Zakoni BiH

NASLJEDNO PRAVO - sudska praksa Bosne i Hercegovine

 

Član 35. Zakona o nasljeđivanju

POTOMAK OSTAVIOCA IMA PRAVO ZAHTJEVATI DA SE IZ OSTAVINE IZDVOJI DIO KOJI ODGOVARA NJEGOVOM DOPRINOSU U POVEĆANJU VRIJEDNOSTI OSTAVIOČEVE IMOVINE, NEOVISNO OD TOGA DA LI JE OVAJ NJEGOV DOPRINOS NASTAO U VRIJEME KAD NIJE ČLAN DOMAĆINSTVA OSTAVIOCA. ŽIVLJENJE U ZAJEDNICI SA OSTAVIOCEM PREDSTAVLJA ŠIRI OBLIK OD ŽIVLJENJA U ZAJEDNIČKOM DOMAĆINSTVU.

 

Iz obrazloženja:

Za izdvajanje imovine u smislu citirane odredbe člana 35. Zakona o nasljeđivanju potrebno je postojanje slijedećih pretpostavki: (1) da su ostaviočevi potomci živjeli u zajednici sa ostaviocem; (2) da su oni ostaviocu svojim trudom zaradom ili na drugi način pomagli u privređivanju; (3) da je njihovo zajedničko privređivanje sa ostaviocem imalo kao rezultat povećanje vrijednosti ostviočeve imovine.

Za razliku od drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud ocijenio da za ostvarenje prve pretpostavke nije potrebno da su potomci sa ostaviocem živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Življenje u zajednici predstavlja širi oblik zajedničkog života od zajedničkog domaćinstva. Ovaj revizijski sud prihvata pravilnim pravni stav prvostepenog suda, a uvažavanjem svih okolnosti i prilika ostavioca i potomaka, da je tužiteljica dokazala da je postojala zajednica privređivanja između nje i ostavioca u vrijeme gradnje stambenog objekta u Neumu. Ovo, imajući u vidu utvrđene činjenice da je tužiteljica pomagala ocu u privređivanju sa svojim suprugom, da je ona bila zaposlena, da se to pomaganje sastojalo u tome da je pribavila materijal za etažu iznad prizemlja (kompletno vanjsko zidanje i salijevanje ploče), plaćala majstore, pomagala i svojim radom, spremala hranu radnicima, autom prevozila, opremila i namjestila stan od 55,43 m2 na toj etaži sa zasebnim ulazom i nakon rata taj stan adaptirala. Prigovori revidenta da je presuda zahvaćena povredom odredaba prničnog postupka kroz navode da sud ne daje objašnjenje o kakvoj zajednici života se radilo nisu osnovani (čl. 209. u vezi sa čl. 191.st. 4. ZPP). Ovo, jer prvostepeni sud je jasno naveo: „ ..u konkretnom slučaju tužiteljica sa ostaviteljem je bila u zajednici u smislu zajedničkog privređivanja radi gradnje stambene kuće u Neumu“ (str. 10, predzadnji pasus). Primjena odredbe člana 35. Zakona o nasljeđivanju je moguća i u slučaju kada je zajednica, koja je postojala između ostavioca i njegovih potomaka, nije trajala do konca ostaviočeva života, već je prestala izvjesno vrijeme prije njegove smrti, ako su ostvarene ostale predpostavke koje se traže za izdvajanje imovine u korist potomaka. Prvostepeni sud je osnovano zaključio da su ostvarene ostale predpostavke. Tužiteljica je dokazala da je pomaganjem za vrijeme postojanja zajednice privređivanja sa ostaviocem, u gradnji etaže iznad prizemlja i stana na toj etaži površine 55,43 m2, imalo za rezultat njen doprinos u stambenom objektu ostavioca u iznosu od 52.167,00 KM, i da je u tom iznosu povećana vrijednost te imovine ostavioca, a ne njen opseg. Stoga, je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu, s obzirom da vrijednost tog doprinosa tužiteljice (52.167,00 KM) naprema vrijednosti cijelog stambenog objekta ostavioca (249.917,00 KM) odgovara alikvotnom dijelu kojeg je tražila tužbenim zahtjevom (1/6).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 53 0 P 003122 15 Rev od 30.09.2015. godine).

 

<------->


Član 76. Zakona o nasljeđivanju

U INTERPRETACIJI NAVEDENE ZAKONSKE ODREDBE SUDSKA PRAKSA JE ZAUZELA STAV DA POJAM „IZUZETNE PRILIKE“ OBUHVATA SVE OKOLNOSTI OBJEKTIVNE I SUBJEKTIVNE PRIRODE ZBOG KOJIH TESTATOR NIJE BIO U MOGUĆNOSTI NAPRAVITI PISMENI TESTAMENT, A DA LI SU TAKVE PRILIKE POSTOJALE PROSUĐUJE SUD OD SLUČAJA DO SLUČAJA. PRI TOME, POSTOJANJE „IZUZETNIH PRILIKA“ TREBA PROSUĐIVATI PREMA TRENUTKU IZJAVE USMENOG TESTAMENTA, A NE PREMA VREMENU PRIJE ILI POSLIJE TOGA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 39 0 P 000535 14 Rev 2 od
30.10.2014. godine)

 

 

<------->

 

Član 67. Zakona o nasljeđivanju

ZA VALJANOST PISMENOG TESTAMENTA PRED SVJEDOCIMA ZAVJEŠTALAC MORA ISTOVREMENO POTPISATI IZJAVU PRED SVJEDOCIMA I DATI IZJAVU DA JE TA ISPRAVA NJEGOV TESTAMENT, KAO ŠTO OBA SVJEDOKA MORAJU BITI ISTOVREMENO PRISUTNA PRILIKOM POTPISIVANJA IZJAVE OD STRANE ZAVJEŠTAOCA. SVAKO ODSTUPANJE OD OVOGA ČINI TESTAMENT NIŠTAVIM.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 P 002314 12 Rev od 04.12.2012. godine)

 

<------->

 

Član 120. Zakona o nasljeđivanju
Član 66. i član 103 Zakona o obligacionim odnosima
BEZ IZDRŽAVANJA ODNOSNO POTREBE IZDRŽAVANJA, NEMA NI PUNOVAŽNOG UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU OBZIROM DA ISTI MORA BITI ZAKLJUČEN U CILJU DOŽIVOTNOG IZDRŽAVANJA PRIMAOCA IZDRŽAVANJA, A NE RADI IZIGRAVANJA NASLJEDNIH PRAVA ZAKONSKIH NASLJEDNIKA.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 027196 12 Rev od 01.04.2013. godine)

<------->

 

Član 123. Zakona o nasljeđivanju
KAKO SE OBAVEZE UGOVORNIH STRANA KOD UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU SAGLEDAVAJU U ODNOSU NA TO KAKO SU ONE ODREĐENE SAMIM UGOVOROM I ZAKONOM, ZAKONSKI IZRAZ „NE IZVRŠAVA SVOJE OBAVEZE“, KAO OSNOV ZA RASKID, SE IMA TUMAČITI SAGLEDAVANJEM OBAVEZE U NJIHOVOJ SVEUKUPNOSTI, A NE U VIDU JEDNOG NJIHOVOG DIJELA PA MAKAR TO BIO I DIO KOJI SE ODNOSI NA OBEZBJEĐENJE ISHRANE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 024899 12 Rev od 26.09.2013. godine)

 

<------->

 

Član 13. Zakona o nasljeđivanju
AKTIVNA LEGITIMACIJA ZA TRAŽENJE PONIŠTENJA OPORUKE PRIPADA ONIM OSOBAMA KOJE U TOM IMAJU POZITIVAN ILI NEGATIVAN PRAVNI INTERES.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 000141 10
Rev od 26.01.2012. godine)

<------->

 

Član 37. stav 1. i Član 44. Zakona o nasljeđivanju
NASLJEDNOPRAVNI ZAHTJEV ZA REDUKCIJU POKLONA I NJEGOVO URAČUNAVANJE U NASLJEDNI DIO U PRAVILU SE OSTVARUJE U POSTUPKU ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE. MEĐUTIM, OSTVARIVANJE NAVEDENOG ZAHTJEVA SAMOSTALNOM TUŽBOM, VAN OSTAVINSKOG POSTUPKA, MOGUĆE JE I DOLAZI U OBZIR AKO POSTUPAK ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE NIJE POKRENUT, A POSTOJI OPASNOST DA ĆE PRAVO NA OSTVARIVANJE ZAHTJEVA ZASTARJETI.

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000965 10
Rev od 08.12.2011. godine)

 

Član 65. Zakona o nasljeđivanju

ZAKON O NASLJEĐIVANJU NE PREDVIDA ZAJEDNIČKU OPORUKU, PA AKO SU DVA LICA SAČINILI TAKVU OPORUKU ISTA JE NIŠTAVA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 002255 11
Rev od 02.10.2012. godine)

 

<------->

 

Član 65. i Član 67. Zakona o nasljeđivanju
OKOLNOST DA JE ZAVJEŠTALAC EVENTUALNO RASPOREDIO IMOVINU KOJA NIJE NJEGOVO VLASNIŠTVO NE CINI TESTAMENT NIŠTAVIM.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048557 11
Rev od 26.06.2012. godine)

 

<------->

 

Član 123. i Član 125. Zakona o nasljeđivanju
NASLJEDNICI PRIMAOCA IZDRŽAVANJA NISU AKTIVNO LEGITIMISANI DA U PARNICI ZAHTIJEVAJU RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU ZBOG NEISPUNJAVANJA UGOVORA OD STRANE DAVAOCA IZDRŽAVANJA, UKOLIKO TAKAV ZAHTJEV ZA SVOGA ŽIVOTA NIJE POSTAVIO SAM PRIMALAC IZDRŽAVANJA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040041 11 Rev od 05.04.2012. god)

 

<------->

 

Član 139. stav 1. Zakona o nasljeđivanju
IZJAVA O ODRICANJU OD NASLJEDA ILI O PRIMANJU NASLJEDA NE MOŽE SE OPOZVATI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 004044 11
Rev od 02.07.2012. godine).

 

<------->

 

Član 35. Zakona o nasljeđivanju
IZDVAJANJU DIJELA ZAOSTAVŠTINE U KORIST POTOMKA KOJI JE PRIVREĐIVAO SA OSTAVITELJEM IMA MJESTA SAMO U SLUČAJU KUMULATIVNOG ISPUNJENJA SLIJEDEĆIH ZAKONSKIH USLOVA: a) DA JE POTOMAK ŽIVIO U ZAJEDNICI SA OSTAVITELJEM; b) DA JE SVOJIM RADOM I POMAGANJEM U PRIVREDIVANJU DOPRINOSIO TOJ ZAJEDNICI; c) DA JE TAJ RAD UTICAO ZA POVEČANJE VRIJEDNOSTI OSTAVIOČEVE IMOVINE.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 000325 10
Rev od 10.05.2011. godine)

 

<------->

 

Član 120. i Član 123. stav 4. Zakona o nasljeđivanju
UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU MOŽE SE RASKINUTI I NA OSNOVU SPORAZUMA UGOVORNIH STRANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046941 10
Rev od 11.08.2011. godine)

 

<------->

 

Član 22. stav 3. Zakona o nasljeđivanju

PRESTANAK ZAJEDNICE ŽIVOTA U SPORAZUMU SA OSTAVIOCEM PRETPOSTAVLJA SPORAZUMNU ODLUKU JEDNOG I DRUGOG BRAČNOG DRUGA DA NJIHOVA ZAJEDNICA ŽIVOTA TRAJNO PRESTANE, O KOJOJ SE SUDI NA OSNOVU DOKAZANIH ČINJENICA PONAŠANJA KOJIM SE ISPOLJAVA I POTVRĐUJE TA SPORAZUMNA ODLUKA, KAO REZULTAT NJIHOVE IZRIČITE I SLOBODNE VOLJE. U SLUČAJU SUMNJE U POSTOJANJE TAKVOG SPORAZUMA MORA SE UZETI DA NIJE NASTAO GUBITAK PRAVA NASLJEĐIVANJA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018861 09 Rev od
15.12.2009.godine)

 

<------->

 

Član 22. stav 3. Zakona o nasljeđivanju

KAO KRIVICA U SMISLU ČLANA 22. STAV 2. TAČKA 3. ZAKONA O NASLJEĐIVANJU SMATRA SE PONAŠANJE BRAČNOG DRUGA KOJE JE NEDOPUŠTENO S OBZIROM NA UZAJAMNA PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH DRUGOVA, A BRAČNI DRUG JE PREMA SVIM OKOLNOSTIMA MOGAO I MORAO BITI SVJESTAN DA TO NEDOPUŠTENO PONAŠANJE VODI TRAJNOM PRESTANKU ZAJEDNICE ŽIVOTA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018861 09 Rev od
15.12.2009.godine)

 

<------->

 

 

Član 45., član 46. i član 129. stav 1. Zakona o nasljeđivanju

OKOLNOST DA JE OSTAVITELJICA UGOVOROM O POKLONU CJELOKUPNU SVOJU IMOVINU POKLONILA TUŽENIM NE ZNAČI DA JE ONA NA TAJ NAČIN PREĆUTNO TUŽITELJA ISKLJUČILA IZ NASLJEDSTVA ILI DA JE TUŽITELJ LIŠEN SVOG NASLJEDNOG DIJELA ZBOG NEDOSTOJNOSTI ZA NASLJEĐIVANJE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 005209 09 Rev od 09.02.2010. godine)

 

 

Član 83. Zakona o nasljeđivanju

OSTAVILAC MOŽE TESTAMENTOM ODREDITI DA GA DRUGO LICE NASLIJEDI UMJESTO ODREĐENOG NASLJEDNIKA, AKO TESTAMENTARNI NASLJEDNIK UMRE PRIJE OSTAVIOCA, ODREKNE SE NASLJEĐA ILI POSTANE NEDOSTOJAN DA NASLIJEDI (TZV. OBIČNA SUPSTITUCIJA), ALI NIJE OVLAŠTEN DA ODREDI NASLJEDNIKA TESTAMENTARNOM NASLJEDNIKU (TZV. FIDEIKOMISARNA SUPSTITUCIJA).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900105 09 Rev od
11.05.2010.godine)

 

<------->

 

Član 142. Zakona o nasljeđivanju

O ZASTARI ZAHTJEVA ZA PREDAJU ZAOSTAVŠTINE SUD VODI RAČUNA SAMO POVODOM PRIGOVORA STRANKE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001304 od 23.02.2010. godine)

 

<------->

 

Član 22. stav 3. Zakona o nasljeđivanju
PRESTANAK ZAJEDNICE ŽIVOTA U SPORAZUMU SA OSTAVIOCEM PRETPOSTAVLJA SPORAZUMNU ODLUKU JEDNOG I DRUGOG BRAČNOG DRUGA DA NJIHOVA ZAJEDNICA ŽIVOTA TRAJNO PRESTANE, O KOJOJ SE SUDI NA OSNOVU DOKAZANIH ČINJENICA PONAŠANJA KOJIM SE ISPOLJAVA I POTVRĐUJE TA SPORAZUMNA ODLUKA, KAO REZULTAT NJIHOVE IZRIČITE I SLOBODNE VOLJE. U SLUČAJU SUMNJE U POSTOJANJE TAKVOG SPORAZUMA MORA SE UZETI DA NIJE NASTAO GUBITAK PRAVA NASLJEĐIVANJA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018861 09 Rev od
15.12.2009.godine)

 

<------->

 

Član 22. stav 3. Zakona o nasljeđivanju
KAO KRIVICA U SMISLU ČLANA 22. STAV 2. TAČKA 3. ZAKONA O Nasljeđivanju SMATRA SE PONAŠANJE BRAČNOG DRUGA KOJE JE NEDOPUŠTENO S OBZIROM NA UZAJAMNA PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH DRUGOVA, A BRAČNI DRUG JE PREMA SVIM OKOLNOSTIMA MOGAO I MORAO BITI SVJESTAN DA TO NEDOPUŠTENO PONAŠANJE VODI TRAJNOM PRESTANKU ZAJEDNICE ŽIVOTA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 018861 09 Rev od
15.12.2009.godine)

 

<------->

 

Član 45., član 46. i član 129. stav 1. Zakona o nasljeđivanju
OKOLNOST DA JE OSTAVITELJICA UGOVOROM O POKLONU CJELOKUPNU SVOJU IMOVINU POKLONILA TUŽENIM NE ZNAČI DA JE ONA NA TAJ NAČIN PREĆUTNO TUŽITELJA ISKLJUČILA IZ NASLJEDSTVA ILI DA JE TUŽITELJ LIŠEN SVOG NASLJEDNOG DIJELA ZBOG NEDOSTOJNOSTI ZA NASLJEĐIVANJE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 005209 09 Rev od
09.02.2010. godine)

 

<------->

 

Član 83. Zakona o nasljeđivanju
OSTAVILAC MOŽE TESTAMENTOM ODREDITI DA GA DRUGO LICE NASLIJEDI UMJESTO ODREĐENOG NASLJEDNIKA, AKO TESTAMENTARNI NASLJEDNIK UMRE PRIJE OSTAVIOCA, ODREKNE SE NASLJEĐA ILI POSTANE NEDOSTOJAN DA NASLIJEDI (TZV. OBIČNA SUPSTITUCIJA), ALI NIJE OVLAŠTEN DA ODREDI NASLJEDNIKA TESTAMENTARNOM NASLJEDNIKU (TZV. FIDEIKOMISARNA SUPSTITUCIJA).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900105 09 Rev od
11.05.2010.godine)

 

<------->

 

Član 142. Zakona o nasljeđivanju
O ZASTARI ZAHTJEVA ZA PREDAJU ZAOSTAVŠTINE SUD VODI RAČUNA SAMO POVODOM PRIGOVORA STRANKE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001304 od
23.02.2010. godine)

 

<------->

 

Predmet nasljeđivanja
Član 31. u vezi sa članom 2. Zakona o nasljeđivanja

PREDMET NASLJEĐIVANJA JE OSTAVINA POD KOJOM SE PODRAZUMIJEVAJU STVARI I PRAVA UMRLOG, KOJA PRELAZE NA NJEGOVE NASLJEDNIKE (ČLAN 2. ZAKONA O NASLJEĐIVANJU). PREDMET NASLJEĐIVANJA, DAKLE, MOGU BITI IMOVINSKA I NEIMOVINSKA PRAVA OSTAVIOCA KOJA IMAJU IMOVINSKU VRIJEDNOST (ČIJI SE EKVIVALENT MOŽE IZRAZITI U NOVCU). TO SU APSOLUTNA STVARNA PRAVA, KAO NPR. PRAVO VLASNIŠTVA, PRAVO ZALOGE, PRAVO SLUŽNOSTI, PRAVO GRAĐENJA I PRAVO KORIŠTENJA, KAO I RELATIVNA (OBLIGACIONA) PRAVA KAO ŠTO SU NPR. ZAJAM, NAKNADA ŠTETE, OSIGURANJE, AUTORSKA PRAVA I DRUGA OBLIGACIONA PRAVA. MEĐUTIM, PRAVO KORIŠTENJA STANA NE SPADA U NAVEDENA PRAVA, PA ISTO NE ULAZI U VRIJEDNOST ZAOSTAVŠTINE NA OSNOVU KOJE SE IZRAČUNAVA NUŽNI DIO.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001183 od 04.11.2008. godine)

 

<------->

 

Nasljedno pravni zahtjev
Član 35. Zakona o nasljeđivanju

STRANKA KOJA U OSTAVINSKOM POSTUPKU NIJE ZAHTIJEVALA IZDVAJANJE DIJELA OSTAVINE U SMISLU ČLANA 35. ZAKONA O NASLJEĐIVANJU, PA JOJ SHODNO TOME NIJE NI PRIZNATO PRAVO DA TAKAV ZAHTJEV OSTVARUJE U PARNICI, NE MOŽE TAJ ZAHTJEV ISTICATI NAKON PRAVOSNAŽNOSTI RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000268 od 31.03.2009. godine)

 

<------->

 

Član 142. Zakona o nasljeđivanju
ODREDBA ČLANA 142. ZAKONA O NASLJEĐIVANJU NE ODNOSI SE NA ZAHTJEV KOJIM ZAKONSKI NASLJEDNIK TRAŽI UTVRĐENJE NIŠTAVOSTI KUPOPRODAJNOG UGOVORA ZAKLJUČENOG IZMEĐU TREĆIH LICA, PA MAKAR JEDNO OD TIH TREĆIH LICA BIO I ZAKONSKI NASLJEDNIK ISTOG OSTAVIOCA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000898 od 15.07.2008. godine)

 

<------->

 

Član 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju
RASKID UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU ZBOG NEIZVRŠENJA OBAVEZA MOŽE TRAŽITI SAMO PRIMALAC IZDRŽAVANJA KAO UGOVORNA STRANA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: Rev–241/01 od 19.11.2003. godine)

 

<------->

 

Član 210. Zakona o obligacionim odnosima
Član 133. Zakona o naslijeđivanju

KORIŠTENJE NEPODIJELJENE ZAOSTAVŠTINE OD STRANE SAMO NEKIH OD NASLJEDNIKA, NIJE BEZ PRAVNE OSNOVE, PA JE U ODNOSU NA NJIH ISKLJUČENA PRIMJENA INSTITUTA STJECANJA BEZ OSNOVA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-329/01 od 23.12.2003.g.)

 

<------->

 

Član 22. Zakona o privatizaciji preduzeća
OPĆA POTRAŽIVANJA OSOBA KOJE SU UMRLE U VREMENU OD 23.3.1992. GODINE DO 6.12.1997. GODINE, KAO DANA STUPANJA NA SNAGU ZAKONA O PRIVATIZACIJI PREDUZEĆA, NE MOGU BITI PREDMET ZAOSTAVŠTINE U OSTAVINSKOM POSTUPKU.


(Zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Federacije BiH sa sjednice od 11.9.2003. god.)

 

<------->

 

Nužni nasljedni dio i smanjenje raspolaganja testamentom

Članovi 36. i 38. Zakona o nasljeđivanju

STVARI I PREDMETNI DOMAĆINSTVA KOJI SLUŽE ZA ZADOVOLJAVANJE SVAKODNEVNIH POTREBA, PREMA ODREDBI ČLANA 36. ZAKONA O NASLJEĐIVANJU, PRIPADAJU NADŽIVJELOM BRAČNOM DRUGI I POTOMCIMA OSTAVIOČEVIM KOJI SU ŽIVJELI SA OSTAVIOCEM U ISTOM DOMAĆINSTVU, NE UZIMAJU SE U OBZIR PRILIKOM IZRAČUNAVANJA NUŽNOG DIJELA NITI SE URAČUNVAJU NASLJEDNIKU U NIŽNI DIO.

U TESTAMENTU NAVEDENO PRAVO TUŽITELJICE DA STANUJE U SPORNOM STANU NE MOŽE BITI RAZLOGOM DA JE TUŽITELJICA NAMIRENA U SVOME NASLJEDNOM DIJELU, BUDUĆI DA TAJ STAN TUŽITELJICI PREDSTAVLJA NJEZIN DOM.

Iz obrazloženja:

Osporenom prvostepenom presudom odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi da je stan u Vitezu identifikovan u izreci presude, zajednička imovina tužiteljice umrlog B.J., te da udio tužiteljice u toj imovini iznosi ½ dijela. Takođe je istom presudom utvrđeno da je ostavitelj B.J. ostavljajući svoju cjelokupnu imovinu tuženima oporukom od 03.12.2001 godine povrijedio nužni nasljedni dio tužiteljice, pa se raspolaganje oporukom umanjuje za 1/6 dijela na ime nužnog nasljednog dijela u korist tužiteljice. Odlučeno je da je tužiteljica dužna nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 296,14 KM.

Na presudu tužiteljica i tuženi su blagovremeno uložili žalbe.

Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama navoda žalbe i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl.221. ZPP-a, ovaj sud zaključio je slijedeće:

Žalbe nisu osnovane.

Prema utvrđenju prvostepeenog suda umrli B.J. bio je upisan kao isključivi vlasnik spornog stana. Takođe, prema samoj izjavi tužiteljice, datoj na raspravi od 16.01.2004 godine, tužiteljica je otkupila jedan stana koji se nalazi u Visokom, a koji je ona dobila kao supruga svog prvog umrlog muža M., Prema odredbi čl.11. st. 1 i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Sl. List FBiH“, br.27/97, 11/98, 22/99, 27/99), supru-nici mogu kupiti stan zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog, dok se pomenuta suglasnost daje na samom ugovoru ili na posebnoj ispravi uz ovjereen potpis. Imajući u vidu da je tužiteljica kao nosilac stanarskog prava već otkupila jedan stan u Visokom, te da je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednom stanu (čl.12. st.3. Zakona o stambenim odnosima), to pravilno zaključuje prvostepeni sud da je umrli B.J. bio isključivi vlasnik predmetnog stana koji je stekao kao nosilac stanarskog prava, te da, shodno tome tužiteljica ne može po osnovu bračne tečevine biti vlasnik ½ dijela predmetnog stana.

Takođe su neosnovani žalbeni navodi tuženih u pogledu dosuđenog nužnog nasljednog dijela tužiteljici. Naime, prema utvrđenju ostavinskog suda zaostavštinu umrlog B.J. činio je predmetni stan i putnički automobil marke „honda“, proizveden 1985 godine. Neosovani su žalbeni navodi tuženih da zaostavštinu ostavitelja čine i stvari u stanu, budući da prema odredbi čl.36. Zakona o nasljeđivanju nadživjelom bračnom drugu pripadaju predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje njegovih svakodnevnih potreba i ove stvari se ne uzimaju u obzir pri izračunavanju nužnog dijela niti se uračunavaju nasljedniku u nužni dio. Takođe, u testamentu navedeno pravo tužiteljice da stanuje u predmetnom stanu ne može biti razlogom da je tužiteljica namirena u svom nasljednom dijelu kako to u žalbi tvrdi tuženi budući da predmetni stan tužiteljici predstavlja njezin dom. Imajući u vidu šta predstavlja zaostavštinu umrlog B .J., te uzimajući u obzir da je tužiteljica snosila troškove sahrane ostavitelja, a što je sud utvrdio na osnovu računa STR pogrebne usluge „Kamenorezac“ od 30.08.2002 godine u iznosu od 1.400,00 KM, to je pravilno prvostepeni sud, u smislu odredbe čl.38. Zakona o nasljeđivanju usvojio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je smanjeno raspolaganje testamentom.

Takođe, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice u pogledu dosuđenih troškova postupka, a imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu kako je to pravilno obrazložio prvostepeni sud.

Na osnovu iznesenog, a u smislu odredbe čl.226. ZPP-a, valjalo je žalbe odbiti i potvrditi prvostepenu presudu.

 

(Presuda Općinskog suda u Vitezu broj P:24/03 od 16.01.2004 g i
Presuda Kantonalnog suda Travnik, broj Gž-709/04 od 22.09.2005).


<------->

 

Pismeni testament pred svjedocima – uvjeti pravovaljanosti
Član 67. Zakona o nasljeđivanju

TESTAMENT KOJI JE DRUGI SASTAVIO, OPURUČITELJ KOJI ZNA ČITATI I PISATI MORA POTPISATI U PRISUTNOSTI DVA SVJEDOKA, JEDAN OD BITNIH UVJETA PRAVOVALJANOSTI TAKVOG TESTAMENTA JEST OPORUČITELJEV VLASTOTRUČNI POTPIS ISPOD TEKSTA TESTAMENTA. TESTAMENT NA KOJEM SE UMJESTO PITPISA NALAZI NEKI DRUGI ZNAK NEMA VRIJEDNOSTI PRAVOVALJANOG TESTAMENTA.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te donio ispravnu odluku kojom je poništio pismeni testament pred svjedocima testatora F.M., sačinjen dana 11.08.2000 godine.

Za svoju odluku prvostepeeni sud je naveo jasne, potpune i razumljive razloge, koji kao takvi proizilaze iz provedenih dokaza ocijenjenih na način kako to regulira odredba čl.8. Zakona o parničnom postupku. Za svoj stav prvostepeni sud je dao jasno obrazloženje koje prihvata i ovaj sud.

Na osnovu izvedenih dokaza od strane parničnih stranaka prvostepeni sud ispravno zaključuje da je testator F.N., koja je znala da čita i piše, sačinila sporni testament dana 11.08.2000 godine, kojim svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu poslije svoje smrti ostavlja svojim kćerkama H.H, R.I i P.H. i da sporni pismeni testament pred svjedocima nije pravno valjan iz razloga što nije sastavljen u zakonom propisanoj formi, jer nedostaju bitni elementi i to izričita izjava oporučiteljice pred svjedocima da je to njen testament, kao i vlastoručni potpis iste i da je isti sačinjen protivno odredbi o formi ovog testamenta koja je regulisana članom 67. Zakona o nasljeđivanju.

Bez osnova su navodi žalbe da je sporni testament punovažan i da isti ne sadrži razloge za poništenje testamenta.

Žaliteljice gube iz vida da su osnovne pretpostavke za punovažnost testamenta sposobnost određene osobe da valjano iskaže svoju posljednju volju, da testament treba da sadrži pravu volju takve osobe i da testament treba da je sastavljen u zakonom propisanoj formi.

U konkretnom slučaju radi se o pismenom testamentu pred svjedocima (Alografski testament), kojim je omogućeno izražavanje posljednje volje osobama koje nisu dovoljno pismene ili nemaju pouzdanja u sebe da bi sačinile svojeručni testament.

Uvjet punovažnosti je da je tekst testamenta svojeručno potpisan testator, što u ovom predmetu nije slučaj, nego je oporučiteljica stavila umjesto potpisa otisak prsta. Prilikom stavljanja potpisa testator treba da izjavi pred testamentarnim svjedocima da ono što je potpisao je njegov testament, što u ovom slučaju oporučiteljica nije učinila, a što je prvostepeni sud pravilno utvrdio na osnovu izvedenih dokaza. Ne traži se da svjedoci znaju sadržinu teksta testamenta, nego je prisutnost svjedoka potrebna da potvrde autentičnost testatora potpisa i da je testator pred njima izjavio da je tekst testamenta njegova volja. I jedno i drugo mora biti učinjeno istovremeno.

Pravno valjan je onaj testament koji je sastavljen u obliku utvrđenom zakonom i pod uvjetima predviđenim u zakonu (čl.67. Zakona o nasljeđivanju). Predmetni testament je drugi napisao, a oporučiteljica na testament stavila otisak prsta, čime je potvrdila da je to njen testament. Međutim, testament koji je drugi sastavio oporučitelj koji zna čitati i pisati mora potpisati u prisutnosti dva svjedoka. Jedan od bitnih uvjeta pravovaljanosti takvog testamenta jes oporučiteljev vlastoručni potpis ispod teksta testamenta. Testament na kojem se umjesto potpisa nalazi neki drugi znak nema vrijednosti pravovaljanog testamenta.

Pri potpisivanju testamenta može druga osoba slobodnom i bolesnom oporučitelju pomagati, ali i uz tu pomoć oporučitelj, ipak, mora testament potpisati vlastoručno.

Kako je očito da sporni testament nije pravno valjan, to je prvostepeni sud ispravno postupio kada je isti poništio.

Iz najprije navedenih razloga drugostepeni sud je žalbu tuženih odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio temeljem odredbe čl.226. Zakona o parničnom postupku.

 

(Kantonalni sud u Travniku, broj Gž-965/04 od 11.11.2005 godine)

 

<------->

 

Povećanje nasljednog dijela bračnog druga

Član 23. Zakona o nasljeđivanju

ODREDBA ČLANA 23. ZAKONA O NASLJEĐIVANJU, KOJOM JE REGULISANO POVEĆANJE NASLJEDNOG DIJELA BRAČNOG DRUGA OSTAVIOCA, PRIMJENJUJE SE SAMO U SLUČAJU NASLJEĐIVANJA NA OSNOVU ZAKONA, JER BRAČNI DRUG OSTAVIOCA NIJE OVLAŠTEN DA TRAŽI POVEĆANJE NASLJEDNOG DIJELA PROTIV TESTAMENTARNOG NASLJEDNIKA.

 

Iz obrazloženja:

Osporenom prvostepenom presudom utvrđeno je da je sudskim testamentom iza umrlog Ajanović Osmana povrijeđen nužni nasljedni dio tužiteljice A. F., te se, shodno tome, smanjuje raspolaganje pomenutim testamentom i određuje se nužni nasljedni dio tužiteljici u procentualnom srazmjeru prema Zakonu o nasljeđvanju.

Na ovu presudu žalbu je blagovremeno uložila tužena iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 208. stav 1. ZPP-a sa prijedlogom da ovaj sud žalbu uvaži i ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. U žalbi navodi da je vrijednost nasljeđene imovine bitna činjenica koja se morala provjeriti jer od toga zavisi odluka o uvećanju nasljednog dijela tužene u smislu odredbe čl. 23. Zakona o nasljeđivanju. Navodi da je sud trebao provesti sve predložene dokaze a tužena je mogla predočiti i druge relevantne dokaze u vezi sa povećanjem nasljednog dijela tužene, te je sud ovakvim postupanjem počinio povredu pravila postupka.

Također u žalbi navodi da prvostepeni sud nije izveo dokaze koje je tužena predložila u svome podnesku a da se ranije saslušanje parničnih stranaka odnosilo na okolnost dokazivanja tužbenih navoda tužiteljice. Ističe da tužena živi u veoma teškoj materijalnoj situaciji jer živi u trošnoj bosanskoj kući a zemlju ne može obrađivati budući da se ista nalazi u drugom selu udaljenom 4 km od njene kuće.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon što je ispitao osporenu presudu u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 221. ZPP-a, ovaj sud zaključio je slijedeće:

Žalba nije osnovana.

Prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na osnovu dokaza koje su stranke predložile, te je donio ispravnu odluku kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Neosnovani su žalbeni navodi tužene da je prvostepeni sud trebao cijeniti njenu materijalnu situaciju, kao i vrijednost ukupne imovine, te odlučiti da joj pripada cijela zaostavština u smislu odredbe čl. 23. Zakona o nasljeđivanju. Naime, odredba čl. 23. Zakona o nasljeđivanju kojom je regulisano povećanje nasljednog dijela bračnog druga primjenjuje se samo u slučaju nasljeđivanja na osnovu zakona, tj. kada je bračni drug pozvan na nasljeđe sa nasljednicima prvog i drugog nasljednog reda a ne primjenjuje se u slučaju nasljeđivanja na osnovu testamenta. U konkretnom slučaju tužena je testamentarni nasljednik iza ostavitelja i testamentom je njoj ostavljena cjelokupna zaostavština iza ostavitelja, te ona u ovakvoj situaciji ne može tražiti povećanje nasljednog dijela na osnovu čl. 23. Zakona o nasljeđivanju. Dakle, u konkretnom slučaju nije bilo ni potrebe da prvostepeni sud utvrđuje da li su ispunjeni uslovi čl. 23. stav 2. Zakona o nasljeđivanju. Također, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica zakonski nasljednik iza ostavitelja, te da je testamentom od 20.09.1995. godine povrijeđen njezin nužni nasljedni dio, pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 29. Zakona o nasljeđivanju usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Na osnovu iznesenog, a u smisu odredbe čl. 226. Zakona o parničnom postupku, valjalo je žalbu tužene odbiti i potvrditi prvostepenu presudu.


(Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj: Gž-278/05. od 23.03.2006. g).

 

<------->

 

Nužni nasljedni dio

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 000669 06 P od 16.12.2010. godine utvrđeno je da je sudskim testamentom od 25.10.2002. godine povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja, pa je tužena kao testamentarni nasljednik dužna da trpi smanjenje testamentarnog nasljeđivanja do visine tužiteljevog nužnog dijela, te da tužitelju naknadi troškove spora u iznosu od 2.865,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 000669 11 Gž od 11.11.2011. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužena revizijom pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu odnosno preinače tako što bi se tužbeni zahtjev odbio.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je testamentom pok. Lj.R. povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja kao zakonskog nasljednika testatora.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su utvrdili slijedeće činjenično stanje: 1. da je tužena majka tužitelja; 2. da je otac tužitelja Lj.R. dana 25.10.2002. godine sačinio sudski testament kojim je cjelokupnu imovinu ostavio svojoj supruzi tj. tuženoj; 3. da tužitelj nije bio u prisnim i srdačnim odnosima sa roditeljima, a naročito sa tuženom, što je posljedica činjenice da je u ranom djetinjstvu bio lišen roditeljske ljubavi i pažnje; 4. da je tužiteljev mlađi brat R.poginuo 24.8.2001. godine i da su od tada pogoršani odnosi između tužitelja i njegovih roditelja; 5. da se tužitelj u januaru 2005. godine oženio djevojkom poginulog brata, sa čime su se njegovi roditelji saglasili; 6. da tužitelj ima vlastito preduzeće i da je situiran; 7. da su i roditelji tužitelja bili situirani pa da tužitelj nije imao obavezu da ih izdržava; 8. da je otac tužitelja dana 21.02.2005. godine sačinio pismo u kojem je tužitelja isključio iz naslijeđa, a koje pismo nikada nije poslato tužitelju; 9. da je otac tužitelja umro u februaru 2006. godine.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su, pozivom na odredbe članova 10., 28. st. 1., 29., 45., 46., 66., 68. i 129. Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH” broj 7/80 i 15/80, dalje: ZN), usvojili tužbeni zahtjev jer su zaključili da se u konkretnom slučaju nisu ostvarili uslovi za isključenje tužitelja iz naslijeđa odnosno da nema osnova za isključenje tužitelja iz naslijeđa.

Tužena neosnovano osporava činjenične i pravne zaključke nižestepenih sudova.

Po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestepeni sudovi su pravilno sudili kada su utvrdili da tužitelj ima pravo na nužni dio naslijeđa iza svog oca, jer se isti nije teže ogriješio prema ocu odnosno nije teže povrijedio zakonske i moralne obaveze prema ocu, slijedom čega se ne može isključiti iz naslijeđa.

Norme nužnog nasljednog prava su imperativnog karaktera i uvedene su radi ograničavanja potpune slobode i samovolje raspolaganja ostavinom. Krug nužnih nasljednika je ograničen samo na najbliže srodnike ostavitelja.

Tužitelj je sin ostavitelja Lj.R., pa je njegov nužni nasljednik (član 28. st. 1. ZN) i kao takav može tražiti nužni dio (član 29. st. 2. ZN).

Isključenje iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio mora se učiniti u testamentu. U konkretnom slučaju je ostavitelj u pismu, sačinjenom par godina nakon testamenta, dao izjavu o isključenju tužitelja iz njegovog naslijeđa. Ovu pismenu izjavu su nižestepeni sudovi pravilno tretirali kao valjanu jer je sačinjena u propisanoj zakonskoj formi potrebnoj za valjanost testamenta (svojeručnog).

Pravni institut isključenja iz nasljedstva se razlikuje od instituta nedostojnosti za nasljeđivanje (član 129. ZN). Nužni nasljednik nema pravo na nužni dio ako je opravdano isključen iz naslijeđa (član 45. ZN).

Ostavitelj Lj.R. je testamentom tuženoj ostavio svu svoju imovinu, a tužitelja, svog zakonskog nasljednika koji inače ima pravo na nužni dio, je izostavio u tom raspolaganju imovinom. Tužitelj kao nužni nasljednik traži smanjenje raspolaganja testamentom zbog povrede nužnog dijela.

Tužena u reviziji ponavlja navode date tokom postupka da je tužitelj nedostojan za nasljeđivanje jer se teže ogriješio o moralne obaveze prema ostavitelju.

Nižestepeni sudovi su pravilno konstatovali da je u pismu napisanom u februaru 2005. godine, nakon što se tužitelj oženio sa djevokom poginulog brata, ostavitelj neosnovano isključio tužitelja iz nasljedstva, tim prije što on nije u ranije sačinjenom testamentu izrazio volju da tužitelja isključi iz naslijeđa niti je odredio da je on nedostojan za nasljeđivanje.

Razlog nedostojnosti za nasljeđivanje kao i razlog za isključenje iz nasljedstva mora biti pouzdano utvrđen. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se činjenica što odnos tužitelja prema roditeljima nije bio prisan i srdačan već uzdržan i hladan (naročito prema majci tj. tuženoj) ne može tretirati kao teže kršenje moralnih obaveza prema ocu kao ostavitelju. Pri tome su sudovi pravilno uočili da je odnos tužitelja prema roditeljima bio uslovljen i njegovim uspomenama iz djetinjstva, kada je bio lišen roditeljske ljubavi i pažnje (jedan dio djetinjstva je čak proveo u prihvatilištu za djecu), što roditeljima nikada nije oprostio.

Nisu osnovani revizioni prigovori tužene da su postupci tužitelja (htio se vjenčati na groblju gdje je sahranjen njegov mlađi brat i to na godišnjicu bratove smrti, htio je uzeti ženino prezime, nije posjetio oca koji je bio na samrti) takve prirode da ga diskvalifikuju kao nasljednika. Naime, tužitelj nikad nije učinio ono što je govorio (svadbu nije organizovao na groblju, nikad nije promijenio prezime, nije izbrisao svoje ime sa bratovog nadgrobnog spomenika). Ostavitelj je imao primjedbe na njegovo ponašanje, koje je ponekad bilo i drsko. Tužitelj sa roditeljima nikad nije uspostavio odnos međusobnog poštovanja i toleranacije, ali je sa pok. bratom imao takav odnos. Tužitelj je od rane mladosti živio samostalno, bez ikakve pomoći i podrške roditelja, a i prije bratovljeve pogibije je rijetko posjećivao roditelje. Međutim, sve ove okolnosti ne opravdavaju isključenje tužitelja iz naslijeđa u smislu člana 45. st. 1. tačka 1. ZN.

Zbog svega iznijetog valjalo je na osnovu člana 248. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) riješiti kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 78 0 P 000669 12 Rev od 21.03.2013.g.)

 

 

<------->

Testament pred svjedocima

 

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Bijeljini 80 0 P 027108 10 P od 21.4.2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da je B. G. rođena M. kći B. iz G. pismenim testamentom pred svjedocima od 19.8.1974. godine raspolagala parcelom zv. K., oranica upisana u Zk. ul. broj 92 k.o. G. i koja je po ranijem katarstarskom premjeru bila označena kao k.č. broj 470, a sada kao k.č. broj 789, u naravi njiva IV klase površine 8042 m2 upisana u Pl. broj 383 k.o. G. u korist tužitelja, da se on kao testamentarni nasljednik navedene nekretnine uknjiži kao vlasnik na cijelom dijelu od 7/40 dijela, a u katastru kao jedini posjednik na parceli označenoj kao k.č. 789 upisanoj u Pl. broj 383 k.o. G., što bi tužena bila dužna priznati i trpjeti.

 

Istom presudom udovoljeno je protivtužbenom zahtjevu tužene- protivtužiteljice kojim je traženo da se utvrdi da navedeni testament nije pravno valjan i da ne proizvodi pravno dejstvo.

Tužitelj je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini 80 0 P 027108 11 Gž od 19.7.2011. godine žalba tužitelja-protivtuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremenom revizijom tužitelj-protivtuženi pobija drugostepenu presudu, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji i obe nižestepene presude preinače tako da će se udovoljiti tužbenom zahtjevu, a protivtužbeni zahtjev odbiti.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je tužbeni zahtjev tužitelja- protivtuženog (u daljem tekstu: tužitelj), kojim traži utvrđenje da je njegova maćeha pokojna B. G. rođena M. pismenim tastamentom pred svjedocima sačinjenim dana 19.8.1974. godine raspolagala dijelom zaostavštine u njegovu korist i da je on kao testamentarni nasljednik stekao vlasništvo nad određenim dijelom njene zaostavštine preciznije određen u tužbenom zahtjevu, uz zahtjev da se naslijeđene nekretnine uknjiže kao njegovo vlasništvo i posjed u javnim evidencijama.

Predmet odlučivanja je i protivtužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljice (u daljem tekstu: tužena), za utvrđenjem da nije pravno valjan pismeni testament pred svjedocima pokojne B. G. sačinjen dana 19.8.1974. godine iz razloga što ostaviteljica (zavještalac) nije znala čitati i pisati.

Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom protivtužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da je ostaviteljica dana 19.8.1974. godine, u svojoj porodičnoj kući sačinila pismeni testament pred svjedocima; da je testament otkucan na pisaćoj mašini od strane advokata R. T. po kazivanju ostaviteljice; da su se na testamentu kao svjedoci potpisali M. R. i M. G.; da je predmetnim testamentom ostaviteljica raspolagala nekretninama u k.o. G. u korist tužitelja, svog pastorka, a nekretninama u k.o. J. u korist tužene, svoje kćerke, da ostaviteljica nije znala čitati, ali da je bila u mogućnosti svojeručno se potpisati i da je predmetni testament svojeručno potpisala, da je Osnovni sud u Bijeljini u predmetu broj O-284/84 dana 15.4.1984. godine donio rješenje o nasleđivanju kojim je tuženu proglasio za zakonskog naslednika sa dijelom 1/1 na nekretninama upisanim u Zk. ul. broj 92 k.o. G., budući da u tom postupku nije prijavljen testament ostaviteljice.

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je nalazeći da iz provedenih dokaza proizlazi da ostaviteljica nije znala čitati čime nije ispunjen uslov iz odredbe člana 67. Zakona o nasledjivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 u daljem tekstu: ZON), koji je u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta bio na snazi, zbog čega testament nije pravno valjan pa je sudio tako da je odbio tužbeni zahtjev, a udovoljio protivtužbenom zahtjevu.

Odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepene presude drugostepeni sud je prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda, te žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio.

Odluke nižestepenih sudova su na zakonu zasnovane.

Odredbom člana 67. ZON propisano je da zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegov testament.

Svjedoci će se potpisati na samom testamentu.

Obzirom na citiranu odredbu ZON i na nespornu činjenicu da je predmetni testament ostaviteljica B. G. svojeručno potpisala i da su testament svojeručno potpisali svjedoci M. R. i M. G., odlučna činjenica za razješenje ovog spora je da li je ostaviteljica B. G. znala čitati i pisati.

Na ovu okolnost provostepeni sud je saslušao svjedoke testamenta M. R. i M.
G. iz čijih iskaza proizilazi da je B. G. svojeručno potpisala testament, ali nakon što joj ga je pročitao advokat R. T. Ako se i uzme da je uslov sposobnosti i znanja pisanja zadovoljen samim potpisivanjem testamenta, iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da ostaviteljica nije bila u stanju pročitati testament. Iako činjenica da ostaviteljica nije lično pročitala sadržaj teksta testamenta nije od značaja za njegovu punovažnost, značajna je kao okolnost koja ide u prilog utvrđenju da ostaviteljica nije znala čitati.

Nadalje, iz iskaza svjedoka D. G. i M. K. – sestara ostaviteljice kojima bi svakako trebalo biti poznato da li je ostaviteljica znala čitati i pisati, proizlazi da ostaviteljica nije išla u školu i da nije znala čitati i pisati, dok se advokat R. T. saslušan u svojstvu svjedoka ni po čemu nije mogao izjasniti o tome da li je ostaviteljica znala čitati, jer se nije mogao sjetiti konkretne situacije sastavljanja testamenta ostaviteljice.

Pri naprijed navedenim dokazima i u situaciji da tužitelj nije ni tvrdio, a samim tim nije ni izvodio dokaze na okolnosti da je ostaviteljica znala čitati, sudovi su pravilno primijenjujući odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 - u daljem tekstu: ZPP), zaključili da ostaviteljica u trenutku sastavljanja testamenta nije znala čitati.

Kako su znanje čitanja i pisanja kumulativno postavljeni neophodni uslovi za punovažnost testamenta pred svjedocima, pravilno su sudovi pri utvrđenoj činjenici da ostaviteljica nije znala čitati zaključili da njen testament sačinjen pred svjedocima 19.8.1974. godine nije punovažan i odbili tužbeni zahtjev, a udovoljili protivtužbenom zahtjevu.

Bez značaja za odluku u ovom revizijskom postupku je prigovor revidenta da isti prvostepeni sud u istom predmetu ima potpuno različite stavove.

Naime, u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene odluke i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, sud nije vazan stavovima na kojim je bila zasnovana njegova ranija (ukinuta) odluka. Prvostepeni sud je ponovno proveo dokaze i pravilno ih ocijenio slijedeći upute drugostepenog suda, zauzimajući drugačiji stav od onog u ukinutoj odluci čime nisu povrijeđena pravila parničnog postupka.

Neosnovan je i prigovor revidenta da sudovi u dilemi između poštovanja forme testamenta i volje testatora, treba da poštuju volju testatora.

Testament je strogo formalni jednostrani pravni posao i nepostojanje propisane forme vodi ka njegovoj ništavosti. Pravna valjanost pismenog testamenta pred svjedocima je uslovljena znanjem čitanja i pisanja iz razloga da bi testator mogao biti siguran u tačnost sadržaja testamenta i autentičnost izraza njegove volje, bez obzira da li je on to znanje iskoristio i testament pročitao.

Zavještaocu koji ne zna čitati ili pisati preostaje samo mogućnost sačinjavanja sudskog testamenta po odredbi člana 69. ZON i usmenog testamenta ukoliko su za to ispunjeni uslovi propisani članom 67. ZON.

Prema navedenom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu odredbe člana 248. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 80 0 P 027108 11 Rev od 25.04.2012.g.)

 

<------->

 

Ugovor o doživotnom izdržavanju - ništavost

P R E S U D U

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0 - Gž-05-000 486 od 23.08.2006. godine se preinačava i sudi:

Žalba se uvažava i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1828/02 od 17.01.2005. godine se preinačava tako što se utvrđuje da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen dana 12.03.2001. godine između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene B. rođ. G. M., kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod broje I-OV-1732/1 kojim G. M. ostavlja tuženoj u vlasništvo stan u B. L.,.....

Tužena je dužna da naknadi tužilji parnične troškove u iznosu od 3.645,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja dok se preko dosuđenih troškova zahtjev odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1828/02 od 17.01.2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilje G. V. kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju zaključen dana 12.3.2001. godine između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene G.M.1, kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem I-OV-1732/1, kojim primalac izdržavanja tuženoj kao davaocu izdržavanja ostavlja u vlasništvo stan u B. L. .... (stav 1.). Obavezana je tužilja da tuženoj naknadi parnične troškove u iznosu od 2.057,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 2.)

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05- 000 486 od 23.8.2006. godine žalba tužilje je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

 

Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužilje uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udovoljiti tužbenom zahtjevu ili da se ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužena je u odgovoru na reviziju tužilje osporila novode revizije i predložila da se ista odbije.

Revizija je osnovana.

U tužbi tužilja zahtjevom traži utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključen u B. L. dana 12.03.2001. godine između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene B. rođ. G. M. iz B. L., kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem I-OV-1732/1 kojim se primalac izdržavanja obavezao da će tuženoj ostaviti u vlasništvo stan u B. L. .....

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: Da je tužilja sa G. M., ocem tužene tokom 1981. godine zasnovala vanbračnu zajednicu sa kojim je 25.5.1974. godine zaključila brak i živjela u braku sa njim do njegove smrti 11.3.2002. godine; da je tužilja u ranijem braku stekla sina M. a G. M. je u ranijem braku pored tužilje stekao i dva sina, Z. i G. koji su (sva djeca) sa njima živjela u predmetnom stanu; da je tužena tokom 1971. godine završila srednju ekonomsku školu kada je otišla u R., R. H., gdje je radila godinu dana a nakon toga se vratila u B. L. i živjela u stanu sa njenom majkom do 1984. godine kada se udala i živjela u braku u B. K. u kojem je stekla dvoje djece; da je tužena sa porodicom tokom 1992. godine nakon smrti njenog brata Z. došla u B. L., i od tada je sa porodicom živjela u stanu brata joj Z. koji se nalazi u istoj zgradi kao i predmetni stan iz kojeg je prinudno iseljena tokom 1994. godine; da se tužena sa porodicom uz saglasnost tužilje i oca joj M. nakon prinudnog iseljenja iz stana brata joj pokojnog Z. tokom 1994. godine uselila u predmetni stan; da je tužilja sa suprugom pokojnim M. tokom 1998. godine doživjela saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobila povrede kičme kada je od zadobiveni povreda više mjeseci liječena u bolnici u B. L.; da je pokojni M. G. bio vojno lice bivše JNA koja mu je predmetni stan dodijelila na korišćenje koga je otkupio po Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90 otkupio; da su tužilja i pokojni M. G. bili vlasnici vikend kuće u S. gdje su držali domaće životinje (kravu, svinje i kokoške) u kojoj su u toku godine najduže boravili; da je tužena nakon smrti supruga iz prvog braka živjela u vanbračnoj zajednicu u kojoj je tokom 2000. godine stekla dva sina bliznaca; da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 12.03.2001. godine između M. G., kao primaoca izdržavanja i tužene, kao davaoca izdržavanja po kojem se tužena obavezala „da će nastaviti kao i do sada održavati zajednicu domaćinstva i ekonomsku zajednicu, s obzirom da se primalac izdržavanja nalazi u poodmakloj životnoj dobi i da će pored toga što je i do sada činila, naročito brinuti o urednosti i čistoći zajedničkog domaćinstva o ličnoj higijeni primaoca i njegovoj ishrani, o zdravstvenom stanju, a po potrebi u bolesti obezbjediti odgovarajuću stručnu medicinsku

pomoć i liječenje, a po preminuću izvršiti odgovarajuću sahranu prema mjesnim običajima, dok se primalac izdržavanja obavezao da će i on nakon njegove smrti ostaviti u vlasništvo predmetni dvosoban stanu; da je tužilja nakon smrti pokojnog M. G. snosila troškove njegove sahrane.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi zaključuju da je sporni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u pismenom obliku i propisno ovjeren od strane sudije prvostepenog suda, kojim je utvrđeno postojanje ekonomske zajednice između primaoca i davaoca izdržavanja koja je redovno obilazila primaoca izdržavanja pružajući mu pomoć i njegu, pa stoga da predmetni ugovor ispunjava zakonske uslove propisane odredbom čl. 120. Zakona o nasleđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80, u daljem tekstu: ZN). Zato su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora odbili kao neosnovan.

Odluke nižestepenih sudova nisu pravilne.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor o otuđenju uz naknadu, time da je predaja imovine odgođena do smrti primaoca izdržavanja. Iz navedene sadržine predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju proizilazi da je riječ o dvostranom obaveznom ugovoru koji je u isto vrijeme i naplatan i koji u sebi sadrži neka obilježja aleatornosti (darovanja). Dakle, ne može biti isključena mogućnost utvrđenja mješovitog karaktera ugovora tj. mogućnost da taj ugovor predstavlja djelimično naplatan i djelimično darovni (aleatorni). Uslov za ovo posljednje je postojanje očitog nesrazmjera između činidba lica koje imovinu daje i protivčinidbe davaoca izdržavanja. Prema tome, uzimajući u obzir sva bitna obilježja ugovora o doživotnom izdržavanju, u slučaju ostvarenja očitog nesrazmjera činidaba stranaka, može se i mora zaključiti da nesrazmjeran višak u vrijednosti date imovine nije dat sa ciljem i svrhom ostvarenja doživotnog izdržavanja, nego da predstavlja darovanje kojim je moguće povrijediti nasljedna prava lica koja to nasljedno pravo imaju i za primaoca izdržavanja.

Utvrđujući tokom postupka što su tužilja i tužena potvrdile u svojim iskazima saslušane kao stranke, da je bračna zajednica između tužitelja i oca tužene pokojnog M. G. bila skladna, da se tužilja za svo vrijeme trajanja braka osim kada je zbog zadobiveni povreda u saobraćajnoj nesreći više mjeseci liječila u bolnici, brinula o suprugu pokojnom M. G. koji je bio dobrog zdravlja, a koji je iznenada nakon srčanog udara preminuo 11.3.2002. godine, da je tužena tokom 2000. godine rodila dva sina bliznaca koja se pored njih brinula i o dvoje djece iz ranijeg braka, da su tužilja i pokojni M. G. primali penzije i najveći dio tokom godine živjeli u S. u vikend-kući gdje su gajili domaće životinje, i kojima nije bila potrebna ekonomska pomoć, onda iz navedenih činjenica, po shvatanju ovog suda, proizilazi da nema pravne važnosti predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju jer ugovorne strane nisu išle za tim da, saugovarač (tužena) označena u ugovoru kao davalac izdržavanja stvarno daje izdržavanje ugovoraču (ocu tužene M.) označenom kao izdržavano lice, kome nije davala izdržavanje, niti je kod njega takva potreba postojala, već se ovim ugovorom htjelo samo da se zakonski naljednici primaoca izdržavanja izigraju u svojim pravima.

Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužilje, predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju koga je 12.3.2001. godine zaključila tužena sa njenim pokojnim ocem M. G., a suprugom tužilje, suprotan odredbi čl. 120. ZN u vezi s odredbama 46. st.1. i 47.Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89, i („Službeni glasnik RS „ broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. ZOO.

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužilje. Revizija tužilje je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. („Službeni glasnik RS„ broj 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP).

Stranka koja je u cjelini izgubila parnicu (ovdje tužena) dužna je da protivnoj strani (tužilji) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1. ZPP).

Opredjeljenim troškovima tužilje u toku glavne rasprave održane kod prvostepenog suda 17.1.2005. godine tražila je troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.645,00 KM (za sastav tužbe 400,00 KM; 1.500,00 KM za zastupanje na održanim raspravama dana 15.7., 2.12. i 3.12.2004. godine, za svaki pristup od po 500,00 KM), 1.000,00 KM na ime takse na tužbu i presudu, 200,00 KM na ime troškova vještačenja, 675,00 KM na ime 20% paušala i 270,00 KM na ime 10% poreza na promet usluga. Sud je usvojio ovaj zahtjev tužilje nalazeći da joj pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po članu 6. i
14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao („Službeni glasnik RS„ broj 45/00).

Tužilji nisu priznati troškovi u iznosu od 1.250,00 KM za pristupe na neodržane rasprave dana 5.8.2003. godine, kad je ročište odgođeno zbog uređivanja tužbe po Zakonu o parničnom postupku koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine, 28.9.2004. godine kada rasprava nije održana zbog nedolaska vještaka G. Lj. dana 15.10.2004. godine kada ročište nije održano zbog bolesti sudije, jer tužena nije uzrokovala nastanak ovih troškova.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18.07.2008.g.)

 

<------->

 

Testament - valjanost

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1203/99 od 06.6.2002. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan usmeni testament ostaviteljice A.R., kojim je svojim jedinim nasljednikom na cijeloj svojoj imovini imenovala tužiteljicu, te odlučeno da svaka sranka snosi svoje troškove.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2058/02 od 23.3.2005. godine, žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužiteljica pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženi nije odgovorio na reviziju tužiteljice. Revizija nije osnovana.

U postupku koji je prethodio donošenju osporene presude, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je ostaviteljica A.R.10-15 dana pred smrt u prisustvu svjedoka V.D., B.V. i D.Đ., izjavila da će čim prizdravi otići u sud ili kod advokata da sačini pismeni testament, da je i ranije, mnogo puta govorila da će to učiniti, da njena smrt nije došla iznenada, jer da je prije smrti bolovala nekoliko mjeseci, uzimala terapije i odlazila na preglede. Uzimajući u obzir da su tužiteljica i njena maćeha A.R. bile u dobrim porodičnim odnosima, te da je želja A.R. bila da sva njena imovina nakon smrti pripadne u nasljeđe tužiteljici, prvostepeni sud je zaključio da ipak izjava koju je dala A.R.10 do 15 dana prije smrti nema svojstva usmenog testamenta. Budući da je tom prilikom ostaviteljica samo rekla da će otići u sud ili kod advokata da sačini pismeni testament, po ocjeni prvostepenog suda ova izjava nema svojstva posljednje izjave volje, nego je rečena u običnom razgovoru sa bliskim osobama i upućuje na zaključak da A. nije bila neuka u pogledu forme raspolaganja svojom imovinom i da je imala mogućnost da za vrijeme od skoro 30 godina po smrti muža sačini pismeni testament znajući da je tužiteljica njena pastorka i da pitanje njene imovine ostaje neriješeno. Kako ni njena smrt nije došla iznenada, a sve do smrti je izlazila iz kuće, prvostepeni sud je zaključio da okolnosti u kojim se našla A.R. nisu bile iznimne i da je imala mogućnost da prije smrti sačini pismeni testament, pa je pozivajući se na odredbe čl. 76. i 77. Zakona o nasljeđiavnju. (''Službeni list SR BiH' br.7/80 i 15/80- u daljem tekstu: ZN) odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, drugostepeni sud je ocijenio pravilnim pa je žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

Pravilno su nižestepeni sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonom propisani uslovi za punovažnost usmenog testamenta.

Odredbom člana 76. ZN je propisano da zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka, samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament (stav 1. ). Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana. od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen (stav 2.).

Prema tome, za punovažnost usmenog testamenta potrebno je da su kumulativnio ispunjeni sljedeći uslovi: da je zavještalac svoju posljednju volju izjavio u izuzetnim prilikama; da uslijed takvih izuzetnih prilika nije bio u mogućnosti sačiniti pismeni testament; da je svoju posljednju volju zavještalac usmeno izjavio pred dva svjedoka i da je zavještalac umro dok su trajale izuzetne prilike zbog kojih on nije bio u mogućnosti da sačini pismeni testament ili prije isteka 30 dana od prestanka izuzetnih okolnosti.

Izuzetne prilike pod kojim se priznaje punovažnost usmenog testamenta procjenjuju se prema konkretnim okolnostima, ali priznanje punovažnosti usmenog testamenta opravdano je samo ako zavještalac u konkretnim prilikama nije bio u mogućnosti da sačini pismeni testament.

U ovoj pravnoj stvari pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da, prije svega, izjava koju je A.R. dala pred svjedocima V.D., Lj.V. i D.Đ. po svojoj sadržini nije posljednja izjava volje koja bi bila data u smislu da ona svoju imovinu ostavlja tužiteljici, nego je njom iskazala namjeru da sačini pismeni testament kojim će imovinu ostaviti tužiteljici. Pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da ni utvrđene okolnosti zdravstvenog stanja A.R. u kojim je dala pomenutu izjavu pred ovim svjedocima, nisu je onemogućavale da sačini pismeni testament. Upravo, suprotno navodima revizije, i po ocjeni ovog suda iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da u vrijeme davanja navadene izjave kod A.R. nije postojala svjest i volja da iskaže svoju posljednju volju u pogledu raspolaganja imovinom za slučaj smrti, niti su prilike u kojima je dala tu izjavu do dana kada je umrla, gledano i subjektivno i objektivno, bile takve da bi mogućnost sačinjavanja pismenog testamenta bila isključena. Naime, izuzetne subjektivne okolnosti na strani zavještaoca koje podrazumjeva odredba člana 76. ZN moraju biti po svojoj prirodi takve da se zbog njih on našao u velikoj opasnosti po život i da su ga spriječile da sačini pismeni testament, pa su navodi revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili odredbu člana 76. ZN neosnovani.

Neosnovan je prigovor revizije da je povredom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77 do 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu ZPP), u osporenoj presudi izostala analiza međusobnih odnosa tužiteljice i ostaviteljice prema iskazima saslušanih svjedoka i iskazu tužiteljice kada je saslušana u svojstvu parnične stranke. Nižestepeni sudovi su ovim dokazima utvrdili i pri odlučivanju imali u vidu činjenicu da su tužiteljica i njena maćeha bile u dobrim odnosima, kao i činjenicu da je A.R. u više navrata govorila da će sačiniti testament i svu svoju imovinu ostaviti tužiteljici koja se prema njoj odnosila kao rođeno dijete, ali da do svoje smrti ona to nije učinila.

Ostalim navodima revizije tužiteljica pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što u revizijskom postupku nije dozvoljeno, prema izričitoj odredbi člana 385. stav 3. ZPP.

Iz naprijed navedenih razloga valjalo je na osnovu člana 393. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), odlučiti kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 231 od 04.06.2008.g. )

 

<------->


Testament - valjanost

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu 75 0 P 000976 07 P od 26.10.2009. godine utvrđeno je da je ništav testament koji je sačinio N. Č. iz G. G., dana 07.8.1991. godine u Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu, zaveden pod brojem R-132/91, a koji je proglašen na ročištu 26.11.2004. godine u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu broj O-150/04 i to u dijelu kojem je testator raspolagao porodičnom kućom koja se nalazi u M. G., ul. ... na parceli k.č. ... upisana u p.l. ... K.O. M. G.
Obavezani su tuženi da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 5.340,00 KM.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 75 0 P 000976 10 Gž od 13.5.2010. godine žalba tuženih je djelimično uvažena i prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka preinačena tako što je tužitelju dosuđena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 5.340,00 KM, dok je žalba tuženih u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Zahtjev tuženenih za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen.
Blagovremenom revizijom tuženi pobiju drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači na način da će se tužbeni zahtjev tužitelja u cjelosti odbiti.
U odgovoru na reviziju tuženi osporava sve navode revizije i predlaže da se revizija odbije.
Revizija nije osnovana.

Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti dijela testamenta, oca parničnih stranaka pokojnog N. Č. koji testament je sačinjen 07.8.1991. godine u Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu, a kojim je ostavitelj raspolagao porodičnom kućom u M. G. u ul. ..., sagrađena na k.č. ... upisanoj u p.l. ... K.O. M. G. na imenu tužitelja, tako što je kuću zavještao na jednake dijelove tužitelju D. Č. i prvotuženom J. Č.
Ovakav zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je kuća koju je ostavitelj zavještao njegovo vlasništvo, te da ostavilac u vrijeme sačinjavanja testamenta nije bio svjestan svojih postupaka, odnosno da nije bio sposoban za rasuđivanje a time ni za sastav testamenta.
Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da je pokojni N. Č. – otac parničnih stranaka dana 07.8.1991. godine kod suda sačinio testament kojim je raspolagao porodičnom kućom u M. G., ul. ..., na parceli k.č. ... upisana u p.l. ... K.O. M. G. tako što je ovu kuću ostavio u nasljeđe sa po 1/2 dijela sinovima D. Č. i J. Č.; da je navedeni testament proglašen u ostavinskom postupku iza umrlog N. Č.; da je ostavinski postupak kod Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj O-150/04 prekinut rješenjem, a tužitelj upućen na parnicu za utvrđivanje da navedeni testament nije pravno valjan; da kuća koja je predmet raspolaganja testamentom nikad nije u javnim evidencijama upisana kao posjed ili vlasništvo ostavioca; da je rješenjem nadležnog organa Opštine M. G. određena uža lokacija za izgradnju kuće ostaviocu; da je ostaviocu odobren kredit za izgradnju kuće; da je tužitelj u posjed parcele na kojoj je kuća izgrađena stupio po osnovu kupoprodajnog ugovora od 01.02.1972. godine i da je rješenjem Dn-143/72 od 03.02.1972. godine tužitelj upisan u katastar nekretnina (sada p.l. broj ... K.O. M. G.) kao posjednik predmetne nepokretnosti.
Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je nalazeći da je ostavilac bio u zabludi kad je smatrao da je predmetna kuća upisana kao njegovo vlasništvo i da takva zabluda predstavlja zabludu o činjenicama koje su ga navele na raspolaganje testamentom, te je primjenom odredbe člana 63. stav 3. Zakona o nasledjivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 u daljem tekstu: ZON), udovoljio tužbenom zahtjevu za utvrđenje testamenta ništavim u dijelu kojim je raspolagano predmetnom kućom.
Odlučujući o žalbi tuženih na prvostepenu presudu, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu odluke o glavnoj stvari te je u tom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Nalazeći da je prvostepeni sud povredio odredbe parničnog postupka u pogledu odluke o troškovima postupka, drugostepeni sud je u tom dijelu žalbu uvažio i primjenom odredbe člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09 – u daljem tekstu ZPP), u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio tako da je dosuđene troškove postupka snizio sa iznosa od 5.340,00 KM na iznos od 4.440,00 KM.
Odluka drugostepenog suda je pravilna, ali ne iz razloga sadržanih u obrazloženju pobijane presude.
Naime, prema utvrđenim činjenicama koje ne mogu biti predmet preispitivanja u revizionom postupku (član 240. stav 2. ZPP), ostavilac – otac parničnih stranaka N. Č. je testamentom sastavljenim kod Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu dana 07.8.1991. godine, kuću izgrađenu na parceli k.č. ... upisanu u p.l. ... K.O. M. G. - danas p.l. ...) zavještao na jednake dijelove sinovima D. Č. i J. Č., dok je istim testamentom odredio da se ostala zaostavština raspodjeli na jednake dijelove između svih nasljednika.
Kuća i parcela kojom je ostavilac raspolagao testamentom, u trenutku sastavljanja testamenta kao i u trenutku ostaviočeve smrti se u javnim evidencijama nije vodila kao vlasništvo ostavioca. Prema izvedenim materijalnim dokazima, parcelu k.č. ... upisanu u p.l. ... K.O. M. G. kupio je tužitelj od ranijih suvlasnika S. K., V. K., D. K., B. K., S. K.1 i L. Š., i to ugovorom o kupoprodaji od 1. februara 1972. godine koji je ovjeren kod Opštinskog suda u Mrkonjić Gradu.
Rješenjem istog suda Dn-143/72 od 03.02.1972. godine na osnovu tog ugovora dozvoljeno je polaganje isprava radi sticanja prava svojine u korist tužitelja D. Č., na kojoj je naknadno izgrađena kuća koja je uplanjena i u katastru nekretnina Opštine M. G. vodi se kao posjed tužitelja sa 1/1 u posjedovnom listu koji danas ima broj ... .
Dakle, iz naprijed navedenih dokaza proizlazi da se ostavitelj N. Č. u trenutku sastavljanja testamenta kao ni u trenutku smrti nije vodio u javnim evidencijama kao vlasnik na imovini kojom je raspolagao testamentom, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.
Pravilnost ovakvog zaključka nisu mogli dovesti u pitanje ni tvrdnja tuženih saslušanih kao parničnih stranaka da su ostavilac i prvotuženi J. Č. učestvovali u izgradnji kuće zavještane testamentom, kao ni postojanje rješenja upravnog organa Opštine M. G. od 30.03.1972. godine o određivanju uže lokacije za kuću N. Č. budući da takvo rješenje ne predstavlja akt koji dokazuje pravo svojine. Ista situacija je i sa rješenjem Komisije za dodjelu kredita organa uprave SO M. G. o odobravanju kredita ostavitelju N. Č. iz Fonda zajedničke potrošnje od 15.3.1972. godine za izgradnju kuće, budući da se iz tog rješenja ne može utvrditi da je kredit odobren za izgradnju predmetne kuće. Osim toga, tuženi tokom postupka nisu ni postavljali protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da predmetna kuća predstavlja zaostavštinu N. Č., a takvo pravno pitanje se nije moglo u ovom postupku raspravljati kao prethodno pitanje u smislu odredbe člana 12. ZPP, što u krajnjem ne znači da tuženi ne mogu pokrenuti poseban parnični postupak za utvrđenje prava svojine na kući koja je bila predmet zavještanja testamenta N. Č.
Nalazeći da se predmetna kuća u javnim evidencijama ne vodi kao svojina ostavioca, prvostepeni sud je utvrdio ništavost dijela testamenta kojim je raspolagano kućom po osnovu odredbe člana 63. stav 3. ZON, a drugostepeni sud smatra da je testament u tom dijelu ništav i po odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO).
Odredbom člana 103. ZOO, propisano je da, je ugovor koji je protivan prinudnim propisima ništav, ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Iz navedene odredbe ZOO, proizlazi da je tu pravnu normu moguće primjeniti na ugovore, ali ne i na testament koji je u suštini jednostran pravni posao za slučaj smrti. Testament ni u kom slučaju nema svojstvo ugovora kao pravnog posla koji se zaključuje između dvije ili više stranaka, što u konkretnoj situaciji znači da se za utvrđivanje ništavosti testamenta ne može primjeniti odredba člana 103. ZOO kako je to učinio drugostepeni sud.
Isto tako predmetni testament nije ništav ni po osnovu odredbe člana 63. stav 3. ZON. Tom odredbom propisano je da su raspolaganja testamentom ništavi, između ostalog, i kad postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zavještaoca da učini ta raspolaganja.
Dakle, odredba člana 63. stav 3. ZON, ima u vidu zablude o činjenicama koje su navele, odnosno motivisale ostavioca da učini raspolaganje testamentom, ali ne i zabludu o činjenicama koje se odnose na mogućnost, odnosno pravo ostavioca da učini neko raspolaganje testamentom.
U konkretnoj situaciji, ostavilac je raspolagao imovinom koja u trenutku smrti nije bila njegova imovina što u krajnjem nije bilo moguće.
Odredbom člana 2. ZON, propisano je da se nasleđivati mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima, a članom 7. istog zakona da zavještalac može raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koje su određene zakonom.
Naprijed citarane odredbe ZON znače da ostavitelj testamentom može raspolagati samo stvarima i pravima koja u trenutku sačinjavanja testamenta predstavljaju njegovu imovinu ili eventualno očekivanim stvarima i pravima koja bi ušla u njegovu imovinu do trenutka smrti.
Kako je testator, pokojni N. Č. osporenim testamentom odredio način nasljeđivanja kuće i zemljišta koji prema utvrđenim činjenicama nisu bili njegova svojina, pravilno su sudovi našli da je takvo raspolaganje ništavo, ali ne po odredbama propisa koje su navedene u obrazloženjima nižestepenih odluka, nego zbog toga što su protivne odredbama člana 2. i člana 7. ZON. Raspolaganja testamentom koja se odnose na imovinu trećih lica ne mogu proizvoditi pravne efekte.
Ostale odredbe testamenta koje se odnose na drugu imovinu ostavioca je bilo moguće održati na snazi budući da u ovom postupku tužitelj nije izveo niti jedan dokaz na okolnost da ostavitelj nije bio sposoban za rasuđivanje, a samim tim ni za sastavljanje testamenta. Međutim, ovo nije od značaja za odluku u ovom revizijskom postupku budući da tužitelj revizijom ne pobija drugostepenu odluku.
Prema navedenom, pobijana odluka nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu člana
248. ZPP, odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 75 0 P 000976 10 Rev od 07.11.2012.g. )

 

<------->

Naslijeđivanje - pravo

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e n j e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj 75 0 P 000926 08 P od 29.10.2009. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je tužitelj zakonski nasljednik ostavioca B.R.1, sin L. iz Č., prednika tuženih, što su tuženi, kao zakonski nasljednici sa dijelom od po 1/3 u ostavinskoj masi koja se sastoji od putničkog vozila marke „Golf, registarske oznake broj; … i nekretnina upisanih u P.L. 209 k.o. M., prema rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad broj O: 90/03 od 23.04.2004. godine, dužni priznati i trpiti da tužitelj u već utvrđenoj ostavinskoj masi ostavioca naslijedi sa ¼ dijela na putničkom vozilu i nekretninama upisanim u P.L. 209. k.o. M., a tužena S.R. (u daljem tekstu: prvotužena), tužena B.R. (u daljem tekstu: drugotužena) i tužena G.K. (u daljem tekstu: trećetužena), naslijede istu imovinu sa dijelovima od po ¼, a potom da se kod SJB M.G. i Republičke uprave za …, PJ M.G. upiše i uknjiži kao suvlasnik pokretnine i nekretnina sa utvrđenim suvlasničkim dijelom.

Tužene su obavezane da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 5.220,00 KM, u roku od 30 dana, po pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda Banja Luka, broj 75 0 P 000926 10 Gž od 10.06.2010. godine, žalba trećetužene je usvojena i presuda Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj 75 0 P 000926 08 P od 29.10.2009. godine, preinačena u pobijanom usvajajućem dijelu, tako što je utvrđeno da je tužitelj zakonski nasljednik ostavioca B.R.1 sina L. iz Č., prednika tuženih, što su tuženi kao zakonski nasljednici sa naslijeđenim dijelovima prema rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj O-93/03 od 23.04.2003. godine, u ostavinskoj masi koja se sastoji od putničkog vozila marke „Golf registarske br: ... i nekretnina upisanih u p.l. broj 209 k.o. M., dužni priznati i trpiti da tužilac u već utvrđenoj ostavinskoj masi ostavioca naslijedi sa 1/4 dijela zaostavštine, a utvrđeni suvlasnički dijelovi tuženih iz rješenja o nasljeđivanju umanje za pripadajući suvlasnički dio tužioca od 1/4 dijela, a potom da se kod SJB M.G. i Republičke uprave za …, PJ M.G. i tužilac upiše i uknjiži kao suvlasnik zaostavštine ostavioca sa utvrđenim suvlasničkim dijelom.

Trećetužena revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je zakonski nasljednik ostavioca B.R.1 sina L. iz Č. i da mu, po osnovu zakona, u imovini ostavitelja pripada
¼ dijela.

Revizijom trećetužene ne pobija se utvrđenje nižestepenih sudova da je tužitelj vanbračni sin ostavioca B.R.1 sina L., koga je rodila S.K. ... godine u K.1, RS, a što proizlazi iz Izvoda matične knjige rođenih za tužitelja (dio za naknadne upise i zabilješke), koji je izdat od nadležnog matičnog ureda opštine P. Takođe, revizijom se ne pobija predmet i obim zaostavštine ostavitelja, koji je utvrđen pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj O: 90/03 od 23.04.2003. godine, kao ni činjenica da su tuženi oglašeni zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda ( supruga i kćerke).

Dakle, polazeći od utvrđenja da je tužitelj dokazao da spada u krug zakonskih nasljednika ostavioca iz prvog nasljednog reda, pobijana odluka je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava kroz odredbe člana 5. i 10. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list SRBiH, broj 7/80 i 15/80).

Pobijajući drugostepenu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, revident smatra da je povreda počinjena kroz konstataciju suda da je tužiteljica mogla utvrditi i predložiti ključnog svjedoka Đ.M., što revident smatra pogrešnim jer je adresu ovog svjedoka (tačno je Đ.M.) saznao zahvaljujući srećnim okolnostima. Navedeno ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, nego eventualno na povredu odredaba Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu: ZPP). Međutim, kako se ne tvrdi da je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom, ova povreda se ne može s uspjehom isticati u reviziji saglasno odredbi člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP. Pored toga, sve i kada bi se ovaj revizioni razlog uzeo u razmatranje, u reviziji se posebno ne navodi na koje bi to okolnosti ovaj svjedok trebao da svjedoči, tako da se ne može ni cijeniti da li je to bilo od uticaja na zakonitost pobijane odluke.

Isticanje u reviziji da se u pogledu povreda parničnog postupka ostaje pri navodima iz žalbe koja je izjavljena protiv prvostepene presude, ne daje pravo revizionom sudu da ispituje žalbene navode, ako oni nisu, istovremeno, istaknuti i u reviziji, jer revizioni sud odlučuje u granicama razloga navedenih u reviziji (član 241. ZPP).

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju trećetužene valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 75 0 P 000926 12 Rev od 05.02.2013.g. )

 

<------->

 

 

Nazad na: sudska praksa BiH

 


* Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence - potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za određenu godinu.

 

Nasljedno pravo u praksi