Advokatski troškovnik - u sudskoj praksi BiH

ZASTARA POTRAŽIVANjA NAKNADE ZA ADVOKATSKE USLUGE
Zakon o obligacionim odnosima čl. 762 i 766
•             U situaciji nepostojanja posebnog ugovora o načinu plaćanja advokatskih usluga, zastara potraživanja za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ista obavljena, međutim, kada stranke svojim usmenim sporazumom otklone plaćanje za svaku pojedinu radnju zastupanja odmah nakon njenog poduzimanja, a ugovore da će se plaćanje vršiti naknadno po isplati u postupku izvršenja utvrđenog novčanog potraživanja, tada su otkazom punomoći advokati stekli pravo zahtijevati cijelo potraživanje za zastupanje.

Obrazloženje:
"U ovom postupku riječ je o zahtjevu tužitelja da im tuženi isplati dug u iznosu od... KM koji je nastao po osnovu zastupanja tuženog od strane tužitelja, kao advokata, a koji zahtjev tužitelji zasnivaju na činjenici, da im tuženi za pružene usluge nije isplatio naknadu.
Polazeći od materijalno pravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tužitelji i tuženi zaključili ugovor o nalogu u smislu odredbe člana 749. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima te da je prema članu 762. stav 1. istog zakona, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla u ovom postupku i dalje je sporno kada su dospijeli na naplatu troškovi zastupanja. Naime, tužitelji su tokom postupka tvrdili da je postojao dogovor među strankama da se troškovi zastupanja isplate nakon što tuženi naplati svoja novčana potraživanja koja su dosuđena od strane prvostepenog suda, a što proizilazi i iz iskaza tužitelja... saslušanog kao parnične stranke i....
Prema ustaljenoj sudskoj praksi potraživanje advokata, za obavljenu radnju na temelju punomoći zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a zastara počinje teći idućeg dana od dana kada je radnja učinjena, osim ako je sporazumom između advokata i stranke ugovoreno drugačije.
Iako je u pravu prvostepeni sud kada navodi da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba Tarife i tada to mora biti izvršeno u pisanoj formi, isti je propustio cijeniti činjenicu da su tužitelji tvrdili da je sa tuženim usmeno ugovorio plaćanje troškova po isplati u postupku radi ostvarivanja novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
Ovom sudu nije upitno da je ugovor o visini nagrade za rad advokata kom je dogovorena posebna nagrada od 5% od ukupno naplaćenih sredstava stranke u sporu pravno nevaljan kad nije sklopljen u pisanom obliku, ali tužitelji ovom tužbom i ne potražuju navedenu nagradu. Međutim, isto se ne odnosi i na ugovor kojim se stranke sporazumiju o tome kada će dospjeti potraživanje advokata u vidu nagrade za njegov rad.
Tačno je, kako to navodi prvostepeni sud, da u situaciji nepostojanja posebnog ugovora o načinu plaćanja advokatskih usluga, zastara potraživanja za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ista obavljena, međutim, ima li se u vidu da je postojao dogovor između stranaka da se naplata nije trebala vršiti po svakoj obavljenoj radnji, nego je ugovoreno plaćanje troškova po isplati u postupku izvršenja utvrđenog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, proizlazi da su otkazom punomoći tužitelji stekli pravo zahtijevati cijelo potraživanje za zastupanje, a u smislu člana 762. i 766. ZOO. Stoga je od otkaza punomoći 26.11.2019. g. počela teći zastara, no ista nije nastupila iz razloga što do 9. 3. 2020. g. kada je podnesena tužba radi naplate predmetnog potraživanja, nije protekao zastarni rok od pet godina.
Da nije ugovoreno plaćenje po pojedinoj radnji proizilazi iz činjenice da su samo troškovi na ime predujma za vještačenje plaćeni od strane tuženog u toku parničnog postupka. Pored navedenog da je takav dogovor postignut proizilazi i iz činjenice da je svjedok... koji je bio zajedno tužitelj sa tuženim u postupku iz kog tužitelji potražuju troškove zastupanja ove troškove isplatio nakon što je isti naplatio svoja potraživanja.
Prema tome, kako su same stranke svojim usmenim sporazumom otklonile plaćanje za svaku pojedinu radnju zastupanja odmah nakon njenog poduzimanja, već su ugovorile da će se plaćanje vršiti naknadno po isplati za što nije bila potrebna pismena forma. Budući da je pismena forma ugovora o pružanju pravne pomoći nužan uvjet za njegovu valjanost samo u slučajevima o kojima govore odredbe člana 28. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata ("Službene novine Federacija BiH", 22/04 i 24/04, dalje: Tarifa) tj. samo za slučaj ugovaranja na osnovu broja utrošenih sati potrebnog angažovanja advokata, uvećanjem u određenom procentu nagrade utvrđene Tarifom, određivanje fiksnog iznosa nagrade za određeni posao, određivanje mjesečnog iznosa naknade za obavljanje jednog ili više poslova za klijenta čije obavljanje će trajati određeni vremenski period i obavljanje poslova za domaćeg klijenta u stranoj zemlji, ili za stranog klijenta u BiH, advokat može ugovoriti primjenu advokatske Tarife te strane zemlje u kojoj se obavlja posao ili iz koje potiče njegov klijent. Ovdje se ne radi o navedenim slučajevima, a niti tužitelji to u ovoj parnici utužuju."

(Presuda Kantonalnog suda u Zenici, 43 0 Mal 182612 21 Gž 2 od 27.12.2021. g.)

 <------->

TROŠKOVI POSTUPKA KOD UTVRĐIVANjA BRAČNE STEČEVINE
Zakon o parničnom postupku član 386 stav 1

             Utvrđivanje bračne stečevine je imovinsko-pravni, a ne statusni spor, pa stoga nema mjesta primjeni odredaba Porodičnog zakona Federacije BiH, već se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku pa se o troškovima postupka odlučuje s obzirom na uspjeh stranaka u postupku.

Obrazloženje:
"Prema stanju prvostepenog spisa tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja bračne stečevine sa zahtjevom kako je to pobliže označeno u pobijanoj odluci. Dalje iz spisa proizilazi da je tuženi dana 27. 5. 2021. g. primio tužbu na obavezni odgovoru, međutim isti nije dostavio sudu pismeni odgovor na tužbu. Zatim iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud dana 22. 2. 2022. g. donio presudu zbog propuštanja u kojoj je odlučeno da je tuženi u obavezi da tužiteljici naknadi troškove postupka. Odluka o troškova postupka donijeta je primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Neutemeljeno tuženi osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod ovakvog odlučivanja o parničnim troškovima smatrajući da u ovakvim postupcima svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka i da nikada nije osporavao pravo tužiteljici u pogledu bračne stečevine tako da se trebala obratiti tuženom čime bi u vansudskom postupku izdejstvovala upisa prava suvlasništva.
U ovom sporu predmetom odlučivanja je bio zahtjev za utvrđivanje bračne stečevine što nije statusni spor, već imovinsko pravni spor, pa stoga nema mjesta primjeni odredba člana 280. stav 1. Porodičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/04,41/05 i 31/14) i da se odredi da svaka stranka podmiruje svoje troškove, već je valjalo primijeniti odredbu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku i o troškovima postupka odlučiti s obzirom na uspjeh stranaka u postupku.
Stoga ovaj sud smatra da je tuženi u skladu s odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka, dužan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka prema njezinom uspjehu u parnici (načelo causae).
To što tuženi navodi u žalbi da nikada nije osporavao pravo tužiteljice na predmetnom stanu, može biti točno, ali tuženi je u ovom pravcu bio dužan podnijeti dokaze, a što isti nije učinio (čl. 7. i 123. ZPP-a.). Istina iz stanja spisa ne proizilazi da se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila tuženom, međutim to ni na koji način ne može da bude okolnost koja ne bi opravdavala da se tuženi obaveže da tužiteljici naknadi troškove postupka, a u situaciji kada tuženi nije dokazao da je priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, odnosno nije dokazao na koji način je to bio u mogućnosti učiniti. Isto tako okolnost da je tužiteljica nastavila da koristi predmetni stan s mldb. djecom tako da nije imala potrebe da pokreće sudsku postupak, nema onaj značaj kakav mu daje žalba, budući da je tuženi imao mogućnost da prilikom sačinjavanja ugovora o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen dana....g. predmetnu nekretninu upiše kao suvlasništvo tužiteljice, ali to nije učinio, a nije učinio ni nakon razvoda braka....g. iako je od razvoda braka do podnošenja tužbe protekao period od četiri g..
Prema tome u okolnostima konkretnog slučaja prvostepeni sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio parnične troškove."

(Rješenje Kantonalnog suda u Zenici, 36 0 P 057110 22 Gž od 29.4.2022. g.)

  <------->

OBRAČUN TROŠKOVA NASTALIH TOKOM POSTUPKA ZA ODREĐIVANjE NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata član 2 Tar. br. 3.
•             Troškovi nastali tokom postupka za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti imaju se obračunati prema tarifnom broju 3. advokatske tarife, a ne prema tarifnom broju 2. Advokatske tarife jer u postupku određivanja naknade nema tužbenog zahtjeva prema čijem iznosu bi se procjenjivao uspjeh strana u postupku.

Obrazloženje:
"Protivnik predlagača revizijom osporava i odluku o troškovima postupka tvrdeći da se ista nije mogla odrediti primjenom člana 2. tarifni broj 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj: 68/05, u daljem tekstu: advokatska tarifa), već prema tarifnom broju 2. smatrajući da je u pitanju novčana obaveza kod koje je vrijednost potraživanja određena.
Prema stavu ovog suda troškovi nastali tokom postupka za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti imaju se obračunati prema tarifnom broju 3. advokatske tarife, kako je to i u pobijanoj odluci urađeno, a ne prema tarifnom broju 2. advokatske tarife kako revident smatra, iz razloga što u postupku određivanja naknade nema tužbenog zahtjeva prema čijem iznosu bi se procjenjivao uspjeh strana u postupku."

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 78 0 V 028675 20 Rev od 13.7.2021. g.)

 <------->

ZAŠTITA ADVOKATA OD MATERIJALNE ODGOVORNOSTI
Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine član 26

•             Advokat koji pružajući pravnu pomoć sačini krivičnu prijavu zaštićen je od materijalne odgovornosti za takve radnje.

Obrazloženje:
"...U osnovi tužbeni zahtjev se zasniva na tvrdnji da su prvo i drugo tuženi kao štetnu radnju počinili lažno prijavljivanje tužiteljice za razna krivična djela, u čemu im je pomogla trećetužena kao advokat, a četvrtotuženi i petotuženi kao svjedoci koji su dali pismene izjave. Iako je donesena naredba kojom se neće sprovoditi istraga, tužiteljica je trpila duševnu bol zbog povrede časti, ugleda i ličnih prava.
(...)
Trećetužena je osporila tužbeni zahtjev navodeći da je pružajući pravnu pomoć sačinila krivičnu prijavu za prvo i drugotužene kao advokat i da je čl. 26. Zakona o advokaturi štiti od materijalne odgovornosti za takve radnje. Osim toga budući da je tužiteljica i saslušana u Policijskoj upravi ukazuje da je postojala osnova sumnje inače se ne bi ni poduzimale te predistražne radnje.
Četvrtotuženi nije dao odgovor na tužbu."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 P 466351 19 Rev od 22.10.2020. g.)

 <------->

ODREĐIVANjE NAGRADE ZA RAD ADVOKATA U SLUČAJU POVEĆANjA TUŽBENOG ZAHTJEVA
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata čl. 12 i 13
•             Osnovica za određivanje nagrade i naknade za rad advokata u parničnom postupku za pojedine parnične radnje kod novčanih potraživanja zavisi ne samo od vrijednosti spora (koja se tokom postupka ne mijenja), već i od visine postavljenog tužbenog zahtjeva (koja se tokom postupka može promijeniti), pa ako se poveća tužbeni zahtjev osnovica za određivanje nagrade i naknade za rad advokata je vrijednost povećanog tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje:
"Nasuprot tome, osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostepeni odlučujući o troškovima postupka pogrešno ocijenio okolnost da je na glavnoj raspravi povećao zahtjev na iznos od 8.100,00 KM. Naime, prilikom odlučivanja o visini naknade za zastupanje tužitelja na ročištu za glavnu raspravu prvostepeni sud je imao u vidu vrijednost spora od 3.600,00 KM, koja je označena u tužbi, te koja se nije mijenjala tokom postupka. Međutim, vrijednost spora koju tužitelj označi u tužbi (član 316. ZPP) je relevantna kod utvrđivanja uspjeha stranaka u sporu (pod uslovom da ne dođe do povećanja zahtjeva), dok osnovica za određivanje nagrade i naknade za rad advokata u parničnom postupku, za pojedine parnične radnje, kod novčanih potraživanja, zavisi ne samo od vrijednosti spora (koja se tokom postupka ne mijenja), već i od visine postavljenog zahtjeva, koja je u predmetnom sporu tokom postupka promijenjena, na način da je tužbeni zahtjev na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 14. 3. 2017. g., povećan, te opredijeljen na ukupan iznos od 8.100,00 KM. Stoga, prilikom obračuna troškova postupka za pristup na ročište za glavnu raspravu, prvostepeni sud je bio dužan da iste, pravilnom primjenom materijalnog prava, obračuna u skladu sa odredbom člana 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u FBiH ("Službene novine FBiH", broj 22/04), a prema osnovici koja predstavlja visinu konačno opredijeljenog tužbenog zahtijeva, pa su stoga osnovani žalbeni prigovori tužitelja kojima pobija pravilnost odluke prvostepenog postupka o troškovima postupka u ovom dijelu. Dakle, kako je na ročištu za glavnu raspravu tužbeni zahtjev povećan na iznos od 8.100,00 KM, to tužitelju za pristup punomoćnika na navedeno ročište pripada zahtijevana nagrada u iznosu od 421,20 KM, umjesto u iznosu od 280,80 KM, koji iznos je prvostepeni sud dosudio tužitelju, slijedom čega je obavezan tuženi da tužitelju isplati dodatni iznos troškova od 140,40 KM."

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 0 Rs 284058 17 Rsž od 14.7.2020. g.)

 <------->

NEPOSTOJANJE SUKOBA INTERESA ADVOKATA
Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine član 22

•             Ne postoji sukob interesa punomoćnika tužitelja kada je tužba tužitelja podnesena nakon što je advokat prestao da zastupa tuženog i pruža mu advokatske usluge, tako da između ranije i sada zastupane stranke od strane istog advokata ne postoji sukob interesa.

Obrazloženje:
"Neprihvatljivo je rezonovanje tuženog i prvostepenog suda da, zbog toga što se dio potraživanja tužitelja po osnovu plaće i drugih naknada iz radnog odnosa odnosi na period do otkaza ugovora o zastupanju (potraživanja počev od 1.7. 2010. g. do 19. 4. 2011. g.), se zastupanje navedene Advokatske kancelarije ne može prihvatiti pravilnim i da je to suprotno odredbama Zakona o advokaturi i Kodeksu advokatske etike. Ovo iz razloga što, po pravnom rezonovanju ovoga suda, navedene okolnosti ne mogu biti razlog za zabranu zastupanja Advokatske kancelarije... u konkretnoj pravnoj stvari, budući da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 22. Zakona o advokaturi FBiH, jer tuženi ničim nije dokazao da su punomoćnici predmetne advokatske kancelarije zastupali tuženog u drugim predmetima koji imaju veze sa potraživanjima tužitelja u navedenom periodu, ili da su primili informacije i imali saznanja o navedenom predmetu, čime bi se ugrozio interes tuženog kao stranke ili dužnost čuvanja povjerljivih podataka, na što se osnovano i žalbom tužitelja ukazuje.
Suprotno rezonovanju tuženog i prvostepenog suda, po ocjeni ovog suda ne postoji sukob interesa punomoćnika tužitelja, budući da je tužba tužitelja podnesena nakon što je Advokatska kancelarija..., prema nespornim navodima stranaka i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prestala zastupati tuženog i pružati mu advokatske usluge, tako da između ranije i sada zastupane stranke od strane iste advokatske kancelarije ne postoji sukob interesa, zbog čega je takvo zastupanje tužitelja pravilno i nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o advokaturi i Kodeksu advokatske etike."

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 0 Rs 175307 15 Rsž od 16.4.2019. g.)

 <------->

REVIZIJA PROTIV ODLUKE O TROŠKOVIMA POSTUPKA PREMA NOVOM PRAVNOM SHVATANjU VRHOVNOG SUDA FBIH
Zakon o parničnom postupku član 237 i član 254 st. 1 i 4

•             Shodno novom pravnom shvatanju Vrhovnog suda FBiH, rješenje drugostepenog suda o troškovima postupka nije rješenje kojim se postupak završava zbog čega protiv njega revizija nije dopuštena.

Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Općinskog suda... "Obavezuje se tuženi da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 6.096,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14.11.2018. g., kao dana nastanka štete, pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.535,00 KM."
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda... žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava i tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Revizija nije dopuštena.
Odredbom člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj: 53/03,73/05,19/06 i 98/15), prema kojima se, saglasno odredbi člana 106. stav (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj: 98/15), ima provesti postupak u ovoj pravnoj stvari, - u daljem tekstu: ZPP - propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen.
Shodno pravnom shvatanju revizijskog suda, rješenje drugostepenog suda o troškovima postupka nije rješenje kojim se postupak završava (član 254. stav 1. ZPP), zbog čega protiv odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena.
Naime, na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 21.12.2021. g. zauzet je pravni stav koji glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz člana 254. stav 1. ZPP protiv koga bi bila dopuštena revizija".
Na ovaj način je promijenjeno pravno shvatanje Vrhovnog suda od 17.9.2009. g. da se rješenjem drugostepenog suda o troškovima postupka kojim je odlučeno o obavezi naknade troškova postupka, u pogledu tog sporednog novčanog potraživanja postupak pravomoćno završava, i da je, zbog toga, pod uslovima iz člana 237. stav 2. ZPP revizija protiv takvog rješenja dopuštena, uz kumulativno ispunjenje dva uslova: da bi u tom sporu revizija bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus, kao uslov dozvoljenosti revizije prema članu 237. stav 2. ZPP.
Budući da odluka o troškovima parničnog postupka ne predstavlja odluku o sporu, jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje, niti se završava (sud odlučuje bez raspravljanja - član 396. stav 1. ZPP), to pobijano rješenje drugostepenog suda ne ispunjava propisani uslov za dopuštenost revizije iz člana 254. stav 1. ZPP.
Na osnovu iznesenog valjalo je reviziju odbaciti kao nedopuštenu temeljem odredbe člana 247. u vezi sa odredbom člana 254. stav (4) ZPP-a."

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, 22 0 P 047313 22 Rev od 1.2.2022. g.)

 <------->

PRAVO NA NAKNADU TROŠKOVA POSTUPKA NA IME SASTAVA REVIZIJE
Zakon o parničnom postupku član 386 stav 1

•             Tužitelju pripada naknada troškova postupka na ime sastava revizije koju je izjavio protiv presude drugostepenog suda kada je njegova revizija usvojena i drugostepena odluka ukinuta, ali mu ne pripadaju troškovi na ime sastava revizije kada njenim djelimičnim usvajanjem procentualni uspjeh tužitelja u postupku nije promijenjen.

Obrazloženje:
"Revizija tužitelja je djelimično osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka, tačnije u navodu da tužitelju pripada naknada troškova postupka na ime sastava revizije koju je izjavio protiv presude drugostepenog suda broj... od 6. 2. 2019. g., a koje troškove je opredjelio u iznosu od 2.755,35 KM. S obzirom da je revizija tužitelja usvojena i da je ukinuta drugostepena odluka, ovi troškovi predstavljaju sastavni dio cjelokupnih troškova postupka.
Iz obrazloženja pobijane odluke proizilazi da drugostepeni sud, kod konačnog obračuna troškova, nije imao u vidu ove blagovremeno opredjeljene troškove, a koje je tužitelju trebalo priznati shodno uspjehu u postupku od 60,38%, tj. u iznosu od 1.663,68 KM.
Tužitelju ne pripadaju troškovi na ime sastava revizije od 24. 3. 2021. g. (traženi u iznosu od 2.755,35 KM) s obzirom da njenim djelimičnim usvajanjem procentualni uspjeh tužitelja u postupku nije promjenjen.
Neosnovan je zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju u iznosu od 2.693,92 KM jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice (član 387. stav 1. ZPP-u)."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 61 0 Ps 007908 21 Rev 2 od 1.7.2021. g.)

 <------->

ODREDIV ZAHTJEV ZA NAKNADU TROŠKOVA POSTUPKA
Zakon o parničnom postupku član 396

•             Nepravilno je i nezakonito odbijen zahtjev stranke za naknadu troškova postupka koji se odnose na sudsku taksu na tužbu i presudu, jer ovi iznosi iako nisu određeni jesu odredivi i njih će naknadno odrediti sud, a stranka u trenutku postavljanja svog zahtjeva ne zna tačan iznos tih troškova.

Obrazloženje:
"Prema članku 396. stavak 2. Zakona o parničnom postupku stranka je dužna do okončanja postupka postaviti zahtjev za naknadu troškova postupka, te u tom zahtjevu navesti određeno troškove za koje traži naknadu.
"Određenim i opredjeljenim zahtjevom za naknadu troškova smatraće se specificirani troškovi priloženi uz tužbu, kao i izjava stranke, data pred zaključenje rasprave, kojom traži troškove postupka u visini plaćenih sudskih taksi, nagrade za rad odvjetniku za sastav tužbe i zastupanje pred sudom a prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika: Zahtjev za naknadu parničnih troškova postavlja se u troškovniku u kome moraju biti specificirani svi troškovi koji se traže prema izdacima koje je stranka imala povodom procesnih radnji. Ako se na ovaj način ne postavi zahtjev, smatrati će se da kao da i nije bio postavljen i o njemu sud neće odlučivati"."
Iz navedenog tumačenja, koje ovaj sud podržava u cijelosti, proizilazi da je stranka dužna specificirati (određeno navesti) izdatke koje je imala do trenutka kada postavlja zahtjev za naknadu troškova. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je tražio da tuženi snosi troškove parničnog postupka u tužbi i u završnoj riječi pred sudom na glavnoj raspravi, ne navodeći da se radi o sudskim troškovima postupka i to sudske takse na tužbu i sudske takse na presudu. Tužitelj nije imao te troškove u trenutku kada je postavljao zahtjev, jer mu je sud ove troškove odmjerio i naložio plaćanje uz dostavljanje presude, što je ovaj sud utvrdio uvidom u spis. Prema tome, tužitelj nije mogao specificirati troškove za izdatke koje u trenutku kada je zahtjev postavio nije ni imao, ali je tražio da sud odluči o troškovima parničnog postupka na način da na naknadu tih troškova obveže tuženog. S druge strane, prema članku 383. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, parnične troškove čine izdaci učinjeni povodom i tijekom postupka. Sud nije odmjerio sudsku taksu na tužbu tužitelju prilikom podnošenja tužbe, iako se taksa na podnesak plaća i obveza nastaje danom predaje podneska prema članku 3. stavak 1. i članak 5. stavak 1. točka a) Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 36/14 i 23/16). Ovo znači da je i sam sud propustio svoju zakonsku obvezu koja se tiče određivanja visine i naloga tužitelju uplate sudske takse na tužbu. Takvo postupanje, odnosno propuštanje postupanja nema nikakvu posljedicu za sud, dok istovremeno sam sud takvog postupanja kažnjava tužitelja zbog "nedoređeno" postavljenog zahtjeva. Što se tiče sudske takse na presudu, ona se svakako odmjerava nakon donošenja presude, zbog čega njen iznos nije mogao biti poznat tužitelju u trenutku postavljanja zahtjeva za naknadu troškova postupka.
Postavlja se pitanje: da li je tužitelj morao i trebao zatražiti naknadu troškova postupka koji se odnose na sudsku taksu na tužbu i presudu nepoznatog iznosa koji će naknadno odrediti sud, a da bi sud tako postavljen zahtjev usvojio, kako se i postupa u sudskoj praksi. Mišljenje je ovog suda da ako se traži točno određen zahtjev, onda je potrebno da se zahtjev postavi u točnoj visini, no ukoliko prihvatimo formulaciju "sudsku taksu na tužbu i presudu po odluci suda", tada svakako prihvatamo neodređen, ali odrediv zahtjev, koji će naknadno odrediti sud. Ukoliko u sudskoj praksi prihvatamo odredive zahtjeve i to upravo po pitanju naknade troškova koji se odnose na sudsku taksu na tužbu i presudu po odluci suda, onda je prema mišljenju ovog suda suviše formalistički pristup prvostupanjskog suda bio u ovoj pravnoj stvari odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka samo stoga jer nije naglasio da se radi o troškovima sudske takse. Ovo stoga jer je prvostupanjskom sudu jasno što čini parnične troškove, kao i što su točno bili troškovi tužitelja, koji nije provodio vještačenje niti imao odvjetnika, u ovoj pravnoj stvari, što znači da osim sudskih taksi drugih troškova nije imao.
Dakle, tužitelj nije odredio troškove na točan iznos, ali te troškove u točnom iznosu, jer se radi o sudskoj taksi na tužbu i presudu koju određuje sud, nije znao u trenutku postavljanja svog zahtjeva. Ukoliko strogo tumačimo zakonsku odredbu "određen zahtjev", tada niti formulaciju sudsku taksu na tužbu i presudu po odluci suda ne bismo mogli smatrati određenim, već odredivim zahtjevom. Ako sudska praksa prihvata odredive zahtjeve kada su u pitanju sudski troškovi takse na tužbu i presudu, onda je doista isuviše formalistički postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u ovom slučaju u kojem nije bilo drugih troškova postupka osim sudskih taksi, čiju je naknadu blagovremeno tražio tužitelj, a koje troškove jedino i može točno odrediti (specificirati) sam sud.
Osim toga, prema gore navedenom stavu, ukoliko zahtjev nije postavljen određeno, sud o njemu uopće neće odlučivati. U ovom slučaju prvostupanjski sud je odbio zahtjev kao neodređeno postavljen, što nije pravilan i zakonit način odbijanja zahtjeva stranke.
Na koncu, zahtjev za naknadu troškova postupka postavljen je na glavnoj raspravi pred sudom, odnosno sudijom, koji nije reagirao na tako postavljen zahtjev, odnosno nije zatražio od tužitelja da odredi svoj zahtjev, dok sud u svakom slučaju traži da se neuredno ili nepotpuno postavljen zahtjev uredi, odnosno upotpuni, prije nego li odluči o takvom zahtjevu. Naime, ako prema članku 336. Zakona o parničnom postupku sud vraća na uređenje pismene podneske koji su nerazumljivi ili nepotpuni za postupanje, kao i prema članku 66. Zakona o parničnom postupku tako isto postupa i sa tužbom u kojoj je u ovom slučaju postavljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, onda je sasvim jasno da je i sam sud propustio postupiti prema pravilima parničnog postupka prema kojim je dužan pozvati stranku na uređenje u smislu postavljanja potpunog zahtjeva, za što je u konačnici sankcionirao tužitelja, što je postupanje koje nije pravilno i zakonito."

(Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Mal 486897 19 Gž od 18.5.2022. g.)

 <------->

POČETAK ZASTARE POTRAŽIVANjA ADVOKATA U VIDU NAGRADE ZA NjEGOV RAD
Zakon o obligacionim odnosima čl. 371 i 762

•             Prema ustaljenoj sudskoj praksi potraživanje advokata u vidu nagrade za obavljenu radnju na temelju punomoći zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a zastara počinje da teče idućeg dana od dana kada je radnja učinjena, osim ako je sporazumom između advokata i stranke ugovoreno drugačije.

Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže tužena da mu plati iznos od... KM, uvećano za zakonske zatezne kamate počev od 28.1.2020. g., pa do isplate i nadoknadi troškove postupka u iznosu od... KM, kao neosnovan.
Žalba je djelimično osnovana.
U ovom postupku riječ je o zahtjevu tužitelja da mu tužena isplati dug u iznosu od... KM koji je nastao po osnovu zastupanja tužene od strane tužitelja, kao advokata, a koji zahtjev tužitelj zasniva na činjenici, da mu tužena za pružene usluge nije isplatila naknadu.
Iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj zastupao tuženu u parničnom postupku radi ostvarenja prava iz radnog odnosa, da je tužena u tom sporu uspjela, te su joj zajedno sa njenom sestrom koju je zastupao tužitelj, također kao punomoćnik, dosuđen iznos troškova postupka od... KM, da je tužitelj kao punomoćnik tužene pokrenuo i izvršni postupak, da je još za vrijeme trajanja izvršnog postupka tužena otkazala punomoć tužitelju dana 24.12. 2019. g., a da je nakon otkazivanja punomoći tužena naplatila troškove postupka koji su joj dosuđeni u parničnom postupku i to u skladu sa obračunom vještaka... sa danom 31. 1. 2020. g., da tužena nije obavijestila tužitelja o otkazu punomoći, već je to saznao na osnovu obavještenja Ministarstva finansija od 21.1. 2020. g. a na osnovu poruke..., da prilikom isplate dugovanog iznosa tuženoj, tužena nije podnijela zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove parničnog postupka iako su joj iste bile dosuđene po rješenju o izvršenju i da joj zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka nisu ni isplaćene, da tužena nije izvršila isplatu naknade za zastupanje tužiocu u parnici, niti u izvršnom postupku, da je izvršni postupak koji je tužena pokrenula putem tužitelja, kao punomoćnika, obustavljen iz razloga što je Vlada obavijestila sud da je u cijelosti postupljeno u skladu sa rješenjem o izvršenju od 11. 3. 2010. g.. Također, među strankama nije sporno ni da je zaključen ugovor o zastupanju od 1. 6. 2018. g. između tužitelja i tužene za zastupanje u postupku broj... kojim ugovorom su definisana prava i obaveze primaoca i davaoca advokatskih usluga, a posebno visina i način advokatske isplate u istom.
Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud odbija tužbeni zahtjev pri čemu smatra da je osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužene. Naime, prvostepeni sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o nalogu koji propisuje odredba člana 749. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 2/92 i 13/93 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03 i 42/11, dalje ZOO), jer je punomoć, koju je tužena dala tužitelju kao advokatu radi zastupanja, po svojoj prirodi je ugovor o nalogu, a tom radnjom tužena ovlastila tužitelja da u njeno ime i za njen račun preduzima određene radnje, dok se sa druge strane tužena obavezala da za izvršene usluge isplati tužitelju, kao advokatu, naknadu za preduzete radnje shodno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata ("Službene novine Federacija BiH", 22/04 i 24/04, dalje: Tarifa). Prvostepeni sud nakon toga zaključuje da nije došlo do zaključenja bilo kakvog ugovora u vezi sa isplatom troškova parničnog i izvršnog postupka, a u smislu odredbe člana 1. Tarife. Ta odredba propisuje obaveznu pismenu formu ugovora, pa u nedostatku pismene forme, svi navodi kojim je tužitelj ukazivao da je dogovoreno plaćanje troškova po izvršenoj naplati potraživanja tužene uključujući i troškove postupka, su bez značaja za raspravljanje ove pravne stvari. Osnovom navedenog prvostepeni sud smatra u situaciji kada način isplate troškova zastupanja nije ugovoren, tada je tužena, kao nalogodavac bila dužna izvršiti isplatu tužitelju, kao nalogoprimcu, naknadu po izvršenom poslu. Kako nije sporno da je parnični postupak pravosnažno okončan 3. 11. 2008. g., da je nakon toga tužena ovlastila tužitelja za zastupanje u izvršnom predmetu u kome je doneseno rješenje o izvršenju 11. 3. 2010. g. i priznati troškovi izvršenja, kao i kamata na troškove parničnog postupka, to se rok dospjelosti za naplatu troškova za izvršene usluge advokata ima računati od 2010. g.. Kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 26. 6. 2020. g., to je glavno potraživanje koje se odnosi na troškove zastupanja u parničnom i izvršnom postupku zastarjelo, kao i potraživanje kamata shodno odredbi člana 371. i 369. ZOO.
Polazeći od materijalno pravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tužitelj i tužena zaključili ugovor o nalogu u smislu odredbe člana 749. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima te da je prema članu 762. stav 1. istog zakona, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, to je održana rasprava pred drugostepenim sudom kako bi se upotpunilo činjenično stanje, a imajući vidu tvrdnju tužitelja da je postojao sporazum između njega kao advokata i tužene vezano za isplatu naknade za obavljene usluge zastupanja. Naime, tužitelj je tokom postupka tvrdio da je postojao dogovor među strankama da se troškovi zastupanja isplate nakon što tužena naplati svoja novčana potraživanja koja su joj dosuđena od strane prvostepenog suda.
Odredbom člana 163. Zakona o parničnom postupku je regulisano izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, saslušanje stranaka je stavljeno u isti rang sa ostalim dokaznim sredstvima jer su stranke glavni akteri postupka i najbolje su obaviještene o predmetu spora, poznate su im sve odlučne činjenice i njihov prikaz spornog događaja je najpotpuniji. Međutim, zbog njihovog subjektivnog odnosa prema sporu i opravdane zainteresovanosti za uspjeh u parnici, izjave stranaka su istovremeno najsumnjivije vrijednosti i kao takve nepouzdan izvor saznanja za sud. Ovaj sud je prihvatio iskaz tužitelja da je postojao dogovor među strankama da se troškovi zastupanja isplate nakon što tužena naplati svoja potraživanja, a sud cijeni da je iskaz tužitelja potpun, određen i jasan, a iskaz istog korespondira i sa sadržajem materijalnih dokaza iz spisa iz kojih proizilazi da su troškovi postupka zatraženi tek nakon što je tužena otkazala punomoć i naplatila troškove postupka. Da je postojao ovakav dogovor proizilazi i iz iskaza svjedoka... koja je potvrdila navode tužitelja da će se troškovi advokata naplatiti kada one naplate potraživanje koje im bude dosuđeno. Na zaključak da nije ugovoreno plaćenje po pojedinoj radnji proizilazi iz činjenice da su samo troškovi na ime predujma za vještačenje plaćeni od strane tužene u toku parničnog postupka. Pored navedenog da je takav dogovor postignut proizilazi i iz činjenice da je svjedokinja... koja je bila zajedno tužiteljica sa tuženom u postupku iz kog tužitelj potražuje troškove zastupanja ove troškove isplatila nakon što je ista naplatila svoja potraživanja.
Nasuprot tome, ovaj sud nije prihvatio iskaz tužene, iskaz iste nije bio uvjerljiv, jasan i određen, sem što navodi da nisu imali nikakav dogovor. Da iskaz tužene nije bio uvjerljiv, jasan i određen proizilazi i iz odgovora koje je dala na pitanje punomoćnice tužitelja. Ono što je odlučujuće da sud ne prihvati iskaz tužene jeste činjenica da tužena uopće ne obrazlaže kada je ista bila dužna da plati troškove zastupanja, šta više iz iskaza iste proizilazi da nije uopće postojala obaveza isplate troškova zastupanja. Tužena je prvi put u žalbi navela da je plaćanjem iznosa od... KM u nekoj fazi postupka smatrala da su to svi troškovi u ovom postupku. Iako je u pitanju nova činjenica koja se ističe tek u žalbenom postupku što nije dopušteno (čl. 207. ZPP), ovaj sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključuje da tužena tu činjenicu nije dokazala. Prema tome iskaz tužene je dat kako bi izbjegla obavezu plaćanja duga koji je nastao po osnovu zastupanja tužene od strane tužitelja kao advokata.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi potraživanje advokata, za obavljenu radnju na temelju punomoći zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a zastara počinje teći idućeg dana od dana kada je radnja učinjena, osim ako je sporazumom između advokata i stranke ugovoreno drugačije.
Iako je u pravu prvostepeni sud kada navodi da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba Tarife i tada to mora biti izvršeno u pisanoj formi, isti je propustio cijeniti činjenicu da je tužitelj tvrdio da je sa tuženom usmeno ugovorio plaćanje troškova po isplati u postupku radi ostvarivanja novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
Ovom sudu nije upitno da je ugovor o visini nagrade za rad advokata kom je dogovorena posebna nagrada od 10% od ukupno naplaćenih sredstava stranke u sporu pravno nevaljan kad nije sklopljen u pisanom obliku, ali tužitelj ovom tužbom i ne potražuje navedenu nagradu. Međutim, isto se ne odnosi i na ugovor kojim se stranke sporazumiju o tome kada će dospjeti potraživanje advokata u vidu nagrade za njegov rad.
Tačno je, kako to navodi prvostepeni sud, da u situaciji nepostojanja posebnog ugovora o načinu plaćanja advokatskih usluga, zastara potraživanja za svaku obavljenu radnju teče od dana kada je ista obavljena, međutim, ima li se u vidu da je postojao dogovor između stranaka da se naplata nije trebala vršiti po svakoj obavljenoj radnji, nego je ugovoreno plaćanje troškova po isplati u postupku izvršenja utvrđenog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, proizlazi da je otkazom punomoći tužitelj stekao pravo zahtijevati cijelo potraživanje za zastupanje, a u smislu člana 762. i 766. ZOO. Stoga je od otkaza punomoći 24.12.2019. g. počela teći zastara no ista nije nastupila iz razloga što do 26. 6. 2020. g. kada je podnesena tužba radi naplate predmetnog potraživanja, nije protekao zastarni rok od pet godina."

(Presuda Kantonalnog suda u Zenici, 39 0 P 059683 21 Gž od 9.11.2021. g.)

 <------->

PRAVNE POSLjEDICE UGOVARANjA VISINE NAKNADE TROŠKOVA ZASTUPANjA "U IZNOSU KOJI USVOJI SUD"
Zakon o obligacionim odnosima član 10

•             Advokat koji ugovorom prihvati da mu troškovi za rad budu nadoknađeni prema važećoj Advokatskoj tarifi "u iznosu koji usvoji sud", a sud strankama ne prizna pravo na naknadu troškova postupka, nema pravo na nagradu i naknadu troškova zastupanja.

Obrazloženje:
"Prema ugovoru stranaka, pored nagrade u visini od 15 % od dobivene naknade štete, tužiteljica je ugovorila i pravo da joj pripadnu troškovi spora u skladu sa predočenim troškovnikom, u visini u kojoj joj sud dosudi tražene troškove.
Pravilno su cijenili nižestepeni sudovi da pravosnažnim presudama donesenim u parnici u kojoj je tužiteljica zastupala tužene, nije odlučeno o troškovima postupka u korist tuženih, već je u konačnom pravosnažno odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova postupka.
Nesporna je činjenica, a proizilazi iz izvedenih dokaza, da je odlukom drugostepenog suda broj: 87 0 P... Gž od 10.12.2010. g., pravosnažno odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva prvotuženog (o kome nije odlučeno po ranije donesenim presudama), tako što je odbijen tužbeni zahtjev što je uključivalo i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 91.373,96 KM.
(...)
Zaključenjem ugovora o zastupanju stranke su ugovorile način i uslove pod kojima tužiteljica ostvaruje nagradu i naknadu troškova za svoj rad. Kada je u pitanju naknada troškova, tužiteljica je prihvatila da joj ti troškovi budu nadoknađeni prema važećoj AT "u iznosu koji usvoji sud". Pravo na naknadu je uslovljeno sa ispunjenjem dva uslova; prvo, pozitivnom odlukom suda da njenim vlastodavcima pripada pravo na troškove spora i drugo, samo u visini koju odredi sud, a nijedan od ovih uslova nije ispunjen, kako su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. Uređujući na ovaj način svoje ugovorne obaveze, stranke su postupale u skladu sa odredbom člana 10. ZOO.
Zaključenjem ugovora ovakve sadržine, tužiteljica je slobodnom voljom prihvatila postojanje mogućnosti da tuženima ne bude priznato pravo na nakndu troškova postupka. Tužiteljica je po profesiji advokat i mogla je na drugi način utvrditi svoje pravo na nagradu i naknadu troškova zastupanja, a kako to nije učinila, prihvatila je rizik da tu nagradu i naknadu i ne ostvari bez obzira na višegodišnje zastupanje i sve preduzete pravne radnje."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Rev 21256/2018(2) od 29.8.2018. g.)

 <------->

DOKAZIVANjE PREDUZETIH SPOREDNIH RADNjI
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Tar. br. 12.

•             Advokat ne mora posebno dokazivati da su sporedne radnje, za koje mu pripada paušalna nagrada, preduzete jer se one pretpostavljaju, a takva obaveza nije propisana ni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Obrazloženje:
"Stavom 2. pobijane presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka na ime 25% paušalne naknade punomoćniku tužioca- advokatu (iznos od 150,00 KM), sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi predviđeni Tarifnim brojem 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Republike Srpske. Koji su to uslovi prvostepeni sud nije naveo u obrazloženju svoje odluke.
Sud Bosne i Hercegovine je u više svojih odluka (... od 7. 2. 2020. g.,... od 23. 9. 2020. g.,... od 29. 7. 2021. g. i... od 5. 5. 2022. g.) zauzeo stav da punomoćniku stranke - advokatu pripada pravo na paušalnu nagradu u iznosu od 25% iznosa nagrade određene Tarifom.
Naime, Tarifnim brojem 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske, br. 68/05) propisano je da advokatu pripada paušalna nagrada u iznosu od 25% od iznosa nagrade određene ovom Tarifom za radnju u postupku za koju su sporedne radnje obavljene za sve sporedne radnje obavljene u svim postupcima (prikupljanje informacija, preglede spisa, predaja podnesaka sudu i pošti i sl. radnje), za koje radnje mu ne pripada posebna nagrada prema ovoj Tarifi.
Po shvatanju apelacionog upravnog vijeća, osnovano tužitelj i u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke ukazuje da pobijana presuda u odluci o troškovima postupka nije zakonita, odnosno da je tužitelj neosnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora za iznos na ime paušalne nagrade od 25%. Tužitelj nije morao posebno dokazivati da su navedene radnje i preduzete, jer se one pretpostavljaju, a takva obaveza nije propisana ni navedenom Tarifom. Paušalna nagrada je sastavni dio ukupne nagrade propisane Tarifom.
Kako je tužitelj uspio sa tužbom to mu u smislu odredbe člana 61. Zakona o upravnim sporovima pripada i naknada za troškove upravnog spora i to prema članu 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS", broj 68/05)."

(Presuda Suda BiH, S1 3 u 039419 22 Uvp od 6.7.2022. g.)

 <------->

UGOVOR KOJIM SE STRANKE SPORAZUMIJEVAJU O TOME KADA ĆE DOSPIJEVATI POTRAŽIVANjE ADVOKATA U VIDU NAGRADE/NAKNADE ZA NjEGOV RAD

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata čl. 1 i 28

•             U situaciji nepostojanja posebnog ugovora o načinu plaćanja advokatskih usluga, advokat ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a zastarijevanje tog potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kada je advokat imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ali ukoliko su stranke usmenim ugovorom otklonile plaćanje za svaku pojedinu radnju zastupanja odmah nakon njenog preduzimanja i ugovorile da će se plaćanje izvršiti naknadno, nakon što zastupani naplati svoje potraživanje povodom kojeg vodi parnicu, za koji ugovor se ne zahtijeva pismena forma, tada ni zastara potraživanja naknade za izvršene a neplaćene usluge zastupanja ne može početi teći od dana preduzimanja svake pojedine radnje, već od ugovorenog roka ili od dana otkaza/opoziva punomoći ukoliko je isti uslijedio prije ugovorenog roka plaćanja.

Obrazloženje:
"Prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP Vrhovni sud Federacije može, izuzetno, dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade advokatskih usluga koju su tužitelji, kao punomoćnici, pružili tuženom zastupajući ga u sudskim postupcima.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, u bitnom, slijedeće činjenično stanje: Tužitelji su na osnovu punomoći od 17.07.2005. g., kao advokati, zastupali tuženog i još 20 zaposlenika (u svojstvu tužitelja protiv tuženog Zeničko-dobojskog kantona) u parničnom postupku koji je pred Općinskim sudom u Zenici vođen pod poslovnim brojem..., radi potraživanja iz radnog odnosa. Prilikom potpisivanja punomoći usmeno je dogovorena nagrada za zastupanje u iznosu od 5% od naplaćenog iznosa, koja će se platiti tek po naplati dosuđenih potraživanja od tuženog poslodavca. Nakon što je presuda u navedenom parničnom postupku postala pravomoćna (tužbeni zahtjev je djelimično usvojen), tužitelji su, na osnovu punomoći od 11.06.2008. g., pokrenuli izvršni postupak koji je pred Općinskim sudom u Zenici vođen pod poslovnim brojem... Tužitelji su, kao punomoćnici tuženog, protiv presude parničnog suda, u odbijajućem dijelu, izjavili reviziju, koju je revizijski sud odbio kao neosnovanu, nakon čega su izjavili i apelaciju Ustavnom sudu BiH, koja je odbijena.
Tuženi je bez znanja tužitelja ovlastio drugog advokata da podnese apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava, koja je uvažena Presudom AP-17303/15 od 07.02.2019. g.. Tužitelji su dana 26.11.2019. g. podneskom Općinskog suda u...obaviješteni da im je tuženi opozvao punomoć u svim predmetima u kojima su ga do tada zastupali, pa i u pogledu naplate potraživanja u izvršnom postupku. Tuženi je naplatio svoje potraživanja u izvršnom postupku. Posljednja radnja koji su tužitelji izvršili za tuženog preduzeta je 24.12.2010. g., dok je predmetna tužba podnesena dana 04.03.2020. g.. Tuženi je dana 12.02.2020. g. na ime dijela troškova postupka platio tužiteljima iznos od... dok su pojedini suparničari tuženog iz parničnog postupka broj: … ispunili u cijelosti obaveze prema tužiteljima. Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je zasnovao na slijedećem pravnim zaključcima: -da je punomoć za zastupanje koju stranka daje advokatu po svojoj pravnoj prirodi ugovor o nalogu (član 749. ZOO), kojim se nalogoprimac - advokat obavezuje da će za nalogodavca - stranku obaviti određene pravne radnje, dok se nalogodavac obavezuje da nalogoprimcu za te radnje plati naknadu/nagradu koja je potpisana Zakonom o advokaturi FBiH i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokat u FBiH (u daljem tekstu: Tarifa); -da je nalogodavac, ukoliko nije drukčije ugovoreno, dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu po obavljenom poslu (član 762. stav 1. ZOO); -da je odredbom člana 1. Tarife propisano da, ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije, advokatu pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama Tarife; -da je odredbom člana 28. Tarife propisano da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba ove tarife, ali da je za punovažnost ovog ugovora uslov da isti bude sačinjen u pismenom formi; -da u konkretnom slučaju ugovor o visini nagrade nije sačinjen u pisanoj formi i da zbog toga ne proizvodi pravno dejstvo; -da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju za koje zakonom nije propisan poseban poseban rok zastare, te se s toga ima primijeniti opći petogodišnji rok zastarjelosti iz člana 371. ZOO, pri čemu zastarni rok za potraživanje nagrade za svaku obavljenu radnju počinje teći idućeg dana od kada je takva radnja učinjena; -da je od datuma posljednje radnje koju su tužitelji preduzeli za tuženog (24.12.2010. g.), pa do dana podnošenja tužbe (04.03.2020. g.) protekao zastarni rok propisan odredbom člana 371. ZOO. Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilne i potpune činjenične zaključke drugostepenog suda. Osporavajući pravilnost pravnih zaključka drugostepenog suda, tužitelji su u reviziji postavili slijedeće pravno pitanje: "Da li je za zaključenje ugovora o nalogu za zastupanje između advokata i stranke neophodna pismena forma ukoliko slobodno ne ugovaraju visinu nagrade neovisno od odredaba Tarife, te da li se početak roka zastare u pogledu usmeno zaključenog ugovora o nalogu, kojim je dogovorena isplate nagrade advokatu nakon što stranka naplati svoje potraživanje, ima računati od datuma naplate potraživanja stranke, u skladu sa usmenim dogovorom između ugovornih stranaka?"
Tužitelji navedeno pravno pitanje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava jer o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju po kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova. U prilog navedenoj tvrdnji revidenti su priložili presude Kantonalnog suda u... fbroj:... od 09.11.2021. g. i broj:... od 27.12.2021. g.) u kojima je zauzeto suprotno pravno shvatanje od onoga izraženog u pobijanoj presudi. Ovaj revizijski sud je ocijenio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, odnosno da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Nije sporno da je ugovor o visini nagrade za rad advokata u procentu od naplaćenog potraživanja u postupku (pactum de qvota litis) ništav kad nije zaključen u pismenoj formi (član 28. Tarife). Međutim, to se ne odnosi i na ugovor kojim se stranke sporazumiju o načinu plaćanja advokatskih usluga, odnosno o tome kada će dospijevati potraživanje advokata u vidu nagrade/naknade za njegov rad. Za pravnu valjanost takvog sporazuma ne zahtijeva se pismena forma. Dakle, u situaciji nepostojanja posebnog ugovora o načinu plaćanja advokatskih usluga, advokat ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a zastarijevanje tog potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kada je advokat imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 361. stav 1. ZOO). Međutim, ukoliko su stranke usmenim ugovorom otklonile plaćanje za svaku pojedinu radnju zastupanja odmah nakon njenog preduzimanja, već su ugovorile da će se plaćanje izvršiti naknadno, nakon što zastupani naplati svoje potraživanje povodom kojeg vodi parnicu, tada ni zastara potraživanja naknade za izvršene a neplaćene usluge zastupanja ne može početi teći od dana preduzimanja svake pojedine radnje, već od ugovorenog roka ili od dana otkaza/opoziva punomoći, ukoliko je isti eventualno uslijedio prije ugovorenog roka plaćanja.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa sudova nižeg stepena ostale su neutvrđene činjenice u pogledu postojanja usmenog sporazuma o načinu plaćanja advokatskih usluga, odnosno da li se usmeni ugovor u konkretnom slučaju odnosio isključivo na način plaćanja ugovorene nagrade od 5%, ili i na način "plaćanja troškova koje sud dosudi za rad advokata", kako su to tužitelji tvrdili i dokazivali tokom postupka, kao što je izostalo i utvrđenje činjenica koje se odnose na visinu predmetnog potraživanja. Stoga je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP odlučeno kao u stavu prvom izreke ove revizijske odluke.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će na osnovu održane rasprave, na kojoj će ponovo izvesti već izvedene dokaze, donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku za koju će dati potpune i pravilne razloge, imajući pri tome u vidu pravne stavove iznesene u ovoj revizijskoj odluci."

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, 43 0 Mal 182488 22 Rev od 26.7.2022. g.)