Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 4/1988

Optuženi u žalbi tvrdi da je na njegovu štetu povrijeđen Krivični zakon jer smatra da je postupao u nužnoj odbrani ili prekoračenju njenih granica.

Žalba je neosnovana. U prvostepenoj presudi je utvrđeno da je optuženi izvadio i repetirao pištolj nakon što mu je oštećeni predložio da se potuku. Tim ponašanjem optuženi je na nedvosmislen način izrazio volju da se fizički obračuna sa oštećenim. Okolnost da se fizički obračun nije odigrao šakama na što je optuženi bio spreman, već tako što je on nakon, što je oštećeni upotrijebio palicu iz koje je ispuštao plin ispalio metak iz pištolja u područje grudi i stomaka oštećenog, nema značaja za krivično-pravnu ocjenu njegov ih radnji. Ovo iz razloga jer pristanak na fizički obračun ili pozivanje na takav obračun isključuje mogućnost da se njegovi učesnici pozivaju na nužnu odbranu. Suština nužne odbrane je odbijanje istovremenog protivpravnog napada. Kod činjenice da je optuženi pristao na fizički obračun na koji ga je pozvao oštećeni, mora se tumačiti tako da su od tog momenta optuženi i oštećeni jedan prema drugom, vršili istovremeni protivpravni napad.Time je za oba otpala pretpostavka nužne odbrane - jednostrani istovremeni protivpravni napad. Kako prekoračenje granica nužne odbrane u smislu člana 9. stav 3. KZ SFRJ pretpostavlja postojanje jednostranog istovremenog protivpravnog napada, radnje učesnika fizičkog obračuna se ne mogu pravno ocjenjivati ni kao prekoračenje granica nužne odbrane. Tek ako jedan od učesnika prestane sa učešćem u fizičkom obračunu, bilo svojevoljno, ili zbog toga što je drugi učesnik svojim radnjama do toga doveo, radnje drugog učesnika obračuna koje nakon toga uslijede predstavljaju samostalno krivično djelo. Radnje oba učesnika koje su izvršene za vrijeme fizičkog obračuna sadrže obilježja odgovarajućeg krivičnog djela u zavisnosti od posljedica koje su iz njih proistekle.

Radi toga je neosnovan navod žalbe da je optuženi postupao u nužnoj odbrani ili u prekoračenju njenih granica, obzirom da je on ispalio metak iz pištolja na oštećenog za vrijeme fizičkog obračuna, i time pokušao izvršenje krivičnog djela ubistva iz čl. 36. stav 1. KZ SRBiH u vezi sa čl. 19. KZ SFRJ.

Ova postavka je neodrživa. smisao bankarskog posla u obliku oročavanja štednih uloga jeste u tome, da poslovna banka kao novčana institucija, nakon što koristi (za vrijeme oročavanja) novčana sredstva koja predstavljaju štedni ulog, isplaćuje štediši po isteku roka oročavanja kamatni prinos po kamatnoj stopi koja je utvrđena ugovorom o oročavanju. Anticipativni način obračuna i isplate kamate negira svrhu ovog bankarskog posla, jer se po tom metodu dio kamate isplaćuje odmah nakon sklapanja ugovora o oročenoj štednji. Taj metod obračuna i isplate kamate je u direktnoj suprotnosti sa izvršenjem funkcije poslovne banke kao novčane institucije iz dva razloga. Prvi, jer u času oročavanja štednog uloga za banku tek nastaje pretpostavka da njegovim plasiranjem putem odgovarajućih bankarskih poslova ostvari odgovarajuće novčane efekte iz kojih može isplatiti kamatu. Drugi, jer je kamata u svojoj cjelini i sa finansijskog i sa pravnog stanovišta budući prino s na štedni ulog. Kod oročene štednje takva priroda kamate posebno je naglašena činjenicom zaključenog ugovora u kojem je utvrđeno vrijeme oročavanja štednog uloga, tj. vrijeme u kojem banka raspolaže štednim ulogom.

Prema tome anticipativni način obračun a i isplate kamate negira ova osnovna pravila bankarskog poslovanka, što je u konkretnom slučaju imalo za posljedice da je dio isplaćene kamate u času oročavanja štednog uloga veći od samog štednog uloga.

Iz činjenice da propisima koji regulišu poslovanje banaka u oblasti štednje nije izričito zabranjen anticipativni način obračuna kamate, ne može se izvesti zaključak o njegovoj dopuštenosti. Logika žalbenih navoda d aje dopušteno sve ono što propisima nije izričito zabranjeno, u ovo slučaju je neodrživo.

U bankarsko poslovanju u oblasti štednje priroda konkretnih poslova određena je činjenicom da banka vrši funkciju novčane institucije. To znači da se konkretni bankarski poslovi (oročena štednja građana) moraju zasnivati na naprijed navedenim odnosim pravilima. Drugačiji obračun i isplata kamate od onog koji je utvrđen samoupravnim aktima poslovnih banaka Jugoslavije jedinstveno za sve poslovne banke, predstavlja kršenje propisa u toj oblasti. To je optuženim, radnicima oštećene banke, bilo poznato. Naime, iz definicije poslova koje su oni obavljali u oštećenoj banci nužno slijedi da su znali da je kamata budući prinos na štedni ulog i da se može isplaćivati samo po proteku vremena oročavanja štednog uloga. Pravilo o ovakvom obračunu i isplati kamate sadržan o je u Upustvu Udruženja banaka Jugoslavije broj 5 iz 1982. u kojem je, i cilju jedinstvenog vođenja poslova sa stanovištvom utvrđeno da se obračun i propis kamate vrši po pravilu na kraju godine, s tim da banka na zahtjev štediše može vršiti obračun i isplatu kamate u toku godine, mjesečno, tromjesečno i polugodišnje po umanjenoj kamatnoj stopi za diskont. Prema tome i u slučaju kada se vrši obračun kamate u roku godine, i tada od vremena ulaganja štednog uloga do isplate kamate mora proteći određeno vrijeme. Kako se u konkretnom slučaju radi o oročenoj štednji, obračun i pripis kamate prema navedenom Upustvu mogao se vršiti samo na kraju kalendarske godine, a njena isplata po proteku vremena oročavanja. Obzirom da ovo Uputstvo sadrži osnovno pravilo radnika banke na poslovima obračuna i isplate kamate, jasno je da im je ono bilo poznato.

Stoga su optuženi radnici banke obračunom i isplatom kamate odmah, po sklapanju ugovora o oročenoj štednji, prekoračili granice svojih ovlaštenja.

Neosnovani su navodi žalbi optužnih štediša oštećene banke da nisu znali da je anticipativni način obračuna kamata zabranjen. Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tim optuženim, kao i drugim licima koji ulažu novac na štednju kao banke, opšte poznato da se kamata na štedni ulog ne isplaćuje unaprijed, već po proteku vremena oročavanja. Ovo iz razloga jer je pravilo o isplati kamate na štedni ulog po proteku određenog vremena postalo sastavni dio pravne svjesti prosječnog čovjeka, pa se s pravom može govoriti o opštepoznatosti. Pri tom, po ocjeni ovog suda nije od značaja to da li su ovi optuženi znali šta terminološki znači anticipativna kamata, da li je takav način obračuna kamate poznat u teoriji i koji konkretni pravi propis je povrijeđen ovakvim načinom isplate kamate. Za njihov subjektivni odnos prema djelu bitno je da li su bili svjesni da je isplata kamate odmah po sklapanju ugovora o oročavanju štednog uloga zabranjena, pa ta činjenica određuje njihov subjektivni odnos prema djelu.

Prvostepeni sud je pogrešno zaključio da su optuženi radnici banke i optužena lica kojima je isplaćena anticipativna kamata, pribavila protivpravnu imovinsku korist. U ovom slučaju ne može se govoriti o pribavljanju protivpravne imovinske koristi u smislu krivičnog djela pljačke iz člana 169. stav 1. KZ SRBiH. Naime, za isplatu kamate postojao je osnov - oročeni štedni ulog. Posmatrano sa tog stanovišta, isplaćeni novčani iznosi koji predstavljaju tzv. anticipativnu kamatu su dijelovi ukupne kamate (po tada važećim propisima) koja bi bila isplaćena svakom od njih po proteku vremena oročavanja, pod uslovom da se ugovor o oročenoj štednji realizovao u skladu sa njegovim odredbama. Tu se dakle radi o protivpravnosti u pogledu vremena isplate dijela kamate. Treba imati u vidu da bi sami ugovori o oročavanju štednih uloga bili pravno valjani osnovni za isplatu kamate po proteku roka oročavanja. Međutim, kako su optužene štediše, po sklapanju ugovora o oročavanju zaključili sa oštećenom bankom i sporazume o isplati antic ipativne kamate, slijedi da je isplata anticipativne kamate izvršena na osnovu tih sporazuma. Tek od zaključenja tih sporazuma, optuženi su započeli sa kriminalnom djelatnošću, i time, radnici banke kao izvršioci postupali u namjeri pribavljanja kakve koristi štedišama, a štediše kao pomagači postupali u namjeri da sebi pribave kakvu korist. Korist se sastojala u tome što su optužene štediše, odmah po oročavanju štednog uloga dobili određene novčane iznose kao dijelove ukupne kamate s kojima su mogli raspolagati po svom nahođenju.

Sa tih razloga ovaj sud je preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i time otklonio povredu zakona učinjenu na štetu optuženih, jer se u njihovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja il i ovlaštenja iz člana 226. stav 1. KZ SRBiH u oblicima učešća kao u prvostepenoj presudi, a ne obilježja krivičnog djela pljačke.

Shodna primjena zakona je takva primjena njegovih odredbi na materiju koja je predmet regulisanja drugog zakona kojom se izražava duh i su ština načela i pravila Zakona koji se primjenjuje. Pitanje sastava suda koji odlučuje u krivičnom postupku spada u kategoriju osnovnih načela i pravila krivičnog postupka. Povreda tog načela i pravila predviđena je kao apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364 stav 1. tač. 1. Zakona o krivičnom postupku, na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku i radi koje se pobijana odluka mora ukinut. Shodna primjena odredbi člana 23. Zakona o krivičnom postupku koje propisuje sastav vijeća sudova kada odlučuje o krivičnom postupku, u konkretnom slučaju znači da se mora odgovara i na pitanje da li o prijedlogu javnog tužioca za izricanje zabrane rastupanja stampane stvari odlučuje vijeće iz stava 1. člana 23. (sudija i dvojice sudija porotnika) ili vijeće iz stava 6. člana 23. (trojica sudija). kako u tom prijedlogu odlučiće viši sud na pretresu, na kojem se, pored ostalih procesnih radnjih, izvode i dokaze, (član 10. stav 2. Zakona o sprečavanju zloupotrebe štampe i drugih vidova informisanja), taj pretres može sprovesti samo vijeće iz člana 23. stav 1. (sudija i dvojica sudija porotnika), a ne vijeće iz člana 23. stav 6. ZKP, obzirom da to vijeće odluke donosi van glavnog pretresa.

Riječ je dakle, o okolnostima koje obuhvata izvještaj organa starateljstva, odnosno o okolnostima u vezi sa pribavljanjem podataka koje je organu starateljstva povjerio sudija za maloljetnike. Kako, dakle, organ starateljstva (centar za socijalni rad) u smislu čl. 471. stav 2. i 3. ZKP sudjeluje u osvarivanju funkcije utvrđivanja okolnosti koje se odnose na godine života maloljetnika, okolnosti potrebne za ocjenu njegove duševne razvijenosti, sredinu u kojoj i prilike pod koima maloljetnik živi i druge okolnosti koje se tiču njegove ličnosti, u praksi se postavilo kao sporno pitanje da li se predstavnik organa starateljstva (centar za socijalni rad - socijalni radnik) defektolog ili drugi stručni radnik) kada se taj organ pojavljuje kao nosilac izvora saznanja o činjenicama u vezi ličnosti maloljetnika, može saslušati kao svjedok ili samo kao predstavnik tog organa, dakle ne kao svjedok. Naime, u pogledu ostvarivanja navedene funkcije organa starateljstva (centar za socijalni rad) a u vezi s tim i krivično-procesnog svojstva predstavnika organa starateljstva kad iskazuje o navedenim okolnostima u krivičnom postupku prema maloljetnicima, u praksi su se pojavila dva shvatanja. Po prvom shvatanju predstavnik organa starateljstva (centra za socijalni rad), kad se u krivičnom postupku prema maloljetnicima saslušava bilo o okolnostima o ličnostima maloljetnika koje sadrži i izvještaj organa starateljstva, bilo o okolnostima u vezi s pribavljanjem podataka o ličnosti maloljetnika koje je organu starateljstva povjerio sudija za maloljetnike, ima svojstvo svjedoka. Po drugom shvatanju koje polazi od položaja organa starateljstva ako upravnog organa, predstavnik tog organa odnosno centra za socijalni rad, kad u postupku prema maloljetnicima iskazuje o navedenim okolnostima nema svojstvo svjedoka, već samo iskazuje kao predstavnik tog organa, dakle bez upozorenja na one odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na svjedoke. S obzirom da se radi o primjeni saveznog zakona, ovo pitanje je iznijeto na zajedničku sjednicu Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, koja je usvojila izloženi načelni stav rukovodeći se sljedećim argumentima: U odredbi čl. 471. stav 2. i 3. ZKP sadržana su posebna pravila o izvorima saznanja o okolnostima o ličnosti maloljetnika. Budući da se ovdje isljučivo razmatra djelatnost organa starateljstva (centra za socijalni rad) odnosno predstavnika tog organa, slijedi da taj subjekt u postupku prema maloljetnicima sudiji za maloljetnike svja saznanja o okolnostima o ličnosti maloljetnika saopštava izvještajem (čl. 471. stav 2. ZKP), a djeluje i pribavljanjem podataka o ličnosti maloljetnika bilo da je to organu staratejstva povjerio sudija za maloljetnike (čl. 471. stav 3. ZKP), bilo da je te podatke organ starateljstva pribavljao u izvršenju svojih drugih zakonskih ovlašćenja. S obzirom na ovu ulogu organa starateljstva u postupku prema maloljetnicima odnosno njihovih predstavnika, sporno pitanje, kako je to već navedeno, odnosi se na procesni način, formu, čijim se posredstvom ta saznanja organa starateljstva (centra za socijalni rad), unose u krivični postupak. Ta forma bitna je ujedno za određivanje krivično-procesnog svojstva predstvnika organa starateljstva kad se saslušava o okolnostima koje obuhvata izvještaj organa starateljstva (čl. 471. stav 2. ZKP) te o okolnostima u vezi sa pribavljanjem podataka o ličnosti maloljetnika koje je organu starateljstva povjerio sudija za maloljetnike (čl. 471. stav 3. ZKP). S obzirom na sve navedeno, te zakonsku dispoziciju odredbe čl. 471. stav 2. i 3. ZKP može se zaključiti da izvještaj organa starateljstva odnosno pribavljeni podaci o ličnosti maloljetnika imaju procesni značaj, oni su dakle, dokaz u krivičnom postupku. Zbog toga se, kod utvrđivanja okolnosti koje se tiču ličnosti maloljetnika (čl. 471. stav 1. ZKP) predstavnik organa starateljstva (centra za socijalni rad - socijalni radnik, defektolog ili drugi stručni radnik) može saslušati kao svjedok, i to o okolnostima koje obuhvata izvještaj organa starateljstva (čl. 471. stav 2. ZKP), o okolnostima u vezi sa pribavljanjem podataka o ličnosti maloljetnika koje je organu starateljstva povjerio sudija za maloljetnike (čl. 471. stav 3. ZKP) a takođe se kao svjedok može saslušati i onaj predstavnik organa staratejstva koji je pribavljao podatke koji se tiču ličnosti maloljetnika. To su razlozi zbog kojih je zajednička sjednica usvojila izloženi načelni stav. 19. Načelni stav br. 2/88 Propisani tromjesečni rok za podnošenje zahtjeva za odmjeravanje troškova postupka iz člana 96. stav 2. zakona o krivičnom postupku je prekluzivni rok. U slučaju kada je protiv presude ili rješenja kojim se obustavlja postupak podnijeta žalba lica iz člana 96. stav 2. ZKP mogu zahtijevati odmjeravanje troškova postupka u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja pravnosnažnosti presude odnosno rješenja. Ako protiv odluke iz prethodnog stava nije podnijeta žalba, sud nije dužan navedenim licima ponovo dostavljati odluku sa klauzulom pravnosnažnosti. U takvom slučaju rok za podnošenje zahtjeva za odmjeravanje troškova postupka teče od dana pravnosnažnosti tih odluka. Obrazloženje U svakom rješenju o obustavi postupka i u svakoj presudi mora sud odlučiti i o troškovima krivičnog postupka, prije svega, ko će ih snositi i koliko oni iznose. Pošto prilikom obustave postupka, odnosno završetka glavnog pretresa ne moraju biti poznati svi troškovi krivičnog postupka, već je u članu 96. stav 2. ZKP/1977 bilo predviđeno da se o visini troškova odlučuje posebnim rješenjem kad se pribave odgovarajući podaci. Ali u odredbi člana 96. ZKP/1977 nije bio propisan rok u kome mogu lica iz tog člana zahtijevati odmjeravanje troškova. Sudska praksa je smatrala da se takvi zahtjevi mogu podnositi u okviru roka zastarijevanja prema Zakonu o obligacionim odosima. Tako se događalo da su pojedina lica podnosila takve zahtjeve davno nakon što je postala sudska odluka pravnosnažna i spis arhiviran. To je sudovima prouzrokovalo mnogo nepotrebnog posla. Nedorečenost zakona koriguje novelirani član 96. stav 2. ZKP koji određuje da moraju lica, koja imaju pravo da postave takav zahtjev, zahtjev sa podacima o visini troškova podnijeti najdocnije u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja pravnosnažne presude ili rješenja. Sprovođenje te novelirane odredbe je u praksi prouzrokovalo dileme u dva pravca: o kakvom roku se u stvari radi, instrukcionom, roku zastrijevanja ili prekluzivnom roku, i od kad teče rok od 3 mjeseca ako protiv rješenja, odnosno presude nije podnijeta žalba. Na zajedničkoj sjednici je us ovjeno u uvodu navedeno načelno mišljenje da se radi o prekluzivnom roku i da u slučaju, kad nije podnijeta žalba protiv sudske odluke, rok teče od dana pravnosnažnosti te odluke. Ako bi se radilo samo o instrukcijskom roku, novela člana 96. stav 2. ZKP uopšte ne bi bila potrebna jer docnja instrukcijskog roka za lice koje je u docnji nema bilo kakve posljedice. O roku zastarijevanja smo govorili kod ranije odredbe člana 96. ZKP U obzir, dakle, dolazi samo prekluzivni rok koji se ne može produžiti i na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Ako se taj rok zakasni, sud mora zahtjev za odmjeravanje troškova odbaciti kao neblagovremen. Dilema o tome, od kada teč rok od 3 mjeseca u slučajevima, kad protiv rješenja, odnosno presude nije podnijeto redovno pravno sredstvo, razriješena je jednoglasno usvojenim stavom da u tom slučaju sud navedenim licima ne treba ponovno dostavljati sudsku odluku, ovaj put sa klauzulom o pravnosnažnosti, i da rok teče od dana pravnosnažnosti odluke. Noveliranu odredbu člana 96. stav 2. ZKP ne smijemo tumačiti samo gramatički već i logički i racionalno. Zakonodavac je htio da prinudi lica koja imaju pravo da što prije podnesu zahtjev za odmjeravanje troškova jer je, na kraju krajeva, u njihovom interesu da što prije naplate troškove postupka. Zato se moraju u navedenom slučaju sami interesovati u sudu kad je postala odluka pravosnažna jer im već od dana pravnosnažnosti odluke teče rok od 3 mjeseca. 20. Načelni stav br. 3/88 1. Ako je za krivično djelo, utvrđeno saveznim zakonom okrivljeni osuđen na kaznu zatvora manju od jedine godine, o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude odlučuje sud u republici, odnosno pokrajini (član 426. stav 1. ZKP). 2. Kada su sve ili neke pojedinačne kazne zatvora za krivična djela u sticaju određena saveznim zakonom utvrđene u trajanju ispod godinu dana, a izrečena jedinstvena kazna zatvora najmanje jednu godinu, za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude nadležan je savezni sud. 3. Kada je okrivljeni osuđen za krivična djela u sticaju određena saveznim i republički, odnosno pokrajinskim zakonom, a izrečena je jedinstvena kazna najmanje jednu godinu zatvora, ili teža kazna, za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude nadležan je: a) Savezni sud za sva krivična djela određena saveznim zakonom pod uslovom da je bar za jedno od ovih krivičnih djela utvrđena kazna zatvora najmanje godinu dana zatvora ili teža kazna. b) Vrhovni sud republike, odnosno pokrajine za krivična djela određena saveznim zakonom ako su sve pojedinačne kazne za krivična djela iz saveznog zakona utvrđene ispod jedne godine zatvora. 4. Vrhovni sud republike odnosno pokrajine odlučuje o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude ako je okrivljeni osuđen za krivično djelo pljačke po republičkom odnosno pokrajinskom krivičnom zakonu i u slučaju kada krivično djelo pljačke obuhvata i neko krivično djelo iz krivičnog zakona SFRJ. 5. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude primjenjuje se odrede člana 420. stav 2. u vezi sa članom 429. ZKP (beneficium cohaesionis) i u korist okrivljenog koji sam nije mogao da podnese takvo vanredno pravno sredstvo pred istim sudom, ako se radi o jedinstvenom postupku završenom jednom pravnosnažnom presudom. 6. Ako su za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude u predmetu nadležni savezni sud i sud u republici odnosno pokrajini, odluku prvo donosi nadležni sud u republici, odnosno pokrajini. Obrazloženje: Zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude prema članu 425. stav 1. ZKP može se podnijeti ako je okrivljeni osuđen pravnosžanom presudom na bezuslovnu kaznu zatvora, a za podnošenje takvog zahtjeva pred Saveznim sudom je u članu 426. stav 2. ZKP određen poseban uslov da je okrivljeni osuđen za krivično djelo, utvrđeno saveznim zakonom, na kaznu zatvora najmanje jednu godinu ili težu kaznu ili na kaznu maloljetničkog zatvora. Tim posebnim uslovom, naravno, nije mišljeno da okrivljeni koji su osuđeni za krivična djela, utvrđena saveznim zakonom, ne bi trebalo da imaju jedno pravo kao drugi da podnesu zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude. To njihovo pravo nije ograničeno, ograničena je samo nadležnost Saveznog suda da rješava o zahtjevima. To znači da okrivljeni koji je za krivično djelo, utvrđeno saveznim zakonom, osuđen na kaznu manju od godinu dana zatvora može da podnese zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude, ali o tom zahtjevu ne odlučuje Savezni sud već sud u republici, odnosno pokrajini u granicama ovlašćenja iz člana 426. stav 1. ZKP i u granicama opšteg uslova iz člana 425. stav 1. ZKP Savezni sud odlučivanjem o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude obezbjeđuje jedinstvenu primjenu saveznog zakona. Ak o uzmemo u obzir tu njegovu funkciju, praksa je već do sada opravdano smatrala da Savezni sud rješava o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude u slučaju, kad su sve ili neke pojedinačne kazne zatvora za krivična djela u sticaju, utvrđena saveznim zakonom, određena ispod jedne godine dana zatvora, ali je izrečena jedinstvena kazna najmanje jednu godinu zatvora. U takvim slučajevima ne vidimo opravdanje da predmet koji se u cjelosti odnosi na primjenu saveznog zakona ne bude razmatran pred saveznim sudom. Pitanje, koji sud odlučuje o zahtjevu za vanredno prepispitivanje pravnosnažne presude, je malo zamršenije ako su krivična djela u sticaju utvrđena djelimično saveznim, a djelimično republičkim, odnosno pokrajinskim zakonom. U takvom slučaju savezni sud nikad ne odučuje u cijelosti, može odlučivati samo djelimično, a djelimično sud republike, odnosno pokrajine, ali postoji i mogućnost da u cijelosti odlučuje sud u republici, odnosno pokrajini. U takvim slučajevima uslove za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude pred Saveznim sudom, očito, nije moguće povezivati sa visinom jedinstvene kazne jer ona obuhvata pojedinačne kazne kako za krivična djela iz saveznog zakona tako i za krivična djela iz republičkih odosn o pokrajinskih zakona. Savezni sud bi u tom slučaju mogao da odlučjuje o zahtjevu samo ako je za neko krivično djelo iz saveznog zakona okrivljenom određena pojedinačna kazna najmanje jednu godinu dana zatvora. Što se tiče obima u kome bi Savezni sud odlučivao o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude, naravno, ne može biti razmišljanja da može biti isti kao u slučajevima kad se radi o sticaju samih krivičnih djela iz saveznog zakona. Ako je, dakle, okrivljeni samo za jedno od krivičnih djela u sticaju, utvrđenih saveznim zakonom, osuđen na pojedinačnu kaznu od najmanje jednu godinu zatvora, može se zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude podnijeti Saveznom sudu i što se tiče svih ostalih krivičnih djela iz saveznog zakona, bez obzira na to kakve pojedinačne kazne su određene za ta krivična djela. U svim takvim slučajevima kad na osnovu barem jedne određene pojedinačne kazne postoji nadležnnost Saveznog suda za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude odlučivanje suda, u republici, odnosno pokrajini ograničeno je samo na krivična djela u sticaju, utvrđena republičkim, odnosno pokrajinskim zakonom. Ako kod sticaja krivičnih djela iz saveznog i republičkog odnosno pokrajinskog zakona za nijedno između krivičnih djela iz saveznog zakona nije određena pojedinačna kazna najmanje godinu dana zatvora, jasno je da uslovi za odlučivanje pred Saveznim sudom uopšte nisu ispunjeni, pa se takav zahtjev može podnijeti samo pred sudom u republici, odnosno pokrajini. Krivična djela pljačke prema republičkim, odnosno pokrajinskom zakonu mogu uključivati više istovrsnih ili raznovrsnih krivičnih djela za koja se okrivljenom izvan pravila o sticaju određuje samo jedna kazna. Mogućnost, da o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude odlučuje Savezni sud u onim slučajevima, kad krivično djelo pljačke, prema republičkim odnosno pokrajinskom zakonu obuhvata i neko krivično djelo iz saveznog zakona, ne dolazi u obzir jer se za pojedinačno krivično djelo iz sastava krivičnog djela pljačke ne određuje pojedinačna kazna zbog čega i ne može biti ispunjen uslov iz člana 426. stav 2. ZKP da je okrivljeni osuđen za krivično djelo, utvrđeno saveznim zakonom, na kaznu zatvora najmanje jednu godinu. Prema članu 42 0. stav 2. u vezi sa članom 429. ZKP se kod odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude shodno primjenjuje i institut beneficium cohaesionis. Taj procesni institut je određen u zakonu, ne samo zbog zaštite okrivljenog već i zbog sprečavanja nejedinstvene primjene zakona u istom predmetu, to znači i zbog šireg interesa za zakonito odlučivanje. Sa vidika te šie svrhe treba primjenu pomenutog procesnog instituta dozvoliti i u predmetima kad su okrivljeni u čiju korist institut treba da se primijeni sam ne može podnijeti zahtjev pred sudom koji odlučuje o zahtjevu. Za primjenu tog instituta mora, naravno, važiti ograničenje da se radi o jdnakoj primjeni zakona u jednakom procesnom položaju, barem u tom obimu, da se protiv okrivljenog koji je podnio zahtjev za vanredno preisptivanje pravnosnažne presude i protiv suokrivljenog, u čiju korist se pomenuti procesni institut primjenjuje, vodio jedinstveni postupak koji je okončan jednom jedinom pravnosnažnom presudom. Kad se utvrdi da za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude postoji nadležnost suda u republici, odnosno pokrajini i nadležnost Saveznog suda treba obezbijediti jedinstveni postupak u vezi sa pitanjem, koji sud treba prvi da odlučuje. S obzirom na opšta načela o nadležnosti sudova i s obzirom na odnose između sudova u krivičnom postupku, najprimjerenije je ostvariti jedinstvenu praksu da o zahtjevu najprije odluči sud u republici, odnosno pokrajini, a zatim Savezni sud. 21. Načelni stav br. 4/88 Tokom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativno zastarijevanje izvršenja kazne. Ukoliko dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora iz bilo kog razloga relativno zastarijevanje počinje ponovo da teče i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutno zastarijevanje računa se od dana kada je presuda postala pravnosnažna. Obrazloženje: Povod za razmatranje ovog pitanja su nejasnoće odredbe člana 99. Krivičnog zakona SFRJ, koje su se pojavile u njenoj primjeni. Konkretno problem se svodi na pitanje dejstva apsolutne zastarjelosti u toku izvršenja kazne. Zastarjelosti izvršenja u krivičnom pravu predstavlja osnov za prestanak ovlašćenja nadležnog organa na izvršenje pravnosnažneo izrečenih krivičnih sankcija nakon isteka zakonom određenog roka računajući od dana donošenja pravnosnažne sudske odluke kojom je izrečena krivična sankcija. Ideja o zastarjelosti izvršenja krivičnih sankcija zasniva se u prvom redu na shvatanju da izvršenje krivične sankcije poslije isteka određenog vremena od donošenja pravnosnažne sudske odluke, nije više kriminalno-politički opravdano. U praksi nije sporno da tokom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativno zastarijevanje izvršenja kazne i da nakn prekida izdržavanja kazne zatvora relativno zastarijevanje počinje ponovo da teče i to od dana prekida. Međutim, što se tiče pitanja dejstva apsolutne zastarjelosti u toku izvršenja kazne zatvora prisutna su dva stanovišta. Prema prvom stanovištu tokom izvršenja kazne teče apsolutna zastarjelosti izvršenja kazne. Suprotno stanovište polazi od toga da tokom izvršenja kazne ne teče aposlutna zastarjelosti izvršenja kazne. Drugo stanovište polazi od toga da početka izvršenja kazne ima značaj završetka toka zastarjelosti. Početkom izvršavanja kazne prestaju da teku svi rokovi pa i rok apsolutne zastarjelosti, jer se mijenja pravna situacija - počinje izvršenje kazne. Stoga ne treba uvijek uzeti da apsolutna zastarjelosti teče od dana kad je presuda postala pravnosnažna, iako to prividno proizilazi iz zakonskog teksta. Ima više slučajeva kad se promjenom pravne situacije završava tok jedne aposlutne zastarjelosti i počinje da teče novi rok. (npr. kod nepravog ponavljanja krivičnog postupka ili kod opozivanja uslovnog otpusta kada počinje novi rok, a proteklo vrijeme pojedinačnih kazni nema značaja osim ako do izricanja nove presude nije već nastupila zastarjelosti. Pristalice ovog stanovišta posebno ističu da se početkom izvršenja kazne završava tok zastarjelosti uopšte je ne mogu paralelno teći izvršenja i zastarjelosti izvršenja kazne. Ukoliko iz bilo kog razloga dođe do prekida izvršavanja kazne onda počinje novi rok pa od tog trenutka treba računati relativnu i apsolutnu zastarjelosti. Zajednička sjednica Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i pokrajina i Vrhovnog vojnog suda navedeni načelni stav zasniva na slijedećim razlozima: Istekom određenog vremena, koje je u zakonu određeno kao rok apsolutne zastarjelosti računajući od dana pravnosnažnosti presude, zastarijeva svako pravo države na izvršenje kazne, pa i ako je izvršenje kazne započeto. (član 99. stav 5. KZ SFRJ zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za izvršenje kazne). Pravnosnažno izrečena kazna gubi svoj smisao istekom određenog vremena, to je i osnovni motiv postojanja instituta zastarjelosti. pri tome treba poči od shvatanja da početak, trajanje i završetak izvršenja kazne imaju istu pravnu sadržinu, te da stoga ne mogu uzrokovati različite pravne efekte. Dakle, ako se izvršavanje kazne ne može započeti poslije isteka apsolutne zastarjelosti onda se izvršenje ne može ni nastaviti ako u toku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastarjelosti. Prema jezičkom tumačenju, navedena zakonska odredba, kazna se mora izvršiti unutar roka apsolutne zastarjelosti, kao što je to slučaj i sa krivičnim gonjenjem za čiju zastarjelosti je propisan zakonski tekst. Naime, što što se krivično gonjenje ne može nastaviti istekom roka aposlutne zastarjelosti tako se mora postupiti i sa izvršenjem kazne, jer zakon nije odredio neki drugi početak toka zastarjelosti, osim od dana kada je presuda postala pravnosnažna. Pored toga, ukoliko bi se prihvatilo suprotno stanovište koje polazi od toga da ne treba uvijek uzeti da apsolutna zastarjelosti teče od pravonsnažnosti presude, tada institut apsolutne zastarjelosti najčešće ne bi imao smisla, obzirom da u najvećem broju slučajeva apsolutna zastarjelosti ne bi nikada nastupila. U skladu sa iznijetim razlozima zajednička sjednica donijela je načelni stav izražen u dispozitivu. 22. Načelni stav br. 5/88 Kada javni tužilac u toku postupka odustane od optužbe protiv okrivljenog odgovornog lica, tako da ostane optuženo samo pravno lice ili ako sud nađe da do izvršenja privrednog prestupa nije došlo radnjom okrivljenog odgovorno g lica, to ne predstavlja zakonski razlog u smislu člana 56. stav 2. ZOPP za sprovođenje postupka samo protiv okrivljenog pravnog lica. Stoga u takvom slučaju treba optužbu protiv okrivljenog pravnog lica odbiti. Obrazloženje: U vezi sa primjenom odredbe člana 56. Zakona o privrednim prestupima (u daljem tekstu ZOPP - “Službeni list SFRJ”, broj 10/86), koja se odnosi na istitut jedinstvenosti privredno-kaznenog postupka protiv pravnog i odgovornog lica, u sudskoj praksi sporno je šta predstavja zakonske razloge u smislu stav 2. tog člana za odstupanje od pravila jedinstvenosti postupka. Jedno od takvih spornih pitanja je i pitanje korelacije odgovornosti odgovornog lica i pravnog lica, da i slučaj kada javni tužilac u toku postupka odustane od optužbe protiv okrivljenog odgovornog lica, tako da ostane optuženo samo pravno lice ili ako sud nađe da do izvršenja privrednog prestupa nije došlo radnjom optužbenog odgovornog lica, predstavlja zakonski razlog za sprovođenje postupka samo protiv okrivljenog odgovornog lica. U ovom spornom pitanju u sudskoj praksi postoje dva suprotna stanovišta: Po prvom stanovištu obaveza pokretanja i sporovođenja jedinstvenog postupka u smislu člana 56. stav 1. i 2. ZOPP protiv pravnog i odgovornog lica ne znači da pravno lice može biti oglašeno odgovornim i osuđeno, tek pod uslovom da okrivljeno odgovorno lice u istom postupku i za isti privredni prestup bude oglašeno odgovornim i osuđeno. Ovo stanovište polazi od toga da se materijalno-pravne odredbe ZOPP o odgovornosti pravnog i odgovornog lica (članovi 9,10. i 12) ne mogu razmatrati u međusobnoj vezi sa procesnom odrebom člana 56. ZOPP o jedinstvenosti postupka protiv pravnog i odgovornog lica. Ni jedna odredba ZOPP ne predviđa kao uslov za odgovornost pravnog lica, to da u istom privredno-kaznenom predmetu i za isti privredni prestup bude oglašen odgovornim i osuđeno i neko od odgovornih lica u tom pravnom licu. Stoga je po tom stanovištu za odgovornost pravnog lica dovoljno utvrđenje suda da je do privrednog prestupa došlo radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora nekog od odgovornih lica koja su sa okrivljenim pravnim licima udružila svoj radi ako ni jedno od tih odgovornih lica nije optuženo. Bilo bi naime, u suprotnosti sa utvrđenjem materijalne istine kada bi se u takvom slučaju, kada nije optuženo pravno odgovorno lice, oslobađalo od optužbe i pravno lice, ako je nesporno utvrđeno da je pravno lice, radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora nekog od odgovornih lica, izvršilo privredni prestup. Po drugom stanovištu kada javni tužilac u toku postupka odustane od optužbe protiv okrivljenog odgovornog lica, tako da ostane otuženo samo pravno lice, ili ako sud nađe da do izvršenja privrednog prestupa nije došlo radnjom optužbenog odgovornog lica, to ne predstavlja zakonski razlog, u smislu člana 56. stav 2. ZOPP za sprovođenje postupka samo protiv okrivljenog pravnog lica. Stoga u takvom slučaju treba optužbu protiv okrivljenog pravnog lica odbiti. Ovo stanovište polazi od toga da je institut jedinstvenosti privredno-kaznenog postupka protiv pravnog i odgovornog lica u tijesnoj vezi sa pitanjem osnova odgovornosti pravnog lica za privredni prestup i da se stoga procesna odredba člana 56. ZOPP o pokretanju i sprovođenju jedinstvenog postupka protiv pravnog i odgovornog lica mora razmatrati u vezi sa materijalno-pravnom odredbom člana 10. ZOPP o odgovornosti pravnog lica. Ne može se odgovornost okrivljenog pravnog lica utvrđivati bez odgovornosti okrivljenog odgovornog lica (osim ako postoje za to zakonski razlozi) pa se stoga okrivljeno pravo lice ne može oglasiti odgovornim za privredni prestup nije došlo radnjom odnosno propuštanjem dužnog nadzora od strane optuženog odgovornog lica, već nekog drugog, neidentifikovanog, odnosnog lica u pravnom licu. Pokretanje i sprovođenje postupka samo protiv pravnog lica, kada postoje za to zakonski razlozi, predstavlja izuzetak od pravila jedinstvenosti privredno-kaznenog postupka protiv pravnog i odgovornog lica, a izuzeci se moraju uvijek a pogotovo u kaznenom pravu restriktivno tumačiti. To što je javni tužilac optužio pogrešno odgovorno lice, ne može predstavljati zakonski razlog za sprovođenje postupka samo protiv pravnog lica. Bilo bi nelogično da bi nesporno bio narušen princip jedinstvenosti privredno-kaznenog postupka, kada zbog toga što se nije moglo utvrditi odgovorno lice u pravnom licu javni tužilac optuži samo pravno lice, a da taj princip ne bi bio povrijeđen, ako bi javni tužilac u toku glavnog pretresa sa istih razloga odustao od optužbe protiv odgovornog lica, tako da bi ostalo optuženo samo pravno lice. Izmjenama i dopunama ZOPP iz 1985. godine mijenjane su i odredbe koje se odnose na pokretanje i sprovođenje jedinstvenog privredno-kaznenog postupka. Ove izmjene nisu samo tehničko-redakcijskog karaktera, već su i suštinske, jer je sužena mogućnost za samostalno vođenje postupka protiv okrivljenog pravnog lica, a osnovna intencija ove izmjene (kako je to i navedeno u obrazloženju predloga zakona) bila je da se jasnije izrazi princip jedinstvenosti postupka protiv pravnog i odgovornog lica. Stoga ako javni tužilac u toku glavnog pretresa odustane od optužbe protiv odgovornog lica tako da ostane optuženo samo pravo lice ili ako sud naše da javni tužilac nije optužio pravno odgovorno lice, ne postoje procesno-pravne pretpostavke za donošenje osuđujuće presude u odnosu na pravno lice. U takvom slučaju treba optužbu protiv pravnog lica odbiti. To naravno važi samo ako ne postoji neki drugi zakonski razlog da se može postupak sprovesti i okončati osuđujućom presudom samo protiv pravnog lica (npr. kada se ustanovi da je do privrednog prestupa došlo radnjom ili propuštanjem dužnog nadzora od strane organa upravljanja - član 10. ili ako je okrivljeno odgovorno lice postupalo po naređenju drugog odgovornog lica - član 14. ZOPP itd). Cijeneći iznijete razloge u prilog prvog i drugo stanovišta, zajednička sjednica većinom glasova usvojila je naprijed navedeni načelni stav koji predstavlja prihvatanje drugog stanovišta. ZAKLJUČCI USVOJENI NA SAVJETOVANJU PREDSTAVNIKA KRIVIČNIH ODJELJENJA SAVEZNOG SUDA, REPUBLIČKIH I POKRAJINSKIH VRHOVNIH SUDOVA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA, 18. MAJA 1988. GODINE 23. Zaključak br. 1/88 Vrijednost nabavljenih mašina za potrebe jedne konkretne OOUR, u slučaju da ne mogu da budu uključene u proces proizvodnje zbog njihove nefunkcionalnosti za potrebe iste OOUR, iako inače funkcionalne za druge OOUR, zbog čega mogu i da se prodaju ne predstavlja običnu (stvarnu) štetu u krivično-pravnom smislu. 24. Zaključak broj 2/88 Kada optuženi krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlašćenja pribavi protivpravnu imovinsku korist preko 5.000 dinara, a drugim radnjama zloupotrebe položaja ili ovlašćenja pribavi samo kakvu drugu korist (sebi ili drugome) ili drugome nanese kakvu štetu, sve te radnje optuženog treba pravno ocijeniti kao jedno krivično djelo pljačke, a ne uz to još i kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja, kao posebno krivično djelo iz stava 1. tog zakonskog propisa. 25. Zaključak broj 3/88 1. Iz više krivičnih djela sitne krađe, utaje ili prevare ne može se konstruirati produženo krivično djelo krađe, utaje ili prevare sabiravnjem iznosa pribavljene protivpravne imovinske koristi iz pojedinih sitnih djela iako ukupan iznos te koristi prelazi 50.000 dinar a. 2. Ako su sitna djela krađe, utaje ili prevare kojima je pribavljena protivpravna imovinska korist preko 50.000 dinara, izvršena u takvom vremenskom kontinuitetu da predstavljaju jednu prirodnu cjelinu, radiće se o produženom krivičnom djelu sitne krađe, utaje ili prevare. 26. Zaključak broj 4/88 Izdavanjem mjenice koja je nenaplativa u namjeri da se na taj način pribavi roba ili neka druga imovinska korist čini se krivično djelo prevare ako povjerilac ne zna da je mjenica nenaplativa. Kada izdavalac i primalac mjenice koja je izdata kao instrument osiguranja plaćanja znaju da je ona nenaplativa, odgovorno lice u organizaciji udruženog rada ili u drugom društvenom licu koje po tom osnovu isporuči robu ili izvrši drugu uslugu ili na drugi način pribavi drugoj organizaciji udruženog rada ili drugom društvenom pravnom licu kakvu imovinsku korist, čini krivično djelo zloupotrebe ovlašćenja u privredi, eventualno neko drugo krivično djelo protiv privrede, dok se odgovornost izdavača mjenice utvrđuje po opštim odredbama o podstrekavanju ili pomaganju. U Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 3. iz 1988. godine na strani broj 6 u sentenci broj 4., u pretposlednjem redu potkrala se gređka, tako da umjesto riječi “ne mora dokazati” treba da stoji “ne može dokazivati”. 27. Član 256. stav 1. Zakona o udruženom radu - tekst prije novele Osnovna organizacija udruženog rada organizovana od dijela osnovne organizacije koja i nad aje postoji, solidarno odgovara za obaveze kje je osnovna organizacija iz koje je izdvojena preuzela prije upisa organizovanja nove osnovne organizacije u sudski registar

Prema odrebdbi člana 256. stav 1. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 53/76) nova osnovna organizacija koja je organizovana od dijela jedne osnovne organizacije solidarno odgovara za obaveze osnovne organizacije kod koje je organizovana, ako su obaveze nastale do upisa u sudski registar organizovanja nov e osnovne organizacije.

Kako je nesporno da je tuženi organizovan od dijela OOUR -a Poljoprivredni institut, a obaveza je nastala prije upisa tuženog u sudski registar, tuženi je solidarno odgovoran za ovu obavezu sa OOUR Poljoprivredni institut.

Pogrešno je shvatanje prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti citirana odredba ZUR -a, jer, kako se navodi u obrazloženju pobijane presude, OOUR Poljoprivredni institut, koji je prema navodima tužioca, odgovoran za nastalu štetu zbog neurednog ispunjenja ugovorne obaveze, još i danas postoji zajedno sa OOUR Voćni rasadnik od koje tužilac potražuje naknadu štete.

Propis člana 256. stav 1. ZUR -a je nedvosmislen i on podrazumijeva situaciju kada je od dijela postojeće OUR osnovana nova OOUR a ranije nastavila da postoji. Taj propis konstituiše solidarnu odgovornost novoorganizovane OOUR sa OOUR koji ostaje. Kada bi se prihvatilo rezonovanje prvostepenog suda ne bi bio jasno s kim to novoorganizovana OOUR solidarno odgovara.

Za obaveze osnovne organizacije od koje su nastale dvije ili više novih organizacija (to je situacija kada je dotadašnja OOUR prestala postojati) solidarno odgovaraju novoorganizovane OOUR, no ta odgovornost je propisana članom 257. ZUR -a, dok se prethodni član odnosi upravo na situaciju kakva je konkretna.

U smislu člana 4 38. stav 1. Zakona o udruženom radu, organizaciju udruženog rada zastupa i predstavlja inokosni poslovodni organ ili predsjednik kolektivnog poslovodnog organa, ako statutom ili drugim samoupravnim opštim aktom nije drukčije određeno, a u smislu stava 3. istog člana, zastupnik je ovlašten da u ime organizacije udruženog rada u granicama svojih ovlaštenja, zaključuje i ugovore. Stavom 4. ovog člana predviđeno je da se statutom ili drugim samoupravnim opštim aktom mogu ovlašćenja zastupnika ograničiti na zaključivanje određenih ugovora, odnosno može se odrediti da zastupnik zaključuje ugovore samo uz saglasnost određenih organa ili zajedno sa određenim organom organizacije udruženog rada, ali se, u smislu stava 5. člana 438. ZUR -a, ta ograničenja da bi djelova la prema trećim licima, moraju upisati u sudski registar.

Tuženi i ne spori da je njegovog prednika u vrijeme zaključenja ugovora zatupao direktor, a ne tvrdi da bi eventualna ograničenja u zastupanju bila upisana u sudski registar, niti osporava da je tužilac bi savjestan (nije znao da direktor nema odobrenje savjeta radne zajednice da zaključi ugovor), pa zaljučeni ugovor vezuje ugovorne stranke.

U smislu člana 22. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, društvena pravna lica u zasnivanju obligacinog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom i drugim opštim aktima, ali u smislu stava 2. ovog člana, ugovor koji je zaključen i suprotno tim aktima, ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili morala znati. Tuženi nije dokazao da je tužilac znao odnosno morao znati da direktor prednika tuženog postupka mimo ovlaštenja (pošto se polazeći od interesa pravnog prometa i normalnog ponašanja učesnika u obligacionim odnosima savjesnost saugovarača pretpostavlja, ugovorna strana koja se poziva na nesavjesnost ugovornog partnera, mora tu tvrdnju dokazati).

Tužilac tvrdi da je obavještenje koje mu je dao tuženi, netačno, pa u ovakvom ponašanju tuženog nalazi postojanje prevarne radnje, usljed koje je doveden u zabludu.

Pravo preče kupnje na nekretninama je regulisano Zakonom o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH, broj 38/78). U odredbama tog zakona nije predviđeno da na nekretninama (zemljištu) koje se u isključivom vlasništvu pojedinca postoji pravo preče kupnje u korist eventualnog ranijeg suvlasnika ili srodnika, bez obzira na bliskost srodstva. Polazeći od toga tužilac ka o prodavac nije imao obavezu da u konkretnom slučaju šalje ponudu svome bratu da želi prodati svoju parcelu “Dolina”, ali je, nezavisno od toga, imao namjeru da pomenutu parcelu proda trećem licu pošto njegov brat odbije kupovinu.

Okolnost da nižestepeni sudovi u svojim presudama nisu dali dovoljne i valjane razloge o tome da li je tuženi netačnim prikazivanjem činjenica doveo tužioca u zabludu, pa je pod dejstvom zablude došlo do zaključenja ugovora, je manjkavost koja ima karakter bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku. Prigovor da pod okolnostima koje ističu tužilac nije ni mogla nastupiti pravno relevantna zabluda, nije u skladu sa odredbom iz člana 65. Zakona o obligacionim odnosima jer se poništenje ugovora može tražiti ako je neko pod djejstvom zablude naveden na zaključenje ugovora, makar se i ne radilo o zabludi koja se odnosila na bitno svojstvo predmeta ugovora ili svojstvo lica sa kojim se stupa u ugovorni odnos, što se tretira kao tzv. bitna zabluda koju ima u vidu član 61. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Imajući u vidu prednja činjenična utvrđenja, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je pomenuti ugovor o poklonu zaključen u namjeri da se onemogući iseljenje tuženog iz stana u društvenoj svojini, primjenom člana 13. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH” broj 14/84), prema kome je nosilac stanarskog prava koji ima ili stekne u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima neko drugi nije stekao stanarsko pravo, dužan da se sa korisnicima stana iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva. Prvostepeni sud utvrđuje da takva namjera proizilazi iz činjenice da je ugovor o poklonu sklopljen neposredno nakon donošenja rješenja nadležnog opštinskog stambenog organa, kojim je određeno da se tuženi iseli iz stana u društvenoj svojini, pa je pravilno primijenio materijalno pravo, razmatrajući pravnu valjanost zaključenog ugovora o poklonu obzirom na pobude iz kojih je ugovor sklopljen. Prema članu 53. stav 2. zakona o obligacionim odnosima, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da sklopi ugovor, a druga ugovorna strana znala ili morala znati za takvu nedopuštenu pobudu, ugovor će biti bez pravnog učinka, a prema članu 52. stav 3. istog zakona, ugovor bez naknade nema pravni učinak i kada druga ugovorna strana nije znala da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku ugovaratelja. Prema tome, polazeći od pobude tuženog da zaključenjem ugovora o poklonu onemogući da bude iseljen iz stana u društvenoj svojini, takav ugovor je bez pravnog učinka bez obzira da li je poklonoprimac znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku tuženog da kao poklonodavac zaključi predmetni ugovor.

Nižestepeni sudovi su zbog pogrešnog pravnog stava propustili utvrditi da li su prednika tužiteljica i tuženi svojim ponašanjem odustali od zaključenog pismenog sporazuma između ostalog i time što prednica tužiteljica nije povukla tužbu u ovoj pravnoj stvari (mada je u pismeno sporazumu navedeno da će to učiniti) već nastavila parnicu, a tuženi izričito na ročištu za glavnu raspravu izjavio da ga pismeni sporazum ne veže i da je imovinu koja je po sporazumu pripada prednici tužiteljice otuđio ugovorom o poklonu. Pri tome treba imati u vidu da se raskid ovog ugovora može učiniti i neformalnim sporazumom, pogotovo ako ugovarači nisu ni djelimično izvršili ugovor, te da se izjava volje u tom smislu može izraziti i ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može izvesti zaključak o njezinom sadržaju (član 68. Zakona o obligacionim odnosima).

Tužilac je kupio automobil u SR Njemačklj, kratko vrijeme prije nego što je umro otac tuženog koji je duže vrijeme radio u SR Njemačkoj, pa je tuženi, po nagovoru tužioca, pomenuto vozilo prijavio kao zaostavštinu svoga oca, što je konstatovano i u rješenju opštinskog suda kojim je raspravljena zaostavština, nakon čega je vozilo uvezeno u Jugoslaviju, bez plaćanja carine, a zatim je, po otkrivanju ove, očito nedozvoljene transakcije, uslijedilo oduzimanje vozila. kao naknadu što je pristao da u zaostavštinu iza oca prijavi i vozilo koje je kupio tužilac, kao i naknadu vezanu za uvoz vozila (odlazak u SR Njemačku), tužilac je isplatio tuženom 13.000 DM.

Iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi izveden je zaključak da su stranke zaključile ugovor koji se svo di na obavezu tuženog da će na nelegalan način (izigravanjem pozitivnih propisa) pomoći tužiocu da, bez plaćanja carinskih dažbina, uveze teretni automobil, a tužilac je za tu uslugu platio naknadu. Ovakav pravni posao je ništav, jer je zaključen radi izbjegavanja plaćanja carine.

Posljedica ništavosti ugovora su propisane u članu 104. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovno je pravilo da svaka stranka vrati dugoj što je primila na osnovu ništavog ugovora. Primijenjeno na konkretni slučaj značilo bi da je tuženi trebao vratiti tužiocu 13.000 DM. Obzirom na to ne može se prihvatiti pravilnim stanovište izraženo u razlozima nižestepenih presuda da nastali spor treba razriješiti sa stanovišta pravila o sticanju bez osnova, tj. po odredbi iz člana 211. Zakona o obligacionim odnosima po kojoj se lice koje izvrši isplatu, a zna da to nije bio dužan učiniti lišava prava da traži vraćanje tako plaćenog novčanog iznosa.

Od pravila izraženog u članu 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, da se u slučaju ništavosti ugovora vrši restitucija davanja koja su učinjena u ispunjenju obaveze iz ništavog ugovora, postoje izuzeci predviđeni u članu 104. stav 2. navedenog zakona. U slučaju kada je ugovor ništav zbog toga što je protivan prinudnom propisu ili moralu socijalističkog samoupravnog društva, sud može odlučiti da druga strana ono što je primila preda opštini.

Ugovor od 11. oktobra 1985. godine između stranaka nije zaključen u prisutnosti svjedoka koji bi se potpisali na ugovoru, pa ostaje da se punovažnost ovog ugovora ispita obzirom na realizaciju obaveze iz tog ugovora. nižestepeni sudovi su se bavili tim pitanjem i ispravno zaključuju da ugovor od 11. oktobra 1985. godine nije izvršen u pretežnom dijelu. Naime, tužiteljica kao prodavac nekretnina izvršila je obavezu iz ugovora time što je tuženom kao kupcu predala u posjed predmetne nekretnine, a tuženi je islatio djelimično cijenu iz ugovora time što je tužiteljici platio 300.000 dinara (15 pošto iznosa koji činu ukupnu cijenu). Polazeći od toga nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da ugovor o prodaji nije izvršen u pretežnom dijelu.

Pri tome treba istaknuti da nije od uticaja prigovor iz revizije tuženog da prema zaključenom ugovor njegova obaveza za isplatu cjene nije još dospjela, jer se utvrđenje izvršenja ugovornih obaveza vrši u cilju ocjene da li je ugovor punovažan ili ne neovisno od toga što je u konkretnom slučaju među strankama ugovorena klauzula da kupac izvrši isplatu cijene tek nakon što stranke zaključe pismeni ugovor sa ovjerom potpisa u sudu i takav ugovor provedu u zemljišnoj knjizi.

Obzirom da između stranaka nije zaključen ugovor koji proizvodi pravno dejstvo, tužiteljica je kao vlasnik ovlaštena tražiti povraćaj nekretnina koje je predala u posjed tuženom, jer nedostaje valjan pravni osnov po kome te nekretnine tuženi drži u posjedu. Bez značaja je okolnost da je tuženi nakon što je ove nekretnine primio u posjed, izvršio određene popravke stambene zgrade, već to može biti predmet posebnog obligaciono-pravnog zahtjeva tuženog da mu tužiteljica naknadi izdatke za učinjene popravke zgrade.

Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je idealni suvlasnički dio tuženog M.S. u spornim poslovnim prostorijama mogao biti predmet ugovora o prodaji, pa je s obzirom na to s razlogom odbijen zahtjev tužioca upravljen na utvrđenje da je ugovor o prodaji u cijelosti ništav. Nije od značaja činjenica koju tužilac ističe u reviziji da sporne poslovne prostorije nisu posebno evidentirane u zemljišnoj knjizi (zk.ul.br. 753 KO). Posadašnjem ustrojst vu zemljišne knjige ne postoji tehnička mogućnost da se dio zgrade, bio on stan, ili poslovna prostorija, posebno evidentira u zemljišnoj knjizi. To pitanje je riješeno uvođenjem posebne zemljišne knjige, koja nosi oznaku “Etažna svojina” predviđena u odredbama člana 19 -28. zakona o svojini na dijelovima zgrada (“Službeni list SRBiH”, broj 35/77), odnosno kroz zradu katastra nekretnina, kako je to sada predviđeno po Zakonu o premjeru i katastru nekretnina (“Službeni list SRBiH”, broj 22/84), ali to ne znači da se određena poslovna prostorija koja nije upisana u knjigu “Etažna svojina”, ne može tretirati kao zasebna nepokretnost u svojini građana. To svojstvo poslovnoj prostoriji dato je u članu 2. stav 2. Zakona o pravu svojine na poslovnim zgradama i prost orijam (“Službeni list SRBiH”, broj 23/79).

Presudama nižestepenih sudova kojima se utvrđuje valjanost ugovora o prodaji idealnog dijela poslovne prostorije, a istovremeno taj ugovor poništava u dijelu kojim se na tužene kao kupce prenosi fizički odijelje ni dio tih prostorija, nije narušen identitet ugovora, kako to pogrešno tužilac ističe u reviziji.

Sporne nekretnine su, neovisno od stanja prikazanog u zemljišnoj knjizi, neizgrađeno građevinsko zemljište. takvo stanje je bilo iu vrijeme zaključivanja ugovora o prodaji na koji se pozivaju tužioci. Zaključak nižestepenih sudova o ovoj činjenici zasniva se, između ostalog, i na iskazima samih tužilaca koji su izjavili da u vrjeme zaključivanja ugovora o prodaji nije postojao mlin kao objekat.

U ovakvoj situaciji mora se konstatovati da je prestalo trajno pravo korištenja na sporno građevinskom zemljištu upisano u korist ranijih vlasnika, od kojih su tužioci kupili te nekretnine. Ostalo je samo tzv. privremeno pravo korištenja zemljišta, a ono se u smislu člana 8. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH 2, broj 13/74), koji je bio na snazi uvrijeme zaključivanja ugovor, a nije moglo prenijeti na drugo lice, izuzimajući određen krug bliskih srodnika pobrojanih u članu 10. navedenog zakona, kojem tužioci pripadaju.

Pravilno je rezonovanje nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za sticanje prava vlasništva na stambenoj zgradi, odnosno na jednoj trećini dijela stambene zgrade, jer je u ugovoru o prodaji izričito navedeno da zgrada nije predmet prodaje i da tužena i dalje ostaje suvlasnik sa 1/3 dijela stambene zgrade. U vrijeme zaključenja navedenog ugovora o prodaji bilo je moguće otuđiti zemljište bez zgrade (član 6. stav 1. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada).

Kao pravni osnov za upis prava vlasništva na navedenom objektu ne može poslužiti ni molba za uknjižbu odnosno klauzula na toj molbi, na koju se poziva revident. Klauzula na molbi za upis “ da je predmet nagodbe i kuća koja je izgrađena na k.č. 67/2” nema karakter dopune ugovora o prodaji nekretnina zaključenog 22. jula 1959. godine, jer ta klauzula ne sadrži cijenu zgrade, odnosno jedne trećine zgrade, kao jedan od bitnih elemenata ugovora.

Izjava data na molbi za zemljišno knjižni upis ne bi mogla poslužiti kao valjan osnov za upis prava vlasništva na spornim nekretninama ni u smislu pravnog pravila iz paragrafa 37. i 39. bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama, jer potpis prodavateljice - tužene nije ovjeren od strane suda.

Navedena klauzula ne može se shvatiti ni kao objašnjenje ugovora, jer je u ugovoru na jasan i određen način navedeno da jedna trećina zgrade nije predmet prodaje i da tužena i dalje ostaje suvlasnik na tom dijelu zgrade.

Uobičajeno je da se kod identifikacije nekretnina u pravnom prometu, umjesto detaljnog opisa nekretnina koristi samo podatak o broju katastarske čestice pod kojim je ta nekretnina registrovana u katastru i zemljišnoj knjizi. Tako je postupljeno i kod zaključivanja poravnanja u predmetu Okružnog suda M. broj G. 70/58 u kome je naznačeno da Opština G. priznaje tuženima pravo vlasništva, pored ostalih i na kč.br. 311/2 iz zk.ul.br. 1051 KO S., a kako se u zemljišnoj knjizi pod navedenim brojem vodi sporna zgrada i kućno dvorište u površini od 450 m2 neprihvatljivo je tumačenje izraženo u reviziji tužiteljice da je zaključenim poravnanjem tuženima priznato pravo vlasništva samo na “kućnom dvorištu”, a ne i na spornoj zgradi.

Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima uređuje osnove stvar ne služnosti, ne upuštajući se u bliža određenja. Obzirom na to nije ni moguće izravnom interpretacijom odredaba pomenutog zakona naći odgovor na pitanje da li pravo služnosti pješačke staze isključuje i pravo tjeranja ručnih kolica.

Potpun odgovor na to pitanje daju pravila imovinskog prava u paragrafima 477. i 492. bivšeg OGZ -a, čija primjena, zbog očite pravne praznine u regulisanju ove materije kroz pozitivne zakonske propise dolazi u obzir na odrnosu odredaba Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (“Službeni list FNRJ”, broj 84/46). U paragrafu 477. OGZ probrojane su osnovne poljske služnosti među kojima je i pravo služnosti puta razvrstano u tri zasebne grupe i to pravo “ić i pješice”, pravo “goniti živinu” i pravo “voziti se kolima”. U paragrafu 492. OGZ -a detaljnije je normirano šta sadrže pojedina od navedenih prava služnosti puta, pa se tako za služnost “ići pješice” na ovom mjestu navodi da se pod tim podrazumijeva “pravo hodati po toj stazi, dati se po njoj nositi od ljudi i na ljude tuda k sebi puštati”. Odmah zatim se uređuje i pravo progona životinja, pa se navodi da to pravo u sebi uključuje i pravo služiti se ručnim kolicima.

Polazeći od navedenih pravnih pravila o obimu pojedinih prava služnosti puta, u kojima je na jasan način izraženo da pravo staze u sebi ne uključuje i pravo progona stoke, nema razloga da se takvo rješenje ne primjeni i u našoj sudskoj praksi, jer iz činjenice da se ručna kolica mogu opteretiti stvarima čiji gabarit prelazi širinu pješačke staze, normalno je da može doći do zadiranja u prostor poslužnog dobra preko granica koje opterećuju služnost pješačke staze.

Polazeći od utvrđenja da u prvostepenom postupku protiv - predlagatelj nije osporavao pravo predlagatelja na naknadu za eksproprisanu ljetnu kuhinju, kao i da je vještačenje m utvrđeno da je taj objekat postojao na dan 15. februara 1968. godine, drugostepeni sud je zaključio da predlagatelju pripada pravo na naknadu za opisani objekat i žalbu predlagatelja odbio.

Međutim, odredbom člana 67. stav 1. prečišćenog teksta, Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 12/87) propisano je da ako se ekspropriše zgrada ili poseban dio zgrade koji su izgrađeni bez odobrenja nadležnog organa, raniji vlasnik nema pravo na naknadu za takvu nepokretnost. Ranijem vlasniku pripada pravo da može porušiti zgradu i odnijeti materijal od te zgrade u roku koji odredi nadležni organ, a odredbom stava drugog iste zakonske odredbe propisano je da, izuzetno od prednjeg, vlasnik stambene zgrade, ili posebnog dijela stambene zgrade, izgrađene do 15. februara 1968. godine u kojoj stanuje sam ili sa članovima porodice, ima pravo na naknadu za tu zgradu ili posebni dio zgrade, kao i na obezbjeđenje odgovarajućeg stana.

Prema tome iz citirane zakonske odredbe proizilazi da samo vlasnik stambene zgrade ili posebnog dijela stambene zgrade izgrađenih bez odobrenja nadležnog organa u kojoj stanuje on sam ili sa članovima porodice, ima pravo na naknadu, te budući je citirana zakonska odredba prinudnog karaktera (ius cogens), koja se mora primijeniti bez obzira na volju stranaka, to se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ispravno ukazuje da je kod sadašnjih činjeničnih utvrđenja pogređno primijenjeno materijalno pravo u dijelu nižestepenih rješenja kojim je predlagatelju određena naknada za eksproprisanu lje tnu kuhinju i druge sporedne objekte u odnosu na koje bi mu pripadalo pravo na naknadu samo pod pretpostavkom da je kao vlasnik koristio za svoje stanovanje ili stanovanje članova svoje porodice te objekte, odnosno stambenu zgradu kojoj ti objekti prema svojoj građevinskoj namjeni pripadaju. Naime, pravo na opisanu naknadu, pod ostalim zakonskim propisanim uslovima, predlagatelju bi pripadalo samo ako bi se utvrdilo da mu pripada pravo na naknadu za eksproprisani stambeni objekat, a u tom dijelu nižestepeni sudovi još nisu donijeli pravosnažnu odluku.

U konkretnom slučaju rješenjem Skupštine opštine, Z.od 18. juna 1979. godine preuzeto je iz posjeda protivnika predlagača pored ostalog i zemljište kč.br. 601 u površini od 1.640 m2 i kč.br. 602 u površini od 1.686 m2 (za ovo zemljište je ranije utvrđena naknada). sa zasadama i šupom.

Kako u ovom rješenju, nije navedeno da se na preuzetom zemljištu nalazila i koliba, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu, kada su pobijanim rješenjem utvrdili naknadu samo za zasade i šupu, a odbili prijedlog protivnika predlagača da se utvrdi da li je na navedenom zemljištu bila i koliba.

IZ ovih formulacija proizilazi da su stranke (ako je tuženi ove uslove prihvatio) ugovorile rok plaćanja na 30 dana bez kamata ili 90 dana uz ugovornu kamatu od 52 pošto godišnje, počev od tridesetog dana, s tim da je krajnji rok dospijeća potraživanja 90 dana, koji odgovara momentu dospijeća mjenice za naplatu, sve počev od dana nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa.

Ovako ugovaranje roka dospijeća tražbina čije je plaćanje obezbijeđeno mjenicom sa rokom dospijeća 90 dana, nije nedopušteno ni sa stanovišta odredaba Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava.

Jedan od posebnih imenovanih ugovora je i poravnanje (član 1089. do 1098. Zakona o obligacionim odnosima). U članu 1094. Zakona o obligacionim odnosima je propisano da se zbog prekomjernog oštećenja ne može tražiti poništenje poravnanja, pa s obzirom na to ne može se prihvatiti prigovor iz revizije da su nižestepeni sudovi pogriješili kada prilikom odlučivanja o zahtjevu tužioca za naknadu štete nisu uzeli u obzir činjenicu da je zaključivanjem poravnanja o naknadi štete došlo do prekomjernog oštećenja na strani tužioca.

Tužilac u žalbi ističe da je njegova tražbina nastala iza otvaranja postupka redovne likvidacije nad njim, koji je kasnije pretvoren u stečajni postupak, a na istinitost ovih navoda upućuje i sadržaj isprava u spisu.

U smislu člana 208. stav 1. naprijed spomenutog zakona, odredbe tog zakona koje se odnose na pravne posljedice otvaranja postupka stečaja primjenjuju se i na postupak redovne likvidacije, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

U smislu člana 156. navedenog zakona, koji se primjenjuje i u postupku redovne likvidacije, pošto ga zakon ne izuzima, potraživanja od stečajnog (dakle, i likvidacionog) dužnika koja su nastala prije dana otvaranja postupka stečaja (redovne likvidacije) ne mogu se prebiti sa potraživanjem stečajne (likvidacione) mase koje je nastalo poslije dana otvaranja tog postupka.

Ovakvim postupkom tužioca opomenut je tuženi na plaćanje glavnog duga, a time što mu je vraćena nenaplaćena mjenica jasno mu je stavljeno do znanja da neće biti ni realizovana, pa da ne postoji opasnost od dvostruke naplate. Nije postojala potreba za amortizacijom mjenice (ova nije nestala - član 90. Zakona o mjenici), a tuženi je morao biti svjestan da je prestala mogućnost naplate mjenice na način regulisan članom 18. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, pa se ne može prihvatiti da je glavno potraživanje dospjelo tek danom pravosnažnosti presude kojom je dosuđeno.

Ako se i prihvati da je tužilac zato što je svojim greškama onemogućio naplatu mjenica na dan dospijeća, pao toga dana u povjerilačku docnju, ova je prestala kada je opomenuo tuženog na plaćanje i dao mu dokaze da ne može doći do dvostruke naplate (analogna primjena člana 324. stav 2. ZOO).

Tužilac je ovu mjenicu prije dospijeća za naplatu indosirao na tuženog (trasanta), radi pokrića svojih dugova prema tuženom, što je moguće u smislu člana 10. stav 3. Zakona o mjenici. U smislu člana 10. stav 3. Zakona o mjenicu. U smislu člana 16. stav 2. Zakona o obezjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, trasant je ovlašten da mjenicu datu radi obezbjeđenja plaćanja otkupi prije roka dospijeća, dakle, da je na taj način isplati. Članom 10. stav 3. Zakona o mjenici dato je pravo trasanta da mjenicu i dalje indosira, ali je to izričito zabranjeno kod mjenica datih radi obezbjeđivanja plaćanja između korisnika društvenih sredstava, što znači da se mjenično potraživanje definitivno gasi, kada indosiranjem mjenično potraživanje bude preneseno na trasanta.

Polazeći od navedenih zakonskih propisa i obavljenih transakcija sa mjenicom, mora se zaključiti da je između tužioca i tuženog došlo do kompenzacije (prebijanja) i uzajamnih potraživanja u času kada je tužilac na tuženog indosirao (prenio) mjenicu, jer su se tim časom ugasile uzajamna potraživanja do iznosa mjenične svote, pa čak i ona koja bi dospjela iza tog datuma (stranke su se ovom transtakcijom složile da skrate rok dospijeća.

Kako je rok isporuke bio 15. oktobar 1980. godine a prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova tuženi nije isporučio kupljeno vozilo, jer istim nije raspolagao, tužilac je po proteku navedenog roka, nakon doplate razlike u cije ni od 36.030 dinara, od tuženog preuzeto drugo vozilo marke “Zatava 101 confort”, a zatim je prvobitnim tužbenim zahtjevom zatražio da sud obaveže tuženog da mu vrati razliku u cijeni, jer da to za njega predstavlja štetu, dok je preciziranim tužbenim zahtjevom zatražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 94.895, dinara, sa 7,5 zateznih kamata, obrazloživši da je uplatu izvršio u deviznim sredstvima, te stoga tuženi u obavezi da mu štetu naknadi prema kursu u vrijeme preciziranja zahtjeva (7. novembra 1984. godine).

Polazeći od opisanih činjeničnih utvrđenja, nižestepeni sudovi su osnovano zaključili da je na taj način tužilac prihvatio poziv tuženog da umjesto ugovorenog preuzme drugi tip vozila (Zastava 101 confort) uz nadoplatu iznosa od 36.030 dinara, dakle, da su stranke sporazumno odredile da se ranije zaključenim ugovorom preuzeta obaveza tuženog zamijeni novom koja ima različit predmet (u pitanju je drugi tip vozila) i cijenu, te da su se otuda u potpunosti ispunili uslovi iz člana 348. Zakona o obligacionim odnosima za prenos (novaciju).

Ovaj propis se, međutim, primjenjuje samo u slučaju regresa prema štetniku po osnovu subrogacije u prava osiguranika do visine izvršene isplate naknade po osnovu ugovora o osiguranju (član 939. ZOO), kako proizilazi iz stipul acije same zakonske odredbe, i to u slučaju postojanja ugovora o osiguranju, što je vidljivo i iz nadnaslova člana 380. ZOO “Rokovi zastarjelosti kod ugovora o osiguranju”.

U konkretnom slučaju nije ni zaključen ugovor o osiguranju, niti je oštećeni kome je tužiteljica isplatila naknadu štete, osiguranikveć tužiteljica ostvaruje pravo na regres prema tuženoj po posebnom zakonskom ovlašćenju, baš zbog toga što tužena nije zaključila ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete prouzrokovane trećim licima upotrebom motornog vozila, pa nema uslova za primjenu člana 380. stav 6. ZOO.

Obaveza je nastala po isteku tri godine od potpisivanja ugovora, jer u tom roku tuženi nije predao stan, a visina ove obaveze ne može se mijenjati zbog promjene cijene stana nakon dospijeća novčane obaveze, iz razloga što je po isteku roka od tri godine od zaključenja ugovora tuženi dugovao samo ugovorenu novčanu naknadu koja je u momentu nastanka bila odrediva, a po načelu monetarnog nominalizma (član 394. Zakona o obligacionim odnosima), kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je obavezan da isplati onaj broj novčanih jedinica na koje ta obaveza glasi, izuzev ako zakon nije drukčije odredio. Prema tome, u konkretnom slučaju je u pitanju ugovorena visina naknade štete (tj. tržišna vrijednost novog stana u momentu nastanka novćane obaveze na naknadu štete), pa je zato pravilan stav izražen u drugostepenoj presudi da tužiocu ne pripada pravo na obeštećenje saglasno odredbama člana 262. stav 4., 266. i 269. u vezi sa članom 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kao što tužilac zahtijeva.

Nije osnovan revizijski prigovor da je prilikom donošenja prvostepene i drugostepene presude uslijedila pogrešna primjena materijalnog prava, koju revident vidi u tome što su povrijeđena pravila o utvrđivanju visine naknade štete predviđena odredbama člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (tj. pravilo da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada zakon određuje što drugo), a što po njegovom mišljenju znači i povredu načela ekvivalencije (član 15. citiranog zakona). Naime odredbom člana 20. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da učesnici mogu svoj obligacioni odnos urediti drukčije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe zakona, ili iz njenog smosla ne proizlazi šta drugo. kako odredbama člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ne predstavlja kogentnu normu, to su stranke bile ovlaštene da ugovorom drugačije regulišu visinu naknade štete.

Zato, kada su stranke ugovorom o prodaji stana utvrdile da će prodavac, ukoliko u ugovorenom roku ne preda kupcu stan, biti dužan da naknadi štetu u visini tržišne vrijednosti novog stana iste površine prema cijenama u vrijeme kada je stan trebao predati, kupac ne može zahtijevati naknadu po cijenama novog stana u vrijeme presuđenja.

Pošto je tužilac nedvosmislenim očitovanjem stavio do znanja tuženom da neće platiti razliku u cijeni, tuženi je vratio tužiocu iznose koje je on uplatio na ime kupovne cijene i time se faktički deklarisao da jednostrano raskida zaključeni ugovor.

Kada bi se kod presuđenja nastalog spora uzela u obzir samo naprijed izložena činjenična utvrđenja, moglo bi se prihvatiti pravilnim stanovište tuženog da je do povećanja cijena vozila došlo iz objektivnih razloga prije isteka roka u kome je tuženi bio obavezan da tužiocu isporuči kupljene automobile, pa bi tuženi imao šravo zahtijevati od tužioca razliku u cijeni. Odbijanje tužioca da plati razliku u cijeni, u ovakvoj situaciji, davalo bi pravo tuženom da u smislu člana 128. Zakona o obligacionim odnosima. raskine, ugovor.

Međutim, u postupku pred nižestepenim sudovima je, pored naprijed izloženih, utvrđena i činjenica da je tuženi, kao organizacija koja se bavi prodajom automobila, u tom svojstvu primio porudžbine (zaključio ugovore o prodaji) od većeg broja kupaca, da je određenom broju tih, po nepisanom pravilu, privilegovanih kupaca (koji su plaćanje kupovne cijene izvršili u deviznim sredstvima), isporučio automobile prije poskupljenja, iako su oni izvršili uplate poslije tužioca, a tako isto je postupio kod prodaje još tri automobila, čiji kupci nisu imali taj status (koji su plaćanje cijene izvršili dinarskim sredstvima). Da se tužilac, makar samo u odnosu na “neprivilegovane” kupce, kod isporuke vozila pridržavao redosljeda izvršenih uplata, utvrđeno je da bi tužiocu bila isporučena vozila prije nego što je došlo do povećanja cijene.

Ispunjenje obaveze prodavca o isporuci robe ovakve vrste kupcima po redosljedu uplata je uobičajena praksa u poslovanju organizacija udruženog rada. Nepridržavanje takvih poslovnih običaja predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja izraženog u članu 12. Zakona o obligacionim odnosima, kao i načela o dužnosti učesnika u obligacionim odnosima da u izvršenju svojih obaveza postupaju sa pažnjom dobrog privrednika izraženog u članu 18. stav 3. navedenog zakona.

Polazeći od izloženog, tuženi nije imao pravo da jednostrano raskine ugovor o prodaji automobila, pa je s obzirom na to pravilna odluka prvostepenog suda kojom je tuženoj obavezan da tužiocu, u svrhu ispunjenja ugovora o prodaji, preda dva automobila čije su pobliže oznake date u izreci prvostepene presude.

Okolnosti da stranke nisu unaprijed ugovorile konačnu cijenu vozila, te da nije ugovorena isporuka vozila po redosljedu izvršenih uplata i da takva obaveza nije predviđena ni zakonom, ne mogu se, sa stanovišta primjene materijalnog prava, uzeti kao razlog zbog kojeg bi se tuženom u konkretnom slučaju priznalo pravo na jednostrano raskidanje ugovora.

U svakom slučaju morao se uzeti u obzir samo dio avansa namijenjen za nabavku materijala, tako da bi razlika u cijeni po preostalim kalkulativnim elementima ukupne cijene radova morala biti obračunata u punom obimu.

Prvostepeni sud je dosudio razliku u cijeni, prihvatajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a da nije imao u vidu navedenu odredbu ugovora i Opšte uzanse za promet robom broj 55. i 56. U smislu Opšte uzanse za promet robom broj 55. samo vanredni događaj koji se u vrijeme zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti, a zbog koga bi ispunjenje ugovora za jednu stranu bilo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, može biti razlog da se ugovor izmijeni. Pod takvim događajem, u smislu Opšte uzanse za promet robom broj 56, smatra se samo izuzetno nagli i veliki skok cijena, a prvostepeni sud nije utvrđivao da li je taj uslov ispunjen u konkretnom slučaju.

Da stranke nisu ugovorile supsidijarnu primjenu Opštih uzansi za promet robom, njihov spor bi se morao raspraviti primjenom odredaba člana 636. Zakona o obligacionim odnosima. Kako prvostepeni sud utvrđuje da je tužilac izveo radove sa zakašnjenjem djelimično i svojom krivicom, tužilac bi, u smislu člana 636. stav 2. i 3. Zakona o o blidacionim odnosima, mogao od tuženog zahtijevati samo razliku u cijeni utvrđenu za period u kome su radovi morali biti dovršeni, koja prelazi pet postotaka ukupne ugovorene cijene.

Kod ovakvog ugovornog utanačenja tužilac - kupac, koji je u smoslu člana 4. ugovora primio ambalažu u svom magacinu bez prisustva radnika tuženog - prodavca, nakon što je roba raspakovana po istovaru iz vagona i otpremana na gradilište, morao je, u smoslu člana 6. Ugovora, odmah o nedostacima - manjoj količini ambalaže od fakturisane, odnosno navedene u tovarnom listu, obavijestiti prodavca - tuženog, odnosno u kratkom roku u smislu Opštih uzansi za promet robom broj 122. i 131., a u tom roku morao je, u smislu Opšte uzanse za promet robom broj 132, na siguran način saopštiti prodavcu - tuženom prigovore na količinu, te dostaviti isprave o utvrđenoj količini prilikom saopštavanja prigovora ili prilikom pismenog potvrđivanja već saopštenih prigovora.

Prema tome, prodavac robe je mogao ugovoriti sa kupcem i plaćanje cijene istovremeno sa isporukom robe i počev od tog dana zahtijevati zatezne kamate, ako cijena ne bi bila plaćena (član 475 ZOO). Dopušten je, dakle, i sporazum ugovornih stranaka da će kupac za period od petnaest dana po isporuci robe, za koje ga vrijeme prodavac kreditira sa iznosom cijene, prodavcu plaćati ugovorne kamate (član 558. ZOO).

Iz činjeničnih navoda koje je istakao tuženi, obrazlažući svoj zahtjev iz protivtužbe, proističe da se pravni osnov njegovog potraživanja zasniva na naknadi štete zbog povrede ugovorne obaveze, pa je visinu te naknade, u smislu člana 189. stav 2. u vezi člana 269. i 608. Zakona o obligacionim odnosima, trebalo odrediti prema cijenama u vrijeme donošenja prvostepene presude (9. decembra 1985. godine), a ne po cijenama koje su važile pod konac 1982. godine, kako to uzimaju nižestepeni sudovi.

Okolnost da tuženi, nakon što je tužilac u aprilu 1982. godine prestao sa obavljanjem radova na njegovoj zgradi, nije pozivao tužioca da otkloni uočene nedostatke, nije se mogla uzeti kao razlog da se šteta koju trpi tužilac obračuna po cijenama koje su u građevinarstvu važile pod konac 1982. godine. Prvo, zbog toga što je tužilac u pogledu izvršenja svoje obaveze bio u docnji još od decembra 1981. godine i što je već iskoristio mogućnost predviđenu u članu 620. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, da svoju obavezu potpuno izvrši u naknadnom roku do aprila 1982. godine, pa to nije učinio, drugo što je već u avgustu 1982. godine ustao sa tužbom protiv tuženog sa zahtjevom za isplatu ugovorene cijene, čime je stavio do znanja tuženom da sa njim prekida normalne poslovne odnose i treće što u toku parnice, kada je postalo potpuno izvjesno da, u odnosu na radove koje je on izvodio, postoje nedostaci, nije pokaza o spremnost da te nedostatke otkloni.

Odgovornost izvođača prema naručiocu bila bi potpuna i eventualno solidarna sa odgovornošću projektanta u smislu člana 206. stav 3. u vezi sa članom 269. Zakona o obligacionim odnosima, jer se ne mogu u ovakvom slučaju pouzdano utvrditi udjeli projektanta i izvođača u prouzrokovanoj šteti.

Odredba člana 647. stav 1. ZOO na koju se poziva izvođač u žalbi, reguliše međusobni odnos izvođača i projektanta za prouzrokovanu štetu naručiocu, a ne znači da naručilac može zahtijevati samo djelimičnu naknadu štete od svakog od njih. Ovu odredbu treba posmatrati povezano sa odredbom člana 647. stav 3. ZOO, a nadnaslov cijelog člana 647. “regresi” takođe upućuje na prednji zaključak.

Kada je šteta pričinjena povredom ugovora, pa makar i krivicom lica kojim se ugovorna stranka poslužila pri ispunjenju ugovora (u konkretnom slučaju tužene - nalogoprimaoca), druga ugovorna strana može zahtijevati naknadu štete samo od ugovorne stranke, u smoslu člana 262. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, a ta stranka bi mogla zahtijevati regres od stranke koja je skrivila neispunjenje, a sa kojom je ona u ugovornom odnosu. Za fizička lica nije propisana obaveza plaćanja preko banke, što znači da je kupac mogao sredstva iz banke podići i na vrijeme platiti svoj dug prodavcu. No, i kada bi bila predviđena obaveza plaćanja putem računa preko banke, ni tada tužena ne bi bila pasivno legitimirana, jer postupak banke ima značaja samo za odnose između nje i njenog komitenta - štediše, a ne i u odnosu na treća lica.

72.

Članovi 324. i 519. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Rok za isplatu cijene, ako drugačije nije ugovoreno, računa se od dana kada je kupac bio dužan da preuzme robu u skladu sa uslovima iz ugovora o prodaji.

Iz obrazloženja:

Članom 4. ugovora stranke su ugovorile da dužničko-povjerilački odnos nastaje danom prijema robe u fabrici prodavca (tužioca), a članom 5. ugovora da se preuzimanje robe vrši u fabrici prodavca i da je radi toga kupac dužan blagovremeno odrediti prevoznika. Ukoliko kupac nije pismeno blagovremeno odredio prevoznika istim članom se predviđa pravo prodavca da sam odredi prevoznika i da mu povjeri prevoz opreme. Ugovorena je i cijena sa klauzulom „franco fabrika prodavca utovareno u prevozno sredstvo”. Teleksom od 30. oktobra 1985. godine tužilac je obavijestio tuženog da će hidraulična presa biti spremna za isporuku 6. novembra 1985. godine i pozvao tuženog da obezbijedi odgovarajuće vozilo (šleper).

Preuzimanje stvari je prema tome, bila obaveza tuženog kao kupca.. On je bio dužan preduzeti sve potrebne radnje da bi predaja stvari bila moguća i izvršiti odnošebje (odboženje) stvari (stav 1. člana 519. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema stavu 2. člana 3. ugovora, zaključenog između parničnih stranaka, isporuka se smatra izvršenom kada je kupac (tuženi) trebao da primi opremu (hidrauličnu presu) na skladištu prodavca tužioca, tj. 6. nobembra 1985. godine, a tuženi ni tada, a ni pred prvostepenim sudom, nije istakao nijednu relevantnu okolnost zbog koje je bio u nemogućnosti da hidrauličnu presu preuzme 6. novembra 1985. godine.

Kako tuženi nije ispunio svoju dospjelu obavezu i primio isporuku stvari na skladištu prodavca, pao je u docnju sa ispunjenjem obaveze plaćanja cijene - član 324. Zakona o obligacionim odnosima po proteku roka od 15 dana od 6.11. 1985. godine.

S obzirom na utvrđene pravno relevantne okolnosti, da je tuženi prodao tužitelju kobilu, da je prilikom zaključenja ugovora izričito ugovorena “ždreb nost” kobile, da je tužitelj sedam dana po zaključenju ugovora, nakon što je veterinar utvrdio da kobila nije ždrebna, obavijestio tuženog o nedostatku (mani) i vratio mu kobilu, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelju, s obzirom da kobila nije imala izričito ugovorena svojstva, pripada pravo na raskid ugovora.

Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su tužioca sa zahtjevom za naknadu štete odbili. Naime, prema odredbi iz člana 553. Zakona o obligacionim odnosima, iz ugovora o zamjeni nastaju za svakog ugovarača obaveze i prava, koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca. To znači da se i kod ugovora o zamjeni primjenjuju odredbe tog zakona o odgovornosti za pravne nedostatke (član 508 -515. Zakona o obligacionim odnosima). Obzirom na to nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je u konkretnom slučaju u smislu člana 515. tog zakona tužilac izgubio pravo zahtijevati naknadu štete zbog pravnih nedostataka stvari (tužiocu je ugovorom o zamjeni predata stvar koja je u svojini trećeg lica). Tužilac bi po odredbi člana 510. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, imao pravo zahtijevati od tuženih naknadu štete, ali to pravo po osnovu pravnih nedostataka, u smislu člana 515. stav 1. navedenog zakona, gasi se po isteku godinu dana od saznanja za postojanje prava trećeg lica. Tužilac je za pravo svojine trećeg saznao dana 31. marta 1981. godine, kada mu je povodom pokrenutog krivičnog postupka oduzeta kobila koju je primio po osnovu ugovora o zamjeni i kada mu je saopšteno da je kobila vlasništvo trećeg lica, te predata tom licu u prisutnosti tužioca.

Polazeći od navedenih okolnosti tužilac je pravo na naknadu štete nastalu iz zaključenog iz ugovora o zamjeni mogao ostvarivati podnošenjem tužbe u roku od godinu dana, računajući od 31. marta 1981. godine, pa pošto tužbu za naknadu štete nije podnio u tom roku, njegovo se pravo po osnovu pravnih nedostataka ugasilo.

Bez značaja je za gubitak tog prava okolnost što navodno tužilac nije mogao saznati adresu tuženog Đ. LJ., jer to nije bila prepreka za podnošenje tužbe radi naknade štete (tužba se može podnijeti i protiv lica čija je adresa nepoznata, član 84. stav 2. tač. 4. Zakona p parničnom postupku), pa ta okolnost nije predstavljala nesavladivu prepreku da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze (član 383. Zakona o obligacionim odnosima).

Teleksom od 30. oktobra 1985. godine tužilac je obavijestio tuženog da će hidraulična presa biti spremna za isporuku 6. novembra 1985. godine i pozvao tuženog da obezbjedi odgovarajuće vozilo (šleper).

Preuzimanje stvari je prema tome, bila obaveza tuženog kao kupca. On je bio dužan preduzeti sve potrebne radnje da bi predaja stvari bila moguća i izvršiti o dnošenje (odvoženje) stvari (stav 1. člana 519. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema stavu 2. člana 3. ugovora, zaključenog između parničnih stranaka, isporuka se smatra izvršenom kada je kupac (tiženi) trebao da primi opremu (hidrauličnu presu) na skladištu prodavca tužioca, tj. 6. novembra 1985. godine, a tuženi ni tada, a ni pred prvostepenim sudom, nije istakao nijednu relevantnu okolnost zbog koje je bio u nemogućnosti da hidrauličnu presu preuzme 6. novembra 1985. godine.

Kako tuženi nije ispunio svoju dospjelu obavezu i primio isporuku stvari na skladištu prodavca, pao je u docnju sa ispunjenjem obaveze plaćanja cijene - član 324. Zakona o obligacionim odnosima po proteku roka od 15 dana od 6.11. 1985. godine.

Ova ugovorna obaveza tužioca je izvršena, ali je grupa izletnika u 6 sati ujutro otišla na jednodnevni izlet u Trst, a da im za taj dan nije obezbijeđen lunch - paket, zbog čega je tužena tražila umanjenje cijene.

U konkretnom slučaju ugovorom o organizovanju putovanja između parničnih stranaka nije bio predviđen izlet u Trst, pa su ta lica zahtjev za lunch - paketom umjesto ručka u hotel u trebala prijaviti na recepciji tj. kod ugostitelja. Međutim, na ovaj način nije moglo doći do izmjene ugovora zaključenog između parničnih stranaka nego se, u dogovoru sa ugostiteljem, mogla postići izmjena obaveze ugostitelja prema gostu u smislu odredaba Posebne uzanse u ugostiteljstvu broj 16 (“Službeni list SFRJ”, br. 69/83)

U sudskoj praksi je opšte - prihvaćeno da, ako nije drukčije ugovoreno, izvođač radova nije dužan platiti naručiocu radova kamate na predujmljeni avans (zakjučak sa XVII Koordinacionog sastanka privrednog sudstva Jugoslavije održanog u Cetinju dana 23 -25. maja 1984. godine)

Kod donošenja ovakve odluke nižestepeni sudovi nisu prihvatili obavezu prema tužiocu kroz duži vremenski period (18 mjeseci), pa da se takvim gostima, u skladu sa Posebnim uzansama o ugostiteljstvu, odobravaju popusti u plaćanju ugostiteljskih usluga. Tome je tužena dodala još i činjenicu da je tužilac kod obračuna naknade ugostiteljskih usluga priznao tuženoj pravo na popust od 10%, ali samo za posljednja dva mjeseca.

Uz dodatnu tvrdnju kako je tužilac priznao popust “ostalim korisnicima usluga” i na tome je zasnovala tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što ovaj sud nije mogao prihvatiti, jer zahtjev tužene da joj se prizna pravo na popust u plaćanju ugostiteljskih usluga ne proističe iz ugovora kojeg su zaključile stranke, kao ni iz zakonskih propisa ili samoupravnih akata.

Tužena ničim ne dokazuje da je tužilac ugovorom priznao tuženoj pravo na bilo kakav popust zbog toga što će eventualno koristiti ugostiteljske usluge kroz duži vremenski period. Okolnost što je tužilac kod obračuna usluga za poslednja dva mjeseca priznao tuženoj popust od 10%, ne znači da je tako trebao i morao postupiti i u odnosu na prethodni period.

Tužena ničim ne dokazuje ni svoju tvrdnju da je tužilac drugim licima koji bi imali status “stalnog gosta”, priznao pravo na popust za cijelo vrijeme korištenja ugostiteljskih usluga, a da je eventualno tužilac to i učinio, ovakvo postupanje ne bi moglo koristiti tuženoj.

Davanje popusta određenim katergorijama korisnika ugostiteljskih usluga predviđeno je u Posebnoj uzansi u ugostiteljstvu broj 33, koja predviđa priznavanje popust a djeci određenog uzrasta i u određenim procentima, u koju kategoriju korisnika usluga nesumljivo ne spada tužena. Za sve ostale kategorije korisnika usluga uzansom je predviđena mogućnost da ugostiteljska organizacija autonomno odredi davanje popusta, pa kako tužilačka organizacija tu mogućnost nije iskoristila, tužena nije u pravu kada pozivom na Posebne uzanse o ugostiteljstvu odbija da plati sporni iznos.

Kako ugovorom o zakupu nije drukčije ugovoreno, zakupodavac (tužiteljica) je dužna sporne poslovne prostorije predati zakupcu (tuženom) u stanju u kom se one mogu upotrijebiti za prodavnicu tekstilne robe. Utvrđeno je da su podovi sporne poslovne prostorije od čemove građe dostrajali i mjestimično istruli, da je malter na zidovima i plafonu popucao i mjestimično opao, stolarija na izlogu trula i neupotrebljiva i da vodovodne cijevi nisu u normalnom funkcionalnom stanju. Poslovne prostorije u takvom stanju se ne mogu upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom (prodavnice tekstilne robe), zbog čega je tuženi dana 21.9.1986. godine vratio tužiteljici ključeve pošđto ona, na traženje tuženog, nije prostorije dovela u stanje u kome se mogu upotrijebiti. Na taj način tuženi je vidljivo manifestovao volju da odustaje od ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Zakupac, naime, može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupodavac u primjerenom roku koji mu je zakupac za to ostavio, ne dovede poslovne prostorije u stanje, u kome ih je dužan predati, odnosno održavati (član 35. Zakona). Takav odustanak od ugovora je punovažan, iako u spisima predmeta nema dokaza da je tuženi (zakupac) tužiteljici dao pismenu izjavu o odustanku (čl. 36. Zakona).

Nije od značaja što tuženi nije pismenim putem zahtijevao od tužiteljice ispunjenje obaveze iz čl. 14. zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ostavljajući joj primjeran rok da po ovom zahtjevu postupi, jer se iz izjave zastupnika tužiteljice dati h tokom glavne rasprave jasno vidi da taj zahtjev ne bi bio ni usvojen, pošto je tužiteljica uporna u stavu da dovođenje prostorije u stanje upotrebljivo za svrhu zakupa nije bila njena obaveza. S obzirom na ovako utvrđenje, ne utiče na punovažnost izjave o odustanku ni okolnost da nije data u pismenoj formi.

Odredbom člana 8. navedenog Sporazuma, regulisano je da su učesnici Sporazuma, regulisano je da su učesnici Sporazuma saglasni da zdravstvena knjižica i ostali dokumenti iz člana 3. ovog Samoupravnog sporazuma, kojim se dokazuje svojstvo osiguranika, služe kao dokaz da će zajednica - dužni uplatiti odgovarajući iznos u smislu člana 7. ovog Samoupravnog sporazuma, za sve lijekove izdate po receptima i zdravstvene usluge pružene osiguranom licu u slučajevima iz člana 2. Samoupravnog sporazuma, podrazumijevajući i zdravstvene usluge koje osiguranom licu nisu pružene u skladu sa propisima zajednice kojoj pripada, pod uslovom da su takve usluge u skladu sa propisima koji važe na području zajednice na kojoj se nalazi sjedište zdravstvene organizacije - povjerioca. Odredbom člana 8. stav 2. propisano je da naknadu troškova zdravstvene zaštite nastalih za zajednicu - dužnika po osnovu neopravdanog korištenja zdravstvene zaštite u smislu stava 1. ovog člana, zajednica - dužnik uređuje svojom propisima. Iz ove odredbe, a povezano sa odredbom člana 5. stav 1. kojom je regulisano da za pružene usluge zdravstvene zaštite, organizacija - povjerilac dostavlja zajednici - dužniku račun sa specifikacijom, te odredbom člana 7. stav.1. kojom je regulisano da je zajednica - dužnik dužna da po prijemu računa za pružene zdravstvene usluge, uplati iznos po računu, odnosno da organizaciji - povjeriocu izda odgovarajući instrument obezbjeđenja plaćanja na način i u rokovima koji su utvrđeni saveznim propisima o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, proizilazi da je za postojanje obaveze zajednice - dužnika, da plati troškove za pružene usluge zdravstvene zaštite njenom osiguraniku, dovoljno da je usluga zdravstvene zaštite pružena licu koje je osiguranik zajednice - dužnika i da je ispostavljen račun sa specifikacijom troškova kao dokaz da su usluge zdravstvene zaštite pružene.

Nižestepeni sudovi se pogrešno pozivaju na stav 2. člana 7. navedenog sporazuma, jer se s obzirom na odredbu člana 8., pod pojmom “odgovarajuća dokumentacija”, koju je zajednica - vjerovnik dužna dostaviti zajednici - dužniku uz račun, ne podrazumijeva i uputnica.

Odredbama Glave XXXII Zakona o krivičnom postupku regulisana odgovornost društveno-političke zajednice na naknadu štete zbog neopravdane osude ili lišenja slobode bez osnova, ali time nije isključena odgovornost trećih lica da naknadu štete ako su je protupravno prouzrokovali. Odgovornost društveno-političke zajednice zbog neopravdane osude ili ilišenja slobode bez osnova zbog svoje specifičnosti regulisana je odredbama Zakona o krivičnom postupku, jer se takva odgovornost ne može podvesti pod opšta pravila imovinskog prava o naknadi štete, te je zbog toga posebnom odredbom u Ustavu SFRJ (član 181. stav 5.) propisano da lice koje je neopravdano osuđeno za krivično djelo ili je bez osnova lišeno slobode ima pravo na naknadu štete iz društvenih sredstava, a na osnovu te ustavne odredbe Zakonom o krivičnom postupku su propisani uslovi i postupak ostvarivanja naknade štete.

Međutim, u parnici za naknadu štete koja je nastala neopravdanom osudom ili lišenjem slobode bez osnova, pasivno legitimisano može biti i lice koje je protupravno prouzrokovalo neopravdanu osudu ili lišenje slobode bez osnova. Tuženi je oglašen krivično odgovornim za lažno prijavljivanje tužioca tako da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili što su obavezali tuženog da naknadi nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog povrede časti i lišenja slobode, koja je tužiocu prouzrokovana lišenjem slobode bez osnova (član 154. stav 1. zakona o obligacionim odnosima)

Kada je invalidnost dijelom posljedica bolesti (prirodnog faktora), a dijelom štetnog događaja (ljudske radnje), kod utvrđivanja obima imovinske štete zbog smanjenja radne sposobnosti i s tim u vezi gubitka ličnod dohotka, uzima se da je takva šteta isključivo rezultat ljudske radnje, kada sama bolest ne bi dovela ni do djelimičnog gubitka radne sposobnosti u onoj mjeri u kojoj bi to utjec alona sposobnost za ostvarivanje zarade na radnom mjestu oštećenog. Naime, u predmetu prvostepenog suda broj P. 915/79, u nalazu i mišljenju od 2. septembra 1982. godine medecinski vještaci za tužioca su naveli da je prije zadobijene povrede na radu bio “p sihopatska ličnost histeriodnog tipa”, a nakon štetnog događaja od 14. marta 1970. godine “opisane crte njegove ličnosti dolaze do izražaja i čine ga nesposobnim za rad, pa je 31. marta 1972. godine proglašen invalidom prve kategorije i penzionisan”. U izloženoj situaciji nižestepeni sudovi su, s obzirom na navedeni pravni stav, trebali s pouzdanjem utvrditi da li je povreda na radu uticala na razvoj tužiočeve bolesti, koja je uslovila njegovu invalidnost i nesposobnost za rad, jer od tog utvrđenja zavisi zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Pošto obaveza obaveza naknađenja štete, prema izričitoj odredbi iz člana 186. Zakona o obligacionim odnosima, nastaje već samim momentom njenog prouzrokovanja, to je prema ovako utvrđenom činjeničnom stanju pravilan zaključak nižestepenih presuda da je deliktnom radnjom koja je okončana prije 26. avgusta 1979. godine (izgradnja prve etaže susjednog objekta na manjoj udaljenosti od propisane), zasnovan obligaciono pravni odnos iz tog osnova između prvotuženog Zavoda za izgradnju grada kao graditelja i tužiteljice kao tadašnje vlasnice oštećenog stana.

Prema daljim utvrđenjima iz nižestepenih presuda, zbog smanjenja dnevne svjetlosti i osunčanja u stanu iz tužbenog zahtjeva umanjena je njegova komercijalna vrijednost, a takvo stanje je, prema vež izloženom, egzistiralo u vrijeme kada kada je tužiteljica bila vlasnica stana i bl je lako uočljiv o, pa je zbog te okolnosti prilikom kasnijeg zakjučenja ugovora o kupoprodaji između tužiteljice i drugostuženog od 28. avgusta 1979. godine pri određivanju kupovne cijene uzeto u obzir to umanjenje komercijalne vrijednosti, odnosno saugovarači su tom pr ilikkom ugovorili cijenu kakva je odgovarala postojećim kvalitetima stana zajedno sa smanjenjem dnevne svjetlosti i osunčanja. Obzirom na tu činjenicu nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (član 154., 155. i 185. Zakona o obligacionim odnosima) kada su u svojim presudama zaključili da je, zbog štetne radnje prvotuženog Zavoda za izgradnju grada, došlo do umanjenja u imovini tužiteljice, a ne u imovini drugotuženog. Prigovor drugotuženog ne opravdava sama za sebe okolnost što on kao sadašnji vlasnik prilikom korištenja stana trpi nepogodnost smanjenja dnevne svjetlosti, jer je prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji sa tužiteljicom prihvatio stan sa tim nedostatkom i zbog ovog nedostatka platio za stan i umanjenu cijenu, pa je stoga pravilan zaključak nižestepenih presuda da je prvotuženi u obavezi naknađenja štete zbog navedenog nedostatka prema tužiteljici, a ne prema drugotuženom i da iz tih razloga međusobni sporazum koji je zaključen između tuženih o naknađenju ove štete ne proizvodi pravne učinke u odnosu na pravo tužiteljice da od prvotuženog zahtijeva isplatu dosuđenog iznosa koji se odnosi na umenjenje komercijalne vrijednosti stana, a za nju ima značaj već realizovanog gubitka dijela kupoprodajne cijene postignute prema ugovor zaključenom sa drugotuženim dana 28. avgusta 1979. godine.

Polazeći od ovih utvrđenja, pravilnom primjenom materijalnog prava, nižestepeni sudovi su tužiteljicu odbili sa tužbenim zahtjevom da se pored tuženog C. i tuženi OOUR obaveže da joj naknadi štetu uzrokovanu pogibijom njenog muža. Potraživanje se zasniva na odredbi člana 170 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a nižestepeni sudovi su ispravno zaključili da ne postoji osnova da se po ovoj zakonskoj odredbi (a niti nekoj drugoj) tuženi OOUR obaveže na naknadu štete. Tuženi C. nije prouzrokovao štetu radom na izvršenju radnih zadataka, niti je šteta nastala djelatnošću koja je u funkcionalnoj vezi sa izvršenjem njegovih radnih zadataka, pa stoga šteta nije prouzrokovana na radu ili u vezi sa radom. Iz utvrđenj a nižestepenih sudova proizilazi da je protupravno postupanje tuženog G. njegov eksces koji nije u bilo kakvoj vezi sa izvršenjem radnih zadataka u tuženom OOUR.

Ubrzo nakon dolaska na poligon, zbog jake kiše i grmljavine, desetar je poslao jednog vojnika u kasarnu s porukom da upita starješinu V. da li da i pod takvim vremenskim uslovima nastavi sa izvođenjem obuke ili da vod vrati u kasarnu, pa je starješina naredio desetaru da vod odmah dovede nazad. U međuvremenu, tj. prije nego je kurir uspio prenijeti naređenje desetaru, pomenuti vojnici su poginuli od udara groma.

Prema tome, iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih presuda proizlazi da štetni događaj nije prouzrokovan nepredvidivim prirodnim događajem, jer, mada je pogibija Č.V. izazvana udarom groma, nastanku štete doprinio je lanac uzroka, koji su međusobno povezani i zajedničkim djelovanjem doprinijeli nastupanju štetne posljedice. Naime, kritične zgode veći broj vojnika sa ličnim naoružanjem bio je na poligonu na otvorenom i nezaštićenom prostoru izložen vremenskim nepogodama (jakoj kiši i udarima gromova), a da u tako složenoj situaciji jedinicom nije komandovao ni jedan od starješina odgovarajućeg ranga, koji bi, s obzirom na znanje, iskustvo i ovlaštenja, adekvatno reagovao. Zato je i po nalaženju ovoga suda pravilan zaključak sadržan u razlozima nižestepeni h presuda da tužena snosi odgovornost za nastalu štetu zbog opisanog propusta u komandovanju jedinicom kojoj je pripadao nastradali Č.V. Kako je usljed opisanog ponašanja odgovornih lica za čije postupke tužena odgovara, sadržan njen doprinos nastanku štete (jer prema odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice), ne može se prihvatiti revizijski navod da je šteta prouzrokovana višom silom, kao neotklonjivim prirodnim događajem, budući da se u konkretnom slučaju štetna posljedica mogla predviditi i izbjeći da su adekvatnom i pravovremenom intervencijom vojnici na vrijeme povučeni sa poligona u kasarnu.

Ovim je izraženo stanovište da visinu štete treba utvrđivati po cijenama na dan kada se vrši plaćanje naknade. Takvo stanovište, koje je u očitoj suprotnosti sa odredbom iz člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u kojoj je predviđeno da se visina naknade određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke (mis li se na prvostepenu odluku), s razlogom nisu prihvatili nižestepeni sudovi, što znači da su, odbijajući tužbeni zahtjev, pravilno primijenili materijalno pravo, bez obzira da li zatezna kamata na dosuđeni iznos pokriva tu razliku.

Imajući pri tome u vidu i načelo izraženo u članu 190. istog zakona, prema kome se pri određivanju visine naknade štete uzimaju u obzir i okolnosti koje su nastupile nakon prouzrokovanja štete, materijalna situacija oštećenog se dovodi u prvobitno stanje obračunavanjem naknade štete prema cijenama važećim u vrijeme presuđenja, čime se gubitak u njegovoj imovini u potpunosti restituiše, pa od tog momenta, prema odredbi člana 277. navedenog zakona, teče i obaveza plaćanja zateznih kamata i to po stopi propisanoj u stavu 1. istog zakonskog propisa.

Pri tome su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju dosudili dinarsku protuvrijednost 4.765 austrijskih š ilinga po kursu važećem na dan isplate, jer državljanin SFRJ koji se u vrijeme nastanka štete nalazio na privremenom radu u inostranstvu, ima pravo da traži od domaćeg lica naknadu štete zbog izgubljene zarade u stranoj valuti, u dinarskoj protuvrijednosti po kursu na dan isplate.

Protivrječnost o odlučnim činjenicama (da li je lanac pukao ili spao i zbog čega je došlo do pucanja odnosno spadanja lanca - zbog propusta vozača vozila, odnosno s lučajno ili isključivo zbog stanja kolovoza), prvostepeni sud nije otklonio i tako pouzdano utvrdio da li je došlo isključivo zbog propuštanja tužene, da, u smislu člana 42. stav 1. tačka 8. i člana 45. Zakona o putevima (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78) održava sporni put prohodnim u zimskom periodu, odnosno da označi uslove i utvrdi režim saobraćaja zbog snijega i poledice.

Prvostepeni sud je bio dužan utvrditi da li se tužena, kao zajednica koja je dužna održavati javni put, pa za štetu koja nastane zbog propusta u održavanju odgovara, oslobađa djelimično ili u potpunosti odgovornosti zbog radnje vozača osiguranika tužiteljice, ili slučaja koji se desio učesniku u saobraćaju (tužena odgovara po principu pretpostavljene krivice i može se, u cjelini ili djelimično, osloboditi odgovornosti i kada je šteta prouzrokovana okolnostima koje se mogu kvalifikovati kao slučaj, a ne viša sila).

Prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo (član 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima, te član 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica), kada je tuženu obavezao na plaćanje naknade štete tužiteljici.

Pogrešno je shvatanje tužene navedeno u žalbi u toku prvostepenog postupka da tužiteljica nema pravo na naknadu štete iz razloga što njena osiguranica u smislu odredaba Zakona o osiguranju imovine i lica SRBiH, nije treće lice.

Članom 45. Zakona o osiguranju imovine i lica (“Sl. list SRBiH”, broj 21/77) taksativno je propisano ko se ne smatra trećim licem, pa zbog toga nema pravo na naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja korisnika, odnosno vlasnika motornog vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. Prema citiranoj odredbi Zakona u taj krug lica spadaju bračni drug, djeca, roditelji i dr. vlasnika vozila, odnosno vozača, pa oni nemaju pravo na naknadu štete.

Međutim, u ovoj parnici Samoupravna interesna zajednica PIO BiH pojavljuje se kao neposredno oštećena, pa s obzirom da se radi o direktnoj tužbi, a ne izvedenom pravu, ona se smatra trećim licem i ima pravo na naknadu štete nastale isplatama porodične penzije porodici svog poginulog osiguranika.

Stoga je neprihvatljiv navod revidenta, da zbog toga što je divljač društveno vlasništvo i dobro od opšteg interesa i što kao takvo uživa posebnu zaštitu, pojedincima kojima zaštićena divljač pričini štetu pripada samo pravo na naknadu obične štete, odnosno da tužiocu pravo na naknadu izmakle koristi ne pripada.

Neprihvatljiv je i revizijski navod da je ostvarenje izmakle koristi, kao budućeg povećanja imovine “ u prirodi neizvjesno”, te da i iz tog razloga u sporovima radi naknade štete koju pričini zaštićena divljač oštećenima ne pripada pravo na izmaklu korist, jer se prilikom procjene izmakle koristi, kao jednog od elemenata za odmjeravanje integralne naknade materijalne štete, uzima u obzir samo onaj dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari i koji je spriječen štetnim događajem.

broj 39/85), koji je stupio na snagu dana 3. avgusta 1985. godine, propisano je da se u članu 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima riječi “po viđenju” zamjenjuju riječima: “oročene bez utvrđene namjene preko godine dana”.

Kako je iz navoda tužbe vidljivo da je tužena iznos od 168.850,41 dinar sa 7,5% pripadajućih zateznih kamata, isplatila tužiocu dana 14. januara 1986. godine, tužilac je u tužbi postavio zahtjev da mu se, pored već isplaćenih 7,5% zateznih kamata, na iznos od 168. 850,14 dinara isplati preostali dio povišene zatezne kamate za vrijeme od 3. avgusta 1985. godine do 14. januara 1986. godine, u skladu sa noveliranom odredbom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Ovakav zahtjev tužilac je po prvi puta postavio u tužbi podnesenoj dana 14. februara 1986. godine, a ovome zahtjevu naprijed citiranom pravosnažnom presudom od 14. januara 1986. godine nije odlučivano, pa je zbog toga pogrešan zaključak drugostepenog suda da se radilo o zahtjevu o kojem je već ranije oravosnažno presuđeno i zbog čega je, povodom žalbe tužioca, prvostepena presuda od 30. jula 1986. godine po službenoj dužnosti ukinuta i tužba odbačena.

U reviziji se, međutim, ispravno ukazuje da se dosuđeni iznos od 281.633 dinara u stvari preračunata protivvrijednost izvorno deviznog potraživanja u iznosu od 1.197 D M prema kursu važećem na dan donošenja sudske odluke, pa zato tužiocu za period od dana štetnog događaja pa do donošenja prvostepene presude pripada zatezna kamata po stopi koju su u tom vremenskom razdoblju na devizne štedne uloge po viđenju za odgovarajuću stranu valutu plaćale banke u SFRJ.Tek poslije donošenja prvostepene presude kojom je konvertovanjem u stvari transformisano izvorno devizno potraživanje u dinare prema kursu važećem na dan 22. januara 1987. godine tužiocu pripada naknada u skladu sa odredbom člana 277. stav 1. noveliranog Zakona o obligacionim odnosima, kao što je za period od 22. januara 1987. godine do isplate i odlučeno nižestepenim presudama.

Međutim u konkretnom slučaju šteta koju trpi tužilac zbog gubitka ličnog dohotka sukcesivno je nastajala tokom 1985. godine, što znači da nije ni postojala na dan 1.1.1985. godine od kada je, po prvostepenoj presudi, počela teći obaveza plaćanja zatezne kamate na cio dosuđeni iznos.

Radi donošenja pravilne odluke od kada teče obaveza plaćanja zatezne kamate trebalo je, ako je to moguće, utvrditi koliko iznos e mjesečni gubici u ličnom dohotku, pa u zavisnosti od tog utvrđenja, odrediti početak nastanka obaveze plaćanja kamata za određene iznose. Ako je ovakvko utvrđivanje otežano, ili je neizvodljivo, u tom slučaju treba uzeti da je ukupni gubitak ličnog dohotka dospio na kraju 1985. godine, s obzirom na činjenicu da se stvarna visina ličnog dohotka radnika utvrđuje po završnom računu koji se sastavlja po isteku kalendarske godine, pa bi se moglo odrediti da zatezna kamata teče od 1.1.1986. godine. (vrhovni su d BiH. Gvl. 40/88 od 8.12.1988.g.)

104.

277. stav 2. i 939. Zakona o obligacionim odnosima

Zajednica osiguranja imovine i lica ima pravo na zatezne kamate po stopi iz člana 277. stav 2. ZOO na regresno potraživanje naknade štete isplaćene naručiocu prevoza, ako je ugovor o prevozu imao karakter ugovora u privredi.

Iz obrazloženja:

Na tužitelja su isplatom naknade iz osiguranja, na osnovu člana 939. Zakona o obligacionim odnosima, prešla sva osiguranikova prama prema tuženom koji mu je odgovoran za štetu nastalu povredom ugovora o prevozu stvari. Između osiguranika tužioca i tuženog je bio zaključen ugovor u privredi u smislu člana 25. stav 2. ZOO. Povredom tog ugovora nastupio je i osigurani slučaj iz ugovora o osiguranju imovine kojim se osiguranik osigurao za štetu koja mu se u konkretnom slučaju dogodila.

Isplatom naknade iz osiguranja od strane tužioca osiguraniku, na tužioca su, po samom zakonu, prešla sva osiguranikova prava prema tuženom (u ovom slučaju pravona sporedno potraživanje - naknadu štete iz ugovora o prevozu stvari). Tuženi je zakasnio s ispunjenjem novčane obaveze tužiocu koji je platio naknadu iz ugovora o osiguranju svom osiguraniku, proizašlu iz ugovora u privredi, te tužiocu duguje zateznu kamatu od zadocnjenja do isplate na osnovu stava 2. člana 277. ZOO.

jer je za mjenične tražbine visina kamatne stope propisana Zakonom o mjenici, kao sprecijalnom propisu, pa zato avalistu nije moguće osuditi na plaćanje zateznih kamata prema odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.

Kako tuženi nisu u neposrednom ugovornom odnosu sa tužiocem, kao imaocem mjenice, kojem je mjenicu indosirao RO “Metalac” Prilep, prilikom donošenja nižestepenih presuda pravilno su primijenjene odredbe materijalnog prava kada je, uvaženjem prigovora tuženih, tužilac odbijen sa tužbenim zahtjevom za kamate preko 6%. S druge strane, imaocu mjenice kojom je obezbijeđena tražbina iz ugovora u privredi, preostaje mogućnost da redovnom tužbom zahtijeva kamatu iz ugovora u privredi po stopi propisanoj Odlukom SIV -a o visini stope zatezne kamate, u skladu sa odredbom člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, od dužnika sa kojim je neposrednom ugovornom odnosu i to od momenta dospijeća tražbine iz ugovora u privredi do plaćanja te tražbine, s obzirom da mu ta kamata pripada zbog docnje u ispunjenju ugovorne obaveze iz osnovnog posla. Međutim, kamata po osnovu mjenice i kamata na potraživanje iz dužničko-povjerilačkog odnosa ne mogu zajedno preći najviši iznos zakonom dozvoljene kamate.

Indosiranjem mjenice prenose se samo prava iz mjenice, pa nisu osnovani navodi revidenta da je on, kao indosatar, indosiranjem mjenice stekao sva prava koja pripadaju indosantu prema dužniku, tj. ne samo glavni dug i kamatu propisanu članom 47. Zakona o mjenici već i redovnu i zateznu kamatu iz osnovnog posla indosanta i njegovog dužnika.

Tužilac je pokušao prevazići nastale teškoće naknadnim sporazumom sa tuženom, ali tužena nije ispunila obaveze ni preuzete tim sporazumom iako je u tom času morala znati stanje svoje likvidnosti i svoje mgućnosti, pa je tužilac opravdano raskinuo ugovor u julu 1983. godine.

Tužilac nema pravo na zatezne kamate koje je obračunao tuženoj na iznos novčanih sredstava za vrijeme od doznake do vraćanja 9. jula 1983. godine. Tužiocu, bi u smislu člana 132. stav 5. ZOO. na koji se poziva prvostepeni sud, pripadalo pravo na zateznu kamatu od dana kada je tužena primila isplatu. Odredbom člana 278. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima je, međutim, da povjerilac ima pravo na zateznu kamatu, bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje, a ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku dopotpune naknade štete. Prema tome, zatezna kamata ne može biti dosuđena kumulativno sa naknadom štete, ako je od naknade štete prouzrokovane zakašnjenjem dužnika manja. Tužilac je tužbom obuhvatio (stav 1. izreke presude) naknadu cjelokupne štete koju je pretrpio plaćanjem deviza po većem kursu, a naknada te štete mu je dosuđena prvostepenom presudom, pa ne može tražiti i zatezne kamate koje u stvari predstavljaju pretpostavljenu naknadu štete i mogu se kumulirati sa naknadom samo do visine ukupno pretrpljene štete. To znači da tužilac može u ovoj parnici tražiti samo naknadu pretrpljene štete zbog povrede ugovora od strane tužene.

Ovo potraživanje je, međutim, prestalo isplatom, pa su tužioci na ročištu od 11.11.1986. godine povukli tužbu u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene, a postavili zahtjev za plaćanje neisplaćenih dospjelih zateznih kamata na iznos cijene od dospijeća do isplate u apsolutnom iznosu. Na ovaj način se osamostalilo potraživanje zateznih kamata i u smislu člana 279. stav 2. ZOO. mogli su tužioci zahtijevati procesnu zateznu kamatu na taj iznos od dana postavljanja zahtjeva sudu za plaćanje zatezne kamate, tj. do 11.11.1986. godine.

Polazeći od prirode i svrhe zatezne kamate (pogađa dužnika zbog zakašnjenja u ispunjenju obaveze i predstavlja naknadu štete zbog zadocnjenja), ona mora da teče za cijelo vrijeme dužnikove docnje. Kada bi se, pogotovo u sadašnjim uslovima izrazite inflacije, zatezna kamata ograničila samo na iznos glavnice, to bi podsticalo dužnike da izbjegavaju blagovremeno ispunjenje obaveze, a ozbiljno ugrozilo interese povjerioca.

Samo pod tim pretpostavkama tužiteljica bi imala pravo na naknadu troškova pripreme i održavanja ekspoatacionog pdoručja “Zloimenjak”, na način određen članom 16. Odluke. Osim toga, članom 16. Odluke obav ezane su organizacije udruženog rada, građani i drugi korisnici da učestvuju u troškovima pripremanja zajedničkih eksploatacionih područja za eksploataciju, ali ne i mjesne zajednice i određeno da se ti troškovi (naknada) plaćaju unaprijed, prije izdavanja odobrenja za eksploataciju prema tehničkoj dokumentaciji, na žiro račun mjesne zajednice na čijoj teritoriji se nalazi zajedničko eksploataciono područje.

Korisnici koji sudjeluju u tim troškovima, sredstva uplaćuju na žiro račun mjesne zajednice u cilju korišćenja uplaćenih sredstava za pripremanje zajedničkih područja za eksploataciju i njihovo održavanje. Iz činjenice što sredstva za pripremanje i održavanje eksploatacionih pdoručja, nisu usmjerena na taj način nego su to regulisali tuženi i druga organizacija udruženog rada, sporazumom od 1.5.1977. godine, ne može se zaključiti da je za tužiteljicu nastalo umanjenje društvenih sredstava (štete).

Između parničnih stranaka nije sporno da je dalekovod - sredstvo tuženog, koji prolazi korz šumu kojom gazduje tužilac, podignut još 1958. godine, a u smislu člana 29. Zakona o elektroprivredi (“Službeni list SRBiH”, br. 16/78 i 40/82) zabranjeno je zasađivanje rastinja na zemljištu iznad, ispod ili pored elektroenergetskih vodovoda i postrojenja kojima se može ugroziti sigurnost tih vodova, odnosno postrojenja, ljudskih života i imovine, te je dato pravo elektroprivrednoj organizaciji da radi normalnog korištenja izgrađenog elektroenergetskog objekta održava trasu kresanjem ili otklanjanjem rastinja. Polazeći od ove odredbe, tuženi je imao pravo da od tužioca nauči kresanje izraslog rastinja ispod dalekovoda, te je obavezan samo da plati cijenu za izvršenu uslugu, ali nije dužan da plati naknadu za reprodukciju šumskog rastinja na trasi dalekovoda.

Polazeći od stanja činjenice kako su ga prihvatili nižestepeni sudovi, pravilan je zaključak sadržan u razlozima nižestepenih presuda, da je zahtjev tužioca u cijelosti opravdan, jer tuženi ne pripada krugu lica navedenih u članu 939. stav 4. zakona o obligacionim odnosima, kada se ne primjenjuje pravilo o zakonskoj subrogaciji.

Kada je zakupac prestao koristiti stambeni prostor koji pripada tužiocima, a tužioci imali namjeru da zaključe ugovor o zakupu sa drugim licem, tuženi se uselio u ove stambene prostorije bez saglasnosti tužilaca.

Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su tuženog obavezali da tužiocima prema u posjedi dio stambenog prostora u površini od 39 m2. Ovakva odluka nižestepenih sudova ukazuje se pravilnom, ali ne iz razloga navedenih u nižestepenim presudama, nego iz drugih razloga. Naime, zaključak da su prednik tužilaca i tuženi pregrađivanjem stana izvršili diobu trosobnog stana i time stvorili dva zasebna manja stana, ukazuju se preuranjenim. Stanom u smislu člana 3. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH” broj 14/84) smatra se skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama, koje po pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Kako izvedeni dokazi ne ukazuju na to da su prednik tužilaca i tuženi, obzirom na raspored i veličinu stambenih prostorija, pregrađivanjem formirali dva posebna stana, ne može se sa sigurnošću prihvatiti stav nižestepenih sudova da je trosobni stan pretvoren u dvije realne individualne cjeline (član 2. Zakona o svojini na posebnim dijelovima zgrada).

No bez obzira na to ovaj sud nalazi da je osnovan zahtjev tužilaca da im tuženi preda u posjed dio stambenog prostora u pov. od 39 m2 (desna strana trosobnog stan a nakon pregrađivanja hodnika), jer je punovažan ugovor o diobi posjeda i bez razvrgnuća suvlasničke zajednice (član 14. ZOSPO -a). Prednik tužioca i tuženi uredili su svoje međusobne odnose u o korištenju stana zaključenjem pismenog sporazuma prema kome su pregradili hodnik u ovom stanu, nakon čega se tuženi uselio u dio stana u pov. od 53 m2, a prednik tužilaca (i nakon njegove smrti i tužioci) dio stana u pov. od 39 m2 izdavali u zakup. Zato tuženi nije bio ovlašten da jednostrano mijenja tako uređen način korištenja trosobnog stana. Stoga tužiocima pripada pravo na sudsku zaštitu ovlaštenja koja proizilaze iz navedenog sporazuma o uređenju odnosa, pa je odluka nižestepenih sudova da tuženi preda tužiocima u posjed dio stambenog prostora u pov. od 39 m2 pravilna. Prigovor istaknut u reviziji da se tuženi proširio na dio stana koji je po sporazumu pripao predniku tužilaca radi zadovljavanja svojih stambenih potreba, a da tužioci taj stambeni prostor izdaju u zakup, je bez značaja, jer sporazum o uređenju međusobnih odnosa veće učesnike sporazuma u pogledu korištenja ovog trosobnog stana. Nije od uticaja ni prigovor revizije o nepotpunoj aktivnoj legitimaciji (jer da podnesenom tužbom nisu u ulozi tužilaca obuhvaćeni svi suvlasnici predmetnog trosobnog stana) obzirom da su sporazum o uređenju odnosa u pogledu korištenja stana zaključili prednik tužilaca i tuženi.

Međutim, tužena Direkcija za izgradnju i održavanje stambenog fonda JNA u ugovor o korištenju stana unijela je da se zaključuje na osnovu ranijeg rješenja Komande garnizona M. i da će stan nosilac stanarskog prava koristiti sa suprugom i sinom B. (izostavljen sin R. koji je po utvrđenju nižestepenih sudova ostao u ranijem stanu, koji pripada tužiocu).

Na osnovu ovih utvrđenja, pravilnom primjenom materijalnog prava nižestepeni sudovi su odlučili tako što su tužioca odbili sa zahtjevom da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju stana. naime, prema odredbi iz člana 23. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74, 23/76) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ovog ugovora o korištenju stana, ne proizilazi da bi bio ništav ugovor o korištenju stana, u kome bi, suprotno rješenju o dvanju stana na korištenje, bilo označeno da će nosilac stanarskog prava stan koristiti sa manjim brojem članova svoga domaćinstva.

Polazeći od prednjih utvrđenja nižestepeni sudovi su, na osnovu člana 258. Porodičnog zakona (“Službeni list SRBiH”, broj 21/79), odnosno člana 40. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece (do vremena stupanja na snagu Porodičnog zakona), obavezali tužene da tužiteljici za period od 1. jula 1970. godine do 1. juna 1981. godine naknade troškove izdržavanja mldb. Anđe.

Međutim, pri odlučivanju u ovoj pravnoj stvari, nižestepeni sudovi nisu imali u vidu da lice koje je imalo troškove izdržavanja nema pravo na naknadu troškova ako su učinjeni bez namjere da se traži njihova naknada (animo donandi). U vezi s tim prepušteno je da se utvrdi da li je tužiteljica, bez namjere da traži naknadu ovakvih izdataka, u okolnostima kada su se njene kćerke spremale za udaju, primila dijete. U takvom slučaju potraživanje tužiteljice ne bi bilo osnovano.

Tuženi je u toku cijelog postupka, a to ponavlja i u reviziji, zahtijevao utvrđenja udjela u predmetnoj zajedničkoj imovini, pa su nižestepeni sudovi bili dužni da utvrde taj dio neovisno od toga što su zaključili da je neznatan, a ne da to pravo tuženog isključuju, upućujući ga na postavljanje novčanog potraživanja.

Na osnovu okolnosti da je M.J. u postupku koji je prthodi o donošenju naprijed navedene presude, izjavila da je prisvojeni novac predala svom suprugu - tuženom, koji nije znao da je novac protupravno prisvojen, nižestepeni sudovi su ocijenili da je tuženi soliradno odgovoran za navedeno potraživanje u smislu člana 273. Porodičnog zakona SR BiH i tužbeni zahtjev usvojili.

Osnovani sud navodi revizije da nižestepeni sudovi nisu utvrdili činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava. Prema odredbi člana 273. Porodičnog zakona SRBiH, za obaveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovoraju zajednički oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom. O va odredba se primjenjuje na obaveze bračnih drugova nastala za vrijeme trajanja braka bez obzira na pravni osnov zasnivanja ili preuzimanja obaveze.

Nižestepeni sudovi su propustili da izvođenjem dokaza saslušanjem tuženog i njegove supruge M.J. u svojstvu parničnih stranaka, a po potrebi provođenjem i drugih dokaza, utvrde odlučnu činjenicu - da li je novac koji je M.J. prisvojila i predala tuženom, utrošen za podmirenje rekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice (samom predajom novca tuženom od strane njegove supruge, nije zasnovana njegova solidarna odgovornost u smislu citirane zakonske odredbe, kako pogrešno ocjenjuju nižestepeni sudovi), pa zavisno od utvrđenja ove činjenice odluče o tužbenom zahtjevu.

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev za vraćanje iznosa isplaćenog po osnovu naknade troškova spora, na osnovu pravosnažne presude opštinskog suda u Mostaru o izmjeni odluke o izdržavanju, jer je tuženoj pripadalo pravo da bira sud pred kojim će podnijeti tužbu za izmjenu odluke o izdržavanju.

Naime, tuženoj je pripadalo pravo da traži izmjenu odluke o izdržavanju pred nadležnim sudom u Jugoslaviji, ako i inostranim sudom, jer je Konvencijom o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu od 1959, g,, predviđeno da se zahtjev za izdržavanje može podnijeti i inostranom sudu preko Saveznog sekretarijata za finansije.

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima drugostepen presude proizlazi da je zavještalac dana 3. jula 1980. godine sačinio testament pred svjedocima u advokatskoj kancelariji i da su testament potpisali svjedoci. Testament je napisan pisaćom mašinom, latinicom, dok se testator potpisao ćirilicom, pa kako je na osnvou rezultata izvedenih dokaza u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da testator nije znao latinicu, već samo ćirilicu, nižestepeni sudovi su zaključili da on nije mogao lično pročitati sadržinu opisanog testamenta.

uz upozorenje na posljedice ugovora, pa pošto ugovor od 23. maja 1980. godine nije zaključen uz ispunjenje takve forme da se ne može smatrati ugovorom o doživotnom izdržavanju, te da nisu od značaja tvrdnje tuženog da je prije zaključenja ugovora od 23. maja 1980. godine, kao i poslije toga, sve do kraja života O.J. tuženi živo sa njim, starao se o njemu i obrađivao njegovo imanje.

Međutim, nižestepeni sudovi pri razmatranju osnovanosti protutužbenog zahtjeva nisu imali u vidu da se može valjano zaključiti i ugovor, sa elementima ugovora o doživotnom izdržavanju, tako da se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovara, a a da mu ovaj svu ili dio svoje imovine još za života ustupa u svojinu. Ukoliko takav ugovor ispunjava druge opšte uslove za valjanost ugovora i ako je sastavljen u obliku koji je predviđen posebnim zakonom (član 9. Zakona o prometu nepokretnosti), taj ugovor među strankama proizvodi pravno djejstvo iako nije ovjeren od strane sudije u smislu člana 120. Zakona o nasljeđivanju.

Tuženi nije ispunjavao obaveze preuzete poravnanjem. Međutim, drugostepeni sud smatra da je tim poravnanjem sporni pravni odnos stranaka definitivno riješeni i da je, tim poravnanjem sporni pravni odnos stranaka definitivno riješen i da je, u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, tužiteljica stekla mogućnost da prinudnim putem traži ispunjenje obaveze, koje je tuženi opisanim poravnanjem preuzeo.

Zato po nalaženju drugostepenog suda nisu postojali razlozi da se udovolji zahtjevu tužiteljice da se, zbog neispunjenja obaveze od strane tuženog, raskine ugovor o doživotnom izdržavanju. Mada je ispravan zaključak drugostepenog suda da je tužiteljica u izvršnom postupku mogla postaviti zahtjev da se tuženom prinudnim putem naloži da ispuni obaveze preuzete zaključenim poravnanjem (koje, u smislu člana 16. stav 2. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku, ima karakter izvršne isprave), drugostepeni sud je izgubio iz vida odredbe člana 123. Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH”, broj 7/80) kojim je regulisano kada, u kojim slučajevima i pod kojim uslovima ugovorne stranke mogu raskinuti, odnosno tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju.

Kako je konkretnom slučaju tužiteljica tužbom zahtijevala da se predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju raskine zbog toga što tuženi, kao davalac izdržavanja, prema njoj, kao primaocu izdržavanja, nije ispunjavao ugovorom preuzete obaveze (a što predstavlja razlog za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju iz ugovora o doživotnom izdržavanju iz člana 123. stav 3. citiranog zakona), drugostepeni sud je ovaj spor trebao razmotriti iz navedenog materijalno-pravnog aspekta, te potom donijeti odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Polazeći od izloženog, ovaj sud nalazi opravdanim prigovor Osnovnog suda udruženog rada u B.L., da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji ima u vidu odredba člana 51. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH, nego o sporu iz zakupnog odnosa.

Ustupanjem konja na korištenje tuženom uz naknadu, zaključen je između tužitelja i tuženog ugovor o zakupu u smislu člana 567. Zakona o obligacionim odnosima. Kako je prema navodima tužbe šteta nastala tokom upotrebe zakupljene stvari, za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležni su redovni sudovi u smislu člana 34. stav 1. tač. 1 -c. Zakona o redovnim sudovima SRBiH.

Momentom angažiranja konja vlasništvo tužioca za rad u korist tuženog, konj je postao privremeno društveno sredstvo tuženog (član 267. Zakona o udruženom radu) po osnovu ugovora o zakupu. Za pravnu prirodu ovog ugovora bez značaja je okolnost da rad sa konjem obavlja sam njegov vlasnik, jer on to, dok traje ugovor o zakupu, čini kao radnik tuženog (radnik kojem je tuženi povjerio da vlastitim konjem datim u zakup obavlja rad za njega).

te su u ove četiri osnovne organizacije udruženog rada raspoređeni bivši radnici zajedničkog prednika stranaka, a ujedno je Samoupravnim sporazumom o raspoređivanju sredstava Fonda zajedničke potrošnje, sredstva za stambenu izgradnju i prava i obaveze iz tih sredstava, odnosno aneksom tog sporazuma, izvršeno raspoređivanje stanova prednika stranaka, tako da je po tom sporazumu stan iz tužbenog zahtjeva pripao tužiocu.

Prema tome, radi se o sporu o raspoređivanju sredstava, prava i obaveza iz međusobnog samoupravnog sporazuma o tim pravima i obavezama zaključenog povodom konstituisanja novih organizacija udruženog rada i njihovog udruživanja, dakle, o sporu za koji je odredbom člana 48. stav 1. tač. 9. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SRBiH”, broj 14/80) propisana stvarna nadležnost osnovnih sudova udruženog rada.

Ovaj sud je našao da odluke Skupštine tužene, koja se tužbom pobija, ne predstavlja upravni akt u smislu člana 6. zakona o upravnim sporovima, protiv koga se može pokrenuti upravni spor, pa zbog toga nema osnova u odredbi člana 38. stav 1. tačka 13. Zakona o redovnim sudovima, za stvarnu nadležnost Višeg suda u Sarajevu, a ne radi se ni o građansko-pravnom sporu za čije bi rješavanje, po odredbi člana 34. stav 1. tačka 1 -c. istog Zakona, bio stvarno nadležan Osnovni sud u Sarajevu.

Pošto se zahtjev tužioca, prema svojoj sadržini, odnosi na odlučivanje o pravu na dodjelu stana na korištenje koje on ostvaruje u Samoupravnoj interesnoj zajednici stanovanja - Osnovnoj zajednici za izgradnju stanova za učesnike NOR -a Grada Sarajeva, to je za suđenje u tom zahtjevu stvarno i mjesno nadležan Osnovni sud udruženog rada u Sarajevu, jer je njegova stvarna nadležnost zasnovana na odredbi člana 48. stav 2. tačka 21. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH. Prema toj odredbi sudovi udruženog rada, između ostalog, sude i o samoupravnim pravima i dužnostima radnih ljudi, organizacija i drugih korisnika u samoupravnim interesnim zajednicama, odnosno njihovim osnovnim zajednicama i jedinicama u kojima oni kao članovi tih zajednica zadovljavaju svoje potrebe i interese.

Iz izloženog proizilazi da je između parničnih stranaka zaključen sporazum o dugoročnoj poslovnoj saradnji, i ugovor o kreditu, pa zbog toga između stranaka nisu stvoreni odnosi učešća u upravljanju i odlučivanju o zajedničkim poslovima i ostvarenom dohotku, kao i njegovoj raspodjeli, te se ne radi o sporu iz člana 48. stav 2. tač. 22. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH. U konkretnom slučaju radi se građansko-pravno m sporu nastalom u izvršenju pomenutog sporazuma i ugovora, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari u smislu člana 34. stav 1. tač. 1 -c. Zakona o redovni sudovima SRBiH, nadležan osnovi sud.

Predmetno potraživanje uprkos smrti ostaje uslovljeno njegovim radom i samoupravnim uređenjem, pa nije od značaja okolnost na koju ukazuje Osnovni sud udruženog rada u S., da nasljednic umrlog nisu u radnom odnosu kod OOUR “Niskogradnja” S. prema komje OOUR “Niskogradnja” S. prema kome je postavljen zahtjev da se obaveže da plaća povećani iznos rente.

S obzirom da je ovo potraživanje uslovljeno radom ostavioca kod te organizacije udruženog rada, osnovni sud udruženog rada nadležan je da nastavi postupak u ovoj pravnoj stvari neovisno od okolnosti što u procesni položaj predlagatelja stupaju nasljednici.

Ovakav spor i po ocjeni ovog suda ne spada u sudsku nadležnost. Naime, prema odredbi člana 41. Zakona o vodama (“Službeni list SRBiH”, broj 35/75) organizacijama udruženog rada, drugim organizacijama i pojedincima, koji nisu učestvovali u izgradnji seoskog vodovoda može se odobriti priključenje na takav vodovod ako je to moguće s obzirom na količinu vode za piće i druge uslove. Ovo odobrenje daje, na osnovu člana 34. istog zakona, nadležni organ uprave za poslove vodoprivrede. Sud je nadležan da u smislu člana 41. stav 3. u vezi sa stavom 5. Zakona o vodama, rješava spor o snošenju srazmjernog dijela troškova izgrađenog vodovoda, održavanja i iskorišvanja vodovoda, ako interesent kome je odobrenje priključenje vodovoda i investitori seoskog vodovoda, nisu zaključili ugovor o učešću interesenta u tim troškovima.

S obzirom na izloženo i sadržinu tužbenog zahtjeva (da se utvrdi da tuženi H.R. nema ovlaštenja da se priključi na seoski vodovod zbog nedovoljne količine pitke vode) pravilno su se nižestepeni sudovi, na osnovu člana 16. Zakona o parničnom postupku, oglasili apsolutno nenadležnim da rješavaju spor u ovoj stvari. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 658/87 od 21.9.1988.g.

136.

Član 54. - 57. Zakona o premjeru i katastru zemljišta

Članovi 164 - 167. Zakona o premjeru i katastru nekretnina

U sudskom postupku se ne može tražiti ispravka upisa posjeda u katastar zemljišta.

Iz obrazloženja:

Odredbom člana 187. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da tužbom za utvrđenje tužilac može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave, što znači da se ne može tražiti utvrđenje činjenica - posjeda nekretnina koje se nalaze u njegovom pritežanju. Ni iz izjava tuženog datih u toku postupka pred prvostepenim sudom ne proizlazi da tuženi polaže pravo na posjed predmetne nekretnine, pa zato ne postoje zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe zbog uznemiravanja posjeda. (član 42. zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).

Kada bi se i prihvatili tužiočevi navodi sadržani u činjeničnom supstratu tužbe da je “Greškom prilikom fotogrametrijskog snimanja terena i uspostavljanja novog katastra označen tuženi”, iako on, prema slijedećim navodima tužbe “nema nikakvog pravnog osnova, niti valjanog titulsa”, neophodno je ukazati da su za otklanjanje ovakvih i sličnih grešaka nadležni opštinski organi uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina (odredbe člana 54. do 57. Zakona o premjer u i katastru zemljišta, (“Službeni list SRBiH”, broj 14/78), odnosno člana 164., 165, 166. i 167. sada važećeg zakona o premjeru i katastru nekretnina (“Službeni list SRBiH”, broj 22/84). To istovremeno znači da za otklanjanje ovakvih i sličnih grešaka redovni sudovi uopšte nisu nadležni.

Osim tog a, u razlozima drugostepene presude je naglašeno da su u smislu člana 41. stav 1. ZARIK -a predmetne nekretnine oduzete bez naknade, jer je citirana zakonska odredba predvidjela mogućnost da se šumska dobra, koja spadaju u velike posjede, oduzmu bez naknade, pa iz svega naprijed izloženog slijedi da su nadležni organi uprave u skladu sa citiranim zakonskim propisima, predniku tužilaca oduzeli predmetne nekretnine i da su te nekretnine postale društveno vlasništvo.

To znači da su nakon provedenog upravnog postupka sporne nekretnine postale društveno vlasništvo, pa i kada bi bili tačni navodi tužilaca da citirano rješenje Sreske agrarne komisije sadrži nedostatke na koje su oni ukazivali u toku postupka pred prvostepenim sudom i u žalbi, odnosno u reviziji (tj. da navedeno rješenje njihovom predniku, a niti njima, nikada nije uručeno i da zato nije moglo postati pravosnažno, niti im je za oduzeto zemljište određena ili plaćena bilo kakva naknada), njegova bi se valjanost, pod uslovima propisanim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, mogla preispitivati u postupku pred nadležnim organom uprave. Upravni akt nisu ovlašteni da u parničnom postupku preispituju redovni sudovi, niti su oni, postupajući po tužbi radi utvrđenja pravnog odnosa, uz istovremeni zahtjev za vraćanje spornih nekretnina ili isplatu naknade u visini njihove protuvrijednosti, ovlašteni da ovakvom zahtjevu tužilaca udovolje, jer su u parničnom postupku vezani pravnosnažnom odlukom organa uprave.

U prijedlogu tužioca nije navedena nijedna okolnost iz koje bi proisticalo da će neki drugi sud lakše sprovesti postupak u ovom predmetu u odnosu na Osnovni sud G., što znači da ne postoje razlozi cjelishodnosti zbog kojih bi u ovom predmetu trebalo vršiti delegiranje drugog suda.

Navodi tužioca kojima se obrazlaže prijedlog za određivanje drugog suda da postupa u ovom predmetu, u suštini se svode na izražavanje sumnje u nepristrasnost sudije kao predsjednika vijeća, odnosno svih sudija toga suda koji bi došli u poziciju da odlučuju u ovom predmetu, što je razlog zbog kojeg se u smislu člana 71. tačka 6. zakona o parničnom postupku može tražiti izuzeće sudije, ali ne i opravdan razlog zbog kojeg bi u smislu člana 68. navedenog zakona trebalo odrediti drugi sud da postupa u ovom predmetu.

Pomenuti akt Biroa rada u postojećem obliku ne posjeduje sve osobine prijedloga za izvršenje predviđene u članu 35. Zakona o izvršnom postupku, jer nije naslovljen sudu, niti naznač no da se traži izvršenje tražbine putem suda, a nije navedeno ni srodstvo izvršenja. U ovakvoj situaciji sud je morao tražiti od povjerioca da ispravi i dopuni prijedlog za izvršenje (član 109. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 14. ZIP).

Odluke suda donesene u ovoj pravnoj stvari dostavljene su Zajednici dodatka na djecu BiH Sarajevo (sada Savez samoupravnih interesnih zajednica socijalne i dječije zaštite BiH Sarajevo) kao da je ova institucija punomoćnik Biroa rada Freiburg. Međutim, takav status (statut punomoćnika) Zajednica dodatka na djecu nije stekla po Sporazumu o socijalnom obezbjeđenju koji je zaključen između Socijalističke Federativne republike Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke (“Službeni list SFRJ”, broj 9/69), niti se taj status mogao steći po posebnoj punomoći, jer po članu 90. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koi se propis, u smislu člana 14 ZIP, shodno primjenjuje i u izvršnom postupku, punomoćnik stranke u postupku može biti samo poslovno sposobno fizičko lice. Prema tome, ne postoje uslovi da se u ovom predmetu Zajednica dječijeg dodatka tretira kao punomoćnik Biroa rada Freiburg i zbog toga se ovoj instituciji nisu mogle ni dostavljati odluke koje su donesene u ovoj pravnoj stvari. Poštujući obaveze koje je naša zemlja preuzela po naprijed navedenom bilaterarnom sporazumu, nedostatak u zastupanju se mogao otkloniti tako što bi se potpisnik akta Zajednice dodatka na djecu uslovno tretirao kao punomoćnik, pa je od njega trebalo zatražiti da u određenom roku dostavi punomoć, naravno potpisanu od inostrane institucije koja se u ovom predmetu pojavljuje kao povjerilac. Druga je mogućnost da sud izravno stupi u kontakt sa povjeriocem (Biro rada) i obavijesti ga o nedostatku u pogledu zastupanja, pozivajući ga da imenuje punomoćnika. Pomenuta manjkavost u pogledu zastupanja ima karakter bitne povrede odredaba postupka i u odnosu na odluku koju dužnik pobija žalbom.

dakle da postupa po tužbi, pa je sa takvom tužbom osnovni sud morao postupiti kao sa neurednim podneskom u smislu člana 109. Zakona o parničnom postupku, odnosno pozvati tužioca da u određenom roku otkloni ovaj nedostatak i tek nakon toga ocijeniti svoju stvarnu nadležnost, a zatim raspravljati o tužbenom zahtjevu.

Kako osnovni sud kome je tužba podnesena, nije tako postupio, nego je tužilac samoinicijativno na ročištu za glavnu raspravu održanom pred tim sudom 11. januara 1988. godine otklonio nedostatak iz tužbe tako što je po prvi put označio vrijednost predmeta spora iznosom od 1.000.000 dinara, tužba je tek od tog momenta bila podobna za raspravljanje, a tako označena vrijednost predmeta spora mjerodavna za ocjenu stvarne nadležnosti, pa je u takvoj situaciji okolnost što je sud naknadno naplatio taksu na manju osnovicu, bez značaja za drugačije zaključivanje o stvarnoj nadležnosti suda.

Pošto se u ovom slučaju u ulozi tužioca i tuženog nalaze subjekti koje ima u vidu odredba člana 38. stav 1. tačka 1 -c Zakona o redovnim sudovima, a prema vrijednosti predmeta spora od 2.000.000 dinara, za suđenje je propisana funkcionalna nadležnost vijeća (član 494. Zakona o parničnom postupku), to je prema istoj odredbi Zakona o redovnim sudovima, viši sud stvarno nadležan.

Okolnost, što je u Jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti (“Službeni list SFRJ” broj 34/76) na strani 902. zaštita autorskih prava svrstana u istu kategoriju sa advokatskim uslugama - ne znači da je time propisano pravo autoske agencije na nagradu za zastupanje u autorsko pravnim sporovima.

Naime, svrha Jedinstvene klasifikacije djelatnosti propisana je odredbom člana 2. Zakona o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti (“Službeni list SFRJ”, broj 6/76), a iz te odredbe, kao i ostalih odredaba navedenog zakona, ne proizilazi zaključak da je njime priznato pravo Autorskoj agenciji da joj za zastupanje u autorsko-pravnim sporovima pripada naknada po advokatskoj tarifi. Ovi troškovi ne mogu se dosuđivati per analogiam, već samo na osnovu izričitog zakonskog propisa. Zato je neprihvatljiv žalbeni prigovor da autorska agencija, budući da je osnovana u skladu sa odredbama člana 91. i 92. Zakona o autorskom pravu i registrovana kod Okružnog privrednog sud a u Beogradu, ima pravo na naplatu troškova zastupanja po odredbama Advokatske tarife.

U vrijeme zaključenja glavne rasprave (4.11.1987. godine) podnesak tužioca je bio upućen sudu poštom preporućeno, ali mu je stigao tek 6.11.1987. godine. Takav podnesak (preinačenje tužbe) proizvodi procesno pravno dejstvo samo kada stigne sudu do zaključenja glavne rasprave, a ne i kada je na dan zaključenja glavne rasprave poslat prvostepenom sudu poštom preporučeno, pa zbog toga sud za njega nije znao i nije ga mogao uzeti u obzir.

Po prijemu navedenih podnesaka, prvostepeni sud, bez održavanja ročišta za glavnu raspravu, donosi presudu na osnovu priznanja kojom udovoljava zahtjevu tužioca do iznosa koji je opredijeljen u tužbi (348.538 dinara) a odbija prijedlog tužioca za preinačenje tužbe. U razlozima prvostepenog rješenja, koje razloge prihvata i drugostepeni sud, ističe se da je momentom priznavanja tužbenog zahtjeva zaključeno raspravljanje, pa da tužilac, u smislu člana 190. stav 1. ZPP, nije mogao nakon toga preinačivati tužbu.

Izjava tuženog o priznanju tužbenog zahtjeva stvara obavezu za sud da bez daljeg raspravljanja donese presudu na osnovu priznanja. Davanje takve izjave ne može se, kako to pogrešno smatraju nižestepeni sudovi, uzeti kao momenat zaključivanja svakog raspravljanja u odnosnom predmetu, jer i iz odredbe člana 331. stav 3. ZPP proističe da mogu nastupiti određene okolnosti zbog kojih i poslije priznavanja tužbenog zahtjeva postoji potreba provjeravanja određenih okolnosti i činjenica, a ta provjera se može vršiti i na ročištu za glavnu raspravu. U pomenutom propisu izričito je navedena mogućnost odlaganja donošenja presude na osnovu priznanja, ako se ukaže potreba pribavljanja obavještavanja u vezi sa činjenicom da li se radi o priznanju tužbenog zahtjeva sa koji m stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 3. ZPP). Može se pojaviti i sumnja da li priznanje tužbenog zahtjeva sadržano u podnesku potiče od tuženog, pa je i u ovakvom slučaju potrebno pribaviti potrebna obavještenja, a u tu svrhu se može zakazati i ročište za glavnu raspravu. Sama činjenica, o kojoj je riječ u članu 331. stav 4. ZPP, da tuženi može opozvati priznanje tužbenog zahtjeva sve do momenta donošenja presude, ukazuje na to da se priznanje tužbenog zahtjeva ne može poistovijetiti sa momentom zaključivanja raspravljanja pred sudom.

Osnovano se, međutim, u reviziji ukazuje da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke zakonstataciju da je tužbeni zahtjev istaknut od strane tužioca u ovome sporu pravosnažno riješen presudom prvostepenog suda broj P. 228/84 od 10. oktobra 1984. godine. Naime, pravnosnažnost presude odnosi se samo na njenu izreku, a ograničena je na odnos među istim parničnim strankama, kao i na istovjernost presuđenog tužbenog zahtjeva u pogledu njegove sadržine i pravnog osnova. Pri tome je pravnosnažnost ograničena na one činjenice (činjenice prema kojima se opredjeljuje osnov tužbenog zahtjeva) koje su se zbile prije donošenja presude. Ako se neke relevantna činjenica dogodila pošto se više nije mogla iznijeti u ranijem postupku, ona nije obuhvaćena pravosnažnošću. U konkretnom slučaju, međutim, iz činjeničnog supstrata tužbe vidljivo je da tužilac ističući da se tuženi i njegova supruga prema njemu neblagovremeno odnose, iznosi također da se oni uopšte ne brinu o njegovoj ishrani, odijevanju i liječenju, iako je on stariji čovjek i nesposoban da se o sebi brine, kao i da tuženi uopšte ne obrađuje zemlju koju je od njega dobio na poklon, već je prodajeu bescijenje i dobijeni novac troši na kocku, piće i žene, a radi se o činjenicama koje su se dogodile iza pravosnažnog dovršenja ranije parnice.

149.

Član 382. Zakona o parničnom postupku

Ako revident nije pobijao žalbom prvostepenu presudu, reviziju može izjaviti samo protiv onog dijela drugostepene presude kojim je preinačena prvostepena presuda na njegovu štetu, pod uslovom da je povećana (ili smanjena) dosuđena naknada u iznosu koji predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenog revizije. Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 382. stav 1. Zakona o parničnom postupku, stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donijete u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Stranka koja nije izjavila žalbu protiv prvostepene presude nema pravo da izjavi reviziju protiv pravosnažne presude donijete u drugom stepenu, kojom prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o njenoj obavezi nije izmijenjena na njenu štetu.

Iz podataka spisa proizilazi da tužena protiv prvostepene presude nije izjavila žalbu i da je prema tome ta presuda u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev do iznosa od 66.000 - dinara, postala pravosnažna, pa tuženoj ne pripada pravo na reviziju protiv drugostepene presude u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda i njena obaveza povećana za 46.000 dinara, jer je drugostepenom presudom odlučeno o njenoj obavezi u manjem iznosu od 50.000 dinara.

Zakon o redovnim sudovima, međutim, nema odredbe o reviziji, iako u istom članu reguliše neka pitanja vanparničnog postupka, što znači da revizija u vanparničnim stvarima nije dozvoljena, a zahtjev za zaštitu zakonitosti jeste, ako posebnim zakonom nije dozvoljena (kao npr. u članu 82. stav 2. Zakona o eksproprijaciji SRBiH).

tako da zbir dosuđenih iznosa ne pređe limit obaveze zajednice osiguranja. 154. II Lice čije je autorsko pravo povređeno može zahtevati isplatu naknade kako po pravilima o pruzrokovanju štete tako i po pravilima o sticanju bez osnova, ako su ispunjeni uslovi za podnošenje oba zahteva, s tim što se naknada za isti gubitak po oba zahteva ne može komulirati. 155. III Pravosnažna presuda kojom je odlučeno o naknadi štete ne sprečava sud da u novoj parnici između istih stranaka po zahtevu za nanadu štete iz istog štetnog događaja raspravlja i o podeljenoj odgovornosti za štetu nezavisno od toga da li je u prethodnoj parnici podeljena odgovornost utvrđivana ili utvrđena. 156. Članovi 68, 70, 73. i 75. Zakona o građevinskim zemljištima Naknada za dodjeljivanje, uređenje i korišćenje gradskog građevinskog zemljišta predstavljaju tri potpuno posebne vrste naknade koje su zakonom ustanovljene i culju ostvarenja sredstva koja bi se koristila za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta ili za razvoj i unapređenje drugih objekata komunalnih djelatnosti, kao i za troškove izrade prostorne planske dokumentacije, pa je tužilac kao vlasnik poslovnog prostora dužan da plaća naknadu za korišćenje tog zemljišta i pored toga što je platio naknade za dodjeljivanje i uređenje istog zemljišta

Sud nije našao da je u upravnom sporu koji je okončan presudom Višeg suda u Banja Luci broj U- 236/87 od 16.2.1988. godine došlo do povrede materijalnog prava ili povrede pravila postupka koja je mogla biti od uticaja na rješenje ove upravne stvari, pa se otuda nisu ni stekli uslovi za uvažavanje podnesenog zahtjeva primjenom člana 50. stav 1. i 2. u vezi sa članom 19. stav 2. zakona o upravni sporovima. Naime, u konkretnom slučaju se radi o utvrđivanju obaveze podnosioca zahtjeva na plaćanje naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, a koju naknadu su prema opštinskim odlukama, donesenim u skladu sa čl. 73. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, boj 34/86) - ranije odredbama čl. 160. Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74 i 21/81) dužni da plaćaju vlasnici stambenog prostora, odnosno korisnici gradskog građevinskog zemljišta, kao i nosioci stanarskog prava ili zakupci poslovnog prostora.

Prema tome, kako je i podnosilac zahtjev a vlasnik poslovnog prostora, to je u skladu sa odredbom Odluke o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta (“Službeni glasnik opštine Banja Luka “ br. 7/78 i 2/85) obveznik plaćanja ove naknade. Pri tome je potrebno ukazati da ova naknada nije isto što i naknada za dodjeljivanje i uređenje gradskog građevinskog zemljišta, a koju naknadu su dužni da plate oni građani koji pristupaju izgradnji bilo stambenog ili poslovnog prostora na dodijeljenom gradskom građevinskom zemljištu. Stoga se neosnovanim ukazuje prigovor tužitelja da on nije u obavezi da plaća naknadu za korišćenje građevinskog zemljišta, jer da je u postupku dodjele građevinskog zemljišta radi izgradnje poslovne zgrade već platio naknadu za dodijeljeno građevinsko zemljište i njegovo uređenje, obzirom da se ovdje radi o drugoj obavezi koja nastaje i plaća se prije izgradnje bilo stambenog ili poslovnog objekta, dok obaveza po osnovu plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta nastaje po izgradnji navedenih objekata i plaća se najčešće tromjesečno, kakav je slučaju tužiteljevom predmetu.

Naime, neosnovano podnosila zahtjeva prigovara da zavod za izgradnju Bugojna nije stvarno nadležan da donosi prvostepena rješenja o obavezivanju građana za plaćanje naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, te da skupština opštine nije mogla na pomenuti zavod prenijeti javna ovlašćenja za donošenje ovih rješenja.

Odlukom Skupštine opštine Bugojno o osnivanju zavod a za urbanizam i izgradnju Bugojno (“Službeni glasnik opštine Bugojno”, broj 5/75) Zavod je osnovan kao organizacija udruženog rada od posebnog društvenog interesa za grad, pa mu je kao takvom povjereno opštinskom Odlukom iz iste godine između ostalog, i vođenje postupka i donošenja rješenja o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta. Ova odluka donesena je na osnovu člana 272. Zakona o prostornom uređenju, kojim je propisano da društveno-politička zajednica može odlukom ovlastiti organizaciju udruženog rada da vrši pojedina javna ovlašćenja. Prema tome ne može se prihvatiti prigovor tužitelja da u njegovom slučaju pomenuti Zavod nije bio stvarno ovlašćen da donese rješenje o naknadi za korišćenje građevinskog zemljišta, jer se radi o organizaciji udruženog rada, a ne o upravnoj organizaciji kako tužitelj tvrdi, koja je ovlašćena opštinskom odlukom o povjeravanju vršenja određenih poslova iz oblasti prostornog uređenja da donosi pomenuta rješenja.

Međutim, ovo pravno shvatanje organa uprave nije pravilno i suprotno je odredbama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 i Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 9/87 - prečišćeni tekst), zbog čega se osporeno rješenje zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kako se to osnovano u tužbi ističe. Naime, pitanja koja se odnose na prava i obaveze građana u korištenju stana kao i pitanja koja se odnose na prava i obaveze davalaca stanova na korištenje regulisana su citiranim Zakonom o stambenim odnosima član 1.). Pravo građanina da koristi stan za zadovoljavanje ličnih i porodičnih potreba vezano je i za obavezu da stan koristi pažljivo i da ga čuva od oštećenja. U okviru ove obaveze spada i dužnost da u stanu vrši opravke koje se odnose na tekuće održavanje stana (član 36).

Vršenju ovih radova ne mogu se protiviti stranari drugih stanova u zgradi, niti mu je za vršenje ovih radova potrebna saglasnost davaoca stana. Osim toga nosilac stanarskog prava može vršiti promjene u stanu u cilju poboljšanja uslova stanovanja i u cilju zadovoljavanja stambenih potreba ali pod određenim uslovima i u z saglasnost davaoca stana na korištenje odnosno zajednica stanovanja i pribavljenog mišljenja kućnog savjeta (član 36. i 39. citiranog zakona). Slijedi da pitanja koja se odnose na izvođenje radova u stanu ne spada u domen prostornog uređenja kako to pogrešno zaključuju organi uprave, nego se radi o pitanjima koja se odnose na stambenu oblast. Ztog toga građanin nije dužan prije izvođenja radova u stanu da dobije odobrenje nadležnog organa za izvođenje ovih radova. To proizilazi i iz odredbe člana 143. Zakona o prostornom uređenju, kojim nije propisano da je za izvođenje ovakvih radova potrebno odobrenje za gradnju. Prema tome građevinsko-urbanistički inspektor nije ovlašten da u smislu odredbe člana 210. citiranog zakona, naredi, nosiocu stanarskog prava, obustavu izvođenja daljnih radova koje ovaj vrši u stanu, niti je ovlašten da inspekcijskom mjerom nalaže rušenje izvedenih radova u stanu. Iz navedenih razloga ovaj sud je uvažio tužbu tužiteljice i osporeno rješenje poništio primjenom odredbe člana 42. stav 2. Zakona o upravnom postupku.

Navodi tužiteljice da je dva puta platila porez na promet nisu se mogli prihvatiti jer nabavka alkoholnih i bezalkoholnih pića u maloprodaji ne oslobađa poreskog odbeznika da plati propisane poreze na promet na poresku osnovicu koju čini prodajna cijena koja je poznata tek nakon prodaje pića korisnicima usluga u ugostiteljskoj radnji.

ukoliko su prijavljena samoupravnoj zajednici za zapošljavanje, kao i lica nesposobna za privređivanje koja je obveznik poreza ili njegov bračni drug dužan po zakonu da izdržava.

Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizilazi da je tužiocu u skladu sa citiranim zakonskim odredbama umanjena osnovica poreza za izdržavana dva člana porodice (majku koja nema prihoda i kćerku koja je udana ali je u 1986. godini živjela u zajedničkom domaćinstvu, nije zaposlena i ni muž nema zaposelnja) kao i da nisu priznate olakšice na dvoje unučari i na kreću koja je bila zaposlena u 1986. godini i po tom osnovu ostvarila 800.000 dinara ličng dohotka. U žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja tužilac je istakao da mu je poreska olakšica priznata za majku V. J. i kćerku V.-M. M. i da ne vidi razloga zašto mu za unuku M. A. (kćerku Milice) nije priznata olakšica pošto je izdržavao i kćer i unuku. Prema obrazloženju osporenog akta navodi tužioca nisu se mogli prihvatiti jer ta mogućnost nije predviđena odredbama člana 123. Zakona o porezima građana

162.

Član 3a stav 2. Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava

Građanin koji prodaje nepokretnost u cilju rješavanja stambenog pitanja može pod uslovima propisanim zakonom o porezu na promet nepokretnosti i prava ostvariti pravo na oslobađanje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava ne samo za iznos sredstava uložen u kupovinu zgrade, nego i za iznos sredstava uložen za ospo sobljanje te zgrade za stanovanje.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi stava 2. člana 3 a zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78, 13/82i 30/85) građanin koji prodaje nepokretnosti u cilju rješavanja svog stambenog pitanja može oslobođenje od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava ostvariti za iznos sredstava od prodaje nepokretnosti koja će uložiti u kupovinu ili izgradnju stambene zgrade odnosno stana samo do površine utvrđene propisom o racionalnom korištenju stana u mjestu stanovanja odnosno preseljenja, a prema odredbi stava 4. istog člana na razliku vrijednosti prodate nepokretnosti i vrijednosti stambene površine iz stava 2. i 3. tog člana izvršiće se razrez poreza na promet nepokretnosti i prava.

U skladu sa citiranim odredbama odlučivanje o zahtjevu za oslobađanje od poreza i razrezu poreza na promet nepokretnosti i prava vrši se u istom postupku i donosi jedno rješenje. međutim, iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni organ prethodno donio rješenje o razrezu poreza broj 04 -455-260-160/87 od 2.9.1987. godine kojim je obavezao tužioca na plaćanje poreza na promet nepokretnosti i prava u iznosu od 5.113.650 dinara, a tek kasnije rješenjem broj: 07 - 452-459/87 od 12.10.1987. godine oslobodio ih plaćanja poreza u iznosu od 1.391 -793 dinara,. Pošto se prema odredbama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava oslobađanja od plaćanja poreza daje pod uslovom da građanin naknadno u roku od dvije godine podnese uvjerenje nadležnom opštinskom organu, a u spisu predmeta nema podatala da li su tužioci i prije razreza poreza tražili oslobađanje od plaćanja poreza, kada su tužioci podnijeli pismeni zahtjev za oslobađanje od plaćanja poreza trebalo je izmijeniti rješenje o razrezu poreza od 2.9.1987. godine i donijeli jedno rješenje o oslobođenju od plaćanja poreza kao i eventuanom razrezu poreza. Pri tome trama istaći da je u postupku donošenja prvostepenog rješenja trebalo cijeniti prigovore tužioca da su kupili ruševan objekat, i da su morali ulagati sredstva da bi objekat osposobili za upotrebu. Naime, pod pretpostavkom ispunjenja ostalih uslova mogli su tužioci u skladu sa odredbama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava da ostvare pravo na oslobođenje kako za iznos sredstava uložen u kupovinu stambene zgrade tako i za iznos sredstava uložen u osposobljavanje istog objekta za stanovanje jer bi takvo oslobođenje bilo u skladu sa ciljem rješavanja stambenog pitanja tužioca.

Odredbama republičkog Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava predviđeno je da se na promet nepokretnosti i prava može uvesti porez na promet i da taj porez uvodi skupština opštine svojom odlukom (čl. 1.), da je poreski obveznik poreza na promet prodavalac nepokretnosti odnosno prava (čl. 4. stav 1.), da poreska obaveza nastaje u trenutku zaključenja ugovora o prodaji odnosno zamjeni nepokretnosti ili prava (čl. 15. stav 1.), da je poreski obveznik dužan platiti razrezani iznos poreza u roku od 15 dana od dana prijema rješenja o razrezu poreza, a na iznos poreza koi ne plati u ovom roku dužan je platiti kamatu po stopi iz člana 277. stav 2. zakona o obligacionim odnosima (izmijenjeni čl. 22), te da poreski obveznik od koga je naplaćen porez na promet koji on nije bio dužan da plati, ima pravo na povraćaj tog poreza (č l. 26) koje pravo može realizovati podnošenjem zahtjeva za povraćaj poreza nadležnom opštinskom organu uprave u čiju korist je plaćen porez (čl. 29. stav 1.).

Ovakvim odredbama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava dato je javno pravno ovlašćen je skupštini opštine da na svojoj teritoriji uvede porez na promet nepokretnosti i prava, regulisano koja lica (fizička i pravna) su poreski obveznici navedenog poreza, kada nastaje poreska obaveza, razrez i naplata poreza, te povraćaj neosnovano naplaćenog poreza. Odnosi koji nastaju po navedenim pitanjima između nadležnog opštinskog organa uprave koji vrši razrez i naplatu poreza ili u čiju se korist plaća porez i poreskog obveznika nisu obligaciono pravni odnosi (odnosi koji nastaju voljom stranaka u pravnom prometu izvršavanja njihovih obaveza ili odnosi u oblasti prometa robe, i usluga u kojima je zastupljena ekvivalentnost njihovih prava i obaveza) već upravno pravni odnosi zasnovani na zakonu kojima je nadležni upravni organ ovlašćen da bez volje poreskog obveznika od njega naplati porez ne dajući mu za naplaćeni iznos poreza bilo kakvu naknadu u slučaju docnje u naplati poreza da mu naplati i kamate, a u slučaju više naplaćenog poreza da mu vrati neosnovano naplaćeni dio poreza. Iz ovih razloga neosnovano se tužitelji kao poreski obveznici pozivaju na odredbe čl. 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koje se ne mogu primijeniti na njihov slučaj (po pitanju prava na kamate), jer se radi o saveznom zakonu koji reguliše obligacione odnose, a ne upravno-pravne odnose.

Tužitelj osnovano ukazuje u tužbi na pogrešnu primjenu Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava u prvostepenom i osporenom rješenju po pitanju plaćanja kamata na iznos neosnovano naplaćenog poreza na promet. Odredbama tog zakona nije predviđeno pravo poreskog obveznika na naplatu kamata na iznos poreza koji nije bio dužan da plati, nego samo pravo na povraćaj tog poreza, ali nijednom odredbom nie predviđeno ni da poreski obveznik nema pravo na kamate u takvom slučaju. To pitanje po ocijeni suda, nije regulisano navedenim zakonom i po istom postoji pravna praznina u zakonu. Za ovakvko tumačenje postoji osnovu drugim republičkim zakonim koji regulišu istu vrstu potraživanja. poreze druge vrste.

Zakon o posebno oporezivanju proizvoda i usluga u prometu (“Službeni ist SRBiH”, broj 30/85, 11/86, 45/86 i 42/87), u članu 13. propisuje da se u pogledu nadležnosti za obračun poreza na promet, plaćanja akontacije poreza, postupka utvrđivanja i naplate poreza, povraćaja poreza, zastarjelosti, knjiženja i kontrole shodno primjenjuju odrebe zakona o porezima građana (“Službeni list SRBiH”, broj 39/84, 8/85, 45/86 i 14/88), a članom 163. stav 3. tog zakona predviđeno je da poreski obveznik na neosnovano više plaćene iznose poreza ima pravo na kamatu po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Prema citiranim odredbama proizilazi da poreski obveznici od kojih se neosnovano naplate veći iznosi poreza predviđenih navedenim zakonima imaju pravo na povraćaj tog iznosa poreza sa kamata, pa je normalno zaključiti da u takom slučaju pripada pravo na kamate i poreskom obvezniku od kojeg je neosnovano naplaćen veći iznos poreza na promet nepokretnosti i prava. Pošto je propušteno u Zaknu o porezu na promet nepokretnosti i prava da se reguliše pitanje prava na kamate i visinu kamatne stope na neosnovano naplaćeni veći iznos poreza (tzv. pravna praznina) ostaje kao jedina mogućnost da se po ovim pitanjima analogno primijene odgovarajuće odredbe zakona o porezima građana.

Kako upravni organi nisu pravilno tumačili odredbe materijalnog prava na kojima je zasnovano prvostepeno i osporeno rješenje, propustili su da utvrde odlučne činjenice za koji vremenski period pripada tužiteljima pravo na kamate, po kojoj kamatnoj stopi procentuano je osnovano njihovo potraživanje na iznos neosnovano naplaćenog poreza na promet i konačno o kojem novčanom iznosu se radi, pa su oba rješenja donesena uz povredu pravila postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Time su se stekli uslovi za pobijanje osporenog rješenja iz člana 10. stav 1. tač. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima, radi čega je uvažavanjem tužbe primjenom člana 39. stav 2. istog zakona odlučeno kao u dispozitivu.

Okolnost da je u samoupravnoj proceduri prilikom prilikom dodjele predmetnog stana odlučeno da se dodjelom ovog stana ne rješava refinitivno stambeno pitanje porodice majke tužioca nego da se radi o privremenom rješenju stambenog pitanja nema značaja na pravo tužioca da nastavi daljnje korištenje predmetnog stana jer je stambeno pitanje dodjelom predmetnog stana za cijelu porodicu majke tužioca riješeno privremeno do definitivnog rješenja, pa da cijela porodica majke tužioca koristi drugi stan dok se stambeno pitanje majke tužioca ne riješi definitivno.

Na ovaj zaključak ukazuje i okolnost da majka tužioca nije osporavala rješenje o dodjeli stana u kojem je navedeno da se drugi stan dodjeljuje privremeno i za sve članove porodičnog domaćinstva, pa je zbog toga konačno i pravomoćno majci tužitelja dodijeljen drugi stan i za tužioca. Iz izloženog nisu ispunjeni uslovi koje predviđa odredba člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima da tužilac, kao član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava nastavi daljnje korištenje predmetnog stana. Ovaj sud stoga nalazi da se osporeno rješenje zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je primjenom člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude.

Ovo stoga što citiranim zakonom nije određeno da ovakve sporove rješava organ uprave. Zbog toga tužiteljici kao nosiocu stanarskog prava predmetnog stana, u kji se uselilo neko lice bez njene dozvole, pripada pravo da zaštitu svog prava traži kod redovnog suda.

Prema tome, organi uprave nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nisu nadležni za donošenje odluke o iseljenju lica koje se u predmetni stan uselilo bez dozvole tužiteljice kao nosioca stanarskog prava. za ocjenu nadležnosti za rješavanje ovog spora nije odlučno što tužiteljica ne koristi predmetni stan kako to neosnovano tužiteljica u tužbi ističe, nego je odlučno da se radi o stanu u društvenoj svojini na kome postoji nosilac stanarskog prava, a da zaknom nije predviđena nadležnost organa uprave u sporovima kji se odnose na zaštitu prava koja pripadaju nosiocu stanarskog prava u skladu sa zakonom.

166.

Član 24. stav 1. Zakona o uzurpacijama

Član 208. stav 4. i član 270. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku Na osnovu rješenja koji m je odbijen zahtjev stranke da joj prizna u svojini uzurpirano zemljište, a nije joj naloženo da to zemljište napusti, ne može se dozvoliti izvršenje radi odstranjenja stranke sa tog zemljišta, jer se tim rješenjem u izvršnom postupku ne može zasnovati takva obaveza izvan i umjesto izvršne isprave.

Iz obrazloženja:

Nije sporno da je rješenje prvosepenog organa od 1.11.1985. godine kojim je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se prizna pravo svojine na uzurpiranom zemljištu označenom kao kč.br. 12/51 (3594) u površini od 2654 m2, upisana u Zk.ul.br. 410 KO Blagaj, postalo izvršno, jer je prema priloženoj dostavnici dostavljeno tužiteljici 9.11.1985,. godine a na isto nije izjavila žalbu.

Međutim, kako navedenim rješenjem tužiteljici nije naloženo u smislu člana 24. stav 1. Zakona o uzurpaciji napuštanje uzurpiranog zemljišta, to se nisu ni bili stekli zakonski uslovi za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja, pa otuda tužiteljica osnovano prigovara da joj s enije moglo naložiti napuštanje sporne uzurpacije. Da se nisu stekli potrebni uslovi za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja proizilazi i iz odredaba člana 208. stav 4. i 270. stav 4. Zakona o opštem upravnom postupku prema kojim je regulisano da ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje u dispozitivu će se odrediti rok u kome se ta radnja ima izvršiti, i rješenje postaje izvršno istekom tog roka, a ako nije određen rok rješenja postaje izvršno u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. Slijedi dakle, da samo ako je rješenjem naložena obaveza stranci, može takvo rješenje biti predmet izvršenja. Rješenje kojim se zahtijev stranke odbije ne dolazi u obzir za prinudno izvršenje a zaključkom o dozvoli izvršenja ne može se stranci zasnivati obaveza.

IZ prednjeg proizilazi da rješenje o uzurpaciji nije podobno za izvršenje ne iz razloga što je tužiteljica u međuvremenu podnijela prijedlog za primjenu vanrednog pravnog sredstva ne odlaže izvršenje a niti iz razloga što rješenje nije dostavljeno punomoćniku tužiteljice jer tužiteljica nije pružila dokaze da je u vrijeme donošenja rješenja o uzurpaciji zastupao punomoćnik, već iz razloga što tim rješenjem tužiteljici nije naložena obaveza napuštanja spornog zemljišta.

Međutim, upravni organi polaze o pogrešnog pravnog shvatanja da je za izdavanje urbanističke saglasnosti osnov odluke o građevinskom zemljištu kao i katastrski plan, pa pogrešno na osnovu ovih akata izvode zaključak o postojanju odlučne činjenice tj. o namjeni predmetnog zemljišta.

Namjena određenog zemljišta planiranog u prostoru može se utvrditi samo uvidom u planske akte urbanističke regulative koji su nvedeni u odredbi člana 123. stav 1. 2. i3. Zakona o prostornom uređenju.Ako se radi o području za koje je predviđen režim gradnje prvog i drugog stepena (član 6. stav 1. tačka 2. i 3. istog (zakona) tada je osnov za izdavanje urbanističke saglasnosti regulacioni plan, urbanistički projekat ili urbanistički red. Ako se radi o području za koje nije obavezno donošenje navedenih akata, tada se namjena zemljišta određena u prostoru kao i ostali propisani urbanističko-tehnički uslovi utvrđuju na osnovu urbanističkog plana, plana parcelacije i uslova utvrđenih u odlci o provođenju urbanističkog plana (član 6. tačka 3. i član 114. i 2. i člana 110. stav 2. istog zakona). Na osnovu prostornog plana, parcelacije i odluke o provođenju prostornog plana utvrđuju se uslovi za izdavanje urbanističke saglasnosti ako se radi o području za koje nije donesen urbanistički akt regulative iz stava 2. člana 123. navedenog zakona ili obvezno donošenje ovog akta (režim gradnje trećeg stepena - član 6. stav 4.). Zbog toga je za pravilno rješenje ove upravne stvari, potrebno utvrditi da li su doneseni određeni akti urbanističke regulative pa uvidom u postojeći akt utvrditi o kakvom se zemljištu radi, odnosno kako je predmetno zemljište definisano u prostoru a zatim pravilnom primjenom citiranih odredaba Zakona o prostornom uređenju, nakon pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja odlučiti o osnovanosti zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti za navedenu gradnju. Ovaj sud ukazuje da je donesen Prostorni plan grada Sarajeva koji je objavjen u “Službenim novinama grada Sarajeva”, broj 7/86, pa je uvidom u ovaj akt potrebno utvrditi da li je istim utvrđena i namjena predmetnog prostora, jer se radi o prostornom planu svih opština koja spadaju u grad Sarajevo.

Iz navedenih razloga ovaj sud je uvažio tužbu tužioca i primjenom odredbe člana 42. stav 2. i člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu presude.

Kod takvog stanja stvari tuženi je i po mišljenju ovog suda pravilno postupio kada je konačno u upravnom postupku odbio njegov zahtjev utvrđujući da nisu ispunjeni uslovi iz člana 11. stav 2. zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca (“Službeni list SFRJ”, br 68/81. 41/83 i 75/85) da mu se prizna svojstvo mirnodopskog vojnog invalida i u vezi s tim pravo na vojnu invalidninu.

Naime, tužiočev slučaj kao aktivnog vojnog lica, se ne može podvesti pod odredbe stava 2. člana 11. jer se saobraćajni udes u kome je on povrijeđen nije dogodio pod okolnostima koje su njime propisane. Putovanj e na sistemski pregled ne predstavlja okolnost specifičnu za vršenje službe u oružanim snagama kakve su nabrojane u tom članu niti okolnost koja bi bila slična tim nabrojanim okolnostima. Stoga tuženi nije povrijedio zakon na tužiočevu štetu donošenjem osporenog rješenja kako se to u tužbi ističe.

Izneseno propisivanje pravnih lijekova je, kako to proizilazi iz ukupnih odredaba tog Zakona, predviđeno s obzirom na značaj oblasti iz koje je taj Zakon donesen. Stoga, a kod činjenice da ni u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o javnim putevima (“Službeni list SRBiH”, br 21/83) nisu propisane drugačije odredbe o pravnim ljekovima od već iznesenih, organizacione promjene u organima uprave nisu mogle uticati da se strankama ograniči pravo na navedene pravne lijekove i daju drugačije pravne upute. U vezi sa tim se ističe da je odredbom iz Glave IV (Ustavnost i zakonitost) Ustava Socijalističke Republike BiH propisano, između ostalog “Protiv rješenja i drugih pojedinačnih sudskih i drugih organa kao i protiv akata samoupravnih organizacija i zajednica koje vrše javna ovlašenja, donesenih u prvom stepenu, može se izjaviti žalba nadležnom organu”.

Zakonom se izuzetno, u određenim slučajevima miže isključiti žalba ako je na drugi način obezbijeđena zaštita prava i zakonitosti" ”član 225). Sljedstveno takvim odredbama Ustava Zakonom o ostvarivanju prava i izvršenju obaveza radnih ljudi i građana organizacija udruženog rada i drugih samoupravnih organizacija i zajednica u upravnom postupku (“Službeni list SRBiH”, br 20/79) u članu 21. stav 3. propisano je da o žalbi protiv prvostepenog rješenja organa u sastavu republičkih organa uprave rješava Republički organ u čijem je sastavu.

U stavu 4. tog člana propisano je da o žalbi protiv prvostepenih rješenja republičkih organa uprave. U slučajevima kada se na takva rješenja može izjaviti žalba rješava izvršno vijeće Skupštine SRBiH.

To što u sadašnjem sistemu ne postoji Republičkis ekretarijat za saobraćaj nij emoglo poslužiti za zaključivanje kako je tužen izveo u svom odgovoru na tužbu bez obzira na kakva je eventualno, propisana unutrašnja organizacija njegovim pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. U vezi s tim valja istaći i to da su zakonom o organizaciji i djelokrugu republičkih organa uprave i republičkih upravnih organizacija (“Službeni list SRBiH”, br 40/7 9) poslovi bivšeg Republičkog sekretarijata za saobraćaj i poslovi bivšeg Republičkog inspektora za saobraćaj preneseni u djelokrug rada Republičkog komiteta za saobraćaj (član 42. stav 1. tačka 1. i člana 43. stav 2. tačka 4.) Stoga ni eventualna uputstva ili dogovaranje koja proizilaze iz odgovora na tužbu sa Republičkims ekretarijatom za pravosuđe i upravu kao i Sekretarijatom za zakonodavstvo izvršnog vijeća Skupštine SRBiH nisu mogla poslužiti kao osnov za davanje upute o pravnom lijeku kakva je data u pouci iz osporenog rješenja.