijalne štete, jer cilj naknade nematerijalne štete nije restutucija i izjednačavanje štete i naknade već satisfakcija, zadovoljenje i ublažavanje bolova i patnje i zavisi od okolnosti slučaja, a odmjerava se (najčešće) prema slobodnoj ocjeni i njena visina nije poznata ni sudu u momentu podnošenja tužbe.

Institut privremenog zastupnika u parničnom postupku ima svrhu u ostvarenju načela zaštite subjektivnih prava zagarantovanih najvišim pravnim aktima. Međutim, da bi se zaštitili i interesi protivne strane (kojoj se privremeni zastupnik postavlja), a kod toga da privremeni zastupnik u principu može biti svako lice koje prema važećem procesnom zakonu u parničnom postupku može biti i punomoćnik, pitanje naknade troškova privremenog zastupnika treba riješiti shodnom primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku koje propisuju troškove obezbjeđenja dokaza. Prema tome, troškove vezano za zastupanje tuženog po privremenom zastupniku, na prijedlog privremenog zastupnika prethodno snosi tužilac, a o zahtjevu privremenog zastupnika za naknadu troškova odlučuje sud koji ga je i postavio. Ako je privremeni zastupnik tuženom postavljen iz reda advokata , isti ima pravo na naknadu prouzrokovanih troškova na ime zastupanja tuženog prema mjerodavnoj advokatskoj tarifi i troškovi koje je tužilac prethodno snosio vezano za zastupanje tuženog po privremenom zastupniku, ulaze u ukupne parnične troškove tužioca, a o tome da li će ih u konačnom snositi tuženi, koga je zastupao privremeni zastupnik, odluku donosi sud, saglasno uspjehu stranaka u sporu.

Obzirom da je obračun naknade parničnih troškova (prije svega troškova sudske takse i nagrade advokatu na ime zastupanja pred sudom) u direktnoj vezi sa vrijednošću predmeta spora (koja, u situaciji kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčani iznos, predstavlja taj iznos), svaka promjena visine tužbenog zahtjeva, pa tako i smanjenje ima uticaj na dosudu troškova parničnog postupka koje stranka opredijeljeno u parnici zahtijeva. To znači da je sud, u slučaju da je tužilac u toku postupka smanjio tužbeni zahtjev koji je novčano izražen, kod obračuna i dosude troškova parničnog postupka, dužan da vodi računa o vrijednosti predmeta spora koja egzistira u vrijeme preduzimanja svake procesne radnje pred sudom za koju stranka traži naknadu, odnosno da, kao osnovu za obračun naknade u pogledu procesnih izdataka koje je stranka imala prije smanjenja tužbenog zahtjeva uzima vrijednost predmeta spora u tom periodu (dakle, prije smanjenja tužbenog zahtjeva), a nakon smanjenja tužbenog zahtjeva da obračun vrši prema vrijednosti predmeta spora koja postoji nakon smanjenja. Kada na takav način obračuna visinu troškova koje stranka ima pravo potraživati, odluku o troškovima postupka sud će donijeti cijeneći uspjeh stranke u sporu i to tako da za sve procesne izdatke učinjene prije smanjenja tužbenog zahtjeva uspjeh cijeni dovodeći u korelaciju visinu tužbenog zahtjeva prije smanjenja i konačan uspjeh u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva), odnosno za sve izdatke za koje se naknada dosuđuje nastale poslije smanjenja tužbenog zahtjeva, dovodeći u vezu visinu tužbenog zahtjeva nakon smanjenja i konačan uspjeh stranke u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva).