Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 2/1988

Zastarjelost potraživanja naknade štete u pravilu ne može početi teći prije nego što šteta nastane. Tek ispostavljanjem štetne posljedice (u konkretnom slučaju isplatom porodične penzije) dolazi do umanjivanja sredstava oštećenog (član 155.

ZOO) i rokovi zastare propisani u članu 376. ZOO teku za svaki pojedini siplaćeni iznos porodine penzij od časa isplate. Istina, u sudsko j praksi povodom primjene člana 376. ZOO preovladao je stav da nastupa i zastara naknade buduće štete za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, nakon proteka subjektivnog, odnosno objektivnog roka zastare iz člana 376. ZOO za pvo ispoljenu štetnu posljedicu, ali samo pod uslovom da se po zakonu može zahtijevati naknada buduće štete i prije njenog nastanka (kao npr. u slučaju iz člana 194. i 195. ZOO i sl). Kako u SRBiH nije posebnim zakonom predviđena mogućnost naknade buduće štete prouzrokovane zbog umanjenja sredstava zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja u kapitaliziranom iznosu ili u obliku rente, te se naprijed navedeni pravni stav ne može primijeniti kod ocjene zastare potraživanja naknade štete ove vrste.

Uređenje međa imalo je isključivo onaj značaj kakav ima uspostavljanje popisanog katastra radi evidentiranja posjedovnog stanja (član 1. ranijeg Osnovnog zakona o premjeru zemljišta i katastra, sada član 4. važećeg republičkog zakona (“Službeni list SRBiH”, broj 14/78). Ni u jednom od tih postupaka nije bilo moguće rješavati i spor oko vlasništva. Ovo stoga što bi zaključeno poravnanje uz otuđenje šume u društvenoj svojini bilo u suprotnosti sa odredbama tadašnjeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada (“Službeni list SFRJ” broj 26/54), koji nije predviđao mogućnost otuđenja šume u društvenoj svojini na osnvou pravnog posla, pa bi takav pravni posao i kada bi se prihvatilo da je poravnanjem bio zaključen, bio apsolutno ništav u smislu tadašnjih pravila imovinskog prava (sada član 103. Zakona o obligacionim odnosima).

od čega je tužiocu odmah isplatio iznos od 500.000 dinara, a ostatak od aljih 500.000 dinara se obavezao isplatiti” nakon prve realizacije navedene inovacije, dobivanje fakture i upotrebne dozvole”, kao što je navedeno u ugovoru.

Pošto tuženi ne tvrdi da je tužilac prije zaključenja navedenog ugovora na njega prenio pravo iskorištavanja patenta, to sadržina tog ugovora kakav je tuženi zaključio sa sticaocem, a koji ima sve karakteristike ugovora o licenci u smislu odredbe člana 135. Zakona o zaštiti pronalazaka, tehnih unapređenja i znakova razlikovanja (“Službeni list SFRJ”, broj 34/81), upućuje na to da je između tužioca i tuženog prethodno bio zaključen takav sporazum koji ima značaj ugovora o nalogu iz člana 749. Zakona o obligacionim odnosima, a to proizilazi i iz saglasnih navoda stranaka u toku postupka prema kojima je tuženi, uz saglasnost tužioca kao autora, ugovorom prenio na kupca trajno pravo iskorištavanja tužiočevog patenta i, svakako po tužiočevim upustvima, ugovorio za njega autorsku naknadu u već navedenom iznosu koja je djelomično tužiocu već i isplaćena.

Kako je među strankama u toku postupka bilo nesporno i to da je korisnik patenta, što potvrđuje čak i navodi žalbe (a to slijedi i iz virmanskog naloga u prilogu spisa), u ispunjenju ugovora zaključenog sa tuženim dana 7. jula 1986. godine, doznačio tuženom preostali dio ugovorene autorske naknade u iznosu od 500.000 dinara, tuženi je postupajući po uputstvima tužioca iz ugovora o nalogu, a prema odredbama člana 751. stav 1. i člana 754. Zakona o obligacionim odnosima, bio dužan doznačiti taj iznos tužiocu, neovisno od toga da li je korisnik patenta plasirao palentirane filtere na tržištu. Takav prigovor je, naime, prema sadržini ugovora od 7. jula 1986. godine mogao isticati samo korisnik patenta i zbog toga uskratiti isplatu ugovorene autorske naknade, pa kada on to nije učinio, nego je naprotiv isplatio tu naknadu u cijelosti, to tuženom, koji je kao nalogoprimac dužan da štiti interese tužioca kao nalogodavca postupajući pri tome sa pažnjom dobrog privrednika (član 751. stav 1. zakona o obligacionim odnosima), nije pripadalo pravo da se koristi takvim progovorima i da samo zbog toga što je smatrao da korisnik nije iskoristio patent onako kako bi to njemu odgovaralo vrati ovome doznačeni iznos autorske naknade, kako tvrdi da je postupio bez tužiočeve saglasnosti.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su, primjenom odredbe člana 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (“Službeni list SFRJ”, broj 12/67) pravilno sudili kada su zahtjev tužioca odbili, jer je sporno zemljište po navedenom propisu, zbog proteka vremena od deset godina i pasivnog držanja tužilaca u odnosu na vršenje vlasničkih prava, postalo društvena svojina.

Na donošenje ovakve odluke bez značaja je činjenica što je dugo trajao postupak za raspravljanje zaostavštine iza prednika tužilaca, a ovo zbog toga što je zaostavština, pa prema tome i sporne nekretnine, po sili zakona (član 135. ranijeg zakona o nasljeđivanju, odnosno po članu 133. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, broj 7/80) prešla na tužioce već u momentu smrti ostavilaca, pa su zbog toga tužioci bili u mogućnosti da se, radi zaštite vlasničkih prava, obrate sudu od momenta kada je na njih prešla zaostavština.

Na donošenje presude kojom se tužioci odbijaju sa tužbenim zahtjevom nisu od značaja ni ostale činjenice i okolnosti koje se kao prigovori ističu u reviziji, kao što je činjenica da su tužioci živjeli u B., a ne u mjestu gdje se nalaze sporne nekretnine, da nisu vični pravu, pa su računali da zaštitu svojih prava mogu tražiti tek po okončanju ostavinskog postupka kada ih sud oglasi za naslejdnike, da porez nisu plaćali jer od nadležnog državnog organa nisu pozivani na izvršenje ove obaveze, te da tužena organizacija udruženog rada nije bila savjestan posjednik. Nijedna od pomenutih činjenica nije navedena kao izuzetak od pravila da se, pod okolnostima predviđenim u članu 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, neiskorištenjem poljoprivrednog zemljišta kroz period uži od deset godina, gubi pravo vlasništva.

Okolnosti koje je tužilac istakao u toku postupka pred prvostepenim sudom i u žalbi, a naime, da su traktor i prikolica registrovani na njegovo ime, da je te stvari on držao u posjedu tokom jula i avgusta 1986. godine, i da ih je tuženi oduzeo od tužioca bez njegovog pristanka, ne daju tužiocu nikakvo jače pravo na sporne stvari u donosu na tuženog, jer i kod istaknutih okolnosti ostaje činjenica da su traktor i prikolica suvlasništvo stranaka, što svakom od njih, u smislu člana 14. stav 1. zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, daje pravo posjedovanja i korištenja stvari koje su u suvlasništvu, pa i s obzirom na to nisu postojali razlozi da se udovolji tužbenom zahtjevu.

Pitanje načina na koji će se realizovati pravo posjedovanja i korištenja stvari u suvlasništvu, je stvar dogovora suvlasnika, koji se u praksi realizuje na razne načine, ali ako se, kao u ovom slučaju, ne potigne sporazum među suvlasnicima, ostaje da se to pitanje uredi u vanparničnom postupku kod nadležnog suda.

Tužilac u reviziji ponov ukazuje na pojedine okolnosti zbog kojih smatra da ima jače pravo na posjedovanje spornih stvari, pa u vezi sa stim treba dodati i slijedeće:

Okolnost što su na ime tužioca registrovani traktor i prikolica ne daju mu pravo da samo zbog toga drži u isljučivom posjedu te stvari. Prema odredbi iz člana 4. stav 2. Pravilnika o postupku registracije vozila (“Službeni list SFRJ”, broj 2/83), u slučaju da postoji suvlasništvo na motornom i priključnom vozilu, registracija se vrši samo na jednog od suvlasnika, ali se time ne dira u prava zajedničkog posjedovanja i korištenja stvari koje su u suvlasništvu.

Naime, prema pravilu imovinskog prava iz paragrafa 841. bivšeg Opšteg građanskog zakonika, kao i po odredbama sadašnjeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (član 15. i član 16. stav 4. tog zakona) razvrgnuće suvlasničke zajednice nije pravno valjano ako u njemu nisu učestvovali svi suvlasnici, što znači da takva dioba ne proizvodi pravno dejstvo ni u odnosu na one suvlasnike koji su u njoj učestvovali, pa je pogrešno drugačije pravno shvatanje eksplicirano u razlozima drugostepene presude.

Odredbom člana 243. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 53/76) propisano je da društvena pravna lica imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore, te obavljaju druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne spobnosti (u daljem tekstu: pravo raspolaganja) i da su u ostvarivanju prava raspolaganja, između ostalog ovlaštena da prenose društvena sredstva na drugo društveno pravno lice uz naknadu ili bez naknade kao i da ih otuđuju iz društvenog vlasništva. Analizom pomenutih zakonskih propisa dolazi se do zaključka da do primjene odredbe člana 31. Zakona o prometu nepokretnosti može doći samo u slučaju kada društveno pravno lice otuđuje zgradu ili stan iz društvenog vlasništva, na što upućuje i sadržina odredbe stava 1. navedene zakonske odredbe kroz riječi: “namjerava da proda”. U protivnom bi bez saglasnosti društvenog pravnog lica koje ima pravo raspolaganja došlo do otuđenja sredstava društvenog vlasništva bez plaćanja cijene u visini pune tržišne vrijednosti nepokretnosti. S druge strane, analizom odredbe člana 32. Zakona o prometu nepokretnosti dolazi se do zaključka da obaveza da prethodno ponudi na prodaju zgradu ili poslovnu prostoriju suvlasniku i drugim licima navedenim u toj zakonskoj odredbi leži samo na vlasniku, znači, ne na nosiocu prava raspolaganja.

U razlozima drugostepene presude pravilno je konstatovano da kupoprodaja društvenih sredstava nij isto što i prenos iz člana 16. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, jer prenos sredstava sa jednog na drugo društveno pravno lice vrši se i besteretnim pravnim poslovima, pa zato takav prenos treba razlikovati od otuđenja društvenih sredstava iz sfere društvenog vlasništva.

Tuženi nije mogao oduzeti tužiocu posjed prava služnosti ni po ovlaštenju svog oca jer njega veže poravnanje o zasnivanju prava služnosti. Pogotovo tuženi nije mogao bez pravnog osnova lišiti tužioca posjeda prava služnosti, jer tužilac taj posjed zasniva na pravnom poslu pa je stoga jači u pravu (analogna primjena člana 41. ZOSPO -a). Zato tužilac uživa sudsku zaštitu (član 57. ZOSPO -a).

Kako je zahtjev postavljen prema tuženom kao trećem licu, bez značaja je njegov prigovor da poravnanje nije pravno valjano iz rarzloga što su i druga lica suvlasnici poslužnog dobra jer bi samo tim licima pripadalo pravo da zahtijevaju utvrđenje da zaključeno poravnanje iz tog razloga ne proizvodi pravno dejstvo.

pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je takva usmena pogodba apsolutno ništava i da su ispunjen i uslovi da stranke vrate jedna dugoj ono što su u ispunjenju te pogodbe primile (članovi 103. i 104. zakona o obligadionim odnosima).

Iz razloga presuda nižestepenih sudova slijedi da je na osnovu rezultata izvedenih dokaza utvrđeno da je tuženi u posjed spornih nepokretnina na kojima je prouzrokovana šteta sječom stabala i ubiranjem sijena “ušao bez znanja i saglasnosti tužiteljice”, pa je tužieteljica “čim j za to saznala podnijela tužbu”, što znači da tuženi nije bio zakoniti ni savjestan posjednik (član 72. ZOSPO -a), pa je zato u obavezi da tužiteljici naknadi vrijednost sijena i drvne mase pribavljenih sa tužiteljičinog zemljišta.

Zahtjevom se predlaže da se nižestepene odluke ukinu u dijelu kojom je naložena uknjižba prava vlasništva tužitelja zbog toga što tužilac nije “predočio sudu isprave” o legalizaciji bespravne izgradnje u skladu sa odredbom člana 282. Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, br. 13/74 i 21/81). Navedena odredba se odnosni na građevinske objekte koji su izgrađeni bez odobrenja, ako se u vrijeme građenja tražil o odobrenje za građenje. Zgrada izgrađena bez odobrenja nije se mogla upisati u zemljišnu knjigu, jer takva zgrada do legalizacije zadržava svojstvo privremenosti a privremeni građevinski objekat smatra se pokretnom stvari koja se ne može upisati u zemljišnu knjigu (pravno pravilo iz paragrafa 7. stav 4. Pravilnika za vođenje zemljišne knjige od 17.2.1931. godine). Upravo to je bio ratio doredbe člana 190. stav 1. alineja 1. navedeno zakona da se zgrada izgrađena bez odobrenja ne može upisati u zemljišnu knjigu. od ovog principa odstupa Zakon o premjeru i katastru nekretnina (“Službeni list SRBiH”, broj 22/84) koji propisuje da se u katastar nekretnina evidentiraju objekti koji su izgrađeni bez odobrenja za građenje, uz obavještavanje nadležnog opštinskog organa uprave (član 173. stav 3.). Zbog toga je Zaknom o izmjenama i dopunama Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86) brisana citirana odredba, pa je nema u članu 147. prečišćenog teksta Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 9/87).

Po odredbi člana 659. Zakona o obligacionim odnosima pošiljalac je dužan prevoziocu platiti troškove prevoz a, a ako u tovarnom listu nije navedeno da pošiljalac plaća troškove prevoza, onda se pretpostavlja da je pošiljalac uputio prevoziocu da ih naplati od primaoca robe.

IZ ove odredbe jasno proizilazi da su samo pošiljalac i primalac robe u obavezi da plate troškove prevoza, a ne i treće lice, a ni drugom odredbom ovog ili drugog zakona nije predviđena mogućnost da pošiljalac i prevozilac prilikom zaključenja ugovora mogu zasnovati obavezu plaćanja troškov aprevoza na teret trećeg lica.

Neosnovanao se prvostepeni sud poziva na odredbe člana 55. stav 1. tačka 10. Zakona o ugovorima o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju, jer se iz odredaba ovog člana kojima se reguliše sadržaj tovarnog lista, ne može izvoditi zaključak o punovažnosti obaveze trećeg lica. Opšte je pravilo izraženo u odredbama člana 153. ZOO da obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg ne obavezuje.

Utvrđeno je da je tužiteljica na osnovu ugovora od 27. septembra na osnovu ugovora od 27. septembra 1979. godine tuženom prodala kuću veličine 72 m2 i zemljište u površini od oko 16.000 m2 (livada, voćnjak i 4.000 m2 pod šumom) za cijenu od 200.000 dinara, te da je vrijednost nekretnina u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 647.923 dinara.

S obzirom na utvrđeni vrijednosni odnos predmeta činidbe i predmeta protivčinidbe (objektivne vrijednosti prodatih nekretnina i cijene) nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su ocijenili da postoji očita nesrazmjera uzajamnih davanja ugovornih stranaka na osnovu zaključenog ugovora o prodaji.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u poodmakloj životnoj dobi, da živi sama na seli i da nije znala za realnu vrijednost novca (mislila je da za 200.000 dinara može kupiti “pola Dubice”, da je realnu vrijednost novca spoznala kada je nakon prodaje nekretnina otišla u Dubicu radi kupovine garsonjere i saznala da garsonjera košta 440.000 dinara i da je odmah nakon toga pokušala vratiti tuženom 200.000 dinara (nakon 15 dana po prodaji nekretnina). (vrhovni sud BiH, Rev. 236/87 od 11.2.1988. godine)

19.

Član 153. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Kada jedan od organizatora muzine turneje garantuje drugim ugovor nim strankama da će obezbijediti određeni iznos sredstava od sponzora turneje, odgovara augovaračima za štetu koju bi pretrpjeli ako sponzori ne uplate obećana sredstva. Iz obrazloženja:

Članom 4. ugovora od 21. jula 1980. godine bilo je predviđeno da će glavni izvor finansiranja aktivnosti vezanih za pripremu i realizaciju turneje biti sredstva koja se ostvare sponzoriranjem turneje od strane rdnih organizacija koje žele “promovisati” svoje proizvode i usluge, a članom 9. tačke a) i b) tužena se obavezala da će se u punoj mjeri angažovati na obezbjeđenju sponzora turneje i da će u roku od 15 dana po potpisivanju ugovora pismeno obavijestiti ostale ugovorn strane o minimumu sredstava koje garantuje da će obezbiejditi od sponzora u neto iznosu. Dopisom od 1. septembra 1980. godine, tužena je obavijestila tužioca da su od sponzora obezbijeđena sredstva u iznosu od 2.500,000 dinara.

Da ugovor od 21. jula 1980. godine nije raskinut, tužena bi, u smislu člana 153. stav 1. ZOO, odgovarala za štetu koju bi saugova rači pretrpjeli stoga što eventualni sponzori ne bi uplatiti obećana sredstva.

Odredbe tog zakona u roku plaćanja od 15 dana po nastanku dužničko-povjerilačkog odnosa primjenjuju se, međutim, kada ugovorom stranaka nije drukčije utvrđeno (supsidijarna primjena).

U konkretnom slučaju tužilac je svojim ponašanjem onemogućio da se ispuni ugovor o djelu kojim je na posredan način bio određen rok plaćanja cijene (petnaestog dana od dana kvantitativno-kvalitativnog prijema robe u tužiočevom skladištu), pa je morao taj rok biti određen primjenom člana 2. stav 4. tačka 2. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava.

Međutim, kad potraživanje kamata nastane moće ga se povjerilac odreći - otpustiti dug sporazumom sa dužnikom u smislu člana 344. Zakona o obligacionim odnosima.

Organizacija udruženog rada - povjerilac mogla bi ovo učiniti samo u odnosu na dužnika - drugo društveno pravo lice, jer u smislu člana 243. stav 2. i člana 246. stav 1. zakona o udruženom radu, može bez naknade prenijeti društveno stedstv o samo na drugo društveno pravno lice (društvena sredstva u smislu člana 265. ZUR -a, ine stvari, novčana sredstva i materijalna prava, dakle i potraživanja). Ovaj sporazum bi morao biti zaključen u pismenom obliku (član 246. stav 1. ZUR - a), a ovom posebnom odredbom se odstupa od pravila izraženog u članu 344. ZOO da je sporazum o otpuštanju duga neformalan.

nakon prethodnog nasipanja, iste stranke su zaključile poravnanje prema kojem su se tuženi obavezali da izgrade put uz naknadu.

Tuženi su uizvršenju obaveze iz ovog ugovora o djelu izgradile put, a tužitelj je u izvršenom postupku odbijen sa prijedlogom da se donese rješenje o izvršenju poravnanja, jer je utvrđeno da su tuženi izvršili obavezu iz poravnanja.

Kako se dakle, radi o poravnanju koje po svojoj suštini predstavlja ugovor o djelu, koji je izvršen a ne postoji nijedan od razloga ništavosti poravnanja (član 1097. ZOO), pravilno su nižestepeni sudovi ocijenili da zahtjev za poništenje poravnanja nije osnovan. (Vrhovni sud BiH, Rev. 99/87 od 19.11.1987. godineI

24. Članovi 600, 606 - stav 3. 619. i 622. Zakona o obligacionim odnosima

Ako je po ugovoru o djelu angažovana specijalizovana organizacija da osposobi instalacije za redovnu upotrebu, i ta organizacija sama utvrdila koje radove treba obaviti, nema pravo na naknadu za obavljeni rad ako nije postignut cilj ugovora.

Iz obrazloženja:

Ugovorom broj 203. od 18. juna 1981. godine ugovorne stranke su ugovorile izvođenje radova na popravci instalacija centralnog grijanja u objektima tuženog.

Tužbom je zahtijevana isplata cijena za obavljanje radova (troškove radne snage i ugrađenog materijala), a tuženi se protivi tužbenom zahtjevu stoga što ni nakon obavljenih radova nije uspostavljena funkcija instalacija, tako da izvedenim radovima nije ispunjen cilj ugovora.

Ako bi se utvrdilo da je predmet ugovora o djelu opravka instalacija radi osposobljavanja za vršenje funkcije, tako da je akcenat stavljen na rezultat rada tužioca, u smislu člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, ne bi se moglo smatrati da je rad izvršen prema odredbama ugovora i pravilima posla, te da ga je tuženi dužan primiti (član 622. ZOO), samim tim što je tužilac uredno obavio radove obuhvaćene premjerom i predračunom.

Tužilac je specijalizovana organizacija za postavljanje i održavanje instalacija za prenos toplotne energije, pa je, ako je bio pozvan da izvrši opravku instalacije da bi se osposobile za obavljanje funkcije, bio dužan da prethodno utvrdi šta je uzrok slabom grijanju i u ponudi predvidi sve potrebne radove, a nije se smio ograničiti samo na neke, čije obavljanje ne osposobljava instalaciju. Tužilac je naime, morao da se kod zaključenja iispunjenja ugovora rukovodi načelom savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO), i da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke (član 18. stav 2. ZOO), pa ako tako nije postupao tuženi, bi imao pravo da ugovor raskine (član 619. ZOO). Ako bi se utvrdilo da je tuženi izričito zahtijevao samo obavljanje radova utvrđenih pradračunom bez obzira na rezultat, sud bi morao imati u vidu odredbe člana 606. stav 3. ZOO, te utvrdili da li je tužilac trebao upozoriti tuženog na nedostatke u njegovom nalogu, kao i na okolnostiza koje je znao ili morao znati, a koi mogu biti od značaja za naručeno djelo.

Polazeći od opisanih činjeničnih utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o djelu, koji je definisan odredbom člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), da je tuženi bio dužan da izvrši ugovorne obaveze onako kako je ugovoreno i po pravilima posla (član 607. stav 1. citiranog zakona), da je taj ugovor u jednom dijelu izvršen, pa je izveden ispravan zaključak da su se u pogledu neispunjenih ugovornih obaveza tuženog, ispunili uslovi iz člana 124. u vezi sa članom 127. Zakona o obligacionim odnosima, za raskid ugovora u tom dijelu. Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 262. stav 2. u vezi sa članom 266. stav 1. zakona o obligacionim odnosima), kada su tuženog obvezali da tužiteljici naknadi i prouzrokovan u štetu.

Kod činjenice da je tuženi uplatio tužiocu avans u iznosu od 70% ugovorene cijene, očigledno je da dati avans prelazi troškove pripremnih radova i da je dat i u svrhu nabavke materijala, pa je u postupku valjalo utvrditi u kojoj je mjeri primljenim avanskom tužilac mogao izbjeći povećanje cijene materijala da je materijal nabavio odmah nakon uplate avansa i u vezi sa tim da li je došlo do razlike u cijeni koja prelazi 10% i ako jeste u kojem iznosu, pa tek onda odlučiti o tužbenom zahtjevu u ovom dijelu.

Prvostepeni sud nije, međutim, utvrdio razliku u cijeni, iako je njena visina bila sporna između parničnih stranaka.

Sudski vještak je propustio da obračuna razliku u cijeni na koju bi tuženi imao pravo po ugovoru, sa obrazloženjem da bi tuženom pripadalo pravo na povećanje ugovorene cijene samo da je otpočeo radove, jer da je između stranaka ugovoreno da se povećanja ugovorene cijene po kriterijima iz ugovora obračunavaju prilikom ispostavljanja privremenih situacija. Stoga je prvostepeni sud prihvatio kao tačan obračun koji je sačinio sam tužilac, a koji je tuženi osporavao. Tužilac je pošao od ugovorene cijene na koju je dodao razliku u cijeni obračunatu po kriterijima iz ugovora, do časa zaključenja ugovora sa novim izvođačem i razliku između tako sračunatog iznosa i cijene koju je ugovorio sa novim izvođačem prikazao kao štetu koju je pretrpio, a prvostepeni sud mu je dosudio naknadu u tom iznosu.

Naknada štete zbog raskida ugovora treba da stranku koja nije skrivila raskid dovede u onaj materijalni položaj u kome bi ona bila da je ugovor uredno izvršen (tzv. pozitivni ugovorni interes).

U konkretnom slučaju to bi značilo da je trebalo utvrditi razliku u cijeni koja bi definitivno bila isplaćena tuženom tako što bi po kriterijima iz ugovora bila obračunata po završetku radova da ih je on uredno izveo, te tu razliku dodati na ugovorenu cijenu i šttu utvrditi u visini razlike između ovako utvrđene cijene isplaćene novom izvođaču.

Ugovaranje strane valute kao predmeta zaloga nije usuprotnosti ni sa odredbom iz člana 966. i člana 980. stav 1. zakona o obligacionim odnosima. Stranu valutu otkupl juju ovlaštena banka i u izvršnom postupku.

Prihvatajući pravilnim stanovište nižestepenih sudova da se strana valuta kao generična stvar mogla dati u zalog, logično je iz toga zaključiti da baš ta sredstva moraju biti predmet vraćanja njenom vlasniku po prestanku razloga zbog kojih je ugovoren zalog.

Tuženi je isticao u toku prvostepenog postupka a ističe i u žalbi, da je on, saglasno ugovoru o finansijskom kreditu zaključenom 1978. godine sa udruženom bankom u iznosu od 747.000 USA dolara, polagao dinarsku protuvrijednost dospjelih anuiteta, te da je odgovarajuću dinarsku protuvrijednost za poslednji anuitet kredita od 89.112 USA dolara uplatio 23. 2.1983. godine i time ispunio sve obaveze iz ugovora o kreditu zaključenog 1978. godine. S obzirom da je ispunio obavezu iz ugovora prije zaključenja Kreditnog sporazuma o reprogramiranju dugova prema inostranstvu, smatra da ne može biti opterećen obaveza ma iz Kreditnog sporazuma zaključenog u julu 1983. godine.

Prvostepeni sud usvaja tužbeni zahtjev, jer smatra da odredbe Kreditnog sporazuma o odlaganju plaćanja obavezuje i tuženog kao korisnika kredita.

Prvostepeni sud je propustio da uvidom u ugovor o kreditu zaključen 1978. godine, utvrdi kakve je obaveze preuzeo tuženi i da li se radi o ugovoru kojim je Udružena banka S. sama regulisala sa tuženim uslove otplate inostranog kredita koji je ta banka podigla u svoje ime, a za račun tuženog. Posebno je bilo neophodno utvrditi da li je, po odredbama tog ugovora, tuženi bio ovlašten da uplaćuje odgovarajuću dinarsku protuvrijednost i prije dospijeća anuiteta kojim je vršena otplata kredita inostranom povjeriocu, radi ocjene da li je tuženi na taj način mogao ispuniti ugovorne obaveze, pri čemu treba imati u vidu i član 315. Zakona o o obligacionim odnosima.

Ako bi bilo utvrđeno da je tuženi ispunio sve svoje obaveze iz Ugovora okreditu Kreditnog sporazuma iz jula 1983. godine, prvostepeni sud bi morao posebno cijeniti da li je u obavezi da tužiteljici naknadi ono što je platila po Kreditnom sporazumu.

Odredbama člana 1. zakona o plaćanjima u konvertibilnim devizama (“Službeni list SFRJ”, broj 34/83), sa kasnijim izmjenama i dopunama), propisano je da organizacija udruženog rada obezbjeđuje devize za plaćanje obaveza po inostranim kreditima i kada je ugovor o kreditu zaključila banka ovlaštena za poslove sa insotranstvom u svoje ime, a za račun organizacije udruženog rada, no i ove odredbe bi mogle doći do primjene samo ako ugovor zakjučen 1978. godine nije ibo ispunjen prije stupanja na snagu zakona - 6. jula 1983. godine.

Za obavljanje te djelatnosti potrebno je bilo prethodno obaviti određene adaptacione radove kao što su krečenje, oblaganje zidova pločicama i ugrađivanje odgovarajuće opreme.

Navedene radove izveo je tužilac o svom trošku u vrijednosti od 120.985 dinara. Polazeć od te činjenice i imajući u vidu da je tuženi kao zakupodavac, u smislu člana 14. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (“Službeni list SRBiH”, broj 33/77), bio dužan predati tužiocu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrebljavati za svrhu predviđenu u ugovoru i da tuženi tu obavezu nije ispunio, u takvoj situaciji tužilac, u smislu člana 17. stav 1. navedenog zakona, ima pravo da učinjene izdatke na adaptaciji prostorije naplati od tuženog.

Adaptacione radove koje je izveo tužilac na zakupljenoj prostoriji uključujući tu i ugrađivanje opreme (bojler, lavabo, šaltere), obavljeni su uz pristanak tuženog. Polazeći od toga, kao i činjenice da objektivno ne postoji mogućnost rstaurisanja ranijeg stanja nakon svega onoga što je urađeno na adaptaciji zakupljene prostorije (krečenje, štemanje zidov a radi postavljanja instalacija i sl), kao i činjenice da stranke nisu ugovorile da će tužilac po prstanku ugovora o zakupu odnijeti ugrađenu opremu, u takvoj situaciji, odluka suda kojom se utvrđuje tražbina tužioca od 120.985 dinara u skladu je sa naprijed navedenom odredbom iz člana 17. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, bez obzira na okolnost koja se ističe u reviziji da je tuženi, u postupku pred prvostepenim sudom izjavio kako dozvoljava tužiocu “... da skine sve što je uložio u ovu prostori ju...”

Okolnost što je u ugovoru o zakupu (tačka VIII) naznačeno da će tužilac predati tuženom poslovne prostorije u “sadašnjem stanju” ne može se protumačiti, kako to tuženi pogrešno smatr u reviziji, da je time ugovorena obaveza restaurisanja i uklanjanja iz prostorije svega onoga što je urađeno u svrhu pripremanja prostorije za otvaranje zanatske radnje, pa zbog toga ni ovim navodima i prigovorima iz revizije nije dovedena u pitanje pravilnost nižestepenih presuda.

U konkretnom slučaju, međutim, dolazi do primjene Samoupravnog sporazuma o načinu i postupku korištenja zdravstvene zaštite van područja SIZ -a zdravstvenog osiguranja i zdravstva kojoj osiguranik pripada, objavljenog u “Službenom listu SFRJ”, broj 43/84, a u smislu člana 8. ovog sporazuma, obveznik plaćanja cijene pružene zdravstvene usluge van pdoručja SIZ -a kome osiguranik pripada, je zajednica koja je osiguraniku izdala zdravstvenu knjižicu. Tužena ni u žalbi ne spori da je ona izdavalac zdravstvene knjižice M.A. Tužena dalje priznaje da nije prigovorila tužiocu na izdati račun, već je samo proslijedila SIZ -u zdravstvene zaštite M. pa je i time preuzela na sebe obavezu plaćaja u smislu člana 7. naprijed spomenutog sporazuma (u smislu odredaba tog člana zajednica - dužni je obavezna da isplati cijenu iz računa, ako ga u roku od 5 dana od dana prijema ne vrati podnosiocu sa primjedbama koje bi se odnosile na neispravnost računa i nedostatak dokumentacije uz račun).

Okolnost što je prilikom nasilnog otvaranja garaže i uzimanja ključeva od tužiteljičinih kola, tuženi djleovao skupa sa tužiteljičinim sinom s obzirom na utvrđenu činjenicu da je tuženi isključivo kriv za nastalu štetu, nema značaja za presuđenje u ovom sporu. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je šteta rpičinjena prilikom vožnje i da je u kritičnom trenutku tužiteljičinim motornim vozilom uprvljao tuženi, pa je otuda on i odgovoran za štetu, budući da je prema utvrđenju nižestepenih sudova, štetni događaj izazvan isključivom kriviom tuženog. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 133/87 od 12.11.1987. godine.

38.

Član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Pretpostavlja se da je tuženi kriv ako se dokaže da je prouzrokovao štetu.

IZ obrazloženja:

Članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima je propisano: “ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice”. To znači da samo kada sud utvrdi da je štetnik prouzrokovao štetu, dolazi do primjene princip pretpostavljene krivice. Kako u konkretnom slučaju u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrđeno da je tuženi prouzrokovao štetu, to nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je na osnovu opisanog činjeničnog utvrđenja uslijedio zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

Na opisani način, međutim, nije dat određen odgovor na pitanje da li su tužioci vlasici spornih nekretnina na kojima je izvršena sječa žive ograde, pa kako pravo na dosuđenje naknade štete pripada samo vlasnicima nekretnina na kojima se živa ograda nalazila, to je u ovom slučaju zbog pogrešnog pravnog stava nižestepenih sudova propušteno da se utvrdi navedena odlučna činjenica o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

A., po prethodnom dogovoru tuženog i njenog oca, bila tuženom samo privremeno povjerena na odgoj i zaštitu, iz čega drugostepeni sud izvodi zaključak da je “i dalje zadržan kontinuitet u odgoju mldb. A”. jer se nje n otac, mada se odijelio od tuženog - nastanio u blizini i dalje vodio brigu o odgoju svoje kćerke, te da se iz iznijetih razloga tuženi nikako ne bi mogao odgovarati za štetu koja je pričinjena tužiocima zbog propuštenog nadzora ili lošeg odgoja, već bi zbog toga mogli ogovarati samo njeni roditelji.

U reviziji se međutim, s razlogom ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom razrješavanja ovog spora zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrdili. Naime, iz iskaza svjedoka i oca mldb. A. slijedi da se on iselio iz očeve kuće i odijelio, otišavši u drugo mjesto u kojem živi tuženi, kao i da su se on i tuženi dogovorili da mldb. A. živi sa djedom, da se djed “brine oko njenog izdržavanja i čuvanja i da on o njoj vodi cjelokupnu brigu”, kako se pomenuti svjedok doslovno izjasnio. Iz ovako određenog iskaza oca mdlb. A. proizilazi da roditelji nisu bili u mogućnosti da nad njom ostvare stalan konkretan nadzor, jer mldb. A. nije živjela sa roditeljima u vrijeme štetnog događaja, budući su se roditelji odselili u drugo mjesto, a ona ostala da živi sa djedom. Isto tako, s obzirom na naprijed izneseno, ne bi se mogao ni prihvatiti zaključak drugostepene presude da je mldb. A. “bila privremeno povjerena na čuvanje tuženom”, kako se do slovno navodi u razlozuima te presude.

PO prvilima imovinskog prava (paragraf 1309 bivšeg OGZ -a) koja se primjenjuje na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (“Službeni list FNRJ”, broj 84/46) na pravne odnose koji su nastali prije 1. oktobra 1978. godine, kada je stupio na snagu Zakon o obligacionim odnosima (odredbe čl. 1106. i 1109), za štetu koju učine deliktno nesposobna lica odgovaraju i “osobe, koje su zanemar ile staranje njima povjereno”.

Na temelju činjeničnog utvrđenja sadržanog u nižestepenim presudama, koje se u revizijskom postupku ne može preispitivati (član 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku), nesumljivo proizilazi da je mldb. A. bila povjerena svome djedu - tuženom na “čuvanje i vaspitanje” (govoreći jezikom tada važećih poordičnih propisa), pa je zbog toga on odgovoran za štetu, ako je prouzrokovana njenom protivnom radnjom.

Navedena pravila imovinskog prava nisu u suprotnosti ni sa sadašnjim Zakonaom o obligacionim odnosima, koji doduše u odredbi člana 167. stav 1. ne navodi fizička lica kojima su roditelji na osnovu ugovora povjerili dijete na odgoj i zaštitu, ali, budući propisuje da su za štetu odgovorne čak i škole ili duge ustanove dok su djeca pod njihovim nadzorom, ne može se isključiti odgovornost fizičkog lica kod kojega se godinama dijete nalazi pod nadzorom. Ovo utoliko prije, jer je takva obaveza izričito predviđena u članu 164. stav 1. zakona o obligacionim odnosima u pogledu štete koje prouzrokuje duševno bolesna lica ili lica zaostalog duševnog razvoja, odnosno lica koja su iz drugih razloga nesposobna za rsuđivanje.

da je tužitelj kada je primijetio da kamen pada prema kamionu pokušao da iskoči iz kamiona, zapeo za lanac za učvršćivanje stranice kamiona, pao i tom prilikom slomio obje podlaktice kosti uz jako iščašenje lijevog ručnog zgloba.

Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da prvo tuženi odgovara tužiocu za pretrpljenu štetu pa osnovu odgovornosti za štetu od opasne djelatnosti, a ne po osnovu krivice kako tonalazi prvostepeni sud. Eksploatacijom pijeska iz napušenog rudišta u kojem zbog strmih litica stalno dolazi do obrušavanja ka menja odnosno stijene velike težine, tužitelj se bavio opasnom djelatnošću, a za štetu nastalu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi (pravna pravila imovinskog prava, sada odredba člana 174. Zakona o obligacionim odnsoima).

Prednji zaključak, međutim, ne bi se mogao s pouzdanjem prihvatiti. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženi upravljajući kombajnom prouzrokovao saobraćajnu ne sreću. Međutim, s obzirom da je tuženi upravljao kombajnom u pokretu koji je stoga predstavljao “opasnu stvar”, valjalo je odgovornost tuženog za štetu razmotriti primjenom člana 174. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), te pr i tome imati u vidu da se u smislu člana 177. stav 1.i 2. citiranog zakona imalac opasne stvari mogao osloboditi odgovornosti samo ako bi dokazao da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se djejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, kao i u slučaju ako bi bilo dokazano da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti, i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Osim toga, odredba člana 56. stav 4. zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (“Službeni list SFRJ”, broj 63/80), u uslovima nedovoljne širine puta ili ako je zbog neke druge prepreke mimoilaženje na putu onemogućeno, s obzirom na osobine puta i okolnosti saobraćaja, nalagala je vozaču da se prvi zaustavi i da po potrebi kretanjem unazad ili na drugi način pomjeri svoje vozilo i zauzme na putu položaj koji omogućava bezbjedno mimoilaženje.

Prema tome, prilikom presuđivanja odgovornosti tuženog za nastalu štetu nižestepeni sudovi su se morali rukovoditi citiranim zakonskim propisima i pri tome imati u vidu da je opšte poznata činjenica da se seoski konji, nenaviknuti na buku motora i susrete sa motornim vozilima, često znaju poplašiti, pa se zato ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju tuženog iznenadilo što se konj zaprežnih kola “najednom poplašio”, jer se najvjerovatnije, ovako reagovanje konja prilikom mimoilaženja sa kombajnom u pokretu na uskom seoskom putu, moglo očekivati.

Nadalje, iz razloga drugostepene presude proizilazi da je ova parnica uslijedila kao rezultat nemogućnosti provođenja citirane pravosnažne presude broj P. 4936/69 od 5. marta 1972. godine u izvršnom postupku i obustavljanju tog postupka, kao i da je u ovoj parnici postavljen osnovan tužbeni zahtjev, pa je s obzirom na to i nalaženje drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno, izveden zakjučak da je zbog nemogućnosti izvršenja činidbe koja je tuženom naložena ranijom pravosnažnom presudom, prvostepenom presudom naloženo tuženom da ispuni drugu činidbu koju je moguće izvršiti i njome obezbiejditi zaštitu užiočevih prava od parmanentne opasnosti štete, koja s obzirom na činjenična utvrđenja sadržana u nižestepenim presudama stalno prijeti tužiočevim objektima i zemljištu.

Prema tome, iz izloženog proizilazi da je tužiočev zahtjev utemeljen na odredbi člana 156. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78) i da je zato osnovano njegovo traženje da se na pogodan način ukloni opasnost štete kao što to proizilazi i iz ranije pravosnažne presude prvostepenog suda broj P. 4936/69 od 5. marta 1972. godine, koju u izvršnom posupku nije bilo moguće realizovati, te zbog čega se ne može prihvatiti revizijski prigovor kojim se osporava osnov tužbenog zahtjeva.

Polazeći od navedenih utvrđenja nićestepeni sudovi su pravilno postupili kada su, udovoljavajući tužbenom zahtjevu, obavezali tuženog da u svrhu naknade štete izvrši opravke na dijelu zgrade koji koristi tužiteljica, naravno u mjeri i obimu koji je tuženi prouzrokovao.

Okolnost što je suvlasnik zgrade i si n tužiteljice, koji u ovoj parnici nije učestvovao, ne može se uzeti kao razlog za nepotpunost aktivne legitimacije. Radi se o zahtjevu da se izvrši popravka u cilju obezbjeđivanja normalnih uslova stanovanja u dijelu zgrade kojeg koristi tužiteljica, pa a ko bi se, polazeći od činjenice da je ona suvlasnik samo sa određenim dijelom u zgradi njeno pravo na naknadu štete ograničilo samo do visine njenog suvlasničkog dijela, izvjesno je da bi time bila promašena svrha obeštećenja, jer bi tužiteljica i nadalje trpjela štetu koju je prouzrokovao tuženi. U ovakvoj situaciji tužiteljici se mora priznai pravo da zahtijeva od tuženog naknadu štete u punom obimu.

Prvostepeni sud je ovaj prigovor odbio pošto je utvrdio da je osiguranik tuženog proglašen krivim i kažnjen zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, radi koje je prouzrokovao saobraćajnu nezogdu 28. septembra 1981. godine, u kojoj je povrijeđen osiguranik tužioca, koji je bio putnik u vozilu kojom je upravljao osiguranik tuženog. Mora se međutim, smatrati da je doprinijelo nastanku štete koju je samo pretrpjelo i lice kome je bilo poznato da je vozač konzumirao alkohol prije voženje, a prihvatio da se vozi u motornom vozilu kojim pijano lice upravlja, pa ima uslova za smanjenje naknade štete primjenom odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima. U smislu člana 177. tav 3. Zakona o obligacionim odnosima, do djelimičnog oslobađanja odgovornosti imaoca opasne stvari, za koga odgovara tuženi, dolazi i kada je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete, pa se i objektivna odgovornost vlasnika vozila, a preko njega tuženog, kao njegovog osiguravača, umanjuje zbog doprinosa osiguranika tužioca nastanku štete.

Zbog specifičnih odnosa između stranaka i njihovih osiguranika, opravdano je naknadu štete koju od trećeg lica zahtijevaju zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja umanjivati zbog doprinosa nastanku štete njihovih osiguranika.

Prema odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se zantnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.

U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev tužioca se odnosi na povećanje rente (izraženo kroz povećanje ličnog dohotka kojeg bi tužitelj ostvarivao da je radio za period od 1. septembra 1983. godine do 1. septembra 1984. godine) za vrijeme prije podnošenja tužbe, pa kako se u smislu citirane zaknske odredbe povećanje rente može zahtijevati samo ubuduće, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

Tuženi u žalbi tvrdi da je traktorista postupao samoinicijativno, kada je povezao povrijeđenog, bez naloga pretpostavljenih radnika, pa smatra da tuženi ne može biti odgovoran za njegove propuste. Ističe da je vožnja preduzeta van redovnog radnog vremena i da traktorista nije postupao u okviru svog radnog zadatka.

U vrijeme štetnog događaja primjenjivale su se odredbe o naknadi štete sadržane u članovima 164. do 171. osnovnog zakona o organizaciji i finansiranju socijalnog osiguranja (“Službeni list SFRJ”, br. 24/65 do 15/71), a u smislu člana 165. stav 2. pomenutog zakona, zajednica penzijskog i invalidskog osiguraja (ranije zavod za socijalno osiguraje) imala je pravo da zahtijeva naknadu štete pričinjene fondovima zajednice, saglasno odredbama Osnovnog zakona o radnim odnosima, ako je štetu prouzrokovao radnik na radu ili u vezi sa radom.

PO navodima traktoriste, on je 29. septembra 1971. godine u tri sata ujutro, preduzeo vožnju traktorom po nalogu rukovodioca radilišta, da bi sa šumskog radilišta na kome su radili i traktorist a i povrijeđeni prevezao povrijeđenog do ambulante u obližnjem selu, pošto ga je jako zabolio zub, te je u toku vožnje došlo do saobraćajne nezgode.

Kada bi se, međutim prihvatilo da je traktorista, kome je u okviru redovnih radnih poslova i obaveza vožnje, preduzeo vožnju i bez obavještavanja rukovodioca radilišta, na moglu povrijeđenog koji nije mogao da izdrži bolove zbog zubobolje, moralo bi se smatrati da je vožnja preduzeta u vezi sa radom. na usamljenom šumskom radilištu traktor je morao biti korišt en kao prevozno sredstvo za hitne slučajeve, pa je obavljanje vožnje u ovom cilju svakako bilo u vezi sa radom koji je na radilištu obavljao traktorista.

Pošto s eu konkretnom slučaju radi o naknadi štete zbog gubitka ličnog dohotka, dakle, o štet koja je već u momentu nastanka izražena u određeno broju novčanih jedinica i koja nastaje periodično po proteku svakog mjeseca (suprotno je članu 394. ZOO pravno shvatanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da se naknada ovog vida štete valorizuje prema prilikama u vrijeme donošenja sudske odluke), a prema citiranim zakonskim propisima i obaveze naknade takve štete dospijeva u momentu kada dođe do umanjenja u imovini oštećenog gubitkom određenog novčanog iznosa koji bi on ostvario u određenom mjesečnom periodu na ime ličnog dohotka da štetnom radnjom nije bio u tome onemogućen, od tada teče i obaveza plaćanja zatezne kamate, a ne od dana donošenja prvostepene presude.

Zaključak nižestepenih presuda o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za plaćanje zateznih kamata i odluka o visini kamatne stope zasnovani su na praviln oj primjeni odredbe iz člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez određene namjene preko godinu dana, a primjenu te odredbe ne isključuju propisi Porodičnog zakona, jer njima ova materijal nije drukčije regulisana. Međutim, posmatrana sa aspekta ove odredbe (član 277. Zakona o obligacionim odnosima) pogrešna je odluka nižestepenih sudova prema kojoj obaveza plaćanja zatezne kamate na cijeli zaostali iznos doprinosa za izdržavanje teče od 1. novembra 1985. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate, jer se radi o obročnim mjsečenim potraživanjima koja dospijevaju svakog mjeseca u visini dosuđenog iznosa od po 10.000 dinara, pa tek od tada uskraćivanjem isplate svakog pojedinog do dospjelih iznosa i tuženi kao dužnik pada u docnju, od kada prema citiranom zakonskom propisu teče i njegova obaveza da plati zatezne kamate. To znači da obaveza iz o g osnoa dospijeva nakon podnošenja tužbe i to za svaki mjesečni obrok posebno.

naime, isplatom naknade iz osiguranja osiguraniku na tužioca su, kao osiguravača, po samom zakonu, prešla sva osiguranikova prava (subrogacija) prema licu koje je odgovorno za štetu,, odosno u konkretnom slučaju, prema tuženoj, čiji osiguranik je prouzrokovao štetu (stav 1. člana 939. Zakona o obligacion odnosima).

Odredbama člana 186. ZOO propisano je da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a tužilac je svom osiguraniku štetu naknadio u novcu 21. novembra 1985. godine. Od toga dana tužena, kao dužnik, je pala u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze tužiocu (koji je svom osiguraniku štetu naknadio u novcu), pa duguje tužiocu zateznu kamatu, u skladu sa odredbama člana 277. ZOO.

Odredbom člana 4. stav 1. istog zakona predviđeno je da se obračun udruženih sredstava po osnovu potrošnje električne energije vrši na osnovu mjesečne potrošnje električne energije u prethodom mjesecu, s tim da se uplata vrši istovremeno sa plaćanjem računa za utrošenu električnu energiju u tekućem mjesecu..

U smislu odredbe člana 277. stav 1. ZOO, dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje zatezne kamate po zakonom propisanoj stopi. Ova odredba se tima primijeniti, u smislu člana 24. ZOO, i u konkretnom slučaju, jer pomenutim republičkim zakonom nije u pogledu obaveze plaćanja zateznih kamata predviđeno drugačije.

Nije od značaja ni što je tužilac u obavezi regulisanoj odredbama član a 6. pomenutog republičkog zakona da vrati udružena sredstva u roku od 15 godina u jednakim godišnjim anuitetima uz kamatu od 6% godišnje. Tuženi je bio u obavezi da u zakonom određenom roku uplati određeni novčani iznos i čim je u docnji s ispunjenjem ov e obaveze duguje zatezne kamate, jednako kao što bi npr. zajmodavac dugovao zatezne kamate na novčani iznos zajma ako ga ne bi u ugovorno roku isplatio zajmoprimcu (član 57. stav 1. i član 277. ZOO).

Neosnovano tužilac smatra da ima pravo na zatezne kamate po stopi iz člana 277. stav 2. ZOO. Tužiočeva tražbina neposredno proizilazi iz zakona (radi se o zakonskoj obavezi), a samo se njena visina utvrđuje po kriterijima po kojima se određuje i obaveza plaćanja cijene za isporučenu električnu energiju po ugovoru između elektrodistributivne organizacije i tuženog, pa se ni najširim tumačenjem ne može zaključiti da je i tražbina iz ove parnice proizašla iz ugovora u privredi.

broj 12/87), propisuje da je korisnik eksproprijacije, ako u roku utvrđenom u sporazumu o određivanju naknade i u roku iz stava 1. ovog člana ne isplati ranijem vlasniku utvrđeni, dužan na iznos neisplaćene naknade šlatiti kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko roka za isplatu do dana isplate naknade.

Suprotno navodima revizije zatezna kamata ne predstavlja štetu koja se isplaćuje u granicama osigurane sume u smislu citirane zakonske odredbe.

Zatezna kamata po svojoj pravnoj prirodi predstavlja naknadu zbog docnje u ispunjenju novčane obaveze, pa je tužena uz glavnicu - naknadu štete koja se uvijek isplaćuje u granicama osigurane sume - obavezna da plati kamate neovisno od visine osigurane sume.

Sporno pitanje koje je prvostepeni sud imao da riješi u ovom predmetu je da li je predmetno kasko osiguranje u ovom slučaju pravno valjano. Prvostepeni sud je našao da jeste primijenom odredbe člana 922. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, prema ocjeni ovoga suda prvostepeni sud je pogriješio kada je udovoljio tužbenom zahtjev u.

Naime, odredbom člana 898. stav 3. ZOO, propisano je da za slučaj kada je ugovoreno da će osiguranjem biti obuhvaćen određeni period koji prethodi zaključenju ugovora o osiguranju, ugovor će biti ništav samo ako je u času zaključenja zainteresovanoj stranci bilo poznato da se osigurani slučaj već dogodio, odnosno da je već tada bila prestala mogućnost da se on dogodi.

Prema odredbi člana 901. stav 1. ZOO, ugovor o osiguranju je zaključen kad ugovarači otpišu polisu osiguranja ili listu pokrića. U ovom slučaju ugovor o osiguraju je zaključen dana 26. juna 1984. godine, sa važnošću za period koji prethodi zaključenju ugovora, i u vrijeme kada je tužiocu kao osiguraniku i zainteresovanom licu već bilo poznato da se desila havarija na vozilu koga osigurav a 26. juna 1984. godine, pa prema tome takav ugovor je ništav i ne može uživati pravnu zaštitu u smislu člana 898. stav 3. ZOO.

U konkretnom slučaju nema nikakvog uticaja na valjanost zaključenog ugovora okolnost da je predstavnik tuženog dana 14. maja 198 4. godine posjetio tužioca i prikupio podatke za vozila, jer je tek 26. juna 1984. godine zaključen ugovor o kasko osiguranju, a ne onog dana kada je predstavnik tuženog posjetio tužioca radi prikupljanja podataka potrebnih za zaključenje ugovora o kasko osiguranju. (Vrhovi sud BiH, Pž.388/87 od 24.3.1988. godine)

62.

Član 939. Zakona o obligacionim odnosima

Zajednica osiguranja koja je isplatila naknadu po osnovu ugovora o kasko osiguranju nema pravo regresa ni prema neovlaštenom vozaču raniku osiguranika, ako nije dokazala da je štete prouzrokovana namjerno.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikov a prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu, a prema odredbi iz stava 4. istog člana, osiguravač ne stupa u prava osiguranika prema odgovornom licu ako je štetu pored ostalih lica prouzrokovalo i lice koje je radnik osiguranika, osim ak o je to lice štetu prouzrokovalo namjerno.

Kako je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženi u vrijeme kada je kao neovlašteni vozač prouzrokovao štetni događaj, bio radnik osiguranika - OOUR “Veletekstil” B.L., da štetu nije prouzrokovao namjerno nego iz nehata, te d aje tužitelj svom osiguraniku po osnovu kasko osiguranja isplatio iznos od 65.378,70 dinara, drugostepeni sud je pravilno primijenio citiranu zakonsku odrdbu kada je uvaženjem žalbe tuženog odbio regresni zahtjev tužitelja.

Neosnovani su navodi revizije da tužitelju pripada pravo na regres od tuženog kao neovlaštenog vozača u smislu odredbe člana 55. stav 4. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica i člana 5. stav 1. tačka 15. Uslova za kombinovano osiguranje motornih vozila iz 1977. godine. Naime, navedena zakonska odredba kojom je propisano da Zajednica osiguranja koja naknadi štetu prouzrokovanu od strane neovlaštenog vozača, ima pravo regresa od neovlaštenog vozača, odnosi se na slučajeve kada je zajednica osiguranja isplatila naknadu štete trećem licu prouzrokovanu od strane neovlaštenog vozača po osnovu obaveznog osiguranja u saobraćaju (osiguranja od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima), a ne i na slučajeve kada je isplatu naknade štete izvršena osiguraniku po osnovu kasko osiguranja. U ovom slučaju pravo na regres prosuđuje se primjenom člana 939. Zakona o obligacionim odnosima i u smislu citirane zakonske odredbe tužitelju ne pripada pravo na regres od tuženog.

U konkretnom slučaju je nesporno da ne postoji saglasnost za zamjenu stana davaoca stana na korištenje na kojem je nosilac stanarskog prava tužitelj, a saglasnost nije nadomještena ni rješenjem nadležnog stambenog organa u smislu odredbe člana 30. stav 3. ranijeg Zakona o ostambenim odnosima (sada odredba člana 33. stav 3).

Drugostepeni sud je, polazeći od okolnosti da tužitelj iz neopravdanih razloga nije podnio zahtjev stambenom organu da utvrdi da on ima pravo na zamjenu stana, ocijenio da je nesavjstan i da mu kao savjesnoj strani u smislu člana 104. zahtijeva uspostavu pređašnjeg stanja.

Pogrešno je izraženo pravno shvatanje drugostepenog suda. Ugovor o zamjeni stanova u društvenoj svojini ako nedostaje saglasnost davaoca stana na korišćenje, a koja nije nadomještena rješenjem stambenog organa je nepotpun (čl. 29. i 24. Zakona o obligacionim odnosima) pa se smatra nepostojećim, što znači da nije ništav zbog toga što bi se po svom sadržaju protivio prinudnom propisu, već zato što mu nedostaje esencijalni element. U ovom slučaju osnovan je zahtjev za uspostavljanje pređašnjeg stanja kako po osnovu člana 104. stav 1. tako i po osnovu iz člana 210. stav 2. u vezi sa članom 24. Zakona o obligacionim odnosima.

Sa stanovišta odredbe člana 6. stav 2. zakona o stambenim odnosima obje imaju status člana porodičnog domaćinstva, pa ravnopravno, u smislu člana 22. tav 1. zakona o stambenim odnosima, konkurišu a sticanje stanarskog prava. Koja će od njih stvarno postati nosilac stanarskog prava zavisi od međusobnog sporazuma, a ukolio se o tome ne sporazume odluku će donijeti nadležni sud u vanparničnom postupku (član 22. stav 1. navedenog zakona). Nije prihvatljivo stanovište izraženo u prvostepenoj presudi da se status tužene H.S. nakon vraćanja u stan svoje bake izjednačava sa statusom lica koje ima svojstvo korisnika stana u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava.

Polazeći od opisanih utvrđenja pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je raniji pravni osnov na osnvou kojeg je pvotuženi koristio sporni stan, citiranom pravosnažnom odlukom osnovnog suda u B.L. - naknadno otpao. pa je slijedom toga ispravan i zaključak da je ugovor okorištenju spornog stana zaključen 4. decembra 1984. godine između tuženih ništav.

Nije osnovan ni revizijski prigovor u kojem se pogrešno tvrdi da nižestepeni sudovi nisu pravilno sudili kada tužioca nisu obvezali da prvotuženom dodijeli drugi odgovarajući stan. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je ugovor o korištenju spornog stana, koji je prvotuženi zaključio sa drugotuženom, ništav, pa s obzirom na to nastupaju posljedice ništavosti, u smislu člana 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), a to znači da je tuženi dužan tužiocu predati stan u posjed slobodan o ljudi i stvari. Pri tome, tužilac nije dužan prvotuženom obezbiejditi drugi odgovarajući stan ili nužni smještaj, jer tu obavezu za davaoca stana na korištenje Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) propisuje samo u određenim slučajevima prilikom davanja otkaza ugovora o korištenju stana i van tih zakonom određenim slučajeva - takva obaveza davaoca stana na korištenje ne postoji.

Tužilac kao davalac stana na korištenje ima pravni interes (član 187. stav 2. Zakona o parničnom postupku) da traži da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju stana da bi se mogao zahtijevati iseljenje prvotuženog kao lica koje stan koristi bez pravnog osnova.

Međutim, sud prije donošenja odluke mora utvrditi bitnu činjenicu da li je pravomoćna odluka radničkog savjeta o dodjeli predmetnog stana drugom radniku. Prvotuženi je u odgovoru na tužbu istkao da pomenuta odluka nije pravomoćna jer se vodi postupak pred Osnovnim sudom udruženog rada.

Time što je poništena odluka koja je bila osnov za zakonito useljenje u stan prvotuženog, on nije izgubio pravo da pod jednakim uslovima ponovo konkuriše za dodjelu istog stana u ponovnom postupku odlučivanja o tom pitanju. Tek kada se pravomoćnom odlukom davaoca stana na korištnje, stan dodijeli drugom licu ispunjeni su uslovi iz člana 26. stav 1. Zakona o stambenim odnosima SRBiH da se s tim licem zaključi ugovor o korištenju stana i on tek tada stiče pravo na useljenje u stan. kako je moguće da prvotuženom i u ponovnom postupku bude dodijeljen stan u kome stanuje, bili bi dovedeni u težak materijalni položaj i on i porodica ukoliko bi se morali iseliti iz predmetnog stana prije nego što postane pravosnažna odluka davaoca stana o dodjeli toga stana drugom licu.

S obzirom da se ugovor o korištenju stana sa drugim licem ne može zaključiti prije pravosnažnosti odluke o dodjeli stana, tužilac kao davalac stana na korištenje nema pravni interes da traži utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana sve dok njegova odluka o davanju stana na korištenje drugom licu ne postane pravosnažna (član 109. u vezi sa člaom 24. Zakona o obligacionim odnosima).

Međutim, tuženi nije nosilac stanarskog prava, niti su on, pa ni članovi njegovog porodičnog domaćinstva, na stanu iz koga se traži iselenje tuženog stekli stanarsko pravo, tako da se obaveza bračnog druga tuženog i njegove djece ne može zasnivati na prestanku prava koje se izvodi iz prestanka stanarskog prava nosioca stanarskog prava.

S obzirom na prednje, iz utvrđenja da u stanu iz koga se traži iseljenje tuženog stanuje bračni drug tuženog (tuženi tvrdi da je u toku postupak za razvod braka između njega i supruge) i njihova djeca, a imajući u vidu tvrdnju tuženog istaknutu u postupku kod nižestepenih sudova da on ne stanuje u ovom stanu, ukoliko bi bila tačna, prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije mogao bi biti osnovan.

Tuženi je u žalbi protiv prvostepene presude naveo da je prvostepeni sud pogriješio kada je tužitelju dosudio naknadu u vrijednosti radova po cijenama u vrijeme presuđenja, jer je tužitelj u stan uselio 1979. godine i tada izvršio radove koje je navodno on trebao da izvrši.

Drugostepeni sud je navedene žalbene prigovore ocijeno neosnovanim sa obrazloženjem da tužitelju pripada pravo na naknadu vrijednosti radova računajući po cijenama u vrijeme presuđenja, iz razloga što tuženi do dana presuđenja tuženog nije “izmirio štetu”.

Pogrešan je međutim izraženi stav drugostepenog suda jer ukoliko je tužitelj izvršio radove prije presuđenja neovisno od okolnosti što mu tuženi nije do tada platio naknadu za izvršene radove, pripadalo bi mu pravo na naknadu u visini vrijednosti radova u vrijeme kada su izvršeni (čl. 218. i 395. Zakona o obligacionim odnosima), a gubitak u vrijednosti novca naknadio bi mu se revalorizacionom zateznom kamatom iz člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Međtuim, opravdano se u reviziji ističe da je takav zakjučak drugostepenog suda zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prva, jer je izričitim odredbama iz člana 244. stav 2. i 3. Porodičnog zakona predviđeno da su u opravdanim slučajevima može ranije vremenski ograničenu obavezu izdržavanja produžiti kada to izdržavano lice zahtijeva tužbom podnijetom prije isteka vremena za koje je izdržavanje bilo određeno. (vrhovni sud BiH, Rev. 210/87 o d 21.1.1988. godine)

73.

Član 264. stav 3. i član 265. stav 1. Porodičnog zakona Pod pretpostavkom iz člana 267. stav 5. Porodičnog zakona bračni drug je dužan da plati protuvrijednost dijela primljenih darova u toku bračne zajednice, ako ne dokaže da su darovi učinjeni samo njemu i u slučaju kad drugi suprug pogrešno kvalifikuje svoj zahtjev kao naknadu zbog sticanja bez osnova.

IZ obrazloženja:

Tužiteljica je dkazala da su za vrijeme trajanja njenog braka sa prvotuženim treća lica njima darovala određena novčana sredstva dijelom u devizama, a dijelom u domaćoj valuti i jedno tele, koje je u vrijeme raskida faktičke bračne zajednice odraslo u junicu od 17. mjeseci (svadbeni poklon), iz čega su pravilnom interpretacijom odredbe člana 264. stav 3. Porodičnog zakona zaključili da te poklone treba tretirati zajedičkom imovinom, jer prvotuženi u toku postupka nije tvrdio da je darovanje učinjeno samo njemu. No i pored oga nižestepeni sudovi su i prema prvotuženom odbili tužbeni zahtjev tužiteljice da joj ovaj isplati novčanu protuvrijednost darovane junice i dio darova u novcu, iako prema činjeničnom supstratu tužbe treba prihvatiti da se takav njen zahtjev u odnosu na prvotuženog zasniva na odredbi člana 267. stav 5. Porodičnog zakona po kojoj joj pripada to pravo. Suprotan zaključak nižestepeni sudovi su zasnovali na pogrešnoj pravnoj ocjeni da se i taj dio tužbenog zahtjeva zasniva na pravnom institutu neosnovanog obogaćenja, kao što je zaista navedeno u tužbi, ali pro tome gube iz vida to da pravna kvalifikacija osnova tužbe ne veže sud, nego samo činjenično navodi na kojma je zasnovan tužbeni zahtjev (član 186. stav 3. ZPP -a).

Kako nižestepeni sudovi, zbog drugačije potrešne pravne ocjene, nisu razmotrili osnovanost navedenog dijela tužbenog zahtjeva iz aspekta ciiranih odredaba iz člana 264. stav 3. i člana 267. stav 5. Porodičnog zakona, niti su iz tog aspekta utvrdili sve činjenice koje su odlučne (vrijednost junice u vrijeme donošenja sudske odluke, tačan iznos darovanog novca supružnicima i dr.), valjalo je u tom dijelu, na osnovu člana 395. stav 2. zakona o parničnom postupku, reviziju kao osnovanu uvažiti i obje nižestepene presude ukinuti, te predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Za opisani zaključak drugostepeni sud je kroz razloge svoje presude dao dovoljne i prihvatljive razloge, te iste zasnovao na odredbama člana 267. stav 2. i 5. Porodičnog zakona (“Službeni list SRBiH”, broj 21/79). Zato nije na štetu tužioca povrijeđeno materijalno pravo, kada je tužena obavezana da tužiocu isplati protuvrijednost njegovog dijela od 4/5 iznosa od 9.980 DM prema kursu važećem na dan 23. aprila 1985. godine, s obzirom da je tužiocu pripadalo pravo da se protuvrijednost njegovog dijela u opisanom iznosu deviznih sredstava, kao dijela zajedničke bračne tekovine parničnih stranaka, utvrdi prema kursu na dan isplate.

pa se na taj način teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostaviocu, pa su se zbog oga ispunili uslovi iz člana 129. stav 1. tačka 4. Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, broj 7/80) za isključenje tuženog iz nasljedtva zbog nedostojnosti.

Naime, nedostojnost za nasljeđivanje u smislu odredbe člana 129. stav 1. tačka 4. citiranog zakona predviđena je ako se nasljednik teže ogriješio o zakonsku obavezu izdržavanja ostavioca koga je bio dužan da izdržava u skladu sa odredbama čl. 32 do 36. tada važećeg Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece, iako je prema činjeničnim utvrđenjima sadržanim u nižestepenim presudama, tuženi prema svojim imovinskim prilikama i okolnostima pod kojima je živio (jer je u prvo vrijeme bio zaposlen, a zatim ostvario pravo na penziju), bio u mogućnosti da daje izdržavanje za ostavioca u vrijeme kada je isti bio maloteljan.

Iako je prvostepeni sud raspolagao sa navedenim podacima, kod donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zanemario je činjenicu da tuženi kao nasljednici A.J. odgovaraju za njegove dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, što je izričito propisano u članu 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, pa kako usljed te manjkavosti, koja ima karakter pogrešne primjene materijalnog prava, nij raspravljeno ni utvrđeno da li su tuženi iza svog oca naslijedili pokretnu imovinu i u kojoj vrijednosti, to je uvaženjem žalbe tuženih valjalo ukinuti prvostepenu presudu. (Vrhovi sud BiH, broj Gž. 10/88 od 8.4.1988. godine)

79.

Član 28. stav 2. Zakona o nasljeđivanju

Za sticanje prava na nužni dio lica iz člana 28. stav 2. ZN nije dovoljno da nasljednik nema nužnih sredstava za život, već se pored toga traži i da je nesposoban za rd.

U smislu člana 1. Zakona o vodama (“Službeni list SRBiH”, broj 36/75), vode su dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom, a koriste se za zadovoljavanje opštih i pojedinačnih potreba, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom. U smislu člana 2. sitog zakna, odredbe tog zakona se odnose na izvorske, s tajaće, teku će, podzemne, pijaće vode i dr. U smislu čana 4. stav 1. navedenog zakona, prirodnim vodotocima i prirodnim izvorima, kao dobrima u opštoj upotrebi, upravljaju društveno-političke zajednice.

U okviru vršenja ovog prava, nadležni organi uprave u smislu člana 29. i 32. Zakona o vodama SRBiH, daju vodoprivrednu saglasnost, a u smislu čl. 43. do 47. itog zakona i vodoprivrednu dozvolu, za izgradnju objekata kojima se vrše zahvati na vodama radi upotrebe i korištenja voda, nezavisno od toga da li se prirodni izvori ili vodotok nalaze na zemljištu u svojini građana. Vlasnik zemljišta može, u smislu člana 57. Zakona o vodama SRBiH, koristiti za sopstvene potrebe i bez vodoprivredne dozvole, bunare i druge slične objekte na svom zemljištu uz upotrebu jednostavnih uređaja, ali pod uslovom da time ne ugrožava režim voda ii ne ograničava, odnosno ne onemogućava upotrebu ili iskorištavanje vode drugim licima kojima je izdata vodoprivredna dozvola. U smislu člana 58. navedenog zakona, nadležni organ skupštine opštine može i u ovim slučajevima, ako za to postoje posebni razlozi, orediti mjesto na prirodnim vodotocima i objektima za sakupljanje vode na kojima se iskorištavanje i upotrba vode može vršiti samo na osnvu prethodno izdate vodoprivredne saglasnosti ili dovodpri vredne dozvole.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da su sve parnične stranke u pravosnažno dovršenom upravnom postupku dobili odobrenje za kaptiranje izvora “Plakonice, koji se nalazi na zemljištu tužioca”.

Prema tome, osnovano su nižestepeni sudovi našli da redovni sud u građanskoj parnici nije nadležan da odluči o načinu upotrebe i korištenja vode sa prirodnog izvora, makar se ovaj nalazio i na zemljištu u vlasništvu tužioca, niti da tužiocu pruži stvarno. - pravnu (vlasničku, odnosno posjedovnu zaštitu, jer vlasnici zemljišta nemaju stvarnih prava na prirodnim izvorima i vodotocima na vlastitom zemljištu.

Istaknutim tužbenim zahtjevom tužilac pokušava da u građanskoj parnici obesnaži konačan i pravosnažan upravni akt kojim je upravni organ, u okviru svoje zakonom propisane nadležnosti, odlučio o načinu upotrebe i korišćenja prirodnog izvora, a to je nedopustivo (arg. uz član 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku).

Predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari odnosi se na potraživanje tužioca iz osnova obračunatih zateznih kamata. Obračunate zatezne kamate proizilaze iz dužničko-povjerilačkog odnosa nastalog zaključenjem ugovora o isporuci robe između parničnih stranaka. Tužilac u žalbi avodi da je glavni dug iz obligacionog odnosa plaćen putem mjenice koje je od dužnika primio kao istrumente obezbjeđenja plaćanja. Pošto je glavna tražbina plaćena mjenicom, tužilac smatra da zatezne kamate imaju isti pravni tretman kao i glavna tražbina. Za ovakvo shvatanje tužioca nema uporišta u zakonu.

Naime, zatezne kamate na glavnicu iz dužničko-povjerilačkog odnosa kao sporedno potraživanje, nisu obezbijeđene izatim mjenicama koje je tužilac primio kao instrumente obezbijeđenja plaćanja, pa se stoga to potraživanje, koje se sada pojavljuje kao samostalno ne može tretirati kao potraživanje iz mjenice. radi toga se ne može tužilac pozivati na odredbe člana 64. ZPP, jer se u ovom slučaju ne radi o sporu imaoca mjenice protiv potpisnika iste.

Radi toga se žalbeni navodi tuženog ukazuju neosnovanim. Tuženi u žalbi ističe da se žalba ima smatrati i zahtjevom za povraćaj u pređašnje stanje u smislu člana 117. Zakona o parničnom postupku, ali taj navod tuženog nije osnovan. Iz sadržaja žalbe ne proizilazi da bi se moglo raditi i o prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje u smislu člana 117. Zakona o parničnom postupku, jer se ne ističu opravdani razlozi zbog kojih bi bio prekoračen rok za podnošenje prigovora na platni nalog, već se tvrdi da rok nije počeo teći prije 3. marta 1987. godine.

Kako je u smislu člana 149. stav 6. Zakona o parničnom potupku, dopušteno dokazivati da je na dostavnici netačno naznačen datum dostavljanja, a poštanski žigovi na dostavnici upućuju na zaključak da na dostavnici nije tačno označen datum prijema pogrešno ispisan brojkama, umjesto slovima, potrebno je traženjem razjašnjenja od organizacione jedinice PTT saobraćaja uz predočenje dostavnice - povratnic, pouzdano utvrditi kada je sudska pošiljka prispjela u organizacionu jedinicu PTT saobraćaja i kada je predata tuženom, pa zasvisno od ovog utvrđenja odlučiti o blagovremenosti prigovora na platni nalog.

Prema odredbi člana 190. stav 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj može povećati tužbeni zahtjev sve do zaključenja glavne rasprave. Priznanjem tužbenog zahtjeva od strane tuženoga podneskom van ročišta, ili na ročištu tužitelj nije prekludiran u ovom pravu i sve dok sud ne donese presudu na osnovu priznanja može, u skladu sa ovlaštenjem iz navedene zakonske odredbe, da poveća tužbeni zahtjev kao što i tuženi sve do tada može opozvati priznanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 331. stav 3. Zakona o parničnom postupku.

Prvostepeni sud je, pozivajući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka finansijske struke, našao da se sniženi tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu zasniva na potpuno novom obračunu zateznih kamata, da je na ovaj način preinačena tužba (promijenjena činjenična osnova tužbe - istovetnost zahtjeva. član 191. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Prvostepeni sud je dosudio zatezne procesne kamate od dana sniženja zahtjeva, polazeći od pravila izraženog u članu 279. stav 2. zakona o obligacionim odnosima da zatezna procesna kamata na dospjeli, a neplaćeni iznos zateznih kamata, teku od dana podnošenja tužbe.

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, koji prvostepeni sud i parnične stranke različito shvataju, tako da mora biti dodatno razjašnjen, po ocjeni ovog suda moglo bi se zaključiti da novi obračun sadrži zatezne kamate koje su već bile sadržane i u prvobitnom obračunu, koji je međutim, bio netačan u pojednim stavkama tako što je tužilac u prvobitnom obračunu pogrešno računao vrijeme docnje, te primjenjivao veću stopu i slično.

Ako bi se ovo potvrdilo, moralo bi se smatrati da je sniženi glavni tužbeni zahtjev bio već sadržan u prvobitno potavljenom tužbenom zahtjevu, pa bi zatezna procesna kamata bor ala biti dosuđena od podnošenja prvobitne tužbe.

Ne može se, naime, smatrati izmjenom činjeničnog osnova tužbe samo izmjena obračuna zateznih kamata s obzirom na vrijeme docnje i stopu zatezne kamate, ako se radi o potraživanju zateznih kamata iz istog pravnog odnosa (obračunatih na iznos iz fakture sadržanih i u prvobitnom i u novom obračunu koji je sačinio tužilac.

Kod činjenice da tuženi duguje tužiocu 16.138 litara nafte, na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tuženi obavezan da tu naftu tužiocu vrati.

S obzirom na to da je tuženi u obavezi da tužiocu vrati dužnu količinu nafte u njegovo skladište, to tužilac može tražiti samo izvršenje te činidbe, a ne isplatu iznosa od 8.000.000 dinara, čijim se plaćanjem tuženi po svom izboru može oslobotiti obaveze vraćanja nafte u skladište tužioca. Iz ovih razloga kod facultas alternativne i ne utvrđuje se protivvrijednos osnovne činidbe, pa tužei nema ni pravnog interesa da pobija dio odluke čijim izvršenjem se može osloboditi obaveze izvršenja osnovne činidbe.

Odluka prvostepenog suda o facultas aternativi se zasniva na odredbama člana 327. Zakona o parničnom postupku, a kod prinudnog izvršenja ovakve odluke primjenjuje se član 25. Zakona o izvršnom postupku.

Ako tuženi ne ispuni obavezu iz presude na predaju nafte izvršenje će se provesti u smislu odredaba člana 215 -217 zakona o izvršenom postupku.

Ovakvo postupanje prvostepenog suda je u skladu sa odredbom iz člana 300. stav 4. ZPP, pa se zbog toga ne može tretirati kao bitna povreda odredaba parničnog postupka. Da je usljed opozivanja rješenja o provođenju dokaza vještačenjem ostalo neraspravljeno pitanje izvršenja obavaze iz ugovora od strane tužilaca, to bi bila manjkavost koja bi imala karakter pogređno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog takve manjkavosti ne može se u postupku po reviziji pobijati pravilnost drugostepene presude (član 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku.). (vrhovni sud BiH, Rev. 437/87 od 12.5.1988. godine)

98.

Član 76. Porodičnog zakna

Član 45. stav 3. zakona o opštem uprvnom postupku

Član 354. stav 1. Zakona o parničnom postupku

Odluka suda o izuzeću radnika centra za socijalni rad (organ starateljstva) koji učestvuje u postupku za razvod braka radi zaštite interesa djece, može predstavljati samo relativnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Iz obrazloženja:

Izuzeće radnika centra za socijalni rad Zvornik da u smislu člana 76. Porodičnog zakona učestvuje u ovoj parnici, moglo se tražiti po pravilima predviđenim u zakonu o opštem upravnom postupku (član 45. stav 3), pa je s tim u vezi prvostepeni sud pogriješio što je povodom takvog zahtjeva sam odlučivao. Međutim, ta manjkavost nije imala nikakvog uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, prvo zbog toga što je izvještaj centra, koji je korišten u dokazne svrhe sastavljen i dostavljen sudu prije nego što je tuženi dostavio zahtjev za izuzeće, drugo što se u zahtjevu traći izuzeće Centra za socijalni rad kao institucije, a ne određeno g radnika centra, što po pravilima o izuzežću nije predviđeno ni u jednom postupku i treće što odluka suda o povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje nije zasnovana isključivo na mišljenju koje je dao Centar za socijalni rad, pa zbog toga se ne može tretirati kao bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Arbitražna klauzula iz navedenog ugovora smatra se ugovorom o izbranom sudu zaključenim u smislu člana 469. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u smislu člana 473. stav 1. ovog zakona, rdovni sud kome je podnesena tužba na prigovor tuženog oglasiće se nenadležnim, ukinuće sprovedene radnje u postupku i odbaciće tužbu.

Prigovor iz stava 1. ovog člana tužei može međutim, staviti najdocnije na pripremnom ročištu, a ako se pripremno ročište ne održava, onda na glavnoj raspravi prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (član 473. stav 2. ZPP).

Pregledom spisa utvrđeno je da nijedan od žalitelja, iako su svi podnijeli odgovor a tužbu u pismenom obliku, nije ni u odgovoru na tužbu, ni na prvom ročištu za glavnu raspravu prigovorio nadležnosti prvostepenog suda, tako da je ova definitivno zasnovana, a kasniji prigovori, koji se ponavljaju i u žalbama, ne mogu se uzeti u obzir.

Budući da u SRBiH nije donesen zakon o samoupravnim sudovima u smislu člana 223. tav 2. Ustava SFRJ i člana 234. stav 2. Ustava SRBiH, to ne postoje zakonski osnovi da pravna lica ugovorom obrazuju samoupravni sud ad hoc, za rješavanje međusobnih sporova iz konkretnog pravnog odnosa.

Domaće i strano fizičko ili pravno lice mogu ugovoriti nadležnost stalnog izbranog suda ili izbranog suda ad hoc, za spor o pravu kojim slobodno raspolažu (član 469. stav 1. zakona o parničnom postupku).

Organizacije udruženog rada mogu u nedostatku drukčijih zakonskih odredaba, sporove iz međusobnih odnosa koje samostalno uređuju ili koji proizilaze iz prava kojima slobodno raspolažu, iznositi samo pred stalne izbrane sudove osnovane pri privrednim komorama i drugim organizacijama predviđenim zakonom (član 469. stav 2. i 5. Zakona o parničnom postupku). Stranke ne mogu same osnivati izbrane sudove za rješavanje konkretnog spora, odnosno za rješavanje spora iz konkretnog pravnog odnosa.

Zbog toga je ništava odredba iz člana 17. Ugvoora od 25. oktobra 1982. godine, kojom su stranke predvidjele da će sporove koji nastanu iz ovog ugovora rješavati u prvom redu međusobnim sporazumom ugovornih strana, a u protivnom putem Unutrašnje arbitraže SOUR “Graming”, koja će donijeti odluku prema odredbama Pravilnika o unutrašnjoj arbitraži SOUR -a.

Unutrašnja arbitraža SOUR -a “Graming” je samou pravni sud koji je obrazovan na osnvou samoupravnog sporazuma o udruživanju u SOUR “Graming” primjenom člana 372. u vezi sa članom 384. Zakona o udruženom radu. Ova arbitraža je kao samoupravni sud nadležna da rješava sporove koji nastanu unutar SOUR -a između organizacija udruženog rada koje su potpisnice sporazuma o udruživanju, a ne može biti izbrani sud ad hoc, kome su stranke u ovom slučaju same ugovorom povjerile rješavanje spora a što je po zakonu nemoguće, kako je to naprijed pobliže navedeno. (Vrhovni sud BiH, Pž. 305/87 od 29.1.1988. godine)

102.

Član 499. stav 2. Zakona o parničnom postupku

Podnesak tužioca kojim predlaže da se odluka donese u njegovomodsustvu, na osnovu stanja u spisu, ne može otkloniti zakonsku fikciju povlačenja tužbe iz člana 499. stvav. 2. ZPP.

IZ obrazloženja.

Prvostepeni sud je u ovom predmetu zakazo ročište za glavnu raspravu za dane 8. decembra 1986. godine i 10. marta 1987. godine, na koje u stranke uredno pozvane, ali na ročiša nisu pristupile, pa je sud, primjenom člana 499. stav 2. zakona o parničnom postupku, donio pobijano rješenje.

Tužilac pogrešno u žalbi navodi da je sud povrijedio zakon na njegovu štetu time što nije postupio po njegovom podnesku od 9. marta 1987. godine i odluku donio prema stanju u spisu i sniženom tužbenom zahtjevu. Ovo zbog toga što sud ne može nakom podnijetih prigovorabez prisustva stranaka donositi odluke, jer takva mogućnost po zakonu nije predviđena. Svrha je primijenjene odredbe da prisili stranke na aktivnost koja bi sudu omogućila donošenje zakonite odluke na osnovu raspravljanja na ročištu za glavnu raspravu, pa je stoga sud bio dužan da primijeni odredbu iz člana 499. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Istina Porodični zakon (“Službeni list SRBiH”, broj 21/79) u članu 230. stav 1. predviđa kao načelo da visna doprinosa u međusobnom izdržavanju srodnika zavisi od, na jednoj strani mogućnosti i sposobnosti obveznika davanja doprinosa za izdržavanje, i na drugoj strani od potreba izdržavanog lica. Međutim, ako je već donijeta pravosnažna odluka kojom je utvrđena obaveza izdržavanja, ta odluka je podobna za izvršenje makar je tom odlukom eventualno povrijeđen navedeni princip na štetu lica koje treba da daje izdržavanje, a da li će se takva odluka faktički i izvršiti zavisi od uslova i okolnosti koji su propisani pravilima izvršnog postupka.

U opisanoj situaciji, s obzirom na odredbu člana 14. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se u postupku izvršenja i obezbjeđenja shodno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim saveznim zakonom nije drukčije određeno, te s obzirom na posebnu mjesnu nadležnost propisanu odredbom člana 50. Zakona o parničnom postupku, kojom je regulisana mjesna nadležnost za materijalne suparničare, za postupanje u ovom izvršenom predmetu mjesno je nadležan Osnovni sud u B. čak i pod pretpostavkom da se dužnik V.S. odselio u B.G. budući su ostali dužnici stalno nastanjeni u B. (vrhovni sud BiH, R - 366/87 od 23.2.1988. godine)

105.

Član 70. stav 3. i član 73. stav 1. Zakona o izvršnom postupku

U izvršnom postupku sud koji je donio rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima dužnika može se oglasiti mjesno nenadležnim, ako prilikom dostave rješenja utvrdi da se dužnik i njegove pokretne stvari nalaze na području drugog suda.

Iz obrazloženja:

U izvršnom postupku sud se može i pos lužbenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim kada, povodom bezuspješnog pokušaja dostavljanja rješenja o izvršenju na način predviđen odredbom iz člana 73. stav 1. zakona o izvršnom postupku, utvrdi da se dužnik i njegove pokretne stvari (na kojima je tim rješenjem određeno izvršenje) nalaze na području drugog stvarno nadležnog suda.

Ovakav zaključak proizilazi iz odredbe člana 70. stav 3. zakona o izvršnom postupku prema kojoj povjerilac, za slučaj da u prijedlogu za izvršenje na pokretnim stvarima dužnika nije označio mjesto gdje se nalaze stvari koje su predmet izvršenja, može, nakon što je sud ranijeg prebivališta ili boravišta dužnika već donio rješenje o izvršenju, to rješenje podnijeti svakom stvarno nadležnom sudu na čijem se području nalaze pokretne stvari dužnika rdi provođenja izvršenja. Stoga i sam sud, koji je u ovakvom slučaju donio rješenje o izvršenju, svakako može dostaviti to rješenje radi provođenja izvršenja drugom stvarno nadležnom sudu kada utvrdi da su dužnik i njegove pokretne stvari nalaze na području koje spada u mjesnu nadležnost tog suda.

Međutim, kada je Osnovni sud u S.M. već donio rješenje o izvršenju na ličnom dohotku dužnika, a prema odredbi člana 107. u vezi sa članom 118. Zakona o izvršnom postupku ova vrsta izvršenja se smatra provedenom dostavljanjem tog rješenja dužnikovom dužniku (organizaciji udruženog rada kod koje je užnik zaposlen), to iz razloga cjelishodnosti u toj vrsti izvršenja ima mjesta analognoj primjeni odredbe člana 453. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 14. Zakona o izvršnom postupku, prema kojoj se izvršni sud ne može oglasiti mjesno nenadležnim nakon donošenja rješenja o izvršenju.

Iz spisa se vidi da je ovdje u pitanju provedeni postupak eksproprijacije u kojem je došlo do eksproprijacije dijela nekretnina vlasništvo podnosioca zahtjeva, pa kako je rješenje o tome postalo pravosnažno i izvršno, to je došlo do postupka izvršenja u kojem se pristupilo prinudnom odstranjenju podnosilaca zahtjeva sa eksproprisanih nekretnina i predaja tih nekretnina korisniku eksproprijacije. kako je u postupku izvršenja rješenja o eksproprijaciji obezbijeđena zaštita prva izvršenika prvo putem žalbenog postupka, a poslije i u upravnom sporu, to se eventualna zaštita od nezakonitih radnji službenih lica u postupku izvršenja ne može tražiti kod suda podnošenjem zahtjeva u smislu člana 66. do 76. Zakona o upravnim sporovima, kako su to podnosioci zahtjeva učinili.

Podnosioci zahtjeva ukoliko su smatrali da nije mogao donositi zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o eksproprijaciji i na osnovu njega uvoditi korisnik eksproprijacije u posjed eksproprisanih nekretnina imali su pravo i mogućnost da sporni zaključak pobijaju žalbom u upravnom postupku, a u slučaju negativne odluke drugostepenog rješenja, da pokrenu i upravni spor radi zaštite svojih prava i pravnih interesa u ovom postupku.Proizilazi dakle, da podnosioci zahtjeva nisu imali zakonskog osnova da eventualno nezakonit e radnje sužbenih lica u postupku izvršenja rješenja o eksproprijaciji pobijaju prijedlogom za zaštitu zbog nezakonite radnje, već u redovnom žalbenom postupku protiv zaključka o dozvoli izvršenja i to iz onih razloga koje su iznijeli u prijedlogu...” (Presuda Vrhovnog suda BiH. Uvl. 94/87 od 7.4.1988. godine)

109.

Član 6. Zakona o upravnim sporovima

Akt o proglašavanju građanskog zemljišta nekretninom o opštoj upotrebi - javnim dobrom (putem) nije upravni akt jer njime nije riješeno ni o kakvom pravu ili obavezi pojedinca ili organizacije u upravnoj stvari.

Iz obrazloženja: “Prema odredbi stava 1. člana 6. Zakona o upravnim sporovima, upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta, a prema odredbi stava 2. istog člana upravni akt, u smislu tog zakona, jeste akt kojim državni organ, organizacija udruženog rada ili druga samoupravna organizacija ili zajednica, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari.

IZ spisa predmeta proizilazi da je podnosilac zahtjeva tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Skupštine opštine Mostar broj: 01 -023-820/86 od 14. jula 1986. godine, objavljenog u “Službenom glasniku opštine Mostar”, broj: 6/86, kojim je građansko zemljište označeno kao kč.br. 8/57 u površini od 70 m2, upisano u Zk.ul.br. 6035 KO Mostar proglašeno nekretninom u opštoj upotrebi - javnim dobrom (put). Takođe je iz spisa predmeta vidljivo d aje Viši sud u Mostaru svojom presudom U. 32/87 od 2. jula 1987. godine odbio tužbu izjavljenu protiv navedenog akta, poprimajući da je navedeni upravni akt u smislu citiranih zakonskih odredbi.

Polazeći od toga da prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86), odnosno odredbama ranije važeće g Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) opština upravja i raspolaže gradskim zemljištem, da shodno odredbama stava 2. člana 4. zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78) skupština opštine odlukom utvrđuje da nepokretnost više ne služi opštoj upotrebi i da prema odredbama člana 7. stav 3. Zakona o putevima (“Službeni list SRBiH”, br. 6/78, i 21/83) lokalne i nekategorisane puteve utvrđuje skupština opštine, to po pravnom shvatanju ovo g suda proglašavanjem građevinskog zemljišta nekretninom u opštoj upotrebi - javnim dobrom (putem) nije riješeno ni o kakvom pravu i obavezi određenog pojedinca ili organizacije u upravnoj stvari, odnosno tužioca, pa takav akt nije upravni akt prema odredbama čana 6. zakona o uprvnim sporovima.

Kako Viši sud u Mostaru nije uskladu sa odredbom tačke 2. stav 1. člana 30. Zakona o upravnim sporovima rješenjem odbacio tužbu izjavljenu protiv navedenog rješenja valjalo je na osnovu stava 2. člana 50. Zakona o upravnim sporovima zahtjv uvažiti i preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev...”

Kao razlogza odbijanje tražene saglasnosti za zamjenu stana davalac stana na korištenje je u pismeno datoj obavijesti o odbijanju naveo otkaz ugovora o korištenju stana tužiteljici, koji je usvojen od prvostepenog suda Osnovnog suda u B.N. presudom P -245/85 od 8. januara 1987. godne. Tužiteljica je, nakon prijema ove pismene obavijesti o odbijanju saglasnosti za zamjenu stana, u skladu sa odredbama člana 33. stav 3. pomenutog zakona, podnijela zahtjev stambenom organu da utvrdi da joj pripada pravo na zamjenu. Ovaj njen zahtjev odbijen je konačno u upravnom postupku iz razloga što je tužiteljici otkazan ugovor o korištenju stana, na kojem je ona nosilac stanarskog prava i koji želi zamijeniti za stan u Beogradu, prije nego što se obrati davaocu stana na korištenje sa zahtjevom za davanje saglasnosti za zamjenu, pa upravni organi smatraju da je davalac stana na korišćenje, zbog postojanja ove smetnje, koja je kao takva određena u članu 33. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, mogao odbiti davanje saglasnosti za zamjenu stana. Odlučujući o prigovoru tužiteljice istaknutom u žalbi - da je postupak trebalo prekinuti do okončanja sudskog postupka za otkaz ugovora o korištenju stana - tuženi smatra da već sama činjenica da je davalac stana na korištenje pokrenuo takav postupak prije podnošenja ugovora o zamjeni stana radi saglasnosti, prdstavlja smetnju za zamjenu stana, pa je zato navedeni prigovor odbio.

Sud nalazi da su organi uprave pravilno i u skladu sa zaknom, odlučili kada su, zbog postojanja razloga iz člana 33. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, izveli zaključak da je davalac stana na korištenje opravdano odbio zahtjev tužiteljice za davanje saglasnosti za zamjenu stana, pa su zato odbili njen zahtjev za utvrđenje da joj pripada pravo na traženu zamjenu stana, koji je ona podnijela u skladu sa odredbama člana 33. stav 3. pomenutog zakona, pri čemu su zauzeli pravilan stav da već sama činjenica da je davalac stana na korištenje pokrenuo kod suda postupak protiv tužiteljice za otkaz ugovora o korištenju stana, za koje traži da joj da saglasnost za zamjenu, predstavlja smetnju za zamjenu stana iz člana 33. stav 1. tačka 3. zakona o stambenim odnosima. Odredbama člana 32. pomenutog zakona predviđena je mogućnost da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava uz saglasnost davaoca stana na korišćenje, kao i način traženja i davanja te saglasnosti od davaoca stana na korišćenje, a odredbama člana 33. stav 1. istog zakona propisani su razlozi zbog kojih davalac stana na korišćenje može odbiti davanje takve saglasnosti. Jedan od tih razloga je i situacija kada je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korišćenju stana prije podnošenja ugovora o zamjeni stana na saglasnost davaoca stana na korištenje. Tužiteljica pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu kada smatra da se može odbiti saglasnost za zamjenu stana iz ovog razloga samo onda kada je donesena pravosnažna sudska presuda kojom se usvaja otkaz ugovora o korišćenju staa, pa kako u konkretnom slučaju presuda prvostepenog suda nije pravosnažna, da treba postupak prekinuti i sačekati konačni ishod sudskog spora. Pravilnim tumačenjem odredbe člana 33. stav 1. tačka 3. Zakona o stambeni odnosima, mora se zaključiti da je za odbijanje saglasnosti za zamjenu stana iz ovog razloga dovoljno da je protiv nosioca stanarskog prava, koji traži zamjenu stana iz ovog razloga samo onda kada ugovara o korištenju stana i da je ta tužba podnijeta prije podnošenja zahtjeva za zamjenu stana. Smisao ove odredbe je u tome da se nosiocu stanarskog prava ne dozvoli zamjena stana u slučaju kada je davalac stana na korišćenje preduzeo radnje da dođe u posjed stana, za koji se traži saglasnost, pa je nosiocu stanarskog prava ugovor o korišćenju stana otkazao na način kako Zakon o stambenim odnosima propisuje tj. tužbom kod osnovnog redovnog suda. Na pravilnost ovakvog stava, kakav je zauzeo i tuženi, ukazuje i činjenica da razlog odbijanja saglasnosti za zamjenu stana u konkretnom slučaju, kao i ostali razlozi navedeni u članu 33. stav 1. pomenutog zakona, imaju u vidu situaciju kada nosilac stanarskog prava ima to svojstvo, ali kada postoje određeni razlozi iz kojih mu davalac stana na korišćenje može uskratiti saglasnost za zamjenu stana. Svojstvo nosioca stanarskog prava se gubi donošenjem pravosnažne sudske presude kojom se usvaja otkaz ugovora o korišćenju stana, pa takav (bivši) nosilac stanarskog prava ne bi mogao podnijeti zahtjev za zamjenu stana jer to pravo prema članu 32. pomenutog zakona, pripada samo nosiocu stanarskog prava.

Polazeći od stava da je ispunjen zakonski razlog za uskraćivanje saglasnosti za zamjenu stana čim je utvrđeno da je nosiocu stanarskog prava otkazan (tužbom) ugovor o korištenju stana prije podnošenja ugovora o zamjeni stana na saglasnost davaocu stana na korištenje, bez obzira zakonačni ishod sudsko g spora o otkazu ugovora o korišćenju stana, pitanje tog ishoda nije prethodno pitanje za rješeje ove upravne stvari, jer se ne radi o pitanju bez čijeg se rješenja ne može riješiti ova upravna stvar, dakle ne ispunjava jedan od obaveznih uslova iz člana 1 44. stav 1. zakona o opštem upravnom postupku da bi se radilo o prethodnom pitanju...”

Odredbom člana 18. stav 2. istog zakona propisano je da se pod vršenjem službe ili dužnosti u vezi sa službom u oružanim snagama smatra vršenje dužnosti koja se po odredbama saveznog zakona kojim se uređuje služba u oružanim snagama smatra vršenjem sdlužbe, odnosno dužnosti u vezi sa službom.

Odredbom člana 143. stav 2. Zakona o službi u oružanim snagama (“Službeni list SFRJ” broj 8/75) kojim je uređena služba u oružanim snagama, propisano je da se pod vršenjem dužnosti u vezi sa službom u smislu člana 14. stav 1. tačka 2. istog zakona podrazumijeva odlazak vojnika na odsustvo i povratak sa odsustva. Tužilac prema dokazima u spisu povredu glave nije zadobio u odlasku ili povratku sa odsustva, već za vrijeme boravka na odsustvu za vrijeme boravka na odsustvu, pa ne ispunjava uslove iz odredbe člana 11. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca da mu se prizna svojstvo mirnodopskog vojnog invalida po osnovu tako zadobijene povrede..

Sporno je da li su povrede koje je tom prilikom tužilac zadobio nastale pod okolnostima iz odredbe člana 13. stav 1. tačka 1. zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, tj. da li su nastale pri vršenju ili povodom vršenja zadataka i poslova službe državne i javne bezbjednosti.

Tužilac prilikom nastanka povrede nije vršio nikakve zadatke i poslove službe državne i javne bezbjednosti već se nalazio na putu od kuće do posla što se poocjeni ovog suda ne može smatrati okolnostima iz odredbe člana 13. stav 1. tačka 1. navedenog zakona, pa je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da tužilac ne ispunjava uslove da mu se prizna svojstvo mirnodopskog vojnog invalida.

Okolnost što se povreda nastala na putu od stana do radnog mjesta po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju tretira kao povreda na radu ne može predstavljati razlog zbog kojeg bi se smatralo da je takva povreda, ukoliko se radi o licu iz člana 13. stav 1. tačka 1. navedenog Zakona, nastala i pod okolnostima iz Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca kojim su propisani uslovi za sticanje svojstva ratnog i mornodopskog vojnog invalida. Stoga se tužiočevi navodi u ovom pogledu ukazuju neosnovanim.

Odredbom člana 34. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja propisano je da se povredom na radu smatra i povreda nastala na redovnom putu od stana do mjesta rada ili obrnuto, pa je tužilac, po tom osnovu prema dokazima u spisu ostvario novčanu naknadu za tjelesno oštećenje koje je nastalo za vrijeme trajanja osiguranja.

Odredbama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca nije propisana mogućnosot sticanja svojstva mirnodopskog vojnog invalida, zbog rane, ozljede i povrede nastale na putu do radnog mjesta, pa nema osnova da se tužiocu prizna svojstvo mirnodopskog vojnog invalida i prava koja bi mu pripadala po tom osnovu...”

Međutim, u spisu ne postoje dokazi od kada je tužilac korisnik inostrane penzije koji je podatak od uticaja na utvrđivanje vremena prestanka prava na osnovno obezbjeđenje, pa je s tim u vezi ranijim rješenjem tuženog organa broj: 584 -02-II-147/86 od 16.12.1986. godine poništeno prvostepeno rješenje kojim je tužiocu utvrđen prestanak prava na osnovu obezbjeđenje i porodični dohodak sa 30. junom 1986. godine, te naloženo da se ova činjenica utvrdi, a ukoliko se u tome ne uspije u navedenom rješenju je istaknuto da prestanak prava treba utvrditi od dana kada banka preko koje tužilac pr ima penziju može dati podatke, a u krajnjem slučaju od 31.12.1984. godine koga dana je Spltiska banka. Ekspozitura Livno dala podatak o visini penzije. Na traženje prvostepenog organa navedena banka dopisom od 29. septembra 1986. godine upućenog prvostepenom organu dala je podatak da je tužilac u decembru 1984. godine, primio rentu u visini DM 192,25 što po ondašnjemkursu dinara iznosi 13.008 dinara, pa je tužicu sa ovim danom prvostepenim rješenjem od 12. juna 1987. godine utvrđen prestanak prava na osnov no objezbjeđenje i porodični dodatak.

Navedeni prihod u smislu odredbe člana 9. stav 1. tačka 3. zakona o obezbjeđenju i zdravstveom osiguranju učesnika NOR -a (“Službeni list SRBiH”, broj 11/84, 22/85 i 11/86) predstavlja smetnju za ostvarivanje prava na obezbjeđenje po navedenom zaknu jer prihod iz osnova penzije prelazi cenzus za ostvarivanje prava propisan navedenom zakonsko odredbom.

Pravno dejstvo rješenja o prestanku prava određeno je retroaktivno od zadnjeg dana mjeseca za koji je dat podatak o visini tužiočeve rente, što je u skladu sa odredbom člana 37. navedenog zakona, a kojom odredbom je propisano da se pravo na obezbjeđenje gubi ili mijenja od prvog dana narednog mjseca po nastaloj promjeni, a u slučaju sticanja prava na penziju od dana od kojeg je priznato pravo na penziju.

Primanje po osnovu rente koju tužilac ostvaruje po rentnom osiguranju inozemnog nosioca socijalnog osiguranja odgovara primanju koje se ostvaruje iz osnova penzije po našim propisima, pa je pravilno ovaj prihod uzet u obzir kod ocjene ispunjenja uslova za dalje korištenje prava na osnovno obezbjeđenje.PO ocjeni ovog suda nije od važnosti za odluku u ovoj upravnoj stvari okolnost što tužilac navedeno rpimanje ne ostvaruje od jugoslovenskog organa socijalnog osiguranja već inozemnog, jer se pravo na osnovu obezbjeđenje priznaje učesnicima NOR -a koji nemaju neophodnih sredstava za izdržavanje, pa se prihodi korisnika i članova njegovog domaćinstva iz osnova propisanih zakonom ne mogu zanemariti bez obzira gdje se ostvaruje...”

Kod toga se pošlo od člana 54. stav 5. Zakona o porezima građana prema kjem svi troškovi moraju u prijavi i drugim podacima biti pojedinačno iskazani i vjerodostojnim dokumentima dokazani.

Sud nalazi da je u konkretnom slučaju primijenjen zakon i da nije bilo zakonskog osnova da se tužitelju priznaju troškovi nastali po isplati ličnih dohodaka radnika, kao i isplaćenim dnevnicama, putnim troškovima i terenskim dodacima radnika koji su u poreskoj prijavi prikazani u iznosu od 6,818,800 dinara, jer za te isplaćene lične dohotke radnika nije plaćen porez po odbitku a niti je sa njima zaklju čivan ugovor o zapošljavanju, a što je zakonska pretpostavka za priznavanje ovih izdataka u troškove poslovene režije shodno članu 54 stav 3. tač. 2. i 8. citiranog zakona. kako ni za ostale priajvljene troškove tužitelj nije priložio nikakvu dokumentaciju izuzev tužiteljevih troškova na ime dnevnica i trenskih dodataka u iznosu od 306.360 dinara, to se isti nisu mogli ni priznati. Isto tako nije bilo zakonskog osnova da se stvari lični dohodak tužitelja utvrđuje na osnovu člana 57. Zakona o porezima građana jer se u tužiteljevom slučaju nisu stekli uslovi izs tava 2. ovog člana pa se zbog toga poreska osnovica nije ni mogla utvrđivati primjenom tačaka 1. do 5. ovog člana kako je to tužitelj tražio.Stoga se isrelevantnim ukazuju prigovori tužitelja o mogućnostima i dužnosti upravnog organa da se troškovi poslovne režije utvrđuju izvođenjem i drugih dokaza a u sladu sa odredbama Zakona o opšem upravnom postupku. Zakonom o porezima građana je kao posebnim zakonom propisano kojim dokaznim sredstvima se utvrđuju troškovi poslovne režije, pa se u ovom pogledu, a u skladu sa članom 3. Zakona o opštem uprvnom postupku, ne mogu primjenjivti odredbe Zakona o opštem upravnom postupku. Zbog toga sud ocjenjuje da upravnim rješenjema nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer je poreska osnovica utvrđena na način i u postupku kako je to propisano odredbom Zakona o porezima građana...” (Presuda Vrhovnog suda BiH, U. 3458/87 od 14.1.1988. godine

123.

Član 85. zakona o porezima građana

Građanin koji ostvaruje rpihod od iz davanja u zakup nepokretnih ili pokretnih stvari poreski je obveznik bez obzira da li se ugovorom o zakupu zakupoprimac obavezao na plaćanje poreskih obaveza, jer ukoliko postoji i takav ugovor to može biti od značaja, samo za međusobna prava i obaveze ugovornih stranaka, a na osnovu njega ne može se mijenjati poreski obveznik.

Stoga su se shodno članu 162. Zakona o porezima građana (“Službeni list SRBiH”, broj 39/84) stekli uslovi za povraćaj dijela naplaćenog poreza, jer je prestao pravni osnov po kojem je tužitelj bio u obavezi da plati poresku obvezu.

Međutim, kao sporno u ovom predmetu pojavilo se pitanje koji obim novčanih sredstava je opština dužna da povrati tužitelju na ime plaćenog poreza tj. da li nominalni iznos sredstava koja su ostvarena prodajom putničkog automobila ili iznos sredstava koja čini vrijednost istog vozila u vrijeme odlučivanja. Po ocjeni suda pravilno je u upravnom postupku odlučeno da tužitelju pripada pravo na povraćaj nominalnog iznosa naplaćenog poreza sa obračunatim kamatama za 1985. godinu i 1986. godinu, a u skladu sa članom 162. Zakona o porezima gr đana. Naime, odredbama ovog člana propisano je da obveznik poreza koji je na ime poreza platio više nego štoje bio dužan ima pravo da traži povraćaj više plaćenog poreza, s tim da se u ovom slučaju prema članu 163. stav 2. citiranog zakona na više plaćene iznose poreza obračunava i plaća kamata po stopi koja se plaća na štedne uloge, uloge po viđenju. Dakle, prema citiranim odredbama, kao i drugim odredbama Zakona o porezima građana, nije propisano da se u ovakvim slučajevima vrši revalorizacija plaćenog poreza, već naprotiv citirane odredbe, ukazuju da se vrši povraćaj nominalnog iznosa plaćenog poreza. Kako je ovdje u pitanju novčana obaveza opštine prema tužitelju, to i prma članu 394. Zakona o obligacionim osnovama (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78 i 39/85) stoji obaveza dužnika na povrat ovog iznosa novčanih sredstava oje je primio, jer je ovim članom propisano da kada obaveza ima na predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje ogaveza glasi, izuzev kada zakon određuje što dugo, a u ovom slučaju Zakon o porezima građana ne određuje drugačije...”

Sud nalazui da je u prvostepenom postupku pravilnoodlu čeno kada je tužitelju izvršen razrez i doprinos za zdravstvenoosiguranje, bez obzira na okolnost što ovaj doprinos tužitelj plaća i kao radnik uudruženom radu ili penzioner, jer je u odredbama člana 90. i 96.

Zakona o zdravstvenoj zaštiti (“Službeni list SRBiH”, broj 37/84 - prečišćeni tekst) propisano da osnov za obračunavanje doprinosa za zadovoljavanje potreba u zdravstvenoj zaštiti čini lični dohodak od poljoprivredne djelatnosti, s tim što je obveznik uplate ovog doprinosa starješina domaćinstva koji stiče lični dohodak od poljoprivredne djelatnosti. Kako je odredbom tačke 2. člana 2. Odluke SIZ-a za zdravstvenu zaštitu Sarajevo (“Službeni list Srbih, broj 38/85)n propisano da stopa doprinosa za radnike koji se bave i poljoprivrednom djelatnošću iznosi 19% od visine katastarskog prihoda, to je u konkretnom slučaju pravilno utvrđena visina doprinosa. Stoga sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer ne stoji njegov prigovor da ne podliježe plaćanju doprinosa za zdravstvenu zaštitu iz osnova obavljanja poljoprivredne djelatnosti...”