Bankarsko pravo - sudska praksa Bosne i Hercegovine, prvi dio

Zaglavlje odluke

Navedeno stoga što je po nižestepenim sudovima zanemareno da je sporni pravni odnos zasnovan zaključenjem ugovora o zajmu u Švicarskoj, gdje je tužiteljica, kao zajmodavateljica, u vrijeme zaključenja ugovora imala prebivalište, dosljedno kojoj činjenici, prema pravilima kolizionog prava sadržanim u odredbama člana 20. tačka 8) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, s obzirom da nije izabrano mjerodavno pravo, niti posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, se kao mjerodavno pravo ima primjeniti pravo mjesta prebivališta zajmodavca, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice, dakle, Švicarske - pravo mjesta gdje se u vrijema prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca. Prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 312. Švicarskog zakonika o obligacijama (Codes des obligations) zajam je ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu prenese u svojinu izvjesnu sumu novca ili nekih drugih potrošnih stvari, uz obavezu zajmoprimca da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

Sagledavanjem utvrđenih činjenica da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile predmetni ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 SFR, a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine, tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio, u odnosu na navedena pravila materijalnog prava odluke nižestepenih sudova, unatoč tome što su utemeljene na odredbama domaćeg prava koje nije trebalo primjeniti se pokazuje pravilnom i zakonitom.

Cijeneći da u smislu odredbi člana 102. stav 2. Švicarskog zakonika o obligacijama dužnik pada u docnju već samim protekom dana koji je određen sporazumom pravilno je odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je tuženi pao u docnju dana 21.12.1996. godine. Međutim, u pogledu visine zatezne kamate, primjenom odredbi člana 104. stav 1a). ovoga Zakonika, koje se imaju primjeniti kao mjerodavno pravo, proizilazi da dužnik koji se nalazi u docnji sa plaćanjem novčane sume duguje zateznu kamatu od 5% godišnje, čak i u slučaju kada je ugovorom utvrđena niža kamatna stopa, dosljedno čemu se u navedenom dijelu pobijana presuda drugostepenog suda imala preinačiti dosuđivanjem navedene zatezne kamate.

Dosljedno navedenom valjalo je reviziju tuženog, u pogledu odluke o glavnoj stvari, saglasno odredbama člana 248. ZPP odbiti, a u pogledu odluke o kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava, saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZPP usvojiti revizija tuženog i preinačiti pobijana presude u navedenom dijelu, u svemu kao u izreci ove presude.

Detaljnije:

PRESUDA Vrhovnog suda Federacije BiH

Revizija se djelimično usvaja, obje presude nižestepenih sudova preinačavaju u dijelu odluke o visini zatezne kamate tako da se tuženi obavezuje da tužiteljici na dosuđeni iznos glavnog duga od 35.000,00 SFR plati zateznu kamatu od 5% godišnje, dok se u preostalom dijelu revizija odbija.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj: P-456/02 od 30.01.2004. godine tuženi se obavezuje da tužiteljici po osnovu zajma plati 35.000,00 CHF sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope koja se plaća u V.K. na oročene devizne štedne uloge preko godinu dana, počev od 21.12.1996. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.625,00 KM. Odbija se kao neosnovan po tuženom istaknuti prigovor mjesne nadležnosti, kao i prigovor presuđene stvari. Rješenje o privremenoj mjeri od 14.09.2000. godine ostaje na snazi do izvršenja presude.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj: Gž-680/05 od 18.08.2008. godine žalba tuženog se djelimično uvažava i prvostepena presuda preinačava u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga po osnovu zajma od 35.000,00 CHF, tako da se tuženi obavezuje da tužiteljici na ovaj iznos glavnog duga isplati zakonske zatezne kamate, umjesto kamata dosuđenih prvostepenom presudom, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice za zakonske zatezne kamate dosuđene prvostepenom presudom na iznos glavnog duga, do iznosa kamata dosuđenih ovom presudom, se odbija kao neosnovan. U preostalom dijelu žalba tuženog se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija navedenu presudu drugostepenog suda zbog povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom revizijskom sudu da uvažavanjem revizije pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

Revizija tuženog nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u svemu saglasno odredbama člana 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“, broj: 53/03, 73/05 i 19/06 - dalje ZPP), revizijski sud je utvrdio da u pogledu odluke o glavnoj stvari drugostepeni sud ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, dok je u pogledu odluke o dosuđenim kamatama revizijski sud utvrdio da je pobijanom presudom materijalno pravo pogrešno primjenjeno.

Prvostepeni sud je u bitnom utvrdio da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile u inostranstvu - Z., Š. (gdje su oboje boravili i radili) ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 CHF (švicarskih franaka), a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine. Tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio.

Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud izvodi zaključak da u smislu odredbi člana 562. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 57/89, „Službeni list SR BiH“, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine F BiH“, broj: 29/03 - u daljem tekstu ZOO) predstoji obaveza tuženog na izvršenje ugovorne obaveze u vidu vraćanja iste količine primjenog iznosa deviznih sredstava po osnovu zajma, što opredjeljuje njegovu odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljice za vraćanje iznosa datog zajma.

Kako je nesporno obaveza tuženog na vraćanje primljenog zajma dospjela dana 21.12.1996. godine, kada je ugovorom određen rok ispunjenja, kojim danom je tuženi došao u docnju (što bi podrazumijevalo primjenu odredbi člana 324. stav 1. ZOO) prvostepeni sud na iznos glavnog duga dosuđuje zakonsku zateznu kamatu u visini kamatne stope koja se plaća u V.K. na oročene devizne štedne uloge preko godinu dana, počev od dana docnje dužnikapozivom na pravila materijalnog prava sadržanim u članu 277. stav 1. ZOO.

Odlučujući o izjavljenoj žalbi tuženog na navedenu presudu prvostepenog suda drugostepeni sud pobijanom presudom u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda, dosljedno čemu se žalba pokazuje neosnovanom u odnosu na glavno potraživanje, što opredjeljuje odluku toga suda o potvrđivanju prvostepene presude u tom dijelu.

U pogledu odluke o kamatama drugostepeni sud, smatrajući da pravilnom primjenom odredbi člana 277. stav 1. ZOO tužiteljici na dosuđeni iznos pripada zakonska zatezna kamata preinačava odluku prvostepenog suda u navedenom dijelu na način da dosuđuje ovu, umjesto kamate dosuđene prvostepenom presudom.

Suprotno tvrdnjama revizije drugostepeni sud je rješavajući o žalbi tuženog u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužiteljica zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. Dosljedno navedenom proizilazi da se revizijski navodi tuženog da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbi člana 209. ZPP pokazuju neosnovanim.

Stoga neosnovano tuženi tvrdi da drugostepeni sud nije dao valjane razloge iz kojih poprima da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zajmu a ne o zajedničkom ulaganju pri osnivanju firme, jer je u pogledu ovih žalbenih navoda drugostepeni sud dao potpune i jasne razloge koje u cjelosti prihvata i revizijski sud (drugi i treći pasus treće stranice pismenog otpravka presude).

Cijeneći činjenicu da je u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe pokrenut spor o imovinskopravnom zahtjevu - vraćanje zajma - protiv tuženog čija se imovina u vidu nekretnina koje se nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine u mjestu V., Općina V.K. (u odnosu na koje je tužiteljici predao dokaze o vlasništvu prilikom zaključenja ugovora o zajmu) pravilno su nižestepeni sudovi, protivno neosnovanim revizijskim tvrdnjama tuženog, prihvatili da prestoji nadležnost suda u Bosni i Hercegovine, odbijajući istaknuti prigovor tuženog da rješavanje ovoga spora ne spada u sudsku nadležnost (poprimajući da se radi o prigovoru mjesne nadležnosti), te da predstoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Velikoj Kladuši, kao mjesno nadležnog suda čija nadležnost proizilazi iz odredbi člana 47. stav 1. ZPP.

Naime, odredbama člana 54. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 43/82 i 72/82) preuzetog Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički propisi („Službeni list R BiH“ broj 2/92), koji se ima primjeniti u smislu odredbi člana 458. ZPP, je određeno da u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda BiH postoji ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom. U tim odredbama je sadržano pravilo o međunarodnoj nadležnosti suda u BiH u imovinskim sporovima, prema kojima se nadležnost suda veže uz postojanje imovine tuženika u BiH u kom slučaju ovo pravilo ima značaj općeg supsidijarnog kriterija za određivanje nadležnosti suda u BiH u sporovima o imovinskopravnim zahtjevim, pri čemu se ovaj ne mora odnositi na imovinu tuženika u BiH koja je poslužila kao temelj za određivanje nadležnosti suda u BiH.

Pri navedenom bez značaja je pitanje državljanjstva učesnika u sporu, na što ukazuje tuženi u svojim revizijskim tvrdnjama, jer izvan navedenih uvjeta za određivanje nadležnosti u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima u odnosu na tuženika koji ima imovinu na teritoriji BiH ne postoji uvjet u vidu određenog državljanstva.

Cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa u pogledu odluke o glavnoj stvari nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je vezan i ovaj revizijski sud, na koje je primijenio označena pravila materijalnog prava, po ocjeni revizijskog suda drugostepeni sud je utemeljio svoju odluku na odredbama materijalnog prava koje nije mogao primjeniti, čime ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava jer i uz primjenu materijalnopravnih odredbi koje treba primjeniti valja donijeti jednaku odluku, tako da u navedenom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Navedeno stoga što je po nižestepenim sudovima zanemareno da je sporni pravni odnos zasnovan zaključenjem ugovora o zajmu u Š., gdje je tužiteljica, kao zajmodavateljica, u vrijeme zaključenja ugovora imala prebivalište, dosljedno kojoj činjenici, prema pravilima kolizionog prava sadržanim u odredbama člana 20. tačka 8) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, s obzirom da nije izabrano mjerodavno pravo, niti posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, se kao mjerodavno pravo ima primjeniti pravo mjesta prebivališta zajmodavca, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice, dakle, Š. - pravo mjesta gdje se u vrijema prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca.

Prema pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 312. Švicarskog zakonika o obligacijama (Codes des obligations) zajam je ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu prenese u svojinu izvjesnu sumu novca ili nekih drugih potrošnih stvari, uz obavezu zajmoprimca da mu vrati istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

Sagledavanjem utvrđenih činjenica da su dana 18.03.1996. godine parnične stranke zaključile predmetni ugovor o zajmu, kojim se tužiteljica, kao zajmodavateljica, obavezuje predati tuženom, kao zajmoprimcu, iznos od 35.000,00 CHF, a tuženi se obavezuje isti iznos novca vratiti najkasnije do 20.12.1996. godine, tuženi da je osnovom navedenog ugovora od tužiteljice primio navedeni novčani iznos, koji nije vratio, u odnosu na navedena pravila materijalnog prava odluke nižestepenih sudova, unatoč tome što su utemeljene na odredbama domaćeg prava koje nije trebalo primjeniti se pokazuje pravilnom i zakonitom.

Cijeneći da u smislu odredbi člana 102. stav 2. Švicarskog zakonika o obligacijama dužnik pada u docnju već samim protekom dana koji je određen sporazumom pravilno je odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je tuženi pao u docnju dana 21.12.1996. godine.

Međutim, u pogledu visine zatezne kamate, primjenom odredbi člana 104. stav 1a). ovoga Zakonika, koje se imaju primjeniti kao mjerodavno pravo, proizilazi da dužnik koji se nalazi u docnji sa plaćanjem novčane sume duguje zateznu kamatu od 5% godišnje, čak i u slučaju kada je ugovorom utvrđena niža kamatna stopa, dosljedno čemu se u navedenom dijelu pobijana presuda drugostepenog suda imala preinačiti dosuđivanjem navedene zatezne kamate.

Dosljedno navedenom valjalo je reviziju tuženog, u pogledu odluke o glavnoj stvari, saglasno odredbama člana 248. ZPP odbiti, a u pogledu odluke o kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava, saglasno odredbama člana 250. stav 1. ZPP usvojiti revizija tuženog i preinačiti pobijana presude u navedenom dijelu, u svemu kao u izreci ove presude.

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 003352 09 P od 22.06.2009. godine u stavu I izreke u odnosu na tuženog B. Š. odlučeno je: Dužan je tuženi B. Š. isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.371,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.06.2009. godine, kao dana presuđenja pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen. Stavom II izreke u odnosu na tužene J. Š., I. K. i A. Š. odlučeno je da se odbije tužbeni zahtjev koji glasi: „Dužni su tuženici J. Š., I. K. i A. Š. solidarno isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 208.899,09 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da tužitelju naknade parnične troškove sa zakonskim kamatama od dana odlučivanja do isplate sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe.“ Istom presudom obavezan je tužitelj da naknadi tuženim troškove postupka u iznosu od 2.686,64 KM u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 003352 09 Gž od 23.11.2009. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da se sudi: Dužni su tuženi solidarno isplatiti tužitelju na ime duga po kreditu iznos od 208.899,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 2.371,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22.06.2009. godine pa do isplate, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom žalba tuženih je odbijena.

Blagovremeno podnesenom zajedničkom revizijom drugostepenu presudu pobijaju tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cjelosti.

Odgovor na reviziju je podnesen.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iz člana 241. Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP-a, ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Revizija nije osnovana u odnosu na prvotuženog, dok je u odnosu sa ostale tužene revizija osnovana.

Prije svega, valja reći da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to izričito propisano u odredbi člana 240. st. 2. ZPP-a, pa pozivanje tuženih na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i isticanje prigovora u tom smislu, nisu mogli biti predmet razmatranja ovog suda.

U bitnom činjenična utvrđenja nižestepenih sudova mogu se sumirati u sljedećem: pravni prednik tužitelja je, kao davalac sa prvotuženim, kao korisnikom dana 07.01.1998. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 1/98 kojim je korisniku odobrio novčana sredstva u iznosu od 300.000,00 DM, na rok otplate od 120 mjeseci i sa zakonskom zateznom kamatom od 14,5% uz obavezu plaćanja mjesečnih anuiteta u iznosu od 4.685,09 DM, da su se drugo do četvrto tuženi u svojstvu solidarnih jemaca (jemci-platci) pismenim izjavama obavezali izmiriti sve dospjele obaveze po odobrenom kreditu, da je anexom na osnovni ugovor dana 31.12.1999. godine snižena ugovorena kamata sa 14,5 % na 6% i produžen period otplate duga sa 10 na 15 godina, a anexom na osnovni ugovor od 23.02.2000. godine utvrđen je na preostali iznos neplaćenog kredita od 188.779,61 KM grejs period od dvije godine (počev od 01.01.2000. godine pa do 31.12.2001. godine) uz obavezu da ostatak duga bude plaćen u 180 jednakih mjesečnih anuiteta s tim da prvi anuitet dospjeva 01.01.2002. godine. Dalje, kao nesporno je utvrđeno da jemci nisu potpisali anexe ugovora, da prvotuženi počev od 01.01.2000. do jedanaestog mjeseca 2005. godine nije uplatio po spornom kreditu nijednu ratu, da je u toku likvidacionog postupka G. banka (postupak nad ovom bankom zaključen 12.05.2003. godine) sa tužiteljem zaključila pismeni ugovor o ustupanju radi ispunjenja br. 1/07-15 kredita i sličnih tražbina, a nije bilo sporno ni da je dana 28.02.2005. godine ugovor o kreditu otkazan zbog neplaćanja, te da je na dan 18.10.2005. godine prema podacima tužitelja ukupan dug po ovom kreditu iznosio 236.715,46 KM.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključuje da jemci nisu potpisali anexe na osnovni ugovor, da je u odnosu na njih potraživanje tužitelja zastarjelo u cjelokupnom iznosu glavnog duga i dospjelih kamata i u odnosu na ove tužene odbija zahtjev tužitelja pozivajući se na odredbe člana 998. i 1019. stav 3. važećeg Zakona o obligacionim odnosima - ZOO, dok u odnosu na prvotuženog djelimično udovoljava zahtjevu tužitelja za iznos od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 07.11.2005. godine i parničnim troškovima.

Ne prihvatajući takav zaključak prvostepenog suda, drugostepeni sud odbija žalbu tuženih, a udovoljava žalbi tužitelja i prvostepenu presudu preinačava tako što sve tužene solidarno obavezuje na plaćanje duga tužitelju u iznosu od 208.899,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 07.11.2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate uz nadoknadu troškove postupka. Kao razloge za takvu svoju odluku drugostepeni sud navodi da potraživanje tužitelja u odnosu na drugo, treće i četvrotužene nije zastarjelo jer shodno odredbi člana 392. stav 3. ZOO zastarni rok nije tekao zbog započetog postupka likvidacije nad prednikom tužitelja (koji je okončan 12.05.2003. godine), pa kako nije protekao rok predviđen za zastarjelost ovakvih potraživanja od pet godina, taj sud obavezuje sve tužene na solidarnu isplatu duga tužitelju u navedenom iznosu.

Suprotno pogrešnom pravnom shvatanju revidenta drugostepena presuda nije donesena povredom odredaba parničnog postupka.

Naime, prigovor revidenta da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka u smislu čl. 209. ZPP-a je paušalan, s obzirom da ne obrazlaže koju od odredaba parničnog postupka pri žalbenom odlučivanju taj sud nije primjenio ili je nepravilno primjenio. Rješavajući žalbu tuženih drugostepeni sud je ispitao prvostepenu presudu u smislu čl. 221. ZPP-a i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka (čl. 231. tog zakona). Sem toga, dokazi (isprave) izvedeni pred prvostepenim sudom su pravilno ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP-a, pa prema tome nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka.

Međutim, osnovano se revizijom prigovara da materijalno pravo u pobijanoj presudi u odnosu na drugo do četvrtotužene nije pravilno primjenjeno.

S tim u vezi, treba reći da su nižestepeni sudovi pravilno raspravili prigovor nedostatka aktivne legitimacije o čemu su dali jasne, potune i odgovarajuće razloge prihvatljive i za ovaj sud pa se radi nepotrebnog ponavljanja revidenti upućuju na razloge nižestepenih presuda date strani 3 posljednji pasus i strani 4- prvostepeni sud, a drugostepeni sud na strani trećoj pobijane presude. pa se polemisanje revidenata pravnom prirodom ugovora zaključenog između G. banke i tužitelja i s tim u vezi prekidom zastarjevanja pokazije suvišnim.

Kada je u pitanju prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih jemaca, ovaj sud je shvatanja da naknadne izmjene bitnih elemenata ugovora o kreditu i s tim u vezi zaključenje dva anexa na osnovni ugovor, koje jemci nisu potpisali, bilo od uticaja na njihovu odgovornost za isplatu spornog duga. Naime, polazeći od cilja zbog koga je ustanovljena pismena forma ovakvih ugovora, a to je zaštita jemaca od nepromišljenog i olakog preuzimanja obaveza tuđeg duga, kao i da pismena forma izjave o jemčenju predstavlja bitan ili konstitutivni sastojak ugovora o jemstvu, po shvatanju ovog suda sve kasnije izmjene ugovora koje su se odnosile na bitne elemente ugovora, morale su biti sačinjene u pismenom obliku i potpisane i od strane jemaca, a što nije bio slučaj u ovom predmetu jer jemci nisu potpisali anexe ugovora. Ovo iz razloga što odgovornost jemaca ne mogu povećavati i otežavati ni povjerilac, a ni glavni dužnik, koji su zaključenjem drugog anexa na osnovni ugovor produžavanjem roka otplate kredita, to zapravo i učinili. Dakle, odredbe anexa ugovora koje nisu potpisali ne obavezuju jemce, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud kada odbija tužitelja sa zahtjevom u odnosu na drugo do četvrtotužene. Iz navedenih razloga ne može se prihvatiti pravilnim pravni stav drugostepenog suda da su svi tuženi solidarno odgovorni za isplatu duga proizašlog iz osnova spornog ugovora o kreditu (član 998. u vezi sa čl. 67. st. 2. ZOO).

Dakle, jemci odgovaraju povjeriocu samo u onoj mjeri u kojoj su preuzeli jemstvo što bi u konkretnom slučaju značilo samo u pogledu obaveza preuzetih osnovnim ugovorom od 07.01.1998. godine.

Ukupan dug po neizmirenom kreditu u odnosu na drugo, treće i četvrto tužene dospio je na naplatu 01.03.2000. godine (član 5 ugovora od 07.01.1998. godine), pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 07.11.2005.godine u smislu odredbe člana 372. st. 2. u vezi sa stavom 1. ZOO nastupila je zastara potraživanja svih anuiteta, a time i cjelokupnog potraživanja iz ugovora o kreditu. Zastara utuženog potraživanja nastupila je i po odredbama člana 373. ZOO jer po odredbama stava 1. ovog člana samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja, u koje spadaju i anuiteti, zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Najstariji plaćeni anuitet dospio je na plaćanje 01.01.2000. godine, pa je prije podnošenja tužbe u odnosu na ove tužene protekao rok od pet godina, čime je cjelokupno potraživanje tužitelja u odnosu na ove tužene zastarjelo.

Prvim anexom na osnovni ugovor od 31.12.1999. godine prednik tužitelja i prvotuženi su izmjenili kamatnu stopu utoliko što je ova snižena sa 14,5 % na 6%, ali i produžili period otplate duga sa 10 na 15 godina, dok su drugim aneksom od 23.02.2000. godine na preostali iznos neplaćenog kredita od 188.779,61 KM ugovorili grejs period od dvije godine (počev od 01.01.2000. godine pa do 31.12.2001. godine) uz obavezu da navedeni iznos ostatka duga bude plaćen u 180 jednakih mjesečnih anuiteta sa dospjećem prvog anuiteta 01.01.2002. godine. Potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog je zastarjelo samo djelimično u pogledu anuiteta dospjelih na naplatu do 07.11.2002.godine, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud obavezujući prvotuženog na plaćanje iznosa od 191.431,42 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe tj. 07.11.2005. godine. Otvaranjem postupka likvidacije nad pravnim prednikom tužitelja Glumina bankom nije došlo do prekida zastare po članu 392. st.3. ZOO, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud pozivajući se na Odluku ovog suda od 08.07.2008. godine, pa u konkretnom slučaju ne nalazi primjenu pomenuta odredba ZOO jer je nad pravnim prednikom tužitelja proveden postupak likvidacije u kom postupku su u smislu odredbe iz člana 61. st. 8. Zakona o bankama svi povjerioci dužni da likvidacionom upravniku prijave svoja potraživanja u roku od 60 dana od dana prve objave. Dakle, pravni prednik nije povjerilac nego lice nad kojim se sprovodi postupak likvidacije, a što pravilno primjećuje i prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude. Kako ni jednom odredbom u Zakonu o bankama i Zakonu o stečaju i likvidaciji nije predviđeno da se otvaranjem postupka likvidacije prekida tok zastare ili pak da nastupaju pravne posljedice zastoja zastarjevanja, to je drugostepena presuda u odnosu na prvotuženog donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Cjelokupno potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog je dospjelo na naplatu 01.03.2002. godine (prvi dospjeli, a neplaćeni anuitet 01.01.2002. godine), a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 07.11.2005. godine, pa je potraživanje tužitelja u odnosu na prvotuženog zastarjelo samo u dijelu duga koji se odnosi na anuitete dospjele do 07.11.2002. godine, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud i o čemu daje valjane razloge prihvatljive i za ovaj sud. Iz navedenih razloga neprihvatljive su primjedbe revizije isticane u smislu „apsolutne zastare“ potraživanja tužitelja i u odnosu na prvotuženog, kao glavnog dužnika. Kako je i visina dugovanog iznosa od strane prvostepenog suda pravilno utvrđena primjenom principa tereta dokazivanja (član 126. ZOO), to se i primjedbe revizije isticane u tom smislu pokazuju neosnovanim.

Nad pravnim prednikom tužitelja G. bankom proveden je likvidacioni postupak koji je zaključen s danom 12.05.2003. godine, a o čemu je od strane nadležne Agencije za bankarstvo doneseno rješenje koje je objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ od 10.06.2003. godine, pa se suvišnim pokazuje polemisanje revizije pravnom prirodom ugovora i s tim u vezi primjenom odredbe člana 388. ZOO.

Kako su i ostale, a inače ponovljene primjedbe bile predmetom razmatranja žalbenog suda, a nisu od uticaja na zakonitost pobijane presude, revidenti se upućuju na razloge pobijane presude.

Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe člana 250. st. 1. ZPP-a reviziju u odnosu na prvotuženog odbiti, a u odnosu na drugo, treće i četvrtotužene uvažiti i drugostepena presuda preinačiti tako da se žalba tužitelja odbija i prvostepena presuda u odnosu na njih potvrđuje.

Odluka o troškovima revizijskog postupka zasniva se na odredbi 386. st. 2. u vezi sa članom 397., 396. st. 1. i 2. i 397. st. 1. ZPP-a.