Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1/1997

Viši sud, u konkretnom slučaju, u pogledu pravne kvalifikacije, zauzima sasvim drugačije stajalište i pravnu ocjenu djela vrši prema najtežem djelu koje Le ušlo u sastav produženog krivičnog djela teške krađe, tj. prema djelu iz tačke 4. optužnice, u kojem protupravna imovinska korist iznosi 90.000 dinara.

Stoga se, po ocjeni toga suda, u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu iz člana 148. stav 2. KZ RBiH, za koje djelo je nadležan Osnovni sud. u žalbi Višeg javnog tužitelja posebno se navodi da stajalište prvostepenog suda nije ispravno jer isti nije zbrojio sve iznose protupravno pribavljene imovinske koristi iz svih krivičnopravnih radnji, a kako u konkretnom slučaju taj ukupni iznos prelazi 100.000 dinara, to je, eo žalbenom prijedlogu, predmetno krivično djelo trebalo pravno kvalificirati po članu 148. stav 3. KZ RBiH, a././../ ne po članu 148. stav 2. KZ RBiH. Ovakvo pravno stajalište Višeg javnog tužitelja nije ispravno. Prvostepeni sud je, i po mišljenju ovoga suda, pravilno postupio kada je krivično djelo iz zahtjeva za sprovođenje istrage pravno ocijenio kao krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 2.

KZ RBiH, jer pojedinačni iznos protupravno pribavljene imovinske koristi ni u jednoj krivičnopravnoj radnji ne prelazi iznos od 100.000 dinara. Naime, prema pravnom stajalištu ovoga suda, pri konstrukciji produženog krivičnog €!jela, nije dopušteno zbrajati imovinsku korist iz svih krivičnopravnih radnji koje su ušle u sastav tog produženog krivičnog djela, pa prema tako dobivenom ukupnom iznosu određivati pravnu kvalifikaciju djela. U konkretnom slučaju utuženo krivično djelo valjalo je pravno kvalificirati prema najtežem djelu koje je ušlo u sastav produženo krivičnog djela, što je prvostepeni sud i učinio. Razlozi!Za ovakvo pravno stajalište nalaze se u činjenici da više krivičnih djela blaže pravne kvalifikacije ne mogu ni po kojoj pravnoj konstrukciji prerasti u težu pravnu kvalifikaciju, osim u slučajevima predviđenim zakonom.

Uz to, po načelu zakonitosti, pravna konstrukcija produženog krivičnog djela ne može se činiti na štetu optuženika.

Sljedeći ovakvo pravno shvatanje i ocjenjujući stvar sa aspekta krivičnog materijalnog zakona i to pravne kvalifikacije djela (Jer se ona žalbenim prigovorom dovodi u pitanje), treba ukazati da su, dosljedno navedenom, odlučne činjenice iz opisa djela samo one koje odgovaraju određenim pravnim pojmovima nekog krlvičnog djela.

Zbog toga se i u konkretnom slučaju moralo poći od ocjene, da li činjenice iz opisa djela izreke pobijane presude predstavljaju sva obilježja krivičnog djela za koje je optuzenl oglašen krivim. Shodno zakonskoj dispoziciji krivlčnog djela terorizma iz člana 125. Krlvlčnog zakona, bitni su uslovi njegovog postojanja da je učinilac iz neprijateljskih pobuda prema Bosni i Hercegovini izazvao eksploziju, požar i preduzeo drugu opće opasnu radnju ili akt nasilja kojima može da se stvori osjećanje lične nesigurnosti kod građana Ili grupe građana.. Dakle, jedno od njegovih bitnih obilježja jest da je učinilac postupao iz neprijateljskih pobuda prema Bosni i Hercegovini, pod čim se podrazumijeva pobuda koja nastaje kao rezultat općeg neprijateljskog stava učinioca prema toj državi i nJee; ova težnja da joj Izvršenjem djela nanese štetu.

U činjeničnom supstratu dijela izreke pobijane presude nisu sadržane činjenice i okolnosti koje bi se mogle podvesti pod te pravne pojmove, pa ovaj sud smatra, da se radnje optuženog ne mogu pravno kvalifikovati kako Je to učinio prvostepeni sud, već kao krivično djelo iz grupe krivičnih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine. Zbog toga Je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine dJellmično uvažio žalbu i preinačio pobijanu presudu u pravnoj ocjeni djela tako što je radnje optuženog za koje je oglašen krivim pravno kvalifikovao kao krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 172. stav 1. Krlvičnog zakona RBiH i time otklonio povredu krivičnog zakona učinjenu na njegovu štetu.

Međutim, prema odredbi člana 186. ZKP-a, okrivljeni se može ostaviti odnosno pustiti na slobodu ako on osobno ili netko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam okrivljeni obeća da se neće kriti odnosno napustiti svoje boravište. Sud je u konkretnom slučaju ukinuo jemstvo prije okončanja krivičnog postupka a da nije dao nikakve razloge je li prestao postgiati pritvorski osnov iz člana 191. stav 2. tačka 1. ZKPa, zbog kojeg je i određeno jemstvo, na što žalba također opravdano ukazuje.

B) DODATNI (NEOBAVEZNI) UVJETI: 1. ISTOVJETNOST OŠTECENOG. 2. JEDINSTVENI UMIŠLJAJ UČINIOCA. 3. Isti oblik VINOSTI, iskorištavanje ISTOG TRAJNOG ODNOSA, iste PRILIKE, istog PROSTORA, istog OBJEKTA,_ ili da je djelo učinjeno NA ISTI NAČIN, istim SREDSTVOM, s istim CILJEM i sl. Slično propisivanje ovih uvjeta i njihova podjela utvrđena je na savjetovanju tadašnjih vrhovnih sudova 1965. godine, a koji zaključci su uvršteni u još uvijek aktualni Komentar Krivičnog zakona bivše SFRJ. A1. -Izvršenje radnji mora biti učinjeno od iste osobe. Krivične radnje moraju biti zasebne i odvojeno izvršene. Te radnje moraju biti ISTOVJETNE (ISTE) (više običnih krađa), ili 15- TOVBSNE,!verbalna i realna uvreda), ili LAKŠI I TEŽI VIDOVI ISTOG DJELA (laka i teška tjelesna povreda), ili PRIVILEGIRANI ILI KVALIFICIRANI VIDOVI ISTOG DJELA (obična krađa i teška krađa). Svaka pojedinačna radnja mora sadržavati sva zakonska obilježja istoga krivičnog djela odnosno njegovih privilegiranih ili kvalificiranih oblika. Produženo krivično djelo može se ostvariti činjenjem ili nečinjenjem, kao izvršilac, saizvršilac, pomagač ili podstrekač, djelo može biti dovršeno ili u pokušaju. Produženo krivično djelo postoji i onda ako su pojedine radnje učinjene u jednom svojstvu i na jedan način, a druga u drugom svojstvu i na drugi način. Sva inkriminirana djela koja su ušla u sastav produženog krivičnog djela pravno se kvalificiraju prema najtežem djelu. A2. -VREMENSKI KONTINUITET odnosno vremenski razmak između pojedinih djela ne može se odrediti, ali je nužan uvjet da taj razmak ne bude velik. On će zavisiti od pri-rode samog krivičnog djela te načina i okolnosti njegovoga izvršenja. Taj kontinuitet bio bi ispoštovan ako l; ii se produžio ne samo na dane i mjesece, nego čak i godine, uz ispunjenje posebnih uvjeta koji su svojstveni za izvršenje nekih krivičnih djela. Na primjer: krađa samo nedjeljom, ili samo u vrijeme isplate mjesečnih plaća, ili kod krivičnog djela porezne utaje višegodišnjom utajom poreza. Najčešće su ovakva djela pokrivena unaprijed stvorenim jedinstvenim umišljajem, pa se baš zbog toga i može raditi o dužem vremenskom periodu koji ne bi smetao konstrukciji produženog a krivičnog djela. Dužina trajanja produženog krivičnog djela nema značaj posebnog uvjeta, već je samo nužno da postoji vremenski razmak između pojedinih djela koji bi u pravilu trebao biti što kraći i koji ih, zapravo, i povezuje u jednu cjelinu. A3. -Osim istovjetnosti ili istovrsnosti učinjenih krivičnih djela i vremenskoga kontinuiteta potrebno je da sva učinjena djela, prirodno, pravno i logički, predstavljaju JEDINSTVENU CJELINU koja će upravo zbog toga, po logici pravne konstrukcije, i predstavljati JEDNO JEDINSTVENO KRIVIČNO DJELO, u kojem pojedine radnje gube svoju Individualnost i pravnu samostalnost. Pravno gledano, pred sobom imamo JEDNO DJELO, za koje se vodi JEDAN POSTUPAK i učiniocu izriče JEDNA KAZNA. B1. - U svim inkriminiranim radnjama ne mora biti isti oštećeni, ali ako je to slučaj, onda se, uz ispunjenje i drugih uvjeta, pouzdano može govoriti o postojanju produženog krivičnog djela. B2. -lako je u teoriji i praksi kod mnogih sporno, najčešće se - uzima da jedinstveni umišljaj nije nužan za postojanje ove vrste krivičnog djela, ali je jedinstvenost prirodne cjeline jača i veća ako su sve radnje pokrivene jedinstvenim umišljajem. Pod jedinstvenim umišljajem se podrazumijeva da su njime obuhvaćene sve radnje koje ulaze u sastav ovog djela. Inkriminirane radnje u sklopu produženog krivičnog djela mogu biti učinjene i iz nehata. Moguće je da su neka djela učinjena s umišljajem a neka iz nehata. 83. -Kad su u pitanju drugi navedeni uvjeti, za sve njih generalno se može reći da što je tih uvjeta više ispunjena, to se lakše i opravdani je prikloniti postojanju produženog a krivičnog djela. Produženo krivično djelo nije moguće konstruirati kod svih krivičnih djela nego samo kod onih kod kojih je to zbog njihove prirode moguće učiniti. Ova se pravna konstrukcija čini nejčešće kod imovinskih krivičnh djela, ali je zato nemoguće kod "krivičnih djela protiv ličnosti - različitih građana", kod kojih svako učinjeno djelo treba uzeti kao zasebno djelo. U sastav produženog krivičnog djela ulaze kompletna djela, dakle I radnja i posljedica. Posljedica ovog krlvlčnog djela sastoji se od jedinstva posljedica svakog pojedinačnog djela. U vezi s tim postavlja se pitanje Je li moguće, po principu zbrajanja vrijednosti prisvojenih stvari. ili protupravno pribavljene imovinske koristi, prerastanje lakših oblika u teže oblike krivičnih djela. Preovlađujuće je stanovište da se konstrukcijom produženog krlvičnog djela ne 111 ože ostvariti teži oblik krlvičnog djela od djela koji imaju lakši oblik. Kao argumentacija za ovakav stav navodi se da pojedinačna djela koja ulaze u sastav produženog krivlčnog djela ovome ne mogu dati oblik koji ni jedno od tih pojedinih djela do sada nije imao. I kao drugi razlog uzima se to da se konstrukcija ovoga krlvlčnog djela ne može vršiti na štetu lzvršioca. Pravna kvalifikacija produženog krivičnog djela vrši se prema pravnoj kvalifikaciji najtežeg djela koji je ušlo u njegov sastav. Ovo pravilo važi i ako se radi o povredi više različitih krivičnopravnlh propisa, ili su Izvršena djela različite težine. Također se uvijek uzima da je svršeno djelo teže od pokušanoga (s rijetkim iznimkama), te da je izvršila što teže od suizvršilaštva i suučesnlštva. Za produženo krivično djelo izriče se jedna kazna u granicama propisanim za najteže krivično djelo, prema kojem je i izvršena pravna kvalifikacija djela. Ne postoje posebna pravila za odmjeravanje kazne za ovo djelo, već se primjenjuju opća pravila o odmjeravanju kazni. Pri tom treba Imati na umu da se samim izvršenjem produženog krivlčnog djela ne radi o povećanoj društvenoj opasnosti djela, ali brojnost radnji koje su ušle u sastav ovog djela može da bude od uticaja kao otežavajuća okolnost pri odmjeravanju kazne. od određivanja pravnih posljedica ovoga oblika krivičnog djela, posebno su važna pitanja vremena i mjesta izvršenja ovog djela, te rokovi zastarjelosti. Kao vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela uzima se cijelo vrijeme njegovog vršenja. Mjesto izvršenja je mjesto svih pojedinih radnji i svih njegovih posljedica. Zastarjelost se odnosi na djelo u cjelini, a teče od posljednjeg djela iz sastava produženog krivičnog djela. Apsolutna zastarjelost računa se za svako pojedinačno djelo od dana njegovog izvršenja.. Produženo krivično djelo predstavlja presuđenu stvar u cjelini tako da obuhvaća i ona djela koja nisu bila poznata u vrijeme presuđenja, a koja čine tu cjelinu. Za naknadno otkriveni značajniji dio lzvršiteljeve kriminalne djelatnosti, posebno ako bi to.promijenila pravnu kvalifikaciju djela ili bi 10 bitno utjecalo na kaznu, moglo bi doći do ponavljanja postupka. Procesnopravno gledano, ponovljeni postupak vodio bi se samo za novootkrivena krivična djela, ali ako bi se u postupku utvrdilo da određeni dokazi mogu koristiti osuđenom i za druga već presuđena djela te da bi na osnovu njih mogla uslijediti blaža osuda Ili izreći blaža kazna, postupak će se proširiti I na te krivlčnopravne radnje iz sastava produženog krlvlčnog djela I donijeti odgovarajuća odluka. Moguć je sticaJ više produženih krivičnih djela, te ovoga djela s drugim pojedinačnim krivičnim djelima. U tom slučaju primjenjuju se pravila o odmjeravanju kazne za sticaj krlvlcnlh djela. Ako Je produženo krivično djelo učinjeno za vrijeme važenja dva krivična zakona, primjenjivat će se onaj krivični zakon koji je blaži za Izvršitelja. Ako bi se pristupilo zakonskom reguliranju produženog krlvičnog djela, a što su neke zemlje već učinile, to pitanje moglo bi se riješiti tako što bi se u Općem dijelu Krlvlčnog zakona, odmah nakon odredbi o sticaju krivičnih djela, umetnuo novi član kojim bi se propisalo da se zakonske odredbe o sticaju neće primjenjivati ako je jedna osoba učinila više krivičnih djela koja čine produženo krivično djelo. Još bi bolje rješenje bilo da zakon prethodno propiše obavezne, zakonske uvjete na osnovu kojih bi se utvrđivalo kada više krivičnih djela predstavlja produženo krivično djelo. Kako je teško očekivati da će se to u dogledno vrijeme ostvariti, u sudskoj praksi bi se ovaj krivičnopravnl Institut, kao pravna konstrukcija, morao restriktivna i s velikom pažnjom primjenjivati, kako se ne bi narušio temeljni princip zakonitosti i princip jednakosti svih građana pred zakonom. Krivično odjeljenje VRHOVNOG SUDA FEDERACIJE BIH Na temelju ovog referata proizašla su kao posebno sporna i u isto vrijeme vrlo važna sljedeća pitanja: 1. Mogu li pojedinačna djela, koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela, ovom djelu dati pravni oblik koji ni Jedno od pojedinačnih djela nema? 2. Je li dopušteno zbrajati vrijednosti prisvojenih stvari ili pribavljene Imovinske koristi i na osnovu tako zbrojene ukupne vrijednosti određivati pravnu kvalifikaciju produženog krivičnog djela? 3. Kako se određuje pravna kvalifikacija produženog krivičnog djela? 4. Može li produženo krivično djelo biti konstruirana na štetu Izvršitelja djela? Zauzeto pravno shvaćanje Krlvlčnog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH: 1. KONSTRUKCIJOM PRODUŽENOG KRIVIQNOG DJELA NE SMIJE SE OSTVARITI TEŽI OBLIK KRIVIČNOG DJELA OD PRAVNOG OB IKA POJEDINIH DJELA KOJA SU UŠLA TJ SASTAV TOG PRODUŽENOG KRIVIČNOG DJELA (Dva ili više krivičnih djela obične krađe (član 147.) ne mogu dati jedno krivično djelo teške krađe (član 148. stav 2.). 2. NIJE DOPUŠTENO ZBRAJANJE VRIJEDNOSTI PRIBAVUENIH STVARI ILI P BAVUE IMOVINSKE KORISTI IZ VIŠE KRIVIČNOPRAVNIH RADNJI, NITI; KVALIFIKACIJU PRODUŽENOG KRIVIČNOG DJELA. 3. PRAVNA KVALIFIKACIJA PRODUŽENOG KRIVIČNOG DJELA ODREĐUJE SE PRG,.MA PRAVNOJ KVALIFI_KACUI NAJTEŽEG DJELA KOJE JE USLO U NJEGOV SASTAV. 4. PRAVNA KONSTRUKCIJA PRODUŽ OG KRIVIČNOG DJELA NE SMIJE SE ČINITI NA ŠTETU IZVRŠITELJA DJELA, OSIM SLUĆAJA PREDVIĐENIH ZAKONOM. (Predmetni referat i zauzeto pravno shvaćanje u vezi s njim razmotreni su I usvojeni na sjednici Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BIH održanoj dana 15.11.1996. godine) 11. ĆLAN 16. ZAKONA O PARNIĆNOM POSTUPKU OKOLNOST DA JE NEPOKRETNOST TEK NAKON PODNOŠENJA TUŽBE PROGLAŠENA PRIVREMENO NAPUŠTENOM NIJE OD ZNAČAJA ZA OCJENU ZAKONITOSTI RJEŠENJA KOJIM SE PRVOSTEPENI SUD OGLASIO APSOLUTNO NENADLEžNIM, JER UKOLIKO U BILO KOM STADIJU POSTUPKA OTPADNE ZAKONSKI OSNOV ZA SUDSKU NADLEžNOST, ODNOSNO UKOLIKO UMJESTO DOSADAŠNJE SUDSKE NADLEžNOSTI BUDE ZAKONOM PROPISANA NADLEžNOST DRUGOG ORGANA, SUD PRED KOJIM SE U TOM MOMENTU POSTUPAK VODI DUŽAN JE DA SE OGLASI APSOLUTNO NENADLEžNIM, UKINE PROVEDENE RADNJE I TUŽBU ODBACI.

Polazeći od okolnosti da je Sekretarijat za stambene poslove Opštine M. rješenjem od 28.8.1995. godine koje je postala pravosnažno 13.11.1995. godine, proglasio za privremeno napušteni predmetni stan I stavio ga pod upravu Opštine M. ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 16. ZPP kada su ocijenili da je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, u smislu odredaba čl. 25. i 26. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, nadležan organ uprave i shodno tome tužbu odbacili zbog apsolutne nenadležnosti suda. 12. Ćlan 16. Zakona o parničnom postupku Ćlan 59. Zakona o građevinskom zemljištu Okolnost da je predmetni stan tek nakon podnošenja tužbe proglašen za privremeno napušten nije od značaja za ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja, jer ukoliko u bilo kom stadiju postupka otpadne zakonski osnov za sudsku nadležnost, odnosno ukoliko umjesto dosadašnje sudske nadležnosti bude zakonom propisana nadležnost drugog organa, sud pred kojim se u tom momentu postupak vodi dužan je da se u smislu odredbe člana 16. ZPP oglasi apsolutno nenadležnim, ukine provedene radnje i tužbu odbaci.

Kako u odredbama o privrednim sporovima pitanje postavljanja privremenog zastupnika nije na poseban način uređeno, niti isključena primjena odredbe člana 84. ZPP, njena primjena dolazi u obzir i u tim sporovima, ako je to po prirodi stvari moguće i kada je potrebno za zaštitu i ostvarivanje prava drugih sudionika u postupku. Taj uvjet je svakako ispunjen kad se kao parnična stranka pojavljuje radnja kojom upravlja njen vlasnik, budući da se takvoj osobi po članu 211. Porodičnog zakona može postaviti I staratelj za poseban slučaj.

Kako je tuženi bio uredno pozvan za ročište 10.10.1996. godine, a na tom ročištu tužilac nije predložio donošenje presude zbog izostanka, tuženi je mogao izostati sa slijedećeg ročišta bez bojazni od ovakve prekluzije, jer prvostepeni sud više nije mogao donijeti presudu zbog izostanka.

Takvo nenovčano potraživanje može se osigurati privremenom mjerom pod pretpostavkama iz člana 267. Zakona o izvršnom postupku, a zahtjeva se određivanje privremene mjere zabrane isplate po akceptnim nalozima kakvu Ima u vidu član 268. stav 1. tač. 3. navedenog zakona (zabrana dužniku da preduzima radnje koje mogu nanijeti štetu povJeriocu).

Prvostepeni sud Je pravilno utvrdio da postoje pretpostavke za donošenje privremene mjere Iz člana 267. Zakona o izvršnom postupku. Iz ugovora priloženih uz tužbu proizllazi da su Izdati bjanko akceptni naloži, što opravdava određivanje privremene mjere. U konkretnom slučaju dati su akceptni naloži bez upisanog datuma dospijeća (bjanko) što je protivno odredbama člana 17. Zakona o financijskom poslovanju (sl. list SFRJ" broj 10/89) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, ali I članu 18. Zakona o financijskom poslovanju ("Službene novine Federacije BIH", broj 2/95).

Postupak za zabranu rada političke organizacije sud pokreće po službenoj dužnosti ili na prijedlog višeg javnog tužioca (član 27. Zakona o političkim organizacijama). Iz navedenih zakonskih odredaba proizilazi da se tužbom druge političke organizacije ne može zahtijevati poništavanje upisa i brisanje iz registra političke organizacije upisane na osnovu pravosnažnog rješenja o registraciji, čak i kada bi postojali formalno-pravni propusti u prijavi za registraciju i nedostajali propisani prilozi uz prijavu.

U postupku registracije političkih organizacija ne mogu se ni po analogiji primjenjivati propisi Zakona o postupku za upis u sudski registar (koji se odnosi na preduzeća), po kojima je registarski sud ovlašten da briše neosnovani upis po zahtjevu lica koje ima pravni interes, kada je upis izvršen na osnovu isprave sa neistinitim podacima i po tužbi lica koje ima pravni interes, ako je tužba podnesena u propisanom subjektivnom i objektivnom roku. Proširivanjem kruga lica ovlaštenih da zahtijevaju poništavanje upisa i brisanje iz registra (što je ravno zabrani rada), bila bi povrijeđena Ustavom garantovana sloboda političkog organizovanja i djelovanja političkih organizacija. Ovo naročito kada bi se drugim političkim organizacijama priznalo pravo da zbog formalnih nedostataka u postupku registracije, zahtjevaju poništavanje upisa političke organizacije, svog političkog suparnika.

Političke organizacije imaju međutim pravo na zaštitu naziva (imena) i ta se zaštita može ostvarivati u parničnom postupku, analogno propisima o zaštiti firme iz Zakona o poduzećima. Ova analogija je prihvatljiva stoga što bi bez obezbjeđivanja takve zaštite došlo u višestranačkom političkom sistemu, zbog identičnih naziva političkih stranaka, do konfuzije i onemogućavanja djelovanja onih stranaka koje su, ranijom registracijom, stekle pravo da se u političkom životu koriste registrovanim nazivom.

Direktora preduzeća, koje ima u cijelosti državni kapital, Imenuje upravni odbor, ali uz prethodnu saglasnost nadležnog organa (član 159. Zakona o preduzećima). Subjekat upisa je preduzeće sa sjedištem u FE3 iH, pa se na njega kao domaće preduzeće primjenjuju naprijed navedeni propisi, iako ga Je 1991. g. osnovalo preduzeće iz Splita.

Ovi dijelovi člana 16. pomenutog zakona ostali su nepromijenjeni sve do disolucije SFRJ, a prvi Zakon o deviznom poslovanju RBiH ("Službeni list Rbih, broj 2/92) sadrži identičan propis (sadašnji Zakon o deviznom poslovanju -"Službeni list RBiH", broj 10/94, 18 koji Je stupio na snagu 6.5.1994. godine ne sadrži takav propis).

Međutim, nižestepeni sudovi su, pravilno ocjenjujući da je u skladu sa odredbom člana 104. 200 posljedica ništa vnog ugovora restitucija, pogrešno primijenili pomenutu odredbu kada su tuženu obavezali da tužiteiju isplati dinarsku protuvrijednost 600 DM po kursu na dan presuđenja. Naime, u slučaju restitucije svaka strana vraća drugoj što je primila na osnovu ništa vnog ugovora odnosno na što se obavezala ništavnim ugovorom, pa polazeći od okolnosti da se tužena obavezala da vrati tužitelju 600 DM (koje je stekla bez pravnog osnova) dužna je da tužitelju vrati 600 DM ili da mu isplati dinarsku protuvrijednost po kursu na dan isplate kako je to tužitelj u tužbi.zahtijevao.

Sam Zakon o 25. Član 374. Zakona o obllgaclonim odnosima prometu nepokretnosti, na koji se poziva prvostepeni sud, u članu.2.§._ posebno tretlra stanove koje društveno pravno lice stavlja u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja, a u sudskoj praksi i ranijih privrednih sudova je zauzet stav da zahtjev za naplatu cijene Iz ugovora o prodaji stana izgrađenog za tržište, zaključenog između društvenih pravnih lica, zastarjeva za tri godine, u smislu člana 37 4. stav 1. 200 (zaključak sa X Koordinacionog sastanka privrednog sudstva Jugoslavije održanog 1979. godine).

Polazeći od rečenoga, J?Ečev od 1.1.1990. godine bilo je dozvoljeno ugovaranje novčane dinarske obaveze u visini_gj!Jfil.S.ke_gr tuvrijednosti određen iznos ne valute po 'l„: Jrs momentu ispunjenja obaveze. Međutim, ukoliko nije bila ugovorena valutna klauzula, odnosno navedeni način plaćanja, sud ne bi mogao po zahtjevu stranke dosuđivati revalorizovano potraživanje jer bi ovakvo suđenje bilo protivno odredbi člana 394. zao. Po mišljenju ovog suda propisivanje pravila o revalorizaciji je u domenu zakonodavca.

Ova zabrana je, međutim, brisana članom 11. Zakona o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (Sl. list SFRJ, broj 85/89), čija je primjena otpočela 1.1.1990. godine i članom 16. istoimenog zakona (Sl. list SFRJ, br. 82/90 i 96/91) koji se primjenjivao od 22.12.1990. godine do disolucije SFRJ.

Dakle, u vrijeme zaključenja konkretnog ugovora u julu 1991. godine nije bilo zabranjeno ugovaranje valutne klauzule, pa je prvostepeni sud morao doniJeti odluRu polazeći od ugovorene odredbe o načinu utvrđivanja dinarske obaveze tuženog. Ovo tim prije što ni po odredbama Zakona o deviznom poslovanju ("Službeni list RBiH", br. 1/92 i 13/94) i istoimenog zakona ("Službeni list RBiH", br. 10/94 i 13/94, sa kasnijim izmjenama i dopunama) ovakva zabrana nije propisana. Ugovorena valutna klauzula nije zabranjena ni odredbama člana 394. Zakona o obligacionim odnosima. Tuženi nije ugovorom o kreditu preuzeo obavezu isplate dinarskog iznosa u određenom broju novčanih jedinica, u kom slučaju se striktno primjenjuje princip monetarnog nominalizma izražen u toj zakonskoj odredbi, već je ugovorio dinarsku obavezu u iznosu koji će se na osnovu ugovorenih pokazatelja precizno odrediti u momentu ispunjenja.

Ovakva obaveza je u času ugovaranja odrediva što znači da ispunjava uslove propisane članom 46. stav 2. u vezi sa članom 50. stav 1. 200.

Stoga se iz smisla te odredbe i njene svrhe 30. povezane sa svrhom samog propisa u kome je sadržana i materijom koju uređuje, ne može doći do njenog tumačenja kako je revizija pokušava tumačiti. Uostalom, ako gašenje-saldacija iz razloga propisanih u stavku 1. točka 10. Odluke, koja se između ostalog vrši i "kad su devize na deviznom računu u cjelosti iskorištene" (po prirodi stvari isplata tada nije moguća) bez ikakve dvojbe ne može shvatiti isplatom sredstava, onda svakako ne može to značiti u stavku 2. točka 14. Odluke, samo stoga što je propisana iz drugog razloga, jer bi ispalo da u prvom stavku znači jedno, a u drugom nešto sasvim drugo, što je neprihvatljivo.

Ponašanje zakupca protivno odredbama ugovora može biti razlog za jednostrani odustanak zakupodavca od ugovora i kada nisu ispunjeni uslovi za otkaz (nije protekla godina dana od zaključenja ugovora na neodređeno vrijeme ili nije isteklo ugovorene vrijeme trajanja zakupnog odnosa, ako Je ugovor zaključen na određeno vrijeme).

Ovakav 22 način prestanka ugovora o zakupu regulisan je odredbom člana 34. navedenog zakona, ali tužilac nije podnio tužbu iz ovog osnova. Odredbom člana 31. stav 1. prvobitnog teksta Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija bilo je predviđeno da skupština opštine može propisati da zakupodavac može dati otkaz ugovora o zakupu poslovnih prostorija samo iz određenih razloga, ali je počev od 28.3.1992. godine ova odredba prestala da važi, jer je brisana odredbom člana 7. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Sl. list SRBiH", broj: 7/92). Prestankom važenja ove zakonske odredbe prestali su da važe i opštinski propisi zasnovani na toj odredbi. U smislu odredbe članova 27. i 28.

Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija otkaz je punovažan kada protekne otkazni rok, koji iznosi 6 mjeseci, ako drukčije nije određeno ugovorom.

Sudovi nižeg stupnja, zanemarujući postojanje Ugovora zaključenog izmedu Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih naroda o položaju Zaštitnih snaga UN u BiH, pogrešno uzimaju spomenuto vozilo Zaštitnih snaga kao vozilo Inozemne registracije koje nije osigurano od automobilske odgovornosti, pa slijedom toga pogrešnom primjenom članka 93. i 85. Zakona o osiguranju imovine i osoba, smatraju tuženu pasivno legitimiranom, te je obvezuju na plaćanje naknade štete.

Međutim, prema točki 12. tog ugovora, motorna vozila Zaštitnih snaga UN, uključujući sva vojna motorna vozila, plovila i letjelice, neće biti predmet registriranja ili izdavanja dozvola od strane Vlade BIH, što je uvjetovano time da sva pomenuta prometna sredstva posjeduju osiguranje protiv trećih osoba koje zahtijevaju određene zakonske odredbe. Iz te točke Ugovora dalje slijedi da sva navedena prometna sredstva Zaštitnih snaga spomenuto osiguranje posjeduju u momentu prelaska naše državne granice, jer bi se inače u tom momentu, u protivnom, morala registrirati ili za njih izdavati dozvola, pa na pravilno rješenje ovog spora nema nikakvog utjecanja činjenica da se štetni događaj odigrao dana 12.3.1993. godine, a Ugovor zaključen 15.5.1993. godine.

U smislu člana 272. stav 1. Porodičnog zakona, za obaveze koje je jedan bračni drug Imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni drug.

Argumentum a contrario, mora se zaključiti da postoji zajednička odgovornost bračnih drugova za obaveze koje u toku bračne zajednice preuzme jedan od bračnih drugova za potrebe sticanja zajedničke imovine u braku. Ovo posebno kada za takvu obavezu zna i drugi bračni drug, te koristi u zajedničkom interesu pozajmljeni novac. Ovakav stav posredno proizlazi i iz odredbe člana 270. stav 1. Porodlčnog zakona, po kojoj se kod diobe zajedničke Imovine svakom bračnom drugu uračunava u njegov dio srazmjerna vrijednost onog što se duguje po osnovu zajedničkog sticanja u braku. Ovo znači da do diobe, s obzirom na karakter zajedničke imovine, obaveze koje su preuzeli bilo oba bračna druga zajedno, ili svaki od..,; njih posebno, radi sticanja te Imovine, terete oba bračna druga kao solidarne dužnike, pa je tuženi, primjenom člana 414. stav 1.

Zakona o obligacionim odnosima, mogao biti 33. obavezan na ispunjenje cjelokupne obaveze. Ovakve obaveze se, dakle, do diobe moraju tretirati jednako kao i obaveze iz člana 273. Porodlčnog zakona.

Odlukom o potvrđivanju imenovanja Vlade Federacije BiH ("Sl. novine Federacije", broj 1/96 od 1.2.1996. godine) potvrđeno Je i imenovanje ministra finansija.

Kako se Poreska uprava nalazi u sastavu Ministarstva 36 finanslja (član 7. stav 2. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave) to je sa danom potvrđivanja Imenovanja ministra finansija (1.2.1996. godine) počela sa radom i Poreska uprava u sastavu Ministarstva finansija FBiH, a prestala sa radom Poreska uprava - Središnji ured Ministarstva RBiH. Prema tome, a u skladu sa navedenim propisima, o tužločevoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa, morala je da odlučuje Ministarstvo finansija Federacije BIH - Poreska uprava, a ne Ministarstvo finansija RBiH - Poreska uprava - Središnji ured, koje je odlučivalo o žalbi i donijelo osporeno rješenje. Stoga je osporeno rješenje nezakonito, jer Je doneseno od strane stvarno nenadležnog organa, (član 10. stav 1. tačka 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima), koji Je na svoju nadležnost bio dužan da pazi po službenoj dužnosti, čime su povrijeđena pravila upravnog postupka iz člana 25. stav 1. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku (a što predstavlja i razlog za poništavanje po pravu nadzora - član 263. stav 1. tačka 1.

ZUP-a), pa ga je valjalo poništiti na osnovu člana 39. stav 2. preuzetog ZUS-a, ne ulazeći u ispitivanje pravilne primjene materijalnog prava u osporenom aktu o ovoj upravnoj stvari. Tužilac prigovor stvarne nenadležnost! tuženog nije istakao u blagovremeno podne- 43. senoj tužbi, ali Je sud Ipak iz to razloga poništio osporeno rješenje (ne upustajući se u merltomo rješavanje stvari) budući da se upravni akt poništava kao nezakonit zbog nenadležnosti organa i onda kada se u tužbi posebno ne ističe taj osnov pobijanja, ali se u tužbi tvrdi da je osporeni akt nezakonit i traži njegov poništaj, što uključuje mogućnost svih osnova pobuanja iz člana 10. preuzetog ZUS-a, a sud inače nije vezan razlozima tužbe (član 40. stav 1.

ZUS-a)".

Smatralo se da je prillJ]eria ove stope neadekvatna ako je dug izražen u stranoj konvertibilnoj stabilnoj valuti, pa i kada se primjenjuje domaće pravo. Jedinstveno je nastavljeno sa primjenom zaključka usvojenog na XXI Koordinacionom sastanku privrednog sudstva Jugoslavije održanom od 25: do 27. maja 1988. godine u Đakovicl (objavljen i u Biltenu sudske prakse VS BiH broj 3/88), po kome se na potraživanja izražena u stranoj valuti, ukoliko se u sporu primjenjuje domaće pravo, zatezna kamata obračunava po stopi koju na štedne uloge po viđenju odgovarajuće strane valute plaća banka zemlje valute. Ovakva je praksa nastavljena i nakon sticanja nezavisnosti Bosne I Hercegovine, jer je domaća valuta dugi period bila depresirana I 24 u inferiornom odnosu prema konvertibilnoj stranoj valuti. Za taj period je, međutim, karakteristično proširenje obima plaćanja u stranoj valuti (posebno DEM), pa I legalno (na osnovu odredaba Zakona o prodaji robe za strana sredstva plaćanja iz 1992. god. i Zakona o kupovini i prodaji određenih roba i za strana sredstva plaćanja iz 1993. god.). Ugovaranje novčane obaveze u stranim sredstvima plaćanja pogotovu je prošireno nakon široke legalizacije 1994. godine bezgotovinskog plaćanja u DEM u unutrašnjem platnom prometu, da bi u 1995. god. ova valuta bila propisana kao isključivo obračunsko sredstvo, Z.akollom o u11utrašnJem 7JtatRem prometu, objavljenim u Sl. novinama Federacije BiH broj 2/95. Sudovi su primjenjivali naprijed spomenuti zaključak modifikovan utoliko što se kao pokazatelj uzimala stopa kamate na štedne uloge po viđenju koju plaćaju poslovne banke u sjedištu povjerioca (dakle, domaće), jer se smatralo da ta stopa adekvatnije izražava gubitak domaćeg povjerioca ako novčana obaveza izražena u stranoj valuti nije na vrijeme ispunjena. Dosuđivanje zatezne kamate po stopi iz preuzetog Zakona o visini stope zatezne kamate zadržano Je samo kod potraživanja koja glase na domaću valutu ukoliko ispunjenje dosuđenog potraživanja nije valutnom klauzulom bilo vezano za određeni iznos strane valute. Ovo je bilo i razumljivo jer je eskontna stopa, koja predstavlja osnovicu stope zatezne kamate, bila izrazito visoka. Tako je po odlukama NB BIH o kamatnim stopama ova stopa iznosila od 16.8.1992. god..2Q% mjesečno, od 1.7.1993. god. 44% mjesečno, od 30.7.1994. god. 40% mjesečno od 26.12.1994. god. 20% mjesečno, a od 1.5.1995. god. 10% mjesečno. Karakteristično je, međutim, opadanje eskontne stope (to je stopa koju centralna banka utvrđuje na kredite iz primarne emisije I predstavlja osnovicu za utvrđivanje cijene bankarskog kredita), do koga dolazi u toku 1994. i 1995. god. Poslije novčane reforme redinom 1994. god. dolazi, naime, do jacan a unosu aomace v e i vidnog smanJen stabilnosti deviznog kursa (kako zvaničnog, tako i on g __ na crn_qm tržištu) jer se primarna emIsI1a sve više zasniva na deviznoj rezervi Centralne banke. Ovo vodi daljnjem upadljiv m smanjenju eskontne stope, pa se ova snizava od 1.7.1995. god. na 10% tromjesečno, od 1.4.1996. god. na 20% godišnje i od 1.1.1997. god. na 10% godišnje, uz zadržani konformni metod obračuna svakog mjeseca. Sličan razvoj je ispoljen i u Herceg Bosni. Na tom području do 15.12.1993. godine promet se obavljao u HRD, a od tog datuma ravnopravno u HRD i DEM, da bi počev od 30.5.1994. godine u platnom prometu ravnopravno učestvovale tri valute: kune, DEM i USD, a od 1.7.1995. god. kune i DEM, Odlukom Vlade HZ, kasnije HR Herceg Bosne, određivana je stopa zatezne kamate i ona je iznosila do 31.8.1992. oko 15% mjesečno, do kraja 1992. godine između 26 i 30% mjesećno, od 1.1.1993. godine 34% mjesečno, da bi naglo pala od 30.5.1994. god. na 30% godišnje, a od 18.11.1994. god;_ na 22% godišnje. Sudovi na ovom području su do 30.5.1994. godine dosuđivali zateznu kamatu po stopi određenoj odlukom Vlade samo na potraživanja u domaćoj valuti a isto kao i sudovi u RBiH na potraživanja u stranoj valuti, da bi od 30.5.1994. god. dosuđivali zateznu kamatu. na sva potraživanja po stopi određenoj odlukom Vlade. U toku perioda pojačanog stabiliziranja domaćeg novca i liberalizovanog plaćanja stranom valutom u domaćem platnom prometu, donosi se novi Zakon o visini stope zatezne kamte (objavljen u "Službenim novinama Federacije. BiH" broj H fQe-od.J-TO 1996. _ d.) koji je stupio na snagu da!)Om o Jave. Po. odre?bama ovog zakona, dužnik koJI zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze, duguje zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate, po stopi koju propisuje Vlada Federacije BiH. Vlada FBiH je Odlukom o visini stope zatezne kamate objavljenoj u "Službenim novinama Federacije (ih" broj 25/96 od 23.12.1996. god. od redna ovu što u na 28%, ne pr jaći da se radi o godišnjoj ili mjesečnoj stopi. Kako je, međutim, odredbama člana I. stav 2. pomenutog zakona, propisano da se za razdoblje kraće od godinu dana J)rim'en u e konformni način obračuna ama e, može se 'za]ucitl da je Zakonom propisana zatezna kamata po stopi na godišnjem nivou. U članu 1. stav 1. novog Zakona, propisano je međutim, da se zatezna kamata po odredbama ovog zakona plaća na novčane obaveze iz dužničko-povjerilačkih odnosa zasnovanih na uqovorima u privredi (pojam ovog ugovora je dat u članu 25. stav 2. 200), što je eonovlJeno I u Odluci Vlade, a po odredbama člana 3. Zakona, danom njegovog stupanja na snagu prestaje primjena propisa o visini stope zatezne kamate koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH. Poslije stupanja na snagu pomenutog Zakona (a (?dlukom) postavlja se pitanje kako dosuđIvatI zateznu kamatu na novčane tražbine koje ne potiču iz ugovora u privredi te da li po odredbama novog Zakona dosuđivati 1 zateznu kamatu na novčane trz!ne u strnoj valuti, odnosno domaćoj, ali čija se visina utvrđuje po kursu strane valute u momentu ispunjenja, ukoliko se zasnivaju na ugovorima u privredi. Po odredbama člana 277. stav 1. 200 kojj novim. Zakonom nije izmijenjen, svaki dužnik novčane obaveze duguje u slučaju docnJe zateznu kamatu po stopi određenoj zakonom. Ako bi se član 3. novog Zakona shvatio dosl?vno, proizilazilo bi da od njegovog stupanJa na snagu, zakon više ne određuje stopu zatezne kamate na novčane tražbine koje se ne zasnivaju na ugovorima u privredi, pa u ovom dijelu član 277. stav I. 200 postaje neprimjenjiv. Mislim da je ovo neprihvatljivo i predlažem da se član 3. novog Zakona protumači tako da prestaje primjena preuzetog Zakona o visini stope zatezne kamate samo u dijelu koji je regulisan novim Zakonom, a do daljeg, u odnosu na ostale novčane tražbine, dosuđuje zatezna kamata po dosadašnjem Zakonu (po stopi u visini eskontne stope uvećane za 20%) ako su tražbine u BH dinarima, a ako su u kunama po stopi od 22% godišnje. Na ovaj način bi stopa zatezne kamate za ove tražbine bila niža, ali je i opravdano da se da veća naknada povjeriocima koji profesionalno posluju na tržištu, kada tražbine potiču iz njihovih međusobnih odnosa. Ostaje otvoreno pitanje šta ubuduće sa traž_binan: ia str '!noj valuti ili u domaćoj kada se!spur1.enje veze za kurs strane valute. s obzirom na momenat. u kome je stupio na snagu novi Zakon (široko legalno plaćanje u stranoj valuti - DEM, tako da je postala alterna v o platežno sredstvo, pogotovo kod tražbina iz ugovora u privredi i stabilan kurs DEM i domaće valute), mislim da novi Zakon treba primjenjivati i kod dosuđivanja zatezne ar12 ate na tražbine iz ugovora u privredi Izražene u stranoj valuti ili domaćoj sa valutnom _ klauzulom. Ovim bi se stopa značajno povecala u odnosu na dosada dosuđivanu ali je dosadašnja i bila preniska i stoga ner; alna (oko 3% godišnje, što je daleko ispod stope zatezne kamate u samoj SR Njemačkoj, gdje iznosi 7% godišnje). Mislim, da bi bilo poželjno s obzirom na naprijed iznijete okolnosti, odustati od dosadašnje prakse u pogledu dosuđivanja stope zatezne kamate i na tražbine u stranoj valuti ili sa valutnom klauzulom, i kada ne potiću iz ugovora u privredi, jer više nema razlog za nejednako postupanje u ovoj oblasti, kada se radi o primjeni domaćeg prava. Mogli bismo se opredijeliti za stav da se i na ove tražbine dosuđuje zatezna kamata očev od 1.4.1996iod. po eskontnoj stopi B B1A uvećanoj za:.! %, ako je strana valuta alternacija BH dinaru, a po stopi određenoj Odlukom Vlade od 30.5.1994. god. ako Je alternacija kuni, te da se ovako nastavi i nakon stupanja na snagu sadašnjeg Zakona o visini stope zatezne kamate. Od tlh datuma su, naime, stope utvrđivane na godišnjem nivou I u smanjenom obimu, tako da su izražavale realno obeštećenje za zakašnjenja u plaćanju I obaveza izraženih u stranoj valuti. Predlažem da građansko-upravno odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH usvoji, u smislu člana 19. Zakona o Vrhovnom sudu Federacije BIH, slijedeći ZAKLJUČAK I. PovJeriocima potraživanja izraženih u BH dinarima ili kunama, koja ovora u privredi, pripada zatezna kamata i nakon stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije Bih, broj 18/96), dana..1.10.1996. god, po stopi i načinu obračuna određen im dotadašnjim propisima (po eskontnoj stopi NB BIH uvećanoj za 20% za potraživanja u BH D, a po stopi od 22% godišnje za potraživanja u kunama). 11'. Povjeriocima potraživanja izraženih u DEM ili drugoj stranoj konvertibilnoj valuti, kao i povjeriocima potraživanja izraženih u BHD ili kunama, ako je ugovorena ispunjenje po kursu strane valute (valutna klauzula), ukoliko treba primijeniti domaće pravo, zatezna kamata se obračunava po stopi kao I na 34. Na sjednici gradansko-upravnog odjela Vrhovnog suda Federacije BiH, održanoj dana, 25. lipnja 1997. godine, temeljem članka 19. potraživanja izražena u domaćoj valuti i to za potraživanja od dužnika sa područja na kome Je domaće platežno sredstvo BHD, počev od 1.4.1996. god, a za potraživanja od dužnika sa područja na kome je domaće platežna sredstvo kuna, od 30.5.1994. godine. Do tada, zatezna kamata na ova potraživanja se plaća po stopi koju na štedne uloge po viđenju odnosne strane valute plaćaju komercijalne banke u prebivalištu, odnosno sjedištu povjerioca. Na potraživanja iz ove tačke koja potlću Iz ugovora u privredi, počev od dana 1.10.1996. godine, povjerioclma pripada zatezna kamata po odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BIH", broj 18/96). Zakona o Vrhovnom sudu Federacije BiH, donesen je ZAKLJUČAK I. Vjerovnicima tražbina koje ne potječu Iz ugovora u privredi, a glase na BH dinare ili kune, pripada zatezna kamata i nakon stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BIH", broj 18/96) dana 01.10.1996. godine, po stopi I metodu obračuna reguliranim dotadanjim propisima (po eskontnoj stopi NB BiH uvećanoj za 20% za tražbine u BHD, a po _§!Qpi.od. 22% godišnje _2:11 tražbine u kunama). li. Vjerovnicima tražbina koje glase na DEM ili drugu inozemnu konvertibilnu valutu, kao i vjerovnicima tražbina koje glase na BH dinare ili kune, ali Je ugovoreno ispunjenje po kursu strane valute (valutna klauzula), ukoliko je mjerodavno domaće pravo, zatezna kamata obra-čunava se po stopi i metodu obračuna kao i na tražbine u domaćoj valuti i to za tražbine od dužnika sa područja na kome je pretežite domaće plaćevno sredstvo BH dinar, Jtid 01.04.1996, godine, a za tražbine od uznika S_g_ područja na kome je pretežita domaće plaćevno sredstvo kuna, od 30.05.1994. godine. I Do tada, zatezna kamata na ove tražblilie obračunava se po stopi koju na štedne uloge po viđenju odnosne inozemne valute plaćaju komercijalne banke u prebivalištu, odnosno sjedištu vjerovnika. Na tražbine iz ove točke koje potječu iz ugovora u privredi, od 01.10.1996. godine vjerovnici imaju pravo na zateznu kamatu po propisima Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96).

Dana 01.10.1996. godine objavljen Je i stClpio na snagu Zakon o v1sln1 stope zatezne kamate (službene novine Federacije BIH, broj 18/96), po kome dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obveze koja potječe iz dužničko-vjerovničklh odnosa utemeljenih na 26 ugovorima u privredi, duguje zateznu kamatu po stopi koju propisuje Vlada Federacije BiH. Ovim zakonom je propisano i da danom njegovog stupanja na snagu prestaje primjena propisa o visini stope zatezne kamate koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije BIH. Do stupanja na snagu ovog zakona, na teritoriju Federacije BiH na kome su se primjenjivali propisi Republike Bosne i Hercegovine, a na kome je domaće plaćevno sredstvo bio BH dinar, zatezna kamata na tražbine u domaćoj valuti bez obzira na podrijetlo određivala se po propisima Zakona o visini stope zatezne kamate ("Sl. list SFRJ", broj 57/89), preuzetog kao zakon RBiH (po eskontnoj stopi Narodne banke BiH uvećanoj za 20%, putem konformnog obračuna). Na području Herceg Bosne, na kome je kao domaće plaćevno sredstvo korišten hrvatski dinar, a potom kuna, zatezna kamata se određivala po stopi koju je propisivalo isprva Hrvatsko vijeće obrane, a potom Vlada HR Herceg-Bosne, također za sve tražbine bez obzira na pravni temelj. Pomenuti propisi su primjenjivani i nakon stupanja na snagu Ustava Federacije BiH, sukladno prijelaznoj odredbi iz članka 5. stavak 1. ovog Ustava. U sudskoj praksi postala je upitna da li nakon stupanja na snagu Federalnog Zakona o visini stope zatezne kamate, vjerovnici tražbina kojima nije temelj ugovor u privredi, imaju pravo na zateznu kamatu i ako imaju, po kojoj stopi. Po odredbama Zakona o obveznim odnosima (članka 277. stavak 1.), dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Ova odredba se primjenjuje i sada na cijelom području Fe6 eracije.BiH. Polazeći od ove zakonske norme, mora se zaključiti da se i nakon stupanja na snagu federalnog zakona o visini stope zatezne kamate, na teritoriju Federacije BiH primjenjuju dosadarijl propisi o visini stope zatezne kamate kod tražbina koje ne potiječu iz ugovora u privredi, jer za ove tražbine novim zakonom nije utvrđena stopa zatezne kamate. Ne bi bio prihvatljiv zaključak da je, stupanjem na snagu federalnog zakona o visini stope zatezne kamate, prestala mogućnost dosude ove kamate na tražbine koje nisu spomenute u federalnom zakonu, jer bi to značilo neprimjenjivanje temeljne odredbe iz koje proizilazi pravo vjerovnika na zateznu kamatu u slučaju docnje dužnika. Iz ovih razloga usvojen je zakijučak pod točkom I. Stopa zatezne kamate na tražbine u kunama od 22% godišnje utvrđena je posljednjom Odlukom Vlade HR Herceg Bosne, sa djejstvom od 18.11.1994. godine i od tada nije mijenjana, pa će se po ovoj stopi nastaviti obračun zatezne kamate na tražbine koje ne potječu iz ugovora u privredi, a na ovakove tražbine koje glase na BH dinare, po eskontnoj stopi NB BiH uvećanoj za 20%, sve dok zakonom Federacije BiH ne bude drukčije propisano jedinstvena za teritoriju Federacije BiH. U sudskoj praksi je zauzimano jedinstvena stajalište da se pozitivno-pravni propisi o visini stope zatezne kamate oenose samo na novčane tražbine u domaćoj valuti. Ovo stoga što je ova valuta bila nekonvertibiina i depresirana, novčani sustav je bio karakteriziran visokom inflacijom i stalnim obezvrijeđivanjem domaćeg novca, pa je samo tim novčanim tražbinama bila primjerena visoka stopa zatezne kamate. Ovakovo stajalište sudova zadržana je i nakon disolucije SFRJ, na cijelom teritoriju BiH koji sada čini teritorij Federacije BiH, pa su sudovi na tražbine u stranoj valuti u slučajevima kada je mjerodavno domaće pravo dosuđivali zatezne kamate po stopi koju komercijalne banke u prebivalištu, odnosno sjedištu vjerovnika koriste kod obračuna kamate na štedne uloge po viđenju u odnosnoj stranoj valuti. Smatralo se da je ovako obračunata zatezna kamata primjerena prosječna naknada zbog zakašnjenja dužnika u ispunjenju obveze isplate strane valute. Na isti način se sudilo i kod tražbina izraženih u domaćem novcu, ali kada je ispunjenje bilo zavisno od kursa strane valute u tom momentu (kod ugovora sa valutnom klauzulom), jer se ovakovim ugovaranjem osiguravala neumanjena vrijednost glavne tražbine. Ovakova praksa je imala puno opravdanje u prilikama kada je eskontna stopa NB BiH znala doseći i 44% mjesečno, a stopa zatezne kamate u Herceg-Bosni 34% mjesečno (tijekom 1993. god.). U kasnijem periodu, međutim, dolazi do tabilizacije domaće valute i čvrstog deviznog tečaja, a široko se liberalizuje plaćanje u stranoj valuti iQ_EM)....+ u unutarnjem platnom prometu l'niieđu domaćih pravnih subjekata (pravnih i fizičkih 'osoba). Kao izraz ovih promjena dolazi i do izrazitog pada stope zatezne kamate, tako da se na teritoriju Herceg-Bosne na kome je pretežita domaće plaćevno sredstvo kuna stopa zatezne kamate počev od 30.05.1994. godine, određuje na 30% godišnje, a počev od 22.11.1994. godine na 22%. Nešto usporeniji je ovakav razvoj na teritoriju na kome je pretežita plaćevno sredstvo BH dinar, te na ovom teritoriju eskontna stopa NB BiH, na temelju koje se izračunava stopa zatezne kamate, određuje se na godišnjem nivou od 01.04.1996. godine i to najprije na 20%, a od 01.01.1997. godine na 10%. Zakljućeno je da od momenta kada je otpočelo utvrđivanje stopa na gpdi r, jem nivou i u smanjenom-obujmu, tako da zatezna kamata obrač'unata po tim stopama predstavlja realno obeštećenje i za zakašnjenja u plaćanju novčanih obveza u stranoj valuti ili domaćoj, ali sa valutnom klauzulom, nema više razloga za nejednako postupanje kod određivanja stope zatezne kamate zavisno od toga na koju valutu glasi. l obveza, naravno ukoliko je - mjerodavno domaće pravo. Iz ovih razloga je donesen zaključak u stavku jedan pod li. Dosljedno prednjem stajalištu, usvojen je u stavku 2. pod li. i zaključak da se kod ovih tražbina, ukoliko potječu iz dužnlčkovjerovnlčkih odnosa utemeljenih na ugovorima u privredi, određuje stopa zatezne kamate po propisima Zakona o visini stope zatezne kamate (službene novine Federacije 28 Bih, broj 18/96) -od dana stupanja na snagu tog zakona (dana 01.10.1996. god.). Ta stopa je određena Odlukom Vlade Federacije BIH ("Službene novine Federacjj BiH", broj 25/96) na 28% god, šnje. sam organ postupajući u skladu sa odredbama člana 136. stav 3, 168. i 169. ZUP-a. Prvostepeni organ je u obrazloženju svog rješenja naveo, a to je prihvatila i tužena odbijajući tužiočevu žalbu, da se nije moglo utvrditi i ocijeniti da li je kod tužioca za vrijeme dok se nalazio u OS Armije BiH došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja koje bi bilo u uzročnoj vezi sa učešćem u OS, jer nedostaje medicinska dokumentacija o zdravstvenom stanju tužioca prije stupanja u Oružane snage Armije BiH. To znači da u pogledu tužiočevog zdravstvenog stanja prije stupanja u Armiju BiH nije utvrđeno pravo stanje stvari (materijalna istina) koje bi predstavljalo osnov za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja u smislu člana 7. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku, nego da je prvostepeno, odnosno osporeno drugostepeno rješenje, zasnovano na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Organi uprave su mogli da odbiju tužiočev zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava po tom osnovu samo u slučaju da su, u skladu sa naprijed citiranim odredbama preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog dokazivanja, došli do potpunog uvjerenja da je tužilac i prije stupanja u OS Armije BiH bolovao od svih ovih bolesti od kojih sada boluje, te da do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i pojave novih bolesti, nije došlo zbog učešća u OS Armije BiH (nego da je to rezultat uobičajenog toka bolesti, odnosno razloga koji nisu u uzročnoj vezi sa učešćem u OS Armije BiH), te da, eventualno kod tužioca ne postoji invaliditet u onom procentu koji mu daje pravo na sticanje svojstva ratnog vojnog invalida. Kada je tužilac tokom upravnog postupka tvrdio, a što ponavlja i u tužbi, da je prije stupanja u OS Armije BiH bio potpuno zdrav, te da je oslobođen služenja redovnog vojnog roka u bivšoj JNA (što mora biti davno, jer je 37. rođen 1929. godine) i da su bolesti od kojih sada boluje (hepatitis chr. evolutiva, lumboishialgia, diabetes mellitus, prostatis, gastritis) nastale za vrijeme učešća u Armiji BiH i u vezi sa tim učešćem, te predlagao dokaze za ovakve svoje tvrdnje uvidom u rješenje o oslobađanju od služenja redovnog vojnog roka i medicinsku dokumentaciju na osnovu koje je to rješenje doneseno, i zdravstveni karton od prije stupanja u OS Armije BiH, onda su organi uprave ove dokaze morali pribaviti bilo od tužioca - ako ih posjeduje ili su mu dostupni, a ako nisu da ih sami pribave, jer ih na to obavezuju odredbe člana 136. stav 3, 168. i 169. preuzetog ZUP-a. U osporenom rješenju se navodi i to da bolesti od kojih tužilac boluje nisu ni objektivizirane kliničkim i laboratorijskim pretragama, ali ako je drugostepeni organ smatrao da su za pravilno rješenje spora potrebne i ove pretrage (osim specijalističih nalaza i nalaza Klinike za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma KCV S., koji se nalaze u spisima predmeta), onda je trebalo da uputi tužioca da izvrši i te pretrage i da nalaze priloži uz svoj zahtjev, jer se radi o dokazima koje je moguće vrlo lako pribaviti, a ne i iz razloga što tužilac nije priložio i te nalaze, odbiti zahtjev tužioca. Donoseći rješenja koja nisu u skladu sa naprijed citiranim odredbama preuzetog ZUPa, organi uprave su povrijedili navedena pravila upravnog postupka, a drugostepeni organ još i pravila iz člana 242. stav 1. preuzetog ZUP-a, jer je prihvatio nepotpuno utvrđeno činjenično stanje umjesto da je upotpunio činjenično stanje bilo sam bilo preko prvostepenog organa, kako mu to nalažu odredbe tog člana. Zbog toga je ovaj sud, uvaženjem tužbe, poništio osporeno rješenje na osnovu člana 39. stav 2. i 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima, s tim da se postupi po primjedbama suda i nakon toga donese novo zakonito i pravilno rješenje o tužiočevom zahtjevu".

Nadalje, da li se radi o pravosnažnom rješenju stvari, što može biti razlog za donošenje rješenja po članu 125. stav 2. preuzetog ZUP-a, treba cijeniti sa aspekta člana 12. tog zakona, kojim je izričito propisano da je pravosnažno ono rješenje, koje ima formalnu pravosnažnost, a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze (materijalna pravosnažnost), što znači da se materijalna pravosnažnost ne odnosi na tzv. negativna rješenja (kojim je odbijen zahtjev stranke, kao u konkretnom slučaju kada je u pitanju zahtjev tužioca za deeksproprijaciju), budući da se takvim rješenjima ne stiče nikakvo pravo niti halažu obaveze, kako za stranku tako ni za treća lica.

Prema tome, 38. ako je ranijim rješenjem zahtjev tužioca za deeksproprijaciju konačno i odbijen (a to će biti ukoliko je tužiocu uručeno rješenje tuženog od 29.8.1991. godine) nema smetnji da on podnese isti zahtjev u istoj stvari, pa je nadležni organ dužan da o takvom zahtjevu, ukoliko je podnesen u okviru roka iz člana 32. stav 7. Zakona o eksproprijaciji, a na osnovu činjenica koje utvrdi, donese meritorno rješenje, a ne da ga odbaci, pri čemu će svakako uzeti u obzir novo nastale činjenice i okolnosti, koje je stranka u zahtjevu Istakla, kao i novi propis ako je raniji propis u međuvremenu izmijenjen vodeći računa o odredbama člana 32. stav 4, 5. i 7. Zakona o eksproprijaciji. Pri tome, valja ukazati da su za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stepenu stvarno nadležni opštinski organi uprave (član 18. stav 2. preuzetog ZUP-a), pa je tuženi, kao drugostepeni organ, odlučujući u prvom stepenu povrijedio načelo dvostepenosti izražena u članu 11. tog zakona, dakle povrijedio Je pravila upravnog postupka na štetu tužioca.

S obzirom na Iznijete razloge, a da bi nadležni upravni organ (prvostepeni) postupio u skladu sa primjedbama i uputama suda nakon što mu tuženi ustupi predmet na rješavanje, sud je, djelimičnim uvaženjem tužbe, poništio tačku 2. dlspozitiva osporenog rješenja na osnovu člana 42. stav 2. u vezi sa članom 39. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima".

a..., takav enčanih, slučaju a o ac a Tužiteljica Je u zahtjevu navela da je u matičnim knjigama vjenčanih Opštine T. i vjenčanom listu navedeno da je ona dana 28.6.1958. godine zaključila brak sa V.

P., sinom M. i M., rođenim u S. 9.6.1921. godine, iako je tada zaključila brak sa V. P., sinom L. i L., rođenim u S. 24.7.1925. godine, te da je isto uplsano i u župskom uredu T. 9.12.1959. godine, jer je nakon građanskog, zaključila I crkveni brak. Zato Je zahtjevom od 14.4.1995. godine tražila da se u matičnoj knjizi vjenčanih za Opštlnu T. izvrši odgovarajuća Ispravka. Tužiteljica je odmah nakon toga, dana 14.6.1995. godine, podnijela i tužbu Osnovnom sudu T. za utvrđenje da nije zaključila brak sa V. P., sinom M. IM., a njen tužbeni zahtjev je usvojen pravosnažnom presudom tog suda broj P- 431/95 od 21.12.1995. godine, pa kako je tom presudom naloženo Matičnom uredu Opštine T. da u matičnoj knjizi vjenčanih za 1958. godinu pod rednim brojem 223. izvrši brisanje V.

P., sina M. i M., kao ženika, za pretpostaviti Je da je ovo i učinjeno. Prema 39. tome, u matičnoj knjizi vjenčanih više nije upisan ni brak tužiteljice sa V. P., sinom M. i M., a brak sa V.P., sinom L. i L., nije ni bio upisan. Tužiteliica, dakle, tražj e ispcavlw upisa, ne o pot uno novi upis, koii se u om suca u, bu uc1 da Je "v. P., sin L. i L., mro, može7Zvršiti samo na Q50PYIJ pi:.. vosnažne sudske presude, a u skladu-sa oorecioa ___,, ---. -z na uz eni list SRBIH", br. 21/79, 42/89) kojim Je predviđeno pravo na tužbu za utvrđenje postojanja braka licu koje za to ima pravni interes a u vezi sa članom 1. preuzetog Zakona o parničnom postupku I člana 34. stav 1. tačka 10. Zakona o redovnim sudovima (službeni list SRBiH", br. 19/86, 25/88, 33/89 i "Službeni list RBiH", br. 6/92, 11/92, 19/93, 13/94).

Iz izloženog slijedi da tuženi nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, pa je sud zato tužbu odbio primjenom člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima".

Objavljena odluka u navedenom službenom listu nema obrazloženja zakonskog osnova po kojem je tužilac razriješen, a tužilac u tužbi tvrdi da mu tuženi tu odluku nije dostavio nego da je za njeno postojanje saznao iz službenog - lista dana 2.10.1995. godine.

Pošto tuženi nije sudu dostavio traženi spis sud nije imao dokaza o tome da je tužiocu lično uručen osporeni akt za clje donošenje je on očigledno saznao, kao i za njegovu sadržinu, iz službenog lista dana 2.10.1995. godine, pa s obzirom da je tužbu predao sudu 5.10.1995. godine, prihvatio je da je tužba predata u zakonskom roku. Ovo iz razloga što Je odredbama člana 24. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja je podnosi. Pravna situacija kada je upravni akt donesen a nema dokaza da je stranci lično dostavljen, uz očiglednu okolnost da je stranka saznala za doneseni akt i njegovu sadržinu, kao što Je u konkretnoj upravnoj stvari, mora se upodobiti lično izvršenoj dostavi i time prihvatiti da Je dostava osporene odluke Izvršena tužiocu dana 2.10.1995. godine, pa prema tome i predata u zakonom predviđenom roku.

Ne može se prihvatiti pravni stav tuženog iznesen u odgovoru na tužbu da po tužbi tužioca nema mjesta upravnom sporu iz razloga što je u vrijeme donošenja osporene odluke važio Zakon o neprimjenjivanju Zakona o upravnim sporovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92 i 13/94). Ovaj zakon je bio na snazi od 15.6.1992. godine do 2.9.1995. godine kada je prestao da važi na osnovu (čl. 1. i 2.) Zakona o prestanku važenja Zakona o neprlmjenjivanju ZUS-a (službeni list Rbih, broj 33/95), te je osporena odluka od 15.9.1994. godine donesena za vrijeme njegovog važenja. Međutim, odredbe člana 1. tog zakona, da se ZUS koji je preuzet kao republički zakon neće primjenjivati za vrijeme 40. neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, osim odredaba koje se odnose na upravne stvari u kojima žalba nije dopuštena ili nadležni organ po zahtjevu ili žalbi stranke nije donio odgovarajući akt, ne mogu se tumačiti kako to čini tuženi - da lišavaju stranke prava da pokreću i vode upravni spor u upravnim stvarima u kojima lm je ZUS to pravo priznato.

Pravilnim tumačenjem citiranih odredaba može se zaključiti da stranke kojima je takvo pravo priznato odredbama ZUS-a isto neće moći da ostvaruju za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, odnosno u periodu od 15.6.1992. do 2.9.1995. godine, uz izuzetak stranaka u upravnim sporovima u kojima žalba nije dopuštena ili nadležni organ po njihovom zahtjevu ili žalbi nije odlučio, koje će i u tom vremenskom periodu moći da tužbom pokreću I vode upravni spor. Predmetna upravna stvar upravo predstavlja izuzetak od pravila propisanog članom 1. navedenog zakona jer protiv osporene odluke tuženog nije dopuštena žalba, što proizilazi iz odredaba člana 23. Zakona o preuzimanju Zakona o opštem upravnom postupku ("Službeni list RBiH", broj 2/92) kojima je izmijenjen član 224.

ZUP-a i stav 2. propisano da se protiv rješenja Skupštine RBiH (osporeni akt donesen u funkciji te skupštine) i Vlade RBiH ne može izjaviti žalba, a stav 3. istog člana, da se može ako žalba nije dopuštena neposredno pokrenuti upravni spor. Mogućnost pokretanja i vođenja upravnog spora protiv prvostepenog upravnog akta protiv koga nema mjesta žalbi predviđena Je i odredbom člana 7. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima".

Obje ljekarske komisije imale su u vidu cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o oboljenju i liječenju tužioca i dale potpuno saglasne nalaze i mišljenja, pa upravni organi nisu imali nikakvog opravdanog razloga da sumnjaju u objektivnost njihovih nalaza i mišljenja, posebno u nalaz drugostepene ljekarske komisije kao najvišeg stručnog tijela u toj oblasti. Tužilac nije ponudio nikakvu novu medicinsku dokumentaciju kao dokaz da bi mu u spornom periodu od 1. 7. 1994. godine do 30. 4. 1997. godine trebalo priznati veći procenat vojnog invaliditeta od 20%, a ukoliko takvu dokumentaciju posjeduje može je predočiti nadležnim ljekarskim komisijama u nastavku upravnog postupka poslije 30. 4. 1997. godine i tražiti priznanje većeg procenta invaliditeta od samog početka bolesti. Ovo iz razloga što prvostepeno rješenje predstavlja privremeno rješenje doneseno na osnovu člana 217. stav 1. preuzetog Zakona o opštem upravnom postupku, kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi na podlozi podataka koji postoje u času njegovog donošenja, pa se nakon okončanja upravnog postupka i konačno utvrđenih činjenica donosi trajno rješenje kojim se zamjenjuje privremeno rješenje.

Iz iznesenih razloga ovaj sud nalazi da osporenim rješenjem, kojim je osnaženo prvostepeno rješenje, nije odlučeno na štetu tužioca jer su upravni organi donijeli svoje rješenje na osnovu potpuno i pravilno utvrđenih svih odlučnih činjenica u ovoj upravnoj stvari i uz pravilnu primjenu materijalnih propisa na koje su se pozvali u rješenjima. Zato je tužba tužioca primjenom člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima odbijena kao neosnovana.

Odredbom člana 91. alineja 3. Zakona o redovnim sudovima (ZRS) predviđeno je da će sudija biti razriješen od sudijske dužnosti prije isteka vremena za koje je biran ako se utvrdi da je izvršio tešku povredu dužnosti, odnosno ugled sudijske funkcije.

Taj zakonski osnov za razrješenje tužioca dužnosti sudije u Okružnom vojnom sudu u B.L. naveden je u osporenoj odluci objavljenoj u "Službenom listu RBiH", bez obrazloženja o utvrđenim činjenicama i okolnostima iz kojih bi prolzllazilo da je počinio težu povredu radne dužnosti. Tužilac u tužbi navodi da mu nisu poznate činjenice i okolnosti na osnovu kojih je razriješen dužnosti sudije i poriče da je počinio težu povredu radne dužnosti, što sud zbog negostatka spisa predmeta i sporne odluke sa obrazloženjem ne može provjeriti. Ukoliko su njegovi tužbeni navodi tačnl, onda bi osporenom odlukom o njegovom razrješenju dužnosti sudije prije isteka vre - mena za koje Je biran, bilo povrijeđena njegovo pravo da obavlja dužnost sudlje u toku mandata na koji je izabran, što takvoj odluci daje pravni karakter upravnog akta u smislu odredaba člana 6.

Zakona o upravnim sporovima. Daljim odredbama Zakona o redovnim sudovima, koje se shodno primjenjuju i na sudlje okružnih vojnih sudova, propisano je da se odluka o razrješenju od dužnosti sudlje može donijeti samo ako je prethodno s proveden postupak za utvrđivanje razloga za razrješenje i ako je u tom postupku sudlji omogućeno da se izjasni o tom razlogu, što se odnosi i na razlog zbog kojeg Je tužilac razriješen (član 97. stav 2. u vezi sa stavom 1.), koja lica su ovlašćena da podnesu prijedlog za pokretanje postupka za razrješenje sudlje, koje razloge takav prijedlog mora da sadrži, ko mora biti obaviješten o prijedlogu i ko mora biti obaviješten o razrješenju sudije (član 98. stav 1, 3. i 4. i član 99.).

Tužilac u tužbi pobija zakonitost osporene odluke i zbog povrede pravila postupka, koji navodi se takođe ne mogu provjeriti od strane suda u nedostatku spisa predmeta. Tužbeni navadi tužioca da je po zakonu trebalo prvo razmotriti njegov zahtjev za razrješenje i o njemu odlučiti, a nakon toga 42. razmatrati prijedlog za njegovo razrješenje I odlučiti o istom, Iz razloga što je njegov zahtjev ranijeg datuma, nije osnovan. Takav pravni princip se ne može prihvatiti Iz jednostavnog razloga što bi se odlučivanjem na taj način omogućavalo sudijama izbjegavanje odgovornosti za nedozvoljene postupke koji su sankcionisani odredbama ZRS. Pored toga u tužiočevom slučaju, prema njegovim navodima, nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu, jer isti nije podnio tuženom kao nadležnom organu za rješavanje po zahtjevu na osnovu člana 20. stav 1.

Zakona o okružnim vojnim sudovima, niti je po proteku roka od 3 mjeseca u kojem nadležni organ nije Odlučio podnio zahtjev predsjedniku suda da donese odluku kojom će utvrditi da mu je prestala dužnost u sudu, kako je to predviđeno odredbama člana 95. Zakona o redovnim sudovima, koje se shodno primjenjuju i na sudije okružnih vojnih sudova. Radi svega izloženog, ovaj sud je koristeći se ovlašćenjem iz člana 33. stav 3. Zakona o upravnim S.P.orovlma u predmetnoj upravnoj stvari odlučio i bez spisa predmeta, a sa iznesenih razloga tužbu tužioca uvažio kao osnovanu i primjenom člana 39. stav 2. istog zakona odlučio kao u izreci".

Organi uprave su utvrdili da je tužilac carinsku deklaraciju broj 1036 podnio Carinarnici Z. dana 13.9.1995. godine, pa kako Je navedena odluka stupila na snagu 11.9.1995. godine, organi uprave su postupili u skladu sa zakonom kada su tužioca naknadno obavezali da plati razliku posebne naknade po UCD broj 1036 po kojoj Je ta naknada bila obračunata i naplaćena po nevažećoj stopi od 5%.

Odredbama člana 249. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona propisano je, da kada se na osnovu podataka Iz deklaracije, od kojih zavisi obračun carine, I Iz Isprava podnesenih uz deklaraciju, utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe Ili ako carina bude plaćena u manjoj Ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta, carinarnica mora u roku od godinu dana od dana podnošenja deklaracije naknadno obračunati carinu i donijeti rješenje o naplati Ili vraćanju carine koja nije obračunata ili je obračunata u manjoj Ili većoj svoti od propisane. Ove odredbe primjenjuju se i na posebnu naknadu s obzirom da je članom 3. Zakona o posebnoj naknadi za uvezenu robu ("Službeni list RBiH", br. 5/95 I 9/95) propisano da se u pogledu obračunavanja, naplate i povrata posebne naknade primjenjuju odgovarajuće odredbe Carinskog zakona, a to su u ovom slučaju odredbe člana 249. stav 1. tačka 1. tog zakona.

Kako je za robu uvezenu po UCD broj 1036 prema važećim propisima bila predviđena posebna naknada od 10% od carinske osnovice a obračunata i naplaćena od tužioca po nevažećoj stopi od 5%, organi uprave su pravilno primijenili zakon kada su tužioca obavezali na plaćanje naknadno obračunate posebne naknade koja se obračunava i naplaćuje po istim pravilima kao i carina. Ovdje se ne radi o retroaktivnoj primjeni propisa, kako to tužilac neosnovano smatra u tužbi, jer je Odluka o izmjenama Odluke o visini posebne naknade za uvezenu robu u 1995. godini stupila na snagu 11.9.1995. godine, a tužilac podnio carinsku - deklaraciju broj 1036 dana 13.9.1995. godine, kada je ta odluka već bila na snazi. U dopuni tužbe tužilac je zauzeo pravni stav da bi do primjene odredaba člana 249.

Carinskog zakona moglo doći u konkretnoj upravnoj stvari, samo ako se radi o grešci u deklaraciji i ispravama priloženim uz deklaraciju u odnosu na količinu, vrstu, kakvoću, vrijednost i porijeklo robe, a ne i u slučaju nepravilne primjene propisa od strane cari1r skog organa, te da ima mjesta naknadnom obračunu i naplati.carine i drugih dažbina samo ako su plaćene u neodgovarajućem iznosu zbog pogrešno utvrđenog stanja robe u deklaraciji i ispravama, a ne i zbog naplate u manjoj ili većoj svoti ili više puta. Ovakav pravni stav tužioca je pogrešan i rezultat je pogrešnog tumačenja citiranog člana. Pravilnim tumačenjem cijelog stava 1. člana 249. Carinskog zakona mora se zaključiti da se dio teksta ako carina bude plaćena u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta" odnosi i na situaciju kada se u carinskoj deklaraciji i ispravama navedu podaci, koje inače sadrži carinska deklaracija (član 234.

Cari1r skog zakona) i koje je carinarnica ocijenila kao tačne, potpune i međusobno saglasne (član 236. Carlnskog zakona), ali se u podacima o broju tarifnog stava Carinske tarife, koji se takođe upisuju u deklaraciju, upiše pogrešna stopa odnosno procenat, bez obz- 44. ira što taj upis nije izvršio podnosilac deklarac9e, a zatim se po tom procentu izvrši obračun carine i drugih dažbina koji nije u skladu sa propisima. Citiranim članom u jednakoj mjeri su zaštićeni I carinski obveznici I država jer se u navedenim slučajevima u tom članu donosi rješenje kako o naplati carine od strane carinskog obveznika koja nije bila obračunata Ili je obračunata u manjoj svoti od propisane, tako i rješenje o vraćanju carine carinskom obvezniku ako je istu platio više puta Ili u većoj svoti od propisane.

Propusti zbog kojih je došlo do toga da obračun carin!; l ne odgovara stvarnom stanju robe, da je carina plaćena u manjoj ili većoj svoti Ili da je carina plaćena više puta, bez obzira ko ih Je učinio, ne mogu ići u prilog nijedne strane u carinskom postupku i imati za posljedicu da se visina carine i drugih dažbina utvrđuje suprotno važećim propisima. Ako je zbog takvih propusta nastala šteta za carlnskog obveznika, pitanje štete se može raspraviti u redovnom građariskom sporu, pa ni to ne može uticati na okolnost da se carinjenje robe obavi u skladu sa važećim propisima. Radi svega izloženog ovaj sud je primjenom člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima tužbu odbio kao neosnovanu nalazeći da osporenim aktom nije povrijeđen zakon na štetu tužioca". (Presude Vrhovnog suda FBIH, broj U. 96/96 od 12.12.1996. godine i broj U. 93/96 od 5.12.1996. godine) Članovi 5, 9. stav1.. 111. stav 1. i 2.

Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti - republički KOD OCJENE DA LI JE VLASNIK NEKRETNINA U SVOJINI GRAĐANA PRIVREMENO NAPUSTIO, NEKRETNINE, ČINJENICA PRIVREMENOG NAPUŠTANJA NEKRETNINA UTVRĐUJE SE U ODNOSU NA ONOG VLASNIKA KOJI JE TO BIO U MOMENTU STAVLJANJA NEKRETNINA POD UPRAVU OPŠTINE (DAN KADA JE IZVRŠEN POPIS I MJERE OBEZBJEĐENJA NEKRETNINA I POKRETNIH STVARI KOJE IM PRIPADAJU), PA EVENTUALNA KASNIJA PROMJENA VLASNIŠTVA NEMA UTICAJA NA PITANJE POSTOJANJA USLOVA ZA PROGLAŠENJE NEKRETNINA U SVOJINI GRAĐANA PRIVREMENO NAPUŠTENIM. LICE, KOJE JE SA VLASNIKOM ZAKLJUČILO UGOVOR O UČESTVOVANJU U INVESTICIJAMA ZA IZGRADNJU BENZINSKE PUMPE SA CILJEM PROŠIRENJA SVOJE PRODAJNE MREŽE I OSTVARIVANJA DOBITI, A BEZ UGOVARANJA PRAVA KORIŠĆENJA I FAKTIČKOG KORIŠĆENJA NAVEDENE NEKRETNINE, NIJE ZAKLJUČILO UGOVOR KOJI IMAJU U VIDU ODREDBE ČLANA 5.

STAV 2. ZAKONA O PRIVREMENO NAPUŠTENIM NEKRETNINAMA U SVOJINI GRAĐANA. Iz obrazloženja: "Prema odredbama člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 13/94) nekretnine se smatraju napuštenim u smislu tog zakona, ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava, napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine, s tim da se ne srna- 38 traju napuštenim one nekretnine koje treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom. Ako su ispunjeni uslovi iz tog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnina privremeno napuštenim i njihovom stavljanju pod upravu opštlne, a smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis i mjere obezbjeđenja nekretnina i pokretnih stvari koje im pripadaju (član 11. stav 1.

I 2. u vezi sa članom 9. stav 1. navedenog zakona). Organi uprave su utvrdili da Je Isključivi vlasnik spornog objekta (benzinske pumpe) tužilac B. M., koji je ovaj objekat privremeno napustio početkom rata, da tužilac INA BiH s. nije suvlasnik ovog objekta, nego da je u skladu sa ugovorom, koji su tužioci zaključili dana 22.11. 1990. godine, samo učestvovao u Investicijama sa ciljem proširenja svoje prodajne mreže, te u ostvarenju dobiti, pa su, nakon izvršenog popisa i obezbjeđenja nekretnina dana 14.6.1996. godine, primjenom odredaba čl. 7, 9. I 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, konačno u upravnom postupku, utvrdili da se predmetni objekat smatra privremeno napuštenim i stavlja pod upravu opštine sa danom 14.6.1996. godine, a Istovremeno određeno Izvršenje popisa i mjera obezbjeđenja ovog objekta.

Sud nalazi da su organi uprave pravilno primijenili materijalno pravo - navedene odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te da su sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, pa nema ni povrede pravila upravnog postupka. Naime, da Je tužilac B.M. Isključivi vlasnik spornog objekta nesumnjivo prolzilazi prije svega iz ugovora o zajedničkom ulaganju u izgradnji i komercijalnoj eksploataciji benzinske pumpe koji su tužioci zaključili dana 22.11.1990. godine i u kojem je u članu 5. ugovorene da će vlasnik iz&rađenog objekta biti tužilac B.M., a da će tužilac INA BIH upisati radove i opremu (rezervoare, agregate i dr.) u poslovne knjige kao vlastito osnovno sredstvo, a nakon uknjiženja vlasništva u zemljišnim knjigama kod Opštlnskog suda u S., na ime B.M., Inače u cilju osiguranja svojih ulaganja u radove I opremu, kao i radi naplate svojih potraživanja za isporučenu robu B., u svoju korist upisati hipoteku. na objekat.

Volja ugovornih stranaka Je, 45. dakle, suprotno tužbenim navodima, bila da isključivi vlasnik lzgrađenog objekta bude B.M., a ne i INA BiH S. Osim toga, Iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 14.6.1996. godine, kao i odredbe člana 2. navedenog ugovora, proizllazl da je tužilac B.M. za gradnju navedenog objekta dobio i urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje, kao i upotre! nu dozvolu, čiji se brojevi tačno navode, što takođe ukazuje da je isključivi vlasnik spornog objekta tužilac B.M. Neosnovano tužioci smatraju da se, s obzirom na činjenicu da taj objekat nije upisan u zemljišnim knjgama ni na Jednog od tužilaca, ne može smatrati da je B.M. vlasnik, jer se samo pravo vlaasnlštva na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče upisom u Javnu knjigu (član 33. preuzetog Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima -os1. list SFRJ", br. 6/80 i 36/90, odnosno član 36. stav 1.

Zakona o vlasničkim odnosima - službeni list RBIH", broj 37/95), a u konkretnom slučaju radi se o sticanju svojine građe!Jjem na osnovu propisanih rješenja nadležnog organa. - Eventualne kasnije promjene vlasništva ne mogu imati utlcaja na pitanje postojanja uslova za proglašenje nekretnina u privatnoj svojini napuštenim, s obzirom da se smatra da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis, a to je 14.6.1996. godine. Kako je, dakle, utvrđeno da je ls ljučivi vla mik predmetnog objekta B.M., koji ga Je privremeno napustio početkom rata, a tužilac INA BiH S., ne samo da nije suvlasnik, nego ga nije ni koristio na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom, jer to ne predstavlja ugovor od 22.11.1990. godine, a prilikom uviđaja koji je prvostepeni organ izvršio 14.6.1996. odlne_ 1: izr en? Je da nije ni u posjedu obJekta niti Je '?'!ssno obezbjeđenje objekta, ne mogu se uvažiti navodi tužioca INA BIH d.d.

S. da posjeduje valjan ugovor i da objekat nikada nije napustio".

Iz ove zakonske odredbe slijedi da je uslov za uspješno isticanje pomenutog zahtjeva ne samo dokaz o vlasništvu nekretnina, čije se vraćanje u posjed traži, nego i to da se vlasnik vratio na područje opštine gdje se te nekretnine nalaze.

Pod ovim pojmom treba shvatiti da se vlasnik ponovo nastanio na tom području (objektivni uslov), i namjera da tu trajno i ostane (subjektivni uslov), dakle da na tom području vlasnik ima prebivalište, što se utvrđuje i cijeni prema njegovom cjelokupnom ponašanju i svim konkretnim okolnostima. Iz rješenja organa uprave -i to kako prvostepenog tako i tuženog, vidi se da prilikom odlučivanja o zahtjevu D. M. i donošenja konačnog rješenja, ova činjenica 46. nije uopšte utvrđivana, (utvrđeno je samo da je podnosilac zahtjeva D.M. vlasnik nekretnina) iako se radi o odlučnoj činjenici od koje zavisi pravilno rješenje ove upravne stvari u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, na šta tužilac u tužbi opravdano ukazuje.

Propustom organa uprave da utvrde navedenu spornu, a odlučnu činjenicu, počinjena Je povreda pravila upravnog postupka iz člana 7. i 135. preuzeto i Zakona o opštem upravnom postupku, što clni rješenje tuženog nezakonitim, pa postoji osnov za njegovo pobijanje iz člana 10. stav 1. tačka 3. preuzetog Zakona o upravnim sporovima. Zbog toga Je valjalo, uvažavanjem tužbe, poništiti osporeno rješenje na osnovu člana 39. stav 2. istog zakona. U novom postupku organi uprave će, u skladu sa primjedbama suda, provođenjem potrebnih dokaza - uvidom u prijavu o prebivalištu, ličnu kartu, pasoš, podatke o eventualnom zaposlenju D. M. u S. i drugih dostupnih dokaza koje organi uprave smatraju potrebnim da provedu, ili ih stranke predlože-ispitati i utvrditi navedenu činjenicu, a zatim ponovo odlučiti o ovoj upravnoj stvari, s tim što će u spise predmeta uložiti i zahtjev D.M., od 6.7.1996. godine jer isti nedostaje u spisu.

pa tako i spornog poslovnog prostora, te da Je dodjelu tog prostora na privremeno korlšćenje izvršio nadležni organ u skladu sa članom 11. i Uputstvom o načinu i uslovima dodjele imovine poslovnih jedinica bez svojstva pravne osobe na teritoriji RBiH pravnih lica iz R Srbije i R Crne Gore.

O žalbenim prigovorima. tužioca u osporenom rješenju nije odlučio, nego se o nekim od prigovora iz žalbe tuženi Izjasnio u odgovoru na tužbu smatrajući ih neosnovanim pozivajući se pri tome na odredbe člana 2. navedenog zakona. Sud nalazi da su oba organa uprave pogrešno pfimijenila materijalno pravo, te da su povrijeđena i pravila upravnog postupka. Naime, na konkretni slučaj zaista se ne mogu primijeniti odredbe člana 11. Zakona o zabrani raspolaganja..., jer se te odredbe odnose samo na imovinu poslovnih jedinica bez svojstva pravne osobe na teritoriji RBiH pravnih lica iz republika Srbije i Crne Gore, a sporni poslovni prostor nije uopšte imovina poslovne jedinice Preduzeća "Jugoagent" B., pa su organi uprave pogrešno primijenili ove odredbe umjesto odredaba koje se imaju primijeniti.

Na ovaj slučaj primjenjuje se odredba člana 3. stav 2. Zakona o izmjenama i_ dopunama Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji R BiH iz drugih država ("51. list R BiH", broj 37/95), kojim je propisano da do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom, imovinom pravnih lica iz drugih republika, upravlja općina, odnosno grad S. To znači da i sa spornim poslovnim prostorom, kao imovinom pravnog lica iz R. Srbije upravlja općina, odnosno grad S., pa tužilac neosnovano smatra da se poslovni prostor Preduzeća "Jugoagent" B. nije mogao staviti pod upravljanje grada Sarajeva. Davanjem, pak, tog poslovnog prostora na upravljanje gradu S., došlo je do takvog pravnog sljedovanje po kojem je grad S. privremeno, do zaključenja međudržavnog Ugovora o zaštiti imovinskih prava između RBiH i R Srbije, stupio u prava vlasnika Preduzeća "Jugoagent" B. i to u onoj mjeri, koja mu daje pravo da upravlja navedenim poslovnim prostorom.

Kako se pod upravljanjem podrazumijeva i mogućnost dodjeljivanja na korišćenje (u konkretnom sl..ičaju na privremeno korišćenje), to bi grad S, u pravilu, i sporni poslovni prostor mogao dodjeljivati na privremeno korišćenje određenim subjektima, a u skladu sa utvrđenim kriterijima (grad S. i u pogledu ovakve imovine može koristiti kriterije, načine i uslove dodjele iz Uputstva o načinu i uslovima dodjele imovine poslovnih jedinica bez svojstva pravne osobe na teritoriji RBiH pravnih lica iz R Srbije i R Crne Gore, na privremeno korišćenje drugim pravnim licima - "51. list R Bih, broj 35/95). Pogriješili su, međutim, organi urave kada su zanemarili činjenicu da tužilac koristi sporni poslovni prostor na osnovu ugovora o zakupu, koji je bio zaključen na određeno vrijeme (do 25.1.1993. godine), ali koji je prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme, jer je zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavio da koristi poslovni" prostor, a zakupodavac se tome nije protivio, jer nije do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku tog vre-mena, pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije kako je to propisano u članu 33.

Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("51. list SRBiH", br. 33/77, 12/87, 30/90), što nije učinio ni do danas, a isto nije učinio ni grad S. nakon što je sporni poslovni prostor preuzeo na upravljanje. Neosnovano se tuženi i to u odgovoru na tužbu, u vezi sa žalbenim prigovorima tužioca u ovom pogledu poziva na odredbe člana 2. Zakona o zabrani raspolaganja jer je odredbama člana 2. navedenog zakona propisano da su ništavi pravni poslovi i akti internog poslovanja kojima pravna lica sa sjedištem u drugim republikama raspolažu ili opterećuju nekretnine i sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika sa ili bez svojstva pravnog lica, uključujući i dionice I udjele u drugim preduzećima na teritoriji Republike na način da ih prenesu licima čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorije Republike, te da se te odredbe odnose i na organizacijske oblike sa svojstvom pravnog lica na teritoriji Republike pravnih lica iz drugih republika, a u konkretnom slučaju se ne radi o takvim situacijama, jer tužilac nije lice sa sjedištem izvan RBiH, a nije ni organizacioni oblik bilo kojeg pravnog lica iz drugih republika, nego zakupac sa teritorije Republike BiH.

Pogriješili su, prema tome, organi uprave kada su izvršili dodjelu spornog poslovnog prostora, a da prethodno nisu riješili pitanje tužiočevog zakupnog odnosa. Ugovor o zakupu ne prestaje kad treće lice po nekom osnovu, osim u slučajevima predviđenim u članu 38. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, stekne zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije, nego u tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca (član 39. tog zakona). Gradu S. je po Zakonu o zabrani raspolaganja... dat na upravljanje sporni poslovni prostor, čime je on, privremeno, do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava između RBiH i R Srbije, stupio u prava i obaveze Preduzeća "Jugoagent" koje proizilaze iz uiovora o zakupu, a koji je to preduzeće zaključilo sa tužiocem, pa tako i" u pravo da u skladu sa Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija traži otkaz ugovora o zakupu na način, po postupku i pred organom (nadležnim sudom) kako je to propisano u navedenom zakonu, pa tek nakon što ishoduje odluku o tome, traži njeno izvršenje ispražnjenjem prostorija, koje tek nakon toga u skladu sa usvojenim kriterijima može eventualno dodjeljivati na korišćenje drugim subjektima (ukoliko ga ne dodijeli ranijem zakupcu, koji ima takođe pravo da konkuriše).

Kako organi uprave nisu tako postupili, povrijedili su materijalni zakon na štetu tužioca, te kako su povrijedili i pravila postupka time što tužiocu i AMG "Eurocentar" S. nisu omogućili učestvovanje u postupku -.... (načelo Izražena u članu 8. a razrađeno u članu 142. i 143. preuzetog ZUP-a), a drugostepeni organ i zbog toga što u obrazloženju svog rješenja, nije ocijenio ni jedan žalbeni prigovor, iako ga je na to obavezivala odredba člana 245. stav 2. istog 47. zakona, valjalo je, uvažavanjem tužbe, poništiti prvostepeno rješenje na osnovu člana 39. stav 2. i 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima, s tim da drugostepeni organ, u skladu sa primjedbama suda, ponovo odluči o žalbi tužioca".

Prema tome, i isplata koju je tužilac izvršio svojim radnicima 14.6.1995. godine smatra se plaćom bez obzira što Ju je tužilac označio i evidentirao kao "zaštitni dodatak (ovakvu kategoriju Isplate radnicima po osnovu radnog odnosa ne poznaje ni navedeni zakon, ni Zakon o radnim odnosima, a ni neki drugi zakon).

Obaveza tužioca, kao isplatioca, da plati porez na plaću zasniva se na odredbama člana 16. i 19. Zakona o porezu na plaću ("Službeni list RBiH", br. 5/95 I 9/95), a obaveza da plati doprinose za socijalno osiguranje na odredbama člana 11. stav 1. Zakona o doprinosima za socijlano osiguranje ("Sl. list R BiH", br. 5/95 i 9/95), dok se obaveza 42 plaćanja poreza za obnovu RBIH zasniva na odredbama člana 6. Zakona o porezu za obnovu RBiH (sl. list Rbih, br. 5/95 i 9/95). Neosnovano smatra tužilac da se navedena isplata treba tretirati kao dodatna primanja, koja ima u vidu član 7. Zakona o porezu na plaću (u kojem slučaju bi se porez na ta primanja plaćao po stopi od 7% -član 11. tog zakona), jer se kao dodatna primanja po tom članu smatraju naknade i povlastice koje prima zaposleni u vezi sa radnim odnosom ili poslom koji obavlja, a koja se u pravilu isplaćuju u obliku bonova, potvrda ili kao novčano pokriće obveznik ovih rashoda, I obuhvataju ree; res za godišnji odmor, dnevnice za službena putovanja I otpremninu kod odlaska u penziju isplaćene preko Iznosa utvrđenih propisom, odnosno kolektivnim ugovorom, naknade za troškove odvojenog života, kao i ostala dodatna primanja u obliku bonova, potvrda, Iz čega proizilazi da se u kategoriju dodatnih primanja, suprotno shvatanju tužioca, ne mogu smatrati i isplate koje je tužilac izvršio svojim radnicima 14.6.1995. godine, a koje se Isključivo moraju smatrati plaćom radnika, koje podliježu plaćanju zakonskih obaveza.

S obzirom na iznijete razloge sud je tužbu kao neosnovanu odbio primjenom člana 42. stav 2. preuzetog ZUS-a".

JER JE TE OBAVEZE OSLOBOĐEN SAMO PROMET SEKUNDARNIH SIROVINA OBAVLJEN UZ BEZGOTOVINSKO PLAĆANJE ILI NAPLATU PUTEM ŽIRO-RAČUNA. U DRUGOM PERIODU OD 10.2. DO 22.8.1995. GODINE NIJE POSTOJALA MOGUĆNOST PROMETA PROIZVODA I USLUGA U PROMETU BEZ OBAVEZE PLAĆANJA P/P KADA SE OBAVLJAO UZ GOTOVINSKO PLAĆANJE, NEGO SAMO KADA SE OBAVLJAO UZ BEZGOTOVINSKO PLAĆANJE I TO UZ KUMULATIVNO ISPUNJENJE SVIH ZAKONOM PROPISANIH USLOVA. POSLIJE 22.8.1995. DO 6.5.1996. GODINE (PRIMJENA PRAVILNIKA) MOGAO SE VRŠITI OTKUP POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA I SEKUNDARNIH SIROVINA UZ GOTOVINSKO PLAĆANJE, A NE PUTEM ŽIRO-RAČUNA, BEZ OBAVEZE PLAĆANJA POREZA NA PROMET, ALI SAMO OD GRAĐANA KOJI SU OBVEZNICI POREZA NA DOHODAK OD POLJOPRIVREDNE DJELATNOSTI I KOJIMA JE PLJOPRIVEDA OSNOVNO ZANIMANJE.

osporenim i prvostepenim rješenjem tužilac je obavezan da izvrši uplatu dužnih zakonskih obaveza po osnovu poreza na promet proizvoda i poreza na promet usluga sa zateznim kamatama, u iznosima navedenim u izreci tih rješenja, za vremenski period od 1.7.1994. do 6.5.1996. godine, Iz razloga što tužilac prema važećim propisima u tom vremenskom periodu nije ispunjavao kumulativne uslove za poreska oslobađanje. U istom vremenskom periodu tužilac je vršio prodaju svojih proizvoda (raznih otpadnih materijala-sekundarnih sirovina) drugim pravnim licima uz gotovinsku naplatu a da pri tome nije vršio obračun i uplatu proplsanog poreza na promet proizvoda i usluga, a takođe i otkup sekundarnih sirovina od f12lčkih lica građana uz gotovinsku isplatu bez zaračunavanja i uplaćivanja poreza na promet iako ta lica nisu obveznici poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti. Uredbom o privremenom uređivanju poreza na promet proizvoda i usluga ("Službeni list SRBIH", broj 3/92 -Ispravka 5/92) je utvrđeno da se porez na promet proizvoda i usluga na teritoriji Republike, do donošenja odgovarajućeg republičkog zakona, uređuje na način propisan Zakonom o privremenim mjerama o porezu na promet proizvoda i usluga (sl. list SFRJ", broj 4/91), i samom Uredbom (član 1.). Savezni propisi za Izvršenje saveznog zakona iz člana 1. ove Uredbe primjenjuju se kao republički propisi dok se ne donesu odgovarajući republički propisi (član 4. Uredbe). Ovlašćenja saveznih organa za izvršenje i primjenu saveznih zakona iz člana 1. ove uredbe postaju ovlašćenja nadležnih republičkih organa, u okviru zakonom utvrđenih nadležnosti (član 5. Uredbe). Ova uredba je prestala da važi 10. 2. 1995. godine danom stupanja na snagu Zakona. o porezu na promet proizvoda I usluga ("Sl. list RBiH", br. 5/95, 9/95 I 33/95), a takođe i savezni Zakon o privremenim mjerama o p/p proizvoda I usluga i Pravilnik o primjeni poreskih stopa i primjeni poreskih olakšica i oslobađanja i o načinu vođenja evidencije, obračunavanja i plaćanja p/p proizvoda i usluga (sl. list SFRJ", broj 22/91) donesen u izvršenju tog zakona s obzirom da je članom 67. propisano da danom stupanja na snagu republičkog zakona prestaju važiti propisi o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu koji su se primjenjivali ria teritoriji Republike. Prema tome, postojanje obaveza tužioca da obračunava i plaća porez na promet proizvoda i usluga u vremenu od 1.7.1994. godine do 10.2.1995. godine treba cijeniti prema odredbama saveznog Zakona o privremenim mjerama o p/p proizvoda i usluga I Pravilnika donesenog u Izvršenju tog zakona. članom 6. Zakona propisano Je koja prodaja proizvoda se ne smatra prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji i kojim pravnim licima kao kupcima se može izvršiti, a da ne podliježe obavezi plaćanja poreza (porez na promet proizvoda plaća se samo na promet proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji), dok je članom 7. stav 1. Zakona propisano da prodavcl proizvoda Iz člana 6. stav 1. tačka 1-7. kupcima iz tog člana mogu biti proizvođačka preduzeće Ili proizvođačka radnja, trgovinsko preduzeće koje je registrovano za obavljanje prometa na veliko i preduzeće koje je registrovano za uvoz, ali da prodaju obavljaju pod više propisanih uslova, Između kojih I pod uslovom iz tačke 2. stav 1. člana 7, da se proizvodi prodaju na osnovu pismene porudžbenice kupcu uz obavezno Izdavanje fakture i uz bezgotovinska plaćanje (vinnanom sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca). Odredbama člana 7. stav 2. tačka 3. zakona, kao izuzetak u odnosu na stav 1. tog člana prema kome u prometu proizvoda bez plaćanja p/p mogu učestvovati samo određena pravna lica, predviđeno je da i fizičko lice može, pod uslovom da se plaćanje obavlja preko žiro-računa, prodavati industrijske I druge otpatke (sekundarne sirovine) proizvođačkom preduzeću Ili radnji, bez plaćanja poreza na promet. Odredbama člana 27. stav 3. alineja 3. Pravilnika ponovljeno Je zakonsko ovlašćenje fizičkim licima da mogu prodavati proizvode bez plaćanja poreza na promet pod usiovom da se ti proizvodi plaćaju preko žiro-računa, I to između ostalih, industrijske i druge otpatke, proizvođačkom preduzeću ili radnji, a stavom 4. istog člana predviđena Je obaveza kupca iz stava 3., da u slučaju plaćanja f12 čkom licu u gotovu, obračuna porez na promet u ime prodavca i uplati ga na propisane račune u roku od 5 dana od dana isplate. Na isti način odredbama člana 28. stav 1. tačka 4. i člana 29. stav 1. Pravilnika razrađene su i precizirane zakonske odredbe da se proizvodi iz člana 6. stav 1. tačka 1-7. i tačka 9. Zakona mogu prodavati bez plaćanja poreza na promet ako su kumulativna ispunjeni svi uslovi iz člana 7. Zakona, između kojih i usiov da se proizvodi prodaju uz bezgotovinska plaćanje virmanom sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca. 44 S obzirom na citirane zakonske odredbe upravni organi su pravilnom primjenom materijalno pravnih propisa u svojim rješenjima utvrdili obavezu tužioca da uplati porez na promet proizvoda i porez na promet usluga u vremenu od 1.7.1994. godine do 10.2.1995. godine da pripadajućom zateznom kamatom, bilo da se radi o prodaji sekundarnih sirovina ili njihovom otkupu od fizičkih lica, uz gotovinska plaćanje ili isplatu, Jer je te obaveze bio oslobođen samo promet sekundarnih sirovina obavijen u navedenom periodu uz bezgotovinska plaćanje preko žiro računa, a ne i promet uz gotovinska plaćanje Ili naplatu. Stoga nema nikakvog pravnog značaja činjenica da je tužilac ispunjavao druge zakonske uslove u prometu proizvoda i usluga koji mu daju pravo da promet obavi bez plaćanja poreza, a na koje se poziva u tužbi, kada se za obavljanje prometa bez obaveze plaćanja poreza traži kumulativna ispunjenje svih propisanih usiova. Pogrešan je pravni stav tužioca izražen u tužbi da je savezni Pravilnik o primjeni poreskih stopa ("Sl. list SFRJ", broj 22/91) bio u primjeni do 1.8.1995. godine jer Je ovaj pravilnik donesen u izvršenju saveznog Zakona o privremenim mjerama o porezu na p/p proizvoda i usluga ("Sl. list SFRJ", broj 4/91) I prestao da važi istovremeno kada i zakon 10.2.1995. godine na osnovu člana 67. republičkog Zakona o p/p proizvoda i usluga ("Sl. list RBIH, br. 5/95, 9/95 i 33/95). Postojanje obaveza tužioca da obračunava i plaća p/p proizvoda I usluga u vremenu od 10.2.1995. godine do 6.5.1996. godine treba cijeniti prema odredbama naprijed navedenog republičkog Zakona o p/p proizvoda i usluga i Pravilnika o primjeni poreskih stopa, poreskih olakšica i oslobađanja i o načinu vođenja evidencije, obračunavanja i plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga (sl. list RBIH", broj 31/95), koji je donesen u izvršenju tog zakona, a stupio na snagu 22.8.1995. godine. Odredbama člana 7. Zakona propisano je koja prodaja proizvoda se ne smatra prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji i kojim pravnim licima kao kupcima se može izvršiti, a da ne podliježe obavezi plaćanja p/p proizvoda i usluga, dok Je članom 8. stav 1. Zakona propisano da prodavci proizvoda Iz člana 7. stav 1. tačka 1, 2. i 5. istog zakona kupcima iz tog člana mogu biti pravno lice koje se bavi proizvodnjom, pravno lice koje se bavi trgovinom I registrovano Je za obavljanje prometa na veliko, te preduzeće koje je reglstrovano za uvoz, ali da prodaju obavijaju pod više propisanih uslova, između kojih i pod uslovom iz tačke 2. stav 1. člana 8, da se proizvodi prodaju na osnovu pismene narudžbenice kupca uz obavezno Izdavanje fakture i uz bezgotovinska plaćanje (virmanom sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, kompenzacijom, cesijom i slično). Odredbama člana 8. stav 2. tačka 3. Zakona kao Izuzetak u odnosu na stav 1. tog člana prema kome u prometu proizvoda bez plaćanja p/p mogu učestvovati samo određena pravna lica, predviđeno je da pravna lica I građani mogu prodavati između ostalog Industrijske i druge otpatke (sekundarne sirovine) pravnom licu ili radnji koji se bave proizvodnjom ili trgovinom, bez plaćanja p/p pod uslovom da se plaćanje obavlja sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, dok je stavom 3. Istog člana dato ovlašćenje ministru finansija da propiše u kojim slučajevima se plaćanje neće obavijati preko žiro-računa (nego gotovinski a bez obaveze plaćanja poreza na promet). Ovo ovlašćenje ministar finansija Je realizovao na osnovu člana 64. Zakona donošenjem Pravilnika o primjeni poreskih stopa ("Sl. list RBiH", br. 31/95) koji je stupio na snagu 22.8.1995. godine, a koji u članu 20. stav 1. detaijnije razrađuje odredbe čl. 7. i 8. zakona o tome koja pravna lica mogu prodavati proizvode navedene u tim članovima bez plaćanja p/p, te da građani mogu prodavati određene proizvode bez plaćanja p/p uz i.Jslov da se ti proizvodi plaćaju preko žiro-računa. Stavom 2. tog člana propisano je da se pri otkupu poljoprivrednih proizvoda, Industrijskih i drugih otpadaka (sekundarnih sirovina) što ia obave pravna lica od građana, isplata može obaviti u gotovu, a ne preko žiro-računa, dok je stavom 3. Istog člana predviđeno da se otkup u smislu stava 2. može obavljati samo od obveznika poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti kome je poljoprivreda osnovno zanimanje. Prema tome, stavom 3. člana 20. Pravilnika suženje krug lica od kojih se može obaviti otkup poljoprivrednih proizvoda I sekundarnih sirovina uz gotovinsko plaćanje, a ne putem žiro-računa, samo na gra_đane_ koji su olYlleznici poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti I kojima je poljoprivreda osnovno zanimanje, pa samo oni mogu pravnim licima prodati poljoprivredne proizvode I sekundarne sirovine uz gotovinsko plaćanje, a bez obaveze plaćanja poreza na p/p i to poslije 22.8.1995. godine jer Pravilnik nema retroaktivno dejstvo. Do tog datuma se primjenjivao republički Zakon o porezu na p/p proizvoda i usluga, koji nijednom odredbom nije predviđao mogućnost prometa proizvoda i usluga u prometu bez obaveze plaćanja p/p kada se obavlja uz gotovinsko plaćanje, nego samo kada se obavlja uz bezgotovinske plaćanje i to uz kumulativne ispunjenje brojnih uslova, kao što je to bio slučaj i sa propisima koji su regulisali porez na promet proizvoda i usluga prije navedenog republičkog zakona. Kako Je tužilac u periodu od 10.2.1995. godine do 6.5.1996. godine prodavao sekundarne sirovine drugim pravnim licima uz gotovinsku naplatu a bez obračunavanja p/p proizvoda, te vršio otkup sekundarnih sirovina od građana koji nisu obveznici poreza na dohodak od poljoprivrede i kojima poljoprivreda nije osnovno zanimanje, takođe uz gotovinsku isplatu i bez zaračunavanje p/p proizvoda, prvostepenim i osporenim rješenjem je tužilac uz pravilnu primjenu naprijed citiranih materijalno-pravnih propisa obavezan na uplatu p/p proizvoda I usluga uz pripadajuće zatezne kamate obavljenog u vremenu od 10. 2..1995. godine do 6.5.1996. godine. Neosnovano je pozivanje tužioca na to da ispunjava neke uslove prema kojima ne bi bio dužan da plati p/p, kada se zakonom traži kumulativno Ispunjenje svih uslova da bi se prodaja ili kupovina proizvoda koji su predmet ovog upravnog spora mogla obaviti bez obaveze plaćanja poreza na promet".

Pogrešan je pravni stav tužioca izražen u tužbi da je savezni Pravilnik o primjeni poreskih stopa ("Sl. list SFRJ", broj 22/91) bio u primjeni do 1.8.1995. godine jer je ovaj pravilnik donesen u izvršenju saveznog Zakona o privremenim mjerama o porezu na p/p proizvoda i uslu&a ("Sl. list SFRJ", broj 4/91) I prestao da važi istovremeno kada i zakon 10.2.1995. godine na osnovu člana 67. republičkog Zakona o p/p proizvoda i usluga ("SI.list RBiH", br. 5/95, 9/95 i 33/95). Postojanje obaveza tužioca da obračunava i plaća p/p proizvoda i usluga u vremenu od 10.2.1995. godine do 6.5.1996. godine treba cijeniti prema odredbama naprijed navedenog republičkog Zakona o p/p proizvoda i usluga i Pravilnika o primjeni poreskih stopa, poreskih olakšica i oslobađanja i o načinu vođenja evidencije, obračunavanja i plaćanja poreza na promet proizvoda i 1:1sluga ("Sl. list RBiH", broj 31/95), koji Je donesen u izvršenju tog zakona, a stupio na snagu 46 22.8.1995. godine. Odredbama člana 7. Zakona propisano je koja prodaja proizvoda se ne smatra prometom proizvoda koji služi krajnjoj potrošnji i kojim pravnim licima kao kupcima se može izvršiti, a da ne podliježe obavezi plaćanja p/p proizvoda i usluga, dok je članom 8. stav 1. Zakona propisano da prodavci proizvoda iz člana 7. stav 1. tač. 1, 2. i 5. Istog zakona kupcima iz tog člana mogu biti pravno lice koje se bavi proizvodnjom, pravno lice koje se bavi trgovinom i registrovano je za obavljanje prometa na veliko, te preduzeće koje je registrovano za uvoz, ali da prodaju obavijaju pod više propisanih uslova, između kojih i pod uslovom iz tačke 2. stav 1. člana 8, da se proizvodi prodaju na osnovu pismene narudžbenice kupca uz obavezno izdavanje fakture i uz bezgotovinska plaćanje (virmanom sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, kompenzacijom, cesijom i slično). Odredbama člana 8. stav 2. tačka 3. Zakona kao izuzetak u odnosu na stav 1. tog člana prema kome u prometu proizvoda bez plaćanja p/p mogu učestvovati samo određena pravna lica, predviđeno Je da pravna lica i građani mogu prodavati između ostalog Industrijske i druge otpatke (sekundarne sirovine) pravnom licu Ili radnji koji se bave proizvodnjom ili trgovinom, bez plaćanja p/p pod uslovom da se plaćanje obavlja sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, dok Je stavom 3. istog člana dato ovlašćenJe ministru finansija da propiše u kojim slučajevima se plaćanje neće obavljati preko žiro-računa (nego gotovinski a bez obaveze plaćanja poreza na promet). Ovo ovlašćenje ministar flnanslja je realizovao na osnovu člana 64. Zakona donošenjem Pravilnika o primjeni poreskih stopa (sl. list RBIH", br. 31/95) koji Je stupio na snagu 22.8.1995. godine, a koji u članu 20. stav 1. detaljnije razrađuje odredbe čl. 7. I 8. zakona o tome koja pravna lica mogu prodavati proizvode navedene u tim članovima bez plaćanja p/p, te da građani mogu prodavati određene proizvode bez plaćanja p/p uz uslov da se ti proizvodi plaćaju preko žiro-računa. Stavom 2. tog člana propisano je da se pri otkupu poljoprivrednih proizvoda, industrijskih i drugih otpadaka (sekundarnih sirovina) što ga obave pravna lica od građana, Isplata mofe obaviti u gotovu, a ne preko žiro-računa, dok je st& vom 3. istog člana predviđeno da se otkup u smislu stava 2. može obavljati samo od obveznika poreza na dohodak od' poljoprivredne djelatnosti kome je poljoprlveda osnovno zanimanje. Prema tome, stavom 3. člana 20. Pravilnika suženje krug lica od kojih se može obaviti otkup poljoprivrednih proizvoda i sekundarnih sirovina uz gotovinske plaćanje, a ne putem žiro-računa, samo na građane koji su obveznici poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti i kojima je poljorrivreda osnovno zanimanje, pa samo on mogu pravnim licima prodati poljoprivredne proizvode i sekundarne sirovine uz gotovlnsko plaćanje, a bez obaveze plaćanja poreza na p/p i to poslije 22.8.1995. godine Jer Pravilnik nema retroaktivno dejstvo. Do tog datuma se primjenjivao republički Zakon o porezu na p/p proizvoda i usluga, koji nijednom odr bom nije predviđao mogućnost prometa proizvoda i usluga u prometu bez obaveze plaćanja p/p kada se obavlja uz gotovlnsko plaćanje, nego samo kada se obavlja uz beiotovlnsko plaćanje i to uz kumulatlvno ispun enje brojnih uslova, kao što Je to bio slu aj i sa propisima koji su regulisall porez na promet proizvoda i usluga prije navedenog republičkog zakona. Kako je tužilac u periodu od 10.2.1995. godine do 6.5.1996. godine prodavao sekundarne sirovine drugim pravnim licima uz gotovinsku naplatu a bez obračunavanja p/p proizvoda, te vršio otkup sekundarnih sirovina od građana koji nisu ob-veznici poreza na dohodak od poljoprivrede i kojima poljoprivreda nije osnovno zanimanje, takođe uz gotovinsku isplatu i bez zaračunavanja p/p proizvoda, prvostepenlm I osporenim rješenjem je tužilac uz pravilnu primjenu naprijed citiranih materijalno-pravnih propisa obavezan na uplatu p/p proizvoda i usluga uz pripadajuće zatezne kamate obavljenog u vremenu od 10.2.1995. godine do 6.5.1996. godine. Neosnovano je pozivanje tužioca na to da lspur), iava neke uslove prema kojima ne bi bio dužan da plati p/p, kada se zakonom traži kumulativno Ispunjenje svih uslova da bi se prodaja ili kupovina proizvoda koji su predmet ovog upravnog spora mogla obaviti bez obaveze plaćanja poreza na promet Neosnovani su tužbeni prigovori da se odredbe člana 27. stav 3. i 4. Pravilnika o primjeni poreskih stopa ("SI.list SFRJ", broj 22/91) nisu mogle primjenjivati od datuma stupanja na snagu ovog pravilnika (1.4.1991 godine) pa do 10.2.1995. godine (ovim odredbama je regulisano da fizičko lice može prodavati određene proizvode određenim licima bez plaćanja poreza na promet pod uslovom da se plaćaju preko žiro-računa, a ako kupac izvrši isplatu fizičkom licu u gotovu dužan je da u ime prodavca obračuna porez na promet i isplati ga na propisane račune) iz razloga što su bile suprotne odredbama Naredbe o uslovima I načinu naplate, raspolaganja i plaćanja gotovim novcem i Naredbe o plaćanju gotovim novcem (sl. list RBIH, br. 3/92, 23/92, 14/93, 22/93, 36/94, 11/95 i 26/95) koje propisuje da pravna lica mogu plaćati gotovim novcem poljoprivredne proizvode i sekundarne sirovine preuzete od zemljoradnika i građana. Ove naredbe donesene su u izvršenju Zakona o finansljskom poslovanju ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 19/93, 13/94 i 5/95), koji prema članu 1. uređuje finansijsko poslovanje pravnih lica sa sjedištem u RBiH koja obavljaju djelatnosti utvrđene propisima o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti, I njihove odredbe nisu u koliziji sa odredbama pomenutog pravilnika koji Je donesen u izvršenju saveznog Zakona o privremenim mjerama o p/p proizvoda i usluga, nego svaki zakon odnosno propis koji je donesen u njegovom izvršenju reguliše materiju koja je predmet njegove regulative. Naredbe na koje se tužilac poziva regulišu uslove, način raspolaganja i plaćanja gotovim novcem, all ne I uslove prodaje proizvoda bez e1aćanja p/p proizvoda. Prema odredbama člana 27. stav 3. I 4. saveznog Pravilnika plaćanje se može Izvršiti preko žiro-računa Ili u gotovu, ali ako Je izvršeno gotovinsko plaćanje koje se Inače mora Izvršiti u skladu sa odredbama Naredbi na koje se tužilac poziva, postoji obaveza plaćanja p/p proizvoda, dok takva obaveza ne postoji u slučaju plaćanja putem žiro-računa.

Pri tome - je tuženi pošao od toga da Je Zakonom o Izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (SI.list RBiH", broj 33/95); koji je stupio na snagu 2.9.1995. godine, došlo do izmjene člana 19. stav L'tačka 3: Zakona, tako što je u ovoj tački broj "24" zamijenjen __ brojem "29•-; pa. __)e'' po" ocjeni tuženog od dana - stupanja na snagu ove izmjene sporrio motorno v9zilo, koje je bilo oslob _ođeho plaćanja carine po članu 28. stav 1. tačka 5.

Carlnskog zakona, podlijegala plaćahju poreza na promet; jer od te izmjene zakona nije. bjlo više oslc;: bođeno plaćanja ovog poreza u smislu ranije tačke 3; stava 1. člana 19. zakona o porezu na promet. Tuženi Je, takođe," našao da navedeno motorno vozilo podliježe plaćanju poreza na promet I. po odredbama člaria 19. stav 1. tačka 8. citira: nog Zakona, pa da Je i iz ovih razloga bilo zakonskog osnova za oporezivanje uvezenog kombi vozila. Suprotno zauzetom tanovištu upravnih organa ovaj sud nalazi da je _u ovom predmetu došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, što je imalo za posljedicu donošenje nezakonltih upravnih akata. Nije sporno_ da su p9čev od 2.9.1995, godine, kada Je stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga; -svi uvezeni predmeti lica navedeni u članovima 24.-28.

Carinskog zakona koji su prema ovom zakonu-oslobođeni.. plaćanja, carine, podlijegali plaćanju poreza na promet; sve do nove izmjene i dopune člana 19. stav 1. 48 tačka 3.' Zakona o porezu ha promet 26.1:1996. godine kada su-ove -izmjene stupile na snagu, uključujući i robu koju su besplatno primali iz. inostranstva državni organi, preduzeća I pravna lica za humanitarne I druge svrhe navedene i.J članu 28. stav 1. tačka 5. Carinskog zakona po kojem je i sporno motorno vozilo tužioca - bilo oslobođeno _ od. plaćanja --carine: Međutim, pogrešno Je u upravnom postupku zauzet pravni stav da se i u tužiočevom slučaju imaju primijeniti Izmjene Izvršene. o tački 3. stav 1. člana. 19. Zakona o porezu na promet, koje su tUpile na snagu 2.9.1_995. godine... _ _ -- -Polazeći od pravnog.prlncipa vremenskog važenja zakona, prema kojem se na određeni pravni odnos primjenjuje - onaj. zakon koji je važio u vrijeme nastanka tog pravnog odnosa, a u konkretnom slučaju je to momenat nastanka' poreske-obaveze, tuženi je pogrešno zaključio da je poreska obaveza tužioca nastala od momenta podnošenja prijave tužioca za razrez poreza, a to je prema navodu tuženog 7.9.1995. godine kada je tužilac podnio zahtjev pNoštepenom organu. uprave da se donese rješenje o oslobađanju od plačanja poreza na uvezeno motorno vozilo (kombi vozilo).

Prema članu 26. stav 2. Zakona o pcirezu ria promet proizvoda i usluga obaveza obračunavanja poreza na promet proizvoda nastaje.u času kade! je promet proizvoda obavijen, a.u tužiočevom. slučaju prema s_tavo 3. acka4. ovog člana promet proizvoda. Je obavijen u času oastanka o aveze plaćanja. carine i uvoznih dažl; ina. Prema članu 1s.. tačl a; L Carinsk9g zal ona obaveza Plaćanja carine nastaje za robu kOJa se uvozi, unosi Ili 'prima: na dan kad roba prijeđe preko carinske linije. Kada se povežu navedeni članovi obaveza obračunavanja poreza na promet proizvoda nastaje, između ostalog, I u času nastanka obaveze plaćanja carine. U ovom predmetu, prema podacima Iz spisa, tužiočevo motorno vozilo prešlo je preko carinske linije prije stupanja na snagu Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda I usluga ("Službeni list RBiH", br. 33/95), pa je I rješenje Carinarnice S. o oslobađanju od plaćanja carine za uvezeno vozilo doneseno prije izmjene ovog zakona, odnosno tačke 3. stav 1. člana 19.

Zakona (rješenje Carinarnice S. broj: 08.0902-up-390/95 od 1.8.1995. godine. Stoga nije bilo zakonskog osnova da se za uvezeno kombl vozilo tužioca vrši razrez poreza na promet, jer je tužilac za uvoz ovog vozila oslobođen od plaćanja poreza na promet prema članu 19. 51. stav 1. tačka 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni list RBiH", br. 5/95 i 9/95. Neosnovano se tuženi organ poziva i na odredbe člana 19. stav 1. tačka 8. Zakona o porezu na promet proizvoda I usluga, po kojima je prema navodima tuženog organa tužilac u obavezi da plati porez na promet za uvezeno motorno vozilo. Navedene odredbe odnose se na proizvode koji ne podliježu oslobađanju od plaćanja carine, pa se otuda ne mogu primjenjivati u tužiočevom slučaju, jer se ovdje radi o proizvodu odnosno robi koju je tužilac kao pravno lice besplatno primio iz inostranstva za humanitarne svrhe i koja je oslobođena od plaćanja carine".

Iz zapisnika o izvršenom Inspekcijskom nadzoru vidi se da tužilac nije u roku od 120 dana od dana kada je proizvode izvezao u R Hrvatsku osigurao dokaze o Izvozu u smislu člana 19. stav 1. tačka 2. ovog zakona, pa Je pravilno obavezan da prvog dana nakon proteka 120 dana obračuna I uplati propisani porez na promet kao da se radi o prometu proizvoda s krajnjim potrošačem u Federaciji u skladu sa odredbom člana 28. stav 4. Zakona. Takođe se iz zapisnika o izvršenoj kontroli, kao I Iz spisa predmeta vidi da tužilac u vrijeme vršenja prometa proizvoda sa firmom Jola" iz S., kao I u vrijeme vršenja inspekcijske kontrole nije imao odobrenje za obavljanje kompenzacionog posla koje Izdaje Ministarstvo trgovine prema odredbi tačke 5.

Uputstva o uvjetima, načinu i rokovima pod kojima se mogu zaključiti kompenzacioni poslovi (sl. list Fbih, broj 7/95), niti je dostavio Ministarstvu trgovine obračun o izvršenom poslu, a Centralnoj banci Federacije i dokumentaciju na osnovu koje je sastavljen navedeni obračun u roku koji se navodi u rješenju o odobrenju posla (tačka 6. navedenog uputstva), radi čega se ukazuju neosnovani navodi tužioca istaknuti u tužbi da se u konkretnom slučaju radilo o kompenzacionom poslu i da zato nije u obavezi da plati porez na promet proizvoda koji su izvezeni. Tek po dobijenom odobrenju za obavljanje kompenzacionog posla od Ministarstva trgovine, preduzeće može zaključiti ugovor o izvozu robe i usluga koji se naplaćuju uvozom robe i usluga u istoj vrijednosti prema odredbi člana 24. stav 1.

Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju ("Službene novine Federacije BIH", broj 2/95). 52. U konkretnom slučaju tužilac je prvo zaključio ugovor o izvozu robe dana 5.1.1996. godine sa firmom Jala" iz S., a rješenje Ministarstva vanjske trgovine o odobrenju obavljanja kompenzacionog posla, dobio je tek 10.12.1996. godine. Dakle, odobrenje je dobio poslije izvršenog prometa roba i poslije izvršene inspekcijske kontrole od 7.12.1996. godine pa se ugovor o izvozu robe sa firmom "Jola" zaključen 5.1.1996. godine ne može smatrati punovažnim, jer je zaključen bez prethodno pribavljenog odobrenja za obavljanje kompenzacionih poslova od Ministarstva trgovine, niti se rješenje Ministarstva trgovine od 10.12.1996. godine može uzeti u obzir, jer isto nije postojalo u vrijeme vršenja prometa robe i u vrijeme vršenja inspekcijske kontrole od 26.11. do 7.12.1996. godine, pa ne može poslužiti kao osnov po kojem tužilac ne bi bio u obavezi da plati p/p proizvoda koje je izvezao.

Neosnovano tužilac navodi da su organi uprave pogriješili kod utvrđivanja poreske osnovice što u obračunu nisu uzeli i negativnu razliku u cijeni. Ovo stoga što prilikom utvrđivanja poreske osnovice negativna razlika u cijeni nema uticaja, jer se porez plaća na razliku između prodajne i nabavne cijene u smislu dobiti tj. pozitivne razlike, pri čemu se ne uzima u obzir eventualna negatiVna razlika, a što proizilazl i iz odredbe člana 24. navedenog zakona."

Iz ovako formullsanog ustavnog načela o vremenskom I prostornom važenju ranijih zakona, drugih propisa I sudskih pravila, proizilazi da će se raniji republički zakoni SRBIH i RBiH) primjenjivati na teritoriji Federacije i poslije 30.3.1994. godine ukoliko nisu u suprotnosti sa njenim ustavom na odnose koji nisu regulisanl zakonima Federacije, a nakon donošenja federalnih zakona kojim se reguliše određena oblast društvenoekonomskih odnosa i njihovog stupanja na snagu, neće se moći primjenjivati raniji republički zakoni (donošenjem novih federalnih zakona nadležni organi vlasti su drugačije odlučlll) ni kada nisu u koliziji sa novim federalnim zakonima na teritoriji Federacije, nego samo federalni zakoni.

To dalje znači da u konkretnoj. upravnoj stvari upravni organi poslije donošenja federalnog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) koji je stupio na snagu 16.11.1995. godine (čl. 68.), nisu mogli poslije tog datuma primjenjivati odredbe republičkog Zakona o porezu na promet proizvdda i usluga (službeni list Rbih, broj 5/95, 9/95, 33/95 i 2/96), jer su prestale da važe, nego federalnog zakona koji reguliše istu oblast i zavisno od toga da li tužilac ispunjava uslove da bude oslobođen obaveze plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga po tom zakonu Ili ne lspunjava, donese zakonitu odluku u konkretnoj upravnoj stvari. U skladu sa prednjim ustavnim rješenjem spornog pitanja primjene ranijih zakona I drugih propisa na teritoriji Federacije, odredbama člana 67. federalnog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, decidno je propisano da sa danom stupanja na snagu tog zakona 16.11.1995. god.) bez izuzetka prestaju važiti svi propisi o oporezivanju proizvoda I usluga u prometu koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije, što tuženi nije imao u vidu. "Prema odredbi člana 28. stav 1. navedenog zakona porez na promet proizvoda i porez na promet usluga poreski obveznik plaća u roku od 5 dana po isteku sedmice na vrijednost prodatih proizvoda I obavljenih usluga naplaćenih u toku sedmice.

Kako je nespomo da tužilac nije platio porez na promet u navedenom zakonskom roku, to je prvostepeni organ uprave, pravilno obračunao kamate po stopi od 1% za svaki dan zakašnjenja u skladu sa Odlukom o visini kamate na iznos poreza na promet proizvoda i usluga koji nije plaćen u propisanom roku. "Službeni list RBiH", broj 11/95). Stoga je neosnovan navod tužbe da su organi uprave pogrešno primijenili član 28. federalnog Zakona, odnosno da je trebalo primijeniti odredbu člana 42. stav 1. i 2. republičkog Pravilnika o primjeni poreskih stopa, olakšica i o načinu vođenja evidencije obračunavanja i plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga ("Službeni list RBiH", broj 31/95). Naime, odredbom člana 28. stav 1. federalnog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga propisan je sedmični obračun poreza na promet proizvoda i usluga i plaćanje u roku od 5 dana po Isteku sedmice, a odredbom člana 30. istog zakona konačni obračun poreza na promet za proteklu godinu, što znači da se porez na promet proizvoda i us - luga prema odredbama tog zakona obračunava sedmično a na kraju protekle godine se vrši konačni obračun.

U izvršenju ovog zakona donesen je Pravilnik o primjeni njegovih odredaba (na osnovu člana 63.) objavljen u službenim novinama Federacije BiH", broj 4/97, pa se u konkretnom sporu mogu primijeniti po navedenom pitanju samo odredbe federalnog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i Pravilnika o primjeni odredaba tog zakona, a ne i odredbe republičkog Pravilnika na koji se 54. tužilac neosnovano poziva. Taj pravilnik je donesen u izvršenju republičkog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, a nje!tOVe odredbe na koje se tužilac poziva (čl.42.) regulišu konačni obračun poreza na promet proizvoda i usluga za cijelu proteklu godinu i ne odnose se na obračun poreza u toku godine, pa je neosnovano pozivanje tužioca na koliziju odredaba zakona I pravilnika koje ne reguiišu istu pravnu situaciju, sve i kada bi se pomenuti pravilnik mogao primijeniti na sporni pravni odnos". (Presude Vrhovnog suda FBIH, broj U, 74/97 od 2.5.1997. godine i broj U. 124/97 od 21.5.1997. godine) Članovi 6. stav 2, 12, 13.

I 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima - republički ODREDBE ČLANA 13. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA, PREMA KOJIMA JE NOSILAC STANARSKOG PRAVA SA OSTALIM KORISNICIMA STANA DUŽAN DA SE ISELI IZ STANA U DRUšTVENOJ SVOJINI AKO SU ON ILI MALOLJETNI ČLAN NJEGOVOG PORODIČNOG DOMAĆINSTVA STEKLI U SVOJINU STAN ILI PORODIČNU STAMBENU ZGRADU POD USLOVIMA IZ TE ODREDBE, PRIMJENJUJU SE I NA PUNOLJETNOG ČLANA PORODIČNOG DOMAĆINSTVA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA, KOJI PRETENDUJE DA NASTAVI SA KORIŠĆENJEM STANA NAKON ŠTO JE TO PRAVO PRESTALO NOSIOCU STANARSKOG PRAVA IZ RAZLOGA PREDVIĐENIH U ČLANU 21. STAV 2. PRVA REČENICA ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA (POTENCIJALNI NOSILAC STANARSKOG PRAVA), POŠTO JEDNO LICE MOŽE BITI NOSILAC STANARSKOG PRAVA SAMO NA JEDNOM STANU.

Iz obrazloženja: "Sud nalazi da su organi uprave pravilno i potpuno utvrdili sve odlučne činjenice i da su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužioca O.S. za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, te kada su naložili iseljenje tužilaca iz predmetnog stana i predaju tog stana u posjed d'avaocu na korlšćenje. Naime, prema odredbama člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosirna - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i dr.) članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2.) pripada pravo da trajno i nesmetana koriste stan i nakon smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga prestane da koristi stan, osim u slučajevima navedenim u tom članu, među koje spada i slučaj iz člana 13. tog zakona (sticanje u svojinu porodične stambene zgrade iii stana u Istom mjestu, na kojem nije stečeno stanarsko pravo, ako taj stan odgovara njegovim stambenim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju).

Ove zakonske odredbe, suprotno shvatanju tužilaca, odnose se i na člana porodičnog domaćinstva, koji pretenduje na sticanje stanarskog prava (potencijalni nosilac stanarskog prava), a ne samo na nosioca stanarskog prava. Naime, odredbama člana 13. 52 Zakona o stambenim odnosima propisano je da nosilac stanarskog prava i maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva moraju da isele iz stana ako steknu u svojinu stan ili porodičnu stambenu zgradu pod uslovlma propisanim u toj zakonskoj odredbi, ali ove odredbe imaju se primijeniti i kada se radi o punoljetnom članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, koji pretenduje da nastavi sa korišćenjem stana nakon što je to pravo prestalo nosiocu stanarskog prava iz razloga predviđenih u članu 21. stav 2. prva rečenica, a za koga je utvrđeno da ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.

Zakon o. stambenim odnosima je zabranio da jedno lice može biti Istovremeno nosilac stanarskog prava na dva stana, ili da može istovremeno biti nosilac stanarskog prava na jednom stanu, a on ili maloljetni član njegovog porodičnog domaćinstva imaju u svojini stan ili porodičnu stambenu zgradu, koja odgovara potrebama njegovog porodičnog domaćinstva. Tačno je da zakon sadrži u tom pogledu direktne propise i obaveze samo u odnosu na nosioca stanarskog prava, ali se te odredbe moraju primijeniti i kada se radi o članu porodičnog domaćinstva, kao.potencijalnog nosioca stanarskog prava. Svako drugačije tumačenje značilo bi da član porodičnog domaćinstva, koji izvodi svoje pravo da koristi stan iz prava nosioca stanarskog prava, ima više prava od prava samog nosioca stanarskog prava, te da član porodlčnog domaćinstva može da stekne status nosioca stanarskog prava, lako Ima u svojini stan ili porodičnu stambenu zgradu, 55. dakle, da stekne Jedno pravo koje bi nosilac stanarskog prava pod Istim okolnostima izgubio, a što svakako nije bila svrha ni člana 12. ni 13. a ni člana 21. stav 2.

Zakona o stambenim odnosima.

Pravilnim tumačenjem ove zakonske odredbe mora se zaključiti da ovlašteno lice ima pravo da putem nadležnog opštinskog organa uprave traži lspražnjenje poslovnih prostorija ne samo onda kada se neko lice uselilo u poslovne prostorije bez prethodno zaključenog ugovora o zakupu, (član 12. stav 2. navedenog zakona), nego i u slućaju kada to llce u vrijeme useljenja u poslovne prostorije nije Imalo zaključen ugovor o zakupu, nego Je uselilo na osnovu administrativne odluke nadležnog organa, koji pravni osnov je kasnije otpao.

Organi uprave su utvrdili, a to prolzllazl i Iz podataka spisa predmeta, što se ni tužbom ne osporava, da je izvršni odbor Opštlne C. S. rješenjem, broj: 10/b-374-475/94 od 18.7.1994. godine, a na osnovu odluka 58. Grada s., koje su citirane u uvodu tog rješenja, među kojim I Odluke o jedinstvenom načinu ustupanja, korištenja i zaštite poslovnih prostora u uslovima rata na području grada S. od 31.8.1993. godine, kao posebnog propisa, u ratnim okolnostima i sa ograničenim važe njem, predmetne poslovne prostorije dodijelio tužiocu na privremeno korišćenje od 90 dana počev od 20.7.1994. godine uz određene obaveze utvrđene u tom rješenju, te da Je vrijeme korišćenja isteklo 20.10.1994.godlne. Kako Je tužilac i nakon tog roka nastavio da koristi predmetne poslovne prostorije, lako za to više nije imao nikakav pravni osnov, Jer mu vrijeme korišćenja nije produženo, a sa vlasnikom nije zaključio ugovor o zakupu, njegovo daljnje korišćenje smatra se bespravnim, pa postoje uslovi Iz člana 12. stav 2.

Zakona o zakupu poslovnih zgrada I prostorija za lspražnjenje poslovnih prostorija putem nadležnog organa uprave, a na zahtjev ovlašćenog lica. Stoga tužilac neosnovano Ističe prigovor stvarne nenadležnost! organa uprave.

treba tretirati kao propis donesen u izvršenju tog zakona u cilju efikasnije realizacije prava na oslobađanje od plaćanja poreza na promet proizvoda koji su po Carinskom zakonu oslobođeni od plaćanja carine, kako je to i predviđeno u tački 1.

Naredbe. Pravo na oslobađanje od plaćanja p/p proizvoda reguliše federalni Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga, pa po odredbama tog zakona treba cijeniti da li je neko oslobođen obaveze plaćanja navedenog poreza ili nije, a ne po podzakonskim propisima donesenim u izvršenju pomenutog zakona, koji doprinose većoj efikasnosti u ostvarenju prava iz zakona I boijem tumačenju zakonskih odredaba, ali čiji do nosioci nisu nadležni da 57. propisuju uslove za sticanje ili gubitak nekog prava Izuzev kada bi na to bili ovlašćeni Ustavom Ili zakonom koji reguliše određenu ol: last. Stoga je tuženi zauzeo pogrešan pravni stav da Je tužilac mogao biti oslobođen plaćanja p/p proizvoda samo kada bi taj promet bio obavijen i kada bi bio oslobođen plaćanja carine na promet uvezenog motornog vozila poslije stupanja na snagu Naredbe (poslije 18.11.1996. godine).

Ove okolnosti od kojih zavisi pravo nekog lica na oslobađanje plaćanja p/p proizvoda treba cijeniti prema odredbama federalnog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga za period poslije 16.11.1995. godine (kada je taj zakon stupio na snagu), pa ako po istom ispunjava uslove za oslobađanje plaćanja p/p proizvoda taj porez ne treba naplatiti, a u slučaju da je plaćen potrebno ga Je stranci od koje Je naplaćen vratiti. Radi svega izloženog ovaj sud je našao da se tužbom osnovano pobija osporeni akt tuženog kao nezakonit usljed pogrešne primjene materijalnog prava, pa je primjenom člana 42. stav 2. preuzetog Zakona o upravnim sporovima uvažio tužbu i osporeni akt poništio".

Tuženi je u osporenom rješenju odbijanjem žalbe tužioca prihvatio kao pravilnu primjenu materijalnih propisa u prvostepenom rješenju, dopunjavajući obrazloženje tog rješenja pozivom na Zakon o izmjenama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni list RBiH", broj 2/96), koji je stupio na snagu 26.1.1996. godLne, a koji je izmijenjen i dopunjen članom 19. tačka 3. ranijeg zakona, tako što su od pravila da se porez na promet proizvoda ne plaća na promet proizvoda koji se uvoze, a za koje je po odredbama čl. 24. do 33. republičkog Zakona o carini predviđeno oslobađanje od carine, izuzeti putnički automobili, nafta i naftni derivati, duhan i duhanske prerađevine, alkohol i alkoholna pića, pivo, kafa i prerađevine od kafe, te da su za ove proizvode uvoznici dužni platiti porez na promet proizvoda bez obzira što su oslobođeni plaćanja carine pri njihovom uvozu, kao što je to slučaju predmetu tužioca.

Prema pravnom stavu tuženog tužilac ne može biti oslobođen obaveze plaćanja poreza na promet motornog vozila ni shodno Naredbi o oslobađanju plaćanja p/p proizvoda koji su po Carinskom zakonu oslobođena od plaćanja carine ("Službene novine Federacije BiH"', broj 22/96), federalnog ministra finansija, jer je prvostepeni organ dužan ovu naredbu primjenjivati od dana njenog stupanja na snagu 18.11.1996. godine, u slučajevima nastalog prometa na osnovu rješenja o oslobađanju plaćanja carine donesenih u carinskom postupku od 18.11.1996. godine i kasnije, a u konkretnom predmetu je takvo rješenje doneseno 5.10.1996. godine. Iz izloženog slijedi da su federalni carinski organi u postupku carinjenja uvezenog motornog vozila tužioca primijenili federalne propise, a federalni poreski organi u postupku naplate poreza na promet istog vozila kombinaciju republičkih i federalnih propisa.

Pri tome je tuženi odlučujući o predmetnoj upravnoj stvari propustio da primijeni federalni zakon koji je bio dužan primijeniti, a naredbu federalnog ministra finansija na koju se poziva u obrazloženju osporenog rješenja pogrešno protumačio kao propis na osnovu kojeg se stiče pravo na oslobađanje od plaćanja p/p proizvoda. Odredbama Ustava Federacije BiH ("Službene novine Federacije BIH", br. 1/94) propisano je da će svi zakoni, drugi propisi i sudska pravila koji su na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu tog ustava (30.3.1994. godine) ostati na snazi u mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa tim ustavom, dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije - član IX.5.(1). Iz ovako formullsanog ustavnog načela o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona, drugih propisa i sudskih pravila, proizilazi da će se raniji republički zakoni (SRBiH i RBiH) primjenjivati na teritoriji Federacije i poslije 30.3.1994. godine ukoliko nisu u suprotnosti sa njenim ustavom na odnose koji nisu regulisani zakonima Federacije, a nakon donošenja federalnih zakona kojim se reguliše određena oblast društveno-ekonomskih odnosa i njihovog stupanja na snagu, neće se moći primjenjivati raniji republički zakoni (donošenjem novih federalnih zakona nadležni organi vlasti su drugačije odlučili) ni kada nisu u koliziji sa novim federalnim zakonima na teritoriji Federacije, nego samo federalni zakoni.

To dalje znači da u konkretnoj upravnoj stvari upravni organi poslije donošenja federalnog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) koji je stupio na snagu 16.11.1995. godine (član 68.), nisu mogli poslije tog datuma primjenjivati odredbe republičkog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni list RBiH", b.j 5/95, 9/95, 33/95 i 2/96), jer su prestale da važe, nego federalnog zakona koji reguliše istu oblast i zavisno od toga da li tužilac ispunjava uslove da bude oslobođen obaveze plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga po tom zakonu ili ne ispunjava, donese zakonitu odluku u konkretnoj upravnoj stvari. U skladu sa prednjim ustavnim rješenjem spornog pitanja primjene ranijih zakona i drugih propisa na teritoriji Federacije, odredbama člana 67. federalnog Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, decidno je propisano da sa danom stupanja na snagu tog zakona (16.11.1995. god.) bez izuzetka prestaju važiti svi propisi o oporezivanju proizvoda i usluga u prometu koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije, što tuženi nije imao u vidu".