Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Sarajevu za rješavanje spornog pravnog pitanja od 13.10.2022. godine, kojeg je ovaj sud primio 17.10.2022. godine, na osnovu odredbi člana 61. Zakona o parničnom postupku, te odredbe člana 18. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta, na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 08.12.2022. godine donio je

O D L U K U

Usvaja se zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za rješavanje spornog pravnog pitanja pa Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH izražava slijedeće:

                                           
PRAVNO SHVATANJE

 Potpisi ugovorača na ugovorima o prenosu prava na nekretninama moraju biti ovjereni bilo od strane notara, bilo od strane suda kao uslov punovažnosti za upis u zemljišne knjige.

O b r a z l o ž e nj e

VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE GRAĐANSKO ODJELJENJE Broj 70 0 Dn 009610 22 Spp Sarajevo, 08.12.2022. godine

 

<------->

 

Član 48. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i član 95. Općeg Zakona o zadrugama

SUDSKU ZAŠTITU ZA PREDAJU U POSJED NEKRETNINA PRETPOSTAVLJENI VLASNIK MOŽE OSTVARITI AKO U PARNICI DOKAŽE DA JE SPORNE NEKRETNINE PRIBAVIO PO VALJANOM PRAVNOM OSNOVU I NA ZAKONIT NAČIN, TE DA SE NALAZE U POSJEDU TUŽENOG BEZ PRAVNOG OSNOVA ILI PO SLABIJEM PRAVNOM OSNOVU, A NE POZIVOM NA ODREDBU ČLANA 95. OPĆEG ZAKONA O ZADRUGAMA, KOJOM JE PROPISAN UPRAVNI POSTUPAK VRAĆANJA IMOVINE KOJA JE BILA VLASNIŠTVO ZADRUGA I ZADRUŽNIH SAVEZA POSLIJE 01.07.1953. GODINE I KOJA JE BEZ NAKNADE PRENESENA DRUGIM KORISNICIMA.

 

Iz obrazloženja:

 

Neosnovano svoje pretpostavljeno vlasništvo tužitelji zasnivaju na odredbi iz člana 95. stav 1. Općeg zakona o zadrugama, navodeći da je predmetna imovina, kao zadružna, bez pravnog osnova i besteretno upisana kao posjed tuženog, te da ova imovina kao zadružna može biti vlasništvo novoosnovanih zadruga na području Općine Z., temeljem navedene odredbe, sa ograničenjima u upravljanju i raspolaganju, kako je određeno članovima 50. i 67. Općeg zakona o zadrugama.

Naime, odredbama člana 95. Općeg zakona o zadrugama regulisan je postupak vraćanja imovine koja je bila vlasništvo zadruga i zadružnih saveza poslije 01.07.1953. godine i koja je bez naknade prenesena drugim korisnicima. Vraćanje imovine po ovoj odredbi provodi se putem sporazuma sa pravnim licem na koje je imovina prenesena bez naknade ili u upravnom postupku pred nadležnim upravnim organom, odnosno u upravnom sporu pred nadležnim sudom. Zbog toga se pretpostavljeno vlasništvo, u nedostatku pretpostavki koje su propisane odredbom člana 48. stav 1. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima, ne može zasnivati na navedenoj odredbi člana 95. Općeg zakona o zadrugama, pa je neosnovano revizijsko shvatanje da su tužitelji, kao novoosnovane zadruge na području Općine Z. stekle pravo vlasništva na zadružnoj imovini, jer da su nekadašnje zadruge tu imovinu stvorile svojim radom i sredstvima.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 Ps 034770 15 Rev od 13.03.2018. godine)

 

<------->

 

 

Član 82. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina

NA POSTUPKE PO TUŽBAMA ZA UTVRĐIVANJE PRAVA VLASNIŠTVA NA NEKRETNINAMA KOJE SU BILE PREDMET IZLAGANJA, NE PRIMJENJUJU SE ROKOVI IZ ČLANA 82. STAV 1. ZAKONA O PREMJERU I KATASTRU NEKRETNINA.

 

Tužbenim zahtjevom je traženo da sud utvrdi da je tužitelj vlasnik parcele označene kao k.č. 513 u površini od 296 m², upisane u k.p. br. 510 Luka, i dosljedno tome, naloži tuženim da tužitelju predaju u posjed i vlasništvo navedenu parcelu. Zahtjev se zasniva na sljedećim činjenicama: da su tužitelj i tuženi vlasnici susjednih parcela, da je tužitelj svoju nekretninu stekao nasljeđivanjem, te da je tuženi prisvojio dio parcele tužitelja, i upisao se kao vlasnik sporne parcele nakon stupanja na snagu novog katastra nekretnina.

Pravno pitanje u vezi s kojim je zauzeto pravno shvatanje je da li sud u parničnom postupku po tužbi radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama stečenog prije nego što je proveden postupak izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama, protiv osobe koja je u tom postupku upisana u zemljišne knjige kao vlasnik nekretnine, primjenjuje odredbu člana 82. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 12/87, 26/90 i 36/90 i „Službene novine RBiH“ br. 4/93, 13/94 i 20/95), kojom je propisan rok za podnošenje tužbe radi osporavanja tog upisa, ili odredbe Zakona o vlasničko- pravnim odnosima, kojim nije propisan rok za podnošenje tužbe radi utvrđivanja prava vlasništva.

Iz obrazloženja:

U konkretnom slučaju se, naime, radi o tome da tužitelj nije učestvovao u postupku u kojem je izvršeno cijepanje parcele za koju on tvrdi da je njegova, i upis prava na novoformiranoj parceli u korist tuženih. Zbog toga tužitelj u ovom postupku, i ne osporava zakonitost tog upisa, nego se poziva na svoje pravo vlasništva, kao jače pravo u odnosu na pravo tuženih, koje zasniva na činjenici da je prije izvršenog avio snimanja tužitelj bio u posjedu sporne parcele, koju je stekao nasljeđivanjem od prednika, koji su u starim austrougarskim planovima bili upisani kao posjednici parcele kojoj je ista pripadala. Tužitelj je, dakle, podnio tužbu za utvrđenje prava vlasništva i predaju u posjed nekretnine, u smislu odredbe člana 54. stav 1. ZPP u vezi sa članom
43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, za koju ima pravni interes, budući da su u zemljišnim knjigama kao vlasnici iste upisani tuženi.
Budući da pravo tužitelja da zahtijeva sudsku zaštitu svog prava podnošenjem vlasničke tužbe (rei vindicatio) nije ograničeno rokom, ono, prema shvatanju ovog suda, koje je usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 20.12.2017. godine, ne može biti ograničeno ni u slučaju kada se radi o nekretninama koje su bile predmet javnog izlaganja, jer je takvo ograničenje suprotno odredbama člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema kojoj niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

PRAVNO SHVATANJE zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH dana 20.12.2017. godine.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 49 0 P 005460 15 Rev od 21.12.2017. godine).

 

 

<------->

 

Član 40. tačka 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima

PREMA KUPCU KOJEG JE PRODAVAC UGOVOROM O PRODAJI UJEDNO OVLASTIO DA STUPI U POSJED PRODATE STVARI, TREĆA OSOBA NE MOŽE ODBIJATI PREDAJU STVARI BRANEĆI SE PRIGOVOROM DA NIJE U PRAVNOM ODNOSU SA KUPCEM.

 

Iz obrazloženja:

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na deponovanom tehnološkom kamenu u odlagalištu koje posluje u sastavu tuženog, kao i zahtjev za predaju u posjed tog kamena.

U postupku je utvrđeno da je austrijsko preduzeće A.b.G. iz S. ugovorom od 28.04.2008. godine kupilo od tuženog 2.573.425 m3 odloženog otpadnog kamena – jalovine, koji ne služi upotrebi tuženog za obavljanje njegove registrovane djelatnosti, da su ugovorom određeni predmet kupoprodaje, kupoprodajna cijena i način plaćanja, te ugovorene garancije kupcu i prodavcu, kao i pravila uvođenja u posjed austrijske firme u pomenuto odlagalište. Nakon što je austrijska firma po tom ugovoru isplatila tuženom kupoprodajnu cijenu, sudovi utvrđuju da je strana firma istu količinu kamena prodala tužitelju – domaćoj firmi iz B.L. kupoprodajnim ugovorom od 03.09.2009. godine kojim su usaglašeni načini preuzimanja u posjed predmeta kupoprodaje, da tuženi ne dozvoljava tužitelju pristup u navedeno odlagalište i odvoz kamena jer su za tuženog, kako navodi, zaključeni ugovori štetni budući da kupoprodajna cijena ne odgovara realnoj cijeni kamena na tržištu, što se utvrđuje u krivičnom postupku koji se vodi protiv odgovornih lica tuženog.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev u cijelosti.

Prema odredbi iz člana 40. tačka 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima7 pravo vlasništva na pokretnoj stvari, na osnovu pravnog posla, stiče se u trenutku kada se sa vlasnikom zaključi pravni posao ako se stvar nalazi u posjedu treće osobe.

Ugovor o kupoprodaji predstavlja zakonom propisan osnov sticanja prava vlasništva. Kako je u postupku utvrđeno da je austrijsko preduzeće, kao vlasnik predmetnog tehnološkog kamena, kupoprodajnim ugovorom od 03.09.2009. godine taj kamen prodao tužitelju i ovlastio ga da stupi u posjed kamena i odvozi sa odlagališta, te da se kamen nalazi u posjedu tuženog, tada je ostvaren zakonom propisani način sticanja prava vlasništva na pokretnoj stvari.

Smisao citirane odredbe člana 40. tačka 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jeste upravo da prema kupcu (ovdje tužitelju), kojeg je prodavac (austrijska firma) ugovorom o prodaji ujedno ovlastio da stupi u posjed prodate stvari, treća osoba (tuženi) ne može odbijati predaju stvari braneći se prigovorom da nije u pravnom odnosu sa kupcem.

Iz tih razloga su i neosnovani revizijski prigovori da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na prodatoj predmetnoj stvari bez predaje u posjed, da nije u pravnom odnosu sa tužiteljem, sa kojim nije zaključio kupoprodajni ugovor, kao i prigovor da je prethodno trebalo utvrditi vlasništvo austrijske firme na predmetu kupoprodaje – tehnološkog kamena.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 Ps 277324 15 Rev od 10.05.2016. godine)

 

 

<------->

 

Član 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima
KAO ZAKONIT OSNOV ZA STICANJE VLASNIŠTVA DOSJELOŠĆU NE MOŽE SE SMATRATI KUPOPRODAJNI UGOVOR KOJI JE ZBOG NEDOSTATKA OVJERE POTPISA UGOVORAČA NIŠTAV.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 045867 13 Rev od 25.07.2013. g.).

 

<------->

 

Evropska konvencija o ljudskim pravima
Član 1. Protokola 1

KADA JE U PITANJU POTRAŽIVANJE NAKNADE ZBOG FAKTIČKI IZVRŠENE EKSPROPRIJACIJE, TADA ZAHTJEV ZA ISPLATU NAVEDENE NAKNADE NE PODLIJEŽE ZASTARI, JER SE NE RADI O ZAHTJEVU ZA NAKNADU ŠTETE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 002384 12 Rev od 04.04.2013. godine).

 

<------->

 

Član 8. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta

OKOLNOST DA NIJE IZVRŠEN ZEMLJIŠNO-KNJIŽNI PRENOS, ODNOSNO DA NACIONALIZACIJA NIJE PROVEDENA U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA, NEMA UTICAJ NA PRAVNE POSLJEDICE NACIONALIZACIJE. NEKRETNINA OBUHVAĆENA NACIONALIZACIJOM PO SAMOM ZAKONU POSTAJE DRŽAVNO VLASNIŠTVO, A PRIJAŠNJI SUVLASNICI PRESTAJU BITI SUVLASNICI NEKRETNINA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 055604 12 Rev od 29.11.2013. godine).

 

<------->

 

Član 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima
Paragraf 1500. Austrijskog građanskog zakona (OGZ)
STEČENO PRAVO VLASNIŠTVA DOSJELOŠĆU NA NEKRETNINI PRIJE UPISANOG ZALOŽNOG PRAVA – HIPOTEKA NE MOŽE OSUJETITI PRAVA ZALOŽNOG POVJERIOCA KOJI JE, OSLANJAJUĆI SE NA NAČELO POVJERENJA U ZEMLJIŠNE KNJIGE, PRIBAVIO SEBI TAKVO PRAVO JOŠ PRIJE NEGO JE PRAVO VLASNIŠTVA DOSJELOŠĆU BILO UKNJIŽENO.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 23 0 P 015197 12 Rev od 20.12.2012. g.).

 

<------->

 

Član 28. Zakona o vlasničkopravnim odnosima
UKOLIKO BI IZVEDENI RADOVI JEDNOG SUVLASNIKA NA ZAJEDNIČKOJ ZGRADI BILI TAKVOG OBIMA DA SE PO GRAĐEVINSKIM NORMATIVIMA MOŽE SMATRATI DA JE NASTAO NOVI OBJEKT, TADA BI SE MORALO UTVRDITI DA LI SU ISPUNJENI USLOVI ZA STICANJE PRAVA SVOJINE GRAĐENJEM NA TUĐEM ZEMLJIŠTU. VLASNIK, ODNOSNO SUVLASNIK OBJEKTA I ZEMLJIŠTA NA KOME JE SAGRAĐEN OBJEKT I ZEMLJIŠTA KOJE SLUŽI REDOVNOJ UPOTREBI OBJEKTA, SHODNO ČLANU 28. ZAKONA O VLASNIČKOPRAVNIM ODNOSIMA MOŽE OSTVARITI PRAVO IZBORA U ROKU OD 3 G. OD DANA ZAVRŠETKA IZGRADNJE GRAĐEVINSKOG OBJEKTA, A PROTEKOM TOG ROKA MOŽE ZAHTJEVATI ISPLATU PROMETNE VRIJEDNOSTI OBJEKTA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 42 1 P 002446 13 Rev od 03.09.2013. g.)

 

<------->

 

Član 24. do 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima
ODREDBE O STICANJU VLASNIŠTVA GRADENJEM NA TUDEM ZEMLJIŠTU NE MOGU SE PRIMJENITI U SLUCAJU IZGRADNJE GRADEVINE NA GRADEVINSKOM ZEMLJIŠTU U DRUŠTVENOJ SVOJINI.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 098268 11
Rev od 26.06.2012. g.)

 

<------->

 

Član 43. Zakona o vlasnicko-pravnim odnosima
REIVINDIKACIONOM ZAHTJEVU TUŽITELJA ZA PREDAJU U POSJED PORODICNE KUCE TUŽENI MOŽE SUPROSTAVITI PROCESNI PRIGOVOR ILI PROTIVTUŽBENI ZAHTJEV ZA UTVRDENJE DA JE UGOVOROM, NA KOME TUŽITELJ ZASNIVA SVOJE PRAVO SVOJINE, POVRIJEDEN NJEGOV NUŽNI NASLJEDNI DIO TE DA MU PO OSNOVU PRAVA NA NUŽNI NASLJEDNI DIO PRIPADA PRAVO NA SUPOSJED SPORNE PORODICNE KUCE.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000965 10
Rev od 08.12.2011. g.).

 

<------->

 

Član 43. Zakona o vlasnicko-pravnim odnosima
Član 8. Evropske konvencije
DOM POJEDINCA JE FAKTICKO STANJE KOJE NE ZAHTIJEVA POSTOJANJE PRAVNE OSNOVE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000001 10
Rev od 17.01.2012. g.)

 

<------->

 

Član 49. Zakona o vlasnicko-pravnim odnosima
AKTIVNU LEGITIMACIJU ZA PODNOŠENJE NEGATORNE TUŽBE POSJEDUJE VLASNIK ILI PRETPOSTAVLJENI VLASNIK – POSJEDNIK, A PASIVNO JE LEGITIMISANO SVAKO ONO LICE KOJE UZNEMIRAVA NJEGOVO VLASNICKO PRAVO NA BILO KOJI NACIN, OSIM ODUZIMANJEM STVARI.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 015070 11
Rev od 17.07.2012. g.)

 

<------->

 

Član 49. Zakona o vlasnicko-pravim odnosima
CIN UZNEMIRAVANJA PRAVA VLASNIŠTVA MOŽE SE, IZMEDU OSTALOG, SASTOJATI I U SVOJATANJU NEPRIPADAJUCEG PRAVA STVARNE SLUŽNOSTI.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 063523 11
Rev od 10.04.2012. g.)

 

<------->

 

Član 52. Zakona o gradevinskom zemljištu F BiH
ORGAN UPRAVE NIJE NADLEŽAN DA RIJEŠAVA PITANJE VRACANJA NAKNADE ZA ZEMLJIŠTE I NAKNADE ZA UREDENJE GRADSKOG GRADEVINSKOG ZEMLJIŠTA U SLUCAJU PRESTANKA PRAVA KORIŠTENJA ZEMLJIŠTA RADI GRADENJA. NOSILAC PRAVA KORIŠTENJA ZEMLJIŠTA RADI GRADENJA KOJI JE ODUSTAO OD NAMJERE DA GRADI U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 52. STAV 3. ZAKONA O GRADEVINSKOM ZEMLJIŠTU F BIH IMA PRAVO NA VRACANJE NAKNADE ZA ZEMLJIŠTE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 003707 10
Rev od 02.02.2012. g.)

 

<------->

 

Pravno pravilo paragrafa 68. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama
VANKNJIŽNI NOSILAC STVARNOG PRAVA NIJE AKTIVNO LEGITIMISAN ZA PODNOŠENJE BRISOVNE TUŽBE

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 086723 11
Rev od 05.04.2012. g.)

 

<------->

 

Član 14. Zakona o nadzidivanju zgrada i pretvaranju zajednickih prostorija u
stanove u zgradama u društvenoj svojini
STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA NADZIDIVANJEM NA ZGRADI U DRUŠTVENOJ SVOJINI ZASNIVA SE NA SAGLASNOJ VOLJI NOSITELJA PRAVA RASPOLAGANJA I GRADITELJA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 049184 11
Rev od 24.07.2012. g.).

 

<------->

 

Član 41. i Član 44. – 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
U SLUCAJU VIŠESTRUKOG UGOVARANJA PRODAJE ISTE NEKRETNINE ZA ODLUKU O TOME KOJI OD KUPACA JE STEKAO PRAVO VLASNIŠTVA ODLUCNA JE PRIJE SVEGA NJIHOVA SAVJESNOST.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 005464 10
Rev od 26.05.2011. g.)

 

<------->

 

Član 15., član 21. i član 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
Član 250., 251. i 252. Porodičnog zakona F BiH

STICANJE KOJE PREDSTAVLJA BRAČNU STEČEVINU NE OSTVARUJE SE SAMO U ZAJEDNICI KOJU ČINE MUŽ I ŽENA, VEĆ I U ŠIROJ PORODIČNOJ ZAJEDNICI, PRI ČEMU JE SVAKI BRAČNI PARTNER OVLAŠĆEN DA PREMA OSTALIM ČLANOVIMA TE ŠIRE ZAJEDNICE ŠTITI STEČENU IMOVINU KOJA ZAJEDNIČKI PRIPADA BRAČNIM PARTNERIMA. U TAKVOJ SITUACIJI UKUPNI SUVLASNIČKI DIO BRAČNIH PARTNERA U ODNOSU NA SUVLASNIČKE DIJELOVE OSTALIH ČLANOVA ŠIRE PORODIČNE ZAJEDNICE IMA SE UTVRDITI PREMA KRITERIJIMA KOJI VAŽE ZA STICANJE SUVLASNIŠTVA ( DOKAZANI FAKTIČKI DOPRINOS), A ZATIM SE TAKO UTVRĐEN SUVLASNIČKI DIO IMA PODIJELITI IZMEĐU BRAČNIH PARTNERA PO PRAVILIMA ZA DIOBU ZAJEDNIČKI STEČENE IMOVINE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001242 od 24.12.2009. g.)

 

<------->

Član 21. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima

SUDIONIK U ZAJEDNIČKOM VLASNIŠTVU NE MOŽE RASPOLAGATI NI SA JEDNIM DIJELOM ZAJEDNIČKIH STVARI BEZ SAGLASNOSTI OSTALIH NOSILACA PRAVA ZAJEDNIČKOG VLASNIŠTVA, VEĆ SAMO IMA PRAVO DA TU ZAJEDNICU PRETVORI U SUVLASNIČKU ZAJEDNICU, A NAKON TOGA ZAHTJEVA I DIOBU, UZ PRAVO DA SAMOSTALNO RASPOLAŽE SVOJIM SUVLASNIČKIM DIJELOM.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001162 od
18.03.2010. g.)

 

<------->

 

Član 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
Član 70. Uredbe sa zakonskom snagom o šumama i
Član 44. stav 7. Zakona o šumama

ISKLJUČENA JE MOGUĆNOST STICANJA PRAVA VLASNIŠTVA GRAĐENJEM NA ŠUMSKOM ZEMLJIŠTU U DRŽAVNOJ SVOJINI.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001655 od
04.02.2010. g.)

 

<------->

 

Član 43. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima

KADA U MOMENTU PODNOŠENJA REIVINDIKACIONE TUŽBE STVARI, ČIJI SE POVRAT TRAŽI, NISU U POSJEDU TUŽENOG, NE MOŽE SE PREMA TUŽENOM OSNOVANO POSTAVITI NI ALTERNATIVNI ZAHTJEV ZA PLAĆANJE NJIHOVE NOVČANE PROTUVRIJEDNOSTI ZA KOJI BI U POGLEDU ZASTARE VAŽILA ODREDBA ČLANA 43. STAV 3. ZAKONA O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA. U TAKVOJ SITUACIJI PREMA TUŽENOM SE, UZ ISPUNJENJE OPŠTIH PRETPOSTAVKI ODŠTETNE ODGOVORNOSTI, OSNOVANO MOŽE POSTAVITI SAMO OBLIGACIONO-PRAVNI ZAHTJEV ZA NAKNADU ŠTETE, ZA KOJI U POGLEDU ZASTARIJEVANJA VAŽE ODREDBE ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 003531 09 Rev od 11.02.2010. g.)

 

<------->

 

Član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima

KORISNIK PRIVREMENOG GRAĐEVINSKOG OBJEKTA, DO UKLANJANJA TOG OBJEKTA NA OSNOVU ODLUKE NADLEŽNOG ORGANA, UŽIVA SUDSKU ZAŠTITU KOJA PRIPADA VLASNIKU. PRIVREMENI OBJEKAT, DO UKLANJANJA BEZ NAKNADE, IMA UPOTREBNU VRIJEDNOST I MOŽE BITI OBJEKT PRAVA VLASNIŠTVA. KADA SE TAKAV OBJEKAT NE BI TRETIRAO KAO PREDMET PRAVA VLASNIŠTVA, NJEGOV GRADITELJ ILI STICALAC NE BI BIO OVLAŠĆEN NA VLASNIČKU TUŽBU PROTIV LICA KOJE MU JE PROTIVPRAVNO ZAUZELO GRAĐEVINSKI OBJEKAT, KAO ŠTO NE BI IMAO NI PRAVO NA NAKNADU ŠTETE PROUZROKOVANE KORIŠTENJEM, OŠTEĆENJEM ILI UKLANJANJEM OBJEKTA BEZ PRAVNOG OSNOVA.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014936 08 Rev od 18.03.2010.g.)

 

<------->

 

Član 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima

SUVLASNIK IDEALNOG DIJELA NEPODJELJENE NEKRETNINE NE MOŽE BITI OVLAŠTENIK PRAVA SLUŽNOSTI NA TOJ NEKRETNINI, JER SE PRAVO SLUŽNOSTI MOŽE KONSTITUISATI SAMO NA NEKRETNINI DRUGOG VLASNIKA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000703 od 11.05.2010. g.)

 

<------->

 

Član 58. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima

KUPOPRODAJNI UGOVOR KOJI SADRŽI ODREDBU O ZASNIVANJU PRAVA STVARNE SLUŽNOSTI, ALI NA OSNOVU KOGA NIJE IZVRŠEN UPIS PRAVA TE STVARNE SLUŽNOSTI U JAVNU KNJIGU, STVARA SAMO OBLIGACIONI ODNOS MEĐU UGOVARAČIMA I NE DJELUJE PREMA SAVJESNOM STICAOCU NEKRETNINE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001262 od 20.11.2009. g.)

 

<------->

 

Član 7. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti
Član 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
NE MOŽE SE UTVRDITI RAZLICIT SUVLASNICKI UDIO NA ZGRADI U ODNOSU NA SUVLASNICKI UDIO NA NJENIM PRIPACIMA (POMOCNI OBJEKAT) I GRADEVINSKOJ PARCELI NA KOJOJ JE SAGRADENA ZGRADA I POMOCNI OBJEKAT, JER ONI CINE JEDINSTVEN OBJEKAT PRAVA VLASNIŠTVA (JEDNA NEPOKRETNOST). STOGA SE IMA UZETI DA ŽALBENIM PRIGOVOROM, KOJIM OSPORAVA UTVRDENI SUVLASNICKI UDIO NA ZGRADI, STRANKA OSPORAVA I UTVRDENI SUVLASNICKI UDIO NA POMOCNOM OBJEKTU I GRADEVINSKOJ PARCELI, JER TO ZAHTIJEVA PRAVILNA PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
000854 od 21.09.2010. g.)

 

<------->

 

Član 17. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu
PRAVOSNAŽNO RJEŠENJE NADLEŽNOG ORGANA O DODJELI GRADSKOG GRADEVINSKOG ZEMLJIŠTA U SVRHU IZGRADNJE PREDSTAVLJA PUNOVAŽAN PRAVNI OSNOV ZA STICANJE I UKNJIŽBU PRAVA KORIŠTENJA TOG ZEMLJIŠTA U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-10- 000905 od 08.07.2010.g.)

 

 

Član 23. i Član 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
OSOBA KOJA JE ZAKLJUCENJEM UGOVORA O KUPOPRODAJI NEKRETNINA STEKLA VALJAN PRAVNI OSNOV ZA ZEMLJIŠNO KNJIŽNI PRIJENOS MOŽE TAJ ZAHTJEV POSTAVITI SAMO PROTIV ONE OSOBE KOJA JE U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA UPISANA KAO VLASNIK TE NEKRETNINE, PA I ZA SLUCAJ DA SA TOM OSOBOM NIJE ZAKLJUCILA KUPOPRODAJNI UGOVOR, ODNOSNO DA JE KAO PRODAVAC ISTUPAO RANIJI STICALAC TE NEKRETNINE.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-10- 000548 od 28.10.2010. g.)

 

<------->

 

Član 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija
PRIBAVILAC POSLOVNOG PROSTORA (OSNOVOM KUPOVINE ILI PO DRUGOM PRAVNOM OSNOVU) STUPA NA MJESTO ZAKUPODAVCA, PA JE U SKLADU SA ZAKLJUCENIM UGOVOROM O ZAKUPU IZMEDU PRETHODNOG VLASNIKA I ZAKUPCA AKTIVNO LEGITIMISAN DA POTRAŽUJE PLACANJE ZAKUPNINE

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
002249 od 03.08.2010. g.)

 

<------->

 

Građenje – privremeni objekat
Član 10. stav 3. i član 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
PRIVREMENI OBJEKAT KOJI NEMA TRAJNU NAMJENU NE MOŽE DOBITI SVOJSTVO OBJEKTA TRAJNE NAMJENE SAMO USLIJED ČINJENICE DA U ODREĐENOM VREMENSKOM PERIODU NIJE TRAŽENO NJEGOVO UKLANJANJE, PA SE GRAĐENJEM TAKVOG OBJEKTA NA TUĐEM ZEMLJIŠTU NE MOŽE STEĆI PRAVO VLASNIŠTVA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000324 od 26.05.2009.g.)

 

<------->

 

Pravo vlasništva – pravni posao

Član 25. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i član 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama F BiH
DO POČETKA PRIMJENE ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA FEDERACIJE BIH UKNJIŽBA PRAVA VLASNIŠTVA U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA, KAO NAČIN STICANJA PRAVA VLASNIŠTVA, ODNOSILA SE NA STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA TEMELJEM PRAVNOG POSLA, A NE I NA STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA GRAĐENJEM.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000824 od 07.07.2009. g.)

 

<------->

 

Građenje – građevinski objekat
Član 27. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima
SEPTIČKA JAMA NEMA SVOJSTVO GRAĐEVINSKOG OBJEKTA KOJEG IMA U VIDU ODREDBA ČLANA 27. STAV 1. ZAKONA O VLASNIČKO PRAVNIM ODNOSIMA, PA STOGA NEMA USLOVA ZA STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA NA TUĐEM ZEMLJIŠTU GRAĐENJEM SEPTIČKE JAME.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-001273 od 20.01.2009. g.)

 

<------->

 

Dosjelost – društveno (državno) vlasništvo
Član 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.
ODREDBE ZAKONA O OSNOVAMA VLASNIČKIH ODNOSA, KAO NI ODREDBE KASNIJEG ZAKONA O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA, NE DJELUJU RETROAKTIVNO, PA STOGA ODREDBE TIH ZAKONA NE KONVALIDIRAJU ODNOSE KOJI SU DO TADA POSTOJALI IZMEĐU ODREĐENIH SUBJEKATA U SMISLU PRIZNAVANJA DOTADAŠNJEG TOKA DOSIJEDANJA NA STVARIMA U DRUŠTVENOM VLASNIŠTVU.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-06-000098-13/09 od 14.05.2009. g.)

 

<------->

 

Upis zemljišne knjige – oboriva pretpostavka
Član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
UKOLIKO SE RADI O NEKRETNINI UPISANOJ U JAVNOJ KNJIZI NA IME TUŽITELJA NE VAŽI NEOBORIVA, VEĆ OBORIVA PRETPOSTAVKA DA JE STVAR NJEGOVO VLASNIŠTVO, TAKO DA KO TVRDI SUPROTNO TO MORA I DOKAZATI. TUŽENI MOŽE U PARNICI ISTAĆI PRIGOVOR DA TUŽITELJ NIJE VLASNIK, ODNOSNO DA JE ON SAM STEKAO PRAVO VLASNIŠTVA DOSJELOŠĆU ILI PO DRUGOM PRAVNOM OSNOVU, PA SE UTVRĐIVANJE PRAVA VLASNIŠTVA TUŽITELJA POJAVLJUJE TADA U PARNICI KAO PRETHODNO PITANJE.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-08-001542 od 08.09.2009. g.)

 

<------->

 

Reivindikacioni zahtjev
Član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
PREDMET REIVINDIKACIONOG ZAHTJEVA MOŽE BITI SAMO INDIVIDUALNO ODREĐENA STVAR ILI NJEN ODREĐEN DIO.

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj:070-0-Rev-07-001797 od 19.03.2009. g.)

 

<------->

 

Pravo korištenja na zajedničkim dijelovima zgrade
Član 43. do 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
SISTEM VLASNIČKO-PRAVNE ZAŠTITE UREĐEN ODREDBAMA ČLANA 43. DO 50. ZAKONA O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA ODNOSI SE KAKO NA ZAŠTITU INDIVIDUALNOG VLASNIKA, TAKO I NA ZAŠTITU VLASNIKA POSEBNOG DIJELA ZGRADE, PRI ČEMU VLASNIK POSEBNOG DIJELA ZGRADE MOŽE ŠTITITI I TRAJNO PRAVO KORIŠTENJA KOJE NA ZAJEDNIČKIM DIJELOVIMA ZGRADE PRIPADAJU SVIM ILI SAMO NEKIM VLASNICIMA POSEBNOG DIJELA ZGRADE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001662 od 16.12.2008. g.)

 

<------->

 

Propast stvari
Član 53. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
ZA POSTOJANJE PRAVA SVOJINE KAO SUBJEKTIVNOG PRAVA POTREBNO JE POSTOJANJE OBJEKTA TOG PRAVA. PRAVO VLASNIŠTVA PRESTAJE PROPAŠĆU STVARI, PRI ČEMU PROPAST STVARI TREBA SHVATITI U SMISLU PRESTANKA POSTOJANJA STVARI.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000484 od 18.06.2009. g.)

 

<------->

 

Sticanje prava služnosti
Član 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
ODREDBA ČLANA 59. ZAKONA O VLASNIČKO PRAVNIM ODNOSIMA NE PODRAZUMIJEVA MOGUĆNOST DA SE PRAVO STVARNE SLUŽNOSTI STIČE DONOŠENJEM PLANOVA O UREĐENJU PROSTORA ILI DONOŠENJEM ODOBRENJA ZA GRADNJU.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001273 od 20.01.2009. g.)

 

<------->

 

Zaštita posjeda
Član 76. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
TUŽENI, KAO DIREKTOR PREDUZEĆA KOJE SPORNU NEKRETNINU KORISTI KAO ZAKUPAC, VRŠI FAKTIČKU VLAST NA STVARI ZA TO PRAVNO LICE, PA U SMISLU ODREDBE ČLANA 76. ZAKONA O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA NEMA POSJED NA TOJ STVARI.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-001238 od 17.03.2009 g.)

 

<------->

 

Predaja nekretnine u posjed
Član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima
DO STUPANJA NA SNAGU ZAKONA O OSNOVNIM SVOJINSKO-PRAVNIM ODNOSIMA (01.09.1980. G.) PREDAJA NEKRETNINE U POSJED STICAOCU PREDSTAVLJALA JE ZAKONIT NAČIN STICANJA PRAVA RASPOLAGANJA TEMELJEM PRAVNOG POSLA IZMEĐU PRAVNIH LICA NA NEKRETNINI U DRUŠTVENOM VLASNIŠTVU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001500 od 12.02.2009. g.)

 

<------->

 

Pravo na zajedničkim dijelovima zgrade - akcesornost
Član 2. stav 3. u vezi sa članom 4. stav 2. Zakona o svojini na dijelovima zgrada
AKO JE ZGRADA KAO CJELINA U DRUŠTVENOM VLASNIŠTVU, PRAVO VLASNIŠTVA NA POSEBNOM DIJELU ZGRADE JE GLAVNO PRAVO (PRAVO NA GLAVNOJ STVARI), DOK JE PRAVO NA ZAJEDNIČKIM DIJELOVIMA ZGRADE AKCESORNO PRAVO, PA SE SVE PROMJENE U PRAVU NA GLAVNOJ STVARI ODNOSE I NA AKCESORNA PRAVA.
PRIJENOSOM PRAVA VLASNIŠTVA NA POSEBAN DIO ZGRADE (STAN) PRENOSI SE I PRAVO KORIŠTENJA NA ZAJEDNIČKOM DIJELU ZGRADE (PODRUM).

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001662 od 16.12.2008. g.)

 

<------->

 

Član 1. stav 2. i član 8. stav 1. u vezi sa članom 80. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta
PO ODREDBAMA ZAKONA O NACIONALIZACIJI NAJAMNIH ZGRADA I GRAĐEVINSKOG ZEMLJIŠTA PRAVO VLASNIŠTVA NA GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU PRESTALO JE DANOM STUPANJA NA SNAGU TOG ZAKONA, A UPIS DRUŠTVENOG VLASNIŠTVA ODNOSNO POSJEDA U ZEMLJIŠNU KNJIGU I KATASTAR NEKRETNINA IMAO JE SAMO DEKLARATORAN KARAKTER. RJEŠENJEM NADLEŽNOG ORGANA DONESENIM U POSTUPKU ODREĐENOM ZAKONOM I PROPISIMA DONESENIM NA OSNOVU NJEGA, UTVRĐIVANO JE KOJI SU OBJEKTI I ZEMLJIŠTA NACIONALIZOVANI TIM ZAKONOM.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-001208 od 21.10.2008. g.)

 

<------->

Član 28. stav 1. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
U SLUČAJU GRAĐENJA OD STRANE GRADITELJA-SUVLASNIKA NA SUVLASNIČKOM ZEMLJIŠTU, BEZ PRAVNE OSNOVE, VALJA NA ODGOVARAJUĆI NAČIN PRIMIJENITI ODREDBE ČLANA 27. DO 30. ZAKONA O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA, S TIM DA BI ZAHTJEV ZA RUŠENJE GRAĐEVINSKOG OBJEKTA SAMO IZUZETNO MOGAO BITI OSNOVAN AKO ZA TO POSTOJE OPRAVDANI INTERESI OSTALIH SUVLASNIKA.

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-001198 od 23.09.2008. g.)

 

<------->

Član 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima
Zakon o osnovama vlasničkih odnosa
Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
MOGUĆNOST STICANJA PRAVA VLASNIŠTVA DOSJELOŠĆU I NA NEKRETNINAMA U DRŽAVNOJ SVOJINI NASTALA JE STUPANJEM NA SNAGU ZAKONA O OSNOVAMA.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000984 od 21.10.2008.g.)

 

<------->

Član 42. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima
SMATRAJUĆI DA JE SAMO STATUS VLASNIKA JEDINI RELEVANTAN OSNOV I USLOV DA BI TUŽITELJ MOGAO OSNOVANO ZAHTIJEVATI NAKNADU MATERIJALNE ŠTETE, NIŽESTEPENI SUDOVI SU SUVIŠE USKO I RESTRIKTIVNO TUMAČILI ODREDBU ČLANA 42. ZAKONA O OSNOVNIM SVOJINSKO-PRAVNIM ODNOSIMA U VEZI SA ČLANOM 1. PROTOKOLA BROJ 1 UZ EVROPSKU KONVENCIJU O ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA, BUDUĆI DA JE POJAM IMOVINE MNOGO ŠIRI I PODRAZUMIJEVA I ZAŠTITU POSJEDA (POSJEDNIKA). VLASNIČKIH ODNOSA, A DOSJELOST POČINJE TEĆI OD STUPANJA NA SNAGU TOG ZAKONA 10.10.1995. G.

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000138 od 22.05.2008. g.)

 

<------->

 

Član 49. u vezi sa članom 9. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
ZA PRAVILNU PRIMJENU MATERIJALNOG PRAVA U POGLEDU ZAHTJEVA ZA STVARNO-PRAVNU ZAŠTITU OD ŠTETNIH IMISIJA (BUKA, TEMPERATURA, DIM I NEPRIJATNI MIRISI) NIJE ODLUČNO DA LI EMITENT ŠTETNIH IMISIJA POSJEDUJE ODOBRENJE ZA RAD IZDATO OD STRANE NADLEŽNOG ORGANA, VEĆ DA LI JE ISTI UDOVOLJIO OBAVEZAMA KOJE ZA NJEGA PROIZILAZE IZ ODREDBE ČLANA 9. STAV 1. ZAKONA O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA, ODNOSNO DA LI SE RADI O IMISIJAMA KOJE PRELAZE MJERU KOJA JE UOBIČAJENA S OBZIROM NA PRIRODU I NAMJENU NEPOKRETNOSTI I NA MJESNE PRILIKE, ILI KOJIMA SE PROUZROKUJE ZNATNIJA ŠTETA.

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000798 od 09.09.2008. g.)

 

<------->

 

Član 15. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
SUVLASNIŠTVO PO SVOJOJ PRIRODI JE JEDINSTVEN PRAVNI ODNOS, PA SVE DOK SE DIOBOM SUVLASNIŠTVO NE PRETVORI U INDIVIDUALNO VLASNIŠTVO, SVI SUVLASNICI SRAZMJERNO SVOJIM SUVLASNIČKIM DIJELOVIMA, IMAJU JEDNAKO PRAVO NA KORIŠTENJE I UPRAVLJANJE CIJELE STVARI.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-159/02 od 8.4.2004. god.)

 

<------->

 

Član 72. Zakona o obligacionim odnosima
Član 9. st. 2., 3 i 4. Zakona o prometu nepokretnosti
SVOJERUČAN POTPIS NA PISMENOM UGOVORU JE POTVRDA ISTINITOSTI SADRŽAJA PISMENOG UGOVORA I NJEGOVE AUTENTIČNOSTI, ALI UJEDNO ON SVJEDOČI I O AUTENTIČNOSTI POTPISNIKA. SUD MOŽE, IZUZETNO PRIZNATI DEJSTVO UGOVORA O PRENOSU PRAVA NA NEPOKRETNOSTI, ZAKLJUČENOG U PISMENOJ FORMI DO 15 JULA 1994. G., IAKO POTPISI UGOVORAČA NISU OVJERENI U NADLEŽNOM SUDU, AKO SU UGOVORNE STRANE IZVRŠILE U CIJELINI ILI PRETEŽNOM DIJELU OBAVEZE KOJE IZ NJEGA NASTAJU ILI AKO JE TAJ UGOVOR ZAKLJUČEN U PRISUTNOSTI NAJMANJE DVA SVJEDOKA KOJA SU SE POTPISALA NA UGOVOR.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-265/02 od 17.6.2004. god.)

 

<------->

 

Član 47. Zakona o izmjenama i dopunama osnovnog Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Sl. list SFRJ", broj: 12/67)
POLJOPRIVREDNO ZEMLJIŠTE KOJE JE PO SILI ZAKONA PO ČLANU 47. ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA OSNOVNOG ZAKONA O ISKORIŠTAVANJU POLJOPRIVREDNOG ZEMLJIŠTA POSTALO DRUŠTVENA (DRŽAVNA) SVOJINA, NE MOŽE BITI PREDMET NASLIJEĐIVANJA IZA RANIJEG VLASNIKA KOJI TO ZEMLJIŠTE NE POSJEDUJE OD 1954. G..

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–465/02 od 23.09.2004. god.)

 

<------->

 

Članak 32. st. 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima
DOSJELOŠĆU SE STJEČE PRAVO VLASNIŠTVA NA NEKRETNINAMA I BEZ UPISA TOGA PRAVA U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA, ČIJI JE TEMELJ PRAVNI POSAO.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev–166/02 od 9.7.2003. god.)

 

<------->

 

PRAVO STANOVANJA

- čl. 49. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima RS

 

PRAVO STANOVANJA (HABITATIO) KAO LIČNA SLUŽBENOST JE STVARNO PRAVO SLUŽITI SE TUĐOM ZGRADOM ILI NJEZINIM DIJELOM ZA STANOVANJE I OVO PRAVO NE OVLAŠĆUJE NJENOG TITULARA , KOJI SE OVIM PRAVOM VIŠE NE KORISTI, DA ZAHTIJEVA ISPLATU U NOVCU.

 

Iz obrazloženja:

 

 

Zahtjevom iz tužbe tužiteljica traži da se tuženi obavežu da joj solidarno isplate iznos od 50.000 KM sa pripadajućom kamatom.

Ovakav zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je dana 23.07.1981. godine između stranaka zaključen ugovor o gradnji porodične stambene zgrade u naselju M., opština K., da je postupajući po ovom ugovoru vršila ulaganja, o čemu nije sačuvala račune, da je predmetna kuća sagrađena i u ratu mijenjana za kuću u T., opština B., a u odnosu na koju je kod prvostepenog suda vodila parnicu P – 374/99 i ishodila pravo stanovanja u istoj, koje pravo je koristila sve do 19.08.2003. godine kada su je iz kuće istjerali tuženi, pa smatra da su time tuženi faktički postali vlasnici njenog dijela kuće i da joj pripada pravo na isplatu zahtjevanog iznosa.

Odlučujući o navedenom zahtjevu na temelju izvedenih dokaza, prvostepeni sud utvrđuje da je dana 23.07.1981. godine u K. između tuženih (kćerka i zet tužiteljice), sa jedne strane, i tužiteljice i njenog supruga R. M. zaključen ugovor kojim su se roditelji obavezali pomagati kćerci i zetu u gradnji kuće u naselju M., opština K., dok su se tuženi obavezali da im obezbjede pravo stanovanja u istoj kući, da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tužiteljica zaista i ulagala svoj rad i sredstva u izgradnji kuće u K., da su ovu kuću tuženi dana 21.09.1993. godine mijenjali za kuću koja se nalazi u T., opština L., da je tužiteljica ishodila odluku suda po kojoj joj pripada pravo služnosti stanovanja u kući u T., ali da su odnosi između stranaka duži niz godina poremećeni i da tužiteljica više ne stanuje u istoj.

Kod navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud zaključuje da bi tužiteljici na predmetnoj kući u T. moglo pripadati samo pravo stanovanja, a iz kojeg prava ne može od tuženih ishoditi isplatu zahtjevanog iznosa, pa da se kod stavljenog zahtjeva tužiteljica neosnovano poziva na odredbu čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 17/93 i 3/96), te pobijanom presudom sudi tako što u cjelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

Žalbenim navodima tužiteljica spori pravilnost i zakonitost pobijane presude tako što smatra da je ugovorom od 23.07.1981. godine ugovoreno zajedničko ulaganje u gradnji kuće u K., s tim da nije tačno određen obim ulaganja tužiteljice i njenog supruga, već da su se isti obavezali da pomažu izgradnju kuće prema svojim potrebama, da je postojala zajednica života između stranaka i zajedničko ulaganje u izgradnju kuće u K., pa time što nije ispoštovana volja stranaka i ista ne stanuje u kući u T., da prema odredbi čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima tužiteljici pripada pravo na isplatu zahtjevanog iznosa, a koji žalbeni navodi ne stoje.

Naime, ovaj sud imajući u vidu sadržaj ugovora od 23.07.1981. godine, a posebno čl. 1. i 2. istoga, kao pravilan prihvata zaključak prvostepenog suda da je ugovorom od 23.07.1981. godine u korist tužiteljice i njenog supruga, na ime njihove pomoći u izgradnji, ugovoreno pravo stanovanja u kući u K. Kako je navedena kuća u ratu mijenjana za kuću u T., a imajući u vidu i presudu prvostepenog suda P – 374/99 0d 27.08.1999. godine (na kojoj doduše nije konstatovana pravosnažnost), na temelju ovog ugovora bi tužiteljici pripadalo samo pravo stanovanja (naravno pod uslovom da ista dokaže da je ispoštovala obavezu iz ugovora i pomagala u izgradnji kuće u K.) pa se time ne radi o ugovoru o zajedničkom ulaganju u izgradnji kuće kako to smatra žalba. Isto tako, ne mogu se prihvatiti navodi žalbe da je volja stranaka kod zaključenja predmetnog ugovora pogrešno tumačena od strane prvostepenog suda s obzirom da su odredbe samog ugovora (čl. 1. i 2.) jasne i ne dovode u dilemu kod tumačenja volje ugovorenih strana, a niti su suprotne odredbama čl. 12. i 26. Zakona o obligacionim odnosima.

Pravo stanovanja (habitatio) kao lična službenost je stvarno pravo služiti se tuđom zgradom ili njezinim dijelom za stanovanje i javlja se kao usus ili usufrutus zavisno od toga da li je objekat dat na upotrebu bez obzira na potrebe korisnika ili samo u dijelu koji iziskuju njegove potrebe i u suštini predstavlja pravo iskorištavanja tuđe stvari na određen način u korist određenog lica. Osnovna karakteristika prava službenosti (pa tako i prava stanovanja) je da to pravo postoji na tuđoj stvari.

Proizilazi, dakle, po prirodi samog prava koje po ugovoru može pripadati tužiteljici (pod uslovom da je i ona ispunila svoje obaveze iz ugovora) da ista ima pravo na tuđoj stvari, te da se ne radi o stvari na kojoj tužiteljici pripada pravo vlasništva odnosno suvlasništva. Time činjenica da li je tužiteljica stvarno doprinosila izgradnji kuće u K. na čemu žalba posebno insistira, je relevantna samo kod ocjene da li tužiteljici pripada pravo stanovanja na kući u K., odnosno sada u T. Navedeno s obzirom da prema odredbama ugovora, te prema svrsi koja se htjela postići ovim ugovorom (iz kojeg tužiteljica crpi svoje pravo) ulaganje tužiteljice je osnov za sticanje prava stanovanja, a ne i za sticanje prava suvlasništva.

Navedeno pravo stanovanja ne ovlašćuje njenog titulara da zahtjeva isplatu u novcu pa je time stavljeni zahtjev prvostepeni sud pravilno odbio.

Pri tome se napominje, da i u slučaju da tužiteljici pripada pravo suvlasništva na predmetnoj kući (a što tužiteljica izvedenim dokazima nije dokazala), cijeneći odredbu čl. 14, Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 38/03) ni tada joj ne bi pripadalo pravo na isplatu zahtjevanog iznosa.

Kad se ima u vidu navedeno tužiteljica neosnovano zahtjev temelji u odredbi čl. 210 Zakona o obligacionim odnosima, jer se prema činjeničnom utvrđenju ne radi o sticanju bez osnova, odnosno nisu ostvarene zakonske pretpostavke za sticanje bez osnova i to da je došlo do umanjenja imovine jednog lica uz istovremeno uvećanje imovine drugog lica, a da ne postoji pravni osnov odnosno da je isti naknadno otpao, jer je već obrazloženo da se ne radi o imovini tužiteljice.

Iz izloženog pobijana presuda u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je u ovom dijelu žalbu tužiteljice valjalo odbiti i prvostepenu presudu potvrditi, a navedeno primjenom odredbe čl. 226. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).

 

 

( Presuda Okružnog suda Banjaluka broj GŽ-350/08 od 26.08.2008.)

 

<------->

 

SMETANJE POSJEDA

-čl. 79 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ, broj 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03)

 

 

TUŽBA ZBOG SMETANJA POSJEDA NIJE TUŽBA ZA UTVRĐENJE VEĆ KONDEMNATORNA TUŽBA PO KOJOJ SE RJEŠENJEM SUDA TUŽENOM NALAŽE USPOSTAVA PREĐAŠNJEG POSJEDOVNOG STANJA I DA SE UBUDUĆE KANI SMETANJA, PA KAD SE NE MOŽE NAREDITI USPOSTAVA PREĐAŠNJEG POSJEDOVNOG STANJA, ODNOSNO IZREĆI ZABRANA BUDUĆEG SMETANJA, ONDA SE TUŽBENI ZAHTJEV MORA U CIJELOSTI ODBITI I NE MOŽE SE SAMO RJEŠENJEM UTVRDITI DA JE POČINJENO SMETANJE.

 

 

Iz obrazloženja:

 

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtijev tužitelja da se utvrdi smetanje posjeda tužitelja, parcele k.č. 66/12, upisane u PL-761 k.o. J., koje smetanje je nastalo gradnjom objekta od strane tuženog na dijelu označene parcele, sa zahtjevom da se uspostavi pređašnje posjedovno stanje tako što će se tuženom naložiti da poruši svinjac i poljski WC, te da preda tužitelju dio označene parcele u površini od 900 m².

Odlučujući o navedenom zahtjevu, na temelju izvedenih dokaza, prvostepeni sud utvrđuje da je tužitelj poslednji mirni i faktički posjednik označene parcele i da ga je tuženi smetao u posjedu iste tako što je dana 03.06.1993. godine ušao u posjed dijela ove parcele u površini od 900 m² i na istoj sagradio pomoćni objekat-svinjac i poljski WC. Nadalje, prvostepeni sud utvrđuje da tužitelj u zahtjevu nije odredio način uspostave pređašnjeg stanja, jer da se u parnici za zaštitu posjeda ne može tražiti uklanjanje građevinskog objekta čak i kada je taj objekat izgrađen bez odobrenja, usljed čega nije moguće naložiti uspostavu pređašnjeg stanja i pobijanim rješenjem sudi na način iz izreke prvostepenog rješenja.

Po shvatanju ovoga suda navodi žalbe tužitelja ne dovode u sumnju pravilnost odbijajućeg dijela odluke o glavnoj stvari, koji se tiče uspostave pređašnjeg stanja i zabrane budućeg smetanja.

Naime, prema usvojenom stavu sudske prakse, u posjedovnoj parnici se u načelu ne može tražiti uklanjanje građevinskog objekta čijom izgradnjom je izvršeno smetanje posjeda. Navedeno iz razloga što sud u petitornoj parnici, pod određenim uslovima može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši iako je graditelj bio nesavjestan ili zato što je graditelj stekao pravo vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu.

U konkretnom slučaju, nesporno je da je tuženi na dijelu označene parcele (dio označen na skici vještaka geometra G. G. od 17.6.2002. godine) podigao svinjac i WC. Međutim, izvedenim dokazima nije utvrđeno da li se radi o zidanom građevinskom objektu čvrste gradnje ili je u pitanju objekat koji nema karakter građevinskog objekta.

Prema odredbi čl. 7 Zakona o parničnom postupku isključivo je ovlaštenje stranaka da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke suda o njihovim zahtijevima i da odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. Time tužitelj u konkretnom slučaju, izvedenim dokazima (u ovom dijelu tužitelj uopšte nije izvodio dokaze) sudu nije dokazao da je moguća uspostava prijašnjeg stanja na zahtijevani način odnosno rušenjem podignutog objekta. Iz ovog razloga, pobijanim rješenjem je pravilno odbijen zahtijev za uspostavu pređašnjeg stanja i zabranu budućeg smetanja. Iz ovog razloga ne stoje žalbeni navodi tužitelja da je sud imao obavezu da izvodi dokaze shodno uputama drugostepenog suda.

Kod takvog stanja stvari, a s obzirom da tužba zbog smetanje posjeda nije tužba za utvrđenje već kondemnatorna tužba po kojoj se rješenjem suda tuženom nalaže uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja i da se ubuduće kani smetanja, kad se ne može narediti uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja, odnosno izreći zabrana budućeg smetanja, onda se tužbeni zahtjev mora u cjelosti odbiti i ne može se samo rješenjem utvrditi da je počinjeno smetanje, pa žalba tuženog osnovano ukazuje na navedeno i spori pravilnost prvostepenog rješenja u ovom dijelu. Drugačije rečeno, utvrđivanje čina smetanja je samo jedna od pravnih pretpostavki za ocjenu osnovanosti zahtijeva za uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja i u slučaju utvrđenja da je vraćanje oduzetog posjeda nemoguće (u konkretnom slučaju izvedenim dokazima tužitelj nije sudu dokazao mogućnost uspostave ranijeg posjedovnog stanja), ne može se samo djelimično usvojiti tužbeni zahtjev za zaštitu posjeda, tako što bi se utvrdile činjenice da je izvršen čin smetanja posjeda, jer ta činjenica sama po sebi nema nikakav značaj.

Iz navedenog razloga žalba tuženog je osnovana, jer pobijano rješenje u ovom dijelu nije doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava, pa je žalbu tuženog valjalo uvažiti i prvostepeno rješenje u ovom dijelu preinačiti i odbiti dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje počinjenog smetanja.

 

 

(Gž-339/06 od 25.04.2007.)

 

<------->

 

NEISPRAVAN UPIS U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA

NE RADI SE O NEISPRAVNOM UPISU U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA KADA IZVRŠENI UPIS ODGOVARA SADRŽAJU UGOVORA NA TEMELJU KOJEG JE IZVRŠEN UPIS

 

Iz obrazloženja:

 

Prema stanju predmeta predlagač je Zemljišno knjižnoj kancelariji prvostepenog suda podnio zahtjev za brisanje neispravnog upisa u zemljišnoj knjizi u zk. ul. 2926 k.o. P. izvršenog pod Dn-231/00 dana 25.09.2000. godine pozivajući se na odredbe člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske.

Prema navodima iz zahtjeva predlagač smatra da je predmetna uknjižba prava službenosti neispravna i to zbog odgovornosti Zemljišnoknjižne kancelarije, jer da se zamljišna knjiga za označenu k.o. nije održavala od 01.01.1987. godine zbog uspostavljanja nove evidencije nekretnina za k.o. P. i da se na dan upisa 25.09.2000. godine zemljišna knjiga nije nalazila u sudu, već u organu uprave.

Cijeneći da se u konkretnom slučaju ne radi o neispravnom upisu, već o upisu prava službenosti prolaza na temelju ugovora broj Ov-1345/75 od 01.10.1975. godine, a po zahtjevu protupredlagača, s obzirom da je propušteno da se navedeno pravo upiše pod Dn-1121/75, s pozivom na odredbu člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, pobijanim rješenjem Zemljišnoknjižna kancelarija prvostepenog suda odbija stavljeni zahtjev i istovremeno određuje upis zabilježbe odbijanja zahtjeva za brisanje neispravnog upisa u kolonu Upisi C lista zk. ul. 898 k.o. P.-elektronski (stari zk. ul. broj 2926 iste k.o.).

Navedeno postupanje prvostepenog suda je pravilno i utemeljeno u zakonu.

Odredbom člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske je propisano postupanje Zemljišnoknjižne kancelarije kod neispravnog upisa u zk. ulošku u pogledu upisa zabilješke pored pogrešnog upisa (stav 1, 2 i 3). Isto tako ova zakonska odredba (stav 4.) propisuje uslove za konačnu ispravku zemljišne knjige.

Međutim, da bi Zemljišnoknjižna kancelarija, prethodno cijeneći da li je do neispravnog upisa došlo zbog odgovornosti Zemljišnoknjižnog ureda ili iz drugih razloga, postupala po navedenoj zakonskoj odredbi, potrebno je utvrditi da se zaista radi o neispravnom upisu koji je zamljišnu knjigu učinio netačnom. Zemljišna knjiga se smatra netačnom kada nisu upisani podaci koji odgovaraju stvarnom pravnom stanju tako da postoji razlika između pravne stvarnosti i zemljišnoknjižnog stanja, a do čega može doći neskladom između ugovora i upisa.

U konkretnom slučaju, upisom pod Dn-231/2000 od 25.09.2000. godine, a za koji predlagač smatra da je neispravan, je upisano pravo službenosti prolaza preko k.č. 19/90, kućište i dvorište u površini 182 m2, u C listu zk. ul. 2926 k.o. P. (elektronski zk. ul. 898 iste k.o.), koja službenost polazi od glavne ceste i ide u dvorište, u korist S. M. sina V., a ovaj upis je izvršen na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina broj Ov-1345/75 od 15.08.1975. godine koji ugovor je upisan pod Dn. broj 1121/75, ali je tada propušteno da se upiše i predmetno pravo službenosti.

Prema navedenom ugovoru (tačka VI ugovora), koji se nalazi u spisu Dn-1121/75, u korist protupredlagača je ugovoreno navedeno pravo službenosti, pa kako je upisano pravo saglasno navedenoj odredbi ugovora, to u konkretnom slučaju nema nesklada između pravne stvarnosti i zemljišnoknjižnog stanja. Time je pravilan zaključak Zemljišnoknjižne kancelarije da se ne radi o netačnom upisu, pa slijedom toga nije postojala obaveza postupanja po odredbi člana 60. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske i stavljeni zahtjev je pravilno odbijen.

 

 

(rješenje Okružnog suda Banja Luka GŽ- 1498/07 od 23.6.2008. godine)

 

<------->

 

UPIS PRAVA SVOJINE NA NEKRETNINAMA

- Čl. 10. i čl. 43. st. 2. tč. 4. Zakona o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08)

 

 

Nije dovoljno da nekretnine kojima je raspolagano budu označene samo oznakom katastarskih opština, jer time iste nisu određene, a niti odredive, tako da usljed navedenog postoje smetnje koje sprečavaju upis u zemljišne knjige.

 

Prema stanju spisa predlagateljica je dana 27.11.2006. godine Zemljišno-knjižnoj kancelariji podnijela zahtjev za upis prava svojine na nekretninama, a na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključen u B. dana 03.01.2001. godine, a ovjeren kod suda dana 25.01.2001. godine pod brojem Ov-448/01.

Nalazeći da isprava na temelju koje je zahtijevan upis prava svojine ne sadrži zemljišno-knjižne podatke o nekretninama koje su predmet raspolaganja, te da je navedeno suprotno odredbi člana 10. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, a što sprečava zatijevani upis, prvostepeni sud pozivom na odredbu člana 43. stav 2. i člana 31. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, odbija zahtjev predlagateljice.

Prema odredbi člana 10. navedenog zakona u pravnom prometu nekretnina se označava prema podacima iz zemljišne knjige. Prema usvojenim stavovima sudske prakse izjave date u pravnom prometu trebaju biti određene ili odredive, a odredive su kada se u zemljišno-knjižnom postupku mogu tumačiti tako da ne ostavljaju osnovanu sumnju. Nekretnina se označava prema podacima iz zemljišne knjige navođenjem svih sastavnih dijelova zemljišnoknjižnog tijela, a uputa na zemljišnoknjižni uložak je dovoljna kada ne postoji sumnja u identitet nekretnine i tada je potrebno označiti podatke o sudu kod kojeg se vodi zemljišna knjiga o katastarskoj opštini i broju zk. uloška. Nije dovoljno da se nekretnina označi samo na neki drugi način npr. oznakom samo ulice i broja kuće, jer zemljišno-knjižni sud nema zadatak da u postupku uknjižbe provjerava navedene nekretnine na osnovu A-popisnog lista.

U konkretnom slučaju nekretnine kojima je raspolagano predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju su označene samo oznakom katastarskih opština, bez ostalih zemljišnoknjižnih podataka, pa time iste nisu određene, a niti odredive. Na navedeni zaključak ne može uticati činjenica da su naknadno od strane Službe pravne pomoći Grada B. (a ne dakle po ugovornim stranama iz ovog ugovora) uneseni zemljišno-knjižni podaci o ovim nekretninama.

Kod takvog stanja stvari, pravilan je zaključak prvostepenog suda da usljed navedenog postoje smetnje koje sprečavaju upis u smislu odredbe člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama. Istovremeno, kako nisu u pitanju formalni nedostaci iz odredbe člana 40. navedenog zakona, to nije postojala obaveza postupanja po ovoj zakonskoj odredbi.

Proizilazi, dakle, da je suprotno tvrdnji žalbe pobijano rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

 

 

(Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-08-000329 od 13.06.2008. godine)

 

<------->

 

USPOSTAVA ZEMLJIŠNO KNJIŽNOG ULOŠKA

- Čl. 64. Zakona o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08)

 

 

U postupku uspostavljanja zemljišno knjižnog uloška Zemljišno knjižna kancelarija osnovnog suda nije ovlaštena da cijeni valjanost rješenja upravnog organa o dodjeli građevinskog zemljišta radi izgradnje, jer pravilnost i zakonitost tog rješenja može biti predmet ocjene samo u upravnom postupku u kojem je isto i doneseno.

 

Prema stanju predmeta predlagač Srpska Pravoslavna crkvena opština K. V. je prvostepenom sudu dana 22.08.2006. godine podnijela zahtjev za uspostavljanje novog zemljišno knjižnog uloška. Navedeni zahtjev predlagač je utemeljio na rješenju So-e K. V. broj: 01-022-44/99 od 03.12.1999. godine o dodjeli građevinskog zemljišta radi izgradnje crkve, dijela parcele kč. 133 u površini od 1.937 m2, a uz isti je sudu priložio posjedovni list PL-538 k.o. Z. sa kopijom katastarskog plana te rješenje DN-43/00 od 22.02.2000. godine. Postupajući po navedenom zahtjevu prvostepeni sud je u skladu sa odredbama čl. 63. i 67. Zakona o zemljišnim knjigama najavio uspostavu zemljišno knjižnog uloška. Na navedenu najavu uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška prigovor su uložili zainteresovana lica Udruženje građana „S. R“ Z. i J. I. sin M. iz Z., po kojim prigovorima je produžen rok prijave prava, te su saslušani predloženi svjedoci. Po isteku zakonskih rokova za uspostavu zemljišnoknjižnog uloška, imajući u vidu da označena zainteresovana lica nisu postupila po rješenju prvostepenog suda za dostavu pravnog akta kojim će dokazati polaganje prava na označenoj nekretnini, a nakon što su u smislu odredaba čl. 64. i 66. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama po službenoj dužnosti od Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove B., Područna jedinica K. V. pribavljeni raspoloživi dokazi, pobijanim rješenjem, sa pozivanjem na odredbe čl. 63. do 69. Zakona o zemljišnim knjigama, a primjenom odredbe čl. 69. st. 1. i odredbe čl. 2. st. 4. i 3. navedenog zakona, prvostepeni sud uspostavlja zemljišno knjižni uložak broj 15 katastarske opštine Z. u koji u listu A upisuje parcelu kč. 133/2 zv. „Zečije njivice“ dvorište u površini od 1937 m2, te na istoj pravo vlasništva u korist državne svojine 1/1, sa pravom raspolaganja u korist predlagača sa 1/1 dijela. Istovremeno, vrši upis zabilježbe postojanja spora na označenoj nekretnini, te odbacuje označene prigovore zainteresovanih lica jer nisu postupili po nalogu suda.

Žalbenim navodima, zainteresovano lice J. I. ponavlja navode iz pomenutog prigovora, tako što ističe da je rješenje o dodjeli građevinskog zemljišta ništavo i da je podnio zahtjev za poništenje istoga, te da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu s obzirom da na istom više ne postoji objekat „stare škole“ i da je time na predmetnoj parceli po sili zakona prestalo državno vlasništvo u korist njegovog pravnog prednika, a koji žalbeni navodi nisu osnovani.

Naime, u predmetnom postupku u skladu sa odredbom čl. 64. Zakona o zemljišnim knjigama prvostepeni sud je po službenoj dužnosti izvršio pribavljanje raspoložive dokumentacije, te u skladu sa odredbama navedenog zakona proveo postupak uspostavljanja novog zamljišno knjižnog postupka. U ovoj vrsti postupka prvostepeni sud, ni kao prethodno pitanje, svakako nije bio ovlašten da cijeni valjanost rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta, jer pravilnost i zakonitost ovog rješenja može biti samo predmet ocjene u upravnom postupku u kojem je isto i doneseno, a koji postupak žalitelj navodi da je pokrenuo.

Isto tako, neosnovano je pozivanje žalitelja na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno ne stoji tvrdnja da je po sili zakona na predmetnim nekretninama prestalo državno vlasništvo i da se ima na temelju odredaba samog zakona izvršiti upis ranijeg vlasničko-pravnog odnosa. Naime i pod predpostavkom da je pravni prednik žalitelja raniji vlasnik označenih nekretnina u smislu odredbe čl. 44. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 112/06) navedeno nije dovoljno da se u njegovu korist na istima upiše pravo svojine. Navedeno s obzirom da je u smislu označene zakonske odredbe potrebno provesti upravni postupak za utvrđivanje prestanka državnog vlasništva na građevinskom zemljištu i odgovarajućim rješenjem utvrditi prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa. Tek nakon što takvo rješenje postane pravosnažno isto se, po službenoj dužnosti, dostavlja organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje.

Ne stoje ni žalbeni navodi da kod donošenja pobijanog rješenja prvostepeni sud nije postupao po odredbi čl. 64. Zakona o zemljišnim knjigama s obzirom da je prvostepeni sud u skladu sa navedenom odredbom poduzeo potrebne provjere i istraživanja radi pribavljanja odgovarajućih dokaza, te je pravilno pobijano rješenje zasnovao na posjedovnom listu 21.24-952-1-1-1689/08 od 16.12.2008. godine, kopiji katastarskog plana 6021-18-8 od 16.12.2008. godine i prijavnom listu broj 15/06 od 18.12.2008. godine Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove B., Područna jedinica K. V., a ne na iskazima saslušanih svjedoka. Istovremeno, kako zainteresovana lica nisu po nalogu suda dostavili valjan pravni akt, saglasno odredbi čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama pravilno je odbacio izjavljene prigovore na najavljeno uspostavljanje zemljišno knjižnog uloška.

Prema izloženom, postupanje prvostepenog suda je utemeljeno u zakonu, a navedeno imajući u vidu i da je pobijanim rješenjem izvršen upis zabilježbe postojanja spora, a na osnovu predočene tužbe, te da pobijano rješenje ne utiče na prava zainteresovanih lica da u redovnom postupku kod suda ostvaruju svoja prava (čl. 68. Zakona o zemljišnim knjigama).

 

(Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj: 011-0-Gž-09-000099 od 26.02.2009. godine)

 

 

<------->

 

Vlasništvo

 

P R E S U D A

Revizija tužitelja se djelimično uvažava, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine se ukida u dijelu odluke za isplatu iznosa od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u tom dijelu vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-207/00 od 28.3.2003. godine obavezuje se tuženi da tužitelju preda u posjed traktor marke IMT TIP ..., broj motora..., godina proizvodnje..., crvene boje, registarskih oznaka PD... i traktorsku prikolicu marke Lj.T. Lj., koje stvari je primio na čuvanje i korištenje kao ostavoprimac po osnovu ugovora o ostavi sačinjenog 30.7.1992. godine sa ostavodavcem E. B., koje obaveze se tuženi može osloboditi ukoliko tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te se obavezuje da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.720,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava i tužitelj u cjelini odbija sa tužbenim zahtjevom.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

 

Revizija je djelimično osnovana.

U ovoj parnici tužitelj zahtijeva da mu tuženi preda u posjed traktor marke IMT TIP..., broj motora... sa traktorskom prikolicom marke Lj.T. Lj. ili da mu na ime tih stvari isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude utvrđeno: da je tužitelj vlasnik traktora marke IMT TIP... sa brojem motora..., proizvedenog... godine, crvene boje, registarske oznake PD... i traktorske prikolice marke Lj.T. Lj.; da su ugovorom o ostavi zaključenim 30.7.1992. godine između tuženog, kao ostavoprimca i E.B., kao ostavodavca, predmetne stvari ostvljene na čuvanje i upotrebu tuženom, s čim se tužitelj kao vlasnik stvari naknadno saglasio; da su one bile u posjedu tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine kada su ih od tuženog oduzela treća lica, što tuženi nije prijavio nadležnim organima, iako se ugovorom obavezao da će ih čuvati i da tužitelj kao vlasnik stvari predmetnom tužbom traži njihovu predaju u posjed o čemu je ostavodavac E.B. obaviještena i saslušana kao svjedok o predmetu spora.

Nalazeći da je tužitelj vlasnik spornih stvari, da su one na osnovu ugovora o ostavi zaključenog sa E.B. bile na čuvanju kod tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine, da tuženi nije dokazao da su ih tada oduzela treća lica, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja postavljen u ovoj parnici na temelju odredbe člana 37. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO), pa je sudio tako da je usvojio zahtjev tužitelja za predaju u posjed stvari i odredio da se tuženi te obaveze može osloboditi ako tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Drugostepeni sud je, na temelju istog činjeničnog utvrđenja, našao da temeljem odredbe člana 37. ZOSPO nije osnovan zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnih stvari, jer tužitelj nije dokazao da se one nalaze u fakatičkoj vlasti tuženog. Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.000,00 KM odbio je uz obrazloženje da tužitelj nije bio u ugovornom odnosu sa tuženim.

Odredbom člana 37. ZOSPO, na kojoj se temelji zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed predmetnih stvari, propisano je da vlansik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Za ovu tužbu aktivno je legitimisan vlasnik stvari, a pasivno je legitimisan posjednik stvari. Tužitelj mora dokazati da na stvar, čije vraćanje traži, ima pravo vlasništva i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

U konkretnom slučaju tuženi je tvrdio da od 9. ili 10. mjeseca 1995. godine nije u posjedu spornih stvari, a tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao da se predmetne stvari nalaze u posjedu tuženog u vrijeme podnošenja tužbe niti u vrijeme zaključenja glavne rasprave, pa se u odnosu na tuženog

nije mogao usvojiti dio tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnih stvari, a kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.

Radi toga su neutemeljeni prigovori revidenta kojima pravilnost drugostepene odluke u ovoj dijelu osporava tvrdnjom da nisu razriješene okolnosti zbog kojih se sporne stvari ne nalaze u posjedu tuženog, jer one, prema naprijed navedenom, nisu bitne za odlučivanje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.

Zato je reviziju tužitelja, u dijelu odluke za predaju u posjed predmetnih stvari, valjalo odbiti temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/05, 85/03 i 74/05 - dalje: ZPP).

Međutim, osnovano revident osporava pravilnost odluke kojom je drugostepeni sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu zahtijevanog novačnog iznosa na ime spornih stvari. Drugostepeni sud je pogrešno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja nalazeći da tuženi nije bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem u pogledu spornih stvari.

Naime, odredbom člana 713. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96) propisano je da ugovor o ostavi stvari može punovažno zaključiti u svoje ime i lice koje nije vlasnik stvari i ostavoprimac je dužan vratiti stvari njemu, izuzev ako dokaže da je stvar ukradena (stav 1.), a ako treće lice tužbom zahtijeva stvar od ostavoprimca kao vlasnik ostavoprimac je dužan saopštiti sudu od koga lica je stvar primio, a istovremeno obavijestiti ostavodavca o podignutoj tužbi.

U konkretnom slučaju ispunjene su sve zakonske pretpostavke iz citirane zakonske odredbe jer je nesporno da je ugovor o ostavi spornih stvari zaključila E.B. kao ostavodavac za stvari koje su vlasništvo tužitelja, predmetnu tužbu podnio je tužitelj kao vlasnik stvari, tuženi kao ostavoprimac je saopštio sudu da je sporne stvari primio od E.B., a ona je kao ostavodavac obaviještena o podignutoj tužbi (saslušana je u svojstvu svjedoka i potvrdila je da su sporne stvari vlasništvo tužitelja).

Stoga je nepravilan zaključak drugostepenog suda u pobijanoj odluci da tužbeni zahtjev u pogledu novčanog potraživanja tužitelja nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

Naime, tužitelj je zbog naprijed navedenog aktivno legitimisan za potražvianja iz spornog ugovora o ostavi, a drugo je pitanje šta će se u daljem toku postupka utvrditi u pogledu osnovanosti i visine predmetnog potraživanja tužitelja.

Prema svemu iznesenom, nižestepeni sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa rješavanju ove pravne stvari propustili da utvrde činjenice koje su od bitnog značaja za rješavanje ovoga dijela spora, što će strankama u nastavku postupka omogućiti prema pravilima iz odredbe člana 7. i 123. ZPP.

Stoga je djelimičnim uvažavanjem revizije tužitelja drugostepena odluka ukinuta kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 250. st. 2. ZPP i predmet u ukinutom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

Stvarno pravo
SVOJINSKA TUŽBA
Član 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima
(„Službeni glasnik RS“, broj: 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 107/19)

Za ostvarenje zaštite po osnovu tzv. vindikacione tužbe, tužitelj mora dokazati pravo svojine na stvari čiji povrat traži i da se ta stvar nalazi u državini tuženog.

Iz obrazloženja:

Koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud odlučuje po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Odredba člana 123. ZPP obavezuje stranke da iznesu činjenice i izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode ili dokaze protivne strane. Koje se činjenice moraju utvrditi u postupku, ne određuje ZPP već materijalno pravo i uvijek su u neposrednoj vezi sa pravnim odnosom ili pravom stranke, o kome sud raspravlja.

Tužioci su dokazali da su suvlasnici spornog stana, da su prije utuženja dopisom od 20.9.2016. g., upućenog tuženom na adresu spornog stana, ovoga obavijestili da se nalazi u posjedu stana čiji su oni vlasnici i da je tuženi tužbu kojom je pokrenut ovaj postupak zaprimio na adresi spornog stana (03.11.2016. g.). Dakle, tužioci su za ostvarenje prava iz vindikacione tužbe (član 126. Zakona o stvarnim pravima „Službeni glasnik RS“, broj: 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 107/19 – u daljem tekstu: ZSP), dokazali da stvar čije vraćanje traže predstavlja njihovu svojinu i da se ona nalazi u posjedu tuženog (član 127. stav 1. ZSP).

U konkretnom slučaju, revident osnovano ukazuje da sudu nije mogla ostati nepoznata činjenica da se u spisu, kao njegov sastavni dio, nalazi sudska dostavnica iz koje slijedi da je tuženom na adresu spornog stana dana 18.5.2017. g. uručen poziv za ročište zakazano za 19.6.2017. g., a po naredbi suda sa glavne rasprave održane 15.5.2017. g.. Radi se o činjenici koja proizilazi iz postupanja suda, ona sudu nije mogla ostati nepoznatom i morao ju je utvrditi pregledom stanja spisa kod kontrole ispunjavanja procesnih uslova za održavanje ročišta.

Stoga se ne može prihvatiti ocjena izvedenih dokaza, a posebno značaja ove dostavnice, na način kako je obrazložio drugostepeni sud koji je teret dokaza prebacio na tužioce navodeći da „nisu predlagali izvođenje dokaza uvidom u pomenutu dostavnicu“.

Ne dajući savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, drugostepeni sud je povrijedio odredbu člana 8. ZPP, na koju povredu se ukazuje i u reviziji protiv drugostepene presude, pa sve dok se u navedenom pravcu ne da savjesna i brižljiva ocjena izvedenih dokaza,  ne može se pravilno ni odlučiti o tužbenom zahtjevu.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 92 0 P 046871 18 Rev od 23.08.2018. g.)

<------->

ZAŠTITA PRAVA SVOJINE
Član 127. Zakon o stvarnim pravima
(“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 107/19)

Da bi ostvario stvarnopravnu zaštitu tužbom za vraćanje stvari, tužitelj mora dokazati da je vlasnik tražene stvari, da je tuženi drži u posjedu i mora tu stvar individualno odrediti – opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

Iz obrazloženja:

U konkretnom slučaju radi se o jednoj od tužbi za zaštitu prava svojine (rei vindicatio), koja je definisana odredbom člana 127. ZSP (vlasnička tužba na vraćanje stvari). Ovu svojinsku tužbu podiže vlasnik koji nema državinu, protiv držaoca koji nema svojinu na stvari (stav 1. člana 127. ZSP), pri čemu stvar čija predaja u posjed se traži mora biti individualno određena, opisana po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari (stav 2. člana 127. ZSP).

Svojina na nekretnini se dokazuje upisom tog prava u zemljišnoj knjizi i tužitelji su, upravo na taj način, dokazali da su vlasnici, odnosno suvlasnici predmetne parcele (k.č. br…), čiji dio traže u posjed od tuženih. Traženi dio nisu zahtjevom individualno odredili, ali su označili površinu koju traže i pozvali se na skicu lica mjesta u kojoj je zahtjevana površina posebno označena, pa se u krajnjem slučaju, može smatrati da je dio koji traže u posjed dovoljno identifikovan, odnosno određen.

Tačno je da se spornim dijelom predmetne parcele služi drugotuženi (na posredan način, preko preduzeća K, kojem je iznajmio poslovni prostor koji je njegova svojina), kako tvrde revidenti i u kojim navodima se iscrpljuje dobar dio revizije. Međutim, sporni dio (bez obzira kako je upisan u odgovarajućim javnim evidencijama) u naravi ima karakter javne površine kojom se služi neodređeni broj lica (nad kojima tuženi nemaju nikakvu vlast). Tim dijelom se služe i tužitelji. Suprotno njihovom revizijskom prigovoru, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su iz navoda tužitelja, datih prilikom završnog izlaganja na ročištu od 20.9.2017. g. i navoda žalbe, zaključili da su tužitelji i sami priznali da su u posjedu spornog dijela predmetne parcele i da su taj posjed manifestovali postavljanjem betonskih žardinjera (koje su, istina, uklonjene na zahtjev drugotuženog) i istresanjem šljunka na tu površinu, za koji nema dokaza da je uklonjen. Naime, do ovakvog zaključka se nesumnjivo dolazi kada se uzme u obzir navod tužitelja iz završnog izlaganja
„Kada tužioci na svoje zemljište dovezu šljunak za svoje potrebe AI ih prijavi komunalnoj policiji“, kao i navodi žalbe „Kada tužioci kao suvlasnici na parcelu postave žardinjere, A poruči kamion da odveze žardinjere, ako tužioci postave šljunak na svoju parcelu A vrši prijavu inspekciji i traži uklanjanje šljunka“. Proizlazi, da tužitelji nisu dokazali da tuženi drže u posjedu sporni dio predmetne parcele na način koji bi im omogućio da taj dio predaju tužiteljima u posjed. Ovo i kod činjenice da se tim dijelom služe, jer je nesporno da se njime služi i neograničen broj drugih lica, kao i sami tužitelji. Kako tužitelji nisu dokazali da se tražena stvar nalazi u isključivoj detenciji tuženih, slijedom čega, s obzirom na svrhu za koju se koristi sporni dio predmetne parcele i način na koji se koristi, uopšte ne postoji mogućnost da ga predaju u posjed tužiteljima, proizlazi da nije ispunjen jedan od naprijed navedenih uslova potrebnih za ostvarenje svojinskopravne zaštite po vlasničkoj tužbi za vraćanje stvari, iz člana 127 ZSP.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 174384 18 Rev od 11.12.2018. g.)

STICANjE PRAVA SVOJINE
Član 24. i član 22. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03)

Od savjesnosti graditelja, saznanja vlasnika zemljišta za izgradnju i odnosa vrijednosti zemljišta i građevinskog objekta zavisi osnovanost zahtjeva za sticanje prava svojine građenjem na tuđem zemljištu.

Iz obrazloženja:

Kako je nesporno da je u vrijeme gradnje zemljište bilo u društvenoj svojini, a ne u svojini oca tužiteljice, pravilna je tvrdnja tuženog A.E. da se nižestepeni sudovi u pogledu načina sticanja prava svojine na predmetnoj kući pogrešno pozivaju na odredbu člana 24. stav 1. ZOSPO. Naime, tom odredbom propisano je da, ako lice koje može imati pravo svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine i na zemljištu na kom je izgrađen građevinski objekat kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

Odredbe stava 2. istog člana, člana 25. i člana 26. ZOSPO, propisuju moguća rješenja u pogledu prava svojine na zgradi i zemljištu u situaciji građenja na tuđem zemljištu zavisno od savjesnosti graditelja, saznanja vlasnika zemljišta za izgradnju i odnosa vrijednosti zemljišta i građevinskog objekta, što sve u krajnjem nije od značaja za rješavanje ovog spora pa se ukazuje suvišnim obrazlaganje navedenih odredbi.

Na građevinskom objektu koji je sagrađen bez dozvole za gradnju može se utvrđivati pravo svojine ako je taj objekat sagrađen u zajednici. Sudskom odlukom o utvrđivanju prava svojine po tom osnovu uređuju se samo međusobni odnosi sticalaca u odnosu na tako podignuti objekat (rješava se o njihovim međusobnim pravima dok takav objekat postoji) i posljedice koje mogu da proizađu za sticaoce takvog objekta, a ona nema značaj u odnosu na građevinski objekat sagrađen bez dozvole, jer se takvom odlukom ne mijenja status objekta, budući da se na istom ne može steći pravo svojine, pa se ne može ni dozvoliti uknjižba bilo na realnom ili idealnom dijelu zgrade.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 181557 19 Rev od 15.01.2020. g.)

<------->

STICANjE PRAVA SVOJINE GRAĐENjEM
Članovi 24. - 26. Zakona o osnovnim svojinsko - pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03)

Ne može se steći pravo svojine građenjem na zemljištu u društvenoj (državnoj) svojini, bez obzira da li je graditelj bio savjestan ili ne.

Iz obrazloženja:

Tužbeni zahtjev tužilac temelji na tvrdnjama da mu je tužena 2001. g. dala na trajno korištenje predmetno zemljište, da je na osnovu toga zaključio sa tuženom ugovor o poslovno tehničkoj saradnji 2001. g., te dobio potrebne saglasnosti za građenje u upravnom postupku u periodu 2004. i 2005. g., na osnovu kojih je sagradio objekat -

terminal. Zato smatra da je savjestan graditelj kome pripada pravo svojine i na zemljištu na kome je sagrađen objekat, koji zahtjev je predmet ove parnice.

Iz dokaza koji su provedeni u postupku (zemljišnoknjižne dokumentacije, nalaza vještaka geodetske struke) proizlazi da je do 2005. g. zemljište na kome tužilac traži da se utvrdi da je stekao pravo svojine građenjem, imalo karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta koje je bilo u društvenoj svojini, kakvo je bilo upisano i u odgovarajuće zemljišno knjižne evidencije.

Pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da se na razrješenje ove pravne stvari ima primijeniti odredbe člana 59. ZSP, koja reguliše pitanje sticanja prava svojine građenjem na tuđem zemljištu, temeljem kojih odredaba je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužioca, a čiju primjenu temelje na odredbi člana 356. tog zakona.

S obzirom na to da je tužilac gradio sporne objekte u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o osnovnim  svojinsko  pravnim  odnosima  („Službeni  list  SFRJ“  broj  6/80  i  36/90  i
„Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljem tekstu: ZOSPO), predmetni spor je trebalo riješiti po odredbama tog zakona (član 24. - 26.), a u smislu odredbi člana 344. stav 2. ZSP.

Tačno je da je tužilac dobio urbanističku saglasnost, odobrenje za građenje, pa i upotrebnu dozvolu za izgrađene objekte, ali unatoč tome on na spornom zemljištu nije mogao steći pravo svojine građenjem u smislu člana 24. ZOSPO, jer su objekti izgrađeni na zemljištu u društvenoj, odnosno (kasnije) državnoj svojini.

Naime, institut sticanja prava svojine građenjem podrazumijeva da neko gradi na zemljištu u privatnoj svojini i samo na takvom zemljištu se može steći pravo svojine građenjem, uz ispunjenje drugih uslova propisanih u odredbi člana 24. ZOSPO.

Insistiranje revidenta na činjenici da je njemu sporno zemljište dodjeljeno na trajno korištenje i da je on pribavio sva sporna dokumenta za gradnju nema nikakav značaj u ovom sporu, obzirom da je u pravosnažno okončanoj parnici utvrđeno da su ništava sva raspolaganja tužene spornim zemljištem u korist tužioca.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 101137 18 Rev od 06.12.2018. g.)

<------->

 

STICANjE PRAVA SVOJINE NA NEKRETNINAMA GRAĐENjEM NA TUĐEM ZEMLjIŠTU
Član 24. i 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, Broj 38/03)

Kako u ovoj parnici nije sporno da je tužitelj predmetni objekat izgradio uz saglasnost tuženog, tužitelj je savjestan graditelj predmetnog objekta.

Iz obrazloženja:

Naime, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio, a drugostepeni sud je to prihvatio, da je tužitelj uz odobrenje tuženog sagradio kuću svojim radom i sredstvima, u čemu mu je, po sopstvenom priznanju tuženog, i on pomagao (radilo se o njihovom uzajamnom pomaganju, jer je i tuženi na istoj parceli gradio kuću). Stoga je, kada

je kuća sagrađena, ona postala svojina tužitelja, koji je kuću gradio sa sebe i svoju porodicu, uz saglasnost tuženog, na čijem je zemljištu izgrađena. S obzirom na izričit pristanak tuženog (što je u iskazu, saslušan kao parnična stranka i potvrdio), kao vlasnika zemljišta, tužitelj kao savjestan graditelj, i po ocjeni ovoga suda, ima pravni osnov sticanja svojine na predmetnoj kući (član 24. i 25. ZOSPO).

Kada se imaju u vidu rodbinski odnosi tužitelja i tuženog i okolnosti koje su prethodile dogovoru oko gradnje predmetne kuće, o kojima govori tuženi u svom iskazu, i po nalaženju ovoga suda, tuženi tvrdnju u pogledu dogovorenog uslova gradnje iste, nije dokazao. Tuženi je u svom iskazu naveo, da je tužitelj bio podstanar sa porodicom, da se morao iseliti iz stana i da je tada došlo do dogovora oko izgradnje kuće tužitelja, na zemljištu tuženog, da je - kada je tužitelj započeo gradnju, od preduzeća u kojem je bio zaposlen dobio plac u P., za gradnju kuće (što je tuženi naveo u svom iskazu), ali je i pored toga nastavio gradnju predmetne kuće, što bi po logici stvari dovelo do preispitivanja postupaka od strane tužitelja, u slučaju da je između njih dogovoreno da tužitelj gradi na parceli tuženog uz uslov, da sa suprugom koristi kuću za života, a da nakon njihove smrti ista pripadne djeci tuženog. Takav dogovor nije ni u duhu opštepoznatih životnih principa sredine u kojoj parnične stranke žive, odnosa u porodičnom domaćinstvu, a ni u široj porodičnoj zajednici, jer roditelji ne grade kuću samo za sebe, pogovoto ne grade za tuđu djecu, nego po prirodi stvari, stvaraju dobra za svoje potrebe i za svoju djecu. Kod ovakvog stanja stvari, iskazi saslušanih svjedoka koji su potvrdili, da su za dogovor oko gradnje objekta tužitelja na zemljištu tuženog čuli u razgovoru tuženog sa prisutnima na salijevanju ploče na njegovom objektu, sami po sebi, ne doprinose drugačijem ishodu ovoga spora.

Iz navedenog proizlazi, da je tužitelj savjestan graditelj predmetnog objekta i da se u gradnji istog odredio prema onome što je u stvarnosti dogovorio sa tuženim - da na njegovom dijelu parcele izgradi svoj objekat.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 266941 19 Rev od 30.10.2019. g.)

<------->

PRAVNI POLOŽAJ NESAVJESNOG DRŽAOCA U POGLEDU NAKNADE NUŽNIH TROŠKOVA KOJE JE IMAO POVODOM STVARI
Član39. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ” broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“,
broj 38/03)

Kako je vještak na ročištima potrdio da su ulaganja u objekat tužene dijelom nužna (o čemu se izjasnio pojedinačno za radove tog karaktera), a dijelom su vezani za održavanje stvari (koje je takođe pojedinačno naveo), koji su neophodni da ne bi došlo do propadanja stvari, koji takođe imaju karakter nužnih troškova, tužitelj ima pravo na naknadu tih troškova.

Iz obrazloženja:

Naime, nesporno da je tužitelj imao troškove vezane za odobrenje radova na rekonstrukciji objekta koje je građevinski vještak obračunao kao „ostale troškove“ koje čine: administrativne takse (procijenjene po vještaku u iznosu od 2.200,00 KM) i stručni nadzor (procijenjen u iznosu od 1.253,36 KM). Međutim, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj prilikom izdavanja rješenja od 13.3.2007. g. o rekonstrukciji objekta uplatio rentu u iznosu od 1.206,48 tadašnjih dinara, koji iznos nije preračunat od strane finansijskog vještaka, a drugih dokaza o uplatama tih troškova u spisima predmeta nema, s

pravom tužena u reviziji ukazuje da je procjena istih po osnovu taksi u navedenom iznosu paušalna i da nema uporišta u provedenim dokazima. Ista situacija je i kada je riječ o troškovima stručnog nadzora u iznosu od 1.253,36 KM. Kako tužitelj tokom postupka nije proveo ni jedan dokaz - uvidom u tehničku dokumentaciju o izvršenom nadzoru, saslušanjem lica koja su vršila nadzor ili koja bi činjenicu u pogledu tih izdataka mogla potvrditi, a nalaz vještaka ne predstavlja dokaz o tome da je tužitelj imao taj izdatak, nego obračun tih troškova, pod pretpostavkom da su isti i učinjeni, po ocjeni ovoga suda pravilno se u reviziji tužene ukazuje da tužitelj ovaj dio zahtjeva nije dokazao, a na njemu je teret dokazivanja (član 7. i 123. Zakona o parničnom postupku - „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP).

Porez na promet nekretnina je zakonska obaveza, a sredstva uplaćena po ovom osnovu su budžetska sredstava, zbog čega tužena u reviziji pravilno ukazuje da nižestepene presude u ovom dijelu nisu zasnovane na zakonu. Tužena, po ocjeni ovoga suda, nije pasivno legitimisana u pogledu ovog dijela zahtjeva, jer ona ta sredstva nije primila, pa nema osnova u odredbi člana 104. stav 1. ZOO za njeno obavezivanje da ista vrati tužitelju. Iz istog razloga nema osnova ovaj dio tužbenog zahtjeva ni u odredbi člana 210. ZOO, jer se tužena za ovaj iznos nije obogatila, a ni u nekoj drugoj zakonskoj odredbi, zbog čega je osnovan revizioni prigovor tužene da je pobijana presuda u ovom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 095897 18 Rev od 06.11.2018. g.)

 

<------->
PREDAJA U POSJED
Član 131. Zakona o stvarnim pravima
("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 107/19)

U sporu po tužbi iz pretpostavljene svojine, jača je u pravu strana koja je upisana u javne evidencije kao nosilac prava raspolaganja, od strane koja drži stvar bez pravnog osnova.

Iz obrazloženja:

Po provedenom postupku prvostepeni sud je utvrdio: da se 15. decembra 1957. g., Planinarsko društvo K. B. obratilo Sekretarijatu za komunalne poslove N. O. Opštine B. da im se izda građevinska dozvola za izgradnju planinarskog doma na Š. pored B.; da je tim povodom N.O. Opštine B. rješenjima iz 1958. g. (datum i broj nečitki) izdao odobrenje za gradnju i građevinsku dozvolu Planinarskog doma K. iz B. radi izgradnje Planinarskog doma Š.; da su po izgradnji Planinarskog doma na Š., a na osnovu pravosnažnog rješenja N. O. Sreza. B. od 08.07.1960. g., k.č. ... i k.č. ... otpisane iz zk. ul. ... k.o. B. i upisane u zk. ul. ...k.o. B. kao društvena svojina, a N. O. Opštine B. kao organ upravljanja; da je 1976. g. izvršeno cijepanje parcele k.č. ..., na k.č. ... Dom Š. i dvorište površine ... i k.č. ... površine 279 m2, upisane u zk. ul. ... k.o. B. kao društvena svojina, a N. O. B. kao organ upravljanja; da je rješenjem Opštine B. od 13.11.1987. g., na Planinarsko društvo K. B. preneseno, bez naknade, pravo korištenja na objektu, Planinarski dom Š. na Š. izgrađen na k.č. ... površine 3859 m2 zajedno sa pravom korišćenja pripadujućeg zemljišta, k.č. ..., površine 279 m2 i k.č. ... površine 6931 m2, te odlučeno, da se nakon pravosnažnosti tog rješenja, Planinarsko društvo K. iz B. upiše u katastru kao posjednik tih nekretnina, a u zemljišnim knjigama sa pravom raspolaganja na tim nekretninama; da je to rješenje provedeno, tako što se u zk. ul. broj ... k.o. B. na predmetnim nekretninama vodi društvena svojina, sa pravom raspolaganja u korist Planinarskog društva K. B., a da se u Pl. broj ...

k.o. B. na predmetnim nekretninama vodi Planinarsko društvo K. B. kao posjednik istih; da se u toku 2005. g. Planinarsko društvo K. obratilo Opštini B., radi doniranja sredstava, u cilju sanacije Planinarskog doma Š.; da je Opština B. prihvatila da donira sredstva radi sanacije Planinarskog doma Š. i da je isti sanirala do 2008. g., tako što je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke u tu sanaciju uložila 91.365,60 KM; da je po izvršenoj sanaciji Opština B. Planinarski dom Š. na Š. predala Turističkog organizaciji Grada B., koja se nalazi u posjedu tog doma; da je tužilac podnio tužbu prvostepenom sudu 03.12.2012. g., te da je tuženi Grad B. u toku postupka istakao protivtužbeni zahtjev.

Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio, da je zahtjev tužioca osnovan u smislu odredaba člana 127. Zakona o stvarnim pravima, a da zahtjev iz protivtužbe nije osnovan, pa je stoga sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude.

Iz razloga odluke prvostepenog suda proizilazi, da je tužilac po sili zakona, a u smislu odredaba člana 324. Zakona o stvarnim pravima postao vlasnik predmetnih nekretnina. Kako se predmetne nekretnine nalaze u posjedu tuženih, prvostepeni sud je cijenio da je zahtjev tužioca osnovan u smislu odredaba člana 127. Zakona o stvarnim pravima.

Nalazeći da je tužilac vlasnik predmetnih nekretnina, prvostepeni sud je zaključio, da nije osnovan zahtjev tuženog, Grada B. da se utvrdi da je isti vlasnik predmetnih nekretnina. Cijeneći da iz provedenih dokaza jasno proizilazi, da je Opština B. donirala tužiocu sredstva radi sanacije Planinarskog doma Š. na Š., prvostepeni sud je zaključio, da nije osnovan ni zahtjev tuženog, Grada B. da mu tužilac vrati sredstva uložena u sanaciju Planinarskog doma i isplati naknadu za zemljište.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne.

Naime, odredbama člana 126. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 107/19) je propisano, da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi.

Odredbama člana 131. Zakona o stvarnim pravima je propisano, da savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva  vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 102065 18 Rev od 06.11.2018. g.)

<------->

 

ZAŠTITA PRAVA SVOJINE U SLUČAJU „FAKTIČKE EKSPROPRIJACIJE“
Čl. 17. i 20. Zakona o stvarnim pravima („Sl. gl. RS“ br. 124/08 do 107/19)
u vezi sa čl. 1. Protokola br. 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

U slučaju kada javna vlast dozvoljava izgradnju objekta od javnog interesa na zemljištu koje nije formalno eksproprisano, ugrožavaju se i povrjeđuju subjektivna prava vlasnika tog zemljišta, pa isti ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo svojine u visini tržišne vrijednosti zemljišta.

Iz obrazloženja:

U ovom predmetu se traži naknada za nekretnine u svojini tužitelja koje su zauzete izgradnjom stambeno-poslovnog objekta kojeg je gradio drugotuženi na osnovu građevinske dozvole koju mu je izdao prvotuženi. Tuženi su osporili tužbeni zahtjev. Prvotuženi smatra da tužitelju naknadu treba platiti drugotuženi jer je on preuzeo tu obavezu ugovorom o finansiranju uređenja građevinskog zemljišta od 20.3.2012. g., dok drugotuženi smatra da tužitelju naknadu treba platiti prvotuženi kao korisnik eksproprijacije (faktičke).

Članom 6. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06 do 79/15, dalje: ZE) je propisano da se eksproprijacija vrši u korist Republike Srpske ili jedinice lokalne samouprave (stav 1.) te da će eksproprisane nepokretnosti korisnik dodjeljivati investitorima za izgradnju objekata za koji je utvrđen opšti interes s tim da će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koja nastanu eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata (stav 2.). Prijedlog za eksproprijaciju se ne može podnijeti prije nego što korisnik eksproprijacije ne obezbijedi sredstva potrebna za isplatu naknade za eksproprisane nepokretnosti (član 25. stav 1. tačka g. ZE).

Prema stanovištu Ustavnog suda BiH, izraženom u predmetima u kojima je suđeno za isplatu nadoknade uslijed zauzeća zemljišta prilikom izgradnje puta Ustiprača - Foča, koji stav je preuzeo i ovaj Vrhovni sud na sjednici Građansko upravnog odjeljenja od 07.02.2014. g., fizičkim zauzimanjem nepokretnosti, bez prethodno donesene odluke o eksproprijaciji, korisnik eksproprijacije povrjeđuje pravo svojine drugog lica pa se sporni odnos ima posmatrati i sa aspekta primjene čl. 1. Protokola br. 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Vlasnik „faktički eksproprisanih“ nekretnina ima pravo na naknadu isto kao i vlasnik čije su nekretnine eksproprisane u zakonito provedenom postupku, a to njegovo pravo ne zastarijeva (jer se ne radi o zahtjevu za naknadu štete nego o zahtjevu za naknadu imovine).

U konkretnom slučaju drugotuženi je bio investitor izgradnje stambeno – poslovnog objekta smještenog na parceli kč.br. 32/12, koja je sa svih strana okružena parcelama tužitelja kč.br. 32/5 i 32/13. Prvotuženi je izdao odobrenje za gradnju tog objekta, a regulacionim planom je predvidio da parcele tužitelja u cijelosti budu javna površina (na kč.br. 32/5 je predviđena pristupna saobraćajnica za pomenuti stambeno – poslovni objekat, a na kč.br. 32/13 javni parking za potrebe tog i drugih objekata). Nije sporno da nije proveden postupak eksproprijacije nekretnina tužitelja i da istom nije isplaćena naknada za naprijed citirane nekretnine.

Pogrešno je stanovište drugostepenog suda da nije došlo do faktičke eksproprijacije spornih nekretnina. Naime, iako sam objekat nije sagrađen na tim nekretninama, on je sa svih strana okružen istima, što se jasno vidi iz priloženih skica lica mjesta te nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da obje parcele tužitelja u cijelosti predstavljaju javnu površinu jer je na kč.br. 32/5 izgrađen makadamski put koji predstavlja jedini pristup do stambeno-poslovnog objekta, dok je parcela kč.br. 32/13 neuređeni prostor koji služi kao parking za taj objekat, što znači da obje parcele služe za redovnu upotrebu objekta. Iz nalaza tog vještaka takođe proizlazi da navedeni stambeno-poslovni objekat ne može da funkcioniše bez ovih parcela tužitelja, a naročito parcele kč.br. 32/5, jer objekat nema pristup glavnom putu. Navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju konstatuje da tužitelj ne može koristiti niti jednu od navedenih parcela na način na koji ih je ranije koristio,

pogotovo što su na istima izgrađeni ivičnjaci i šahtovi. I vještak geometar je u svom nalazu i mišljenju naveo da je na kč.br. 32/13 predviđen parking za potrebe stambeno - poslovnog objekta koga je sagradio drugotuženi, ali, unatoč tome, isti smatra da ta parcela ne služi za redovnu upotrebu objekta već samo parcela kč.br. 32/5 na kojoj je predviđena gradnja pristupne saobraćajnice. Ovaj dio nalaza vještaka geometra je neprihvatljiv jer redovna upotreba objekta podrazumijeva i postojanje odgovarajućeg parkinga za njegove stanare i druge korisnike.

Cijeneći prednje, ovaj sud je mišljenja da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su tužitelju faktički oduzete njegove nekretnine iako je on formalno i dalje upisan kao njihov vlasnik u javnim knjigama. Naime, on nema mogućnost da vrši vlasnička ovlaštenja koja su bliže određena u članu 17. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08 do 60/15, dalje: ZSP). Sadržinu prava svojine čini pravo vlasnika da svoju stvar drži, koristi je i njome raspolaže, a svi su dužni da se uzdržavaju od povrede tog prava. Ovo pravo je, naime, imovinsko subjektivno pravo koje proizvodi dejstvo erga omnes (prema svakome) i koje se, upravo zbog takvog svog dejstva, pojavljuje kao apsolutno imovinsko pravo, za razliku od npr. obligacionih subjektivnih prava koja dejstvuju samo prema dužniku kao drugoj strani obligacionog odnosa, pa su to relativna imovinska subjektivna prava. Dužnost svakoga da se uzdržava od povrede prava svojine vlasnika nije samo moralna dužnost već je to i pravna dužnost, pa vlasnik ima pravo na sudsku zaštitu zbog povrede prava svojine.

Pravna sigurnost nosilaca prava svojine zahtijeva da im to pravo, koje im je priznato Ustavom i zakonom, može biti oduzeto samo pod uslovima propisanim zakonom, u skladu sa Ustavom. Ustav Republike Srpske je u članu 60. predvidio da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnostima prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom, dok je u članu 20. ZSP propisano da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo uz naknadu, ako to zahtijeva opšti odnosno javni interes. Eksproprijacija je jedan od načina oduzimanja prava svojine, što je uređeno odredbama ZE.

Neosnovan je prigovor tuženih o nedostatku njihove pasivne legitimacije u ovom sporu. Pasivna legitimacija prvotuženog proizilazi iz činjenice da je on preuzeo obavezu da ekspropriše zemljište tužitelja ili da na drugi način riješi imovinsko-pravne odnose, da je usvojio regulacioni plan kojim je predviđena gradnja saobraćajnice i parkinga na parcelama tužitelja, da je izdao građevinsku dozvolu drugotuženom za gradnju stambeno – poslovnog objekta i lokacijske uslove za gradnju saobraćajnice na parceli tužitelja koja je neophodna za upotrebu ovoga objekta. Drugotuženi je takođe pasivno legitimisan jer je bio investitor gradnje objekta na parceli kojoj nedostaje tzv. „životni prostor“ odn. prostor neophodan za upotrebu objekta, već za njegovo normalno funkcionisanje služe sporne nekretnine tužitelja. Osim toga, ugovorom zaključenim sa prvotuženim 20.3.2012. g., drugotuženi je preuzeo obavezu da obezbijedi i deponuje sredstva potrebna za isplatu naknade za eksproprisano zemljište. Time je on preuzeo i obavezu da solidarno sa prvotuženim isplati naknadu za faktički eksproprisano zemljište (s obzirom da nije proveden postupak eksproprijacije u skladu sa zakonom). Dakle, oba tužena imaju obavezu da tužitelju isplate cjelokupnu naknadu za zauzeto zemljište (bez obzira na njihov međusobni odnos i regresno pravo između njih kao solidarnih dužnika). Neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije budući da je tužitelj vlasnik nekretnina koje su „faktički eksproprisane“ tj. zauzete od strane tuženih pa mu je trajno onemogućeno da iste koristi i vrši druga svojinska ovlaštenja na istima, radi čega ima pravo da zahtijeva isplatu pravične naknade. Nije od značaja što je samo parcela kč.br. 32/5 privedena namjeni, jer iz provedenih dokaza, a posebno činjenica zatečenih na licu mjesta i nalaza vještaka proizlazi da tužitelj ne može vršiti svojinska ovlaštenja ni na parceli kč.br. 32/13, na

kojoj sada postoji neuređeni parking prostor gdje stanari zgrade sagrađene na kč.br. 32/12 i okolnih zgrada parkiraju svoja vozila.

Odredbom člana 73. ZE je propisano da će se raniji vlasnik brisati iz javnih knjiga tek nakon što mu bude isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine. Stoga nije pravilan zaključak drugostepenog suda da zahtjev tužitelja nije osnovan jer tuženi nisu stekli svojinu na spornom zemljištu već je tužitelj i dalje upisan kao vlasnik istoga. Tek nakon što tužitelju isplate naknadu za zauzete nepokretnosti, tuženi će steći pravni osnov da svoja prava na tim nekretninama upišu u javne evidencije.

Po odredbi člana 54. ZE, pravična naknada za eksproprisane nepokretnosti ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti u vrijeme donošenja sudske odluke. Po odredbi člana 60. ZE, naknada za eksproprisano poljoprivredno i građevinsko zemljište se određuje u novcu tako da bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta. Navedene zakonske odredbe ne propisuju na osnovu kojih elemenata će se utvrditi tržišna vrijednost nepokretnosti, osim što propisuju da je ta vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Ako na području eksproprisanih nepokretnosti nema prometa, naknada se utvrđuje na osnovu podataka o prometu nepokretnosti na susjednom području. Ako ni na susjednom području nema prometa, tada se za utvrđenje tržišne vrijednosti koriste podaci o iznosima naknada iz postignutih sporazuma o određivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti. Kod utvrđivanja vrijednosti se moraju cijeniti i ostale karakteristike eksproprisane nepokretnosti (položaj zemljišta, kultura, klasa i dr.). Dakle, visina tržišne cijene nepokretnosti je faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 205488 19 Rev od 06.09.2019. g.)

<------->

ZALOŽNO PRAVO
Član 9. stav 4. Okvirnog zakona o zalozi („Službeni glasnik BiH“ br. 28/04, 54/04)

Založno pravo na pokretnoj stvari prestaje postojati kada stvar, koja je bila založena, kupac kupi u okviru uobičajenog načina poslovanja prodavca.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije dopušteno izvršenje, dozvoljeno rješenjima Osnovnog suda u Banjoj Luci od 23.04.2009. g. i 29.11.2012. g., na predmetu izvršenja kamionu marke „Saab Scania R 124 LA 4x2 NA“ 420, reg. br. ..., broj šasije ..., broj motora ... i predajom ovog vozila tuženom i da se slijedom toga navedena rješenja ukinu, kao i zahtjev tužitelja da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 76.600,00 KM, sa zakonskom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

Predmetni izvršni postupak tuženi, kao založni povjerilac, je pokrenuo u skladu sa odredbom člana 26. Okvirnog zakona o zalozima i u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku (′′Službeni glasnik Republike Srpske′′, br. 59/03 do 66/18, dalje: ZIP), s obzirom da založni dužnik, preduzeće V. d.o.o. B.L., nije ispunjavao obaveze iz ugovora o kreditu.

U navodima tužbe tužitelj je tvrdio da je na predmetu izvršenja, kamionu marke „Saab Scania R 124 LA 4x2 NA“ 420, reg. br. ..., broj šasije ..., broj motora ..., na temelju kupoprodajnog ugovora kojeg je dana 23.07.2007. g. zaključio sa V. d.o.o. B.L., u momentu

pokretanja izvršnog postupka imao pravo vlasništva i da je po osnovu istog ugovora prestalo založno pravo tuženog na tom vozilu.

Prema odredbi člana 9. stav 4. Okvirnog zakona o zalozima zalog, srodno pravo, odnosno posebno vlasničko pravo prestaje postojati kada tu stvar kupac kupi u okviru uobičajenog načina poslovanja prodavca. Ovo je slučaj čak i kada je, u vrijeme kupovanja stvari koja je predmet zaloga, kupac imao saznanja o postojanju ili registraciji zaloga, srodnog prava, odnosno posebnog vlasničkog prava.

U konkretnom slučaju, pozivanje tužitelja na navedenu zakonsku odredbu i njegova tvrdnja da je ustanovljeno založno pravo na predmetnom kamionu prestalo, s obzirom da je on dana 23.07.2007. g. zaključio kupoprodajni ugovor sa preduzećem V.d.o.o. B.L. kojim je taj kamion kupio, nije osnovana, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, kod utvrđenja da je djelatnost prodavca prevoz robe u drumskom saobraćaju, a ne prodaja vozila.

Kod takvog stanja stvari založno pravo tuženog, koje je nastalo u skladu sa članom 4. Okvirnog zakona o zalozima prije zaključenja kupoprodajnog ugovora na koji se poziva tužitelj, ima pravo prvenstva nad pravima kasnijeg kupca, odnosno zakupca osiguranja, kako je propisano odredbom člana 9. stav 1. pod a) istog zakona.

Kako je predmetni izvršni postupak tuženi pokrenuo kao založni povjerilac, s obzirom na navedeno propisano pravo prvenstva založnog prava u odnosu na prava kasnijeg kupca, proizlazi da tužitelj nije dokazao da na predmetu izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, u smislu odredbe člana 51. ZIP.

Kod tako propisanog prava prvenstva nisu relevantni revizioni navodi tužitelja da je u vrijeme pokretanja izvršnog postupka predmetno vozilo bilo u vlasništvu tužitelja, već je relevantno da je u korist tuženog u skladu sa zakonom zasnovano založno pravo na tom vozilu prije zaključenja kupoprodajnog ugovora na koji se poziva tužitelj, te da prodavac po tom ugovoru vozilo nije prodao u okviru svoje registrovane djelatnosti. Time je pravilno zahtjev tužitelja u cjelosti odbijen.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 101164 18 Rev od 22.08.2018. g.)

<------->

STICANjE PRAVA SLUŽNOSTI ODRŽAJEM
Član 49. i član 54. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03)

Pravo služnosti prolaza stiče se održajem u obimu u kome se ta služnost neometano vršila u periodu od najmanje dvadeset godina.

Iz obrazloženja:

Tužioci traže da se utvrdi da su održajem stekli pravo služnosti prolaza pješice progona stoke i prolaza motornim vozilima preko parcele tuženih, tvrdeći da su od 1981. g. faktički vršili ovlaštenja koje čine sadržinu tog prava.

Prema odredbi člana 49. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljem tekstu: ZOSPO), koji se primjenjuje na konkretan slučaj shodno odredbi člana 344. stav 2. ZSP, stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasnog dobra) da za potrebe te nepokretnosti

vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužnog dobra), ili da zahtjeva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti.

Održajem se stvarna služnost stiče kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio (član
54. stav 1. ZOSPO).

Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su tužioci u posjedu spornog puta preko parcele koja je sada u svojini tuženih od 1981. g., da nemaju drugog puta do svojih nekretnina, da su put koristili kako je dogovoreno još tada sa bratom prvotužioca S. koji je izvršio razmjenu svojih nekretnina sa tuženim 1994. g.. Sporni put je korišten za prevoz materijala kada su tužoci gradili svoju kuću, poslovni objekat i garaže, te za prevoz drva, prolazak pješice i automobilom, za sve potrebe koje može imati jedno domaćinstvo.

Prvotužilac je sporni dio puta asfaltirao 1985. ili 1986. g.. Tužioci su zbog ratnih dejstava polovinom avgusta 1992. g. napustili područje opštine T., ali su njihovu kuću nadgledali sestra i majka prvotužioca, kao i snaha P.M., te su i one koristile sporni put. Poslije rata, od 1996. g., tužioci dolaze iz Nj. nekoliko puta u toku g., a od 1998. g. kuću su po njihovom ovlaštenju koristili i sestra i zet prvotužioca, te u istoj stanovali oko dvije i po g., pa su i oni nesmetano koristili sporni put.

Pored toga, i sam prvotuženi ne spori da je nakon razmjene nekretnina sa bratom prvotužioca i dolaskom zatekao asfaltirani put kao što je sada, koji je vodio do S. kuće i do kuće i zgrada tužilaca.

Kod   takvog   stanja   stvari   pravilno   su   nižestepeni   sudovi,   suprotno   prigovorima revidenata, zaključili da su tužioci svo vrijeme od 1981. g. kontinuirano prolazili spornim putem, bilo neposredno, bilo posredno to vršili u istom obimu i kapacitetu i preko lica koja su obilazila njihovu kuću ili u njoj stanovala, tako da faktički nije bilo prekida u korištenju služnosti prolaza. Ni verbalno protivljenje tuženih 2013. odnosno 2014. g., kada su tužiocima zabranili prolazak istim, nije dovelo do nevršenja i prestanka tog stečenog prava, jer su tužioci i pored te zabrane nastavili koristiti put.  Na taj način ispunjeni su uslovi za sticanje prava služnosti spornog puta održajem.

(Vrhovni sud Republike Srpske, 87 0 P 016853 17 Rev od 22.02.2018. g.)

 

 

 

Nastavak na: stvarno pravo Bosne i Hercegovine

Nazad na: sudska praksa BiH