
NASLJEDNO PRAVO - sudska praksa Bosne i Hercegovine
Obrazloženje:
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Rev 20617/2018 od 13.9.2018. g.)
<------->
Obrazloženje:
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, Rev 150/2017 od 28.2.2018. g.) <------->
Obrazloženje: (Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Rev 29865/2015 od 22.8.2016. g.)
<------->
Testament pred svjedocima
P R E S U D U Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Istom presudom udovoljeno je protivtužbenom zahtjevu tužene- protivtužiteljice kojim je traženo da se utvrdi da navedeni testament nije pravno valjan i da ne proizvodi pravno dejstvo. Tužitelj je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Drugostepenom presudom Okružnog suda
u Bijeljini 80 0 P 027108 11 Gž od 19.7.2011. g. žalba
tužitelja-protivtuženog je odbijena i prvostepena presuda
potvrđena. Blagovremenom revizijom tužitelj-protivtuženi pobija drugostepenu presudu, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji i obe nižestepene presude preinače tako da će se udovoljiti tužbenom zahtjevu, a protivtužbeni zahtjev odbiti. Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana. Predmet odlučivanja je i protivtužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljice (u daljem tekstu: tužena), za utvrđenjem da nije pravno valjan pismeni testament pred svjedocima pokojne B. G. sačinjen dana 19.8.1974. g. iz razloga što ostaviteljica (zavještalac) nije znala čitati i pisati. Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom protivtužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da je ostaviteljica dana 19.8.1974. g., u svojoj porodičnoj kući sačinila pismeni testament pred svjedocima; da je testament otkucan na pisaćoj mašini od strane advokata R. T. po kazivanju ostaviteljice; da su se na testamentu kao svjedoci potpisali M. R. i M. G.; da je predmetnim testamentom ostaviteljica raspolagala nekretninama u k.o. G. u korist tužitelja, svog pastorka, a nekretninama u k.o. J. u korist tužene, svoje kćerke, da ostaviteljica nije znala čitati, ali da je bila u mogućnosti svojeručno se potpisati i da je predmetni testament svojeručno potpisala, da je Osnovni sud u Bijeljini u predmetu broj O-284/84 dana 15.4.1984. g. donio rješenje o nasleđivanju kojim je tuženu proglasio za zakonskog naslednika sa dijelom 1/1 na nekretninama upisanim u Zk. ul. broj 92 k.o. G., budući da u tom postupku nije prijavljen testament ostaviteljice. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je nalazeći da iz provedenih dokaza proizlazi da ostaviteljica nije znala čitati čime nije ispunjen uslov iz odredbe člana 67. Zakona o nasledjivanju („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80 u daljem tekstu: ZON), koji je u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta bio na snazi, zbog čega testament nije pravno valjan pa je sudio tako da je odbio tužbeni zahtjev, a udovoljio protivtužbenom zahtjevu. Odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepene presude drugostepeni sud je prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravno shvatanje prvostepenog suda, te žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio. Odluke nižestepenih sudova su
na zakonu zasnovane. Odredbom člana 67. ZON propisano je da zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Svjedoci će se potpisati na samom testamentu. Obzirom na citiranu odredbu ZON i na nespornu činjenicu da je predmetni testament ostaviteljica B. G. svojeručno potpisala i da su testament svojeručno potpisali svjedoci M. R. i M. G., odlučna činjenica za razješenje ovog spora je da li je ostaviteljica B. G. znala čitati i pisati. Na ovu okolnost provostepeni sud je
saslušao svjedoke testamenta M. R. i M. Nadalje, iz iskaza svjedoka D. G. i M. K. – sestara ostaviteljice kojima bi svakako trebalo biti poznato da li je ostaviteljica znala čitati i pisati, proizlazi da ostaviteljica nije išla u školu i da nije znala čitati i pisati, dok se advokat R. T. saslušan u svojstvu svjedoka ni po čemu nije mogao izjasniti o tome da li je ostaviteljica znala čitati, jer se nije mogao sjetiti konkretne situacije sastavljanja testamenta ostaviteljice. Pri naprijed navedenim dokazima i u situaciji da tužitelj nije ni tvrdio, a samim tim nije ni izvodio dokaze na okolnosti da je ostaviteljica znala čitati, sudovi su pravilno primijenjujući odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 - u daljem tekstu: ZPP), zaključili da ostaviteljica u trenutku sastavljanja testamenta nije znala čitati. Kako su znanje čitanja i pisanja kumulativno postavljeni neophodni uslovi za punovažnost testamenta pred svjedocima, pravilno su sudovi pri utvrđenoj činjenici da ostaviteljica nije znala čitati zaključili da njen testament sačinjen pred svjedocima 19.8.1974. g. nije punovažan i odbili tužbeni zahtjev, a udovoljili protivtužbenom zahtjevu. Bez značaja za odluku u ovom revizijskom postupku je prigovor revidenta da isti prvostepeni sud u istom predmetu ima potpuno različite stavove. Naime, u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene odluke i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, sud nije vazan stavovima na kojim je bila zasnovana njegova ranija (ukinuta) odluka. Prvostepeni sud je ponovno proveo dokaze i pravilno ih ocijenio slijedeći upute drugostepenog suda, zauzimajući drugačiji stav od onog u ukinutoj odluci čime nisu povrijeđena pravila parničnog postupka. Neosnovan je i prigovor revidenta da
sudovi u dilemi između poštovanja forme testamenta i volje
testatora, treba da poštuju volju testatora. Testament je strogo formalni jednostrani pravni posao i nepostojanje propisane forme vodi ka njegovoj ništavosti. Pravna valjanost pismenog testamenta pred svjedocima je uslovljena znanjem čitanja i pisanja iz razloga da bi testator mogao biti siguran u tačnost sadržaja testamenta i autentičnost izraza njegove volje, bez obzira da li je on to znanje iskoristio i testament pročitao. Zavještaocu koji ne zna čitati ili pisati preostaje samo mogućnost sačinjavanja sudskog testamenta po odredbi člana 69. ZON i usmenog testamenta ukoliko su za to ispunjeni uslovi propisani članom 67. ZON. Prema navedenom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu odredbe člana 248. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 80 0 P 027108 11 Rev od 25.04.2012.g.)
<------->
Ugovor o doživotnom izdržavanju - ništavost P R E S U D U Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0 - Gž-05-000 486 od 23.08.2006. g. se preinačava i sudi: Žalba se uvažava i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1828/02 od 17.01.2005. g. se preinačava tako što se utvrđuje da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen dana 12.03.2001. g. između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene B. rođ. G. M., kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod broje I-OV-1732/1 kojim G. M. ostavlja tuženoj u vlasništvo stan u B. L.,..... Tužena je dužna da naknadi tužilji parnične troškove u iznosu od 3.645,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja dok se preko dosuđenih troškova zahtjev odbija. O b r a z l o ž e nj e Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1828/02 od 17.01.2005. g. odbijen je tužbeni zahtjev tužilje G. V. kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju zaključen dana 12.3.2001. g. između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene G.M.1, kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem I-OV-1732/1, kojim primalac izdržavanja tuženoj kao davaocu izdržavanja ostavlja u vlasništvo stan u B. L. .... (stav 1.). Obavezana je tužilja da tuženoj naknadi parnične troškove u iznosu od 2.057,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 2.) Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-05- 000 486 od 23.8.2006. g. žalba tužilje je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužilje uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udovoljiti tužbenom zahtjevu ili da se ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Tužena je u odgovoru na reviziju tužilje osporila novode revizije i predložila da se ista odbije. Revizija je osnovana. U tužbi tužilja zahtjevom traži utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključen u B. L. dana 12.03.2001. g. između G. M., kao primaoca izdržavanja i tužene B. rođ. G. M. iz B. L., kao davaoca izdržavanja, ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem I-OV-1732/1 kojim se primalac izdržavanja obavezao da će tuženoj ostaviti u vlasništvo stan u B. L. ..... Nakon provedenog postupka prvostepeni
sud je utvrdio: Da je tužilja sa G. M., ocem tužene tokom 1981.
g. zasnovala vanbračnu zajednicu sa kojim je 25.5.1974. g.
zaključila brak i živjela u braku sa njim do njegove smrti
11.3.2002. g.; da je tužilja u ranijem braku stekla sina M. a G.
M. je u ranijem braku pored tužilje stekao i dva sina, Z. i G. koji
su (sva djeca) sa njima živjela u predmetnom stanu; da je tužena
tokom 1971. g. završila srednju ekonomsku školu
kada je otišla u R., R. H., gdje je radila godinu dana a
nakon toga se vratila u B. L. i živjela u stanu sa njenom majkom do
1984. g. kada se udala i živjela u braku u B. K. u kojem je
stekla dvoje djece; da je tužena sa porodicom tokom 1992. g.
nakon smrti njenog brata Z. došla u B. L., i od tada je sa
porodicom živjela u stanu brata joj Z. koji se nalazi u istoj zgradi
kao i predmetni stan iz kojeg je prinudno iseljena tokom 1994.
g.; da se tužena sa porodicom uz saglasnost tužilje i oca joj M.
nakon prinudnog iseljenja iz stana brata joj pokojnog Z. tokom 1994.
g. uselila u predmetni stan; da je tužilja sa suprugom pokojnim
M. tokom 1998. g. doživjela saobraćajnu nesreću u kojoj je
zadobila povrede kičme kada je od zadobiveni povreda više
mjeseci liječena u bolnici u B. L.; da je pokojni M. G. bio vojno
lice bivše JNA koja mu je predmetni stan dodijelila na
korišćenje koga je otkupio po Zakonu o stambenom obezbjeđenju
u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90 otkupio; da su
tužilja i pokojni M. G. bili vlasnici vikend kuće u S. gdje su
držali domaće životinje (kravu, svinje i kokoške) u kojoj su
u toku g. najduže boravili; da je tužena nakon smrti supruga iz
prvog braka živjela u vanbračnoj zajednicu u kojoj je tokom 2000.
g. stekla dva sina bliznaca; da je predmetni ugovor o doživotnom
izdržavanju zaključen 12.03.2001. g. između M. G., kao primaoca
izdržavanja i tužene, kao davaoca izdržavanja po kojem se tužena
obavezala „da će nastaviti kao i do sada održavati zajednicu
domaćinstva i ekonomsku zajednicu, s obzirom da se primalac
izdržavanja nalazi u poodmakloj životnoj dobi i da će pored toga
što je i do sada činila, naročito brinuti o urednosti i
čistoći zajedničkog domaćinstva o ličnoj higijeni primaoca i
njegovoj ishrani, o zdravstvenom stanju, a po potrebi u bolesti
obezbjediti odgovarajuću stručnu medicinsku pomoć i liječenje, a po preminuću izvršiti odgovarajuću sahranu prema mjesnim običajima, dok se primalac izdržavanja obavezao da će i on nakon njegove smrti ostaviti u vlasništvo predmetni dvosoban stanu; da je tužilja nakon smrti pokojnog M. G. snosila troškove njegove sahrane. Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi zaključuju da je sporni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u pismenom obliku i propisno ovjeren od strane sudije prvostepenog suda, kojim je utvrđeno postojanje ekonomske zajednice između primaoca i davaoca izdržavanja koja je redovno obilazila primaoca izdržavanja pružajući mu pomoć i njegu, pa stoga da predmetni ugovor ispunjava zakonske uslove propisane odredbom čl. 120. Zakona o nasleđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80, u daljem tekstu: ZN). Zato su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora odbili kao neosnovan. Odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor o otuđenju uz naknadu, time da je predaja imovine odgođena do smrti primaoca izdržavanja. Iz navedene sadržine predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju proizilazi da je riječ o dvostranom obaveznom ugovoru koji je u isto vrijeme i naplatan i koji u sebi sadrži neka obilježja aleatornosti (darovanja). Dakle, ne može biti isključena mogućnost utvrđenja mješovitog karaktera ugovora tj. mogućnost da taj ugovor predstavlja djelimično naplatan i djelimično darovni (aleatorni). Uslov za ovo posljednje je postojanje očitog nesrazmjera između činidba lica koje imovinu daje i protivčinidbe davaoca izdržavanja. Prema tome, uzimajući u obzir sva bitna obilježja ugovora o doživotnom izdržavanju, u slučaju ostvarenja očitog nesrazmjera činidaba stranaka, može se i mora zaključiti da nesrazmjeran višak u vrijednosti date imovine nije dat sa ciljem i svrhom ostvarenja doživotnog izdržavanja, nego da predstavlja darovanje kojim je moguće povrijediti nasljedna prava lica koja to nasljedno pravo imaju i za primaoca izdržavanja. Utvrđujući tokom postupka što su tužilja i tužena potvrdile u svojim iskazima saslušane kao stranke, da je bračna zajednica između tužitelja i oca tužene pokojnog M. G. bila skladna, da se tužilja za svo vrijeme trajanja braka osim kada je zbog zadobiveni povreda u saobraćajnoj nesreći više mjeseci liječila u bolnici, brinula o suprugu pokojnom M. G. koji je bio dobrog zdravlja, a koji je iznenada nakon srčanog udara preminuo 11.3.2002. g., da je tužena tokom 2000. g. rodila dva sina bliznaca koja se pored njih brinula i o dvoje djece iz ranijeg braka, da su tužilja i pokojni M. G. primali penzije i najveći dio tokom g. živjeli u S. u vikend-kući gdje su gajili domaće životinje, i kojima nije bila potrebna ekonomska pomoć, onda iz navedenih činjenica, po shvatanju ovog suda, proizilazi da nema pravne važnosti predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju jer ugovorne strane nisu išle za tim da, saugovarač (tužena) označena u ugovoru kao davalac izdržavanja stvarno daje izdržavanje ugovoraču (ocu tužene M.) označenom kao izdržavano lice, kome nije davala izdržavanje, niti je kod njega takva potreba postojala, već se ovim ugovorom htjelo samo da se zakonski naljednici primaoca izdržavanja izigraju u svojim pravima. Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužilje, predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju koga je 12.3.2001. g. zaključila tužena sa njenim pokojnim ocem M. G., a suprugom tužilje, suprotan odredbi čl. 120. ZN u vezi s odredbama 46. st.1. i 47.Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89, i („Službeni glasnik RS „ broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. ZOO. Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužilje. Revizija tužilje je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. („Službeni glasnik RS„ broj 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP). Stranka koja je u cjelini izgubila parnicu (ovdje tužena) dužna je da protivnoj strani (tužilji) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1. ZPP). Opredjeljenim troškovima
tužilje u toku glavne rasprave održane kod prvostepenog suda
17.1.2005. g. tražila je troškove postupka u ukupnom
iznosu od 3.645,00 KM (za sastav tužbe 400,00 KM; 1.500,00 KM za
zastupanje na održanim raspravama dana 15.7., 2.12. i 3.12.2004.
g., za svaki pristup od po 500,00 KM), 1.000,00 KM na ime takse
na tužbu i presudu, 200,00 KM na ime troškova
vještačenja, 675,00 KM na ime 20% paušala i 270,00 KM
na ime 10% poreza na promet usluga. Sud je usvojio ovaj zahtjev
tužilje nalazeći da joj pripadaju troškovi spora koji se
odnose na navedene troškove po članu 6. i Tužilji nisu priznati troškovi u iznosu od 1.250,00 KM za pristupe na neodržane rasprave dana 5.8.2003. g., kad je ročište odgođeno zbog uređivanja tužbe po Zakonu o parničnom postupku koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. g., 28.9.2004. g. kada rasprava nije održana zbog nedolaska vještaka G. Lj. dana 15.10.2004. g. kada ročište nije održano zbog bolesti sudije, jer tužena nije uzrokovala nastanak ovih troškova.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 249 od 18.07.2008.g.)
<------->
Testament - valjanost P R E S U D A Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2058/02 od 23.3.2005. g., žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Blagovremeno izjavljenom revizijom tužiteljica pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženi nije odgovorio na reviziju tužiteljice. Revizija nije osnovana. U postupku koji je prethodio donošenju osporene presude, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je ostaviteljica A.R.10-15 dana pred smrt u prisustvu svjedoka V.D., B.V. i D.Đ., izjavila da će čim prizdravi otići u sud ili kod advokata da sačini pismeni testament, da je i ranije, mnogo puta govorila da će to učiniti, da njena smrt nije došla iznenada, jer da je prije smrti bolovala nekoliko mjeseci, uzimala terapije i odlazila na preglede. Uzimajući u obzir da su tužiteljica i njena maćeha A.R. bile u dobrim porodičnim odnosima, te da je želja A.R. bila da sva njena imovina nakon smrti pripadne u nasljeđe tužiteljici, prvostepeni sud je zaključio da ipak izjava koju je dala A.R.10 do 15 dana prije smrti nema svojstva usmenog testamenta. Budući da je tom prilikom ostaviteljica samo rekla da će otići u sud ili kod advokata da sačini pismeni testament, po ocjeni prvostepenog suda ova izjava nema svojstva posljednje izjave volje, nego je rečena u običnom razgovoru sa bliskim osobama i upućuje na zaključak da A. nije bila neuka u pogledu forme raspolaganja svojom imovinom i da je imala mogućnost da za vrijeme od skoro 30 godina po smrti muža sačini pismeni testament znajući da je tužiteljica njena pastorka i da pitanje njene imovine ostaje neriješeno. Kako ni njena smrt nije došla iznenada, a sve do smrti je izlazila iz kuće, prvostepeni sud je zaključio da okolnosti u kojim se našla A.R. nisu bile iznimne i da je imala mogućnost da prije smrti sačini pismeni testament, pa je pozivajući se na odredbe čl. 76. i 77. Zakona o nasljeđiavnju. (''Službeni list SR BiH' br.7/80 i 15/80- u daljem tekstu: ZN) odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, drugostepeni sud je ocijenio pravilnim pa je žalbu tužiteljice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Pravilno su nižestepeni sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonom propisani uslovi za punovažnost usmenog testamenta. Odredbom člana 76. ZN je propisano da zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka, samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament (stav 1. ). Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana. od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen (stav 2.). Prema tome, za punovažnost usmenog testamenta potrebno je da su kumulativnio ispunjeni sljedeći uslovi: da je zavještalac svoju posljednju volju izjavio u izuzetnim prilikama; da uslijed takvih izuzetnih prilika nije bio u mogućnosti sačiniti pismeni testament; da je svoju posljednju volju zavještalac usmeno izjavio pred dva svjedoka i da je zavještalac umro dok su trajale izuzetne prilike zbog kojih on nije bio u mogućnosti da sačini pismeni testament ili prije isteka 30 dana od prestanka izuzetnih okolnosti. Izuzetne prilike pod kojim se
priznaje punovažnost usmenog testamenta procjenjuju se prema
konkretnim okolnostima, ali priznanje punovažnosti usmenog
testamenta opravdano je samo ako zavještalac u konkretnim
prilikama nije bio u mogućnosti da sačini pismeni
testament. U ovoj pravnoj stvari pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da, prije svega, izjava koju je A.R. dala pred svjedocima V.D., Lj.V. i D.Đ. po svojoj sadržini nije posljednja izjava volje koja bi bila data u smislu da ona svoju imovinu ostavlja tužiteljici, nego je njom iskazala namjeru da sačini pismeni testament kojim će imovinu ostaviti tužiteljici. Pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da ni utvrđene okolnosti zdravstvenog stanja A.R. u kojim je dala pomenutu izjavu pred ovim svjedocima, nisu je onemogućavale da sačini pismeni testament. Upravo, suprotno navodima revizije, i po ocjeni ovog suda iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da u vrijeme davanja navadene izjave kod A.R. nije postojala svjest i volja da iskaže svoju posljednju volju u pogledu raspolaganja imovinom za slučaj smrti, niti su prilike u kojima je dala tu izjavu do dana kada je umrla, gledano i subjektivno i objektivno, bile takve da bi mogućnost sačinjavanja pismenog testamenta bila isključena. Naime, izuzetne subjektivne okolnosti na strani zavještaoca koje podrazumjeva odredba člana 76. ZN moraju biti po svojoj prirodi takve da se zbog njih on našao u velikoj opasnosti po život i da su ga spriječile da sačini pismeni testament, pa su navodi revizije da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili odredbu člana 76. ZN neosnovani. Neosnovan je prigovor revizije da je povredom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77 do 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu ZPP), u osporenoj presudi izostala analiza međusobnih odnosa tužiteljice i ostaviteljice prema iskazima saslušanih svjedoka i iskazu tužiteljice kada je saslušana u svojstvu parnične stranke. Nižestepeni sudovi su ovim dokazima utvrdili i pri odlučivanju imali u vidu činjenicu da su tužiteljica i njena maćeha bile u dobrim odnosima, kao i činjenicu da je A.R. u više navrata govorila da će sačiniti testament i svu svoju imovinu ostaviti tužiteljici koja se prema njoj odnosila kao rođeno dijete, ali da do svoje smrti ona to nije učinila. Ostalim navodima revizije tužiteljica pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što u revizijskom postupku nije dozvoljeno, prema izričitoj odredbi člana 385. stav 3. ZPP. Iz naprijed navedenih razloga valjalo je na osnovu člana 393. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), odlučiti kao u izreci.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 231 od 04.06.2008.g. )
<------->
Testament - valjanost P R E S U D U Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Predmet odlučivanja u ovom parničnom
postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti dijela
testamenta, oca parničnih stranaka pokojnog N. Č. koji testament je
sačinjen 07.8.1991. g. u Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu, a kojim
je ostavitelj raspolagao porodičnom kućom u M. G. u ul. ...,
sagrađena na k.č. ... upisanoj u p.l. ... K.O. M. G. na imenu
tužitelja, tako što je kuću zavještao na jednake
dijelove tužitelju D. Č. i prvotuženom J. Č.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 75 0 P 000976 10 Rev od 07.11.2012.g. )
<-------> Naslijeđivanje - pravo P R E S U D U Revizija se odbija. O b r a z l o ž e n j e
Tužene su obavezane da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 5.220,00 KM, u roku od 30 dana, po pravosnažnosti ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Drugostepenom presudom Okružnog suda Banja Luka, broj 75 0 P 000926 10 Gž od 10.06.2010. g., žalba trećetužene je usvojena i presuda Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj 75 0 P 000926 08 P od 29.10.2009. g., preinačena u pobijanom usvajajućem dijelu, tako što je utvrđeno da je tužitelj zakonski nasljednik ostavioca B.R.1 sina L. iz Č., prednika tuženih, što su tuženi kao zakonski nasljednici sa naslijeđenim dijelovima prema rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj O-93/03 od 23.04.2003. g., u ostavinskoj masi koja se sastoji od putničkog vozila marke „Golf registarske br: ... i nekretnina upisanih u p.l. broj 209 k.o. M., dužni priznati i trpiti da tužilac u već utvrđenoj ostavinskoj masi ostavioca naslijedi sa 1/4 dijela zaostavštine, a utvrđeni suvlasnički dijelovi tuženih iz rješenja o nasljeđivanju umanje za pripadajući suvlasnički dio tužioca od 1/4 dijela, a potom da se kod SJB M.G. i Republičke uprave za …, PJ M.G. i tužilac upiše i uknjiži kao suvlasnik zaostavštine ostavioca sa utvrđenim suvlasničkim dijelom. Trećetužena revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana. Revizijom trećetužene ne pobija se utvrđenje nižestepenih sudova da je tužitelj vanbračni sin ostavioca B.R.1 sina L., koga je rodila S.K. ... g. u K.1, RS, a što proizlazi iz Izvoda matične knjige rođenih za tužitelja (dio za naknadne upise i zabilješke), koji je izdat od nadležnog matičnog ureda opštine P. Takođe, revizijom se ne pobija predmet i obim zaostavštine ostavitelja, koji je utvrđen pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda Mrkonjić Grad, broj O: 90/03 od 23.04.2003. g., kao ni činjenica da su tuženi oglašeni zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda ( supruga i kćerke). Dakle, polazeći od utvrđenja da je tužitelj dokazao da spada u krug zakonskih nasljednika ostavioca iz prvog nasljednog reda, pobijana odluka je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava kroz odredbe člana 5. i 10. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list SRBiH, broj 7/80 i 15/80). Pobijajući drugostepenu odluku zbog
pogrešne primjene materijalnog prava, revident smatra da je
povreda počinjena kroz konstataciju suda da je tužiteljica mogla
utvrditi i predložiti ključnog svjedoka Đ.M., što revident
smatra pogrešnim jer je adresu ovog svjedoka (tačno je Đ.M.)
saznao zahvaljujući srećnim okolnostima. Navedeno ne ukazuje na
pogrešnu primjenu materijalnog prava, nego eventualno na
povredu odredaba Zakona o parničnom postupku („Službeni
glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu:
ZPP). Međutim, kako se ne tvrdi da je ta povreda učinjena u postupku
pred drugostepenim sudom, ova povreda se ne može s uspjehom isticati
u reviziji saglasno odredbi člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP. Pored
toga, sve i kada bi se ovaj revizioni razlog uzeo u razmatranje, u
reviziji se posebno ne navodi na koje bi to okolnosti ovaj svjedok
trebao da svjedoči, tako da se ne može ni cijeniti da li je to bilo
od uticaja na zakonitost pobijane odluke. Isticanje u reviziji da se u pogledu povreda parničnog postupka ostaje pri navodima iz žalbe koja je izjavljena protiv prvostepene presude, ne daje pravo revizionom sudu da ispituje žalbene navode, ako oni nisu, istovremeno, istaknuti i u reviziji, jer revizioni sud odlučuje u granicama razloga navedenih u reviziji (član 241. ZPP). Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju trećetužene valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 75 0 P 000926 12 Rev od 05.02.2013.g. )
<------->
Povratak na: prvi dio - nasljedno pravo Nazad na: sudska praksa BiH
|
|||
Da bi ste našli obrazloženje od
odabrane setence iz oblasti nasljednog prava potrebno je da
koristite Bilten sudske prakse Suda BiH, Vrhovnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine / Vrhovnog suda Republike Srpske / Brcko
distrikt BiH za određenu godinu.
|