Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 1/1989

Viši sud u Zenici presudom Kž. 413/88 od 22.8.1988. godine povodom žalbe optuženog preinačio je prvostepenu presudu u odluci o kazni i optuženom izrekao uslovnu osudu na osnovu čl. 52. i 53. KZ SFRJ kojom mu je utvrdio kaznu zatvora od 4 mjeseca.

Republički javni tužilac podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Višeg suda u Zenici jer smatra da je tom presudom drugostepeni sud povrijedio odredbe člana 53. stav 4. KZ SFRJ, ičlana 367. stav 1. ZKP time što je optuženom, koji je ranije osuđivan, izrekao uslovnu osudu za djelo koje je prvostepenom presudom oglašen krivim i u zahtjevu je predloženo da tu povredu zakona utvrdi ovaj sud.

Ovaj sud je razmotrio zahtjev za zaštitu zakonitosti republičkog javnog tužioca i pobijanu presudu, pa je našao da zahtjev nije osnovan iz sljedećih razloga:

Prema odredbi člana 416. ZKP zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podići protiv pravosnažnih sudskih odluka i protiv sudskog postupka koji je prethodio tim pravosnažnim odlukama ako je povrijeđen zakn. U konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti podignutog zahtjeva za zaštitu zakonitosti, treba analizarati mogućnost podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti samo u pogledu povrede materijalnog zakona jer se u zahtjevu tvrdi da je povrijeđena odredba člana 53. stav 1. KZ SFRJ.

Povreda materijalnog zakona, načelno gledano, postoji u slučaju kada je činjenično stanje na koje je primijenjen materijalni zakon potpuno i pravilno utvrđeno u zakonito provedenom postupku. Izricanje uslovne osude, tj. primjene odredbi člana 53. KZ SFRJ pretpostavlja, pravo da se radi o krivičnom djelu za koje je moguće izricanje uslove osude (član 53. stav 1,2 i 3. KZ SFRJ) i drugo da sud ocijeni da se radi o manje društveno opasnom djelu (član 51. KZ SFRJ) na temelju činjenica i okolnosti koje predviđa odredba člana 53. stav 4. KZ SFRJ. Prema tome, mogućnost izricanja uslovne osude uslovljena je, s jedne strane, granicama propisane kazne i mogućnošću utvrđivanja kazne zatvora do dvije godine ili novčane kazne (član 53. stav 1.2. i 3. KZ SFRJ), a s druge strane, ocjenom činjenica i okolnosti koje određuju to krivično djelo i njegova učinioca (član 53. stav 4. KZ SFRJ) i da se samim upozorenjem uz prijetnju kazne može postići svrha izricanja krivične sankcije iz člana 5. KZ SFRJ.

IZ rečenog slijedi da u primjeni uslovne osude postoji normativni - materijalno pravi aspekt i njen činjenični aspekt koji se svodi na ocjeni da li se s obzirom na prirodu krivičnog djela i ličnosti učinioca njenim izricanjem može postići svrha krivičnih sankcija. Kako se zahtjev za zaštitu zakonitosti može postići samo zbog povrede zakona, slijedi da sud koji odlučjuje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti može jedino ispitivati da li je učinjena povreda zakona na koju zahtjev ukazuje. U ovom slučaju to znači da li je drugostepenom presudom povrijeđen normativni - materijalno pravni aspekt, izricanja uslovne osude u smislu kako je naprijed navedenog. Odgovor na to pitanje je negativan, jer se radi o krivičnom djelu za koje po zakonu postoji mogućnost izricanja uslovne osude. Da li je pak drugostepeni sud prilikom uvažavanja žalbe optuženog na prvostepenu presudu, pravilno ocijenio sve činjenice i okolnosti, a prvenstveno one za koje se u zahtjevu tvrdi da nisu pravilno ocijenjene(ličnost optuženog, jer je ranije osuđivan i priroda krivičnog djela), ovaj sud se nije mogao upuštati u ispitivanje te ocjene, jer bi to značilo ispitivanje činjeničnih, a ne normativnih pretpostavki (član 53. stav 4. KZ SFRJ) za izricanje uslovne osude. Ispitivanje činjeničnog stanja pravosnažne presude povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti jedino je moguće u slučaju kada se pojavi znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica radi čega nije moguće odlučiti o zahtjevu za zaštitu zakonitosti (član 423. stav 1. ZKP). U tom slučaju pravosnažna presuda se može ukinuti, a ne konstatovati povreda zakona u korist osuđenog, kako se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti predlaže. Prema tome, u zahtjevu se neosnovano tvrdi da je povrijeđena odredba člana 53. stav 4. KZ SFRJ u drugostepenoj presudi.

U zahtjevu je navedeno i to da je drugostepeni sud povrijedio i odredbu člana 367. stav 1. ZKP, radi toga št je uvažio žalbu optuženog na prvostepenu presudu i izrekao mu uslovnu osudu. Međutim, po ocjeni ovog suda ta odredba nije povrijeđena. Prije svega treba imati u vidu da je to odredba iz žalbenog postupka, tj. odredba u kojoj su određene granice žalbenog osnova zbog odluke okrivičnoj sankciji iz člana 363. tačka 4. ZKP Po toj odredbi kad odlučuje o žalbi zbog odluke o krivičnoj sankciji (o kazni: odmjeravanje kazne po opštem pravilu iz člana 41. KZ SFRJ, ublažavanju kazne - čl. 42. i 43. KZ SFRJ, oslobađanju od kazne - čl. 44. i 45. KZ SFRJ, uslovnoj osudi i sudskoj opomeni) bilo da je žalba izjavljena u korist ili na štetu optuženog, ako odlukom o krivičnoj sankciji nije prekoračeno zakonsko ovlašćenje (član 365. tačka 5. ZKP), drugostepeni sud može, u zavisnosti od tog u kom pravcu je žalba izjavljena, preinačavati prvostepenu presudu koristeći jednu od navedenih zakonskih mogućnosti, a sve pod pretpostavkom da ne di ra činjenično stanje iz prvostepene presude koje se odnosi na izbor krivične sankcije ili odmjeravanja kazne ako se opredijelio za tu vrstu sankcije. U konkretnom slučaju drugostepeni sud je na podlozi činjeničnog stanja iz prvostepene presude osuđenom umješto kazne zatvora izrekao uslovnu osudu.

Ovaj sud ne isključuje mogućnost da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio činjenice i okolnosti utvrđene u prvostepenoj presudi o prirodi i načinu izvršenja krivičnog djela i ličnosti osuđenog, ali iz naprijed navedenih razloga u ispitivanje te ocjene se nije mogao upuštati.

Žalba zbog povrede krivičnog zakona u odnosu na krivično djelo iz člana 167. stav 1. KZ SFRJ je neosnovana.

Pogrešno je pravno shvatanje žalioca, da u slučaju, kada se krivično djelo trgovine stranom valutom iz člana 167. stav 1. KZ SFRJ sa stoji od dvije ili više radnji kupovine, prodaje ili razmjene tog novca, mora pri svakog od tih radnji vrijednost stranog novca biti veća od 500.000 dinara. Krivično djelo iz člana 167. stav 1. KZ SFRJ spada u kategoriju takozvanih kolektivnih krivičnih djela za koje je karakteristično ponavljanje (višestruko vršenje) radnje djela. Njegovo još preciznije određenje znači da je ono krivično djelo sa takozvanim indiferentnim brojem činjenja ili prouzrokovanja, radi čega ono može biti izvršeno kako sa jednom radnjom kupovine, prodaje ili razmjene, tako i sa više tih radnji. kad se ono vrši ponavljanjem radnje, tada prirodna samostalnost svake radnje, nema za posljedicu njihovu pravno samostalnost. Sve radnje u krivično pravnom smislu predstavljaju jedno djelo. To krivično pravo jedinstveno djela izraženo je jezički, u zakonskom opisu člana 167. stav 1. upotrebom trećeg lica jednine trajnih glagola prodavati (“prodaje”), kupovati (“kupuje”) i razmjenjivati (razmjenjuje”),. Daje namjera zakonodavca bila da u slučaju kada se krivično djelo vrši ponavljanjem radnje - da vrijednost predmeta krivičnog djela pri svakoj radnji prelazi iznos od 500.000 dinara - tada bi to jezički izrazio upotrebom trenutnih glagola “kupi”, “proda” i “razmjeni”. Zbog toga, kada je krivično djelo iz člana 167. stav 1. KZ SFRJ sastavljeno od više radnji kupovine strane valute (u konkretnom slučaju dvije radnje), nije nužno da pri svakoj radnji vrijednost stranog novca prelazi zakonom određeni iznos -500.000 dinara. Bitno je, za ocjenu postojanja tog krivičnog djela, da vrijednost ukupno kupljene strane valute ili drugih predmeta iz zakonskog opisa djela, prelazi 500.000 dinara. Za razliku od toga, kod produženog krivičnog djela (a predmetno krivično djelo nije produženo, nego kolektivno djelo), svaka radnja koja ulazi u njegov sastav mora imati obilježja istovrsnog krivičnog djela.

Kako je žalilac kupio od dva lica po 1000 DM čija je dinarska protivvrijednost u vrijeme izvršenja djela bila 973.122 dinara, prvostepeni sud nije povrijedio krivični zakon na njegovu štetu time što ga je oglasio krivim za krivično djelo iz člana 167. stav 1. KZ SFRJ. Dosljedno tome, u žalbi se neosnovano tvrdi da se od žalioca nije moglo oduzeti 2000 DM. Kod činjenice da je on izvršio krivično djelo iz člana 167. stav 1. kZ SFRJ, prvostepeni sud je pravilno postupio kada mu je oduzeo 2000 DM jer ga je na to obavezivala odredba člana 167. stav 3. KZ SFRJ.

Bez obzira što je optuženi, prema navodima žalbe, za ukradeni domaći novac kupio 2000 DM, prvostepeni sud ga je pravilno obavezao na isplatu imovinsko pravnog zahtjeva oštećenoj. Optuženi je izvršenjem krivičnog djela krađe prouzrokovao štetu oštećenoj, pa kako je ona postavila imovinsko pravni zahtjev, a njegova visina je utvrđena, prvostepeni sud je bio dužan da takvu odluku donese na osnovu člana 108. stav 1. ZKP Ova odluka nije mogla zavisiti od odluke o oduzimanju 2000 DM jer je pravna priroda tih odluka različita. Prva je odluka o naknadi štee prouzrokovane krivičnim djelom, a druga krivična sankcija - mjera bezbjednosti iz člana 69. KZ SFRJ kojom su oduzeti predmeti krivičnog djela iz člana 167. stav 1. kZ SFRJ, pa se njihova sadržina ne može prebijati, jer su posljedice različitih krivičnih djela.

U tu kaznu na osnovu člana 50. stav 2. KZ SFRJ uračunato je vrijeme koje je osuđeni proveo u pritvoru i na izdržavanju kazni od 21.2.1979. godine do 1.5.1983. godine i od 21.9.1983. godine pa dalje.

Protiv te presude osuđeni je blagovremeno izjavio žalbu u kojoj je naveo da mu u izrečenu jedinstvenu kaznu nije uračunato vrijeme uslovognog otpusta na kji je pušten u toku izdržavanja kazne zbog krivičnog djela razbojništva. Smatra se da se i to vrijeme moralo uračunati u jedinstvenu kaznu jer uslovni otpust nije opozvan.

Prdložio je da mu se u izrečenu jedinstvenu kaznu uračuna i vrijeme uslovnog otpusta.

Žalba je osnovana.

IZ obrazloženja pobijane presude proizilazi da je žalilac pušten na uslovni otpust 1.5.1983. godine sa izdržavanja malojetničkog zatvora od 5 godina po presudi broj K. 17/79 od 14.6.1979. godine, a proizilazi i to da uslovni otpust nije opozvan presudom broj K. 68/83 od 1.3.1984. godine kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godiina i 6 mjeseci zbog pokušaj a krivičnog djela ubistva koje je izvršio 20.9.1983. godine. Kod takvog stanja stvari, žalbom se osnovano ukazuje da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon na štetu osuđenog zbog toga što mu u izrečenu kaznu nije uračunao trajanje uslovnog otpusta do lišavanja slobode (zbog pokušaja krivičnog djela ubistva) 21.9.1983. godine. Ta ocjena proizilazi iz slijedećeg: Osuđeni je krivično djelo ubistva u pokušaju izvršio 20.9.1983. godine tj. u vrijeme dok se nalazio na uslovnom otpustu. Kako mu je za to krivično djelo izrečena kazna zatvora od 5 godina i 6 mjeseci, prvostepeni sud je bio dužan da na osnovu člana 32. stav 1. KZ SRBiH opozove uslovni otpust, i da zatim osuđenom istom presudom (K. 68/83 od 1.3.1984. godine) izrekne jedinstvenu kaznu po pravilima iz člana 48. u vezi sa članom 49. stav 1. KZ SFRJ (odmjeravanje kazne osuđenom licu). Kako prvostepeni sud nije opozvao uslovni otpust (što znači da je uslovni otpust ostao na snazi), njegovo trajanje izjednačava sa izvršenjem kazne. Protekom vremena trajanja uslovnog otpusta uzima se da je kazna u cjelosti izdržavana. zbog toga se na osnovu člana 50. stav 2. KZ SFRJ u jedinstvenu kaznu izrečenu u nepravom ponavljanju krivičnog postupka po članu 401. stav 1. tačka 1. ZKP mora uračunati cijela kazna iz pravosnažne presude broj K. 17/79 od 12.6.1979. godine. Pri tom za uračunavanje cijele kazne u jedinstvenu kaznu nije od uticaja činjenica što je osuđeni prije isteka vremena uslovnog otpusta stavljen u pritvor 21.9.1983. godine zbog pokušaja krivičnog djela ubistva koji mu je uračunat u izrečenu kaznu od 5 godina i 6 mjeseci presudom broj K. 68/83 od 1.3.1983. godine.

Iako polazi od činjenice da osuđenom nije opozvan uslovni otpust, prvostepeni sud nije uračunavao vrijeme uslovnog otpusta u izečenu jedinstvenu kaznu. Time je prvostepeni sud u nepravom ponavljanju krivičnog postupka po odredbi člana 401. stav 1. tačka 1. ZKP faktički opozvao uslovni otpust osuđenom na što u tom postupku nije bio ovlašćen. Uslovni otpust se može opozvati, pod pretpostavkama iz člana 32. KZ SFRJ, samo presudom koja je donesena na glavnom pretresu povodom osude za krivično djelo koje je osuđeni izvršio za vrijeme uslovnog otpusta. Ako to sud ne učini, uslovni otpust se više ne može opozvati ni u slučaju kada je njegovo opoziv anje obavezno (član 32. stav 1. KZ SRBiH. - osuda za novo djelo na kaznu zatvora preko jedne godine), jer za opozivanje uslovnog otpusta van glavnog pretresa nisu predviđene procesne mogućnosti (posebni postupak) u Zakonu o krivičnom postupku.

Pošto je prvostepeni sud na štetu osuđenog povrijedio krivični zakon iz člana 50. stav 2. KZ SFRJ u vezi sa članom 31. i 32. stav 1. KZ SRBiH, to je ovaj sud uvaženjem žalbe preinačio pobijanu presudu i u izrečenu jedinstvenu kaznu osuđenom uračunao trajanje uslovno g otpusta od 1.5.1983. godine do 21.9.1983. godine tj. do dana kada je stavljen u pritvor zbog pokušaja krivičnog djela ubistva jer je sa tim danom prestao uslovni otpust, pa mu se od toga računa izvršenje kazne po presudi K. 68/83 od 1.3.1984. godine.

Prvostepeni sud je radnje okrivljenog pravno ocijenio kao krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 2. Krivičnog zakona SR Bosne i Hercegovine, pa je okrivljenog primjenom člana 42. i 43. Krivičnog zakona SFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

Drugostepeni sud, u povodu žalbe okrivljenog i javnog tužioca, a po službenoj dužnosti prvostepenu presudu je preinačio u pogledu pravne ocjene djela, tako što je u radnjama okrivljeno g našao sva bitna obilježja bića krivičnog djela šumske krađe iz člana 143. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ SRBiH.

Protiv prvostepene presude republički javni tužilac podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog povrede krivičnog zakona iz člana 365. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku sa prijedlogom da se u smislu člana 422. stav 3. ZKP utvrdi da ova povreda postoji.

Zahtjev nije osnovan.

Djelo o kome se u ovom slučaju radi sastoji se u tome što je osuđeni u kritičnom periodu oborio u društvenoj šumi veliki broj hrastovih stabala u ukupnoj količini od 66,78 metara kubnih, a zatim je ta stabla odvezao i prodao raznim licima, te time pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 200.340 dinara. Zahtjev za zaštitu zakonitosti u ovakvom ponašanju osuđenog prvobitno i paralelno vidi sva bitna obilježja osnovnih krivičnih djela šumske krađe i krađe, ali smatra da između ovih djela postoji prividni sticaj, jer drugo djelo (djelo krađe) konzumira prvo i samo ono postoji s tim da može progredirati u svoje teže oblike, zavisno od toga hoće li se ostvariti još tzv. kvalifikatorna obilježja. Zbog toga zahtjev nalazi da je prvostepena presuda ova ponašanja ispravno kvalifikovala kao krivično djelo teške krađe iz člana 148. stav 2. KZ SRBiH, te da drugostepena presuda čini povredu krivičnog zakona u korist okrivljenog kada odbija ovu kvalifikaciju i uzima da se radi samo o krivičnom djelu šumske krađe iz člana 143. stav 2. KZ SRBiH. Zahtjev zaključuje da se ovo djelo “sastoji samo u obaranju stabala u šumi, ako je obaranje izvršeno u namjeri krađe, pa prema tome nije potrebno da je oboreno drvo i prisvojeno”. Ta se koncepcija zaokružuje tezom da se obaranje stabala (čime su u stvari dovršava djelo šumske krađe) stablo transformira iz do tada nepokretne u pokretnu stvari time se kreira objekat podoban za djelatnost koja znači krađu tj. objekat koji se može oduzeti, u namjeri da se njegovim prisvajanjem pribavi protivpravna imovinska korist, a to je jedna nova djelatnost koja uopšte nije u biću krivičnog djela šumske krađe, djela koje joj, istina, nužno prethodi, ali se i finalizira prije nego što je ona otpočela. Ova koncepcija u suštini i odnosu krivičnih djela šumske kraše i krađe nije ispravna.

Pažljiva analiza ove koncepcije otkriva da ona ova dva krivična djela shvata kao sasvim autonomna djela. Djelo šumske krađe prethodi djelu krađe, finalizira se prije nego što počinje djelatnost koja znači krađu, ono je u funkciji djela krađe samo utoliko što uspostavlja objekt na kome se uopšte može izvršiti poslednje djelo. Korektno teorijsko svođenje ovog načina i toka misli moralo bi na kraju sušđtinu krivičnog djela šumske krađe da odredi kao pripremnu radnju (za krađu), koja je zaknom određena kao posebno krivično djelo (član 18. stav 2. KZ SFRJ). Time bi otpao svaki razlog da se odriče mogućnost sticaja ova dva krivična djela. jedno od najslabijih mjesta u koncepciji zahtjeva i jeste u tome što ona uopšte ne objašnjava zašto i kako djelo krađe može da konzumira djelo šumske krađe. Odnos konsumacije, kao osnova prividno g sticaja (negacija sticaja) postoji u slučajevima kada je jedno djelo sadržano u drugom, a ova koncepcija izlaže krivična djela krađe i šumske krađe, u krajnjoj analizi, kao autonomna djela, a to ukida svoj prostor zakonsumciju. Odnos ova dva krivična djela je, ipak, takav da između njih postoji sticaj, no po nalaženju ovog suda osnov koji ukida autonomnost bar jednog od njih, koji ih sjedinjuje i određuje pravac tog sjedinjavanja tj. rješava pitanje koje djelo sintezuje u cjelini bitno su drugačiji od rješenja koja je za ova pitanja našao zahtjev. Treba najprije samo pravilno odrediti u čemu je biće krivičnog djela šumske krađe. Pod bićem krivičnog djela podrazumijeva se samo skup objektivnih i subjektivnih obilježja, koje izlaze iz zakonskog opisa i takođe definišu kao diferentna obilježja takođe uspostavljaju razliku tog djela od svih drugih. Zbog toga se suština djela šumske krađe ne može reducirati samo na obaranje jednog ili više stabala u (tuđoj) šumi preko određene količine, premda stoji da je ovo djelo dovršeno samim obaranjem stabala.

Da bi ovo djelo postojalo, obaranje stabala se mora učiniti “radi krađe”. To je dakle, finalna djelatnost ili djelatnost usmjerena ka tačno određenom cilju koji se, u momentu izvođenja same djelatnosti (tj. obaranje stabala) mora odraziti u relevantnim sekrotima (svijest i volji) psihe učinioca. Zato zahtjev na jednom mjestu ispravno kaže da se obaranje stabala mora učiniti u “namjeri krađe”. Namjera je, uopšte uzevši, predstava o cilju koje djeluje kao motiv izvršenja djela. Kod djela šumske krađe, ona se iscrpljuje u predstavi, u psihičkoj projekciji takvih budućih vlastitih djelatnosti, koje po sebi znače krađu (oduzeti stablo koje se obara, u namjeri da se njegovim prisvajanjem pribavi protivpravna imovinska korist). Nije moguće dovesti u pitanje stav da samo obaranje stabala istovremeno predstavlja i akt njegovog oduzimanja, izložen u drugostepenoj presudi. Oduzeti (u smislu krivičnog djela krađe) znači prekinuti tuđe i zasnovati svoje priteženje na pokretnoj stvari. Učinilac već u samom momentu obaranja stabla prekida tuđe i zasniva svoje priteženje na stablu. Već u ovoj tački, a rijeć je o radnji izvršenja, djelo šumske kaše zahvata djelo krađe i bitno ukida njegovu autonomnost. Ali, neosivno od toga, jasno je da je krivično djelo krađe, uzevši ga u cjelini sadržano u tzv. subjektivnoj strani (subjektivnom biću) krivičnog djela šumske kraše. Znači, ne može se više uopšte govoriti o autonomnosti djela krađe, ali se može reafirmirati teza u odnosu svojevrsne kon sumcije između dva ova djela. Samo što djelo krađe ne konzumira djelo šumske krađe, kako zahtjev uzima, već obrnuto. djelo šumske krađe “konzumira” djelo krađe, jer je ovo zapravo sadržano u njemu. Radi se u stvari o tome da je zakonodavac iz bića krivičnog djela krađe izdvojio posebno biće krivičnog djela šumske krađe, koje je definisano posebnim objektom (stablo u šumi), i osobenim modelom radnje izvršenja, primjerenim specifičnosti samog djela, te tako u konačnom rezultatu, uspostavio jedan specijalni, privilegovani oblik krivičnog djela krađe. Ovdje se, dakle, radi oodnosu opšteg i specijalnog djela, a po diktatu suštine ovog odnosa, sticaja između tih djela nema i može postojati samo specijalno djelo.

Krivično djelo šumske krađe, što se takođe dovoljno vidi iz izloženog, pripada kategoriji tzv. namjernih krivičnih djela. To ne može da izmijeni činjenica što je namejra kod ovog sud terminološki osobeno izkazano i što je sadržinski ovako spektalularna (radi se o projektu čitavog djela krađe kao namjerno krivično djelo). Ovo je pri tome konstituisano utoliko osobeno što je krivično-pravna zaštita pomjerena u jednu ranu fazu, u fazu samog oarnja stabla, kad se djelo i dovršava, a da se ostvarenjem namjere koja mu je imanentna, ne može učiniti nikakvo novo krivično djelo - makar formalno gledano, u naknadno djelatnosti koja znači ostvarenje ove namjere, stajala obilježja tog drugog djela. U suštini na isti način je konstituisano i krivično djelo krađe, tu je krivično-pravna zaštita pomjerena način oduzimanja tuđe pokretne stvari i djelo se tada dovršava, uz uslov da postoji namjera da se prisvajanjem te stvari pribavi protivpravna imovinska korist, mada se ni ovdje ostvarivanjem ove namjere ne može učiniti nikakvo novo i drugo krivično djelo. Konstituisana su zati i neka druga krivična djela, a kod nekih djela ostvarenjem namjere ustanovljeno je kao tzv. kvalifikatornoobilježje. Može se konačno zaključiti da kad se u šumi obori radi krađe jedno ili više stabala, čija količina prelazi dva kubna metra, a zatim oborena stabla oduzumu u namjeri da se njihovim prisvajanjem pribavi protivpravna imovinska korist, time se čini djelo šumske krađe iz čl. 143. stav 2. kZ SRBiH, kao privililegovani oblik krivičnog djela krađe. To pak, znači, da je drugostepena presuda ispravno primijenila krivični zakon kada je predmetno djelo pravno ocijenila kao krivično djelo iz člana 143. stav 2. KZ SRBiH i nije učinila povredu krivičnog zakona na koje zahtjev ukazuje.

U žalbi se neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud prekoračio otpužbu i učinio bitnu povredu odredaba člana 364. stav 1. tačka 9. ZKP time što je činjeničnom opisu djela iz optužnice dodao riječi “pristajući da ga liši života”. Tu se ne radi o prekoračenju optužbe, već o jezičkom preciziranju psihičkog odnosa (eventualni umišljaj) optuženog prema djelu obzirom da se u optužnici zastupala teza da je optuženi postupao sa direktnim umišljajem. dakle, unoseći u opis djela navedene riječi, prvostepeni sud je samo jezički precizno odredio psihički odnos optuženog prema djelu koje je predmet optužbe. Kako je time postupio u korist optuženog jer se radi o blažem obliku vinosti, prvostepeni sud nije prekoračio optužbu.

Protiv drugostepenog rješenja kažnjeni je ovom sudu izjavio zahtjev za sudsku zaštitu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog propisa. kažnjeni u zahtjevu navodi da dopušta mogućnost da je kritične zgode izgovorio inkriminisane riječi, ali tvrdi da se tog događaja uopšte ne sjeća zbog toga što je tog dana od jutarnjih časova pa sve do kasno u noć uživao alkohol u većim količinama, iako to čini vrlo rijetko. Zbog velike količine konzumiranog alkohola na koji njegov organizam nije navikao, prema daljim navodima kažnjenog, zapao je u stanje privremene duševne poremećenosti usled koje nije mogao da shvati zanačaj izvršenih prekršajnih radnji niti da upravlja svojim postupcima. Zbog toga kažnjeni smatra da u prekršajnom postupku nisu izvedeni odgovarajući dokazi na ove okolnosti usled čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, št je imalo za posledicu i pogrešnu primjenu materijalnog propisa iz člana 13. stav 3. Zakona o prekršajima, kojim je riješeno pitanje uračunljivosti učinioca prekršaja a samim tim i pitanje njegove prekršajne odgovornosti. Kako ove prigovore kažnjenog nije uvažio ni drugostepeni sud za prekršaje, prema čijem stavu okolnost da je kažnjeni prekršaj izvršio pod uticajem alkohola ne isključuje njegovu prekršajnu odgovornost u smislu odredbe člana 12. stav 3. pomenutog zakona, kažnjeni smatra da je i taj sud učinio iste povrede zakona, pa je predložio da se njenog zahtjev uvaži i oba rješenja ukinu, te predmet vrati na ponovni postupak prvostepenom sudu.

U konkretnom slučaju radi se o pitanju uračunljivosti, a samim tim i o pitanju prekršajne odgovornosti učinioca prekršaja. Prema odredbi člana 13. stav 1. Zakona o prekršajima nije odgovoran za prekršaj učinilac koji u vrijeme izvršenja prekršaja nije mogao shvatiti značaj svoje radnje ili propuštanja, ili nije mogao upravljati svojim postupcima usled trajne ili privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja. IZ ove zakonske odredbe proizilazi jasan stav da je i prekršajna odgovornost subjektivna odgovornost, što znači da prekršajno može biti odgovoran samo uračunljiv i vin učinilac prekršaja.

Odredbom stava 3. omenutog propisa određeno je da okolnost da je prekršaj učinjen pod uticajem alkohola ili opasnih droga ne isključuje odgovornost učinioca. Postavlja se pitanje da li je ovom zaknskom odredbom dat odgovor na pitanje prekršajne odgovornosti učinioca prekršaja u svim slučajevima kad je prekršaj izvršen pod uticajem alkohola ili opasnih droga, pa i u slučaju kad je učinilac, usled velike količine knzumiranog alkohola ili droga, i svojih drugih psihofizičkih svojstvara, bio doveden u stanje privremene duševne poremećenosti usled koje nije mogao da shvati značaj svoje radnje ili propuštanja ili nije mogao upravljati svojim postupcima (neuračunljiv učinilac). Dakle, postavlja se pitanje da li je smisao odredbe člana 13. stav 3. Zakona o prekršajima takav da okolnost što je prekršaj izvršen “pod uticajem alkohola ili opasnih droga” ne isključuje odgovornost učinioca samo pdo uslovom da je taj “uticaj” nije doveo i do privremeno duševne poremećenosti učinioca, a ako je do te poremećenosti došlo da prekršajnu odgovornost treba utvrđivati po režimu stava 1. ovog propisa.

Stav drugostepenog suda za prekršaje zauzet u ovoj prekršajnoj stvari je na poziciji po kojoj nije bitan stepen “uticaja” alkohola za odgovornost učinioca prekršaja pa ni u slučaju kad je stepen tog uticaja imao za posljedicu privremenu duševnu poremećenost učinioca, što znači da i u ovakvom slučaju prekršajnu odgovornost treba utvrđivati po odredbi člana 13. stav 3. navedenog zakona.

Prema mišljenju ovog suda prednji pravni stav drugostepenog suda nije rpihvatlji v. Naime, u ovoj prekršajnoj stvari nije sporno da je kažnjeni u kritično vrijeme zaista bio pod uticajem alkohola. Iz odbrane kažnjenog proizilazi da je on, iako vrlo rijetko uživa alkohol, kritičnog dana rano počeo uživati alkohol i da je to činio neprekidno do kasno u veče kada se događaj desio koga se kažnjeni uopšte ne sjeća. Stepen alkoholisanosti kažnjenog je, prema izjavi svjedoka H.M. bio vidan jer nije bio u stanju pravilno naručiti ni jelo u ugostiteljskom objektu u kom se događaj desio. Sve ove činjenice i okolnosti mogle su dovesti do sumnje da je kažnjeni zbog navedenih okolnosti došao us tanje privremeno duševne poremećenosti zbog koje u vrijeme izvršenja prekršaja nije mogao shvatiti značaj svoje radnje ili nije mogao upravljati svojim psotup cima, dakle, mogla se pojaviti sumnja u uračunljivost kažnjenog u vrijeme izvršenja prekršaja. Zbog toga, prema mišljenju ovog suda, odredba člana 13. stav 3. Zakona o prekršajima ne oslobađa organ kji vodi prekršajni postupak obaveze da utvrđuje uračunljivost učinioca prekršaja i u slučaju kad postoji sumnja da je učinilac zbog konzumiranog alkohola zapao u stanje privremene duševne poremećenosti usled koje nije mogao shvatiti značaj prekršaja ili upravljati svoji postupcima.

Iz naprijed navedenih razlog a bilo je potrebno upotpuniti činjenično stanje na okolnost koliko je alkohola i koje vrste kažćnjeni uživao kritičnog dana, kakave su mu u to vrijeme bile psiho - fizičke mogućnosti da podnese posljedice takvog uživanja alkohola i da li je zbog svih tih okolnosti kažnjeni mogao zapasti u stanje privremene duševne poremećenosti, t4 zavisno od tako utvrđenog činjeničnog stanja, putem odgovarajućeg vještačenja, dati odgovor na pitanje da li je kažnjeni mogao da shvati značaj prekršaja ili da li je mogao upravljati svojim postupcima.

Kako sudovi za prekršaje nisu dali odgovor na ova pitanja činjenično stanje je ostalo nepotpuno što je moglo imati za posljedicu primjenu odredbe člana 13. stav 3. Zakona o prekršajima, radi čega je ovaj sud uvažio zahtjev kažnjenog, ukinuo oba rješenja, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupaik.

Tuženi je raspolagao onim nekretninama, koje su mu pripale na diobi, tako da je sa ostalim tuženim zaključio pismeni ugovor o prodaji određenih parcela.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava odlučili tako što su tužbene zahtjeve odbili. Naime, u smislu člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78) usmena relaizovana dioba između suvlasnika 1956. godine, punovažna je, pa prigovor revizije da tuženi nije postao vlasnik ovih nekretnina, koje su mu pripale na diobi, zbog toga što nije izvršena uknjižba u zemljišnim knjigama tih nekretnina na ime tog učesnika diobve nije odlučan, jer je ovim raspolaganjem tuženi J.S. prenio na ostale tužene ono pravo koje je sam stekao, a to je naslov za uknjižbu prava vlasništva.

Prilikom zaključenja ovog usmenog ugovora postojala je dopuštena osnova (cilj ili svrha) ugovora, jer su suvlasnici željeli postići prestanak dotadašnje suvlasničke zajednice (u skladu sa pravnim pravilom da suvlasnici mogu ostvariti prestanak takve zajednice diobom). Ista takva dopuštena osnova postojala je kod zaključenja ugovora o prodaji 1986. godine.

Pošto nižestepeni sudovi, izjašnjavajući se o pravnoj prirodi ugovora, nisu uze li u obzir pomenute navode, njihov zaključak da se u konkretnom slučaju radi o teretnom i dvostrano obavezujućem ugovoru, je preuranjen, usljed čega je preuranjeno i zakjlučivanje da činjenica što se tužena od januara 1985. godine nije brinula o svojoj majci i što je nije izdržavala, nije do značaja za odlučivanje o zahtjevu tužilaca za raskid ugovora.

Polazeći od ovih činjenica prvostepeni sud u pobijanoj presudi zaključuje da je donošenjem odluke od 24. februara 1976. godine zaključen punovažan ugovor o zamjeni stanova.

U vrijeme slanja dopisa tuženom od 9. januara 1976. godine i donošenja odluke o odobrenju zamjena stanova (dana 24. februara 1976. godine) zastupanje organizacija udruženog rada bilo je uređeno Zakonom o konstituisanju upisa u sudski registar organizacija udruženog rada (“Službeni list SFRJ”, broj 22/73 i 63/73), koji je prestao važiti danom stupanja na snagu Zaknoa o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 53/76), na osnovu člana 643 tog zakona.

Prema odredbama stav 1. i 2. člana 79. Zakona o konstituisanju i upisu u sudski registar organizacija udruženog rada, osnovnu organizaciju udruženog rada, zajednicu osnovnih organizacija, radnu organizaciju odnosno složenu organizaciju udruženog rada zastupa lice određeno statuo m osnovne organizacije ili radne organizacije koja u svom sastavu nema osnovne organizacije odnosno samoupravnim sporazumom o udruživanju i koje je upisano u sudski registar, a ako na taj način nije određeno lice koje zastupa organizaciju udruženog rada, zastupa je njen inokosni izvršni organ. To lice zaključuje ugovore u ime radne organizacije udruženog rada (a ne samoupravni organ - radnici savjet koju zastupa, u okviru ovlašćenja upisanih u sudski registar, a uvrđenim statuom osnovne organizacije ili radne organizacije koja u svom sastavu nema osnovne organizacije odnosno samoupravnim sporazumom o udruživanju (stav 3. stav 79. Zakona). Na promet nepokretnosti (u ovm slučaju stanova) primjenjivao se kao republički, zakon o prometu zemljišta i zgrada (”Službeni list SFRJ”, broj 43/65, 57/65 i 17/67). Članom 9. tog zakona propisano je da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljište ili zgrade mora biti pismen, te da ugovor nije zaključen u tom obliku ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo.

Prvostepeni sud je bio dužan ispititati da li su zastupnici tužiteljice i tuženog zaključili usmeni ugovor o zamjeni prava raspolaganja stanova, i da li je on, u cjelini ili u pretežnom dijelu izvršen. Ako su te pretpostavke ostvarene, tada je nedostatak forme konvalidiran izvršenjem ugovora (član 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78).

Članom 5. ovog ugovora tuženi se obavezao i da će isplaćivati tužiocu na ime pogodnosti eksploatacije šljunka i pijeska u šljunkarama i vodotocima, po 18 dinara za kubni metar izvađenog šljunka i pjeska, u najmanjem godišnjem iznosu od 900.000 dinara, sa ciljem da se obezbijedi veći nivo komunalnih usluga, (čistoća, zelenilo i groblje), s tim da se naknada povećava svake godine za procenat rasta cijena komunalnih usluga.

Ovaj ugovor u dijelu kojim se tuženi obavezao plaćanje naknade po svakom 1 m3 izvađenog pijeska i šljunka nije punovažan jer je protivan prinudnim propisima (član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). U smislu člana 248. stav 2. ZUR -a zemljište u društvenoj svojini može se prenijeti na drugo društveno pravno lice uz naknadu samo do visine vrijednosti ulaganja učinjenih u to zemljište, a odredbe ugovora protivne ovoj odredbi su ništave u smislu člana 249. ZUR -a. Pogotovu tužilac ne bi mogao zahtijevati naknadu za svaki kubni metar izvađenog pijeska odnosno šljunka, jer se radi o dobrima u opštoj upotrebi, na kojima tuženi stiče pravo korištenja bez naknade u momentu kada ih izvadi iz utrobe zemlje odnosno vodotoka, vršeći eksploataciju ovih mineralnih sirovina, na osnovu urednog odobrenja, odnosno vodoprivredne saglasnosti (član 9. stav 1. Zakona o rudarstvu, “Službeni list SRBiH”, broj 35/77, sa kasnijim izmjenama i dopunama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja sporazuma, uz napomenu da se ne radi o naknadi koja bi bila propisana u smislu člana 163. tačka 4. ovog zakona).

Prvostepeni sud je dakle, pošto je utvrdio da je tužilac ugovorio i naplatio posebnu naknadu za osnivačka ulaganja, koja obuhvataju izgradnju prilaznih puteva šljunkarama, te naknadu za samo zemljište, osnovano našao da su ništave odredbe člana 5. ugovora, te usvojio protivtužbeni zahtjev, a odbio tužbeni zahtjev na ispunjenje obaveze iz ovih ugovornih odredaba plaćanjem naknade za korištenje pljunkara u toku 1983. godine. Ne može se zaključiti da je tuženi preuzeo punovažnu obavezu da plaćanjem naknade iz člana 5. ugovora doprinosi razvoju komunalne privrede na području F., jer se ovakva obaveza može zasnovati samo u okviru samoupravne interesne zajednice koja bi se, u smislu člana 58. Ustava SRBiH, obrazlovala u okviru komunalne djelatnosti radi trajnog zadovoljavanja potreba određenih korisnika.

Odredbom člana 973. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), propisano je da je ništava odredba ugovora o zalozi da će založna stvar preći u vlasništvo povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, kao i odredba da će u tom slučaju povjerilac moći po unaprijed određenoj cijeni prodati založenu stvari ili je zadržati za sebe. To istovremeno znači da u načelu, založni povjerilac svoje potraživanje i založene stvari može namiriti jedino sudskim pute, tj. da bi mogao realizovati svoj e potraživanje iz vrijednosti založene stvari, založni povjerilac treba da se obrati sudu i da zatraži javnu prodaju. Stoga se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti s razlogom ukazuje da je ugovor zaključen između tužioca i tužene protivan prinudnimpropisima, te u skladu sa odredbom člana 105. stav 2. citiranog zakona djelimično ništav, kao i da je na ništavost, u smislu člana 109. stav 1. istog zakna, sud dužan da pazi po službenoj dužnosti.

U smislu člana 39. pomenutog zakona, vodoprivrednom dozvolom se određuju način i uslovi za upotrebu odnosno za iskorišćavanje voda. Po odredbama članova 78, 79. i 80. navedenog zakona, izgradnju i iskorišćavanje vodoprivrednih objekata vrše vodoprivredne organizacije, a ti objekti su njihova osnovna sredstva. U smislu člana 91. pomenutog zakona naknadu za snadbijevanje vodom plaćaju svi korisnici voda koje vodoprivredna organizacija snadbije va vodom i to po 1 m3, isporučene vode. Polazeći od ovih zakonskih odredaba prinudnog karaktera, nije bilo dopušteno ugovorom zaključenim između tužiteljice i tužene komunalne organizacije, urediti način korišćenja prirodnog izvora na području tužiteljice tako da se obezbijedi prioritet u snadbijevanju određenom količinom vode samo stanovnika tužiteljice i njima garantuje dnevna isporuka vode i to većim dijelom bez naknade, pa je prvostepeni sud opravdano našao da su ništave odredbe ugovora koje citira u stavu 3. izreke svoje presude, a tužiteljica iz ovog razloga ne može ni zahtijevati ispunjenje ugovora na način naveden u stavu 1. izreke prvostepene presude.

Nakon zaključenja ugovora stupio je na snagu Ustav SRBiH (“Službeni list SRBiH”, broj 4/74), koji u članu 92. proklamuje da su vode dobra od opšteg interesa i da se koriste pod uslovima i na način koji su propisani zakonom, a u članu 93. stav 1. i da se i vode moraju iskorišćavati u skladu sa zakonom predviđenim opštim uslovima kojima se obezbjeđuje njihovo racionalno iskorišćavanje i drugi opšti interesi. Sada važečim zaknom o vodama (“Službeni list SRBiH”, broj 36/75) propisano je da je za upotrebu i korišćenje voda potrebna vodoprivredna dozvola, kojom se utvrđuje namjena, način i uslovi za iskorišćavanje i upotrebu voda (član 43), da vodoprivredna organizacija koja vrši djelatnost od posebnog društvenog interesa organizuje građenje i iskorišćavanje vodoprivrednih objekata od opšteg interesa, te njihovo tekuće i investiciono održavanje (član 190), a da naknadu za snadbijevanje vodom plaćaju svi korisnici voda koje vodoprivredna organizacija snadbijeva vodom i to po kubnom metru isporučene vode, a visinu ove naknade utvrđuje vodoprivredna organizacija (čl. 216. i 218.). Polazeći od pomenutih ustavnih i zakonskih prinudnih propisa, odredbe ugovora navedene u izreci prvostepene presude postale bi ništave, i da to nisu bile u vrijeme zaključenja ugovora, u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Okolnost da se izvor nalazi na području tužiteljice ne daje joj bilo kakava imovinska prava na pogodnost prilikom korištenja vodovoda (investitor izgradnje vodovoda je bila prvotužena), a građani tužiteljice su doprinijeli samo doborovoljnim radom na izvođenju ovakvih radova). Ako bi i postojala odluka SO o načinu korišćenja vodovoda, eventualna odstupanja tužene bi se otklanjala u upravnom postupku, putem inspekcijskog nadzora (članovi 224 -227. Zakona o vodama SRBiH), a ne u građanskoj parnici.

Opravdano je odbijen i alternativni zahtjev za preda ju vodovoda tužiteljici na upravljanje i korištenje, uz plaćanje naknade z aodržavanje jer se ne radi o seoskom vodovodu, u smislu člana 40. stav 2. Zakona o vodama SRBiH, kojim na osnvou člana 4. stav 2. ovog zakona, upravljaju mjesne zajednice (konkretnim vodovodom se snadbijevaju dva naselja sa znatno više od 500 stanovnika). (Vrhvoni sud BiH, broj Pž. 87/87 od 28.7.1988.g.)

25.

Članovi 6. i 12. zakona o građevinskom zemljištu

Član 321. srav 4. Zakona o parničnom postupku

Imalac prava korištenja radi građenja koji umjesto ispunjenja obaveze iz poravnanja da prenese to pravo na razvedenog supraga dovrši zgradu stiče trajno pravo korišćenja na zemljište i pravo vlasništva na zgradu.

Iz obrazoženja:

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima drugostepene presude proizilazi da je tužiocu dodijeljeno na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu u toku trajanja bračne zajednice između njega i tužene da je tužiocu rješenjem dato odobrenje za građenje.

Parnične stranke su zaključile poravnanje kojim se tužilac obavezao da će tuženoj dati zemljište zajedno sa sagrađenim temeljem za garažu. Prema sadržaju citiranog poravnanja “prevod” opisanog zemljišta trebao je uslijediti nakon iseljenja tužene iz stana u dvori šnoj zgradi.

Poravnanjem tužena nije mogla steći pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, jer je prema odredbi čl. 6. i 21. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, br. 13/74 i 18/75) pravo raspolaganja na neizgrađenim građevinskim zemljištem, uključujući i pravo izuzimanja i dodjeljivanja na korištenje, imala samo opštinska skupština, a u konkretnom slučaju nije spordno da Skupština opštine nije bilo kojim aktom izvršila prenos prava korištenja spornog zemljišta radi građenja sa tužioca na tuženu. Poravnanjem tužilac je stvorio obavezu prema tuženoj koju nije izvršio, ali zato samim zaključenjem poravnanja tužena još nije pribavila osnov za sticanje prava korištenja. Kada se to ima u vidu, proizilazi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je građenjem na predmetnom zemljištu, koje je njemu u tu svrhu dodijeljeno, tužilac stekao pravo vlasništva na izgrađeni objekat, koji je on naknadno izgradio na osnvou pribavljenog odobrenja za građenje u smislu člana 187. tada važećeg Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH” broj 13/74) i trajno pravo korištenja na zemljištu.

- da je sporna zgrada izgrađena 1943. godine na uzurpiranom zemljištu; - da je 1969. godine vođen postupak za priznanje prava vlasništva na navedenom zemljištu i tom prilikom vlasništvo priznato tuženim kao i njihovoj majci, svakom po ¼ dijela; - da je majka koristila spornu zgradu kao svoj stan; - da je majka umrla 1971. godine, a nakon toga do 1973. godine da je kuća bila prazna, zapuštena i u ruševnom stanju; - da je tužilac uselio u tu zgradu 1973. godine, nakon što je prethodno izvršio određene građevinske zahvate (renovirao zidove i krov, uveo električnu i vodovodne instalacije i dogradio verandu), pa tako, po zaključku nižestepenih sudova, od zgrade koje je, po normalnom toku stvari u dogledno vrijeme trebalo da se sruši, stvorio novi stambeni objekat; - da je sve to tužilac radio sa znanjem i odobrenjem tuženih.

Zahvat koji je obavio tužilac na spornoj zgradi ne može se u strogo formalno-pravnom smislu tretirati kao slučaj gradnje na tuđem zemljištu iz pr ostog razloga što je ova zgrada, makar i u ruševnom stanju postojala u vrijeme kad je tužilac pristupio renoviranju te zgrade, čiji gabarit, izuzimajući dogradnju verande, nije mijenjan zahvatima koje je preduzeo tužilac. Tu činjenicu uzimajući u obzir i nižestepeni sudovi, ali na drugoj strani cijene obim i značaj radova koje je izveo tužilac, u njihovom građevinsko-tehničkom i funkcionalnom smislu, pa s razlogom zaključuju da se to što je uradio tužilac po shvatanju u pravnom prometu, može tretirati kao izgradnje nove zgrade, jer je od ranije zgrade u ruševnom stanju stvoren objekat u kome se može normalno stanovati. Uzmajući dalje u obzir činjenicu da su tuženi, kao vlasnici zemljišta i zgrade, ne samo znali, nego dozvolili tužiocu da spornu zgradu renov ira, a nakon toga je koristi za svoje potrebe, tužitelj se mora tretirati kao savjestan graditelj, a pošto je krajnji rezultat njegove gradnje stvaranje nove građevine. Tužiocu pripada pravo vlasništva na novoj zgradi po osnovu građenja na tuđoj nekretnini analogno čl. 24 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Prema pravilima imovinskog prava (sada odredba člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnimi odnosima) pravo svojine se stiče po samom zakonu, na osnvou pravnog posla i nasljeđivanja. Ugovor o prodaji kojeg je zaključio tužitelj sa nevlasnikom nije osnov za pribavljanje prava svojine na sporne nekretnine (prema pravilima imovinskog prava sada izreženim u odredbi člana 31. Zakona o osnovnim svojinsko --pravnim odnosima, pravo svojine može se steći samo na pokretnus tvar, koja je pribavljena od nevlasnika), a nema uslov aza sticanje prava svojine održajem, jer se na stvari u društvenoj stvojini, pravo svojine ne može steći po tom osnovu (član 29. ZOSPO -a)

Kada je kasnije tužilac odlučio da podigdne sprat na svojoj zgradi i s tim u vezi zatražio izmiještanje voda niskonaponske mreže, tuženi je odbio da izvrši tu radnju, a nakon toga je nastao spor o kome je odlučeno nižestepenim presudama.

Nižestepeni sudovi su pravilno sudili kada su obavezali tužene kao graditelja i investitora da premjeste vod niskonaponske mreže jer se tako stvara mogućnost koje mu pripada kao vlasniku zgrade i nosiocu prava korištenja na zemljištu, da izgradi još jedan sprat i krov na već postojećoj građevini, sve to u skladu sa odobrenjem za građenje koje mu je izdao nadležni organ uprave. Tuženi nisu ni dokazali da su po bilo kom osnovu stekli pravo služnosti provođenja voda niskonaponske mreže preko tužioca, pogotovu u zoni koja je predviđena za podizanje sprata i krova zgrade. Naprotiv, iz stanja provedenih dokaza proističe da je postavljanje voda niskonaponske mreže preko zgrade tužioca u 1978. godini imalo privremeni karakter, i d aje tužilac po samom sporazumu kojeg je zaključio, makar i sa neovlaštenim radnikom tuženog, a i bez toga, imao pravo tražiti uklanjanje voda niskonaponske mreže čims e odluči da nastavi gradnju svog objekta (član 42. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).

Gradnja niskonaponske mreže mora se obaviti u skladu sa Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju elektroenergetskih vodova nazivnog napona od 1 KV do 400 KV (“Službeni list SFRJ”, broj 65/88), pa se ovakvi poslovi mogu povjeriti samo specijalizovanoj organizaciji.

Iz tog razloga u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se udovolji i dijelu tužbenog zahtjev a da se ovlasti tužilac da on umjesto tuženih obavi izmještanje niskonaponske mreže angažovanjem trećeg lica o trošku tuženih, a članom 225. Zakona o izvršnom postupku radnju može izvršiti samo dužnik.

ona ili njen prednik, prije podruštvljavanja građevinskog zemljišta, na jedan od načina koje predviđa zakon, odnosno nakon pdoruštvljenja građevinskog zemljišta odlukom nadležnog državnog organa i li eventualno upisom u zemljišnu knjigu na temelju pravnog posla, ako takav način sticanja nije isključen republičkim zakonom. (Vrhvoni sud BiH, Rev. 504/88 od 17.11.1988. godine)

31 - 32

Članovi 70. stav 2. i 75. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Posjednik koji je u podmakloj dobi napustio svoju kuću i okućnicu zbog prelaska kod kćerke nije izgubio pravo na posjedovnu zaštitu ako je kćerka po njegovim uputama obilazila kuću i obrađivala okučnicu.

Iz obrazloženja: Nižestepeni sudovi su iz nesornih činjenica, da je tužilac, koji je inače, sve do smrti svoje žene živio u porodičnom domaćinstvu sa tuženim - svojim zetom i kćerkom - na spornim nekretninama, ubrzo po ženinoj smrti prešao da žvii kod druge kćerke i da od data više nikad nije noćio u staroj kući, te da zbog poodmakle životne dobi od 75 godina više nije ni mogao da obrađuje dio zemljišta oko te kuće, niti ga je on lično obrađivao, zaključili da je tužilac zbog toga izgubio posjed na tim nekretninama. Nižestepeni sudovi se pri tome u razlozima svojih rješenja nisu upuštali u ocjenu istinitosti i značaja tužiočeve tvrdnje da je on i nakon 1985. godine, pa sve do momenta presuđenja u ovoj parnici, vršio faktičku vlast nad spornim nekretninama peko svoje kćerke koja je obilazila staru ku ću i obrađivala zemljište oko nje.

Međutim, osnovan je prigovor istaknut u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da nižestepeni sudovi nisu raspravili spor stranaka sa stanovišta odredaba člana 70. stav 2. zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

Prema odredbi iz člana 70. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnsoima državinu stvari ima i lice koje vrši faktičku vlast na toj stvari preko drugog lica, kome je po osnovu čuvanja, posluge, ili drugog pravnog posla dalo stvar u neposrednu državinu (posredna državina), a to lice bi, pod pretpostavkom istinitosti tužiočeve tvrdnje, bila njegova kći.

S obzirom da u postupku sporazumnog određivanja naknade pred upravnim organom, nije postignut sporazum o visini naknade, jer predlagač nije prihvatio ponudu protivnika predlagača, da mu na ime naknade za eksproprisane nekretnine isplati iznos od 4,549.000 dinara nego je zahtijevao naknadu u iznosu od 7.500.000 dinara, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada suodbili zahtjev predlagača da mu protivnih predlagača isplati kamatu na iznos od 4,549.000 dinara (član 326/2 ZOO).

Ista je situacija i sa pravima društvenih pravnih lica, pa je zato neprihvatljiv pravni stav prema kome se pravo predlagatelja isključivo zasniva na odredbi člana 75 -a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 18/86) koja sada odgovara odredbi člana 90. prečišćenog teksta istog zakona i da u odredbu treba shvatiti tako da za oduzeta prava u pogledu zgrada i drugih građevinskih objekata, organizacija udruženog rada, odnosno drugo društveno-pravno lice, ima pravo na naknadu, bezobzira da li se radi o privremenom ili stalno objektu. pogrešan je pravni stav da se kao uslov za određivanje naknade za eksproprisane zgrade i druge građevinske objekte zahtijeva samo da se isti oduzimaju od društvenog pravnog lica i da su predstavljali uslov rada i materijalnu osnovu za organizaciju udruženog rada od koje se oduzuimaju i da se pri tome ništa drugo ne uzima u obzir. Gramatičkim i logičkim tumačenjem navedene zakonske odredbe dolazi do zaključka da se njome u stvari samo razrađuje pojam “odgovarajuće naknade” za oduzeta prava u pogledu zgrada i drzgih građevinskih objekata, kao i utvrđuju osnovi i mjerila za određivanje naknade za zgrade i druge građevinske objekte koji se u opštem interesu oduzimaju od jednog društvenog pravnog lica, i prenose na drugo društveno pravno lice u svrhu izgradnje objekta, ili izvođenja drugih radova. To ujedno znači d aje smisao pojma “odgovarajuće naknade” u tome da se spriječi pogoršanje uslova rada odnosno materijalne osnove društvenog pravnog lica od kojeg se oduzimaju nepokretnosti, ali se pomenutom za knskom odredbom ne reguliše i pitanje prava na naknadu, odnosno osnova za određivanje naknade po odredbama Zakona o eksproprijaciji, što slijedi iz odredbe člana 88. stav 2. prečišćenog teksta zakona o eksproprijaciji, prema kojoj se opšti interes za oduzimanje ili ograničenje i prenos tih prava u slučaju kada se radi o oduzimanju, ograničenju i prenosu prava na nekretninama u društvenom vlasništvu utvrđuje na način koji je pomenutim zakonom određen za eksproprijaciju nekretnina. Zato je neprihvatljivo predlagateljevo insistiranje da mu po odredbi člana 90. citiranog zakona, naknada pripada bez obzira da li su svi, ili samo neki objekti, bili privremenog karaktera i da pomenuti zakon pravo na naknadu društvenim pravnim licima uslovljava samo činjenicom da li su objekti predstavljali njegov uslov rada i materijalnu osnovu. naprotiv, bilo je neophodno utvrditi da li su oni ili samo neki objekti predlagatelja bili privremenog karaktera, jer od utvrđenja te odlučne činjenice zavisi pravo predlagatelja na odgovarajuću naknadu. (Vrhvoni sud BiH, br. Gvl. 23/88 od 15.12.1988.g.)

36.

Član 125. zakona o obligacionim odnosima

Opšte uzanse za promet robom broj 225

Neispunjenjem obaveze u roku kod fiksnog pravnog posla, ugovor se smatra raskinutim, ne smatra se da je ugovor o djelu održan na snazi time što je znato iza isteka roka poslenik poslao naručiocu djelimično urađeni elaborat, a naručilac pristao da plati dio cijene kod odgovara angažovanju poslenika.

Iz obrazloženja:

Ako je u ugovoru stranaka bio ugovoren rok ispunjenja obaveze tužioca - izvođača radova kao bitan sastojak, tako da se radi o fiksnom pravnom poslu, ugovor se smatra raskinutim u času kada dužnik padne u docnju (Opšta uzansa za promet robom broj 225, koja se primjenjivala i kod ugovora o djelu, odnosno građenju, između privredno-pravnih subjekata, u nedostatku pozitivnih propisa, uv rijeme zaključenja i ispunjenja konkretnog ugovora, kojoj u cjelini odgovara član 125. Zakona o obligacionim odnosima). U takvom slučaju je ugovor mogao održati na snazi samo povjerilac ako po isteku roka bez odlaganja obavijesti dužnika d augovor održava na snazi, odnosno da zahtijeva ispunjenje ugovora. Neprihvatljiv bi bio stoga stav prvostepenog suda da ugovor stranaka ipak nije ra skinut pošto tužena nije saopštila tužiocu bez odlaganja da ugovor raskida, te što nije u razumnom roku tražila ispunjenje ugovora.

U konkretnom slučaju ne bi se moglo smatrati da je ugovor održan na snazi time što tužena nije vratila elaborat koi joj je znato po isteku roka iz ugovora poslao tužilac, a koji ne predstavlja cjelovit rad naručen ugovorom, tim prije što tužena u dopisu upućenomtužiocu kratko po prijemu elaborata izvještava tužioca da neće isplatiti cijenu iz III privremene situacije, a poziva tužioca na dogovor o cijeni za izradu primljenog dijela elaborata (ovim tužena izražava uvjerenje da je ugovor raskinut, a spremna je da da naknadu za dio obavljenog rada u mjeri u kojoj joj takav rad koristi).

Naprijed pomenuto ugovorno utanačenje ima karakter ugovora u korist trećeg (pravno pravilo iz paragrafa 881. stav 2. novela III bivšeg Opšteg građanskog zakonika, koje se u vrijeme nastanka pravnog odnosa primjenjivalo us mislu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, kome odgovaraju odredbe članova 148. stav 3. i 149. stav 1. zakona o obligacionim odnosima), pa bi tužilac imao pravo na neposredan zahtjev prema tuženom radi ispunjenja ugovorne obaveze.

Samo kada stranke - korisnici društvenih sredstava nisu ugovorile rok plaćanja, supsidijamo se primjenjuje propisi naprijed spomenutog zakona o plaćanju u roku od 15 dana od dana nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa. Dopunama člana 5. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava (“Službeni list SFRJ”, broj 24/86) samo je afirmisan naprijed izraženi stav sudske prakse, da ne bi bilo dilema da li je dužnik u docnji i prije dospijeća za naplatu mjenice, ako nije sa povjeriocem posebno ugovor io rok plaćanja tražbine.

Kako tužilac prije podnošenja tužbe nije od prvotužene zahtijevao naknadu štete, a tužbu radi naknade štete podnio je tek 27. marta 1987. godine, proizilazi da je tužba podnesena nakon isteka trogodišnjeg zastarnog roka u kome je od tuženih mogao zahtijevati naknadu štete. U konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu dužeg zastarnog roka propisanog odredbom člana 377. citiranog zakona, jer se ne radi o potraživanju naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom. naime, iz razloga nižestepenih presuda slijedi da je opštinski sud odbacio optužni prijedlog oštećenog kao tužioca, koji je podnio protiv drugotuženog, kao okrivljenog, zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 181. stav 3. KZ SRBiH, jer je sa 1. januarom 1987. godine kao danom stupanja na snagu zakona o izmjenama idopunama Krivičnog zakona SRBiH, navedeno krivično djelo prestalo da bude krivično djelo (dekriminisano). Zato su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, već se primjenjuje zastarni rokovi za naknadu štete propisani odredbom člana 376. citiranog zakona.

44.

Članovi 456. i 472. Zakona o obligacionim odnosima

Član 87. Zakona o ugovorima o prevoz u u drumskom saobraćaju

Ako iz ugovora o prodaji robe proizilazi da je predaja izvršena uručenjem prevozniku, kupac robe je dužan primiti robu i kada posumnja da je oštećena u prevozu, uz reklamiranje nedostataka prevozniku.

IZ obrazloženja:

U zaključnici o isporuci 20.000 kilograma kukuruznog brašna koje je tuženi kupio od tužioca, nije izričito predviđeno mjesti ispunjenja obaveze predaje robe, već samo da će se isporuka vršiti u rokovima koje odredi kupac, kamionom autoprevoznika ili kupca, te da će kvantitativno preuzimanje robe biti vršeno prilikom utovara. Iz ovih ugovornih odredaba roizilazi da je predaja robe izvršena uručenjem prevozniku u smislu člana 472. Zakona o obligacionim odnosima. U takvom slučaju rizik za oštećenje stvari prešao je na kupca u momentu predaje robe prevozniku, u smislu člana 456. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

U prvostepenom postupku nije utvrđivano koje odabrao prevoznika, te da li je ugovor o prevozu zaključio tužilac ili tuženi, no tuženi ne tvrdi da bi prodavac postupao protivno ugovoru i ako je on angažovao prevoznika, a pri izboru prevoznika nije postupao skrivljeno. nema culpae in eligendo.

Tuženi je odbio da preuzme pošiljku, stavljajući je na raspolaganje prevozniku, isključivo stoga što je došao do uvjerenja da je do oštećenja robe došlo u prevozu, usljed prokišnjavanja karoserije kamiona, i družeg trajanja prevoza, a u takvom slučaju, s obzirm da je na njega prešao rizik za oštećenje stvari u prevozu, morao je robu preuzeti i reklamirati nedostatke prevozniku, postupajući u smislu člana 87. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SFRJ”, broj 2/74), te zahtijevati naknadu štete od prevoznika.

Naime, odredbom člana 15. Zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, broj 66/85) zabranjena je kupovina, prodaja, poklanjanje, pozajmljivanje i davanje deviza na čuvanje, između domaćih lica i stranih lica u Jugoslaviji. Stoga je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 395. Zakona o obligacionim odnosima), kada je tuženu obavezao da tužiocu vrati dinarsku protuvrijednost pozajmljenih dolara, prema kursnoj vrijednosti koja je važila u trenutku nastanka obaveze.

Pogrešno je, međutim drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je tuženu obavezao na isplatu zatezne kamate po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju, jer tužitelju ne pripada pravo na vraćanje pozajmljenog iznosa u stranoj valuti, nego u dinarskoj protuvrijednosti, pa mu stoga pripada i pravo na zatezne kamate, po stopi koja se plaća na štedne uloge oročene preko godinu dana bez određene namjene (član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Nije bilo dakle, zapreke da se, u smislu člana 568. Zakona o obligacionim odnosima, u konkretnom slučaju primijene odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje regulišu ugovor o zakupu a konkretno odredbe člana 597. Zakona o obligacionim odnosima, po kojima otkazni rok, ako njegova dužina nije određena ugovorom ili zakonom ili mjesnim običajima iznosi osam dana.

Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku tog vremena nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

Zakonom o izvođenju investicionih radova u nostranstvu (“Službeni list SFRJ”, broj 71/85) uređeni su uslovi pod kojima organizacije udruženog rada mogu izvoditi investicione radove u inostranstvu i način na koji izvode te radove. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile izgradnju Tvornice čeličnh cijevi u Alžiru i obavezale se na obavljanje poslova za stranog naručioca na investicionom objektu u inostranstvu u ugovorenom roku i cijeni, pa su one učesnici u izvođenju investicionih radova u inostranstvu (član 2. stav 1. i član 13. Zakona). Međusobna prava, obaveze i idgovornosti u izvršavanju ugovora o izvođenju investicionih radova u inostranstvu, kao i međusobna prava, obaveze i odgovornosti na osnovu ostvarenog izvoza, domaće organizacije - učesnici u poslu (nosilac posla sa kooperantima i kooperant sa proizvođačem) uređuju samoupravnim sporazumom o sticanju dohotka učešćem u zajednici ostvarenom dohotku ili ugovorom o sticanju dohotka obavljanjem posla za glavnog naručioca (kako je učinjeno u ovom slučaju) - član 21. Zakona.

Ako u izvođenju investicionih radova u inostranstvu učestvuje više organizacija udruženog rada kao kooperanti i podizvođači rdova, nosilac posla (organizacija udruženog rada koja je sa stranim licem zaključila ugovor o izvođenju investicionih radova) podnosi zbirni obračun uz koji prilaže obračun za sve učesnice (član 54. Zakona). Učesnici u poslu dužni su i ovlašćeni d aza vrijeme izvođenja ivnesticionih radova u inostranstvu naplate potraživanja u skladu sa zaključenim ugovorom (čiju raspodjelu mogu regulisati potpunije i ugovori zaključeni između kooperanta i podizvođača radova) i devize unesu u SFRJ u propisanim rokovima (član 55. Zakona). naplaćene iznose po avansima i privremenim situacijama nosilac posla raspoređuje učesnicima u poslu u skladu sa čl. 58. i 53. Zakona.

Banke ovlašćene za poslove sa inostranstvom će organizaciji udruženog rada izvršenu naplatu u konvertibilnim devizama, odobriti deviznom računu po osnovu izvođenja investicionih radova u inostranstvu (član 100. stav 1. tačka 1. Zakona o deviznom poslovanju “Službeni list SFRJ”, br. 66/85, 71/86, 3/88 i 59/88), što predstavlja izuzetak od pravila da se organizacija udruženog rada ne isplaćuje devize već njihova dinarska protuvrijednost.

Među strankama nije sporno ni da je parni kotao postavljen u avgustu 1980. godine, te da garantni rok iznosi dvije godine, a prvostepeni sud ne cijeni da li je tuženi blagovremeno reklamirao nedostatke, da bi zadržao pravo po osnovu garancije (i pod pretpostavkom da je na njega preneseno pravo iz garantnog lista). U smislu člana 502. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kupac (ili lice na koga je prenio pravo) može zbog neispravnog funkcionisanja zahtijevati opravku stvari u toku garantnog roka - ovako je predviđeno i u članu 45. naprijed sporemnutog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o standardizaciji. Iz fotokopija isprava u spisu, na koje se sam tuženi poziva, proizilazi da je on te k dopsiom od 11. maja 1983. godine, dakle po isteku garantnog roka, obavijestio tužioca i to nakon prihvatanja njegove ponude o cijeni oprake, da se radi o fabričkoj grešci na kotlu koja se ispoljila u toku garantnog roka, pa ne bi bilo od značaja što je kvar otkriven u toku garantnog roka.

Prilikom konačnog obračuna između tuženog kao glavnog izvođača investitora dana 31. januara 1985. godine, glavni investitor, na ime otklanjanja nedostataka u izvedenim radovima po tužiocu, zadržao je tuženom samo iznos od 200.000 dinara, pa je tuženi znao da je do tada po ispostavljenim situacijama dospjela tražbina tužioca preko zadržanog iznosa od 200.000 dinara. Stoga je od tog momenta tuženi bio u docnji za plaćanje glavnog duga u iznosu od 5,195.584 dinara, zbog čega tužiocu i pripadaju zatezne kamate na taj iznos od 31. januara 1985. godine do 11. aprila 1986. godine, kada je izvršen uviđaj na licu mjesta i kada je na pouzdan način tuženi saznao da su otklonjeni svi nedostaci u izvedenim radovima, a i da su radovi kvalitetno izvedeni, pa od tog momenta tužiocu pripadaju zatezne kamate i na preostali dio tražbine, tj. na ukupan iznos od 5,395.984,50 dinara.

Prema odredbi člana 659. stav 2. zakona o obligacionim odnosima, ako u tovarnom (prevoznom) listu nije navedeno da pošiljalac plaća naknadu za prevoz i ostale troškove u vezi sa prevozom, pretpostavlja se da je pošiljalac uputio prevoznika da ih naplati od primaoca. nesporno je da u prevoznom listu nije navedeno da pošiljalac plaća naknadu za prevoz i ostale troškove. U odredbi člana 670. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisanoje da preuzimanjem pošiljke i tovarnog lista ako je izdat, primalac se obavezuje da isplati prevoziocu naknadu za prevoz, ako nije što drugo određeno u ugovoru o prevozu ili u tovarnom listu.

Prema tome, obaveza tuženog na plaćanje utuženog iznosa zasniva se na odredbama člana 659. stav 2. i 670. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima koje se, u smislu člana 652. Zakona o obligacionim odnosima, primjenjuju i kod ove vrste prevoza, jer zakonom o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju, nije drukčije određeno. Za rješenje ove pravne stvari nema uticaja okolnost da tuženi kao primalac robe nije naručio prevoz, jer se njegova obaveza na plaćanje naknade prevoza zasniva na gore citiranim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da je na tovarnom listu potvrdio prijem robe i nije se na bilo koji način ogradio od obaveze plaćanja cijene prevoza. Tuženi može da se regresira od pošiljaoca ukoliko je između njega i pošiljaoca ugovoreno da troškove prevoza plaća pošiljalac, ali ne može uspješno isticati prigovor da nije u pravnom odnosu sa tužiocem kao prevznikom. Po samom zakonu, smatra se da je primalac pristupio ugovoru, odnosno preuzeo ugovor o prevozu, kada primi robu i prevozni list bez primjedbi.

U smislu člana 659. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ako u tovarnom listu nije navedeno da pošiljalac plaća naknadu za prevoz, smatra se da je uputio prevoznika da je naplati od primaoca, no primalac, u smislu člana 670. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, preuzima ovu obavezu samo ako preuzme pošiljku i tovarn i list i samo ukoliko nije nešto drugo određeno u tovarnom listu ili ugovoru o prevozu.

Ako je u tovarnom listu navedeno da treće lice (koje nije pošiljalac, ni primalac), plaća naknadu za prevoz, a ono to odbije, ne može biti obavezano na plaćanje (nije ugovorna stranka, pa u tom slučaju prevozninu treba da plati pošiljalac.

U ovom sporu prvostepeni sud pogrešno zaključuje da tužiocu pripada naknada za prevoz od trećetuženog na relaciji S -LJ. (i kada bi se utvrdilo da je trećetuženi dužan tužiocu platiti prevozninu). Naime, ako je stvar prevezena samo jednim dijelom puta --prevozilac ima pravo nasrazmjernu prevozninu za pređeni put, a ako je za prekid prevoza odgovoran korisnik pevoza - ima pravo na prevozninu u punom iznosu (stav 2. člana 104. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju). Prvostepeni sud, suprotno tome, na ovaj odnos primjenjuje odredbe člana 663. stav. Zakona o obligacionim odnosima, zaključujući da je došlo do prekida prevoza iz uzroka za koga ne odgovara nik od od zainteresovanih lica.

Tužilac, međutim, smatra da ima pravo naknade štete, po cijenama u vrijeme suđenja (član 189. stav 2. ZOO).

Odredbom člana 74. Zakona o ugovorima o prevozu u željezničkom saobraćaju propisano je da se prevozilac može pozivati na odredbu člana 71. istog zakona samo ako dokaže da štetu, nije prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, što znači da je teret dokazivanja da je u konkretnom slučaju prevozilac postupao u skladu sa svojim prevozničkim obavezama bila na tuženom.

Svjedok nije potvrdio navode tuženog da je o n kao stručnjak prilikom primopredaje između stranaka pregledao mašinu i konstatovao da je ispravna, nego samo to da je sam tužilac u njegovom prisustvu izvršio pregled mašine i tom prilikom ni jedna od stranaka nije isticala da je mašina u kvaru ili da jo j nedostaje neki dio i da je iz ponašanja tužioca mogao zaključiti da je mašinom zadovoljan.

Kako je pri svemu ovome među strankama bilo nesporno, jer je to tuženi u svom iskazu u svojstvu stranke izričito priznao, da je tužilac od njega prilikm zaključenja sporazuma zahtijevao da mu kupi rabljenu, ali ispravnu mašinu i da se tuženi saglasio sa takvim nalogom, to iz ovakvog iskaza svjedoka se ne bi moglo zaključiti da je tuženi pri kupovini mašine postupao u skladu sa nalogom, odnosno sa pažnjom dobrog domaćina, dakle onako kako je propisano odredbom člana 751. Zakona o obligacionim odnosima.

Na osnovu uvida u cjenovnik usluga i Samoupravni sporazum SIZ zdravstvene zaštite T. prvostepeni sud je utvrdio da je fakturisana usluga posebno predviđena u cjenovniku i stoga je pravilno našao da je tužena dužna da plati cijenu izvršene usluge.

Članom 6. stav 1. Samoupravnog sporazuma o načinu i postupku korištenja zdravstvene zaštite van područja samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja i zdravstva kojem osiguranik pripada (“Službeni li st SFRJ”, broj 43/84) predviđeno je da se zdravstvene usluge pružene osiguranom licu u slučajevima iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma, obračunavaju po cijenama koje su važile u vrijeme pružanja usluge, a koje su utvrđene samoupravnim sporazumom o slobodnoj razmjeni rada za podučje samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja i zdravstva - povjerilac koja je pružila zdravstvenu uslugu.

Prema tome, sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženu obavezao da plati navedeni iznos za izvršenu uslugu liječenja osiguranika tužene, od strane tužioca. žalbeni navodi tužene da cijene usluge tužioca nisu u skladu sa troškovnikom koji vrijedi za Republiku i da drugi subjekti koju pružaju zdravstvene usluge ne zaračunavaju posebno cijenu usluge korištenja aparata - respiratora, nemaju uticaja na zakonitost pobijane presude. Ovog zbog toga što se postoji sjenovnik zdravstvenih usluga koji bi vrijedio za sve zajednice zdravstvene zaštite u Republici, već cjenovnik zdravstvenih usluga utvrđuje svaka SI udravstvene zaštite posebno. Okolnost da drugi subjekti - bolnički centri i druge zdravstvene organizacije, posebno ne zaračunavaju uslugu korištenja aparata, respiratora nema uticaja na pravo tužioca da tu uslugu posebno zaračuna u skladu sa cj enovnikom usvojenim od skupštine samoupravne interesne zajednice zdravstvene zaštite na području --sjedištu tužioca.

Tužilac je podnio pismeni zahtjev nadležnom opštinskom organu uprave da ovlašteno lice pregleda njegov pčelinjak, zbog sumnje da pčele boluju od zarazne bolesti, istog dana opštinski veterinarski inspektor, nakon pregleda tužiočevog pčelinjaka ustanovio je da su u 10 košnica pčele napadnute zaraznom bolešču “pčelinja kuga” i tužiocu usmeno naređeno da tih 10 zaraženih košnica odvoji od zd ravih pčela do preuzimanja eventualnih daljnjih mjera, pa je tužilac postupio po naređenju veterinaskog inspektora. nadalje, slijedi da se dana 28.3.1978. godine tužilac ponovo obratio sekretarijatu za inspekcijeske poslove s molbom da se izvrši veterinars ki pregled pčela, je da se “pčelinja kuga” u njegovom pčelinjaku uveliko proširila. Nakon toga je utvrđeno da u svih 39 tužiočevih košnica postoji zaraza od “pčelinje kuge”, pa su sve košnice morale biti uništene zajedno sa pčelinjim društvima, pčelinjim saćem. leglom meda, voskom i pčelarskim priborom.

Tužilac je zahtjev za naknadu štete postavio u skladu sa odredbom člana 68. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja.

Kako je odredbom člana 71. stav 3. citiranog republičkog zakona propisano da rješenje o naknadi štete donosi opštinski organ uprave nadležan za poslove veterinarstva, a u stavu četvrtom iste zakonske odredbe, da tužbom kod nadležnog suda naknadu štete može zahtijevati držalac životinja koji nije zadovoljan sa konačnim rješenjem o određivanju naknade, pa kako to rješenje nije dostavljeno tužiocu, slijedio bi da se u konkretnom slučaju nisu stekle zaknom propisane pretpostavke za podnošenje tužbe.

Pri tome treba istaknuti da se imalac drugog vozila, koje se sudarilo sa vozilom u kome s enalazila tužiteljica, ne može smatrati, u konkretnom slučaju, trećim licem u smislu člana 177. stav 2. zakona o obligacionim odnosima, pa se neosnovano u reviziji tuženog tvrdi da tužbeni zahtjev prema tuženom treba dobiti zbog toga što je vozač drugog nepoznatog motornog vozila navodno skrivio saobraćajnu nesreću, u kojoj je tužiteljica povrijeđena.

Prema odredbi iz člana 136. stav 2. zakona o deviznom poslovanju (“Službeni list SFRJ”, br. 66/85 i 13/86) zajednie osiguranja i zajednice reosiguranja ispklaćuju naknadu štete domaćim licima u dinarima. U tom pogledu nisu predviđeni nikakavi izuzeci, pa s obzirom na to prvostepeni sud nije mogao ni u konkretnom slučaju dosuditi naknadu tužiocu u stranoj valuti bez obzira što je otkloni oštećenje vozila u inostranstvu i što je račun za tu opravku platio u stranim sredstvima plaćanja. Plaćanje u devizama ostaje da se strana valuta preračuna u dinare prema kursu na dan plaćanja. Od momenta kada je tužilac učinio izdatke u stranoj valuti, pripada mu zatezna kamata po stopi koja se u mjestuispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju za tu valutu.

Okolnost što tužilac kao dužnik nije platioiznos na ime oduzete imovinske koristi je bio osnov da se protiv njega pokrene izvršni postupak, ali ne i razlog koji bi bio u relevantnoj uzročnoj vezi sa nepravilnim postupanjem ovlaštenog radnika suda da pri provođenju izvršenja izvrši popis i oduzimanje stvari koja je po samom zakonu u konkretnom slučaju trebala da bude izuzeta od izvršenja. Prema tome nisu postojali razlozi za prihvatanje prigovora podijeljene odgovornosti (član 192. Zakona o obligacionim odnosima).

Polazeći od ovakvog utvrđenja, prvostepeni sud obavezuje tužene da solidano naknade tužiocu 70% prouzrokovane štete, čija visina nije sporna.

U smislu pravila imovinskog prava (paragrafi 1295, 1301 i 1302. bivšeg OGZ), koja se primjenjuje na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, s obzirom na vrijeme nastanka štete 1975. godine, tuženi su odgovorni tužiocu za štetu i to prvotuženi po osnovu vanugovorne (deliktne) odgovornosti), a drugotuženi zbog povrede ugovora o građenju, ali je očigledno da su štetu prouzrokovali iz nepažnje i radeći nezavisno jedan od drugog. Kako je prvostepeni sud utvrdio koliko je svaki od njih učestvovao u šteti, nije bilo osnova za solidarno odvezivanje tuženih (paragraf 1302. OGZ), već je bio dužan da svakog od tuženi obaveže na naknadu polovine dosuđenog iznosa. Napominje se da bi ovako trebalo postupiti i da dolazi do primjene Zakona o obligacionim odnosima, jer u smislu člana 206. stav 3. ovog zakona, za prouzrokovanu štetu solidarno odgovaraju lica koja su je prouzrokovala radeći nezavisno jedno od drugog, samo ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u prouzrokovanoj šteti.

Kako je tužena mogla popuniti bjanko mjenice i naplatiti ih samo radi naplate tražbine koja je tim mjenicama obezbijeđena, a ne i za druge tražbine kako proizilazi i iz odredbe člana 16. stav 2. zakona o mjenici (da je tužena sutala sa mjeničnom tužbom, tužilac bi se osnovano mogao odbraniti isticanjem prigovora u smislu ovog propisa), to je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo (član 210. Zakona o obligacionim odnosima), kada je tužena obavezana da tužiocu vrati sredstva neovlašteno naplaćena sa njegovog računa u korist tužene.

Tuženi je bio obavezan da na osnvu člana 16. stav 2. tačka 4. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstvenog jugoslovenskog tržiša u toj oblasti (“Službeni list SFRJ”, broj 43/76, 22/79 i 54/81,) plati svojim kupcima ove kamate.

Prema odredbi člana 218. Zakona o obligacionim odnosima, ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati od njega naknadu, pa tužitelj s pravom od tuženog zahtijeva naknadu kamate koju je umjesto njega platio.

Nije od uticaja navod tuženog da je on bio u poslovnom odnosu sa OOUR “Montaža” K. povodom isporuke i prodaje automobila, te da bi samo ovom bio dužan naknaditit plaćeni iznos, a ne tužiocu.

Tužilac je ispunio zakonom određenu obavezu tuženog, pa je u smislu člana 218. Zakona o obligacionim odnosima, aktivno legitimisan da zahtijeva naknadu od tuženog, a tuženi je po ovom osnovu pasivno legitimisan.

Pri dosuđivanju zateznih kamata na dosuđeni iznos nižestepeni sudovi nisu im ali u vidu da je sjedište tužioca kao prodavca u SR Njemačkoj, a da stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, pa tuženi duguje zatezne kamate po njemačkom, a ne jugoslovenskom pravu (član 20. tačka 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima - “Službeni list SFRJ”, broj 43/82).

Tužbeni zahtjev da mu tužena banka za period od 5.10.1984. godine do 7.5.1985. godine, na iznos od 360,00 dinara plati kamatu od 71,5%, tužitelj temelji na navodima da je 26.9.1984. godine, preko tužene uplatio iznos od 360,00 dinara, a da je tužena navedeni iznos doznačila pomenutoj banci tek 7.3.1985. godine.

Na osnovu ensporene okolnosti da je tužena iznos od 360,00 dinara doznačila osnovnojbanci, 7.3.1985. godine, te da je tužena pristala da za period od 5.10.1984. godine do 7.3.1985. godine, na navedeni iznos plati tužitelju zateznu kamatu od 7,5 %, nižestepeni sudovi su, primjenom tada važeće odredbe člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78) dosudili tužitelju, kamatu na navedeni period po stopi od 7,5%, koliko je tada iznosila kamata u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju.

Tužilac je u žalbi naveo da se njegov zahtjev z aisplatu kamate po stopi od 71,5% zasniva na odredbi člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ovaj prigovor ocijenio neosnovanim, jer tužitelj u smislu navedene zakonske odredbe nema pravo na naknadu štete u visini stope zatezne kamate, nego bi imao pravo samo na naknadu konkretne štete u visini veće stope zatezne kamate, nego bi imao pravo samo na naknadu konkretne štete, ukoliko bi dokazao njeno postojanje.

Prema tome, opština na čijem području prebivaju lica kojima nije obezbijeđena zdravstvena zaštita u skladu sa zaknom, snosi troškove njihovog liječenja samo ukoliko prethodno zdrarvstvena organizacija od njih nije mogla izvršiti naplatu. Prvostepeni sud, međutim, nije utvrđivao da li je tužilac prethodno, bezuspješno pokušavao naplatu svog potraživanja od mldb. H.J. i H.S. da bi, zatim, tuženu opštinu L. mogao obavezati na snošenje troškova zdravstvene zaštite radi toga što na njenom području imaju ta lica prebivalište.

Ako se tužilac prethodno nije pokušao naplatiti od navedenih lica tada će prvostepeni sud, na osnovu odgovarajućih dokaznih sredstava, utvrditi da li se od tih lica, s obzirom na postojeće stanje njihove imovine i mogućnosti njenog sticanja, moće izvršiti naplata troškova zdravstvene zaštite. Ukoliko se naplata troškova zdravstvene zaštite od mldb. H.J. i H.S. može izvršiti, tada zahtjev tužbe u odnosu na tuženu Opštinu L. nije osnovan.

Opravdano, međutim, tužena prigovara da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su je obvezali na naknadu štete, primjenom člana 7. stav 1. Opštih usloga za osiguranje životinja, jer se u konkretnom slučaju primjenjuje stav 6. člana 7. navedenih uslova. Odredbom člana 7. stav 6. Opštih uslova o osiguranju životinja propisano je, da se u slučaju povećanja sume osiguranja, bilo prilikom obnove isteka ugovora o osiguranju, prilikom produženja dospjelih osiguranja ili u toku trajanja osiguranja, za povećani iznos sume osiguranja primjenjuje karenca od 14 dana shodno odredbama člana 5. stav 1. tačka 2. ovih uslova, te u slučaju ostvarenja osiguranog rizika naknade se obračunava na osnovu stare sume osiguranja, ako se osigurani slučaj dogodi za vrijeme do 14 dana od dana povećane sume osiguranja izuzev ako je ostvarena opasnost posljedica nesretnog slučaja.

Obaveza osiguravača da naknadi štetu za slučaju uginuća životinje, prinudnog klanja ili ubijanja zbog bolesti, počinje po isteku 24 časa 14. dana, od dana zaključenja ugovora o osiruganju (karence) ukoliko nije drukčije ugovreno (član 5. stav 2. naprijed navedenih Uslova)

Članom 3. Uslova tužene za osiguranje korisnika odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, koja su sastavni dio ugovora o osiguranju, predviđeno je da se osiguranje zaključuje na najniže osigurane iznose određene ovom odlukom, a može se zaključiti i na dvostruko veći iznos, ali iz doplatak uz premiju od 10%.

Iz polise osiguranja koja se nalazi u spisu proizilazi da između tužene i njenog osiguranika, vlasnika putničkog automobila čijom je upotrebom prouzrokovana štete tužiteljici, nije uplaćena povećana premija, tako da je osnovan zaključak prvostepenog suda da je ugovorena suma osiguranja na iznos od 2,500.000 dinara.

U smislu člana 54. Zaknoa o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (“Službeni list SFRJ”, broj 24/76), zajednica osiguranja kod koje se od odgovornosti osigurao vlasnik motornog vozila dužna je da naknadi štetu najviše do visine ugovorene osigurane sume.

kako je tužena već isplatila iznos osigurane sume oštećenima u saobraćajnoj nezgodi dana 17. avgusta 1980. godine, koju je izvazvao njen osiguranik prestala je njena obaveza da plati bilo kakvu naknadu tužiteljici, pa je prvostepeni sud opravdano odbio tužbeni zahtjev u cjelosti. Prvostepeni sud istina, nije utvrđivao da li su osiguraniku predati uslovi osiguranja prilikom zaključenja ugovora o osiguranju, a izvršenje ove obaveze nije konstatovano na polisi, niti je u tekstu polise navedena suma osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, kako je propisano članom 902. stav 1,3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima, ali ti propusti ne mogu dovesti do zaključka da je ugovoreno neograničeno osiguranje, što tvrdi žalba.

Iz naprijed spomenutih propisa Zakona o obligacionim odnosima jasno proizilazi da je obavezno osiguranje od odgovornosti za štete prouzrokovane upotrebom motornog vozila, zasnovano na načelu ograničenog pokrića, što je svim osiguranicima poznato, pa je osiguranik tužene morao biti svjestan da je rpivhatio sumu osiguranja predviđenu uslovima tužene kada je platio uobičajenu, a ne povećanu premiju osiguranja, pa niti on, a pogotovo ne korisnik osiguranja (tužiteljica), ne može zahtijevati naknadu od tužene koja bi prelazila ugovore nu sumu osiguranja.

Ovo tim prije što u odredbama člana 902. Zakona o obligacionim odnosima, a ni drugim odredbama koje se odnose na ugovor o osiguranju, nije predviđena građansko-pravna sankcija ako osiguravač propusti da postupi u smislu odredaba član a 902. stav 1,3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (odredbe člana 934. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima ne dolaze do primjene u ovakvom slučaju, jer se odnose samo na višestruko, odnosno dvostruko osiguranje). (Vrhvoni sud BiH, broj Pž. 118/87 od 3. 8.1988.g.)

76.

Član 37. Zakona o osiguranju imovine i lica SRBiH

Članovi 384. stav 2. i 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Zastara potraživanja se obustavlja od dana kada se oštećeni obrati osiguravaču sa zahtjevom za naknadu štee, ali po pro teku roka od 30 dana se nastavlja i u slučaju kada osiguravač izjavi da će naknaditi štetu ako naknadnim provjeravanjem utvrdi da je njenog zahtjev osnovan.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 37. Zakona o osiguranju imovine i lica (“Službeni list SRBiH”, broj 21/77), prije podnošenja tužbe sudu za naknadu štete oštećeno lice je dužno da se sa svojim zahtjevom obrati Zajednici osiguranja. Ako zahtjev za naknadu bude usvoje ili po njemu zajednica osiguranja ne donese odluku u roku od 30 dana od njegovog podnošenja, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Prema odredbi stava 4. istog člana, dok traje postupak iz prethodnog stava ne teče zastarjelost prava na naknadu štete.

U konkretnom slučaju saobraćajni udes, u kojem je oštećeno tužiteljevo motorno vozilo desio se 19.7.1981. godine. Tužitelj je podnio tuženoj zahtjev za naknadu štete 31.8.1981. godine. Dopisom od 29.10.1981. godine, tužena je obavijestila tužitelja da će mu, uoliko nakon prethodnih provjeravanja utvrdi da je zahtjev pravno osnovan, naknaditi štetu. Tužena nije kasnije obaviejstila tužitelja o svojoj odluci, pa je tužitelj 12.8.1985. godine, podnio sudu tužbu za naknadu štete.

Polazeći od navedenih okolnosti, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je zastarni rok počeo teći 19.7.1981. godine kada je tužitelj kao učesnik saobraćajnog udesa saznao za štetu i učinioca, da je došlo do zastoja zastarijevanja od dana kada je tužitelj podnio zahtjev za naknadu štete, pa do isteka roka od 30 dana (član 384. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima), kako je tužba podnesena 12.8.1985. godine, da je nastupilo zastarijevanje prava tužitelja da zahtijeva naknadu štete. Pri tome sudovi su pravilno ocijenili da iz podneska tužene od 29.10.1981. godine, ne proizilazi da je tužena priznala dug, te da bi u slučaju da je tužena priznala dug, nastupila zastara potraživanja, jer bi tada zastarijevanje počelo teći iznova od 29.10.1981. godine, pa bi zastarni rok od tri godine (član 376. stav 1. ZOO) računajući od tada do podnošenja tužbe istekao.

Neosnovani su navodi revizije da zastarijevanje ne teče sve dok traje postupak kod tužene po zahtjevu za naknadu štete, jer kako to slijedi iz odredbe člana 37. navedenog zakona, zastarijevanje ne teče samo 30 dana, računajući od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete.

Prema odredbi člana 3. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84), stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje po pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Pod pomoćnim prostorijama podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan.

Prostorije koje službe kao pomoćne ne moguraju biti međusobno povezane sa stanom već mogu biti i odvojene ali moraju da sačinjavaju jednu funkcionalnu cjelinu u korištenju stana (pripadak).

Kako je tužilac nosilac stanarskog prava na stanu, a sporna veš kuhinja koja sa stanom predstavlja jednu funkcionalnu cjelinu u korištenju stana kao pomoćna prostorija, njemu pripada pravo da je koristi.

Nižestepeni sudovi su pravilni primijenili materijalno pravo kada su ocijenili irelevantnim navode tuženog da je spornu veš kuhinju adaptirao za ljetnu kuhinju, jer nije mogao mijenjati njenu namjenu bez saglasnoti nosioca prava raspolaganja na stambenoj zgradi i odobrenja za građenje (građevinska dozvola).

Neosnovani su navodi revizije da je zbog nekorištenja sporne veš kuhinje tri godine od dana izvršene zamjene, prestalo pravo tužitelju d aje koristi jer se u konkretnom slučaju ne radi o stranoj služnosti (čl. 49. i 58. stav 1. ZOSPO -a) nego o pravu korištenja pripatka stana na osnovu ugovora o korištenju stana i to pravo prestaje samo u slučaju prestanka stanarskog prava, ili promjene namjene pripatka.

Budući da tuženi nisu živjeli u predmetnom stanu, odnosno da nisu bili članovi porodičnog domaćinstva nosilaca stanarskog prava, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su utvrdili da je tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan. Tuženi su bez ikakva osnova zadržali ključeve stana i time onemogućili tužioce da ga daju u zakup o ostvaruju prihode od zakupnine, čime su im prouzrokovali štetu u vidu izmakle dobiti (član 155. Zakona o obligacionim odnosima).

To što je tužena nakon smrti svoje majke pokrenula upravni postupak odnosno upravni spor za priznanje svojstva nosioca stanarskog prava na ovoms tanu, nije od uticaja. ovo stoga što je tužena 14. godina prije smrti svoje majke (otac joj je ranije umro) živjela samostalno u Švajcarskoj, gdje je zaposlena, pa nije mogla očekivati (jer za to nema nikakvog pravnog osnova) da joj se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava.

Povodom prijedloga da su nakon razvoda braka stranaka odredi nosioca stanarskog prava na trosobnom stanu, davalac na korištenje stana predložio je da se stranke presele u druge stanove tako da svaka od njih bude jedini nosilac stanarskog prava na po jednom od ta dva stana. Vještačenjem je utvrđeno da su, u smislu citirane zakonske odredbe, ponuđeni stanovi odgovarajući jer zadovoljavaju građevinske, tehničke i druge standarde. Pored toga utvrđeno je da je između davaoca na korištenje trosobnog stana i davalaca na korištenje dvosobnog i jednosobnog stana postignuta pismena saglasnost da se stranke po svom izboru presele u dvosobni odnosno jednosobni stan, a da se nosioci stanarskog prava na dovosbnom i jednosobnom stanu prese le u trosoban stan. Za slučaj preseljenja iz trosobnog stana stranke su se saglasile da se predlagatelj preseli u ponuđeni jednosoban stan, a protupredlagateljica u dvosoban stan.

Obzirom na izloženo zahtjev davaocana korištenje trosobnog stana, koji proizilazi iz ovlaštenja koja ima u smislu člana 20. stav 3. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, mogao bi se prihvatiti uz pretpostavku da nosilac stanarskog prava na dvosobnom i jednosobnom stanu pristanu na preseljenje u trosoban stan i da se izjasne ko će od njih dvoje biti nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu, kao i da se otkloni nejasnoća koja se odnosi na saglasnost davaoca stana na korištenje PBS - Osnovna banka M. uslovljena time da se na ovom subjektu prenese pravo davanja na korištenje trosobnog stana.

Naime, povodom prijedloga davaoca na korištenje trosobnog stana da se stranke presele u druge stanove nije provedena u potpunosti procedura da bi sud mogao odlučiti kao u pobijanim odlukama. Izostalo je u postupku izjašnjenja nosilaca stanarskog prava na dvosobnom i jednosobnom stanu o tome da oni pristaju da se isele iz tih stanova i presele u trosoban stan, a ako na to pristaju ko će od njih biti nosilac stanarskog prava na trosobnom stanu. Pored toga, prema odluci Radne zajednice PBS - Osnovna banka M. od 11.6.1987. godine (kojoj pripada dvosoban stan) daje se saglasnost da se po prijedlogu davaoca na korištenje trosobnog stana izvrši preseljenje nosilaca stanarskog prava, kako je navedeno u tom prijedlogu, ali se takav aranžman uslovljava time da radna zajednica PBS - Osnovna banak M. postane davalac na korištenje trosobnog stana, što znači da nosilac prava raspolaganja na tom stanu.

Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev i prema drugotuženoj i obavezali je da ovaj stan preda u posjed tužiocu. Ovo stoga, jer ova tužena koristi stan bez pravnog osnova, pa je tužilac ovlašten da u roku propisanom članom 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima SRBiH kod nadležnog suda traži njeno iseljenje kao nezakonito useljenog lica.

Neosnovan je prigovor revizije da je propušteno da se u ovoj pravnoj stvari označi kao tuženi SIZ stanovanja koji je sa prvotuženom kao nosiocem stanarskog prava zaključio ugovor o korištenju stana i da to čini nedostatak potpune pasivne legitimacije. naime, iz odredbe člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima SRBiH proizilazi da se ugovor o korištenju stana otkazuje nosiocu stanarskog prava, pa je prema tome samo to lice pasivlno legitimisano u ovoj parnici.

Međutim, odredbom člana 20. stav 1. prečišćenog teksta Zakona o stambenim odnosima propisano je da je vanparnični sud, kad odlučujje o tome koji će od razvedenih bračnih drugova ostati nosilac stanarskog prava, dužan da vodi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak raveden i o drugim socijalnim okolnostima. Pod "“rugim socijalnim okolnostima”, koje je prilikom odlučivanja potrebno ureti u obzir podrazumijevaju se sve one okolnosti koje po svom sadržaju i značaju utiču na životni standard stranaka i zato se moraju uzeti u obzir u slučajevima kada su bivši bračni drugovi u priblično jednakoj situaciji i kada p ostojenje socijalnih okolnosti treba da donese prevagu u korist jedne stranke.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da u vrijeme sklapanja braka stranaka tužena nije bolovala od opasne ili teške bolesti i da tužiočeve tvrdnje o njegovoj zabludi o bitnoj osobini tužene, koje bi brak činile nevaljan im (član 33. stav 2. u vezi sa članom 4. Porodičnog zakona SRBiH), nisu osnovane, pa je zbog toga odbijen zahtjev tužioca za poništenje braka.

Kako je dosuđeni iznos od svega 7.000 dinara mjesečno u vrijeme donošenja prvostepen e presude, i po ocjeni ovog revizijskog suda, bio nedovoljan da obezbijedi egzistencijalni minimum tada maloljetne tužiteljice, obzirom da je bila redovan učenik srednje škole i da su njene potrebe bile znatno veće, za dosuđenje tog iznosa dovoljna su činjenična utvrđenja nižestepenih presuda da je tuženi u to vrijeme bio uživalac invalidske penzijse, koju je ostvario odmah nakon što je svoju ugostiteljsku radnju “prenio na neudatu kćerku” sa kojom živi u zajedničkom domaćinstvu, kao i da ostvaruje i prihode od poljoprivrede na koje plaća redovne poreske obaveze, te da ima i vlastitu stambenu zgradu.

Za drugačije odlučivanje o visini doprinosa za izdržavanje nema uticaja činjenica, na koju ukazuje revizija, da tuženi osim tužiteljice izdržava i sadašnju suprugu, jer je obaveza roditelja da izdržavaju svoju mldb. djecu (član 230. stav 2. Porodičnog zakona) u prioritetu nad obavezom izdržavanja svih ostalih punoljetnih srodnika koji su sposobni za privređivanje. (Vrhvoni sud BiH, br. Rev. 457/87 od 12.5.198 8.g.)

85.

Član 239. Porodičnog zakona

Za zakonsku obavezu izdržavanja nije relevantno što je supruga bila bolesna prije zaključenja braka ako je zaključenjem braka izgubila pravo na zakonsko izdržavanje od ranijeg supruga, a sada je nezaposlena i nema sredstava za život.

IZ obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su imali u vidu navode tužioca da je tužena prije zaključenja brak sa tužiocem bila bolesna. Ove navode tužilac ponavlja i u reviziji, pa u vezi toga treba istaknuti da, i kada bi bilo istinito, nije od značaja za odluku kojom je tužilac obavezan da doprinosi za izdržavanje tužene, iz razloga što je takva odluka donesena zbog toga što tužena nema sredstava za život i što se ne može zaposliti. Osim toga od značaja je da je tužena prije zaključenja brak a sa tužiocem imala obezbijeđeno izdržavanje od ranijeg bračnog druga i da je stupanjem u brak sa tužiocem to njeno pravo prestalo (čl. 239. Porodičnog zakona).

U konkretnom slučaju pravo tužiteljice na supružansko izdržavanje presuđuje se sa aspekta postojanja uslova za supružansko izdržavanje predviđenih u navedenoj zakonskoj odredbi u vrijeme razvoda braka. S obzirom na ensporne okolnosti da je tužiteljica obezbjeđivala dovoljno sredstava za izdržavanje od prekida bračne zajednice (8.3.1972. godine) od 20.10.1986. godine, da je iz tog razloga na raspravi od 20.10.1986. godine povukla i tužbu radi izdržavanja za protekli period, to se u vrijeme razvoda braka nisu sticali uslovi iz odredbe člana 239. Porodičnog zakona SRBiH za obvezivanje tuženog da doprinosi za izdržavanje tužiteljice.

Međutim, kako iz činjeničnog stanja utvrđenog nižestepenim presudama proizilazi da je tužiteljica tokom odvojenog života samo djelimično obezbjeđivala sredstva za svoje izdržavanje obradom onog dijela zajedničkog poljoprivrednog zemljišta koje je stekla u bračnoj zajednici sa tuženim, a dijelom obrađivanjem zemljište koje pripada tuženom i koje je on u tu svrhu bio prepustio tokom svog boravka na radu u inostranstvu sve do razvoda braka, kao i iz novčanih sredstava koja joj je tuženi povremeno slao na izdržavanje osmero zajedničke djece, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je kroz svo to vrijeme tužiteljica bila ekonomski upućena na tuženog i da su u momentu razvoda braka bili ispunjeni svi zakonom propisani uslovi da se tuženi obaveže na plaćanje izdržavanja.

Pogotovo kada se imaju u vidu činjenice da je tužiteljica u vrijeme donošenja presude o razvodub raka imala oko 60 godina i da je zbog bolesti nesposobna za privređivanje, te da je nezaposlena i da nema imovine iz koje bi se mogla izdržavati jer je tuženi onemogućio da koristi i zemljište koje su stranke stekle tokom trajanja braka zbog čega se ona sada nalazi u porodičnom domaćinstvu svoje punoljetne kćerke.

Tuženi je tokom prvostepenog postupka tvrdio a to je istakao i u žalbi protiv prvostepene presude, da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen prije 18 godina, da je obaveze preuzete tim ugovor u cjelostiispunio i da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora. Ovaj prigovor je osnovan. U situaciji kada je ugovor o doživotnom izdržavanju izvršen od strane davaoca izdržavanja (dugi niz godina) do smrti primaoca izdržavanja, okolnost što je sudija propustio da prilikom ovjere pročita ugovor i upozori stranke na posljedice ugovora, ne može imati značaja za njegovu punovažnost, jer je ispunjenjem ugovora obaveza kroz dugi niz godina sve do smrti primaoca izdržavanja, kovlaidiran taj nedostatak (član 73. Zakona o obligacionim odnosima). Ova obaveza je nametnuta sudiji u cilju sprečavanja niž eljenih posljedica vezanih za ispunjenje obaveze iz ugovora, a dugogodišnje izvršenje ugovornih obaveza upravo pokazuje da su ugovorne stranke dobro shvatile posljedice ugovora. (Vrhvoni sud BiH, br. rev. 100/88 od 20.10.1988.g.

90.

Član 120. stav 4. Zakona o nasljeđivanju

Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju može da bude i obaveza davaoca izdržavanja da će se brinuti o potrebama primaoca izdržavanja koja se može ispunjavati i u slučaju da ugovarači žive u raznim dijelovima istog grada.

IZ obrazloženja:

U tužbi se navodi da nije postojao “nikakav razlog z asklapanje ugovora o doživotnom izdržavanju”, da je majka parničnih stranaka bila potpuno obezbijeđena, da joj je bila obezbijeđena bolnička njega, kao i da su svi tužioci bili voljni da joj pruže pomoć, a posebno tužilac koji je stanovao pored njene kuće i koji jojje, zajedno sa djecom i suprugom u svakom slučaju mogao priskočiti u pomoć. Međutim, iz razloga nižestepenih presuda proizilaze činjenična utvrđenja, prema kojim je tuženi sa majkom zajedno stanovao do 1974. godine, kada se odselio u drugi dio grada, ali da je i dalje nastavio da seo njoj brine. također treba imati u vidu da u zaključenom ugovoru o doživotnom izdržavanju nije ugovorena zajednica života između tuženog i majke parničnih stranaka, da se tuženi i dalje nalazio na području grada, pa s obzirom na to nije postojala takva prostorna udaljenost koja bi tuženog objektivno onemogućavala ili mu znatno otežavala da izvršava ugovorom od doživotnom izdržavanju preuzete obaveze. (Vrhovni sud BiH, br. Rev. 679/87 od 20.10.1988. godine)

91.

Član 12. stav 1. zakona o parničnom postupku

Raniji vlasnik zemljišta koje je u postupku arondacije prenijeto u društvenu svojinu, ne može tražiti da mu sud odredi naknadu samo zbog toga što je organ uprave propustio da mu dostavi rješenje o arondaciji u kojem je odlučeno i o naknadi.

Iz obrazloženja:

Rješenjem Komisije za arondaciju obuhvaćene su arondacijom i pripojene zemljišnom fondu poljoprivrednog dobra, nekretnine prednika tužitelja, a korisnik arondacije obavezan da ranijem vlasniku isplati naknadu u iznosu od 90.000 dinara.

Iz izloženog slijedi da je nakon provedenog upravnog postupka određena naknada za arondirano zemljište primjenom odredaba tada važećeg Zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta (“Službeni list SFRJ”, broj 43/59 i 53/62), pa stoga i pod pretpostavkom da navedeno rješenje nije dostavljeno predniku tužitelja niti njima i da im naknada nije isplaćena, njegova valjanost bi se mogla preispitati pred nadležnim organom uprave pod uslovima propisanim odredbama Zakonao opštem upravnom postupku.

Upravni akt nisu ovlašteni da u parničnom postupku preispitaju redovni sudovi, niti su oni postupajući po tužbi, ovlašćeni da postavljenom zahtjevu udovolje, jer su u parničnom postupku vezani pravomoćnom odlukom organa uprave (čl. 12. stav 1. ZP -a).

Tužilac nije postupio po ovom rješenju, ali je dopsiom od 5. oktobra 1984. godine upućenom Opštinskoj upravi za društvene prihode I. osporio postojanje potraživanja M.R. prema njemu, nakon čega je pomenuta uprava nalogom od 15. oktobra 1984. godine datom Filijali SDK u S. prinudno naplatila ovaj iznos sa žiro računa tužioca.

U vrijeme donošenja pomenutih isprava bio je na snazi i Zakon o porezima građana (“Službeni list SRBiH”, broj 37/72) sa kasnijim izmjenama i dopunama) i u smislu člana 253. ovog zakona, organ za prihode je bio ovlašten da rješenjem stavi zabranu na potraživanja poreskog obveznika prema njegovim dužnicima, radi naplate dospjelog poreza, ali je dužnik obveznika poreza mogao u roku od 15 dana od dana prijema rješenja o stavljanju zabrane podnijeti opštinskom organu za prihode prigovor da ne postoji potraživanje obveznika poreza, odnosno da potraživanje nije dospjelo za naplatu. Organ za prihode je bio dužan, ako prigovor smatra neopravdanim, podnijeti tužbu sudu radi utvrđivanja opravdanosti prigovora.

Prvostepeni sud će morati cijeniti da li je organ tužene nezakonito postupao kada je i pored blagovremeno izjavljenog prigovora naprijed spomenutim dopisom, naredio prinudnu naplatu (u smislu člana 254. naprijed spomenutog zakona SDK će izvršiti rješenje o zabrani samo ako dužnik poreskog obveznika ne podnese prigovor, a i ne postupi po rješenju o zabrani).

95.

Član 34. tačka 1 -c Zakona o redovnim sudovima

O zahtjevu radi ispunjenja ugovora o jednokratnom tovu svinja koji je zaključio individualni zemljoradnik sa zemljoradničkom zadrugom nadležan je da sudi redovni sud, a ne sud udruženog rada.

IZ obrazloženja:

Prema sadržini tužbe i obrazloženju tužbenog zahtjeva datom od strane tužioca u toku glavne rasprave, te pismene dokumentacije u prilogu spisa, potraživanje tužioca iz ove parnice potiče iz ugovora o tovu tačno određenog broja svinja (149 komada), s tim da se njihov odnos iz tog ugovora definitivno završava konačnim obračunom uzajamnih dugovanja i potraživanja, iz čega proizilazi da se radi i kratkoročnoj i privremenoj poslovnoj saradnji između individualnog zemljoradnika i zemljoradničke zadruge bez učešća u raspodjeli dohotka i u zajedničkom riziku kojom se ne stiče svojstvo udruženog zemljoradnika u smislu odredbe člana 107. Zakona o udruživanju zemljoradnika (“Službeni list SRBiH”, broj 6/79) i člana 266. Zakona o udruženom radu (“Službeni list AFRJ”, broj 11/88 - prečišćeni tekst), a ne o odnosu koji bi sporu davao karakter kakav imaju u vidu odredbe člana 245. do 265. Zakonao udruženom radu i član 48. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SRBiH”, broj 14/80) za koji bi bili stvarno nadležni ti sudovi).

Iz odredaba navedenog sporazuma proizvodi da su stranke zasnovale odnose koje imaju u vidu odredbe člana 245 -265 Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 11/88 - prečišćeni tekst) i odredbe čl. 63. i 64. Zakona oudruživanju zemljoradnika (“Službeni list SRBiH”, broj 6/79). takvim odnosnom saradnje učesnik u postupku stekao je status udruženog zemljoradnika, pa imajući u vidu i prirodu spora (raskid samoupravnog sporazuma i ugovora o trajnoj poslovnoj saradnji, koji je sastavni dio samoupravnog sporazuma i naknadu štete zbog neizvršavanja ugovora), za suđenje u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 48. stav 1. i stav 2. tačka 22. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH nadležan je osnovni sud udruženog rada.

100.

Članovi 23. stav 3. i 489. tačka 1. Zakona o parničnom postupku Član 31. stav 1. tačka 7. Zakona o redovnim sudovima

Član 52. zakona o sudovima udruženog rada

U sporu o pravu raspolaganja na stan između dvije organizacije udruženog rada koje nisu članice iste radne odnosno složene organizacije udruženog rada, nadležan je da sudi redovni sud.

IZ obrazloženja:

Između dvije osnovne organizacije udruženog rada, koje nisu u istoj radnoj niti složenoj organizaciji udruženog rada, pa nije predviđeno rješenje spora iz unutrašnjih odnosa arbitražom, ne postoji mogućnost da u vezi nastalog spora odlučuje sud udruženog rada po odredbi člana 52. Zakona o sudovima udruženog rada ("“lužbeni list SRBiH"” broj 14/80).

S obzirom na navedeno pravn relevantne okolnosti događaja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 192 Zakona o obligacionim odnosima, kada su odbili prigovor podijeljene odgovornosti, jer tužitelj svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štete.

U krivičnoj presudi je navedeno “da je između oštećenog i okrivljenog moralo doći do verbalnog sukoba”, a to ne znači da je tužitelj doprinio nastanku sukoba. Uostalom takvo utvrđenje ne bi vezano parnični sud, jer krivična presuda vezuje parnični sud samo u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti i ne isključuje mogućnost da parnični sud utvrdi da li je i tužilac kriv za štetu nastalu krivičnim djelom (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku)

Međutim, tužilac ne postupa po nalogu suda već podneskom od 14. oktobra 1985. godine traži od parničnog sud a da od registracionog suda pribavlja podatke o statusnim promjenama kod tuženih.

Kako ne postoji obaveza parničnog suda da prikuplja podatke o strankama protiv kojih tužilac želči da pokrene i vodi parnicu i kako je tužilac dužan podnijeti urednu tužbu sa tačnom oznakom firme i naziva stranaka, a u slučaju statusnih promjena da sam, uvidom u sudski registar, utvrdi tačan naziv i firmu subjekta protiv kojih želi da vodi parnicu, (ovo pogotovu kada ima stručnog punomoćnika), to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, saglasno odredbi člana 109. stav 4. zakona o parničnom postupku, zbog nepostupanja tužioca po nalogu suda o uređenju tužbe, tužbu odbacio kao neurednu.

Ako ne postoje pravna lica kako su označena u tužbi, onda ne posoje ni uslovi ni mogućnost da takva lica nešto dokazuju, kako to pogrešno nalazi tužilac, a u slučaju statusnih promjena i u vezis a tim netačnog ili nepotpunog označavanja tuženih stranaka u sporu, samo tužilac može ispraviti tužbu. Kada je tužiocu skrenuta pažnja da ne postoje tuženi kako su naznačeni u tužbi, tužilac je trebao utvrditi tačan naziv tuženih. Čak i da parnični sud nije tačno obaviješten o tome da ne postoje tuženi kao pravna lica kako su označeni u tužbi, tužilac bi bio dužan da da sudu tačnu informaciju i ponudi odgovarajuće dokaze, kako bi se mogao voditi postupak protiv lica koja stvarno postoje.

pošto za razliku od dostavncie, takav upis tuženog u protokol ne stvara pretpostavku odatumu prijema pismena, a žalba ne ističe dokazna sredstva iz kojih bi proizilazilo da je na dostavnici netačno naznačen datum dostavljanja (prema odredbama člana 149. stav 6. zakona o parničnom postupku, dozvoljeno je dokazivati da je na dostavnici netačno naznačen datum dostavljanja.

U smislu člana 217. stav 2. Zaknoa o parničnom postupku, prijedlog za nastavak postupka ne može se staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kada je nastupilo mirovanje postupka.

Prvostepeni sud je mogao prijedlog za nastavak postupka odaciti kao preuranjen, pa bi bilo normalno pretpostaviti da bi tužilac predložio nastavak postupka nakon isteka roka od tri mjeseca od dana mirovanja, a prije isteka roka od 6 mjeseci od tog dana, u kom slučaju bi postupak bio nastavljen, a ne bi došlo do fikcije povlačenja tužbe predviđene u članu 217. stav 3. zakona o parničnom postupku.

Prvostepeni sud je međutim, propustio da blagovremeno donese odluku o odbacivanju prijedloga za nastavak postupka i dopustio je da istekne rok od šest mjeseci od dana mirovanja, a da prijedlog nije odbacio, što je kod tužioca moralo stvoriti uvjerenje da će njegov prijedlog biti usvojen i da nema potrebe da podnosi novi po isteku roka od tri mjeseca od dana mirovanja. U ovakvoj situaciji, radi zaštite procesnih prava tužioca, mora se njegov prijedlog za nastavak postupka, iako podnesen prijevremeno, smatrati urednim, tako da njegovo djejstvo počinje po proteku tri mjeseca od da na mirovanja, što znači da je prvostepeni sud morao nastaviti postupak, a nije smio donijeti odluku kojom utvrđuje da se tužba smatra povučenom. (Vrhvoni sud BiH, broj Pž. 376/87 od 24.8.1988.g.)

106.

Član 451. Zakona o parničnom postupku

Sud će odbaciti prigovor protiv platnog naloga koji je podnijela radna ozajednica zajedničkih službi radne organizcije uz objašnjenje da tuženi OOUR ne postoji.

IZ obrazloženja:

Tužba u ovoj predmetu je upravljena protiv SOUR “Centrotrans” S. OOUR “Putnički saobraćaj”, a ovakva oznaka tuženog je nepotpuna, jer nedostaje firma radne organizcije u čijem se sastavu nalazi osnovna organizacija udruženog rada. Trebalo je zahtijevati ispravu tužbe u smislu člana 109. Zakona o parničnom postupku, što je prvostepeni sud propustio.- Dostava tužbe je ipak pokušana i sudeći po sadržaju dostavnice u spisu, izvršena tuženom onako kakoje označen u tužbi. Prigovor protiv platnog naloga je, međutim, podnijela Radna zajednica zajedničkih službi RO “Prevoz putnika a u sastavu SOUR -a “Centrotrans S.

Potpisnik prigovora nije u roku koji mu je ostavio prvostepeni sud pridonio punomoć tuženog kojije označen u tužbi, nakon čega je prigovor odbačen kao podnijet od neovlaštenog lica.

Žalitelj Radna zajednica zajedničkih službi tvrdi da OOUR označen kao tuženi uopšte i ne postoji, pa da punomoć ne može podnijeti.

U ovakvoj situaciji nije ni bilo uslova za podniošenje prigovora protiv platnog naloga, jer ako OOUR iz tužbe ne postoji, ni izvršenje neće moći biti provedeno i usvojeni platni nalog će ostati bez bilo kakvog pravnog efekta, a ako postoji, prigovor Radne zajednice zajedničkih službi je podnesen od neovlaštenog lica.

109.

Članovi 2. stav 1. i 325. stav 1. Zakona o parničnom postupku

Sud neće u cjelosti odbiti zahtjev tužioca koji ne dokaže pravni osnov za sticanje prava vlasništva na određenu stvar ako iz navedenih dokaza proizilazi da ima pravni osnov za sticanje prava suvlasništva na tu stvar, jer je u većem zahtjevu sadržan manji.

IZ obrazloženja:

Prema pravilima imovinskog prava članovi porodičnog domaćinstva su se mogli sporazumjeti (izričito ili prećutno) da spornus tambenu zgradu zajednički izgrade za sve njih ili samo za tužiteljicu i njenog muža. Ovo stoga, jer je u pitanju sfera imovinskih odnosa članova porodice u kojoj se široko primjenjuje princip autonomije volje koje je strankama davao ovlaštenje da se dogovore da zajednički izgrade stambenu zgradu za sve ili samo za pojedine od njih. Kada bi se u konkretnom slučaju pošlo od utvrđenja nižestepenih presuda da se radilo o zajedničkoj gradnji sporne stambene zgrade ida je između stranaka postojao sporazum da se zgrada gradi za sve graditelje - članove porodičnog domaćinstva koj po tom osnovu stiču pravo vlasništva na zgradu (član 20. ZOSPO -a), kao š to se izričito navodi u razlozima drugostepene presude, onda ni u takvoj situaciji ne bi postojali uslovi da se zahtjev tužilaca u cijelosti odbije. Pri tome, naime, treba poći od pravila da je u većem sadržan manji tužbeni zahtjev i s obzirom na relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrditi u kojem bi obimu tužbeni zahtjev bio osnovan (član 2. stav 1. i član 325. stav 1. ZPP -a).

111.

Član 24. Zakona o građevinskom zemljištu

Član 354. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku

Sud je učinio bitnu povredu parničnog postupka kada je donio presudu na osnovu priznanja kojom se utvrđuje da su tužioci na osnvou ugovora sa bivšim vlasnikom stekli valjan pravni naslov za pravo korištenja neizgrađenog podruštvljenog građevinskog zemljišta.

Iz obrazloženja:

Tuženi kao raniji vlasnik podruštvljenog neizgrađenog građevinskog zemljišta nije gao mogao prodati tužiocima, jer oni ne spadaju u krug lica navedenih u članu 10. zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, broj 16/74) koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora na koji se pozivaju tužioci, odnosno u članu 24. sada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH, broj 34/88), na koje se može prenijeti tzv. privremeno pravo korištenja građevinskog zemljišta, koje inače pripada ranijem vlasniku dok za to postoje uslovi predviđeni u članu 22. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Obzirom na izloženo sud nije mogao donijeti presudu na osnvou priznanja i njome legalizovati ugovor kojim se na nezakonit način raspolaže sa građevinskim zemljištem u društvenoj svojini, a kada je takva odluka ipak donesena, time je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 5. zakona o parničnom postupku.

113.

Članovi 1. stav 1., 325. stav 1. i 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku Pravila imovinskog prava

Ako sud utvrdi da tužilac uopšte nema pravo služnosti nema bitne povrede odredaba parničnog postupka kada u izreci presude navede da se odbija zahtjev za utvrđenje da postoji pravo služnosti prolaza (genusni pojam), a ne pravo služnosti “nogostup” vrsta kako je formulisano u tužbi.

Iz obrazloženja:

U reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude tužilac na prvo mjesto ističe procesno pravni prigovor da izreka presude ne odgovara tužbenom zahtjevu. Radi se o tome da je prvostepeni sud u izreci presude naveo da se “odbija tužitelj sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da tuženima ne pripada pravo služnosti prolaza putem koji ide preko parcele tužitelja što po navodima tužioca ne odgovara njegovom tužbenom zahtjevu u kome je tražio utvrđenjeda “tuženom ne pripada pravo služnosti put a u vidu nogostupa, širine 2 metra, a dužine 80 metara...”. Upoređujući navedene tekstove proisticalo bi da presuda nie u cijelosti i dosljedno slijedila navode iz tužbe (tužbenog zahtjeva), ali je izvjesno da tom razlikom nie narušen identitet tužbenog zahtjeva, jer se iz izreke presude jasno vidi da je dobijen zahtjev tužioca za utvrđenje da tuženima ne pripada služnosti svakog prolaza pa prema tome i pješačkog (pravno pravilo paragrafa 492. OGZ) te prigovor iz revizije da je u tom pogledu izreka presude nerazumljiva, nije osnovan. (VSBiH, Rev. 187/88 od 19.1.1989.g.)

114.

Članovi 2. stav 1., 325. stav 1. i 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku

Nema bine povrede odredaba parničnog postupka ako je u izreci presude određeno da se odbijaju tužbe ni zahtjevi postavljeni u istom predmetu a obrazloženje sadrži razloge samo za dobijanje glavnog zahtjeva iz kojeg su izvedeni ostali zahtjevi. Iz obrazloženja:

Zahtjevi u odnosu na koje nižestepeni sudovinisu dali posebne razloge njihovog odbijanja, direktno se nadovezuju na zahtjev za utvrđenje valjanosti testamenta, jer ako se ne prihvati valjanost testamenta, ne dolazi u obzir ni obavezivanje tuženih na trpljenje da su činjenicu priznaju, zatim ne dolazi u obzir ni obvezivanje tuženih na trpljenje da se mijenja rješenje o nasljeđivanju, kao ni trpljenje da se vrši promjena upisa u zemljišnim knjigama prava vlasništva koje su na osnvou pravomoćnog rješenja o nasleđivanju stekli tuženi. Razlozi koji nedostaju da bi se svodili na puku konstataciju da zbog činjenice što nije prihvaćen zahtjev za utvrđivanje valjanosti testamena, nisu postojali uslovi ni za dosuđenje ostalih zahtjeva, ali kako su nižestepene presude i bez ovih dodatnih razloga jasne i razumljive, ne može se prihvatiti prigovor iz revizije da je u ovom pogledu, u postupku pred nižestepenim sudovima, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 2. stav 1., 325. stav 1. i 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku).

U konkretnom slučaju tuženije obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 52.200 dinara, pa je ispunjen uslov za dopuštenost revizije. Zahtjev za naknadu troškove se može ostvariti samo u parnici u kojoj se raspravlja o zahtjevu povdom koga su troškovi nastali, a odluka o troškovima smatra se rješenjem (člana 129. stav 5. zakona o parničnom postupku), pa se zato odluka o parničnim troškovima kojom je jedna od stranaka obvezana da drugoj na ime naknade troškova isplatiiznos koji prelazi 50.000 dinara može pobijati samostalnom revizijom, ako su ispunjeni ostali uslovi iz člana 382. citiranog zakona za dozvoljenost revizije.

Tužilac je, potom izjavio da povlači tužbu za iznos od 593.101. - dinara, zahtijevajući da sud obaveže tuženog da mu, pored glavnice od 398.522 dinara, plati zateznu kamatu po stopi od 66% od 12. novembra 1986. godine do 16. aprila 1987. godine, a po stopi od 113,4% od 17. aprila 1987. godine do isplate. Tužilac je dka le preinačio tužbu u dijelu platnog naloga koji nije napadnut prigovorom, pa je na taj način postao postao pravosnažan. Prema odredbi stava 1. člana 190. Zakona o parničnom postupku, tužilac može preinačiti tužbu samo do zaključenja glavne rasprave, te je u ovom slučaju mogućnost preinačenja tužbe isključena.

Na ovaj način je tužilac, izmjenom istovjetnosti i povećanjem tužbenog zahtjeva, preinačitu tužbu u smislu člana 191. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pa je prvostepeni sud morao, u smislu odredaba člana 190. ZPP, tražiti izjašnjenje tuženog i tek potom odlučiti da li će po preinačenoj tužbi postupati. Do odluke da li je preinačenje dozvoljeno nije se moglo raspravljati po prvobitnoj tužbi, pa ne mogu proizvesti pravni efekat ni izostanci parničnih stranaka sa ročišta zakazanih radi raspravljanja o toj tužbi. (VS BiH, Pž. 82/88 od 17.11.1988)

119.

Članovi 41, 86 - 92 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima

Postoje zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke o utvrđivanju očinstva između državljana SFRJ, iako su roditelji djeteta imali prebivalište u SFRJ u vrijeme njegovog rođenja, ako strano pravo, na kome se zasniva sudska odluka, ne odstupa bitno od domaćeg prava.

Iz obrazloženja:

U obrazloženju prvostepenog rješenja navodi se da je uvidom u pravosnažnu i izvršnu presudu grada Malmea, koja je priložena uz prijedlog za njeno proznanje, utvrđeno da su ispunjeni uslovi iz čl. 86. do 92. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 43/82) da se može priznati i izvršiti u SFRJ.

Iako je predlagatelj rođen u SFRJ, gdje su u to vrijeme bilo stalno nastanjeni njegova majka i protivpredlagatelj (koji je i dalje stalno nastanjen u SFRJ), neosnovano se žalioc poziva na odredbu člana 41. citiranog zakona kojom je propisano da je za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva mjerodavno pravo države čiji je državljanin u vrijeme rođenja djetata bilo lice čije se očinstvo priznaje, utvrđuje ili osporava i na toj odredbi zasniva prigovor da strani sud nije bio nadležan d autvrđuje da je on otac predlagatelja, jer pi tom gubi iz vida odredbe člana 93. istog zakona, Tim odredbama je propisano da će se pri odlučivanju o ličnom stanju (statusu) državljanina SFRJ, strana odluka priznati i kad je primijenjeno strano pravo ak o ne odstupa bitno od prava SFRJ koje se primjenjuje na takav odnos. To znači da se u konkretnom slučaju nije radilo o sporu za čije je rješavanje odredbom člana 56. citiranog zakona propisana isključiva nadležnost suda SFRJ. Navedena odluka Suda grada Malm ea je ispunjavala uslove iz čl. 86. do 92. pomenutog zakona, a po nalaženju ovoga suda ne postoje ni razlozi koji bi u dijelu kojim je utvrđeno očinstvo predlagatelja ukazivali na to da u konkretnom slučaju pravo Kraljevine Švedske bitno odstupa od prava SFRJ, koje se primjenjuje na takav odnos (tj. čl. 106 -122. Porodičnog zakona, koji je objavljen u “Službenom listu SRBiH, broj 21/79)

Kako je takvo potraživanje predlagatelj mogao ostvarivati podnošenjem prijedloga za izvršenje u smislu odredbe člana 35. zakona o izvršnom postupku (a takav značaj, po ocjeni ovog suda, ima njegov podnesak od 12.5.1987. godine koji je svakako omaškom naslovljen kao tužba) to je zahtjev predlagatelja trebalo rješavati po pravilima Zakona o izvršnom postupku i svakako prethodno pozvati predlagatelja da uredi svoj prijedlog za izvršenje saglasno citiranoj odredbi iz člana 35. istog zakona i člana 109. Zakona o parničnom postupku.

Tužilac je u posebnoj parnici tražio ukidanje rješenja o privremenoj mjeri i ta parnica je okončana pravomoćnom odlukom kojom je zahtjev tužioca odbijen.

Polazeći od navedenih utvrđenja slijedi zaključak da je zahtjev tužene za izdavanje privremene mjere zabrane otuđenja nekretnina tužioca, ocijejenjen od strane nadležnog suda kao opravdan i na zakonu osnovan i da je odluka donesena povodom tog zahtjeva postala pravomoćna. Zakonitosti te odluke se ne može preispitivati u parnici za naknadu štete (član 274. Zakon o izvršnom postupku) koju je pokrenuo tužilac protiv tuženog, gdje se kao štetna radnja uzima činjenica da je tužena tražila izdavanje privremene mjere i da je sud donio odluku kojom je udovoljeno njenom traženju, pa su zbog toga nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili zahtjev tužioca za naknadu štete.

Odredbama stava 2. člana 152. Zakona propisano je da pravo glasa imaju i povjerioci čija su potraživanja u cjelini osporena, ako stečajno vijeće nađe da su oni svoja potraživanja učinili vjerovatnim.

Prijavljena potraživanja žaliocima su u cjelini osporena, a stečajno vijeće prvostepenog suda nije našlo da su ona učinjena vjerovatnim.

Polazeći od svrhe ovog vanparničnog postupka, hitne prirode, u kome se samo utvrđuje da li su ispunjenje zakonom određene pretpostavke za zaključenje prinudnog poravnanja, da bi se izbjegao postupak stečaja, što je od interesa i za dužnika i za povjerioce, a ne odlučuje definitivno o osnovanosti prijavljenih potraživanja, ograničena je mogućnost podnošenja žalbe na rješenje o odobravanju prinudnog poravnanja. Iz ovih razloga durogstepeni sud je povodom ispitivanja dozvoljenosti žalbe ovlašćen samo da cijeni da li su ispunjene zakonom propisane procesne pretpostavke za njeno podnošenje, a ne i da preispituje ocjenu stečajnog vijeća da li je osporeno poraživanje učinjeno vjerovatnim.

Ovaj sud je ipak, polazeći od osnovnih načela procesnog prava, utvrđivao da li je prvostepeni sud prekoračio odnosno zloupotrijebio ovlaštenje dato mu zakonom i našao, cijeneći obrazloženje prvostepenog suda i podatke u spisu, da ove povrede nisu učinjene.

Svi žalioci, sem jednog i ne pobijaju samo prinudno poravnanje, kako proizilazi iz sadržaja njihovih žalbi, već samo traže da se i njihova potraživanja uvrste u re d utvrđenih, a s obzirom na prirodu ovog postupka i sadržaj odredaba člana 165. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada, žalba na rješenje o odobravanju prinudnog poravnanja ne može se izjaviti iz ovih razloga.

U konkretnom slučaju prinudno poravnanje je zaključeno u tom roku, pa nije bilo razloga da stečajno vijeće odustane od pokušaja prinudnog poravnanja. Odredbu člana 164. tačka 4. naprijed spomenutog zakona, na koju se poziva žalba, treba posmatrati povezano sa naprijed citiranom odredbom člana 142. stav 3. i tako odrediti rok od 30 dana unutar koga stečajno vijeće vodi postupak prinudnog poravnanja.

Odredbom člana 176. stav 1. navedenog zakona propisano je da će prijave potraživanja koje sudu koji sporovdi postupak stečaja stignu poslije zaključenja ročišta za glavnu diobu, odbaciti stečajno vijeće.

Stečajno vijeće prvostepenog suda je, dakle, pravilno primijenilo navedene zakonske odredbe kada je donijelo pobijano rješenje.

Žalilac mora sam snositi posljedice propuštanja roka za prijavu potraživanja, jer su javnim oglasom bili pozvani svi povjerioci stečajnog dužnika da stečajnom sudu u određenom roku prijave svoja potraživanja. Parnični sud nije bio dužan da na ovu okolnost upozorava žalioca.