Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 2/1989

Protiv tih presuda osuđeni je podnio zahtjev za njihovo vanredno preispitivanje zbog povrede krivičnog zakona na njegovu štetu. Smatra da registarska tablica vozila nije javna isprava i da premještanje te tablice sa jednog na drugo vozilo ne predstavlja krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 217. stav 3. KZ SRBiH. Vrhovni sud BiH je uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, preinačio pobijane presude i osuđenog oslobodio od optužbe po osnovu iz člana 350. tačka 1. ZKP, jer djelo koje je predmet optužbe po zakonu nije krivično djelo. Pravno shvatanje Vrhovnog suda BiH temelji se na slijedećim razlozima:

Neosnovan je navod zahtjeva da registarska tablica motornog vozila nije javna isprava.

Registarskom tablicom označava se konkretno motorno vozilo po vrsti, marki i tipu i drugim karakteristikama. Nju izdaje u propisanom postupku pri vršenju javnih ovlašćenja, nadležni organ unutrašnjih poslova. Iz toga slijedi da je registarska tablica predmet koji je određen članom 196. stav 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, da služi kao dokaz tehničke ispravnosti konkretnog motornog vozila za učešće u javnom saobraćaju i njegove podobnosti u pravnom saobraćaju.Radi toga ispunjava sve uslove propisane za pojam isprave iz člana 35. stav 10. KZ SRBiH. Kako tu ispravu izdaje organ unutrašnjih poslova u vršenju javnih ovlaštenja, ona predstavlja i javnu ispravu, što proizilazi iz člana 230. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Radi toga je ona podobna za izvršenje krivičnog djela iz člana 217. stav 3. KZ SRBiH.

I pored toga, osnovan je navod zahtjeva da radnja zbog koje je okrivljeni bio pravosnažno osuđen pobijanim presudama za krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 217. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ SRBiH, po zakonu nije krivično djelo.

U traženju odgovora na pitanje da li radnja okrivljenog sadrži obilježja krivičnog djela iz člana 217. stav 3. KZ SRBiH, treba poći od zakonskog opisa tog krivičnog djela. Ovo krivično djelo (stav 1. člana 217. KZ SRBiH) može se pojaviti u tri oblika, i to, pravljenje lažne isprave, ili preinačenje prave isprave u namjeri da se takve isprave upotrijebe kao prave, ili upotreba lažne i preinačene prave isprave. Kod svakog od tih oblika, predmet radnje izvršenja je isprava u različitim modalitetima. U prvom obliku (pravljenje lažne isprave) učinilac svojom radnjom stvori (napravi) ispravu koja do tada nije postojala, a ona je lažna jer ne potiče od lica koje je označen o kao njen izdavalac. U drugom obliku, učinilac u pravoj ispravi vrši različite intervencije i time tu (autentičnu) ispravu bitni preinačuje u sadržajnom ili u nekom drugom pogledu. Treći oblik se sastoji u upotrebi takvih isprava.

U konkretnom slučaju (što je nesporno) okrivljeni je propisno izdatu registarsku tablicu za jedno motorno vozilo (dakle prava isprava), postavio na drugo vozilo, čija je registracija istekla. Dakle, okrivljeni je upotrijebio pravu ispravu na nedozvoljen način.Zbog toga ta njegova radnja ne sadrži obilježja nijednog zakonskog oblika krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 217. KZ SRBiH pa je u pobijanim presudama na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon iz člana 8. stav 1. KZ SFRJ u vezi sa članom 217. KZ SRBiH.

Ova radnja je propisana kao prekršaj (samo za autoprevoznike) u članu 224. stav 1. tačka 19. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Ako bi ova radnja bila preduzeta sa određenim ciljem (prodaja vozila i slično) ona bi pod tim pretpostavkama (lažn o prikazivanje određenih činjenica) mogla biti obilježje odgovarajućeg krivičnog djela.

Povodom žalbe optuženog a po službenoj dužnosti, Vrhovni sud BiH je preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela i radnje optuženog pravno ocijenio kao prekoračenje granica nužne odbrane u izvršenju krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. ZKP u vezi sa članom 9. stav 3. KZ SFRJ. Ta pravna ocjena obrazložena je ovako:

Opis djela u izreci prvostepene presude sadrži činjenice i okolnosti kojima je određeno prekoračenje granica nužne odbrane u izvršenju krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. KZ SRBiH. Prema tom opisu oštećeni je iz šume u kojoj je optuženi bio čuvar, izvlačio traktorom oborena stabla, i nije zaustavio traktor na zahtjev optuženog, pa je optuženi nakon toga opalio iz pištolja četiri metka i jednim pogodio oštećenog u glavu.

Pravilnom analizom ovih nespornih činjenica dolazi se do slijedećih pravnih zaključaka:

Oštećeni i njegovo društvo izvršili su i nastavili (nakon upozorenja optuženog da zaustavi traktor) protivpravni napad na imovinu u društvenoj svojini koja je optuženom bila povjerena na čuvanje. Taj napad je započeo sječom stabala (ima obilježje krivičnog djela šumske krađe), nastavljen je izvlačenjem (na traktoru) posječenih stabala, a produžen nakon upozorenja optuženog da oštećeni zaustavi traktor.

Kod takvog stanja stvari postavlja se centralno pitanje kakva je pravna priroda radnji ispaljenja metaka iz pištolja u pravcu oštećenog od strane optuženog. Po ocjeni Vrhovnog suda takvom radnjom optuženi je prekoračio granice neophodno potrebne odbrane za odbijanje istovremenog protivpravnog napada.Naime, u pitanju su dva pravna dobra, imovina i život, koja po svojoj prirodi ne mogu biti izjednačena. Život čovjeka je, ne samo po Ustavu (član 177. Ustava SFRJ), već i po etičkim shvatanjima najveća vrijednost. Nasuprot njemu je dobro od opšteg interesa (član 129. Ustava SFRJ). Dakle, napadnuto je dobro za čiju odbranu, u smislu odredbi o nužnoj odbrani (čl. 9. KZ SFRJ) nema i ne može biti načelnih zapreka.Može se samo postaviti pitanje srazmjernosti napada i odbrane. U tom smislu treba ukazati na slijedeće: Klasi čno shvatanje nužne odbrane zasniva se na individualističkom principu po kojem je dozvoljena (i srazmjerna) odbrana od protivpravnog napada bez obzira od kog lica potiče, bez obzira na intenzitet napada i kvalitet napadnutog dobra, sa mogućnošću povređivanja vrednijeg dobra od onog koje je napadnuto. Međutim, individualističko shvatanje nužne odbrane je, u teoriji krivičnog prava i sudskoj praksi uglavnom napušteno, a prihvaćeno je socijajnoetičko shvatanje, po kojem u ocjeni nužne odbrane i njenih granica, nije dopuštena velika nesrazmjernost napadom ugroženog ili povrijeđenog dobra i dobra povrijeđenog pri pdbrani.

Ovo se naročito odnosi na ona dobra koja se ni po značaju ni po vrijednosti ne mogu izjednačiti (primjer za to su život i imovina).

Prema tom e, pravilnom analizom utvrđenog činjeničnog stanja dolazi se do zaključka da je optuženi odbijao istovremeni protivpravni napad oštećenog i ijegovog društva koji su oni vršili prema imovini koja je optuženom bila povjerena na čuvanje. Međutim, zbog bitne razlike u vrijednosti napadnutog dobra (imovina) i dobra koje je odbranom povrijeđeno (život čovjeka), optuženi je prekoračio granice nužne odbrane (čl. 9. stav 3. KZ SFRJ) pri izvršenju krivičnog djela ubistva.

Vrhovni sud BiH je uvažio žalbu iz slijedećih razloga:

Krivično djelo razbojništva je složeno krivično djelo. Njegova radnja izvršenja se sastoji od upotrebe sile ili prijetnje napada na život ili tijela oštećenog lica i od oduzimanja tuđe pokretne stvari u namjeri da učinilac njenim prisvajanjem pribavi protivpravnu imovinsku korist sebi ili drugom. Uopšte uzevši, krivično djelo (jednostavno ili složeno) smatra se svršenim kada se radnjom prouzrokuje posljedica koja je određena zakonskim opisom krivičnog djela. Kako se kod razbojništva kao složenog krivično g djela radnja izvršenja sastoji od dva dijela (sila ili prijetnja i oduzimanje tuđe stvari u navedenoj namjeri), njegovo dovršenje pretpostavlja, ne samo da je upotrijebljena sila, ili prijetnja, već i to da je učinilac oduzimanjem tuđe pokretne stvari došao u njeno priteženje tj. u poziciju da tom stvari raspolaže po svom nahođenju. Kada se to, opšte usvojeno shvatanje o dovršenju krivičnog djela razbojništva (momenta kada se smatra da je ono dovršeno) primijeni na konkretan slučaj, dolazi se do slijedeće g zaključka: Optuženi je upotrijebio silu prema oštećenoj tako što ju je sa leđa udario rukama po glavi, usljed čega je ona pala na zemlju, a zatim uzeo ceker (torbu) koji je oštećenoj ispao. Pošto se odmah nakon toga na mjestu događaja uvjerio (pregledao unutrašnjost cekera) da u cekeru nema stvari koje je namjeravao oduzeti od oštećene, bacio je ceker i pobjegao. Pravilnom pravnom ocjenom tog ponašanja optuženog slijedi zaključak da je optuženi dovršio prvi dio radnje izvršenja krivičnog djela razbojništva (upotrijebio silu prema oštećenoj) i započeo sa drugim dijelom radnje izvršenja (oduzimanje tuđe pokretne stvari) koje nije dovršio, jer njegov umišljaj nije bio usmjeren na oduzimanje cekera, već na oduzimanje pretpostavljenih stvari u cekeru. Kako u ce keru nije bilo stvari koje je htio oduzeti, i njihovim prisvajanjem sebi pribaviti protivpravnu imovinsku korist, slijedi da optuženi drugi dio radnje izvršenja krivičnog djela razbojništva nije dovršio, a time svojom djelatnošću nije ostvario ni zakonsku posljedicu(uspostavljanje pritežanja nad tuđom pokretnom stvari) ovog krivičnog djela. Radi toga se žalbom osnovano ukazuje da je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon iz člana 365. tačka 4. ZKP, jer je njegove radnje trebalo pravno ocijeniti kao pokušaj, a ne svršeno krivično djelo razbojništva.

Vrhovni sud BiH je povodom žalbe optuženog našao da je na njegovu štetu povrijeđen krivični zakon iz člana 36 5. tač. 4. ZKP zbog toga što se ne radi o svršenom, već o pokušanom krivičnom djelu krađe. Razlozi pravnog shvatanja Vrhovnog suda BiH su slijedeći:

Odvojivši neke dijelove za motorno vozilo od ostalih dijelova koji su se nalazili u tvorničkoj hali i osta vivši ih na mjesto koje je dostupno svim radnicima, u namjeri da ih kasnije iznese iz hale i prisvoji, optuženi je pripremio i kasnije namjeravao oduzimanje i prisvajanje tuđih pokretnih stvari.Te radnje predstavljaju nekažnjive pripremne radnje (jer pripremanje kod tog dijela nije kažnjivo). Tim radnjama optuženi očigledno nije ostvario pritežanje nad autodijelovima što je (pritežanje) pretpostavka prisvajanje oduzetih stvari u namjeri pribavljanja protivpravne imovine, jer su one ostale u tvorničkoj hali na mjestu koje je dostupno svim zaposlenim, pa je svako od njih mogao sa tim stvarima (dijelovima) raspolagati. Tek u času kada je optuženi pokušao da te stvari stavi na “viljuškar” i iznese ih iz tvorničke hale, započeo je da preduzima kažnjivu radnju - radnju oduzimanja. Kako je u tome spriječen intervencijom radnika oštećene, radnja oduzimanja se ne može smatrati dovršenom jer optuženi nije ostvario (već započeo da ostvaruje) pritežanje nad autodijelovima.

Zbog toga ta radnja optuženog predstavlja pokušaj, a ne svršeno krivično djelo krađe.

Vrhovni sud BiH je našao da je zahtjev osnovan, pa je zahtjev usvojio, pravosnažne presude preinačio i obustavio postupak za opozivanje uslovne osude. Ovo pravno shvatanje Vrhovni sud BiH je obrazložio slijedećim razlozima:

Rokovi opozivanja uslovne osude određeni su u članu 57. KZ SFRJ. Bez oda li se uslovna osuda opoziva zbog (novog) krivičnog djela učinjenog u vremenu provjeravanja, ili zbog neispunjenja neke obaveze određene uz uslovnu osudu (kao u konkretnom slučaju zbog neplaćanja zaostalih rata izdržavanja), uslovna osuda se može opozvati najdalje u roku od jedne godine od dana kada je isteklo vrijeme provjeravanja određeno presudom kojom je izrečena uslovna osuda. Opozivanjem uslovne osude prijetnja kaznom “pretvara” se u efektivnu kaznu. Ostvarenje tog cilja predstavlja donošenje pravosnažne presude kojom je opozvana uslovna osuda, jer se samo takva presuda (član 132. stav 2. ZKP) može izvršiti, tj. izrečena kazna iz uslovne osude se može efektuirati.

Kako je dakle cilj opozivanja uslovne osude izvršenje kazne utvrđene uz uslovnu osudu, u analizi spornog pitanja centralno je da li se nastupanje pravosnažnosti presude kojom je opozvana uslovna osuda može prolongirati preko roka od jedne godine od isteka vremena provjeravanja koji je određen članom 57. KZ SFRJ. PO ocjeni ovog suda to nije moguće jer su rokovi iz člana 57. KZ SFRJ tako određeni (“najdocnije u roku od jedne godine od dana kada je proteklo vrijeme provjeravanja”) da njihov tok nije moguće prekinuti ili obustaviti (kao rokove zastarjelosti izvršenja kazni, sporednih kazni i mjera bezbjednosti iz čl. 97,98. i 99. KZ SFRJ), niti je tok tih rokova u slovljen “saznanjem” za novo krivično djelo ili neizvršenje obaveze (subjektivni - objektivni, kao rokovi iz člana 92. - povraćaj u prijašnje stanje i član 405. stav 2. ZKP, ponavljanje krivičnog postupka na štetu osuđenog). Prema tome, rokovi iz člana 57. s t. 1. i 2. KZ SFRJ za opozivanje uslovne osude su objektivni prekluzivni rokovi. Iz takve prirode ovih rokova slijedi da presuda kojom je opozvana uslovna osuda mora postati pravosnažna najdalje do njihovog isteka da bi se mogla izvršiti izrečena kazna utvrđena uz opozvanu uslovnu osudu.

Kako je u konkretnom slučaju drugostepena presuda donesena po isteku tog roka, zahtjevom se osnovano ukazuje da je na štetu okrivljenog povrijeđen krivični zakon iz člana 57. stav 2. KZ SFRJ.

U konkretnom slučaju, i pod pretpostavkom da su se optuženi dogovorili da izvrše više krađa, njihove radnje nemaju obilježja predmetnog krivičnog djela, jer nijednu krađu nisu zajednički izvršili. Prema tome, za pravnu ocjenu radnji optuženih po članu 148. stav 1. tačka 2. KZ SRBiH nedostaje nužni objektivni uslov (zajedničko učešće u izvršenju barem jedne krađe) koji je zakonsko obilježje predmetnog krivičnog djela. Zbog toga, kada se više lica dogovori (ili na neki drugi način udruži) da izvrše više krađa, a zatim svaki pojedinačno i nezavisno jedan od drugog izvrše po dvije krađe, njihove radnje se ne mogu kvalifkovati kao teška krađa iz člana 148. stav 1. tačka 2. KZ SRBiH za koju zajednički krivično odgovaraju, već kao posebna krivična djela krađe za koja oni samostalno odgovaraju.

Sam dogovor na izvršenje ovih krivičnih djela je kažnjiv pod uslovima iz člana 210. KZ SRBiH.

Tačno je da radnje osuđenog sadrže i obilježja krivičnog djela prikrivanja jer je on, kao magacioner ot kupljivao kože od lica za koja je znao da su ih pribavili krivičnim djelom teške krađe. Međutim, tako posmatranje radnji osuđenog se zasniva na djelimičnoj analizi odlučnih činjenica. Naime, osuđeni je pored otkupa tih koža, zadržavao za sebe (uz saglasnost prodavaoca) dio otkupne cijen. Tim radnjama osuđeni je zloupotrijebio položaj odgovornog lica - magacionera u organizaciji udruženog rada. Prvom radnjom - otkup ukradenih koža za svoju organizaciju udruženog rada, osuđeni je prekoračio ovlaštenja koja je iao kao odgovorno lice. Druga radnja - uzeo za sebe dio otkupne cijene - objašnjava motiv preduzimanja prve radnje - namejra da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist. Prema tome, djelatnost optuženog sadrži sva obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 226. stav 3. KZ SRBiH. Činjenica da je tom djelatnošču (do njenog krivično pravnog finaliziranja) osuđeni, već u njenom početku (otkup koža pribavljenih krivičnim djelom) ostvario i obilježja krivičnog djela prikrivanja iz člana 165. stav 1. KZ SRBiH ima se shvatiti kao prethodno nekažnjivo djelo koje je u odnosu na glavno djelo izgubilo svoju pravnu samostalnost (prividni stica po pravilu inkluzije).

Radnja koju je žalila namjeravao da izvrši (ček zamijeni za dinare), nije zakonsko obilježje krivično djela iz člana 226. stav 3. KZ SRBiH, već slijedi nakon izvršenog djela, a sastoji se u pretvaranju jedno oblika protivpravne imovinske koristi (nenovčanog) u drugi (novčani - dinarski) oblik protivpravne imovinske koristi.

Vrhovni sud je našao da je u pobijanom rješenju povrijeđena odredba člana 99. stav 3. KZ SFRJ u korist osuđenog, obzirom da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je nastupila zastara izvršenja mjere bezbjednosti iz člana 68. KZ SFRJ, pa je u skladu s tim utvrdio tu povredu zakona ne dirajući u pravosnažno rješenje.

Međutim, neosnovan je navod zahtjeva za zaštitu zakonitosti da je pobijanim rješenjem povrijeđena odredba člana 365. tačka 5. ZKP (sud prekoračio ovlašćenja koja po zakonu ima u pogledu krivičnih sankcija) i odredba člana 264. ZIKS-a. Tačno je da je prema odredbi člana 264. ZIKS -a za izvršenje mjere bezbjednosti iz člana 68. KZ SFRJ nadležan opštinski organ uprave u čiji djelokrug rada spadaju poslovi izdavanja vozačke dozvole. Međutim, iz te zakonske odredbe, a ni iz neke druge odredbe Zakona, ne proizilazi da je organ nadležan za izvršenje mjere, istovremeno i ovlašćen da utvrđuje da li je nastupila zastarjelost njenog izvršenja. Prema tome, pobijanim rješenjem nije povrijeđena odredba člana 264. ZIKS -a.

Osim toga, u analizi spornog pitanja treba imati u vidu činjenicu da je zastarjelost izvršenja krivične sankcije pitanje iz područja materijalnog krivičnog prava. Iz toga slijedi da o tom pitanju može odlučivati samo sud (a ne organ uprave) u postupku koji je propisan Zakonom o krivičnom postupku, jer bi u protivnom, organ uprave imao ovlaštenje suda, što je po određenju tog organa i djelokruga njegovih poslova isljučeno. Uporište takvog shvatanja nalazi se i u odredbi člana 136. stav 1. ZKP (koja je sadržana u glavi XIII tog zakona u kojoj su propisane odredbe o izvršenju sudskih odluka), prema kojoj, o sumnji o dozvoljenosti izvršenja sudske odluke odlučuje posebnim rješenjem predsjednik vijeća, suda koji je sudio u prvom stepenu. Kako je pitanje zastarjelosti izvršenja krivične sankcije jedna od pretpostavki dozvoljenosti izvršenja sudske odluke kojom je sankcija izrečena, jasno je da o tom pitanju odlučuje predsjednik vijeća suda koji je tu odluku donio u prvom stepenu. Prema tome, pobijanim rješenjem nije prekoračeno ovlašćenje koje sud ima po zakonu u pogledu krivičnih sankcija, pa se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti tvrdi da je povrijeđena odredba člana 365. tačka 5. ZKP

Protiv te presude okrivljeni je putem branioca blagovremeno podnio zahtjev za njihovovanredno preispitivanje jer smatra da su presude zasnovane na dokazu na kome se prema odredbama Zakona o krivičnom postupku, nisu mogle zasnovati, pa su time nižestepeni sudovi učinili bitnu povredu odredabam krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. Zakona o krivičnom postupku.

Zahtjev je osnovan.

Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud, zaključak da je okrivljeni odbio privatnu obućarsku radnju oštećenog A.H. i iz radnje oduzeo i prisvojio 910.000 dinara, zasnovana iskazu (priznanju) okrivljeno iz istrage. o tim radnjama okrivljenog u obrazloženju prvostepene presude nisu navedeni drugi neposredni dokazi. Dakle, prema stanju stvari u vrijeme zaključenja glavnog pretresa odlučne činjenice za postojanje krivičnog djela teške krađe (obijanje zatvorenog prostora, oduzimanje tuđe pokretne stvari i prisvajanja te stvari u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi), prvostepeni sud je utvrdio iskazom okrivljenog iz istrage.

Kako okrivljeni u zahtjevu tvrdi da ga istražni sudija prije ispitivanja nije poučio o pravu da njegovom ispitivanju može prisustvovati branilac i da se on tog prava nije odrekao, pitanje pravne valjanosti tog dokaza za utvrđivanje odlučnih činjenica - zakonskih obilježja krivičnog djela teške krađe - mora se rješava ti sa stanovišta odredbe člana 364. stav 1. tač. 8. ZKP To znači da li je njegovo korištenje bilo bitno za donošenje prvostepene presude, ili u drugom pravcu, da li bi se takva presuda donijela bez tog dokaza, s obzirom na druge dokaze kojima je raspolagao prvostepeni sud. ovo sve iz razloga jer je u zapisniku o ispitivanju okrivljenog u istrazi (27. novembra 1987. godine), nije uobičajeno da se okrivljeni izričito odrekao prava da njegovom ispitivanju prisustvuje branilac, što je prema odredbi člana 218. stav 9. ZKP neophodna pretpostavka ispitivanja okrivljenog u odsustvu branioca. Kako se prema odredbi člana 218. stav 10. ZKP, na takvom iskazu okrivljenog ne može zasnovati sudska odluka (imperativna odredba od koje se ne može odstupati), sa zapisnikom o ispitivanju okrivljenog u istrazi, prvostepeni sud je morao postupiti na slijedeći način: istraćni sudija je bio dućan da na osnovu člana 83. stav 1. ZKP taj zapisnik izdvoji iz spisa najdalje do završetka istrage: kak je to istražni sudija propustio, to je na osnovu čl. 279. stav 3. ZKP morao uraditi predsjednik vijeća u pripremanju glavnog pretresa, a kako to nije uradio, onda je po završenom dokaznom postupku na glavnom pretresu po članu 333. stav 3. ZKP, to moralo učiniti vijeće. Sudija izvijestilac žalbenog suda - Višeg suda u T. bio je dužan da u smislu čl. 370. stav 5. ZKP vrati spise prvostepenom sudu prije održavanja sjednice vijeća, da predsjednik vijeća prvostepenog suda donese rješenje o izdavanju tog zapisnika i po pravosnažnosti rješenja spis e vrati žalbenom sudu na odlučivanje po žalbi.

Međutim, nižestepeni sudovi nisu tako postupili pa su time povrijedili navedene zakonske odredbe. osim povreda tih odredbi, nižestepeni sudovi su povrijedili i odredbu člana 85. stav 1. ZKP Povreda te zakonske odredbe sastoji se u tome što je prvostepeni sud na glavnom pretresu na prijedlog javnog tužioca saslušao u svojstvu svjedoka istražnog sudiju na okolnost da li se okrivljeni odrekao prava da njegovom ispitivanju u istrazi prisustvuje branilac - advokat. Saslušanje istražnog sudije o toj okolnosti moguće je samo pod uslovima propisanim u članu 84. stav 1. tač. 1. i 2. ZKP i to, kada okrivljeni sam traži da se pročita taj zapisnik (tačka 1.), ili kada vijeće, po saslušanju stranaka, odluči da se u postupku može koristiti izdvojeni zapisnik o ispitivanju okrivljenog zbog povreda odredaba člana 218. ZKP (tačka 2). Vijeće takvu odluku (iz tačke 2) može donijeti samo ako se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od 20 godina ili teža kazna, i ako se pored izvođenja dokaza kojima sud raspolaže ne mogu razjasniti važne činjenice, a smatra se da bi korištenje izdvojenog zapisnika doprinijelo razrješavanju stvari.

Kako se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu teške krađe iz člana 148. stav 1. tačka 1. KZ SRBiH za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, zapisnik o ispitivanju okrivljenog u istrazi se nije mogao koristiti po odredbama člana 84. stav 1. tač. 2. ZKP Shodno tome nije bilo moguće saslušati istražnog sudiju na glavnom pretresu u smislu člana 85. stav 1. ZKP na okolnost da li se okrivljeni odrekao prava da njegovom ispitivanju u istrazi prisustvuje branilac, jer to saslušanje pretpostavlja mogućnost zakonitog korištenja zapisnika koji je izdvojen iz spisa ili koji se, kao u ovom slučaju morao izdvojiti. Zbog toga se na iskazu okrivljenog iz istrage nisu mogle zasnovati pobijane presude kako je to određeno članom 218. stav 10. ZKP

S obzirom na to da je prvostepena presuda zasnovana na tom iskazu okrivljenog, a drugostepeni sud tu nezakonitost prvostepene presude nije otklonio već je, suprotno naprijed navedenim zakonskim odredbama, ocijenio da je iskaz okrivljenog iz istrage valjan dokaz, zahtjevom se osnovano ukazuje da su nižestepeni sudovi učinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. ZKP zbog koje su pobijane presude ukinute.

U ponovnom suđenju prvostepeni sud će u odnosu na iskaz okrivljenog iz istrage postupiti po odredbi člana 83. stav 1. u vezi sa članom 279. stav 3. ili 3 33. stav 3. ZKP, a mogućnost korištenja tog dokaza će razmotriti sa stanovišta odredbe člana 84. stav 1. tačka 1. ZKP

Povodom žalbi optuženih, prvostepena presuda je ukinuta zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP

Po nalaženju Vrhovnog suda Bih nerazumljiva je izreka prvostepene presude u kojoj je navedeno da su optuženi po prethodnom dogovoru, u namjeri da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist prisvojili, razne autodijelove i iste iznijeli iz kruga tvornice. Ovo zato što predmetno krivično djelo postoji kada se više lica udruži radi vršenja krađe. Kako je krađa obijelježje ovog krivičnog djela, a njen objekat je tuđa pokretna stvar koja mora biti tačno određena, (npr. blatobran vozila, sjedište vozila, tpčak i dr.) u opisu djela ta stvar mora biti precizno opisana jer samo iz takvog opisa proizilaze njegove zakonska obilježja. Dosljedno tome u činjeničnom opisu djela, kakoje to propisano odredbom člana 351. stav 1. tačka 1. ZKP, moraju biti precizno označene pokretne stvari koje su objekat oduzimanja i prisvajanja.

Kako u opisu djela iz izreke prvostepene presude nisu označeni autodijelovi koji su optuženi oduzeli i prisvojili, ta izreka je nerazumljiva jer se iz nje ne vidi objekat predmetnog krivičnog djela. Zbog tog nedostatka pravilnost i zakonitost prvostepene presude se nije mogla ispitati što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP, pa je radi toga ukinuta.

U žalbi protiv tog rješenja okrivljena je priložila nove činjenice i dokaze koji nisu sadržani u zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka.

Vrhovni sud Bih je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, a u pogledu iznesenih novih činjenica i dokaza dao slijedeće razloge:

U postupku ponavljanja krivičnog postupka sud je ovlašten i dužan da ocijeni samo one dokaze i činjenice na koje se ukazuje zahtjevom, i zavisno od te ocjene, donese odgovarajuću odluku predviđenu u članu 408. stav 1. ZKP Isto tako, drugostepeni sud može da ocjenjuje samo one žalbene navode koji se tiču sadržine zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka povodom koga je doneseno prvostepeno rješenje. Prema tome, u žalbi na rješenje kojim je odbijen (član 408. stav 1) ili odbačen (član 407.) zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka podnesen po osnovu novih činjenica i dokaza u smislu člana 404. stav 1. tačka 4. ZKP, ne mogu se iznositi druge nove činjenice i dokazi. Te činjenice i dokazi mogu biti osnov za podnošenje novog zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka.

Istovremeno, optuženom O.S. izrečena je uslovan osuda, kojom mu je za krivično djelo iz člana 217. stav 3. KZSRBiH i za krivično djelo iz člana 158. stav 1. KZ SRBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 4 (četiri) mjeseca, a potom utvrđena jedinstvena kazna zatvor a u trajanju od 6 (šest) mjeseci, čije je izvršenje odloženo za vrijeme od 2 (dvije) godine, pod uslovom da u tom roku ne učini novo krivično djelo.

Osuđeni O.M. podnio je zahtjev za vanredno preispitivanje tih presuda zbog povrede krivičnog zakona na njegovu štetu jer smatra da u njegovim radnjama postoje samo obilježja krivičnog djela prevare iz člana 158. stav 2. KZ SRBiH.

Povodom zahtjeva osuđenog O.M. koji je Vrhovni sud BiH, usvojio, Vrhovni sud je po službenoj dužnosti na osnovu člana 429. u vezi sa članom 420. stav 2. ZKP, preinačio te presude u pravnoj ocjeni djela i odluci o krivičnoj sankciji i u odnosu na osuđenog O.S. zbog toga što je našao da je ovaj osuđeni izvršio samo krivično djelo prevare iz člana 158. stav 1. KZ SRBiH za koje mu je izre klo uslovnu osudu uz koju je utvrdio kaznu zatvora od 4 mjeseca utvrđenu prvostepenom presudom za to krivično djelo.

Prema odredbi člana 420. stav 2. u vezi sa članom 429. ZKP -a, kod odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude su d mora primijeniti princip pogodnosti (beneficium cohesionis) ako nađe da razlozi zbog kojih je donio odluku u korist jednog osuđenog, postoje i za druge osuđene, koji nisu podnijeli ovaj vanredni pravni lijek. Svrha ovoga procesnog instituta je ne samo u tome da zaštiti interese osuđenog lica, nego i da omogući jedinstvenu primjenu zakona u istom krivičnom predmetu i da se pri tom ostvari princip o primjeni jednake mjere prava na lica u istom ili vrlo sličnom pravnom položaju. Takav razlog postojanja ovog a instituta opravdava mogućnost njegove primjene i u situacijama kada jedno od osuđenih lica, u čiju korist on treba da se primjeni, samo ne ispunjava uslove za podnošenje zahtjeva ove vrste, bilo zbog toga što mu je izrečena uslovna osuda ili zbog drugih zakonom predviđenih razloga.

U konkretnom slučaju protiv O.M. i O. S. vođen je jedinstven krivični postupak za iste radnje, te radnje pravno su ocijenjene na isti način i izrečena im je istom presudom krivična sankcija, s tim što je O.M. osuđen na kaznu zatvora, dok je O.S. izrečena uslova osuda, tako da on prema odredbi člana 425. ZKP nije imao pravo na podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude jer je pretpostavka prava na podnošenje tog vanrednog pravno lijeka da je osuđenom izrečena kazna zatvora. Međutim, naprije istaknuti osnovni razlog postojanja ovog instituta i činjenica da je protiv njih vođen jedinstven postupak i da su za iste radnje osuđeni istom presudom, opredijelio je ovaj sud za zaključak da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni pogodnosti, koje taj Institut omogućava, i u odnosu an osuđenog O.S., bez obzira što on nije ispunjavao uslove da samostalno podnese zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude.

Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio javni tužilac zbog odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi sa prijedlogom da drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i okrivljenim izrekne veće novčane kazne i da donese odluku o oduzimanju imovinske koristi.

Žalba je osnovana.

Prvostepeni sud je zauzeo stav da se u konkretnom slučaju ne može donijeti odluka o oduzimanju imovinske koristi zato što okrivljeno pravno lice nije optuženo da je izvršenjem predmetnog privrednog prestupa ostvarilo imovinsku korist, jer da takav zaključak ne proističe iz činjeničnog opisa dispozitiva optužnog prijedloga.

Ovakav stav prvostepenog suda po ocjeni drugostepenog suda, ne može se prihvatiti iz razloga što je odredbom stava 1. člana 40. Zakona o privrednim prestupima propisano da pravno lice ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu privrednim prestupom. Okolnost da imovinska korist, koju je ostvarilo okrivljeno pravno lice nije bitno obilježje privrednog prestupa iz člana 230. stav 1. i stav 2. zakona o obavljanju privrednih djelatnosti samostalnim ličnim radom i sredstvima rada u svojini građana nije bitna za mogućnost oduzimanja imovinske koristi pribavljene privrednim prestupom. Za izricanje ove mjere je odlučno to da je privrednim prestupom pribavljena imovinska korist bez obzira da li je ili nije imovinska korist obilježje privrednog prestupa i da li je to sadržano u činjeničnom opisu drugog optužbnog prijedloga. Budući da iz rezultata dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je okrivljeno pravno lice izvršenjem navedenog privrednog presuta ostvarilo imovinsku korist, o čijoj visini nije raspravljano, drugostepeni sud je an temelju člana 385. Zakona o krivičnom postupku u vezi sa članom 60. Zakona o privrednim prestupima uvažio žalbu javnog tužioca, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio javni tužilac zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede zakona sa prijedlogom da drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Žalba je osnovan.

Izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je okrivljeno odgovorno lice suprotno odredbama čl. 22. i 23. Zakona o sistemu cijena i društvenoj kontroli cijena, tač. 3. i 5. Odluke o obrazovanju cijena na domaćem tržištu proizvoda iz uvoza, tač. 3. i 5. Odluke o obrazovanju cijena proizvoda iz uvoza, te tačke 15. Odluke o određivanju najviš ih cijena i načinu obrazovanja cijena proizvoda i usluga iz nadležnosti svih društveno-političkih zajednica, na ime troškova interne stimulacije, uvećalo cijene proizvoda iz uvoza. Međutim, prvostepeni sud zauzeo je sta da u navedenim radnjama okrivljenog odgovornog lica nema elemenata privrednog prestupa, jer da se okrivljeni kod formiranja cijena morao pridržavati odredaba člana 17. Samoupravnog sporazuma o ostvarivanju i raspoređivanju zajedničkog prihoda po osnovu zajedničkog poslovanja na poslovima izvoza i uvoza i drugim spoljnotrgovinskim poslovima na nivou SOUR -a.

Ovakav stav prvostepenog suda, po ocjeni drugostepenog suda, ne može se prihvatiti zato što organizacija udruženog rada ne mogu na osnovu samoupravnog sporazuma zaključenog u okviru SOUR-a formirati cijene robi iz uvoza preko najvećeg nivoa utvrđenog propisima o društvenoj kontroli cijena. Zbog toga je žalbu javnog tužioca valjalo uvažiti, presudu prvostepenog suda ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Protiv prvostepene presude žalbu je izjavio javni tužilac zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazujući da okrivljeni prilikom pregleda nisu prezentirali kontrolnom organu vodoprivrednu dozvolu. Vrhovni sud BiH odbio je žalbu javnog tužioca kao neosnovanu iz ovih razloga:

Privredni prestup iz člana 228. stav 1. tačka 2. i stav 2. zakona o vodama čine pravno i odgovorno lice ako upotrebljavaju i koriste vode ili ispuštaju otpadne vode, otpatke i druge materije koje mogu zagaditi vode prije nego što pribave vodoprivrednu dozvolu protivno izdatoj dozvoli. U konkretnoj privredno-kaznenoj stvari izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da su okrivljeni u vrijeme izvršenog pregleda imali pribavljenu vodoprivrednu dozvolu, ali je iz određenih razloga nisu mogli prezentirat i kontrolnom organu. Pllazćei od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te imajući u vidu što čini obilježje navedenog privrednog prestupa i po mišljenju ovog suda samim tim što okrivljeni nisu prezentirali vodoprivrednu dozvolu kontrolnom organu u momentu pregleda u njihovom ponašanju nisu se stekla obilježja prestupa iz člana 229. stav 1. tačka 2. i stav 2. zakona o vodama, kako je to i prvostepeni sud pravilno zaključio.

Osporavajući prvostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljeni u žalbi ukazuje da se u ovom slučaju radilo o higijenski ispravnim namirnicama i da je isto trebalo poslati na analizu.

Vrhovni sud BiH je odbio žalbu okrivljenih kao neosnovanu rokuvodeći se slejdećim razlozima:

Odredbom iz člana 6. stav 1. Zakona o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe predviđeno je da se higijenski nesipravnim namirnicama smatraju namirnice kojima je istekao rok upotrebe označen u njihovoj deklaraciji. Dakle, iz ove zakonske odredbe proizilazi da se higijenski neispravnim smatra svaka namirnica koja se nalazi u prometu sa isteklim rokom upotrebe. Prema tome, takve namirnice nije potrebno stali na analizu niti je potrebno provjeravati higijensku ispravnost, kako se to predlaže u žalbi.

Prvostepenu presudu okrivljeni su osporili žalbom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Povodom žalbi okrivljenih Vrhovni sud BiH je po službenoj dužnosti preinačio prvostepenu presudu i okrivljene oslobodio od optužbe iz ovih razloga:

U konkretnoj privredno-kaznenoj stvari okrivljeni su optuženi i prvostepenom presudom oglašeni odgovornim zbog privrednog prestupa iz člana 63. stav 1. tačka 4. i stav 2. Zakona o knjigovodstvu (“Službeni list SFRJ” br. 25/81 i 53/85), pošto su propustili da izvrše tačan popis sredstava - Zakon o knjigovodstvu, po kome su okrivljeni oglašeni odgovornim prema odredbi iz člana 99. stav 1. tačka 2. Zakona o računovodstvu (“Službeni list SFRJ”, broj 12/89) prestao je da važi danom stupanja na snagu ovog zakona tj. 4. marta 1989. godine. Zakonom o računovodstvu kojim se bliže uređuje knjigovodstveno poslovanje reguliše i pitanje popisa sredstava potraživanja i obaveza organizacija, ali netačan popis sredstava ne sankcionište kao privredni prestup. Prema tome, kako je Zakon o računovodstvu blaži za okrivljene Vrhovni sud BiH je temeljem članom 350. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku okrivljene oslobodio od optužbe da su izvršili navedeni privredni prestup.

Takva zgrada je s pravnog gledišta, do eventualne legalizacije privremeni građevinski objekt, a takav objekt nije sastavni dio zemljišta, pa zbog toga ne pripada vlasnik zemljišta ako ga je podiglo treće lice.

Ako je građevinski objekt podignut bez odobrenja na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini u postupku legalizacije može se konstituisati trajno pravo korištenja u korist graditelja.

IZ isprave u spisu, čij u autentičnost parnične stranke nisu osporile, proizilazi da je tuženi potpisan po referentu za nabavke, koji nema svojstvo punomoćnika za zaposlenje, teleksom naručio kupovinu robe, a pod uslovima isporuke i plaćanja sadržanim u prethodnom teleksu tužioca. Teleksom je tužilac ovu ponudu prihvatio. Prijemom prihvata ponudu kod tuženog zaključen je, u smislu člana 39. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor između parničnih stranaka. kako Zakon o obligacionim odnosima nema odredbe o načinu zaključenja ugovora putem teleksa, ispunjeni su uslovi predviđeni odredbama člana 1107. stav 2. ZOO. da se primjeni Opšta uzansa za promet robom broj 31. stav 3. po kojoj pošiljalac ne može osporavati punovažnost ponude ili izjave o prihvatanju ponude ili izjave o prihvatanj u ponude otpremljene u njegovo ime preko njegovog teleprintera. (Vrhovni sdu BiH, Pž. 389/87 od 28. jula 1988. godine)

23.

Čl. 31. 33. 39, 600, 623. i 629. Zakona o obligacionim odnosima

Ako je naručilac uputio novinsko-izdavačkoj radnoj organizaciji dva oglasa slične sadržine, a nije izričito stavio do znanja da drugim samo ispravlja prvi, zaključena su dva ugovora o djelu i naručilac duguje naknadu za objavljivanje svakog od ovih oglasa. Iz obrazloženja:

Tužilac je štamparska izdavačka novinska organizacija koja svojim aktom (jednostrano) određuje i objavljuje cijenu štampanja konkursa i oglasa u oglasnom dijelu “Politike”. To je u stvari, prijedlog učinjen neodređenom broju lica koji sadrži bitne sastojke ugovora čijem zaključenju je namijenjen, te važi kao opšta ponuda (član 33. Zakona o obligacionim odnosima).

Momenat prijema dopisa od 29. oktobra 1986. godine, kojim tuženi traži štampanje i objavljivanje oglasa i konkursa, smatra se njegovom izjavom da prihvata ponudu tužioca (stav 1. člana 39. ZOO). Prvi dopis sa tekstom oglasa i konkursa radi objavljivanja, između stranaka je zaključen ugovor (član 31. ZOO). Njime se tužilac obavezao da obavi određeni posao (štampanje i objavljivanje konkursa i oglasa), a naručilac (tuženi) da mu za to plati naknadu određenu unaprijed aktom (tarifom) tužioca.

U ovom slučaju između stranaka je zaključen ugovor o djelu (član 600. ZOO), jer su ugovarači imali u vidu svojstvo tužioca i njegov rad.

Prema odredbama člana 629. ZOO, naručilac može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti posleniku ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije učinio, a koje bi bio dužan učiniti, da ugovor nije raskinut, ako i za iznos zarade koju je ostvario na drugoj strani ili koju je namjerno propustio da ostvari.

Drugi dopis tuženog, upućen tužiocu poštom preporučeno 30. oktobra 1986. godine, koji ima isti datum i broj kao i prethodni i istu sadržinu (uz koji je dostavljen tekst nešto izmijenjenog oglasa i konkursa tuženog, u odnosu na raniju sadržinu oglasa i konkursa objavljenih 1. oktobra 1986. godine), međutim, ne sadrži izjavu da tuženi raskida sa tužiocem prethodno zaključeni ugovor o djelu. Jednostrani raskid ugovora ne proizilazi iz okolnosti da je tuženi tužiocu poslao i drugi dopis sa istim brojem i datumom i nešto izmijenjenim tekstom konkursa i oglasa. naime, tužilac nije dužan da plati i zna sadržinu tekstova koje objavljuje u oglasnom dijelu “Politike” i da naručiocu ukazuje na okolnosti koje su samo njemu poznate (koliko mu je bilo potrebno izvršilaca). Tužilac je dužan, nakon intervencije lektora, štampati tekst oglasa i konkursa, shodno zaključenom ugovoru o djelu.

Upućivanje novog dopisa tuženog sa tekstom oglasa i konkursa poštom preporučeno 30. oktobra 1986. godine u cilju njegovog štampanja i da je stigao tužiocu prije nešto što je raniji oglas i konkurs objavljen, u stvari predstavlja prihvatanje ponude i zaključenja novog ugovora koga je tužilac u cijelosti izvršio, pa je stekao pravo da od tuženog, u smislu člana 600. i člana 623. stav 1. i 3. ZOO, zahtijeva isplatu naknade.

Nižestepeni sudovi su pravilno odlučili da je bez pravnog dejstva u odnosu na tužioca pismeni ugovor o prodaji istih nekretnina zaključen nakon smrti prodavateljice. ovo stoga, jer iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su tuženi zaključujući taj ugovor bili nesavjesni (prvo tuženi je znao da je njegova majka predmetnu parcelu prodala tužiocu, a drugotuženi je mogao znati za tu prodaju, jer je viđao tužioca da krči i obrađuje vinograd). S obzirom na to nižestepeni sudovi zaključuju da je ovaj drugi ugovor zaključen protivno načelu savjesnosti i poštenja (član 12. Zakona o obligacionim odnosima) i da tužilac kao raniji kupacima jači pravno osnovu odnosu na tuženog kao kasnijeg kupca bez obziroa na to što je zaključio pismeni ugovor i ishodio upis u zemljišnoj knjizui. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 224/88 od 16. februara 1989. godine)

25.

Član 8. Zakonao građevinskom zemljištu u društvenoj svojini

Član 22. stav 3. zakona o građevinskom zemljištu

Član 103. Zakona o obligacionim odnosima

Ništav je ugovor o zakupu neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini u nepoljoprivredne svrhe (radi izgradnje privremenog građevinskog objekta).

IZ obrazloženja:

Prema utvrđenjima nižestepenih sudova parnične stranke su dana 4. avgusta 1977. godine, zaključile ugovor kojim je tužilac ustupio tuženom besplatno korištenje zemljišta u društvenoj svojini kako bi tuženi na tom zemljištu za potrebe djelatnosti kojom se bavi postavio montažne objekte. Ugovorom o zakupu zaključenim kasnije tužilac je dao tuženom za iste svrhe dio zemljišta u površini od 520 m2 sa obavezom da mu plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od 1.000 dinara. Tim ugovorom predviđeno je da ugovorne strane svake tri godine utvrđuju visinu zakupnine zaključenjem aneksa ugovora. Međutim, aneks ugovora od 1. marta 1984. godine, koji je sačinio tužilac (sa iznosom zakupnine od 12.000 dinara mjesečno) tuženi nije želio potpisati.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno odbili tužioca sa tužbenim zahtjevom, da se tuženi obaveže da mu isplati zakupninu. Predmetno zemljište je gradsko građevinsko zemljište, koje je tužilac u smislu odredbe člana 8. zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora imao pravo koristiti, a ne i dati u zakup u nepoljoprivredne svrhe (sada član 22. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu, “Službeni list SRBiH”, broj 34/86). Stoga su zaključeni ugovori o zakupu ništavi (suprotni citiranoj zakonskoj odredbi kao prinudnom propisu) pa ne proizvode pravno dejstvo (član 103. Zakona o obligacionim odnosima).

Ako u ugovoru nedostaje jedan od bitnih elemenata, ili ako ono što je u pogledu tih elemenata navedeno u ugovoru ne odgovara volji stranaka, takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, on je nepostojeći, a u pogledu posljedica situacija se može upodobiti sa ništavim ugovorom, što znači da svaka stranka ima pravo na restituciju međusobnih davanja (član 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Iz daljnih činjeničnih utvrđenja slijedi da je u tački II I citiranog kupoprodajnog ugovora konstatovano da je tuženi preuzeo obavezu da svu potrebnu dokumentaciju za prenos prodatih nekretnina pribavi 15 dana nakon zaključenja ugovora, odnosno do 1. aprila 1983. godine, s tim da su se stranke bile dogovorile da se “sačeka sa ovjerom ugovora, odnosno sa plaćanjem poreza na promet”, s obzirom da je bilo izgleda da tuženi bude oslobođen obaveze plaćanja poreza na promet nekretnina, budući da je kupio druge nekretnine. kako se postupak u vezi sa tim neočekivano oduži o, nižestepeni sudovi su zaključili da su protekli svi razumni rokovi za postupanje po citiranom kupoprodajnom ugovoru - od zaključenja kupoprodajnoj ugovora do donošenja prvostepene presude prošlo je skoro tri godine (član 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima). Ishod postupka pred nadležnim organom uprave za prihode u vezi sa traženjem tuženog da kao prodavac bude oslobođen obaveze plaćanja poreza na promet nepokretnosti, nema nikakvog uticaja na donošenje odluke o ovome sporu, jer se u tom postupku ne rješava ni o kakvom prethodnom pitanju koje bi bilo od uticaja na odlučivanje u ovoj parnici, a sporazum stranaka nema značaj odložnog uslova (član 74. stav 1. ZOO).

Zato tužioci zbog povrede autorskog moralnog prava zahtiejvaju da im se dosudi pravična novčana naknada neimovisnke štete u smislu člana 95. Zakona o autorskom pravu u vezi sa odredbom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kao i da se, u smislu odredbe člana 95. Zakona o autorskom pravu, u vezi sa odredbom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kao i da se, u smislu odredbe člana 96. stav 1. tačka 1. Zakona o autorskom pravu, tuženom naloži da u sredstvima informisanja objavi presudu na njegov trošak.

Prema Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u slučaju da suvlasnički dijelovi nisu određeni, pretpostavlja se da su jednaki (član 13. stav 2). Budući da je stablo na međi po pravnom pravilu imovinskog prava uvijek u zajedničkoj svojini pretpostavka o jednakim dijelovima se ne može oboriti. Zbog toga u ovom slučaju tužiocu pripada naknada od ½ vrijednosti posječenog stabla.

S obzirom na to da je tužitelj na osnvou pismenog ugovora prodao prednik tuženog - Zemljoradničkoj zadruzi pored nekretnina označenih kao kč. 166/2, u površini od 31000 m2 i kč. 166/2 pašnjak u površini od 13800 m2 i predao kupcu u posjed, da je prednik tuženog podnio zahtjev nadležnom sudu da se na osnovu ugovora o prodaji uknjjiži pravo vlasništva na njega, da uknjižba nije provedena zbog nepostojanja zemljišnih knjiga, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelj nije vlasnik spornih nekretnina i da mu stoga ne pripada pravo da zahtijeva predaju u posjed istih.

Pri tome okolnost da prednik tuženog, odnosno tuženi, nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornih nekretnina, nije od značaja za ocjenu zakonitosti pobijane odluke, jer je prednik tužbenog s obzirom na to da ne postoje zemljišne knjige stekao pravo svojine na spornim na spornim nekretninama polaganjem kod nadležnog suda isprave na osnovu koje se vrši prenos prava svojine (član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).

Ugovor o kupoprodaji se zaključuje radi sticanja prava vlasništva na stvari koja je predmet kupoprodaje. Ako istu nekretninu od vlasnika kupe dva lica, svako za sebe, pravo vlasništva stiče ona kupac koji se uknjiži u zemljišnu knjigu kao vlasnik.

Pravo vlasništva stečeno na ovaj način može biti sa uspjehom osporeno od strane drugog kupca samo u slučaju da je kupac čije je pravo vlasništva upisano u zemljišnoj knjizi, bio nesavjesta, a to će biti ako je znao ili mogao znati da je drugi kupac prije njega zaključio valjan ugovor o kupoprodaji.

Tuženi u reviziji navodi, a to je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, da ne posjeduje predmetne prostorije jer sada živi i radi u drugom mjestu te da ih koristi njegov brat.

Drugostepeni sud ovaj relevantni žalbeni prigovor (vlasnička tužba se može podnijeti samo protiv psojednika - član 37. stav 1. ZOSPO) nije cijenio, pa je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa članom 375. stav 1. Zakona o parničnom postupku. (Vrhovno sud BiH, Rev,. 324/88 od 9. marta 1989. godine)

33.

Član 3. stav 1. Zakona o eksproprijaciji

Čl. 37. i 44. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Vlasnik ne može isticati zahtjev za predaju u posjed nekretnine protiv lica koje je bez pravnog osnova bilo u posjedu ako je nekretnina u međuvremenu eksproprisana.

Iz obrazloženja:

Zahtjev tužiteljice, kako je opredijeljen u tužbi, ima sve karakteristike tužbe kojom se štiti pravo vlasništva predviđenog u članu 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Ovu tužbu, prema izričitoj doredbi iz navedenog zakonskog propisa, podiže vlasnik stvari protiv lica koje stvari drži u posjedu. Tuženi, zbog okolnosti koje su nastupile mimo njegove volje (eksproprijacije) nije više posjednik spornih nekretnina, pa protiv njega nije mogao biti upravljen zahtjev na predaju u posjed spornih nekrnetnina. Osim toga sa eksproprijacijom prestaje pravo vlasništva (član 44. ZOSPO -a). pa je tužilac izgubio aktivnu legitimaciju (član 3. stav 1. Zakona o eksproprijaciji).

Pored toga utvrđeno je da je tuženi pravo služnosti prolaza mogu vršiti jugozapad nim dijelom iste parcele tužilaca uz prethodno izvođenje određenih radoca o trošku tužilaca (iskop zemlje, izmještanje “korita” iz koga se stoka napaja i regulisanja odvoda vode). (Vrhvoni sud BiH, Rev. 309/88 od 16. marta 1989. godine)

35.

Čl. 54. i 55. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnsoima važilo je pravilo prema kome je savjestan posjednik dosjelošću sticao pravo stvarne služnosti protekom dvadeset godina.

Iz obrazloženja:

Prema utvrđenju nižestepenih sudova nekretnine označene kao povlasno i poslužno dobro bile su vlasništvo oca tuženog. Nakon njegove smrti 1964. godine izvršena je dioba tih nekretnina na kojoj je brat tužeog dobio parcelu koja predstavlja povlasno dobro i na toj parceli sagradio porodičnu stambenu zgradu. Prilikom diobe nekretnina na kč. broj 2992 ostavljen je prolaz koji vodi do javnog puta jugoistočnim dijelom te parcele, koju je na diobi dobio tuženi do parcele tužioca koja je na diobi pripala bratu tuženoga. Tim putem se brat tuženog služio za dolazak do sveoje nekretnine koje je 1980. godine prodao tužiocu sa pravom služnosti pješačkog prolaza preko parcele vlasništvo tuženog. od tada se tužilac nesmetano koristio pješačkom stazom preko te parcele do prije izvjesnog vremena, kada mu je tuženi počeo osporavati to pravo.

Polazeći od naprijed navedenog utvrđenja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo (član 56. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), kada su usvojili zahtjev tužioca, jer je tužilac pravo služnosti pješačke staze preko nekretnina tuženog stekao održajem. Tužilac je prema utvrđenju nižestepenih sudova zajedno sa prodavcem povlasnog dobra - bratom tuženog, bio savjestan i zakonit držalac prava služnosti pješačke staze od 1964. do 1986. godine, dakle, preko 20. godina (pravno pravilo imovinskog prava modifikovano sudskom praksom).

Prema odredbi člana 57. stav 1. Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 19/77), ranijem vlasniku ne pripada pravo na naknadu ako se ekspropriše zgrada koja je podignuta bez odobrenja za građenje poslije 15. februara 1968. godine. U konkretnom slučaju predlagatelj je svoju zgradu izgradio nakon 15. februara 1968. godine, bez odobrenja za građenje, pa mu ne pripada pravo na pravičnu naknadu.

Ispravno drugostepeni sud, razmatrajući navode predlagatelja, istaknute u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, smatra da je to što je 1971. godine predlagatelju priznato prvenstveno pravo korištenja na građevinskoj parceli i to pravo upisano u zemljišnoj knjizi, nije davalo ovlaštenje predlagatelju da na toj parceli prije nego što dobije odobrenje za građenje otpočne izgradnju porodične stambene zgrade.

Prigovor revizije da je predlagatelj podnio zahtjev za odobrenje za gradnju (u vrijeme kada je gradio objekat,) te da rješenjem kojim je taj zahtjev odbijen nije nikada primio. zbog čega smatra da upravni postupak u toj stvari nije okončan, nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari. Predlagatelj nakon 15. februara 1968. godine nije smio započinjati gradnju bez odobrenja nadležnog organa, a kada je ipak tako postupio izložio se riziku sa pravnom posljedicom da mu se po zakonu ne odredbi naknada za eksproprisanu zgradu. Iz istih razloga nema osnova u zahtjevu revidenta da se ovaj postupak za određivanje naknade za eksproprisanu imovinu prekine dok se okonča njegova navodna intervencija u upravnom predmetu u kome je odbijen zahtjev za odobrenje za građenje.

U navedenom zakonskom propisu stoji da se pod prometnom vrijednošču nepokretnosti podrazumijeva vrijednost utvrđena po propisima o porezu na promet nekretnina i prava, a u članu 7. Zakona o porezu na promet nekretnina (“Službeni list SRBiH”, broj 6/78) se navodi da se pod pojmom prometna vrijednost podrazumijeva cijena koja bi se za nekretninu mogla postići u slobodnom prometu. kako na cijenu u slobodnom prometu djeluje razni faktori, a prije svega ponuda i potražnja, ova okolnost dovodi u pitanje mišljenje vještaka da se u konkretnom slučaju građevinska vrijednost stana podudara sa njegovom prometnom vrijednošću.

Iz razloga nižestepenih presuda se ne vidi da li su sudovi kod odlučivanja o zahtjevu tužioca raspravljali i cijenili da li je pri zaključenju ugovora o prodaji stana u društvenoj svojini povrijeđena odredba člana 19. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti koja predviđa javno nadmetanje kao preduslov za zaključenje ugovora odnosno da li su povrijeđene odgovarajuće odredbe Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini (“Službeni list SRBIH”, broj 28/79). Prema Pravilniku, javnoj prodaji nekretnina u društvenoj svojini može se pristupiti ako su ispunjeni uslovi takstativno navedeni u tom pravilniku, među koje spada i označavanje početne prodajne cijene nepokretnosti, koja ne može biti niž a od prometne vrijednosti. Ta cijena se obavezno naznačava i u oglasu o javnoj prodaji.

Pogrešno je tužilac odbijen sa tužbenim zahtjevom, jer stranke nisu ugovorile da će se se za slučaj prestanka radnog odnosa jednog od radnika stranaka raskinuti ugovor o udruživanju sredstava za kupovinu stana, niti pak postoje zakonski uslovi da se iz tog razloga raskine ugovor.

Tuženi odbija ispunjenje ugovorne obaveze pozivom na član 12. zakona o obligacionim odnosima, no ne vidi se zbog čega bit takav ugovor bio suprotan načelu savjesnosti i poštenja.

Tuženi ne navodi bilo kakve činjenice iz kojih bi proizilazi lo da je tužilac u odnosu na njega postupao maliciozno i doveo do situacije zbog koje tuženi odbija da ispuni ugovorenu obavezu. Ugovor je imao dopuštenu osnovu (causu) - član 51. i 52. ZOO, a ova nije otpala prije dospijeća obaveze tuženog (tuženi i sam priznaje da je njegova radnica raskinula radni odnos tek nakon useljenja us tan, dakle, po dospijeću obaveze tuženog da uplati svoj dio učešća za kupovinu stana). isticanjem da se ispunjenjem ne može ostvariti svrha ugovora tuženi se poziva i na član 133. ZOO, ali nije postaio formalni zahtjev za raskid ugovor. ovaj zahtjev, međutim, ne bi ni bio osnovan, jer se, u smislu člana 133. stav 3. ZOO, stranka koja zahtijeva raskid ugovora ne može pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.

Tužilac je tek prilikom konačnog obračuna postavio zahtjev za plaćanje razlike u cijeni, dakle, naon ispunjenja svoje ugovorne obaveze, pa se zahtjev ne može zasnivati ni na odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu institut rasida odnosno izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Drugačije se ne može zaključiti ni iz odredaba člana 134. ZOO, jer odredbe ovog člana imaju u vidu da ugovorna obaveza strane koja traži raskid ugovora još nije ispunjenja (trajni obligacioni odnos) tako da promijenjene okolnosti i nadalje djeluju, a ugovarač koji se na njih poziva, nije samo odmah po saznanju za to okolnosti, obavijestio drugu ugovornu stranu da raskid ugovora zahtijeva.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno odlučili što su obavezali ranijeg upravnika škole da preda tužiocu na korištenje označene nekretnine. Ne postoji bilo kakav pravni osnov po kome bi ovaj tuženi imao ovlaštenje da u svom posjedu drži te nekretnine. To što je po njegovim tvrdnjama on učestvovao u adaptaciji školske zgrade (radi obavljanja nastave) eventualno može biti osnov za obligaciono-pravni zahtjev za naknadu izdataka učinjenih za adaptaciju, a ne daje mu bilo kakvo stvarno-pravno ovlaštenje na ovim nekretninama pa ni po osnovu prava zadržanja (član 287. stav 1. ZOO).

Zakon o obligacionim odnosima propisuje da ne može prestati prebijanjem potraživanje koje potiče iz zakonske obaveze izdržavanja (član 341. tač. 5.). Svrha ovog propisa je u tome da se ne liši nužnih sredstava za život lice kome pripada pravo na zakonsko izdržavanje. To znači da ovo potraživanje ne može prestati prebojem potraživanja protiv lica kome pripada zakonsko izdržavanje. Međutim, u konkretnom slučaju se ne bi radilo o prebijanju međusobnih potraživanja lica kome pripada pravo na izdržavanje i lica koje je po zakonu dužno da plaća doprinos za zakonsko izdržavanje, već o prebijamju međusobnih potraživanja roditelja koji su po zakonu dužni da izdržavaju zajedničku djecu.

Nije osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud odbijajući tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu pogrešno primijenio materijalno pravo, jer iz činjeničnih utvrđenja pobijane presude proizilazi da strana banka nije na prvotužen u prenijela dug (što pogotovo nije mogla učiniti kao asignat strane firme “Akkord” kao tužiočevog dužnika), nego je dala nalog prvotuženoj da u njeno ime i za njen račun, odnosno za račun firme “Akkord” izvrši uplatu. Prihvatanjem takvog naloga od strane prvotužene, zasnovan je posebni ugovorni odnos kojim je prvotužena preuzela ispunjenje te obaveze, dok je strana firma i nadalje ostala tužiočev dužnik.

Kako je, prema tome, očigledno da se sa strane prvotužene nije radilo o preuzimanju duga, nego samo ispunjenja tuđe obaveze, pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je pozivanjem na odredbu iz člana 453. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da tužilac kao povjerilac nema pravo da od prvotužene zahtijeva isplatu potraživanja koja je predmet spora i pod pretpostavkom da je prvotužena nezakonitim i nepravilnim radom svojih radnika tužiocu uskratila isplatu tog potraživanja. Za takav propust prvotužena odgovara samo stranoj banci kao svom saugovaraču, a ne i tužiocu kao treće m licu, koji je aktivno legitimisan da to potraživanje ističe samo prema svom povjeriocu, a to je u ovom slučaju strana firma, odnosno njen asignat - Švajcarska banka u Cirihu.

Tužilac traži da mu tuženi vrati tu površinu jer mu taj dio nije prodao.

Nižestepeni sudovi su tužbeni zahtjev odbili uz obrazloženje da je tužilac prodao tuženom cijele parcele br. 1138 i 1139. te da utvrđeni višak površine od 1.000 m2 pripada vlasnicima susjednih nekretnina i da ne postoji pravni osnov da na tu površinu zemljišta tužilac može polagati pravo svojine. Nižestepeni sudovi međutim nisu utvrdili sve odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi da li je tužilac kao prodavac povodom zaključenog ugovora o prodaji pokazao tuženom kao kupcu nekretnine koje su predmet ugovor a i granice tih nekretnina, da li sporna površina čini sastavni dio prodatih parcela, da li je tužilac tu površinu od 1.000 m2 posjedovao prije zaključenja ugovora o prodaji i da li ju je predao u posjed tuženom, te ko sada posjeduje tu površinu. U vezi s tim bilo je potrebno provesti odgovarajuće dokaze, između ostalih i uviđaj na mjestu gdje se nalaze te nekretnine uz sudjelovanje vještaka geometra.

Odlukom SIV -a o vraćanju cijena određenih proizvoda na određeni nivo (“Službeni list SFRJ”, broj 24/85) propisane su cijene isporučenih akumulatora na nivou posljednje ostvarene cijene u februaru mjesecu 1985. godine, pa tuženom ne pripada veća cijena z aisporučene akumulatore od propisane, bez obzira na to što nije bilo na snazi spomenuti propis u vrijeme kada je roba isporučena i cijena fakturisana. Stoga je tužilac osnovano tražio od tuženog vraćanje više zaračunate cijene od propisane pomenutom Odlukom, jer saglasno odredbi člana 463. Zakona o obligacionim odnosima, duguje tuženom samo propisano iznos cijene.

Odluka koja se naprijed spominje predstavlja mjeru neposredne kontrole cijena proizvoda od interesa za cijelu zemlju i donesen a je na osnovu člana 23. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena (“Službeni list SFRJ”, broj 64/84), a iz tačke 1. Odluke proizilazi da se odnosi i na proizvođačke cijene, a ne samo trgovinske (u maloprodaji), kako tvrdi žalba.

Zakonom oizmjenama i dopunama Zakona o sistemu društvene kontrole cijena (“Službeni list SFRJ”, broj 43/86), dodat je član 25 a, iz koga proizilazi da u slučaju propisivanja mjere neposredne kontrole cijena - vraćanjem cijena na određeni nivo, razliku u cijeni za proizvode na zalihama snosi proizvođač, ako se sa kupcem nije drukčije sporazumio. Ovom odredbom nije izmijenjen neki dotadašnji propis pomenutog zakona, već samo popunjena pravna praznina, pa ovaj propis treba shvatiti kao interpretativnu normu koja je nedostajala u zakonu od samog njegovog stupanja na snagu.

Odredbama člana 467. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 46/85) propisano je da je prodavac dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjesto predviđenim ugovorom. Ukoliko to stranke nisu regulisale ugovorom na taj odnose se prijenjuju odredbe člana 2. stav 3. i 4. tačka 2. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava (“Službeni list SFRJ”, br. 60/75 i 24/86), po kojima dužničko-povjerilački odnos nastaje kada je dužnik preuzeo isporuku robe, a pod isporukom robe smatra se dan kada je dužnik primio isporuku robe od prevoznika u mjestu svog sjedišta i izvršio kvantitativni i kvalitativni prijem robe. Ako je po Zakonu o standardizaciji (“Službeni list SFRJ”, br. 38/77 i 11/80), važećem u vrijeme isporuke robe tuženom, tužilac bio dužan pribaviti atest za proizvedenu i tuženom prodatu robu, obavezan je prilikom isporuke robe sa njome dostavljati i ateste (član 42. stav 1. navedenog zakona). Nedostavljanje atesta prilikom isporuke robe može biti od uticaja na trenutak kvalitativnog prijema robe, što stranke prvenstveno uređuju ugovorom. Prvostepeni sud nije u pobijanoj presudi utvrdio da li su parnične stranke ugovorom regulisale vrijeme i mjesto predaje robe, kvantitativni i kvalitativni prijem robe te da li se on smatrao izvršenim i bez dostavljanja atesta sa robom.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja osnovano je prvostepeni sud obavezao tuženog da plati tužiocu zatezne kamate od dana dospijeća za naplatu cijene do dana plaćanja, za iznos cijene koji je odgovarao kvalitetu naručene robe. Tuženi je, u smislu člana 620 Zakona o obligacionim odnosima, mogao radi nedostataka izvršenog posla zbog koga djelo nije neupotrebljivo, po svom izboru ili otkloniti nedostatke na račun poslenika - tužioca ili sniziti naknadu ili raskinuti ugovor, a sniženje naknade se vrši na način određen u članu 621. ZOO. Tuženi koji se opredijelio za sniženjenje ugovorene naknade zbog nedostatka izvršenog posla, ne može, međutim, odbiti da isplati i dio cijene koju osnovano duguje, niti odlagati ispunjenje ovog dijela obaveze sve dok se ne s porazumije sa poslenikom o definitivnoj cijeni, odnosno dok sud ne snizi naknadu, a da pri tom zadrži izrađene predmete i njima se koristi. U ovakvom slučaju naručilac je u docnji sa plaćanjem dijela cijene koju je stvarno dugovao od odspijeća obaveze.

Nisu bili dakle, ispunjeni uslovi za automatsko povećanje cijena ugovorenih u fiksnom iznosu, primjenom člana 637. Zakona o obligacionim odnosima, koji se primjenjuje kod ugovora o građenju, a ni Posebnih uzanski o građenju, tim prije što njihova primjena između parničnih stranaka nije ugovorena (Član 21. stav 2. zakona o obligacionim odnosima).

Nema uslova za primjenu člana 637. ZOO ni po osnovu analogije, jer je povećanje naknade kod ugovora o djelu moguće jedino pod uslovima iz člana 624. ZOO, a nisu ispunjeni uslovi za primjenu stava 3. ovog člana iz razloga što tužilac nije bez odlaganja obavijestila tuženog o neizbježnosti prekoračenja proračuna na osnovu koga je ugovorena naknada. (Vrhvoni sud BiH, Pž. 258/88 od 25.4.1989. godineI

57.

Članovi 21. stav 2., 636. i 637. Zakona o obligacionim odnosima

Posebne uzanske o građenju broj 23 do 27

Ako su stranke u ugovoru o građenju izričito ugovorile primjenu posebnih uzansi o građenju, o pravu na razliku u cijeni i o obračunu te razlike, ukoliko ugovorom nije drukčije regulisano, sudi se na osnvou uzansi, a ne po odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

Iz obrazloženja:

S obzirom da su parnične stranke izričito ugovorile primjenu Posebnih uzansi o građenju svaka od stranaka je imala pravo zahtijevati izmjenu cijene zbog promijenjenih okolnosti na osnovu uzansi br. 23 - 26 a ne na osnovu člana 636. i 637. ZOO, kako to smatra prvostepeni sud.

U konkretnom slučaju izmjena cijene se nemože zahtijevati zbog promijenjenih okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje obaveze ugovarača, osim ako je za docnju kriva druga ugovorna strana, a izuzetno od toga izmjena ugovorene cijene može se zahtijevati ako su u pitanju promijenjene okolnosti koje bi nastupile i da je ugovorna obaveza ispunjena u predviđenom roku (Posebna uzansa o građenju broj 27).

Ako su ostvarene pretpostavke za izmjenu ugovorene cijene zbog promijenjenih okolnosti, razlika u cijeni obuhvata iznos koji prelazi procente iz uzanse 24. i 25. i polovinu iznosa koji je u okviru tih procenata (uzansa broj 26.).

Pogrešno je smatrati avans beskamatnom pozajmicom, jer je on po svom karakteru plaćanja dijela cijene unaprijed, a s obzirom da je dat u visini 20% predračunske vrijednosti ugovorenih radova, ne bi se mogla smatrati neprimjerenom odredba da prilikom obračuna eventualne razlike u cijeni neće imati uticaja, jer se avansom u ovako malom obimu u pravilu finansiraju pripremni radovi. Stoga je neopravdano pozivanje tužene na član 12. Zakona o obligacionim odnosima tj. isticanje da je ovakvo ugovaranje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Kada se ne bi tako shvatila i primjenjivala odredba člana 636. stav 2. ZOO, bila bi nepotrebna odredba člana 636. stav 4. istog zakona. Prvostepeni sud je stoga pogriješio što je tužiocu dosudio razliku u cijeni obračunatu samo na cijenu radova obavljenih u periodu do 31.5.1980. godine, a ne i obračunatu na cijenu radova izvedenih u periodu skrivljene docnje tužioca.

61.

Član 8. zakona o sistemu društvene kontrole cijena

Članovi 636. i 637. Zakona o obligacionim odnosima

Cijena radova po ugovoru o građenju zaključenih iza 1. januara 1985. godine mora biti utvrđena u fisknom iznosu i miže se mijenjati zbog promijenjenih okolnosti samo izmjenom ugovora u prvobitno ugovorenom roku.

IZ obrazloženja:

Poslije 1.1.1985. godine kada je stupio na snagu Zakon o sistemu društvene kontrole cijena (“Službeni list SFRJ”, br. 64/84), ne mogu se primjenjivati odredbe člana 636. i 637. Zakona o obligacionim odnosima pri utvrđivanju razlike u cijeni zbog promijenjenih okolnosti, jer po odredbi člana 8. spomenutog zakona, kao specijalne zakonske odredbe (Lex specialis) cijene proizvoda i usluga koji se izrađuju, odnosno vrše na osnovu posebnih porudžbina ili po posebnim tehničkim uslovima i prodaju neposredno, putem prikupljanja ponude ili putem javnih licitacija, utvrđuju se ugovorom u fiksnom iznosu i mogu se mijenjati samo promjenom ugovora u prvobitno ugovoreno m roku. Ova odredba primjenjuje se i na cijene za izvedene građevinske radove.Uustavni sud Jugoslavije je našao da te odredbe nisu u suprotnosti sa Ustavom, zbog čega je odlukom U. 293/85 (“Službeni lsiistt SFRJ”, br. 53/86) odbio prijedlog Opšteg udruženja građevinara i industrije građevinskog materijala, da se utvrdi da odredbe člana 8. i 32. Zakona o sistemu društvene kontrole cijena nisu u skladu sa Ustavom SFRJ.

Ovo proizilazi i iz odredaba člana 11. tačka 6. zakona o udruživanju u Zajednicu jugoslovenskih željeznica (“Službeni list SFRJ”, broj 18/78).

Kako se ne radi o međunarodnom saobraćaju, vrijeđao bi se duh i propis međunarodnih konvencija (CIM, SOTIF) kada bi se i za isključivo unutrašnji željeznički saobraćaj propisivala tarifa koja se primjenjuje u međunarodnom željezničkom saobraćaj u.

Prvostepeni sud je opravdano našao da zbog nezakonitosti posebne tarife, tuženi ne duguje veću cijenu prevoza robe od one propisane tarifom za unutrašnji željeznički saobraćaj, za koju nije sporno da je plaćena. Ovo bez obzira na to što je u tovarnom listu za unutrašnji saobraćaj navedeno da će se prevoznina plaćati po povećanoj tarifi, jer je takva ugovorna odredba, u smislu člana 103. stav 1. u vezi sa članom 106. Zakona o obligacionim odnosima, ništava.

Tužilac tvrdi da on ima povećane izdatke zbog prevoza robe namijenjene izvozu, odnosno one koja potiče iz uvoza, zato što mora angažovati specijalne vagone, u pravilu iznajmljene u inostranstvu, gubiti kod prevoza usljed tzv. “praznog hoda”, te zbog povećanih troškova utovara i istovara, kao i obavljanja špediterskih usluga, dok tuženi tvrde da bilo kakve povećane izdatke tužilac nema kod prevoza njihove robe (specijalne vrste čelika), jer se prevoz u pravilu odvija tzv. maršutnim vozovima.

Navodi tužioca, međutim, sve i kada bi bili tačni, ne bi mu dali za pravo da određuje posebnu veću tarifu kao za međunarodni saobraćaj, za prevoz pojedinih vrsta robe u unutrašnjem saobraćaju, već bi unutar jedinstvene tarife mogao diferencirano utvrđivati cijenu usluga za prevoz određenih vrsta konkretnih teret a i za pojedine sporedne usluge, zavisno od konkretnih otežanih uslova prevoza.

Prvostepeni sud je bioovlašten da i bez obraćanja ustavnom sudu, ocjenjuje zakonitost tarife, jer se ne radi o samoupravnom opštem aktu, već o opštim uslovima ugovor, a u smislu člana 142. ZOO, koji postaju sastavni dio ugovora kada se na njih stranke pozovu, pa se smatraju ugovornim odredbama čiju ništavost može utvrđivati redovni sud u građanskoj parnici.

Pomenuti zakon je usklađen sa odredbama međunarodnih konvencija kojima je pristupila i koje je ratifikovala SFRJ, a ima uslova za primjenu odredaba ovog zakona, kada se raspravlja sporno pitanje koje primalac tereta, i u smislu odredaba člana 1002. naprijed spomenutog zakona.

Teret je u luci preuzeo tuženi preko svog punomoćnika “Jugoagent” tako što je na ovog indosirao konosman u smislu člana 502. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi. Indosament, kako je među strankama nesporno, nije učinjen radi prenosa tereta na “Jugoagent”, već samo radi omogućavanja da za tuženog preuzme teret, legitimišući se pred brodarom kao primalac, a iz isprave o predaji tereta “be z zapreke” broj 5/Ko 81. od 4.2.1981. godine proizilazi da se roba predaje primaocu “Jugoagent” za tuženog.

U ovom slučaju radnik tužene je na radu prouzrokovao štetu trećem licu - tužiteljici. Za takvu štetu, na osnovu člana 171. stav 1.u vezi sa članom 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 46/85), odgovara tužena kod koje je radio u trenutku prouzrokovanja štete. (Vrhvoni sud BiH, broj Pž. 114/88, od 30.,3.1989. godine)

68.

Članovi 170. i 171. Zakona o obligacionim odnosima

Škola odgovara za štetu koju je pretrpio učenik usljed tjelesne povrede na času fizičkog vaspitanja, ako je povrijeđen zbog propusta nastavnika.

IZ obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je odjeljenje u kojem je tužitelj bio učenik dana 13.3.1979. godine imalo dva časa fizičkog vaspitanja, da je grupa učenika u kojoj je bio i tužitelj, za vrijeme trajanja časa od strane nastavniak fizičkog vaspitanja, zbog nedostatka prostora u fiskulturnoj sali, upućena na igralište “Partizan” gdje je trebao biti održan zadnji čas, da na ovom zadnjem času nije bio prisutan nastavnik fizičkog vaspitanja i da je za vrijeme trajanja ovog časa tužitelj samoinicijativno izvodio vježbe na “golštangi” kojom prilikom je pao i zadobio tešku povredu kičme.

Polazeći od ovakvog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu člana 170. stav 1. i 171. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kada su ocijenili da je drugotužena odgovorna za štetu. U smislu odredbi Zakona o fizičkoj kulturi (“Službeni list SRBiH”, broj 3/77) i Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju (“Službeni list SRBIH”, broj 16/78 i 23/79), koji su bili na snazi u momentu pruzrokovanja štete, vaspitno-obrazovne organizacije, među kojima i osnovne škole, obavljaju i organizuju izvođenje propisanih vidova nastavne djelatnosti iz oblasti fizičke kulture. Prema odredbi članova 48. i 150. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, nastavnici imaju obavezu da organizuju i rukovode nastavom.

U konkretnom slučaju propuštanje da prisustvuje času fizičkog vaspitanja i rukovodi nastavnom djelatnošću iz ove oblasti, nastavnik fizičkog vaspitanja drugotužene postupio je protivno navedenim zakonskim odredbama, a posljedica ovog njegovog propusta je samoinicijativno i van nastavnog programa izvođenje vježbi na “golštangi” od strane tada mldb. tužitelja koji je usljed toga pretrpio tešku tjelesnu povredu. (Vrhvni sud BiH, Rev. 242/88 od 16.2.1989. godne)

69.

Član 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Bolnica odgovara za štetu prouzrokovanu smrću pacijenta koji je u stanju akutne psihoze iskočio kroz prozor nakon što je smješten u šok sobu bez nadzora medecinskog osoblja.

Iz obrazloženja: Nije sporno da je prednik tužitelja 14.3.1968. godine, primljen kod tužene sa dijegnozom ileitis, da je istog dana operisan, da su se 17.3.1968. godine kod njega pojavili znači akutne psihoze i da je u tom stanju sk očio kroz prozor šok sobe, a 19.3.1968. godine umro.

Prema utvrđenju prvostepenog suda, koje se ni žalbom ne dovodi u sumnju, dežurni ljekar pregledao je prednika tužioca oko 10 časova prije podne 17.3.1968. godine, a operator između 19 i 20 časova istog dana, gotovo neposredno prije nego što je pacijent iskočio korz prozor, pa su oba konstatovali da je njegovo stanje zadovoljavajuće i da nije bilo nikakvih znakova pogoršanja bolesti, što su potvrdile i medicinske sestre. Nadlaje je utvrđeno, da je pokojn i oko 20,15 časova počeo iznenada pokazivati znakove nemira i trčati niz hodnik. Ljekar ga je pregledao i dao mu tablete za umirenje a potom je smješten u šok sobu gdje je ležao samo jedan težak bolesnik. Odmah iza toga medicinsko osoblje se udaljilo iz šo k sobe, a prednik tužitelja je iskočio kroz prozor. Na osnovu iskaza utvrđeno je da je u šok sobi trebala da dežura medicinska sestra i dežurni ljekar, te da je bila praksa da se bolesnici kod kojih se pojavljivao nemir kao kod tužitelja, vežu za krevet.

S obzirom na ovakvo činjenično utvrđenje prvostepeni sud je pravilno zaključio da je do smrti prednika tužitelja došlo zbog posljedice njegovog iskakanja kroz prozor, a ne zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja poslije operacije. Prema tome, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo (član 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) kada je ocijenio da je tužena zbog propuštanja ljekara da, s obzirom na uznemireno stanje bolesnika, obezbijedi prisustvo medicinskog osoblja u šok sobi, odgovara za štetu.

Naime, prema odredbi člana 97. stav 2. Osnovnog zakona o radnim odnosima (čiji je prečišćeni tekst objavljen u “Službenom listu SFRJ”, broj 45/66, a izmejan u broju 52/66), za štetu koju trećem licu, u vezi sa vršenjem službene ili druge djelatnosti državnog organa, odnosno organizacije koja vrši poslove od javnog interesa, prouzrokuje svojim nezakonitim ili nepravilnim radom radnik tog organa odnosno organizacije - odgovara društveno-politička zajednica odnosno organizacija u kojoj se vrši služba ili druga djelatnost. Kako je tužena, kao zdravstvena ustanova, vršila “poslove od javnog interesa”, kako je to definisano citiranom zakonskom odredbom, to ona u skladu sa tom zakonskom odredbom, a što je sada regulisano odredbom člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78), odgovara po principu krivice, tj. samo u slučaju ako radnik koji sporvodi elektrošok - terapiju nije postupao po pravilima struke.

Budući da se liječenje vrši u cilju očuvanja i poboljšanja zdravlja bolesnika to zdravstvene ustanove za štete koje prilikom liječenja budu pričinjene bolesnicima, mogu odgovarati samo po principu krivice. To znači da zahvat preuzet u cilju liječenja, koji je bio indiciran i preuzet po pravilima struke, ostaje pravno besprijekoran i kad ne bude uspješan. Osim toga, mada zdravstvena ustanova kao imalac opasne stvari, odgovara kauzalno za štetu koju usljed opasnih svojstava stvari pretrpi radnik te ustanove ili neko treće lice (član 174. Zakona o obligacionim odnosima), to se ne odnosi na slučajeve kada su opasne stvari u zdravstvenoj ustanovi upotrijebljene za liječenje bolesnika. Naime, ako pravila medicinske nauke, odnosno struke, us prkos predvidljivosti mogućeg rizika u vidu štetnih posljedica po zdravlje pacijenata dopuštaju određeni način liječenja i ako je on u medicini opšteprihvaćen, za izuzetno nastupanje štetnih posljedica zdravstvena ustanova ne može odgovarati po osnovu objektivne odgovornosti, tj. po osnovu samog prouzrokovanja, bez obzira na krivicu. Podrazumijeva se da to važi samo pod uslovom da je pacijent, odnosno njegov staralac, u pozoren na moguće štetne posljedice i da je pristao na tu vrstu liječenja (u ovom slučaju to nije sporno).

Vozač autobusa je prilikom dolaska na autobusko stajalište, kao i prilikom kražeg zadržavanja na stajalištu, vidio da se u neposrednoj blizini njegovog vozila igraju djeca mlađeg uzrasta. Među njima je bio i poginuli dječak od svega 7 godina. Djeca su se igrala loptom. Kao iskusan čovjek, vozač autobusa je morao imati u vidu da se lopta u igri može nekontrolisano kretati u raznim pravcima, pa s obzirom na to nije isključeno da dospije i pod autobus. Na drugoj strani vozaču je moralo biti poznato da djeca uzrasta od 7 godina ne uočavaju opasnost koja im prijeti zbog prisustva u neposrednoj blizini vozila, pa je otuda predvidiva i mogućnost da dospiju i pod zaustavljeni autobus radi uzimanja lopte koja se tamo nekontrolisano otkotrljala. U ovakvoj situaciji se od opreznog i sasvjesnog vozača tražilo da pri polasku sa vozilom, osim vizuelnog osmatranja da li se pred, iza i sa bočnih strana vozila nalazi neka prepreka, provjeri kretanje dječaka koji su se u neposrednoj blizini igrali loptom. Ako je u tom momentu igra bila u prekidu, a među dječacima nije bilo lopte, to je bilo upozorenje da sa povećanom pažnjom provjeri šta je uzrok iznenadnog prekida igre, uključujući tu i provjeru nije li neko dijete zbog odbjegle lopte dospjelo pod autobus.

Tuženi je oslobođen od optužbe u krivičnom postupku samo zbog toga što je u međuvremenu od izvršenja radnje zbog koje je otpužen do presuđenja došlo do izmjene Krivičnog zakona SR Bosne i Hercegovine, po kojoj krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 181. KZ SRBiH u svom osnovnom obliku postoji ako je izvršenjem radnje nastupila teška tjelesna povreda ili materijalna šteta preko 1.000.000 dinara, a u ovom slučaju radilo se o materijalnoj šteti od oko 220.000 dinara. Prema tome ni ova okolnost (oslobađanje tuženog od optužbe) nije razlog koji bi, sa stanovišta postupka kao i odredaba materijalnog prava, ukazivao na manjkavost nižestepenih presuda.

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih presuda slijedi da je drugotuženi pravosnažnom krivičnom presudom oglašen krivim što je počinio krivično djelo teškog ugrožavanja javnog prometa propisano u članu 168. stav 5. u vezi sa članom 163. stav 3. i kažnjivo po članu 168. stav 5. Krivičnog zakona SRBiH, u vezi sa članom 4. stav 2. Krivičnog zakona SFRJ, u kojem pogledu je, u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, parnični sud vezan pravosnažnom presudom krivičnog suda, a okolnost što je drugotuženi, mada je navedenom krivičnom presudom oglašen krivim, oslobođen od kazne (jer je u saobraćajnoj nezgodi smrtno stradao njegov mlađi brat) nema nikakvog uticaja na građansko-pravnu odgovornost drugotuženog.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da se tužiočev traktor, obzirom na obim oštećenja, opravkom može dovesti u “ono stanje kakvo je bilo prije udesa”. Dakle, ne radi se o tzv. totalnoj šteti, pa zbog toga nižestepeni sudovi nisu prihvatili zahtjev tužioca da mu tuženi u svrhu naknade štete predaju novi traktor. Umjesto toga odlučili su se na djelimično usvajanje drugog tužbenog zahtjeva, time što su tužiocu dosudili novčanu naknadu koja odgovara troškovima opravke traktora po cijenama u vrijeme presuđenja.

Tužilac u reviziji prigovara da je nižestepenim presudama odlučeno mimo granica tužbenog zahtjeva, da je traktor bio nov, pa s obzirom na to da se njegovom opravkom ne može postići potpuna reparacija.

Materijalna šteta naknađuje se tako što jr odgovorno lice dužno da uspostavi stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala (član 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Primjenjujući ovaj propis u praksi, ako se radi o oštećenju stvari, čini se razlika da li je u pitanju tzv. totalna šteta, a to je slučaj kada se opravkom stvari ne može uspostaviti stanje prije nastanka štete, sa čime se izjednačava i ekonomski nerentabilna opravka, ili se radi o takvom oštećenju kada se opravkom stvari može uspostaviti njeno funkcionalno stanje kakvo je bilo prije oštećenja. U prvom slučaju bi štetnik (odgovorno lice) bio u obavezi da oštećenom nabavi i preda i spravnu stvar, ili da mu isplati novčanu protuvrijednost te stvari po cijenama u vrijeme presuđenja. U drugom slučaju štetnik je u obavezi da o svom trošku popravi stvar ili da oštećenom plati iznos koji odgovara troškovima popravke po cijenama u vrijeme presuđenja.

U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi nisu našli da se radi o totalnoj šteti, pa su pravilno sudili kada su tužiocu dosudili iznos koji odgovara troškovima opravke traktora po cijenama u vrijeme presuđenja. Ovakvim odlučivanjem nije prekoračen tužbeni zahtjev, jer je sud, u smislu člana 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, ovlašten da u parnici za naknadu štete sam odluči da se štetnik obaveže na plaćanje novčane naknade, umjesto tzv. naturalne reparacije, ako ocijeni da nije nužno obavezati štetnika na uspostavu ranijeg stanja. Osim toga i sam tužilac je istakao eventualni zahtjev za naknadu štete u novčanom obliku, pa kada mu je sud u okviru tako postavljenog zahtjeva dosudio određeni iznos, koji je istina manji od onog kojeg je tužilac tražio, takvim odlučivanjem sud se kretao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

Štetnik je dužan da oštećenim naknadi troškove izgradnje nadgrobnog spomenika u obimu koji je potreban za njegovu izgradnju prema mjesnim običajima.

Naknada troškova za pribavljanje odjeće (crnine) koja je vanjska manifestacija izražavanja tuge zbog smrti bliskog srodnika odnosn oizraz poštovanja prema pokojniku, dosuđuje se u visini potrebnoj za nabavku crnine, koja zadovoljava najnužnije potrebe srodnika, koji na taj način manifestuju svoju tugu, za period uobičajen u mjestu sahrane. Oštećenom pripada i pravo na naknadu troškova pogrebnog cermonijala u kojji spadaju i izdaci za hranu i piće neposredno vezani za sahranu, u visini izdataka odgovarajućih mjesnim običajima.

Utvrđivanje činjenice da li je kod radnika - osiguranika došlo do gubitka radne sposobnosti, kao pretpostavke za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, povjerava se stručno m organu (član 109. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju - “Službeni list SRBiH”, broj 23/83), kojeg obrazuje Zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja (član 109. stav 2. navedenog zakona), a to su organi za ocjenu radne sposobnosti u prvom i drugom stepenu - invalidske komisije (član 11 Pravilnika o postupku, sastavu i načinu rada organa za ocjenjivanje radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju - “Službeni list SRBiH”, broj 16/84).

Mišljenje invalidske komisije da kod osiguranika postoji invalidnost koja ga čini nesposobnim za rad je osnov da, pod pretpostavkom ispunjavanja i ostalih uslova, nadležni organ zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja donese pozitivno rješenje o priznanju prava na invalidsku penziju. Negativno mišljenje komisije, kao što je slučaj kod tužioca, ne povlači za sobom gubitak prava da se u postupku pred organom zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja dokazuje postojanje činjenice da kod osiguranika ipak postoji invalidnost koja ga čini nes pobnim za rad. Tužilac se nije koristio tim pravom, nego je po vlastitom zahtjevu ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju, a na ostvarivanje prava na tu penziju nema nikakvog uticaja eventualna invalidnost tužioca.

U odnosu na odluku o zateznim kamatama na dosuđene iznose osnovano se u reviziji navodi da tužiteljicama ne pripada pravo na zatezne kamate na ukupan iznos, već od dana kada je tuženi došao u docnju sa isplatom pojedinih rentnih iznosa. Osim toga potrebno je istaknuti da tužiocima pripada pravo na zatezne kamate od odspijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju u njemačkim markama u mjestu ispunjenja, jer se radi o potraživanju te valute koje će biti konvertovano u dinare tek na dan isplate.

Polazeći od vrste i težine trajnih posljedica i stepena naruženosti, ovaj sud nalazi da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio zahtjev tužilaca za isplatu naknade za pretrpljene fizičke bolove zbog invaliditeta kćerke, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za usvajanje zahtjeva po naprijed navedenom osnovu pošto se ne radi o naročito teškom invaliditetu, koji bi opravdavao dosuđenje naknade za navedeni vid štete.

Prema odredbi člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, određenom krugu srodnika u koje s padaju i roditelji, opravdano je dosuđenje novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta srodnika - djeteta, samo ako su izloženi situaciji da svakodnevno njeguju povrijeđenog i da gledaju njegove patnje zbog invalidnosti.

Međutim, opisana invalidnost kćerke tužilaca i vidovi u kojima se manifestuje ne opravdavaju dosuđenje naknade za ovaj vid štete, jer povrijeđena nije upućena na njegu i brigu roditelja a niti iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da postojeća invalidnost kod nje uzrokuje psihičke patnje zbog kojih bi i roditelji bili izloženi duševnim bolovima.

Naručilac je izvođača uveo u posjed kako bi ovaj izvršio svoju obavezu rušenja, što znači da je prvotuženi, iako je znao da na terenu postoje objekti koji nisu obuhvaćeni eksproprijacijom, bez prethodnog uređenja imovinsko-pravnih odnosa, naložio drugotuženom, a ovaj je postupajući po nalogu prvotuženog, uklonio tužiočev objekt i iskoristio materijal od navedenog objekta. Stoga su se stekli uslovi iz člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78) za solidarnu odgovornost tuženih i to prvotuženog, kao naručioca radova i drugotuženog, kao izvođača.

Za štetu koju pretrpi vojni obveznik za vrijeme odsluženje redovnog vojnog roka u JNA zbog nezakonitog i nepravilnog rada vojnog lica odgovara Federacija po opštim pravilima o naknadi štete na što upućuje tada važeća odredba člana 222. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama (“Službeni list SFRJ”, broj 32/78 - sada odredba člana 225. stav 1. tačka 1. istog zakona).

Trupni ljekar u sastavu zdravstvene službe JNA, koji je mogao utvrditi da tužitelj boluje od šizofrenije morao je upozoriti njegovog starješinu da ga uputi na specijalistički pregled sa pratiocem. Kako ljekar nije tako postupio, posljedica tog propusta je šteta koju je tužitelj pretrpio iskakanjem iz voza, pa je tužena odgovorna za štetu.

Na taj iznos se dodaje i zatezna kamata obračunata po stopi koju plaća banka u mjestu ispunjenja obaveze na štedne uloge po viđenju za tu valutu od učinjenog izdatk a do isplate glavnog duga.

Polazeći od sadržine rješenjam kojim je određeno rušenje tog dijela tužiočevog objekta i zaključka istog organa kojim je dozvoljeno prinudno rušenje u postupku administrativnog izvršenja, drugostepeni sud je pravilno zaključio da izvršni organi tužene, rušeći dio tužiočevog objekta na osnovu tih odluka i u zakonom predviđenom postupku, nisu postupili ni nezakonito ni nepravilno (član 283. Zakona o državnoj upravi - “Službeni list SRBiH”, broj 38/78 i 13/82).

Citiranom zakonskom odredbom kao republičkim propisom, u smislu člana 24. Zakona o obligacionim odnsoima, na poseban način regulisana je naknada ukupne štete koju učini odrasli medvjed, pa su neosnovane tvrdnje revizije da se na štetu prouzrokovanu povrešivanjem čovjeka odnosno njegovih ličnih dobara ne primjenjuju odredbe Zakona o lovstvu već opšte odredbe o naknadi štete po kojima bi bila odgovorna i tužena OOUR “Šumarstvo” kao organizacija koja je gazdovala lovištem. U slučaju povrede čovjeka primjenjuju se odredbe o zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima.

U sudskoj praksi je, interpretacijama odredaba članova 251. i 388. stav 1. Zakona o udruženom radu (raniji tekst), zauzet stav da se kad poslovna zajednica u pravnom prometu sa trećim licima istupa u svoje ime, a za račun udruženih organizacija, za obaveze poslovne zajednice odgovaraju neograničeno solidarno sve organizacije udruženog rada za čji su račun obaveze preuzete.

Žalitelji su, dakle, mogli biti obavezani da solidarno sa prvotuženom isplate cijenu za radove koje je tužilac obavio u ispunjenju ugovora zaključenog i za račun žalitelja, do visine obaveze prvotužene, ali nisu vezani za priznanje činjenica koje je dala prvotužena, te imaju pravo da ističu samostalno prigovore i na visinu obaveze, koje je prvostepeni sud dužan raspraviti.

Budući da isplata nije izvršena radi ispunjenja obaveze, koja ne postoji, jer je ugovor ništav ne dolazi do konverzije u času nastanka obaveze (član 395. ZOO). Isplaćena suma novca, dakle, se ne može tretirati kao platežno sredstvo već kao generična stvar koja se po pravilu izraženom u članu 104. stav 1. ZOO mora vratiti: po principu ista količina istvorsnih stvari, ne koju se od pada u docnju, a to je momenat isplate bez pravnog osnova, duguje kamata na štedni ulog po viđenju za tu valutu.

Tužilac je mogao tražiti da mu tuženi umjesto isplaćene valute plati dinarsku protuvrijednost po kursu koji važi na dan vraćanja dinarske protuvrijednosti umjesto valute, ali kako je tražio da se izvrši konverzija na dan suđenja, a sud nije mogao suditi preko zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku), tužiocu pripada pravo na zateznu kamatu na dinarsku glavnicu od donošenja presude do isplate po odredbi člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Iz podataka u spisu se vidi da je tužilac postavio zahtjev za vraćanje iznosa koji je platio tuženom preko dugovanog iznosa. Stoga je zahtjev za plaćanje kamata trebalo raspraviti u skladu sa pravilima o vraćanju stečenog bez osnova u smislu člana 214. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prvostepeni sud nije utvrđivao da li je tuženi bio nesavjestan od dana sticanja bez osnova ili od podnošenja zahtjeva za vraćanje stečenog. Što ga će prvostepeni sud u ponovnom postupku na osnovu odredbe člana 214. Zakona o obligacionim odnosima, utvrditi za koji period tuženi duguje tužiocu zatezne kamate na iznos glavnog duga. Pri odlučivanju o visini stope zatezne kamate prvostepeni sud će imati u vidu da tužiočevo potraživanje ne potiče iz ugovora u privredi, jer su među strankama prava i obaveze iz ugovora u privredi prestali ispunjenjem prema članu 295. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Osnov tužbenog zahtjeva je neosnovano obogaćenje u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.

Dosuđujući naknadu štete po cijenama u vrijeme presuđenja uspostavlja se pređašnje stanje, jer dosuđenim iznosom oštećeni može da popravi oštećenu stvar, ili da kupi novu stvar. Zbog toga se ne može tražiti kamata na dosuđeni iznos od dana kada je šteta nastala jer bi se u tom slučaju naknada dvostruko valorizovala: kroz cijenu oštećene stvari u vrijeme donošenja sudske odluke i putem kamate od dana nastanka štete.

Sintagmu “U vrijeme donošenja odluke” iz odredbe člana 189. stav 2. ZOO, treba svatiti tako da ne smije proteći duži vremenski period od utvrđivanja naknade do donošenja sudske odluke nego što to traže faktičke okolnosti (rok za zakazivanje rasprave nakon pribavljanja nalaza vjještaka - procjenitelja, vrijeme potrebno da bi se stranke izjasnile o procjeni vještaka i slično).

Ukoliko je naknada utvrđena prije donošenja presude po cijenama koje su očigledno bile nominalno niže od cijena u vrijeme presuđenja, tada zatezna kamata teče od dana kada je procijenjena šteta. U protivnom u uslovima visoke stope infalcije oštećeni ne bi bio obeštečen, odnosno dosuđenjem zatezne kamate (koja predstavlja instrument revalorizacije domaće valute), od donošenja presude na iznos kji je utvrđen po nižim cijenama, ne bi se uspostavilo stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala (član 185. ZOO), a to je svrha obeštećenja.

Kako je u konkretnom slučaju šteta procijenjena 10.7. 1986. godine, po cijenama koje su očigledno (s obzirom na protek vremena do donošenja prvostepene odluke i visok stepen inflacije) bile nominalno niže od cijena u vrijeme presuđenja (2.10.1986. godine) zatezna kamata teče od dana kada je šteta procijenjena.

od kada dospijeva i obaveza plaćanja tog potraživanja, pa od tada teče i obaveza plaćanja zateznih kamata (član 277. stav 1. ZOO).

Pošto u sporu stranaka sud nije ni bio u situaciji da prvostepenom presudom utvrđuje iznos novca koji bi u momentu odlučivanja bio potreban da se tužiočeve oštećene stvari dovedu u stanje prije štetnog događaja, obzirom da je tužena u toku postupka dobrovoljno isplatila iznos naknade koji je utvrđen procjenom komisije stručnjaka od 10.10.1985. godine, prema cijenama važečim u to vrijeme, to prema već navedenim odredbama Zakona o obligacionim odnosima tek od tada teče i obaveza plaćanja zateznih kamata.

Odredbama stava 1. i 3. člana 748. ZOO propisano je da preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obaveze, te da između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između pređašnjeg dužnika i povjerioca. ugovor o sanacionom kreditu zaključile su organizacije u obavljanju privredne djelatnosti koje sačinjavaju predmet njihovog poslovanja (stav 2. člana 25. ZOO), pa za takvu obavezu važi stopa zatezne kamate koju svojom odlukom propisuje SIV (stav 2. člana 277. ZOO). Ugovorom od 17.4.1979. godine, zaključenom između parničnih stranaka i dotadašnjeg dužnika, tužena je preuzela sve obaveze iz ugovora o sanacionom kreditu, koji predstavlja ugovor u privredi, pa iako tužena ne obavlja privrednu djelatnost i ne zakjučuje ugovore u privredi u vezi s tom djelatnošču, ona ima istu obavezu prema tužiteljici, koja je postojala između pređašnjeg dužnika i tužiteljice po ugovoru o sanacionom kredit u. Stoga tužena duguje tužiteljici za preuzetu novčanu obavezu, koju je ispunila sa zadocnjenjem, zatezne kamate po stopi koju propisuje SIV, na osnovu stav 2. člana 277. ZOO. U suprotnom povjerilac (tužiteljica) bi se zbog promjene dužnika dovela u nepovoljniji položaj, iako su stranke u ugovoru o preuzimanju duga izričito predvidjele da tužena preuzima sve obaveze iz ugovora o kreditu, a to znači i takve obaveze koje bi nastale zbog zadocnjenja u isplati glavnog duga.

Tužila cu žalbi osnovano prigovara da ovo potraživanje proističe iz ugovora u privredi i da je prvostepeni sud odlučujući o kamatama, pogrešno primijenio materijalno pravo. Prema članu 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, ugovori u privredi su ugovori koje među sobom zaključuju organizacije udruženog rada koje obavljaju privrednu djelatnost, ako se konkretni pravni posao odnosi na tu vrstu djelatnosti.

Prema Odluci o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti (“Službeni list SFRJ”, broj 34/ 76), poslovi osiguranja imovine i lica razvrstani su u Oblast 11. - Finansijske, tehničke i poslovne usluge, Odlukom o utvrđivanju privrednih i vanprivrednih djelatnosti (“Službeni list SFRJ”; broj 14/77 i 18/80), Oblast 11 iz Odluke o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti, izuzimajući istraživačko razvojne usluge u društvenim djelatnostima i advokatske usluge, svrstana je u privredne djelatnosti. Prema tome, ugovor o osiguranju imovine koji je tužilac u okviru svoje privredne djelatnosti zaključio sa tuženom Radnom organizacijom privredne djelatnosti, je ugovor u privredi.

U smislu člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze proizašle iz ugovora u privredi, pored iznosa glavnog duga duguje i zatezne kamate po stopi koju propisuje Savezno izvršno vijeće. Zbog toga je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiocu dosudio kamate po kamatnoj stopi u smislu odredbe člana 277. stav 1. umjesto po kamatnoj stopi u smislu člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Stoga ugovor o medrnizaciji puta koga je tužena, kao naručilac radova, zaključila sa tužiocem (izvođačem radova), a ni ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka, ne predstavljaju ugovore u privredi, jer nisu zaključeni u obavljanju privredne djelatnosti tužene.

Kao ugovor u privredi, na osnvou člana 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, smatra se samo onaj u kome obje stranke obavljaju privrednu djelatnost koja čini predmet njihovog poslovanja ili su u vezi sa tom djelatnošću, a u konkretnom sporu tužena obavlja vanprivrednu djelatnost, pa se navedeni ugovori parničnih stranaka ne smatraju ugovorima u privredi (tužena je navedene ugovore zaključila u okviru obavljanja svoje osnovne vanprivredne djelatnosti, odnosno u vezi sa njom, jer je notorno da u osnovnu djelatnosti SIZ -a za regionalne puteve spada staranje o održavanju i rekonstrukciji regionalnih puteva i pribavljanje sredstava za tu svrhu).

Shodno tome, prvostepeni sud je bio dužan da tuženu obaveže da pored glavnice, plati tužiocu zateznu kamatu po odredbama člana 277. stav 1. a ne po stavu 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Tek nakon plaćanja utuženog glavnog duga tokom parnice tužilac je mogao zahtijevati procene zatezne kamate na obračunati apsolutni iznos zatezne kamate na glavni dug dospjele prije u tuženja glavnog duga iz ugovora.

Odredbama člana 38. stav 1. Zakona o osnovim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (“Službeni list SFRJ”, broj: 23/82, 77/82 i 75/85), važečim u vrijeme nastanka invalidnosti radnika tužioca i isplata ličnih dohodaka do punog iznosa, propisano je da pravo na rad sa radnim vremenom koje odgovara preostalog radnoj sposobnosti, pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove odnosno radne zadatke i pravo na odgovarajuće novčane naknade, osiguranik ostvaruje u organizaciji u kojoj je radio u vrijeme nastanka invalidnosti, pod uslovima i na način koji su utvrđeni samoupravnim opštim aktom organizacije u skladu sa zakonom. Stavom 2. člana 38. istog zakona određen je izuzetak kada osiguranici sa preostalom radnom sposobnošču prava iz stava 1. tog člana ostvaruju u zajednici - u slučajevima i pod uslovima koji su, na osnovu šire solidarnosti, utvrđeni samoupravnim opštim aktom zajednice, u skladu sa samoupravnim sporazumom, društvenim dogovorom i zakonom.

Članom 43. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni list SRBiH”, broj: 21/83, 22/85, 12/86 i 36/86) definisana je novčana naknada za vrijeme rada sa radnim vremenom koje odgovara preostaloj radnoj sposobnosti kao razlika između ostvarenog čistog ličnog dohotka za rad sa radnim vremenom koje odgovara preostaloj radnoj sposobnosti i iznosa čistog ličnog dohotka koji bi bio ostvaren za rad sa punim radnim vremenom. ovo pravo osiguranik stiče po propisima o radnim odnosima, odredbama Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i samoupravnog opštog akta organizacije (stav 1. člana 36. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju).

Odredbama navedenih zakona, Statutom SIZ PIO BiH važećeg u vrijeme nastanka invalidnosti radnika tužioca i isplata novčane naknade (“Službeni list SRBiH”, broj: 10/80, 29/81, 27/82, 7/84 i 3/86, što je obuhvaćeno prečišćenim tekstom Statuta broj 17/86) i drugih opštih akata SIZ PIO BIH, međutim, nije propisano da sredstva za novčanu naknadu za vrijeme rada sa radnim vremenom koje odgovara preostaloj radnoj sposobnosti obezbjeđuje i isplaćuje zajednica penzijsko-invalidskog osiguranja. Shotno tome, ta sredstva obezbjeđuje i isplaćuje organizacija udruženog rada pa tužilac nema pravo zahtijevati od tužene naknadu sredstava koja je, po tom osnovu, isplatio svojim radnicima.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je poginuli od zarade u inostranstvu izdržavao tužiteljice, te da su nakon njegov pogibije one ostvarile pravo na porodičnu penziju u SR Njemačkoj.

Prema odredbi člana 194. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, lica koja je poginuli izdržavao imaju pravo na naknadu štete koju trpe gubitkom izdržavanja, a takvo pravo u smislu pravnog pravila iz paragrafa 1327 Austrijskog građanskog zakona u inetpretaciji sudske prakse, imalau ovakva lica i u periodu prije 1.10.1978. godine (kada je stupio na snagu Zakona o obligacionim odnosima.

Tuženi ne osporava osnovanost ovakvog potraživanja tužiteljica, ali osporava visinu tog potraživanja ističući da je obaveza tuženog kao zajednice osiguranja imovine i lica ograničena do visine ugovorenih osiguranih iznosa u smislu člana 54. zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (“Službeni list SFRJ”, broj 24/76). Povodom tog prigovora tuženog, koji je istican i u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je pravilno istakao da se u konkretnom slučaju ova zakonska odredba ne primjenjuje u pogledu ograničenja visine naknade štete obzirom da tuženi nije osiguravač kod koga se osigurao korisnik odnosno vlasnik motornog vozila kojim je upravljao turski državljanin, već je to pomenuto strano osiguravajuće društvno.

Šteta je izvorno nastala u novcu pa se u smislu člana 186. ZOO, obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a u smislu člana 277. stav 1. ZOO, dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje zateznu kamatu nezavisno od činjenice da li je kriv za neispunjenje obaveze u roku il i nije. Odredbama člana 37. naprije psomenutog republičkog zakona propisana je za oštećenog obaveza prethodnog obraćanja osiguravaču radi naknade štete, ali nije propisano da se osiguravač ne nalazi u docnji do proteka rokova iz tog propisa, već samo da se u tom periodu obustavlja tok zastare potraživanja. Stav koji prvostepeni sud zauzima znači da bi oštećeni zateznu kamatu od dana nastanka štete do isteka rokova iz člana 37. spomenutog zakona, mogao da naplaćuje samo od neposrednog štetnika, osiguranik a zajednice, iako je ovaj osiguran od odgovornosti do visine osigurane sume, za sve svoje, pa i sporedne obaveze, nastale povodom osiguranog slučaja. Član 45. stav 3. Zakona o sistemu osiguranja imovine i lica mora se tumačiti povezano sa odredbama člana 54. istog zakna, a tužena i ne tvrdi da bi ugovorom zaključenim sa štetnikom - njenim osiguranikom, bila reducirana njena obaveza na plaćanje zateznih kamata oštećenom. (Vrhvoni sud BiH. Pž. 105/88 od 17. novembra 1988. godine) 103. Član 59. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica Osiguravač može tražiti da mu lice koje se osiguralo od odgovornosti regresira iznos plaćen po osnovu prouzrokovanja štete samo pod pretpostavkama koje su određene zakonom ili uslovima osiguranja.

Potraživanje tužioca predstavlja regresni zahtjev za isplate koje je zajednica osiguranja imovine i lica učinila oštećenim licima u saobraćajnoj nesreći, koju je tuženi prouzrokovao upravljajući traktorom. nižestepeni sudovi su usvojili takav regresni zahtjev tužioca i obavezali tuženog kao lice odgovorno za štetu.

Međutim, osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da nižestepeni sudovi odlučjući o regresnom zahtjevu tužioca nisu imali u vidu odredbe Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica (“Službeni list SFRJ”, broj 24/76), odnosno tužiočeve uslove za osiguranje korisnika odnosno sopstvenika motornih vozila za štete pričinjene trećim licima, kojima je određeno u kojim slučajevima zajednica osiguranja imovine i lica ima pravo na regres prema osiguranom odnosno odgovornom licu. Tužilac kao osiguravač ima pravo na povrat isplaćenog iznosa (regres) samo u slučajevima predviđenim zaknom, odnosno uslovima za osiguranje koji su sastavni dio ugovora o osiguranju.

Prvostepeni sud je na osnovu člana 83. Uputstva za rad u Službi društvenog knjigovodstva u vezi sa primjenom Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava (Glasnik SDK -a broj 12/78 i broj 12/86) utvrdio da je subota radni dan u koji rade organizacione jedinice Službe društvenog knjigovodstva, pa je kao radne dane, u smislu člana 43. stav 3. Zakona o mjenici, računao 20.6. 1987. godine (ponedjeljak) i utvrdio da je neblagovremen protest koji je podignut 23.6. 1987. godine.

Prema članu 43. stav 3. Zakona o mjenici protest zbog neisplate mjenice plative na određen dan mora se podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice. Protest se podiže kod nadležnog suda član 69. Zakona o mjenici). Prema tome, zakonom je propisano pravo i obaveza imaoca mjenice (odnosno njegovog zastupnika) da podigne protest u određenom roku. Subota je dan u koji sud, kao protestni organ, ne radi. Zakonska odredba o roku od dva radna dana podrazumjeva radne dane u koje imalac mjenice može podići protest kod protestnog organa. Po tom se ova odredba razlikuje od zakonskih odredbi koje određuju rokove u danima bez označavanja radnog dana. Zbog toga se, bez obzira što je subota radni dan organizacionih jedinica Službe društvenog knjigovodstva, subota ne može računati u rok iz člana 43. stav 3. Zakona o mjenici, pa je predmetna mjenica protestirana u roku.

Prema članu 104. stav 3. Zakona o mjenici pod praznikom u smislu ovog zakona, podrazumijeva se nedjelja i državni pra znik ustanovljen saveznim ili republičkim zakonom. U vrijeme donošenja ovog zakonskog propisa (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mjenici, “Službeni list SFRJ”, broj 16/65), subota je bila dan u koji je radio sud kao peotestni organ. U vrijeme podizanja protesta predmetne mjenice subota je bila dan u koji sud ne radi, pa se, po značaju za računanje rokova po odredbama Zakona o mjenici, ima upodobiti sa nedjeljom.

Polazeći od takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud je pravilno obavezao tuženog na isplatu glavnog duga. Tužilac nije primljeni ček podnio na naplatu u propisanom roku Službi društvenog knjigovodstva kod koje se vodi žiro - račun tuženog (izdavaoca čeka) pa je propušten i rok za podnošenje čeka na protest nadležnomsudu, u slučaju da na računima izdavaoca čeka nema pokrića (član 19. Zakona o čeku u vezi sa članom 12. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava).Stoga tužilac kao izdavalac prejudiciranog čeka ima pravo zahtijevati tražbinu iz osnovnog odnosa i u slučaju kada nisu ispunjene pretpostavke za regres iznosa na koji glasi ček, na osnovu člana 22. stav 2. Zakona o čeku. Tuženi u prvostepenom postupku nije tvrdio da je pretrpio štetu zbog neblagovremenog podnošenja ili zbog propuštanja podnošenja čeka, i u tom smoslu opredijeljeno istakao svoj zahtjev, da bi imao pravo na odbijanje iznosa štete koju bi, eventualno on pretrpio. Žalba neosnovano tvrdi da je tužilac izgubio prava koja proizilaze iz čeka zbog toga što ga nije amortizovao.Prava i obaveze iz čeka prestaju njegovom amortizacijom, pa se na osnovu takvog čeka ne mogu ostvariti nikakva prava iz čeka (član 23. tačka 14. Zakona o čeku u vezi sa članom 92. stav 2. Zakona o mjenici). I da je proveden vanparnični postupak u cilju amortizacije čeka tužilac ne bi mogao ostvariti svoja prava prema tuženom (trasantu) kao da ima neamortizovan ček, radi toga što tužilac ček nije podnio radi naplate Službi društvenog knjigovodstva, a nije ni protestovan (član 91. stav 1. Zakona o mjenici u vezi sa članom 23. tačka 14. Zakona o čeku i članom 12. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava).

Utvrđujući ništavost ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu ovog akta, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili član 10. ranijeg Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora stranaka od 28.4. 1983. godine, pa je zbog toga neosnovan prigovor revizije da je retroaktivno primijenjena odredba iz člana 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 34/83) koji je stupio na snagu 27.12. 1983. godine.

Pogrešno je pravno shvatanje izraženo u reviziji da je tek odredbom iz člana 1 1. stav 2. sada važećeg Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst, koji sadrži i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona objavljenog u “Službenom listu SRBiH”, broj 34/83) po prvi put usvojeno pravilo da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje na osnovu ugovora o korištenju stana koji se zaključuje na osnovu odgovarajućeg akta o dodjeli stana koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, odnosno da je, prema tome, pravno valjan samo onaj ugovor o korištenju stana koji je zaključen na osnovu odgovarajućeg punovažnog akta davaoca stana na korištenje o dodjeli stana nosiocu stanarskog prava.

Takvom formulacijom odredbe člana 11. stav 2. sada važećeg zakona samo se preciznije i na jasniji način izražava odredba iz člana 10. posmatrana u vezi sa odredbom člana 5, 20. i 23. ranijeg Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) iz kojih takođe slijedi da nema zakonitog useljenja u stan u društvenoj svojini bez valjanog akta o dodjeli stana na korištenje koji donosi davalac stana na korištenje u samoupravnoj proceduri i da se ugovor o korištenju stana može zaključiti samo na osnovu takvog akta.

Cijeneći iz tog aspekta valjanost ugovora o korištenju stana, koji je zaključen 28.4. 1983. godine između tuženog i SIZ stanovanja, drugostepeni sud je izveo pravilan zaključak da je on u suprotnisti sa citiranim zakonskim propisima prinudnog karaktera i zbog toga, prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, apsolutno ništav. Pravilan je naime zaključak drugostepenog suda da ne postoji valjani akt organa samoupravljanja tužioca, kao davaoca stana na korištenje, o dodjeli stana tuženom na korištenje na neodređeno vrijeme, odnosno da je rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje do 31.12. 1982. godine tuženom donijeto protivno odredbi iz člana 24. ranijeg Zakona o stambenim odnosima (sada član 27. prečišćenog teksta istog zakona) i da zbog toga ne predstavlja punovažni pravni osnov za zaključenje ugovora o korišćenju stana na neodređeno vrijeme sa aspekta istog zakonskog propisa.

Po ocjeni ovog revizijskog suda akt o dodjeli stana na privremeno korištenje do 31.12. 1983. godine, kakav je tužilac donio, nije predstavljao valjan pravni osnov ni za zaključenje ugovora o korištenju stana na određeno vrijeme, jer je citirana odredba iz člana 24. stav 2. ranijeg Zakona o stambenim odnosima, jednako kao i odredba člana 27. stav 2. sada važećeg zakona, pružala takvu mogućnost samo za slučaj ako se stan daje na privremeno korištenje do obezbjeđivanja drugog ugovorenog stana, ili ako se stan daje u zgradi koja treba da se ruši.

Zbog toga u slučaju tuženog nije ni mogla nastupiti posljedica koju ima u vidu odredbe iz člana 24. stav 3. istog zakona prema kojoj ugovor o korištenju stana koji je zaključen pod navedenim uslovima na određeno vrijeme ostaje na snazi kao ugovor na neodređeno vrijeme, ako se do ugovorenog roka ne obezbijedi drugi ugovoreni stan, odnosno ako se ne otpočne sa rušenjem zgrade u kojoj je nosiocu stambenog prava bio privremeno obezbijeđen stan.

Kada se uz to ima u vidu da protiv rješenja kojim je I -tužena određena za nosioca stanarskog prava, II - tuženi nije izjavio žalbu, pa je zato citirano rješenje postalo pravosnažno, da bi kasnije II - tuženi ponovo zaključio brak sa I -tuženom, proizilazi da su iz opisanog ponašanja II - tuženog nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak o tome da je on postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da se takvim ponašanjem nije mogao proizvesti pozitivan učinak ponovnog pribavljanja stanarskog prava, nakon takvog prenosa stanarskog prava u korist I -tužene, a na osnovu kasnijeg novog zaključenja braka sa njom.

Neosnovan je revizijski prigovor da je prema odredbi člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima SR BiH I -tužena imala status “sunosioca stanarskog prava” na predmetni stan i da je stoga, nakon što je II - tuženi prestao da trajno koristi predmetni stan, u skladu sa odredbom člana 19. stav 3. citiranog zakona, I -tužena “faktički ostala” nosilac stanarskog prava na taj stan, kao što se tvrdi u reviziji. Pravosnažnom presudom opštinskog suda usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana, koji je II-tuženi od tužioca dobio po osnovu radnog odnosa, pa kako se na taj način ugasilo pravo II - tuženog na predmetni stan, a iza njega je, kao bivša supruga, pravo na taj stan izvodila I - tužena, to u izloženoj situaciji i ona nije mogla svoja prava na stan izvoditi ni pozivom na odredbu člana 19. Zakona o stambenim odnosima.

Nižestepeni sudovi zaključuju da je ništav sporazum o tome da tužiteljica ostane jedini nosilac stanarskog prava jer da su time razvedeni supruzi raspolagali stanarskim pravom naplatno, a to nije dozvoljeno.

Ovaj sud smatra osnovanim navode revizije da u smislu odredbe člana 266. Porodičnog zakona SR BiH bračni drugovi mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da pojedine stvari ili prava iz te imovine pripadnu jednom ili drugom. Na osnovu odredbe člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) moguć je sporazum bračnih drugova o tome ko će od njih nakon razvoda braka ostati nosilac stanarskog prava. Nema nikakve zakonske zapreke da oba ova sporazuma bračni drugovi zaključe istovremeno, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju. Takvi sporazumi nisu ništavi i pod pretpostavkom da se pri podjeli zajedničke imovine imalo u vidu koji od bračnih drugova će ostati nosilac stanarskog prava na stanu koji su zajedno koristili do tada. U konkretnom slučaju ne može se prihvatiti pravni stav nižestepenih sudova da je učinjeno nedozvoljeno raspolaganje stanom jer bi se pod tim podrazumijevalo sticanje stanarskog prava uz ugovaranje imovinske koristi. Bračni drugovi su do zaključenja pomenutih sporazuma zajednički bi li nosioci stanarskog prava pa se ne može smatrati da je zaključenim sporazumom tužiteljica protupravno stekla stanarsko pravo, već da je tuženi na osnovu tog sporazuma koji je po zakonu dozvoljen, prestao biti sunosilac stanarskog prava.

Polazeći od ovih utvrđenja pravilnom primjenom materijalnog prava, nižestepeni sudovi su usvojili zahtjev za iseljenje tuženih iz predmetnog stana. Prema odredbi člana 31. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84) nosilac stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana. osim od maloljetne djece, bračnog druga, kao i lica koja su bračni drugovi po zakonu dužni izdržavati, tražiti iseljenje iz stana.

i u žalbi, a nižestepeni sudovi je zbog pogrešnog pravnog stava uopšte nisu razmotrili, niti utvrdili da li je odsustvovanje tužene iz spornog stana bilo uslovljeno razlozima lošeg zdravstvenog stanja i traženje pomoći od njene djece, to u konkretnom slučaju nisu utvrđene odlučne činjenice od kojih zavisi donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu.

U konkretnom slučaju raniji nosilac stanarskog prava i tuženi raskinuli su ugovor o korištenju stana pismeno vansudskim putem u smislu ta da važeće odredbe člana 50. Zakona o stambenim odnosima (sada član 53.).

S obzirom na ovakav način prestanka stanarskog prava, tužiteljici kao članu porodičnog domaćinstva u smislu citirane zakonske odredbe, nije pripadalo pravo da nastavi sa koritšenjem stana.

Tuženi odnosno njihovi preci (ostavioci) su vlasnici od prije 1.1. 1959. godine. Sporno je da li imaju jače pravo od sustanara da se usele u ispražnjeni dio stana. Tužioci iznose svoju interpretaciju člana 73. Zakona o stambenim odnosima i s tim u vezi navode da stav sedmi navedenog zakonskog propisa predstavlja izuzetak od pravila sadržanog u ostalim stavovima, da sustanarima pripada pravo proširenja na ispražnjeni dio stana, a da vlasnik pravo na useljenje u takve prostorije stiče samo pod uslovom da su ispražnjene prostorije ostale neuseljene zbog toga što sustanari nisu iskoristili svoje pravo na proširenje. Da je zakonodavac imao namjeru favorizovati sustanara na račun vlasnika u situaciji kao što je ova o kojoj se raspravljalo u parnici, izvjesno je da bi u stavu 7. člana 73. Zakona o stambenim odnosima, kada se govori o pravu vlasnoka da useli u prazan dio stana, izričito bilo navedeno da se takvo pravo može ostvariti samo u slučaju da sustanar nije prethodno realizovao pravo na proširenje u dio stana koji je ostao prazan nakon smrti drugog sustanara.

U reviziji se dalje ističe kako je priznanje prava tuženima kao vlasnicima da usele u ispražnjeni dio stana, u suprotnosti sa odredbom iz člana 71. Zakona o stambenim odnosima kojom se zabranjuje zasnivanje novih sustanarskih odnosa. S tim u vezi treba istaći da se useljenjem vlasnika u ispražnjeni dio stana ne zasnivaju novi sustanarski odnosi, jer vlasnik ne stiče svojstvo nosioca sustanarskog prava, nego time ostvaruje jedno od ovlaštenja (korištenje) koje mu pripada kao vlasniku (čl. 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).

Polazeći od navedenog utvrđenja, a posebno od uzrasta mldb. djeteta, kao i okolnosti da djete od momenta raskida bračne zajednice živi sa majkom i da majka ima sve uvjete za čuvanje i vaspitanje djeteta, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su dijete povjerili na zaštitu i vaspitanje majci.

Bez značaja su okolnosti, na koje tužitelj ukazuje u reviziji: da će se vratiti u Jugoslaviju i da želi da dijete živi s njim, te da će nakon njegovog povratka dijete biti u nepovoljnoj materijalnoj situaciji ako ostane sa majkom u SR Njemačkoj, jer su za donošenje pravilne odluke mjerodav ne okolnosti koje su postojale u času donošenja odluke, a ne okolnosti koje mogu naknadno nastupiti (čl. 93. Porodičnog zakona). Ukoliko dođe do izmjena okolnosti, koje bi mogle uticati na donošenje drugačije odluke, tužitelju ostaje mogućnost da nakon nastupanja tih okolnosti u posebnom postupku zatraži izmjenu odluke o povjeravanju djeteta.

U razlozima drugostepene presude polazi se od konstatacije da je “nesporno da je brak stranaka kratko trajao”, ali s obzirom da tužena iz toga braka ima dvoje male djece, prvostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da tužena razvodom braka nije dovedena u teži položaj od onoga u kome je bila prije zaključenja braka i da može vlastitim radom “obezbijediti sredstva za izdržavanje”, pa je polazeći od činjeničnog utvrđenja da je u momentu prekida zajednice života imala jedno dijete, koje je imalo jedva preko godinu dana, te bila u šestom mjesecu trudnoće, drugostepeni sud je našao da su ispunjeni uslovi da se tuženoj odredi supružansko izdržavanje za vrijeme od 26.12. 1986. godine do 30.4. 1988. godine.

Međutim, prilikom ocjene navoda tužene i njenog položaja u trenutku razvoda braka, drugostepeni, a pogotovo prvostepeni sud, zanemarili su odlučnu činjenicu da je tužena prije stupanja u brak sa tužiocem bila i za rad sposobna, bez porodičnih obaveza, jer nije imala djece, te da su se rođenjem djece u kratkom vremenskom razdoblju njene prilike u pogledu mogućnosti privređivanj a bitno izmijenile, kao i da takva situacija po prirodi stvari, nije ograničenog trajanja, jer se može prihvatiti sasvim izvjesnim da joj kroz budući dug vremenski period predstoji obaveza da se posveti brizi oko podizanja zaštite i odgoja djece, s obzirom na njihov uzrast. Iz tog razloga ne može se prihvatiti da je u takvoj situaciji presudno to što je brak stranaka kratko trajao.

Izdržavanje djece spada u osnovne dužnosti roditelja, što proističe iz odredbe člana 85. Porodičnog zakona. Ovu, kao i druge obaveze, rditelj po pravilu izvršava neposredno. Samo izuzetno, kada to dozvoljavaju interesi djeteta, roditelji mogu povjeriti dijete na zaštitu i vaspitanje trećim licima. O tom, u smislu člana 90. stav 1. Porodičnog zakona, treba da postoji prethodna saglasnost starateljskog organa. Polazeći od takvog karaktera roditelj skih prava i obaveza, tuženi je imao pravo da u svako doba za trajanja ugovora, kojega je 31. oktobra 1984. godine, zaključio sa tužiteljicom, traži njegovo raskidanje, a ovo tim prije što u ugovoru nije ni predviđeno vrijeme njegovog trajanja. Treba utvrditi da li je tuženi, kroz zahtjev da mu tužiteljica preda djecu, u stvari tražio raskid ugovora, te da se, u zavisnosti od ishoda raspravljanja, ocijeni da li tužiteljica ima pravo na naknadu za čuvanje djece i u situaciji da je tuženi insistirao na raskid u ugovora. Pri odgovoru na to pitanje treba, pored propisa na koje je naprijed ukazano, uzeti u obzir i odredbu iz člana 258. Porodičnog zakona koja daje pravo svakome koje imao troškove oko izdržavanja nekog lica, da te troškove naplati od lica koje je po zakonu dužno da izdržava lice za koje su učinjeni troškovi, ali pod uslovom da su ti izdaci bili opravdani. Izvjesno je da se opravdanim ne mogu smatrati troškovi koji su učinjeni mimo volje lica koje je po zakonu dužno da izdržava drugo lice, pogotovo u situaciji kada obveznim izdržavanja na jasan i nedvosmislen način pokazuje volju i namjeru da on lično izvršava obavezu izdržavanja.

a tuženi je bio ovlašten da podiže novac sa te knjižice, a druga devizna štedna knjižica je na ime tuženog, a tužiteljica je bila ovlašteni punomoćnik za podizanje novca sa te knjižice.

Polazeći od tih utvrđenja nižestepeni sudovi su ispravno zaključili da novčana sredstva na ovim deviznim štednim knjižicama nisu isključiva imovina tužiteljice već zajednička bračna imovina parničnih stranaka. Ova novčana sredstva su stečena u vrijeme trajanja bračne zajednice radom parničnih stranaka. Po sporazumu stranaka ta novčana sredstva su stavljena na štednju kod banke radi zadovoljavanja njihovih zajedničkih potreba i korištena su za te svrhe a djelimično i za gradnju porodične stambene zgrade i drugih građevinskih objekata uz tu zgradu. Okolnost da je jedna devizna štedna knjižica na ime tužiteljice, a tuženi ovlašten da sa te knjižice kao punomoćnik diže novac, te da je druga devizna štedna knjižica na ime tuženog, a tužiteljica kao punomoćnik ovlaštena da podiže novac sa te knjižice, jasno ukazuje na sporazum stranaka da u svako vrijeme svako od njih može za potrebe bračne zajednice podizati novac u banci kao zajednička sredstva.

Tužiteljica je zahtijevala da se tuženi obaveže da joj isplati 624.000 dinara, koliko iznosi revalorizovani iznos kredita od 80.301 dinara na dan presuđenja.

Prvostepeni sud je obavezao tuženog da tužiteljici isplati 80.301 dinar, koji iznos predstavlja nerevalorizov anu vrijednost kredita otplaćenog zaključno sa martom 1986. godine.

Drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijena sa dijelom zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Ovo stoga što se njen zahtjev u tom dijelu odnosi na revalorizaciju novčane tražbine (podignutog kredita u svrhu adaptacije stana) što je u suprotnosti sa odredbom člana 394. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da je dužnik, kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi izuzev kad zakon određuje što drugo.

te da do danas u toj zgradi i stanuje, da je zgrada izgrađena na zemljištu koje je u suvlasništvu tuženog, njegove majke i brata i da je i majka tuženog doprinosila materijalna sredstva za izgradnju, a sve ovo iz aspekta pravila imovinskog prava o sticanju prava vlasništva građen jem u široj porodičnoj zajednici (član 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima).

Prema tim pravilima članovi porodičnog domaćinstva stiču pravo vlasništva građenjem u toj zajednici onako kako su se o tome izričito ili prećutno sporazumjeli, a ako takav sporazum među njima nije bio postignut visina udjela svakog od članova određuje se prema obimu njegovog doprinosa u izgradnji, računajući pri tome sve oblike doprinosa analogno odredbama člana 267. Porodičnog zakona.

Ovakav ugovor bi bio ništav samo ako bi bilo utvrđeno da se stranka koja ugovara za sebe izdržavanje nalazi u stanju teške i neizlječive bolesti usljed koje mu izvjesno predstoji bliska smrt, a druga strana to zna, odnosno svjesno koristi takvo stanje da bi stekla nesrazmjernu imovinsku vrijednost (član 120. ZN i 103. Zakona o obligacionim odnosima).

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva raskinuli ugovor o poklonu zaključen između tužioca i prvotuženog zbog nezahvalnosti ovog prema poklonodavcu, dok su odbili zahtjev da se raskine isti ugovor u dijelu kojim je poklonodavac poklonio dio predmetnih nekretnina drugotuženoj. Odbijanje tužbenog zahtjeva u ovom dijelu obrazloženo je time da se drugotužena za vrijeme trajanja zajednice života sa tužiocem korektno odnosila prema tužiocu.

Međutim, pri odlučivanju u ovoj pravnoj stvari nižestepeni sudovi nisu imali u vidu da je između stranaka ugovoreno da poklonodavac na poklonjenim nekretninama zadržava pravo svojine do kraja života i da tuženi tvrde da su u skladu sa usmenim sporazumom između ugovornih stranaka preuzeli obavezu da izdržavaju poklonodavca te da su to i činili za vrijeme dok je između njih trajala zajednica života. S obzirom na to nižestepeni sudovi propustili su da utvrde pravnu prirodu zaključenog ugovora i odluče o osnovanosti zahtjeva tužioca da se raskine taj ugovor i u dijelu u kome je sklopljen između tužioca kao poklonodavca i drugotužene kao poklonoprimca. U konkretnom slučaju ne bi se radilo o ugovoru o poklonu predviđenom pravnim pravilom iz paragrafa 938. AGZ ako je ugovorena protučinidba poklonoprimca, pa su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo smatrajući da je zaključen takav ugovor o poklonu i da zbog izostanka nezahvalnosti drugotužene u odnosu na tužioca nema uslova za raskid ugovora između tužioca i drugotužene.

s obzirom na to da propis člana 122. ranijeg saveznog Zakona o nasljeđivanju, odnosno člana 120. sadašnjeg republičkog Zakona, ne isključuje mogućnost da se i nakon njihovog stupanja na snagu mogu zaključiti i takvi ugovori, koji, prema tome, važe iako nisu zaključeni u zakonom propisanoj formi za ugovor o doživotnom izdržavanju.S obzirom na specifičnost te vrste ugovora čija je poenta na uspostavljenom odnosu doživotnog izdržavanja, a ne samo na faktu prenosa nekretnina u vlasništvo davaoca izdržavanja još za života primaoca izdržavanja, pravilan je i zaključak izražen u nižestepenim presudama da se uslovi za raskid takvih ugovora presuđuju analognom primjenom odredaba Zakona o nasljeđivanju koje se odnose na ugovor o doživotnom izdržavanju.

Iz izloženog slijedi da se radi o kratkoročnoj privremenoj poslovnoj saradnji između individualnog zemljoradnika i zemljoradničke zadruge bez učešća u raspodjeli dohotka i zajedničkom riziku, kojom se ne stiče svojstvo udruženog zemljoradnika u smislu odredbe člana 107. Zakona o udruživanju zemljoradnika (“Službeni list SRBiH”, broj 6/79) i člana 266. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 11/88 - prečišćeni tekst), a ne o odnosu koji bi sporu davao karakter kakav imaju u vidu odredbe člana 258 -265. Zakona o udruženom radu i član 48. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SRBiH”, broj 14/88) za koje bi bili stvarno nadležni sudovi udruženog rad a.

U konkretnom slučaju radi se o građansko-pravnom sporu, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari u smislu člana 34. stav 1. tačka 1 -c Zakona o redovnim sudovima SRBiH, nadležan redovni sud.

Prema tome, ne radi se o sporu za naknadu štete između subjekata koje ima u vidu odredba iz člana 51. Zakona o sudovima udruženog rada (“Službeni list SRBiH”, broj 14/80), odnosno o međusobnom sporu između radnika i organizacije udruženog rada, drugog društveno pravnog lica, ili drugog radnog čovjeka koji samostalno obavlja djelatnost ličnim radom i sredstvima na kojim postoji pravo svojine, nastalom iz radnog odnosa, niti o sporu o samoupravnim pravima koja radni ljudi ostvaruju u samoupravnim interesnim zajednicama (sporovi kakve ima u vidu odredba člana 48. stav 2. tačka 21. istog zakona), za koje je tim odredbama propisana stvarna nadležnost sudova udruženog rada, nego o građansko-pravnom sporu koji prema odredbi člana 34. stav 1. tačka 1 -c Zakona o redovnim sudovima, spada u stvarnu nadležnost osnovnih sudova.

Polazćei od izloženog, pravilno se u rješenju osnovnog suda, kojim je oglasio nenadležnim, ističe da je predmet ugovora muzičko djelo (član 3. stav 2. Zakona o autorskom pravu - “Službeni list SFRJ”, broj 19/78). Tužilac zahtijeva da se taj ugovor poništi zbog mane u pogledu volje pri zaključenju ugovora, pa je Viši sud u smislu člana 38. stav 1. tačka 1 -d Zakona o redovnim sudovima SRBiH nadležan da u prvom stepenu sudi u ovom sporu. To što se tužbenim zahtjevom ne traži zaštita autorskog prava ne znači da spor između stranaka ne treba tretirati kao autorski spos. Zaključeni ugovor u jednom dijelu ima za predmet autorsko djelo, a u preostalom dijelu estradnu djelatnost - “Službeni list SRBiH”, broj 25/84, 5/88), ali u cjelini, s obzirom na sadržinu tužbenog zahtjeva (da se poništi zakj učeni ugovor) spor između stranaka treba smatrati autorskim sporom.

Navedeni ugovor ne sadrži odredbe o nadležnosti suda. U konkretnom slučaju radi se o sporu s međunarodnim elementom. Prema odredbi člana 27. Zakona o parničnom postupku, jugoslovenski sud je nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena saveznim zakonom ili međunarodnim ugovorom ili kad ta nadležnost proizilazi iz odredaba saveznog zakona o mjesnoj nadležnosti jugoslovenskog suda.

Odredbom člana 46. stav 1. saveznog Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnsoima (“Službeni list SFRJ”, broj 43/82), propisano je da nadležnost suda SFRJ postoji ako tuženi ima prebivalište odnosno sjedište u SFRJ, a odredbom člana 53. istog zakona, propisano je da u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, nadležnost suda SFRJ postoji po odredbama lana 46. i člana 50 -52 ovog zakona, ili ako je šteta nastala na teritoriji SFRJ. Ova odreba se primjenjuje i u sporovima protiv zajednica osiguranja imovine i lica radi naknade štete trećim licima na osnovu propisa o neposrednoj odgovornosti te zajednice kao i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovu naknade štete protiv regresnih dužnika.

Prema članu 37. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 53/76) složena organizacija udruženog rada je pravno lice. Tužba koju je tužilac podnio protiv ŽTO Sarajevo kao složena organizacija udruženog rada sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati u smislu člana 106. stav 2. i člana 186. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Žalilac opravdano ističe da je prvostepeni sud nepravilno postupio kada je na ovu tužbu primijenio odredbu člana 109. Zakona o parničnom postupku. ovo je bilo od uticaja na donošenje zakonite odluke, pa je prvostepeni sud donošenjem pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Organ starateljstva može odrediti poslove koje lice djelimično lišeno poslovne sposobnosti, može samostalno poduzeti. U tim granicama kreće se i parnična sposobnost lica djelimično lišenog poslovne sposobnosti.

U situaciji kada lice ograničene poslovne sposobnosti kojem je postavljeni privremeni staralac preduzme parničnu radnju u svoju korist, kao u konkretnom slučaju, izjavom žalbe, tada je prvostepeni sud dužan da radi potpune zaštite interesa ovakvog lica pozove privremenog staraoca da žalbu uskladi sa pravni m interesom lica koje zastupa. Ukoliko ovaj ne postupi po nalogu suda, sud će shodno odredbi člana 81. stav 3. Zakona o parničnom postupku, obavijestiti organ starateljstva o navedenom propuštanju privremenog staraoca i zahtijevati da se odredi drugi privremeni staralac.

Kako priznanje činjeničnog samog osnova tužbenog zahtjeva ne spada u dispozitivne radnje za koe je u smislu citiranog zakonskog propisa potrebno posebno izričito ovlaštenje, nego ima značaj prećutnog priznanja činjenica od kojih ovisi osnov tužbenog zahtjeva nije osnovan prigovor revizije da su pogriješili nižestepeni sudovi kada u svojim presudama nisu raspravljali o činjenicama iz kojih ovici zaključak o odgovornosti tuženog za štetu (član 221. stav 1. i član 331 ZPP -a). (Vrhvoni sud BiH, Rev. 575/87 od 14. jula 1988. godine)

138.

Čl. 117, 332. i 354. stav 2. tačka 6. zakona o parničnom postupku

Tuženi ne može prijedlog za povraćaj u pređapnje stanje zbog propuštenog ročišta, na kome je donesena presuda zbog izsotanka, zasnivati na razlozima koje upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 6. ZPP.

Iz obrazloženja:

Tuženi je prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje zasnovao na dva razloga, da nije primio poziv za glavnu raspravu, te da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizilazi iz činjenica navedenih u tužbi i dokaza priloženih uz tužbu.

Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje može se podnijeti ako stranka iz opravdanih razloga propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i usljed toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje (član 117. zakona o parničnom postupku).

U konkretnom slučaju tuženi nije naveo bilo kakve opravdane razloge na kojima bi mogao zasnovati prijedlog za povraćaj u pređapnje stanje, već samo razloge koji mogu biti predmet žalbe na presudu zbog izostanka.

Ako tuženi nije primio poziv za ročište, nisu bili ispunjeni uslovi za donošenje presude zbog izsotanka (član 332. ZPP), jednako kao i osnovanost tužbenog zahtjeva nije proizilazila iz činjenica navedenih u tužbi i dokazima priloženim uz tužbu, pa tuženi nije imao pravnog interesa da podnosi prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.

Označavanje osnovne organizacije udruženog rada kao tužene umjesto ranije tužene radne organizacije predstavlja subjektivno preinačenje tužbe u smislu člana 192. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a ne ispravku tužbe kako smatra prvostepeni sud.

Subjektivno preinačenje tužbe u smislu navedenih odredbi Zakona o parničnom postupku moguće je samo ako na to da pristanak lice koje treba da stupi u parnicu umjesto tuženog a ako se tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban je njegov pristanak. U konkretnoj situaciji nije ispunjen ni jedan od ovih uslova, jer nije bilo pristanka osnovne organizacije udruženog rada koja treba da stupi u parnicu umjesto tuženog, a tuženi se protivio preinačenju tužbe. Zbog toga tuženi osnovano prigovara da je prvostepeni sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa članom 192. Zakona o parničnom postupku.

U konkretnom slučaju se radi o prometu nepokretnosti, pa je sud bio dužan da utvrdi da li je promet izvršen u skladu sa pozitivnim propisima - prinudnim normama, važećim u vrijeme zaključenja ugovora i da u vezi s tim cijeni da li se radi o zahtjevu sa kojim stranke mogu slobodno raspolagati.

Pošto u tužbi, a ni na ročištu za glavnu raspravu, nije označeno kada je obavljen promet nepokretnosti, odnosno da li je ugovor o prodaji navedenih nekretnina zaključen u skladu sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH, prvostepeni sud je bio dužan da u smislu člana 331. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prikupi potrebna obavještenja od stranaka i pribavi dokaze o tome da li je promet izvršen u skladu sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti SRBiH (član 9. odnosno 46. tog zakona).

Zakonom o parničnom postupku nije predviđena mogućnost da uviđaj, kao procesnu radnju, može obaviti bilo koji drugi radnik suda, pa kako je u konkretnom slućaju uviđaj obavio stručni saradnik suda, mora se konstatovati da je ta radnja, koja ulazi u sastav suđenja, obavljena u nepropisnom sastavu suda, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 1. ZPP, zbog čega je, u smislu člana 394. ZPP, valjalo uvažiti reviziju tuženog i ukinuti nižestepene presude u dijelu koji se pobija revizijom.

S obzirom na stranke u postupku organizacije udruženog rada, ovaj spor je privredni spor (član 489. tačka 1. ZPP). Članom 488. ZPP propisano je da će se u privrednim sporovima primjenjivati odredbe tog zakona, ako u odredbama glave XXXII (“Postupak u privrednim sporovima”) nije šta drugo određeno. Odredbama stava 1. člana 499. ZPP (smještenog u okviru glave XXXII), propisano je da, izuzetno od odredbe člana 216. stav 1. tog zakona, neće nastupiti mirovanje postupka ako sa pripremnog ročišta ili sa prvog ročišta za glavnu raspravu izostanu obije stranke. U tom slučaju sud će odložiti ročište, ako i na nov o ročište ne dođu obije stranke, smatraće se da je tužilac povukao tužbu. Prvostepeni sud je, donoseći pobijano rješenje o mirovanju postupka, na osnovu člana 216. stav 1. ZPP, iako za to nisu bile ostvarene procesne pretpostavke, nepravilno primijenio odredbu tog zakona.

Odredbama člana 212. tačka 4. ZPP propisano je da se postupak prekida kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Postupak se prekida po sili zakona nastupanjem pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka. Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nastaju na dan kad je oglas o otvaranju stečajnog postupka istaknut na oglasnoj tabli suda (stav 1. člana 177. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada). Na dan otvaranja stečajnog postupka radnici koji su udružili rad kod dužnika prestaju vršiti prava upravljanja, a toga dana prestaju i ovlaštenja dotadašnjih zastupnika i punomoćnika dužnika (član 178. Zakona). Prekid postupka ima za posljedicu da prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji i za vrijeme prekid a postupka sud ne može preduzeti nikakvu radnju u postupku stav 1. i 2. člana 214. ZPP).

Prvostepeni sud je, s obzirom na izjavu tužioca u podnesku od 22. decembra 1987. godine, da je nad njime otvoren stečajni postupak, bio dužan pouzdano utvrditi tu činjenicu. Ako je, u ovom slučaju, nastupila pravna posljedica otvaranja stečajnog postupka prvostepeni sud je trebalo da rješenjem, koje ima deklaratorni karakter, konstatuje nastupanje prekida parničnog postupka (član 212. tačka 4. ZPP).

Po odredbama tog zakona (član 23. sada član 44.9 visinu naknade koja pripada tužiocima za nasade trebalo je odrediti u postupku koji je propisan odgovarajućim odredbama Zakona o eksproprijaciji, što znači da je nadležni opštinski organ uprave, nakon neuspjelog pokušaja nagodbe o naknadi bio dužan da dostavi predmet redovnom sudu, koji bi donio odluku o određivanju visine pravične naknade u vanparničnom postupku.

Kako je nadležni opštinski organ uprave u toj fazi postupka (nakon bezuspješnog pokušaja zaključenja nagodbe) i dostavio predmet prvostepenom sudu, iako u vezi sa tužbom podnijetom u ovoj parnici. ovaj revizijski sud nalazi da odluka suda donijeta u ovoj parnici po tužbenom zahtjevu koji se takođe odnosi na potraživanje za isplatu naknade za nasade u svemu supstituira odluku o određivanju visine te naknade, koja je trebala biti donijeta u vanparničnom postupku i da sama za sebe okolnost što je sud o tome odlučivao po pravilima parničnog, a ne vanparničnog postupka, nije mogla uticati na njenu pravilnost i zakonitost.

Međutim, u konkretnom slučaju prvostepeno rješenje o određivanju naknade za arondirane nekretnine predlagatelju doneseno je 24. marta 1986. godine, pa u smislu odredbe člana 41. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji, koja se shodno primjenjuje i na postupak određivanja naknade za arondirane nekretnine, takav postupak se mora okončati po odredbama Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 19/77). S obzirom na to da tim zakonom nije bila predviđena revizija kao pravno sredstvo protiv drugostepenog rješenja o određivanju naknade za eksproprisanu napokretnost, proizilazi da revizija koju su predlagatelji izjavili protiv pobijanog drugostepenog rješenja nije dozvoljena.

Ugovor između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Čehoslovačke Socijalističke Republike o regulisanju pravnih odnosa u građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 20. januara 1964. godine (“Službeni list SFRJ”, broj 13/64 - Dodatak međunarodni ugovori i drugi sporazumi) regulisani su pored ostalog i pravni odnosi između roditelja i djece.

Dakle, u ovom slučaju važe odredbe navedenog ugovora, a ne Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugi h zemalja u određeni odnosima, jer je primjena Zakona isključena članom 3. tog zakona.

Odredbom člana 88. stav 1. navedenog zakona, propisano je da se sudska odluka neće priznati ako u određenoj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa SFRJ, isključiva nadležnost suda SFRJ nije smetnja za priznanje odluke stranog sud a ako se tuženi tome ne protivi. Iz podataka spisa proizilazi da je tužena državljanin SFRJ, da ima prebivalište u SFRJ, te da je prema tome za donošenje odluke o razvodu braka postojala isključiva nadležnost suda SFRJ, kao i to da se tužena protivi priznanju odluke o razvodu braka.

Polazeći od izloženog, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužioca, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz člana 89. stav 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, za priznanje odluke o razvodu braka, budući da postoji isključiva nadležnost suda SFRJ (član 61. stav 2. navedenog zakona), a tužena se protivi priznanju odluke stranog suda. (Vrhovni sdu BiH, Gž. 59/88 od 21. marta 1989. godine)

154.

Čl. 136, 137. i 140. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada

Sud će odbaciti prijedlog dužnika za prinudno poravnanje ako u roku koji mu je odredio za podnošenje prijedloga, dužnik ne dostavi sudu sve propisane pr iloge uz prijedlog.

Iz obrazloženja:

Dužnikov prijedlog za prinudno poravnanje odbačen je pobijanim rješenjem jer dužnik nije uz prijedlog dostavio sve potrebne priloge predviđene odredbama člana 137. Zakona o sanaciji i prestanku organizacija udruženog rada (“Službeni list SFRJ”, broj 72/86), konkretno potpun izvještaj o ekonomskom i finansijskom stanju dužnika, dokumentaciju i analizu kojima se čini vjerovatnim da će dužnik moći da ispuni obaveze na osnovu prinudnog poravnanja, osnov potraživanja i dugovanja, te potvrdu da su završni račun za prethodnu godinu i periodični obračun predati Službi društvenog knjigovodstva.

Kod ovakvih okolnosti prvostepenom sudu nije preostalo ništa drugo već da, pozivom na član 140. stav 1. tačka 1. pomenutog zakona, odbaci prijedlog dužnika za prinudno poravnanje.

Dužnik, je u smislu člana 136. naprijed navedenog zakona, morao prijedlog za prinudno poravnanje podnijeti u roku koji mu je sud odredio (to je bio rok od 30 dana određen na ročištu 27. juna 1988. godine), što znači da su i svi nužni prilozi navedeni u članu 137. ovog zakona morali biti podneseni u istom roku (podnose se uz prijedlog za prinudno poravnanje). Kako ti prilozi nisu u određenom roku podneseni prvostepeni sud je opravdano prijedlog odbacio kao nepotpun. (vrhovni sud BiH, Pž. 534/88 od 21. novembra 1988.g.)

NAČELNA MIŠLJENJA USVOJENA NA ZAJEDNIČKOJ SJEDNICI SUDOVA UDRUŽENOG RADA I REDOVNIH SUDOVA, 31. MARTA 1989. GODINE U

155.

Poverilac može u novom sporu ostvariti razliku u stopi zatezne kamate u slučaju kad je u prethodnom sporu tražio kamatu po stopi nižoj od propisane. II

1. Ako je novčana obaveza nastala u stranoj valuti, ali se u skladu sa zakonom isplata može izvršiti samo u dinarima, sud će dužnika obavezati na isplatu dinarske vrijednosti iznosa stranke valute.

2. Kada je novčana obaveza u skladu sa zakonom izražena u stranoj valuti, ali se njezino ispunjenje može zahtijevati samo u dinarima, strana valuta se preračunava u dinare prema srednjem tečaju koji važi na dan isplate, ako zakonom nije drugačije određeno.

3. Izreka odluke kojom se dužnik obavezuje na isplatu dinarske protuvrednosti određenog iznosa strane valute sadrži i odredbu o kursu po kojem će se izvršiti obračun strane valute u dinare i na dan kojim se određuje važenje kursa.

157.

III

Zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene odluke kojom je naknada određena.

Prilikom odlučivanja o visini pravične naknade, sud će uzeti u obzir i vrijeme proteklo od nastanka štete, do donošenja odluke ako dužina čekanja na satisfakciju i druge okolnosti slučaja to opravdavaju.

158.

Sud utvrđuje novčanu naknadu za neizmireni dio materijalne štete u slučaju već ranije djelimičnog ispunjenja (date akontacije) tako da iznos pune naknade, utvrđen po kriterijima na dan donošenja sudske odluke smanji za novčani iznos iste realne vrijednosti koju je imalo djelimično ispunjenje u vrijeme davanja.

SAVETOVANJA VRHOVNIH SUDOVA REPUBLIKA I AUTONOMNIH POKRAJINA, SAVEZNOG SUDA I VRHOVNOG VOJNOG SUDA U OHRIDU OD 23. DO 26. MAJA 1989. GODINE - 10. TAČKA DVENOG RED A: “OBRAČUN ZATEZNIH KAMATA”

159.

Obračun zateznih kamata za vreme docnje do 9. decembra 1988. godine vrši se po propisanim kamatnim stopama uvek na nominalni (nevalorizovani) iznos glavnog duga.

Odluka o visini stope zatezne kamate koja je stupila na snagu 9. decembra 1988. godine (“Službeni list SFRJ”, broj 72/88) ima u vidu primenu propisanih stopa zatezne kamate na revalorizovani iznos glavnog duga. U slučajevima kada revalorizacija nije bila propisana ni ugovorena, propisane kamatne stope iz odluke obračunavaju se na glavnicu revalorizovanu po punoj stopi revalorizacije. Na potraživanja za koja revalorizacija nije propisana ni ugovorena obračun zatezne kamate do 9. decembra 1988. godine vrši se metodom interesnog računa od 100 (prost interesni račun).

Konformna metoda obračuna zateznih kamata za vreme posle 9. decembra 1988. godine primenjuje se samo kada je revalorizacija ugovorena ili propisana i to ako se obračun zateznih kamata vrši za vreme kraće od perioda za koji je propisana kamatna stopa.

Ako se posle 9. decembra 1988. godine zatezna kamata dosuđuje po tački 1. odluke o visini stope zatezne kamate (“Službeni list SFRJ”, broj 72/88), sudska odluka mora da sadrži brojčani iznos kamatne stope.

Kada se zatezna kamata dosuđuje po tački 2. odluke, izreka sudske odluke dovoljno je određena ako sadrži upućivanje na primenu tog propisa, što podrazumeva da se zatezne kamate obračunavaju po stopi od 8 pošto godišnje na revalorizovani iznos ili nominalni iznos glavnog duga, zavisno od tužbenog zahteva.

Ako izreka sudske odluke ne sadrži izričitu odredbu da će se obračun dosuđenih zateznih kamata izvršiti primenom konformne metode, obračun će se izvršiti primenom prostorg interesnog računa bez obzira na to kada je odluka doneta.

160.

Članovi 49. i 239. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku

Član 6. zakona o građevinskom zemljištu

U postupku donošenja rješenja po članu 6. Zakona o građevinskom zemljištu kojim opština prenosi pravo raspolaganja na gradskom građevinskom zemljištu na organizaciju udruženog rada - zavod za izgradnju grada u svrhu dodjele krajnjem korisniku, fizičko lice, nema položaj stranke jer postupak nije pokrenut po njegovom zahtjevu niti rješenjem odlučivano o njegovom pravu ili pravnom interesu, te nije ovlašteno na podnošenje žalbe protiv tog rješenja.

Iz obrazloženja:

Prvostepenim rješenjem nadležna skupština opštine izvršila je prenos prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, čije su oznake i površina navedene u pomenutom rješenju, na Zavod za izgradnju grada Sarajeva i tačkom III, odlučila da se upis prava korištenja u zemljišnim knjigama, izvrši u korist navedene organizacije. S tim u vezi treba istaći da je prenos izvršen u skladu sa ovlaštenjem o pravu rspolaganja iz člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86), pa u tom postupku tužitelj kao fizičko lice o čijem pravu niti pravnom interesu nije uopšte odlučeno nema položaj stranke. To bez obzira što se u dispozitivu prvostepenog rješenja navodi da se prenos vrši u svrhu dodjele krajnjem korisniku - tužitelju.

Tuženi je stoga pravilno odlučio kada je žalbu tužitelja odbacio, ali ne iz razloga koji su navedeni u obrazloženju osporenog rješenja (što je nedopušteno). Žalbu je trebalo odbaciti primjenom odredaba člana 239. stav 1. u vezi sa članom 49. Zakona o opštem upravnom postupku, iz razloga što je izjavljena od neovlaštenog lica.

Tužitelj P.Đ. naveo je u tužbi, da je prvostepeni organ, nakon što je utvrdio da izvršenje rješenja nije moguće, obustavio postupak. Stoga, rješenje tuženog kojim je poništena odluka prvostepenog organa smatra se nezakonitim.

Tužitelji su predložili da se tužbe uvaže i osporeno rješenje poništi.

Tuženi je u odgovoru na tužbu predložio da se tužbe odbiju.

Tužbe su neosnovane.

Ovaj sud je u smislu člana 40. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost osporenog akta pa je odlučio kao u dispozitivu iz sljedećih razloga:

Iz dokaza u spisu vidljivo je da je upravni organ rješenjem broj 05/1 -362-2/3-83 od 6.11. 1986. godine koje je postalo pravosnažno, utvrdio pravo služnosti u korist K.N. preko nekretnina koje su tačno navedene u pomenutom rješenju. Sastavni dio toga rješenja čini skica vještaka geometra sa potrebnim oznakama koje se odnose na položaj, širinu i dimenzije puta.

Polazeći od takvog stanja stvari, a imajući u vidu i odredbe člana 281. Zakona o opštem upravnom postupku, tuženi je pravilno odlučio kada je poništio zaključak prvostepenog organa. Ovo tim prije što u spisu postoji i rješenje o davanju urbanističke saglasnosti za predmetni put i skica snimanja od 10.6. 1986. godine za koju se navodi da je sastavni dio date urbanističke saglasnosti.

Ukoliko međutim na predmetnoj skici postoje određene nejasnoće upravni organ je bio dužan da pozove vještaka koji je sačinio skicu, a ako to nije više moguće, trebalo je da predmetno rješenje izvrši uz pomoć drugog vještaka, a na osnovu predmetne skice snimanja i podataka sadržanih u rješenju koje se izvršava.

Postojanje spora pokrenutog kod redovnog suda radi ukidanja prava služnosti, nije razlog za obustavu izvršnog postupka, jer je sporni pravni odnos kako je naprijed rečeno nadležni upravni organ pravomoćno okončao. Navodeći u izreci zaključka o obustavi postupka postojanje navedenog spora kao jedan od razloga za obustavu postupka, prvostepeni organ je povrijedio zakon na štetu lica u čiju korist je pravomoćno ustanovljena služnost puta.

Tuženi je stoga pravilno odlučio kada je poništio zaključak prvostepenog organa i dao uputu da se izvršni postupak nastavi.

S obzirom da ni nakon toga nije donesena bilo kakva odluka, tužitelj smatra da su se ispunili uslovi iz člana 26. u vezi sa članom 8. Zakona o upravnim sporovima, zbog čega je predložio da sud primjenom navedenih zakonskih odredaba, sam riješi žalbu tužitelja ili naloži tuženom da u istom smislu donese svoje rješenje.

Sud je cijenio navode tužbe i dokaze priložene uz tužbu pa je odlučio kao u dispozitivu iz slijedećih razloga: Prema odredbama člana 26. Zakona o upravnim sporovima, ćutanje administracije postoji u slučaju kada povodom zahtjeva stranke nadležni organ u određenoj upravnoj stvari ne donese svoje rješenje u zakonom predviđenom roku. S tim u vezi postoji zakonska pretpostavka da je organ koji nije donio rješenje, u stvari odbio zahtjev stranke. U konkretnom slučaju, zahtjev predstavlja prijedlog korisnika eksproprijacije za obnovu postupka, što znači da ćutanje administracije postpji samo u odnosu na korisnika eksproprijacije. Stoga, nedonošenjem odluke po predmetnom zahtjevu nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja koji posjeduje pravosnažno rješenje o eksproprijaciji nekretnina sa svim pravima koja za njega iz takvog rješenja proizilaze.

Prema tome, tužitelj u konkretnom slučaju nema svojstvo lica iz člana 2. kao i člana 12. Zakona o upravnim sporovima, tako da upravni organ propuštajući da odluči o spornom prijedlogu, nije povrijedio bilo kakvo pravo ili neposredni lični interes tužitelja zasnovan na zakonu. Iz iznesenih razloga, sud je na osnovu člana 30. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima, rješenjem tužbu odbacio.

Naime, pravilno je izveden zaključak da je u tužiteljevom slučaju sa danom 5. januara 1948. godine po sili zakona prešao u fond društvene svojine suvlasnički dio tužiteljevog zemljišta upisanog u zk. ul. broj 48. i 97. k.o. Pritoka po citiranoj odredbi.Pri tome je na drugačije rješenje ove upravne stvari bez ikakvog uticaja okolnost da je tužitelj do 12. januara 1949. godine bio aktivni oficir u JNA, te da se zbog toga nije mogao ranije vratiti na svoje imanje. Citiranom odredbom ZARIK -a u NRBiH nisu propisani izuzeci zbog kojih se napušteno imanje neće unositi u fond društvene svojine i nakon proteka zakonskog roka od 2. godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, pa je prema tome nebitno za primjenu ove odredbe zbog kojih razloga raniji vlasnik se nije vratio na svoj posjed. Bitno je, dakle, i odlučno da je imanje napustio i da se iz bilo kojih razloga nije vratio do 5. januara 1948. godine.

Kako je u ovom predmetu na nesporan način utvrđeno u obnovi postupka da je tužitelj u toku rata napustio svoj posjed i da se u Bihać povratio tek u 1949. godini, kada je i imao mogućnost da ponovo stupi u posjed svog imanja, to je kod ovih odlučnih činjenica pravilno zaključeno da nema zakonskog osnova za izmjenu prvostepenog rješenja od 29.6. 1971. godine, a kojim rješenjem su pobliže naznačene parcele koje su po sili zakona postale društvena svojina. Ni okolnost da je ovo rješenje doneseno primjenom člana 4. tačka g) ZARIK -a u NRBiH tj. primjenom odredbi kojima se reguliše prestanak prava svojine preseljenih kolonista nije razlog za mijenjanje pravosnažnog rješenja, jer i po osnovu člana 4. tačka g) kao i člana 7. tačka f) ZARIK -a u NRBiH privatna zemljišta po sili zakona prelaze u društvenu svojinu. Dakle, činjenica što je tužiteljevo zemljište po drugom pravnom osnovu prešlo u društvenu svojinu a ne po onom koji je naveden u rješenju od 29.6. 1971. godine ne predstavlja zakonski osnov za njegovo mijenjanje ili poništavanje.

Odredbom člana 124. stav 2. Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list BiH”, broj 9/87) propisano je da urbanistička saglasnost sadrži i iznos troškova uređenja građevinskog zemljišta, odnosno uslove za uređenje građevinskog zemljišta ako se građevina gradi na neuređenom građevinskom zemljištu, kao i druge obaveze korisnika koje proističe iz korišćenja odnosnog prostora. Obaveza plaćanja ovih troškova utvrđena je i u članu 70. i 71., te 72. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86), koji se, u skladu sa odredbom člana 78. tog zakona, primjenjuje i na ostalo građevinsko zemljište u društvenoj svojini, dakle, suprotno shvatanju tužioca, koji smatra da se odnose samo na gradsko građevinsko zemljište (pojam građevinskog zemljišta dat je u članu 3. tog zakona).

Organi uprave su, prema tome, u skladu sa zakonom zauzeli stav da je tužilac dužan platiti troškove navedene u pomenutim zakonskim odredbama..Pri tome je tuženi opravdano našao da ovakva odluka i u njoj utvrđena obaveza za tužioca nije u suprotnosti sa odredbama člana 89. i 90. Zakona o sredstvima i finansiranju JNA (“Službeni list SFRJ”, broj 53/84) na koje se tužilac pozvao, jer se ove odredbe odnose na naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, odnosno vodni doprinos kada je u pitanju korišćenje zemljišta u vojne svrhe, kao i objekata pobliže navedenih u tim propisima, ali ni ovim ni drugim članovima pomenutog zakona, nije propisano da se JNA oslobađa obaveze plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta. To ne proizilazi ni iz odredaba Pravilnika na koje se tužilac poziva, kojim je regulisan postupak i način izgradnje i održavanja vojnih i drugih objekata od posebnog značaja za odbranu zemlje, a ne i pitanja koja su predmet ovog spora, a niti bi se pravilnikom mogla isključiti navedena zakonska obaveza. Pošto ni jednim posebnim zakonskim propisom tužilac nije oslobođen obaveze plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta, moraju se primijeniti odredbe Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građevinskom zemljištu, po kojim postoji obaveza tužioca da navedenu naknadu plati. Stoga su tužbeni prigovori u tom pravcu neosnovani.

Pri tome za ove organe je irelevantno da li se zahtjev odnosi na isto ili drugo građevinsko zemljište, već je bitno i odlučno da je raniji zahtjev pravosnažno odbije n. Međutim, ovakav stav upravnih organa mogao bi se prihvatiti samo pod uslovom da se radi o istom građevinskom zemljištu odnosno o istoj građevinskoj parceli ali se ne može prihvatiti ako se novi zahtjev odnosi na drugo građevinsko zemljište, kakav je slučaju ovom predmetu. ovo stoga što se u spornom slučaju ne može govoriti o pravosnažnoj odluci u ovoj upravnoj stvari, jer i ako se radi o istom licu i istom pravnom osnovu ne postoji identitet u pogledu predmeta postupka, pošto je u pitanju drugo građevinsko zemljište. Smisao odredbe člana 28. stav 3. tačka b) Zakona o građevinskom zemljištu nije u tome da se ranijem vlasniku građevinskog zemljišta onemogući ostvarenje prvenstvenog prava korišćenja samo zbog toga što je već jednom pravosnažno odbijen njegov zahtjev za ostvarenje ovog prava nego u tome da se novi zahtjev ne može psotavljati u odnosu na isto zemljište, jer bi se u tom slučaju radilo o upravnoj stvari u odnosu na koju je ranje donijeto pravosnažno rješenje. Po novom zahtjevu ne bi se ni mogao voditi upravni postupak s obzirom na član. 125. Zakona o opštem upravnom postupku.

Zbog toga se ukazuje potreba da se u ponovnom postupku uzme u rješavanje zahtjev tužitelja i u tom postupku utvrdi postojanje zakonskih uslova za utvrđivanje prvenstvenog prava korišćenja na traženoj građevinskoj parceli, vodeći računa da su na usmenoj raspravi održanoj dana 13. novembra 1987. godine ostali raniji suvlasnici građevinske parcele dali saglasnost da tužitelj ostvari prvenstveno pravo korišćenja na predmetnoj građevinskoj parceli.

Međutim, polazeći od činjenice da navedena parcela koja je bila sastavni dio dvorišta nije eksproprisana, prvostepeni organ uprave nije imao zakonskog osnova da primjenom člana 9. Zakona o eksproprijaciji usvaja zahtjev tužitelja i ekspropriše spornu porodičnu stambenu zgradu i pomoćne objekte zajedno sa zemljištem, bez obzira na okolnost da li je izvršenim preuzimanjem dijela dvorišta onemogućeno normalno korišćenje postojeće stambene zgrade. Ovo stoga što ni jednom odredbom Zakona o građevinskom zemljištu nije propisano da se zbog preuzimanja gradskog građevinskog zemljišta može na zahtjev ranijeg vlasnika zemljišta izvršiti eksproprijacija preostalih nepokretnosti koje su izgrađene na građevinskom zemljištu.Dakle, ne mogu se u postupku preuzimanja gradskog građevinskog zemljišta primjenjivati odredbe Zakona o eksproprijaciji, izuzev u dijelu koji se odnosi na određivanje i isplaćivanje naknade za preuzeto zemljište, a što je propisano članom 44. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu. Tužitelju je stajala mogućnost, ukoliko je smatrao da mu se preuzimanjem dijela dvorišta onemogućava normalno korišćenje porodične stambene zgrade, da u tom postupku eventualno izdejstvuje eksproprijaciju porodične stambene zgrade, pod uslovom da se dokaže da sporni dio dvorišta od 281 m2 predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište, jer u tom slučaju ne bi se moglo vršiti preuzimanje izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta bez eksproprijacije objekta koji se nalazi na tom zemljištu.

Iz svega naprijed izloženog proizilazi da je tuženi organ pravilno postupio kada je na osnovu člana 243. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku poništio prvostepeno rješenje kojim je bio usvojen zahtjev tužitelja i primjenom člana 9. Zakona o eksproprijaciji eksproprisana mu porodična stambena zgrada i pomoćni objekat, te u skladu sa članom 125. stav 2. ovog zakona odlučio da se zahtjev tužitelja za pokretanje postupka eksproprijacije odbaci.

Naime, suprotno zauzetom stanovištu upravnih organa u ovom predmetu, sud smatra da u slučaju kada eksproprisano zemljište nije privedeno svrsi radi koje je i eksproprisano u propisanom roku ima mjesta deeksproprijaciji po zahtjevu ranijeg vlasnika kako tog zemljišta, tako i onog zemljišta koje je eksproprisano po članu 9.

Zakona o eksproprijaciji. Ovo stoga što odredbe stava 4. člana 32. citiranog zakona ne prave razliku između zemljišta koja su eksproprisana radi privođenja određenoj svrsi eksproprijacije i zemljišta koja su eksproprisana po zahtjevu ranijeg vlasnika primjenom člana 9. ovog zakona.Ovdje se radi o jedinstvenom postupku eksproprijacije, u kojem se pravo na deeksproprijaciji cijeni prema obimu izvedenih radova na objektu radi čije izgradnje je eksproprisano određeno zemljište, s tim što se po zahtjevu ranijeg vlasnika ne može deeksproprisati nepokretnost eksproprisana primjenom člana 9. Zakona o eksproprijaciji ako su izvedeni znatniji radovi na objektu radi čije izgradnje je i eksproprisano određeno zemljište istog vlasnika.

S druge strane treba imati u vidu da sporna deeksproprijacija ne samo da nije protivna odredbama Zakona o eksproprijačiji, već ni interesu korisnika eksproprijacije, jer se radi o nepokretnosti koja je protivno njegovoj volji eksproprisana u njegovu korist i za koju ne bi trebalo da ima interesa da je zadrži u svom posjedu, pa je i iz ovih razloga neprihvatljivo izraženo stanovište upravnih organa u ovom predmetu.

Prije svega bez obzira kada su korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik podnijeli zahtjev za eeksproprijaciju isti se ima rješavati prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja.

Na osnovu člana 83. tačka 1. Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 35/72) prestaja je danom stupanja na snagu tog zakona (31. decembra 1972. - godine) da važi odredba tačke 3. člana 1. Zakona o važenju određeniih odredaba Saveznih zakona iz obrasti državne uprave i pravosuđa (“Službeni list SRBiH”, broj 37/71), odnosno prestao je da važi kao republički zakon savezni Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SFRJ”, broj 11/88, 30/88 i 32/70), pa se više ne može primjenjivati, a kasniji republički zakoni o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 35/72, 19/77, 18/86 i prečišćeni tekst 12/87) u prelaznim odredbama su regulisali da se u postupku eksproprijacije primjenjuje onaj zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. U konkretnom slučaju to je republički Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH”, broj 12/87 - prečišćeni tekst). Odredbom člana 32. stav 3. ovog zakona propisano je da će se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiti ili izmijeniti ako to korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik zajednički zahtijevaju, iz čega proizilazi da se može rješenje o eksproprijaciji i djelimično poništavati, odnosno izmjenom ovakvog rješanja može se ranijem vlasniku vratiti u svojinu dio eksproprisanih nepokretnosti.

Što se tiče neblagovremenosti podnesenog zahtjeva, potrebno je ukazati da odredbe člana 32. citiranog republičkog zakona koje ne propisuju rokove za podnošenje zajedničkog zahtjeva iz stava 3. ovog člana, već su rokovi u smislu stava 7. ovog člana propisani samo u odnosu na zahtjev koji postavlja raniji vlasnik, a što ovdje nije slučaj.

Iz svega naprijed izloženog proizilazi da su upravni organi na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava iveli pogrešan zaključak o neosnovanosti podnesenog zahtjedničkog zahtjeva za djelimično poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, pa je radi toga i valjalo na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti, kako bi se novo rješenje donijelo u skladu sa pravnim shvatanjima i primjedbama ovog suda.

Ovo zbog toga što se pod ulaganjem u smislu člana 51. citiranog zakona (član 61. istog zakona - prečišćeni tekst) ne može podvesti i sađenje povrtlarskih kultura, kako to tuženi izvodi zaključak. Ovde se ne radi o bilo kakvom investicionom ulaganju u zemljište ili ulaganje špekulativnog karaktera sa cijeljm dboija nja veće naknade, već se radi o tekućem ulaganju u zemlju koja ima za cilj da se obezbijedi normalno korištenje zemljište, kako je isto zemljišt ekorišteno i prije pokretanja postupka eksproprijacije. U prilog ovakvog mišljenja ide i činjenica da od momenta pokretanja postupka ekspropriijacije, pa do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji i sticanja zakonskih uslova za izvršenje prođe znatno vrijeme, kakav je slučaju ovom predmetu, pa se otuda ne bi moglo uskraživati pravo vlasniku zemljišta da sadi povrtlarske kulture koje su jednogodišnje i koje najčešće pristignu na plod prije okončanja postupka eksproprijacije. U protivnom uskratilo bi se pravo vlasniku zemljišta da uopšte obrađuje zemljište, što bi imalo za posljedicu nastajanja štete koja mu se ne bi nadoknadila, sud nalazi da u konkretnom predmetu tužitelj pogotovo ima pravo na nanadu za zasađene povrtlarske kulture, jer je korisnik eksproprijacije bez zakonskog osnova u ljeto 1985. godine ušao u posjed spornog zemljišta i uništio te kulture. (Presuda Vrhovnog suda BiH, br. U. 1354/88 od 6. oktobra 1988. godine) 172.

Član 67. Zakona o eksproprijaciji

Član 238. Zakona o prostornom uređenju

Član 7. stav 4. Zakona o redovnim sudovima

Odluka o prostornom uređenju područja Opštine Višegrad Skupštine opštine Višegrad broj 01 -023-8/86 od 12. februara 1986. godine

Odluka Skupštine opštine kojom se legalizuju svi bespravno izgrađeni objekti poslije 31. maja 1974. godine u suprotnosti je s odrebama člana 67. Zakona o eksproprijaciji i člana 283. Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74), odnosno člana 238. prečišćenog teksta Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 9/87), radi čega se ne može primijeniti. Stoga vlasniku eksproprisanog bespravno izgrađenog objekta (šupe) u 1980. godini primjenom zakona ne pripada pravo na pravičnu naknadu.

IZ obrazloženja:

Iz spisa predmeta slijedi da se ovdje radi o eksproprijaciji šupe kao pomoćnog objekta koju je B.Š. sagradio 1980. godine na zemljištu društvene svojine bez odobrenja za građenje. Odluku o pravu na naknadu za eksproprisanu šupu prvostepeni organ je temeljio isključivo na Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o prostornom uređenju pdoručja Opštine Višegrad koja je donesena na sjednici Skupštine opštine Višegrad pod brojem 01 -023-8/86 dana 19. februara 1986. godine. Ovom odlukom propisano je da objekti izgrađeni do 5. novembra 1983. godine na području Međeđe, Ajdanovića i Mosta na Drini bez odobrenja za građenje smatraju se kao legalno izgrađeni objekti i ostvaruju sva prava kao i objekti izgrađeni sa odobrenjem za građenje.

Cijeneći zakonitost upravnih rješenja, sud nalazi da odluka o pravu eksproprijata na naknadu za eksproprisanu šupu nije u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji. Ovo stoga što citirana opštinsk a Odluka nije donesena u skladu sa zakonom, pa sud koristeći ovlašćenja iz člana 7. stav 4. Zakona o redovnim sudovima (“Službeni list SRBiH”, broj 19/86) odbija da istu primijeni, radi četa otpada i pravni osnov za određivanje prava na naknadu u konkretno m slučaju. Naime ni u Zakona o eksproprijaciji, a niti u Zakonu o prostornom uređenju, ne postoji osnov za donošenje pomenute odluke Skupštine opštine Višegrad. Odredbama člana 67. Zakona o eksproprijaciji dato je ovlašćenje skupštini opštine da svojom odlukom može propisati kada i pod kojim uslovima je korisnik eksproprjacije dužan obezbijediti stan na korištenje onom vlasniku koji je stambenu zgradu u kojoj stanuje izgradio bez odobrenja u vremenu od 16. februara 1968,. godine, do 31. maja 1974. godine. Odredbama, pak, plana 283. Zakona o prostornom uređenju - na koje se citirana skupštinska odluka poziva, regulisano je da za zgrade koje su posebnim okolnostima izgrađene bez odobrenja za građenje prije stupana na snagu ovog zakona (31. maja 1974. godine), može se, izuzetno i na osnovu odluke skupštine opštine izdati odobrenje za građenje i odobrenje za upotrebu. Nijednom odredbom Zakona o prostornom uređenju nije propisana mogućnost da skupština opštine može svojom odlukom legalizovati bespravnu gradnju poslije 31. maja 1974. godine na način kako je to učinjeno odlukom od 19. februara 1986. godine. Prema tome očigledno je da ova odluka nije zakonita i kao takva nije mogla biti primijenjena u konkretnom predmetu.

Stoga je valjalo primjenom člana 42. stav 3. Zakona o upravnim sporovima osporeno rješenje poništiti i riješiti ovu upravnu stvar na način kako je to učinjeno u dispozitivu ove presude, vodeći računa da je sama odluka o eksproprijaciji pravilna i na zakonu zasnovana, a da odluka upravnog organa o pravu ranijeg vlasnika na naknadu za eksproprisanu šupu nije u skladu sa zakonom.

Ovo zbog toga što je pitanje zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu sporne porodične stambene zgrade trebalo da se uredi regulacionim planom ili planom parcelacije, odnosno rješenjem opštinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove, a u skladu sa članom 40.

Zakona o građevinskom zemljištu, pa tek nakon toga moglo se ići na postupak komasacije i to onog zemljišta koje ne ulazi u građevinsku parcelu.Na način kako je u ovom predmetu postupljeno slijedilo bi da se tužitelju komasacijom uređuje i građevinska parcela, a što nije u skladu sa Zakonom o komasaciji, a pogotovu sa Zakonom o prostornom uređenju. Stoga se ukazuje potreba da se u ovom predmetu prethodno razriješi pitanje građevinske parcele koja bi se utvrdila u skladu sa članom 40. citiranog zakona, pa tek nakon toga provede postupak komasacije u odnosu na ostalo tužiteljevo zemljište, vodeći računa da se postupkom komasacije ne obuhvataju i građevinska zemljišta, već isključivo poljoprivredna zemljišta i pojedine parcele odnosno dijelovi parcela šuma, šumskog zemljišta i drugog zemljišta (zemljišta pod kulturom naročite vrijednosti) kako je to propisano članom 6.

Zakona o komasaciji.

U konkretnom slučaju se ne vidi da li se na dijelu dodijeljenog zemljišta stvarno nalaze panjevi jer to nije ni provjeravano, pa se otuda ne može ni ocijeniti zakonitost provedene komasacije.Stoga je potrebno ovu činjenicu provjeriti na licu mjesta uz prisustvo tužitelja, pa ukoliko stoje prigovori tužitelja obezbijediti da se zemljište očisti od panjeva i tek tada se može izvršiti dodjela zemljišta, vodeći računa da tužitelj kao učesnik komasacije nije dužan očistiti zemljište od eventualno neuklonjenih panjeva.

Stoga je tužbu valjalo uvažiti i osporeno rješenje poništiti na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, kako bi se u ponovnom postupku otklonili nedostaci na koje je ukazano ovom presudom.

Ovakav stav tuženog organa ne može se prihvatiti kao pravilan.

Naime, samo zbog okolnosti što bi tužilac pravo na starosnu penziju mogao ostvariti dokupom staža koji mu nedostaje za sticanje prava na redovnu starosnu penziju, njegov zahtjev za priznavanje prava na penziju po odredbi člana 51. stav 2. navedenog zakona ne bi se, po ocjeni ovog suda, mogao odbiti. Samo u slučaju da su u vrijeme odlučivanja po ovom zahtjevu bili ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na redovnu penziju ili da su ispunjeni uslovi za ostvarivanje nekog drugog prava, posjedovanje imovine i prihoda kojim bi se takvom licu obezbijedila materijalna egzistencija, postojala bi po ocjeni ovog suda smetnja za ostvarivanje prava na penziju pod povoljnijim uslovima iz člana 51. stav 2. Zakona o osnovnom pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

Tuženi organ prije donošenja osporenog rješenja nije utvrđivao navedene činjenice i nakon toga obrazložio svoje rješenje koje je doneseno po slobodnoj ocjeni, te dao razloge kojim se rukovodio pri donošenju rješenja a zbog kojih je na osnovu slobodne ocjene odbio tižiočev zahtjev, pa se osporeno rješenje nije moglo ocijeniti kao zakonito kako u pogledu zauzetog stava u vezi sa dokupom staža i s tim u vezi sticanja prava na starosnu penziju pod opštim uslovima sadržanim u Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, tako ni u pogledu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja.

Cilj starosne penzije koja se izuzetno priznaje je materijalno obezbjeđenje egzistencije učesnika NOR -a prije 9. septembra 1943. godine zbog čega se u postupku priznavanja navedenog prava ne može cijeniti da li bi takvo lice eventualnim dokupom staža (za što su potrebna materijalna sredstva) ispunilo uslove za priznavanje prava na redovnu penziju, pa sama mogućnost dokupa penzijskog staža ne može predstavljati razlog za odbijanje zahtjeva za priznavanje starosne penzije, po odredbi člana 51. stav 2. naprijed navedenog zakona koja odredba propisuje povoljnije uslove za sticanje starosne penzije za učesnike NOR -a prije 9. septembra 1943. godine.

Organ koji donosi rješenje po slobodnoj ocjeni treba da se rukovodi načelom legaliteta iz člana 4. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku tj. slobodnu ocjenu ne može shvatiti kao ničim ograničeno postupanje, već je to takvo postupanje koje je uvijek dato u izvjesnom cilju pa rješenje mora biti u skladu sa ciljem radi koga je to ovlaštenje dato.

U nastavku postupka tuženi organ će utvrditi sve odlučne činjenice na koje je u presudi ukazano a u rješenju će se iznijeti razlozi kojim se rukovodilo pri donošenju rješenja kako je to propisano odredbom člana 209. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku. Presuda Vrhovnog suda BiH, broj U. 1853/88. od 8. decembra 1988. godine).

177.

Član 12. stav 1. i 4 9. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima

Vlasnik legalno izgrađene zgrade na zemljištu u društvenoj svojini ima pravo korištenja zemljišta na kome je zgrada izgrađena i koje služi za redovnu upotrebu zgrade sve dok ona postoji, pa mu dosljedno tome ne pripada pravo da zahtijeva ustanovljenje prava služnosti prolaza na tom zemljištu, kao užeg stvarnog prava koje je sadržano u pravu korištenja i koje se može ustanoviti samo na zemljištu drugog vlasnika odnosno korisnika. Zaštitu prava korištenja od ostalih sukorisnika takvog zemljišta nosilac prava korištenja može ostvariti samo u postupku pred sudom opšte nadležnosti.

Iz obrazloženja:

Kod nesporne činjenice da k.č. broj 199 novog premjera (po starom premjeru radi se o k. č. broj 15/196 i 15/388 iz zk. ul. broj 2837 k.o. Tuzla), upisana u p.l. broj 739 k.o. Tuzla IV, na kojoj se nalaze sagrađen tužiteljev objekat, kao i stambeni objekat u kojem stanuje više vlasnika stanova, služi za redovnu upotrebu oba subjekta pravilno je izveden zaključak da nema zakonskog osnova za ustanovljenje tražene stvarne službenosti po zahtjevu tužitelja.Ovo zbog toga što građevinsko zemljište koje služi objektima za redovnu upotrebu u sebi sadrži i pravo službenosti prolaza za sve korisnike tih objekata, pa se na ovakvom zemljištu ne može ustanovljavati stvarna službenost za pojedine korisnike objekta. Ukoliko pojedini korisnici objekta ometaju tužitelja u normalnom korišćenju zemljišta koje služi i njegovom objektu za redovnu upotrebu u tom slučaju ostaje mogućnost da to svoje pravo zaštiti kod redovnog suda.

Prema tim odredbama nadležan organ, u ovom slučaju organ koji odlučuje o izdavanju urbanističke saglasnosti nakon pribavljanja poljoprivredne saglasnosti kao prethodne saglasnosti odlučuje o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti pri čemu je dužan da u obrazloženju svog rješenja iznese razloge koji se odnose na poljoprivrednu saglasnost.

Imajući u vidu već iznesene odredbe te činjenicu da Zakonom o zaštiti i korištenju poljoprivrednog zemljišta (“Službeni list Srbih”, broj 16/85) nije propisano da se o zahtjevu za davanje poljoprivredne saglasnosti odlučuje rješenjem, ovaj sud stoji na stanovištu da osporeno rješenje nema karakter upravnog akta protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor, bez obzira na to što je donesen u formi rješenja, nego karakter prethodne saglasnosti u smislu odredaba Zakona o zaštiti i korištenju poljoprivrednog zemljišta - član 9. o čemu se odlučuje takozvanim kompleksnim rješenjem o izdavanju urbanističke saglasnosti. Tek akt o izdavanju urbanističke saglasnosti ima karakter upravnog akta pa tužiocu preostaje da u postupku donošenje tog rješenja (radi čijeg donošenja je prema podacima iz spisa i pokrenuo upravni postupak) iznosi sve ono što je istakao u tužbi i na taj način štiti svoje pravo ili pravni interes zasnovan na zakonu.

Stoga sud, pobijanim rješenjem nije povrijedio materijalno pravo niti pravila postupka od značaja za rješenje ove stvari kada je odbacio tužbu tužiteljice. Naime, o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja odlučuje samoupravna interesna zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja, a ne njen stručni organ za ocjenjivanje radne sposobnosti. Stoga ni akti stručnih organa te zajednice, bez obzira u kojoj formi su doneseni, ne smatraju se upravnim aktima protiv kojih se može pokretati upravni spor. Inače, rad stručnih organa navedene zajednice o ocjenjivanju radne sposobnosti, prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni list SRBiH”, broj 21/85) predstavlja prethodnu fazu u kojoj se prikupljaju činjenice za odlučivanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a u postupku pred nadležnim organom se odlučuje o tim pravima.

Kod činjenice da su stručni organi za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom i drugom stepenu dali svoje nalaze i mišljenja tužiteljica može podnijeti zahtjev Filijali SIZ -a PIO Zenica kao nadležnom upravnom organu za odlučivanje opravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja i u tom postupku može iznositi sve ono što je iznijela u tužbi kao i u prigovoru na nalaz, ocjenu i mišljenje prvostepenog stručnog organa, za ocjenjivanje radne sposobnosti.

Prema odredbama člana 29. Uredbe o stručnom ispitu radnika organa uprave, smatra se da radnik ima položen stručni ispit i u slučaju ako je u skladu sa zakonom oslobođen od polaganja stručnog ispita pored ostalog i u slučaju ako je u skladu sa zakonom oslobođen od polaganja stručnog ispita. radnik je oslobođen od polaganja stručnog ispita pored ostalog i u slučaju ako je u republičkom odnosno opštinskom organu uprave na poslovima kojima se ostvaruju osnovne funkcije organa uprave radio najmanje pet godina na dan stupanja na snagu Zakona o republičkoj upravi odnosno Zakona o opštinskoj upravi (član 129. stav 1. prvog odnosno član 67. stav 1. drugog zakona), a oba ova zakuna stupila su na snagu 8.1.1975. godine. Pri tome ove zakonske odredbe imaju u vidu ne samo rad tokom pet godina na određenim poslovima nego i posjedovanje odgovarajuće školske spreme iako to nije izričito navedeno u ovim zakonskim odredbama. To se može zaključiti dovođenjem u vezu odredaba koje regulišu polaganje stručnog ispita za pojedine stepene školske spreme (član 128. stav 2. Zakona o republičkoj upravi, te član 26. Uredbe o stručnom ispitu radnika organa uprave) kao i odredaba Zakona o državnoj upravi koje regulišu pitanje raspoređivanja radnika koji nemaju odgovarajuću stručnu spremu. Tužiteljica nije imala visoku školsku spremu i pet godina radnog iskustva na dan 8.1.1975. godine pa zato ne može biti ni oslobođena od polaganja stručnog ispita visoke školske spreme. Okolnost što je ona od 1968. godine pa sve do dana provela na poslovima za koje se traži visoka školska sprema koju ona nije imala omogućuje joj samo da uz određene zakonom propisane uslove i dalje obavlja te poslove.

Odredbom člana 311. stav 3. zakona o državnoj upravi (“Službeni list SRBiH”, br. 38/78, 13/82, 40/82, 12/87) propisano je, naime, da radnik zatečen u opštinskom organu prave na dan stupanja na snagu tog zakona (.5.1.1979. godine) ako ima neposredno niži stepen školske spreme od spreme propisane tim zakonom za rad na upravnim i drugim poslovima iz osnovne djelatnosti organa uprave, može i dalje da radi na tim poslovima uz saglasnosg izvršnog odbora i uz obavezu da u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu tog zakona polož i stručni sipit prema programu koji odgovara poslovima na koje je raspoređen. Razlozi koje tužiteljica navodi dakle, ne predstavljaju razlog zbog koga joj se može priznati pravo na oslobađanje od obaveze polaganja ispita visoke školske spreme nego joj ovi razlozi samo daju mogućnost da takav ispit i to u određenom roku, može polagati. Pravo na oslobađanje od polaganja ispita tužiteljici se i to pod određenim uslovima može priznati samo za višu a ne visoku školsku spremu te ona osloboditi od polaganja stu rčnog ispita više školske spreme u skladu sa odredbama člana 29. navedene uredbe u vezi sa članom 129. stav 1. Zakona o republičkoj upravi odnosno člana 67. stav 1. Zakona o opštinskoj upravi što joj je i priznato rješenjem tuženog organa broj 03 -153-1051/ 87 od 6.11.1987. godine.

Ovaj propust prvostepenog organa nije otklonila ni tužena u skladu sa odredbama stava 1. člana 242. Zakona o opštem upravnom postupku jer nije upotpunila postupak bilo sama, bilo preko prvostepenog organa i na pouzdan način provjerila da li je tužilac takseni obveznik.

Ovakav stav tuženog organa sud ne može prihvatiti kao pravilan.

Naime, tužilac raspolaže pismenim podacima o liječenju lijeve noge iz 1945. godine, ali ne raspolaže podacima o liječenju za raniji period, tj. za period iz vremena rata. Kao sporedno postavlja se pitanje da li se navedena dokumentacija iz perioda neposredno nakon svršetka II svjetskog rata iz 1945. godine može smatrati medicinskom dokumentacijom o liječenju nesporedno iza ranjavanja ili povrede u smislu odredbe stava 2. člana 42. navedenog zakona. Po ocjeni ovog suda navedena dokumentacija moga bi se smatrati, s obzirom na ratne okolnosti u kojima najčešće nisu postojali podaci o liječenju, da potiče iz perioda neposredno nakon ranjavanja ili povrede natale u ratnim okolnotima, bez obzira u kome ratnom periodu je došlo do ranjavanja ili povrede.

Pribavljanje navedene saglasnoti propisano je u okviru preventivnog sanitarnog nadzora nad izgradnjom objekta odredbom člana 199. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (“Službeni list SRBiH”, broj 18/86) ali ne u formi rješenja koje bi predstavljalo upravni akt.

Odredbom člana 204. stav 1. zakona o opštem upravnom postupku propisano je da kada je u zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ na prethodnu saglasnost drugog organa, rješenje se donosi pošto je drugi organ dao saglasnost. Organ koji donosi rješenje dužan je da u svom rješenju navede akt kojim je drugi organ dao ili odbio saglasnost. Stoga se takva saglasnost be z obzira u kojoj formi data ne dostavlja stranci jer istom nije odlučeno o nekom njenom pravu.