Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, broj 4/1989

Naime, kod krivičnog djela kvalifikovanog težom posljedicom, ta posljedica (kao i posljedica uopšte u krivično pravnom smislu) može biti kvalifikatorna okolnost zbog koje osnovno djelo prerasta u teže, samo kada je ona u neposrednoj uzročnoj vezi sa radnjom učinioca, s tim da je obuhvaćena njegovim nehatom. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je smrt oštećene, koja je teško tjelesno povrijeđena u saobraćajnoj nezgodi koju je okrivljeni prouzrokovao nepropisnim upravljanjem motornim vozilom, posljedica nepružanja blagovremene ljekarske pomoći zbog toga što je okrivljeni propustio da oštećenu svojim vozilom prevuče u zdravstvenu ustanovu.

Prema tome, okrivljeni je kršenjem saobraćajnih propisa u vožnji prouzrokovao teško tjelesno povređivanje oštećene, dok je njena smrt posljedica nepružanja pomoći od strane okrivljenog. Sa stanovišta pravilno shvaćenog pitanja uzročnosti u krivično pravnom smislu, to znači da se smrt oštećene jedino može vezati za drugu radnju okrivljenog - nepružanje pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi. Zbog toga, ta posljedica kao teža u opisima oba krivična djela (član 186. stav 5. i član 185. stav 2), može u konkretnom slučaju biti obilježje samo onog od njih (član 185. stav 2. KZ SRBiH) čijom radnjom je neposredno prouzrokovana.

Posmatrane svaka zasebno, ove radnje sadrže obilježja dva krivična djela. Prva, obilježja krivičnog djela pronevjere, jer je optuženi prisvojio novac koji mu je povjeren na radu, a druga, obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja, obzirom da je prekoračenjem ovlašćenja (povećava cijene robi) pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist.

Pri rješavanju pitanja da li se radi o sticaju ili prividnom sticaju tih krivičnih djela, treba imati u vidu slijedeće: Oba djela spadaju u grupu krivičnih djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti, s tim što se krivično djelo pronevjere odnosi prema krivičnom djelu zloupotrebe položaja ili ovlašćenja kao posebno prema opštem. Pronevjera je zloupotreba položaja ili ovlašćenja u zakonom određenim situacijama, što znači da su u obilježjima krivičnog djela pronevjere sadržana i obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja i li ovlašćenja kojim se pribavlja protivpravna imovinska korist. Zbog takvog načelnog međusobnog pravnog odnosa krivičnih djela pronevjere i zloupotrebe položaja ili ovlašćenja, ta krivična djela u konkretnim ostvarenjima ne mogu biti u odnosu realnog sticaja, već se radi o prividnom realnom sticaju. Shodno tome, treba tražiti i rješenje drugog pitanja odnosa navedenih radnji, a to je, pitanje pravne ocjene djela. Kako u obje radnje postoje obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja kao opšteg djela, njih treba pravno ocijeniti po članu 226. stav 3. ili stav 4. KZ SRBiH u zavisnosti od visine ukupne protivpravne imovinske koristi pribavljene tim radnjama.

U momentu pravosnažnosti presude kojom je izrečena kazna, uslovna osuda iz odluke o pomilovanju kojom je ta kazna zamijenjena, nije postojala. Ako bi se navedeni rokovi računali od pravosnažnosti, to bi značilo da je njihov tok započeo prije nego što je krivična sankcija na koju se odnosi primijenjena prema učiniocu. Takvo rješenje, ne samo da je nelogično, nego bi bilo u suprotnosti sa načelom pravosnažnosti, jer pravosnažnost može da proizvodi samo one posljedice koje proizilaze iz krivične sankcije na koju se odnosi. Zbog toga se računanje roka provjeravanja (član 52) i rokova opozivanja (član 57) i brisanja uslovne osude (član 93. stav 2. KZ SFRJ) mora vezati za odluku o pomilovanju, jer je tek od njenog donošenja započela da u pravnom poretku egzistira konkretna uslovna osuda. Radi toga je sa stanovišta načela izvjesnosti i sigurnosti pravnog poretka jedino opravdano da se od tog dana računaju rokovi koji su element sadržaja uslovne osude (rok provjeravanja), nužni uslov pretvaranja prijetnje kaznom u efektivnu kaznu (rok opozivanja) i brisanje pravnih posljedica izricanja te krivične sankcije.

Zbog toga sadržaj mjere bezbjednosti iz člana 68. KZ SFRJ u ovom slučaju može biti zabrana izdavanja vozačke dozvole (ako okrivljeni u međuvremenu položi vozački ispit) za određenu vrstu ili kategoriju motornog vozila u vremenu koje je određeno sudskom odlukom. Takvo rješenje sadržano je u odredbi člana 173. stav 1. u vezi sa članom 171. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Sa tih je razloga prvostepeni sud povrijedio na štetu okrivljenog krivični zakon iz člana 365. tačka 5. ZKP (prekoračio ovlašćenja koja ima po zakonu u pogledu krivičnih sankcija), pa je Vrhovni sud Bosne i Hercegovine po službenoj dužnosti preinačio odluku o mjeri bezbjednosti iz člana 68. KZ SFRJ na opisani način.

Polazeći od toga, slijedi da direktoru organizacije udruženog rada (koji je prvenstveno zadužen da organizuje proces rada i vrši kontrolu pravilnosti i zakonitosti procesa rada) novac, vrijednosni papiri i druge pokretne stvari kojima ta organizacija upravlja i raspolaže nisu povjerene na radu u izloženom smislu. Zbog toga, kada direktor organizacije udruženog rada usmeno naloži blagajniku da da na poslugu određeni iznos novca radniku te organizacije, on ne čini krivično djelo posluge. Direktor u tom slučaju prekoračuje granice svojih ovlašćenja, a kako je pri tom svjestan da drugom pribavlja kakvu korist, njegova radnja sadrži obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 226. stav 1. KZ SRBiH.

Krivično pravni odnos direktora i blagajnika u opisanoj činjeničnoj situaciji može biti i drugačiji. Pod pretpostavkom da je direktor podstrekao blagajnika na izvršenje te radnje, on bi bio podstrekač (član 23. KZ SFRJ), a blagajnik učinilac krivičnog djela posluge iz člana 229. KZ SRBiH.

Vrhovni sud BiH je odbio zahtjev kao neosnivan zbog slijedećeg:

U pitanju je takozvani procesni (relativni) imunitet na koji sud u krivičnom postupku ne pazi po službenoj dužnosti. Tek ako se okrivljeni pozove na imunitet, sud je dužan da zastane sa postupkom i sam, ili preko ovlašćenog tužioca, traži od nadležnog organa odobrenje za gonjenje. Prema tome, delegatski imunitet u konkretnom i sličnim slučajevima postaje procesna smetnja za pokretanje i vođenje krivičnog postupka samo ako se okrivljeni na njega pozove.Ako sud u slučaju kad se okrivljeni pozvao na imunitet, ne postupi na naprijed opisani način, već bez odobrenja nastavi postupak i donese presudu, čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 5. ZKP

Uspješno pozivanje na delegatski imunitet, po prirodi stvari, moguće je dok se postupak vodi, što znači, do pravosnažnosti sudske odluke kojom se postupak završava. Kako se okrivljeni nije pozvao na delegatski imunitet ni u prvostepenom ni u žalbenom postupku, već je to učinio tek u zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, izgubio je pravo na uspješno pozivanje na taj imunitet. Zbog toga se u zahtjevu neosnovano tvrdi da su nižestepeni sudovi učinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 5. ZKP, jer u postupcima koje su sproveli, delegatski imunitet okrivljenog nije bio procesna smetnja.

Ovo iz razloga što izricanje bilo koje krivične sankcije znači primjenu krivično pravne prinude na okrivljenog, pa se odlukom u žalbenom postupku, ta prinuda iz prvostepene odluke može povećati samo po žalbi ovlašćenog tužioca. Kad se pak žalbom okrivljenog to predlaže, žalbu treba odbaciti kao nedozvoljenu na osnovu člana 381. ZKP

Stav žalbe ne može se prihvatiti. U smislu odredbe iz člana 69. stav 1. Zakona o privrednim prestupima mjesno nadležan je sud na čijem se području nalazi sjedište okrivljenog pravnog lica. Prema odredbi iz stava 2. istog člana ako okrivljeno pravno lice van svog sjedišta ima u svom sastavu organizaciju, odnosno jedinicu koja nema svojostvo pravnog lica, a privredni prestup propisan saveznim propisom izvrši odgovorno lice u toj organizaciji, odnosno jedinici, pored suda iz stava 1. mjesno je nadležan i sud na čijem se području nalazi ta organizacija odnosno jedinica. Kako je prestup učinjen od strane radnika poslovne jedinice okrivljenog pravnog lica u Sarajevu koja nema svojstvo pravnog lica, i kako se radi o povredi saveznog zakona Viši sud u Sarajevu bio je mjsno nadležan za odlučivanje o ovoj privredno-kaznenoj stvari, zbog čega je žalba okrivljenog kao neosnovana odbijena.

Osnovani su žalbeni navodi okrivljenih. Naime, prema odredbi iz člana 117. Zakona o privrednim prestupima glavni pretres se može održati ako ne dođe uredno pozvani branilac okrivljenog pravnog odnosno okrivljenog odgovornog lica. Dakle glavni pretres se može održati u odsustvu branioca pod uslovom da je uredno pozvan. Glavni pretres u ovoj privredno-kaznenoj stvari održan je 17. februara 1988. godine na kome branioci okrivljenih nisu bili prisutni, niti ima dokaza da su uredno pozvan i. Na taj način prvostepeni sud je povrijedio navedenu zakonsku odredbu i učinio bitnu povredu odredaba postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. ZKP -a, jer propust suda utiče na pravilnost i zakonitost odluke. Stoga su žalbe okrivljenih uvažene.

Žalbenim navodima zaključak prvostepenog suda o odgovornosti žalitelja nije doveden u sumnju. Naime, u konkretnom slučaju kada je primijetio da predmetno meso nije propisno obilježeno žigom žalitelj je bio dužan meso staviti van prometa uz naznaku da nije za prodaju. Žalitelj na ovaj način nije postupio, pa je obavljajući poslove prometa na malo odgovoran za učinjeni propust, iako propustom proizvođača meso nije bilo propisno obilježeno žigom. Time su povrijeđene odredbe člana 34. stav 1. pomenutog zakona i član 46. stav 1. pravilnika o načinu vršenja stalnog veterinarko-sanitarnog pregleda životinja za klanje i proizvoda životinjskog prijekla (“Službeni list SFRJ”, br. 47/81 i 17/84), pa se u radnjam žalitelja i po ocjeni ovog suda stiču obilježja privredno prestupa za koji je oglašen odgovornim.

ZAKLJUČAK XII OPŠTE SJEDNICE SAVEZNOG SUDA I XLII ZAJEDNIČKE SJEDNICE ODRŽANIH U BEOGRADU 21.11.1989. GODINE, POVODOM VALORIZACIJE 31. 1. Zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 166. stav 2. KZ SFRJ “znatna imovinska korist” postoji kad vrijednost imovinske koristi postignute izvršenjem djela iz stava 1. ovog člana prelazi petnaest miliona dinara. 2. zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 174. stav 2. KZ SFRJ “znatna šteta”, u slučaju kad je riječ o imovinskoj šteti, postoji kad visina ove štete prelazi iznos od petnaest miliona dinara. 3. Zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 123. stav 1. KZ SFRJ “imovina veće vrijednosti” i zakonsko obilježje krivičnog djela iz člana 247. stav 3. KZ SFRJ “znatna šteta” ne određuje se unaprijed u novčanom iznosu ZAKLJUČAK KRIVIČNOG ODJELJENJA VRHOVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE OD 9.11.1989. GODINE POVODOM VALORIZACIJE NEODREĐENIH VRIJEDNOSNIH KOLIČINA U KRIVIČNOM ZAKONU SRBIH 32. 1. Zakonsko obilježje “znatno ošteti”, odnosno “znatna šteta” kod krivičnih djela: oštećenje povjerilaca (član 120. stav 1.) zloupotreba položaja ili ovlašćenja (član 226. stav 2.) označva štetu čija imovinska vrijednost prelazi 15.000.0 00 dinara (ranije 1,500.000). 2. Zakonsko obilježje “veća vrijednost” kod krivičnog djela nedozvoljene trgvoine (član 129. stav 1.) označava vrijednost nabavljene robe koja prelazi iznos od 15,000.000 dinara (ranije 1,500.000 dinara). Isto rješenje se primjenjuje i kod krivičnog djela zagađivanje stočne hrane ili vode (član 140. stav 3.), kod koga se kao obilježje pojavljuje i “velika vrijednost”. 3. Zakonsko obilježje “veća imovinska korist” kod krivičnog djela nedozvoljeno raspolaganje stanovima (član 132. stav 1.) označava imovinsku korist koja prelazi iznos od 15,000.000 dinara (ranije 1,500.000). 4. Zakonsko obilježje “šteta velikih razmjera” koja se pojavljuje kod krivičnog djela uništenje zasada upotrebom škodljive materije (član 141. stav 1.) odnosno “imovinska šteta velikih razmjera” kod krivičnih djela teška djela protiv opšte sigurnosti (član 177. stav 1. i 4.) i teška djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja (član 186. stav 1.) označava štetu čiji iznos prelazi 150.000.000 dinara (ranije 15.000.000). 5. Zakonsko obilježje “imovina većeg obima” kod krivičnih djela: izazivanje opšte opasnosti (član 172. stav 1), oštećenje zaštitnih uređaja na radu (član 175. s. 1. i 2.) neotklanjanje opasnosti (član 180. stav 1. i 2.) ugrožavanje javnog saobraćaja (član 18 1. stav 1. i 2.) ugrožavanje javnog saobraćaja uslijed omamljenosti (član 182. stav 1) ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom (član 183. sta 1) nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem (član 184. stav 1. i 2.) i učestvovanje u skupini koja vrši nasilje (član 214. stav 1) označava imovisnu čija vrijednost prelazi iznos od 50,000.000 dinara (ranije 5,000.000). 33. Član 3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica Član 3. Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana Kakko je ustavom SRBiH zajamčeno pravo građanima da ispovjedaju vjeru privatno ili u okviru organizovane vjereske zajednice, nema pravne zapreke da se grupa vjernika izdvoji iz postojeće vjerske zajednice, osnivajući novu vjersku zajednicu koja pod opštim pravnim pretpostavkama stiče svojstvo građansko-pravne osobe, iako zadržavaju isto vjersko učenje i iste vjerske obrede

U obrazloženju odluke, koja se pobija zahtjevom za zaštitu zakonitosti, konstatuje se da građani koji prihvataju određeno vjersko učenje (ispovjedaju istu vjeru) i opredjeljuju se za istovjeran način ispovijedanja i vjere putem utvrđenih vjerskih obreda i pravila vjerskog učenja i ponašanja, slobodni su da se organizuju u vjersku zajednicu u smislu odredaba člana 174. Ustava SFRJ i člana 184. Ustava SR BiH. Na tim principima da je organizovana Islamska zajednica u SFRJ, koja djeluje i na području Opštine Z. Na ovo se nadovezuje stanovište izraženo u drugostepenom rješenju da prema ustavnim principima ne proizlazi pravo da se unutar pdoručja za koje je osnovana vjerska zajednica, koja ima svojstvo građansko --pravnog lica, izdvoji grupa vjernika u samostalnu vjersku zajednicu i nastavi da ispovijeda potpuno identično vjersko učenje i ispoljava vjerska osjećanja kroz istovjetne vjerske obrede i pridržava se istih vjerskih pravila ponašanja. Zbog toga da tužilac nema uslova da se organizuje kao vjerska zajednica i stekne svojstvo građansko-pravnog lica, odnosno nema parničnu sposobnost. osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da je prema navedenim ustavnim načelima ispovijedanje vjere slobodno i da je privatna stvar svakog čovjeka, te da su vjerske zajednice odvojene od države i slobodne u vršenju vjerskih poslova i obreda. Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica (“Službeni list SRBiH”, broj 36/76 određeno je da građani mogu osnivati vjerske zajednice i da je osnivač vjerske zajednice dužan u roku od 30 dana ovu prijaviti nadležnom opštinskom organu uprave na čijem području je sjednište novoosnovane vjerske zajednice, te da podnošenjem prijave vjerske zajednice, te da podnošenjem prijave vjereske zajednice stiče svojstvo građansko-pravnog lica (član 2.)

Iz izloženog proizilazi da osnivanje nove vjerske zajednice nije uskraćeno vjernicima koji su ranije pripadali drugoj vjerskoj zajednici, ako im iz bilo kojih razloga ne odgovara da vjerske potrebe zadovoljavaju u vjerskoj zajednici kojoj su pripadali do osnivanja nove vjerske zajeenice. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je pet džamijskih odbora, na području Odbora islamske vjerske zajednice osnovalo novu Samostalnu istalmsku zajednicu. U skladu sa zaknom nadležnom organu uprave prijavljeno je osnivanje nove vjerske zajeenice. Time je ta vjerska zajednica stekla svojstvo građansko-pravnog lica, pa ako je i tačno da vjernici u toj vjerskoj zajednici ispovijedaju isto vjersko učenje i ispoljavaju ista vjerska osjećanja kao i u vjerskoj zajednici kojoj su ranije pripadali, ta činjeca se nije mogla uzeti kao razlog uskrać icanja svojstva građansko-pravnog lica. ustavno je pravo građana, da pored privatnog ispovijedanja vjere, ispovijedaju vjeru i u okviru organizovanih vjerskih zajednica koje slodobno osnivaju. Stavom koji je izlaže u pobijanom rješenju, građani koji iz bilo kog razloga ne žele da ispovijedaju vjeru u okviru postojeće vjerske zajednice, bili bi prisiljeni da ili promijene vjeroispovijest ili vjeru privatno ispovijedaju, što bi značilo da im je uskraćeno pravo iz člana 174. Ustavan SFRJ i 184. Ustava SRBiH da vjeru ispovijedaju u okviru organizovane vjerske zajednice. S obzirom na to, tužilac u smislu člana 77. Zakona o parničnom postupku ima svojstvo stranke u parničnom postupku i imao je ovlašćenje da po odredbama Zakona o informisanju ("Službeni list Srbih"” broj 34/77) koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe, zahtijeva objavljivanje isprave u sredstvima informisanja.

Radne zajednice koje pretežno obavljaju amdministrativno-stručne, pomoćne i njima slično poslove iz člana 376. u u kojoj radnici ne upravljaju sredstvima rada iz člana 74. stav 2, ne mogu te poslove obavljati u svoje ime i za svoj račun, već samo u ime i za račun udruženih osnovnih organizacija. Dakle, takva radna zajednica ne može imati ovlaštenje u pravnom prometu iz člana 423. Zakona o udruženom radu.

Odredbom člana 14. Zakona o narodnim odborima (“Službeni list NRBiH”, broj 18/52) određeno je da narodni odbori opština upravljaju opštenarodnom imovinom u opštoj upotrebi koja služi isključivo za potrebe stanovnika opštine (po svojom namjeni to su i groblja), sa pravom narodnog odbora da određuje njenu namjenu, način i uslove upotrebe, donosi propise za njenu namjenu, čuvanje i održavanje i da određuje organe za određene poslove upravljanja takvom imovinom.

S obzirom na to i pod pretpostavkom da je predmetno groblje po ranijim propisima bilo javno dobro crkvenog karaktera, odnosno u upravnom domenu crkvene opštine, donošenjem navedenih zakonskih propisa postalo je opštenarodna imovina u opštoj upotrebi. Citiranim zakonskim propisima, nije predviđeno da se ranijim subjektvima koji su imali pravo upravljanja grobljima daje u zamjenu druga nekretnina ili novčana naknada, pa to pravo nema ni tužiteljica.

Prigovor revizije da nije donesen nikakav akt o prelasku groblja u društvenu svojinu nije relevantan s obzirom da po navedenim zakonskim propisima groblja javna dobra, pa su po samom zakonu u društvenoj svojini. Ovo je konstatovano (deklarisano) prilikom izrade popisnog katastra 1952. godine, jer je u evidenciji katastarskog operata navedeno da je ovo zemljište opštenarodna imovina (seosko groblje). takvo evidentiranje je u skladu sa utvrđenjem (prilikom revizije katastra) da groblje služi za sahranjivanje mještana, te da u skladu sa članom 14. Zakona o narodnim odborima opština, predstavlja dobro u opštoj upotrebi, kojim upravlja narodni odbor opštine. Zbog toga nije osnovan prigovor revizije da nije utvrđeno na osnovu kog akta je u evidenciji katastra 1952. godine ovo zemljišt eupisano kao opštenarodna imovina.

Karakter groblja kao javnog dobra se ne mijenja time što sveštenici tužiteljice obavljaju na njemu vjerske obrede sahranjivanja umrlih lica. na svim grobljima je moguće sahranjivanje urmlih licapo vjerskim obredima u smislu odredbe člana 12. zakona o pogrebnoj djelatnosti, uređenju i održavanju groblja (“Službeni list SRBiH” broj 5/77), u skladu sa normama iz Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (“Službeni list SRBiH, broj 36/76).

Na kraju nije relevantna ni eventualna činjenica da je groblje prostorno u sastavu porte manastira (obuhvaćeno istom ogradom) jer je groblje, kako je to naprijed navedeno, javno dobro, pa prema tome pod upravnim (administrativnim) pravnim režimom, a porta je objekt prava svojine.

Iz navedenih odredaba proizilazi da je u sporu radi objavljivanja ispravke informacije pasivno legitimisano samo javno glasilo, a ne glavni i odgovorni urednik.

Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena protiv glavnog i odgovornog urednika, a objavljivanje ispravke informacije se može tražiti samo od javnog glasica, pravilno je prvostepeni sud zbog promašene pasivne legitimacije odbio tužbeni zahtjev.

Povodom ovog prigovora tuženog javnog glasila, potrebno je ukazati na odredbu člana 22. tačka 3. Zakona o osnovama sistema javnog informisanja, prema kojoj će javno glasilo odbiti objavljivanje ispravke informacije ako se ispravka odnosi na navode u objavljenoj informaciji čija je istinitost utvrđena pravosnažnim aktom nadležnog organa. U konkretnom slučaju nije utvrđena istinitost navoda u objavljenoj informaciji aktom nadležnog organa, pa kako ne postoje ni drugi razlozi zbog kojih se može uskratiti objavljivanje ispravke informacije, tuženo javno glasilo je bilo dužno da objavi ispravku informacije tužiteljice.

Bez značaja su i tvrdnje iz žalbe javnog glasila da su dopisniku ovog glasila podatke za objavljivanje informacije dala ovlaštena lica organizacije udruženog rada u kojoj je zaposlena tužiteljica, jer tužiteljica ima pravo da demantuje informaciju bez obzira na izvor informacije koja je objavljena.

Prema čl. 1, 4. i 6. Zakona o rudarstvu (“Službeni list SRBiH”, broj 4/84 - prečišćeni tekst) šljunak i pijesak predstavljaju dobra u opštoj upotrebi sa kojima raspolaže opština i koja se ne mogu eksploatisati niti prisvajati bez posebnog odobrenja nadležnog organa. Zato su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužioci nisu aktivno legitimisani da zahtijevaju vraćanje oduzetog pijeska, jer pod opisanim okolnostima (eksploatacijom šljunka iz riječnog korita bez odobrenja) nisu mogli steći pravo vlasništva na izvađenom pijesku ni na jedan od načina predviđen u članu 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, pa im stoga ne pripada pravo na vraćanje oduzetog pijeska (član 37. ZOSPO -a).

Po ugovoru o diobi, tuženom su pripale k.č. 162/11 i 162/24. Nakon toga tuženi je na dijelu ovih nekretnina izgradio motel (1976. i 1977. godine), a tužilac mada je znao za tu gradnju nije se protivio.

Polazeći od ovih utvrđenja pravilnom primjenom materijalnog prava nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužioca da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu za predmetne nekretnine, na kojima je izgradio motel, a usvojili protutužbeni zahtjev, utvrdivši da je tuženi održajem stekao pravo svojine, na ovim nekretninama. Ovo stoga što tuženi na osnovu usmenog ugovora o zamjeni koji je realizovan posjeduje ove nekretnine kao svoje od 1954. godine. Posjed ovih nekretnina je i zakonit i savjestan, pa je obzirom na dužinu trajanja (od 1954. godine, pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari) tuženi po pravilima imovinskog prava u interpretaciji sudske prakse održajem stekao pravo svojine na tim nekretninama. Pri tome se ističe da u vrijeme posjeda potrebnog za sticanje prava svojine po ovom osnovu tuženom treba uračunati i period od 1954. godine (kada su on i njegov brat na osnovu ugovora o zamjeni otpočeli zajednički posjedovati ove nekretnine), pa nadalje za cijelo vrijeme trajanja tog suposjeda do 1972. godine, kada su tuženi i njegov brat izvršili diobu nekretnina, jer je suposjed vršen u kontinuitetu na cijeloj stvari (nekretninama).

Polazeći od tih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno tužioca odbili sa tužbenim zahtjevom da se tuženi obaveže da mu preda u posjed spornu međašnu površinu od 118 m2 jer tuženi osnovano ističe prigovor da je stekao pravo svojine na ovoj nekretnini putem održaja (član 28. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima). Spornu površinu od 118 m2 posjeduje više od dvadeset godina do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, pa je i po pravilima imovinskog prava kako su interpretirani u sudskoj praksi, na originalan način (održajem) stekao pravo svojine na ovoj površini kao savjesni posjednik (savjesnost se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno-član 72. stav 3. ZOSPO -a).

Kako iz tih činjeničnih utvrđenja proizilazi da tužilac, kao savjestan posjednik (uračunavajući i posjed njegovih prednika), neprekidno drži sporne nekretnine, duže od dvadeset godina, odnosno još od 1936. godine pa nadalje, ovaj revizijski sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva na navedenim nekretninama u smislu ranijih pravila imovinskog prava.

Navedeni pravni stav nižestepenih sudova nije pravilan, iako prema odredbi člana 73. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, nasljednik postaje držalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kada je stekao faktičku vlast na stvari, jer je cilj navedene odredbe da se nasljednicima koji su najčešće odsutni u vrijeme smrti ostavioca pruži državinska zaštita prema trećim licima koja su faktički posjednici stvari.

Prema tome, pozivom na odredbu člana 73. ZOSPO, samo nasljednik može podići tužbu za predaju u posjed stvari protiv trećeg lica koje faktički drži u posjedu stvar, a ne i treće lice protiv nasljednika čija je državina u pravilu idealna državina, jer nasljednici najčešće u vrijeme smrti ostavioca nemaju faktičku vlast na stvari.

Vlasnik može tužbom zahtijevati predaju stvari od lica kod koga se stvar nalazi u faktičkoj vlasti (član 37. ZOSPO).

Međutim. okolnost da su tužene zakonske nasljednice nosioca stanarskog prava nije dokaz da imaju faktičku vlast na stanu i stvarima koje se nalaze u stanu.

U ponovnom postupku treba na pouzdan način utvrditi koje faktički posjednik stana i stvari u njemu (tužene su tvrdile da stan koristi unuk ostaviteljice i da je kod nadležnog organa uprave pokrenuo postupak za utvrđenje da mu pripada pravo u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, da nastavi sa korištenjem predmetnog stana nakon smrti nosioca stanarskog prava), pa zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja cijeni ti osnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije.

Prvostepeni sud je odbio zahtjev tužioca, jer da put na koji ukazuju tužioci, iako upisan kao javno dobro nije u javnoj upotrebi (neograničenog broja lica), te da zbog svojih karakteristika ne predstavlja odgovarajuću komunikaciju do parcele tuženih, zbog čega bi služnost postala nepotrebna.

Drugostepeni sud je ocijenio da se nisu ispunili uslovi za prestanak prava služnosti u smislu člana 58. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, jer se nakon njenog konstituisanja nisu izmijenile odluče okolnosti. Ovo zbog toga što je javni put postojao i u vrijeme konstituisanja služnosti, ali je bio u takvom stanju da je njime bio otežan promet.

Ovaj revizijski sud ocijenjuje da je za pravilnu primjenu navedenog zakonskog propisa u konkretnom slučaju odlučno da li je nakon konstituisanja služnosti put koji je upisan u zemljišne knjige kao javno dobro, doveden u takvo stanje da omogućuje nesmetan prevoz i prolaz tuženog na njihovu parcelu automobilima i traktorom. Po načelu restrikcije prava služnosti, a koje je došlo do izražaja u članu 6. stav 2. zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, služnost bi mogla prestati ako postoji odgovarajuća veza prevoza i prolaza pod uslovom da se njome tuženi bez štete mogu normalno služiti.

Tužioci, nasljednici prodavca, smatraju da tuženi nije udovoljio svojim ugovornim obavezama, zato što prodavcu nije prenio u vlasništvo jednosoban konforan stan u centru grada, te traže raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze od strane tuženog. Nižestepeni sudovi su, pravilnim tumačenjem sadržine ugovornih obaveza stranaka, zaključili da se obaveza tuženog kao kupca sastojala u tome da, nakon proteka petogodišnjeg roka (jer se u momentu zaključenja ugovora kupac nalazio u inostranstvu) i preuzimanja predmetnog stana od prodavca, prodavcu obezbijedi jednosoban konforan stan za stanovanje, a ne u vlasništvo, pa kako se tuženi u zemlju vratio i predmetni stan preuzeo tek nakon prodavčeve smrti, to više nije postojala njegova obaveza da prodavcu “obezbijedi” stan za stanovanje, koja je slijedila iz kupoprodajnog ugovora jer se radilo o ličnoj služnosti stanovanja (pravno pravilo sadržano u paragrafu 478. u vezi sa paragrafima 521. i 522. bivšeg OGZ -a), budući se nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 13/74) u SRBiH, više nije moglo konstituisati stanarsko pravo na stanovima u vlasništvu građana, već samo na stanovima u društvenom vlasništvu. Zato su nižestepeni sudovi, polazeći od opisanih činjeničnih utvrđenja, izveli pravilan zaključak da je tuženi ispunio ugovorom preuzete obaveze, jer se smrću prodavca ugasila njegova obaveza da mu pribavi pravo stanovanja koje ima karakter lične služnosti.

Drugotuženi je 17. decembra 1984. godine zaključio ugovor o prodaji navedenog stambenog objekta tužitelju i odmah ga predao u posjed.

U konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za usvajanje zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva na navedenoj stambenoj zgradi sa trajnim pravom korištenja građevinskog zemljišta na kome je stambena zgrada izgrađena. Ovo stoga, jer prodavac - drugotuženi nije upisan kao vlasnik izgrađenog stambenog objekta, nego samo kao korisnik zemljišta na kome je taj objekat izgrađen. Trajno pravo korištenja zemljišta može se prenijeti, otuđi ti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom (član 42. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu - “službeni list SRBiH”, broj 34/86).

Pošto drugotuženi nije u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju (“Službeni list SRBiH”, broj 9/87 - prečišćeni tekst) izvršio tehnički pregled i od nadležnog organa uprave pribavio odobrenje za upotrebu novoizgrađene porodične stambene zgrade, to ije moguća uknjižba prava vlasništva na navedeni objekt iako je građen sa odobrenjem za građenje od nadležnog organa. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 618/88 od 15. juna 1989, goeine)

48.

Članovi 20. i 23. Zakona o građevinskom zemljištu

Član 187. Zakona o parničnom postupku U vanparničnom postupku se ne može mijenjati oblik i površina građevinske parcele u društvenoj svojini ali se u parnici može dokazivati da je tužilac stekao pravo vlasništva na originaran način(održajem) preko granica određenih u katastarskom operatu, kao sastavnom dijelu zemljišne knjige, prije podruštvljavanja građevinskog zemljišta.

Prema utvrđenjima nižestepenih sudova. zemljište koje je bilo predmet ugovora po novom premjeru čini KO 261 u pov. od 100 m2 i tuženi je na tom zemljištu, izuzev manjeg dijela, koji čini granični pojas prema tužiočevom zemljištu kp. 260, sagradio porodičnu stambenu zgradu na osnovu odobrenja za građenje. Tužilac kao susjed znao je za tu gradnju i nije se tome protivio. U zemljišnoj knjizi i katastru ugovor je rpoveden s tim što po zemljišnoj knjizi parcela 1/89 ima površinu od 63 m2 a po katastru, nakon premjera, pov. ove iste parcele (nova oznaka br. 261) je 100 m2.

Polazeći od ovih utvrđenja pravilno su nižestepeni sudovi odlučili tako što su tužioca odbili sa tužbenim zahtjevom. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora postojala je zabrana prenosa prava korištenj aneizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini u smislu člana 7. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i nasljeima gradskog karaktera (“Službeni list SFRJ”, broj 5/68), sada član 24. i 63. Zakona o građevinskom zemljištu, ako je predmet ugovora neizgrađeno zemljište, pa je ugovor zaključen protivno toj zabrani ništavan. Ovakav ugovor je zaključen i u konkretnom slučaju i pravna posljedica ispunjenja takvog ugovora bi bila obostrana restitucija onog što je dato u izvršenju ugovora. Međutim, to u konkretnom slučaju nije moguće iz razloga što je tuženi na zemljištu stečenim ovim ugovorom izgradio porodičnu stambenu zgradu sa odobrenjem za građenje Skupštine opštine, a jednim manjim dijelom to zemljište služi za redovnu upotrebu zgrade. Stoga tuženi ima pravo korištenja zemljišta i to ne samo one površine koja je po tvrdnjama tužioca bila predmet ugovora (63 m2) već cjelokupne površine, koja je po utvrđenjima nižestepenih sudova po ugovoru predata tuženom. (100 m2).

Prema tome, tuženi nije u obavezi da tužiocu vrati 4,95m2 navedenog zemljišta, jer to zemljište služi redovnoj upotrebi zgrade.

Polazeći od tih utvrđenja, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužilac nije mogao građenjem, kao originarnim načinom, steći pravo vlasništva na zgradi izgrađenoj na parceli na kojoj je tuženoj priznato pravo korištenja radi građenja, jer se radi o strogo lič nom pravu, koje je apsolutno neotuđico (član 17. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini). To pravo se iscrpljuje samo izgradnjom građevinskog objekta, a sa završetkom izgradnje se preobražava u trajno pravo korištenja i sastavni dio je prava vlasništva na zgradi.

Apsolutno je ništav usmeni sporazum kojim je, prije pristupanja izgradnji, bilo ugovoreno među strankama da će tužena sredstvima tužioca kao investitora, za tužioca izgraditi zgradu koja je locirana na građevinskom zemljištu na kome je tuženoj, a ne tužiocu, priznato strogo lično apsolutno neotuđivo pravo korištenja radi građenja, jer je takav sporazum u izričitoj suprotnosti sa citiranim zakonskim propisima o raspolaganju građevinskim zemljištem u društvenoj svojini, pa stog ane predstavlja valjan pravni naslov po kome je tužilac građenjem na tom zemljištu mogao steći pravo vlasništva na zgradi.

Kod takvog stanja stvari tužiocu pripada pravo samo na to da, po pravnom osnovu predviđenom u članu 104. Zakona o obligacionim odnosima, traži od tužene kao saugovarača restituciju vraćanjem uloženih sredstava u izgradnju.

Cijeneći osnovanost takvog tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da on nema uporišta ni u jednom materijalnopravnom propisu, zbog čega su neosnovani prigovori revizije istaknuti u tom pravcu.

Ni odredbama Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SFRJ”, broj 38/78) kojim je regulisan taj institut, kao ni bilo kojim drugim propisima, nije predviđeno pravo p rvenstvene kupovine poljoprivrednog zemljišta u koristi fizičkih lica. Odredbom člana 30. navedenog zakona propisano je pravo preče kupovine samo u korist organizacije udruženog rada koja se bavi poljoprivrednom djelatnošću, što znači da je van tog ograničenja, promet poljoprivrednog zemljišta slobodan. Tužiteljica se ne može pozvati na preće pravo zamjene, iako je decenijama imala u zakupu navedeno zemljište, jer to pravo zakon uopšte ne predviđa. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 452/88 od 12. aprila 1989. godine)

53.

Član 63. Zakona o eksproprijaciji

Vlasnik eksproprisane stambene zgrade ima pravo na povećanje naknade do propisanog procenta zbog odricanja od prava na dodjelu odgovarajućeg stana samo ako je stanovao u eksproprisanoj zgradi.

Iz obrazloženja:

Osnovano revident (protupredlagatelj) pobija odluku nižestepenih sudova u dijelu kojim je utvrđena naknada za eksproprisanu zgradu povećana za 20% zbog odricanja predlagatelja od zahtjeva za obezbjeđenje drugog stana. Povećani iznos nije određen kao naknada za umanjenje izvora egzistencije, odnosno umanjenja prihoda, već samo kao naknada za eksproprisanu zgradu uvećanu za navedeni procenat zbog toga što se predlagatelj odrekao prava na obezbjeđenje drugog odgovarajućeg stana.

Zato ov o pravo, koje je predviđeno odredbom člana 63. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, pripada samo vlasniku koji je stanovao u eksproprisanoj zgradi.

Pod prijetnjom se, u smislu odredbe stava 1. člana 60. Zakona o obligacionim odnosima, podrazumijeva takvo ponašanje ugovorne strane ili nekog trećeg koje je nedopuštenom prijetnjom izazvalo opravdan strah kod druge strane, tako da je ova zbog toga zaključila ugovor.

Prinudno izvršenje sudske odluke ne može se smatrati ponašanjem na koje se odnosi navedena zakonska odredba.

Sudskim poravnanjem na koje se primjenjuju odredbe članova 1089. do 1098. Zakona o obligacionim odnosima, parnične stranke su prekinule spor i odredile svoja uzajamna prava i obaveze. One su, prema utvrđenju nižestepenih sudova, svojom slobodno izraženom voljom (nije bilo mana volje na koje tužilac ukazuje) zaključile poravnanje, a to poravnanje nije protivno ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva (član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), niti se radi o ništavom pravnom poslu kod koga su ugovarači znali za ništavost i htjeli poravnanjem da je odstrane (član 1096. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima).

Ostatak kupovne cijene je deponovan kod suda u maju 1982. godine, a tužiteljica je deponovani iznos podigla 25. septembra 1984. godine. Polazeći od ovih utvrđenja, nižestepeni sudovi su izveli zaključak, da između parničnih stranaka nije zaključen punovažan ugovor o prodaji, odnosno da se pomenuta priznanica ne može smatrati punovažnim ugovorom o prodaji, te da dosljedno tome tuženi drže označene nekretnine bez pravnog osnova.

U reviziji se osnovano ističe da priznanica od 15. avgusta 1980. godine sadrži bitne elemente ugovora o prodaji (oznaku nekretnina i cijenu) i da je ta isprava potpisana od obje ugovorne strane.

Iz izloženog bi se moglo zaključiti da je između tužiteljice i tuženog zaključen pismeni ugovor o prodaji, koji je u cijelosti realizovan i da bi takav ugovor u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78) mogao biti punovažan.

Ugovorne strane su se sporazumjele da za slučaj da prodavci iz bilo kojeg razloga, nastalog njihovom krivicom, odbiju potpis konačnog kupoprodajnog ugovor, a na osnovu kojeg se kupac može uknjižiti s pravom vlasništva, prodavcu su dužni odmah vratiti dvostruki iznos primljenog dijela kupovne cijene, koji prema tome ima značaj kapare kao odustanice u smislu člana 83. Zakona o obligacionim odnosima Tuženi su naknadno obavijestili tužioca da “otkazuju” ugovor zbog toga što će ovo zemljište biti eksproprisano.

Tužilac je odmah nakon prijema novca koi su mu tuženi vratili, obavijestiti tužene da traži isplatu ugovorene odustanice.

Nižestepeni sudovi su utvrdili i da zemljište koje je kupio tužilac nije bilo predmet eksproprijacije u vrijeme slanja obavijesti tuženih tužiocu da odustaju od kupoprodjanog ugovora.

Kako su tuženi jednostrano odustali od ugovora dužni su vratiti kaparu u dvostrukom iznosu (član 83. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima /”Službeni list SFRJ”, broj 6/80) vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, pri čemu tužilac mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, odnosno jače pravo na posjed (tužba iz pretpostavljene svojine iz člana 41. ZOSPO -a) te da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Za primjenu navedenog zakonskog propisa odlučno je da li su tužioci vlasnici navedenih nekretnina, odnosno da li imaju jače pravo na posjed i da li se one nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, odnosno da li tuženi drži te nekretnine. Dovodeći u pitanje pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora (kao osnova na koji se poziva prvotuženi Z.A. koji je držalac nekretnina) tužioci, kao zemljišno knjiž ni suvlasnici na navedenim nekretninama, zapravo žele da realizuju zaštitu prava vlasništva putem predaje u posjed.

Polazeći od navedene suštine tužbenog zahtjeva, ovaj sud, prije svega, ocjenjuje da kupoprodajni ugovor na osnovu koga je prodata tuđa stvar (što zapravo tužioci tvrde) ne bi bio ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, pa s ene bi moglo udovojiti njihovom zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora. Nadalje, tužioci ne bi bili aktivno legitimisani niti da traže poništenje predmetnog ugovora, jer im to pravo ne pripada niti u smislu člana 112., a niti člana 460. Zakona o obligacionim odnosima. Prema tome, oni ne mogu radi zaštite prava vlasništva, pobijati pravni posao trećih lica, samo zato što je predmet ugovora njihovo vlasništvo. Međutim, ovako pogrešno postavljen tužbeni zahtjev nije sprečavao nižestepene sudove da odluče o zahtjevu za zaštitu prava vlasništva, odnosno da ocijene da li su se ispunili uslovi za predaju u posjed onog dijela nekretnina koji odgovara suvlasničkim dijelovima tužilaca.

Osnovanost tužbenog zahtjeva je trebalo cijeniti i sa aspekta da samo kupovina od vlasnika, kada su u pitanju nepokretne stvari, čini neosnovanim zahtjev vlasnika za predaju stvari u posjed u odnosu na kupca kome je stvar predat a, te da kupoprodajni ugovor koji bi zaključio jedan od idealnih suvlasnika ne isključuje pravo drugih suvlasnika u pogledu njihovih idealnih dijelova, posebno pravo na suposjed u smislu odredaba člana 14. i 15. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pogrešno je pravno shvatanje izraženo u nižestepenim presudama po kome savjestan pribavilac stiče pravo vlasništva na nepokretnoj stvari i kupovinom od nevlasnika, to je moguće u smislu člana 31. ZOSPO -a samo kada je u pitanju pokretna stvar.

S obzirom na karakter ovog ugovora, do raskida dolazi po samom zakonu, jer je uredno ispunjenje obaveze ugostitelja u ugovoreno vrijeme bitan sastojak ugovora po prirodi posla, a izjavu da ugovor raskida ovlašteno je bilo da da lice koje je predvodilo učeničku ekskurziju (član 125. Zakona o obligacionim odnosima). (vrhovni sud BiH, broj Pž. 421/88 od 31. avgusta 1989. godine)

62.

Član 125. Zakona o obligacionim odnosima

Kod ugovora o sukcesivnoj isporuci ambalaže u precizno utvrđenim rokovima radi pakovanja sezonske robe, rok isporuke predstavlja bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Iz obrazloženja:

IZ ugovora zaključnice nedvosmisleno proizilazi da su ugovorne strane ugovorile sukcesivnu isporuku složivih kutija i predvidjele kako rokove isporuke, tako i vrstu i količinu složivih kutija koje je tužilac kao prodavac bio dužan sukcesivno isporučiti tuženome kao kupcu u roku od tri prva mjeseca 1984. godine, sa rokom otpreme od 20 dana. Iz ugovora i okolnosti posla, a u vrijeme zaključenja ugovora, tužiocu je moralo biti poznato da tuženi složive kutije kupuje za pakovanje sezonske robe koju je planirao proizvesti u određenom roku i da tuženi ima interes za ispunjenje obaveza samo ako isporuka kutija bude izvršena tačno o roku. Dakle, iz prirode posla nesumljivo je proizilazilo da je ispunjenje ugovora u određenom roku bio bitan sastojak ugovora i da se ugovor raskida samim neispunjenjem o roku (član 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, “Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85 i 46/85).

Među strankama nije sporno da je iz prvog mjeseca spornih 20.000 složivih kutija tužilac isporučio tuženom po otpremnici broj 344/84 od 15.3.1984. godine, u martu mjesecu 1984. godine, zajedno sa isporukom kutija za treći mjesec, koje je tuženi odbio da primi, jer je radi pakovanja već proizvedene sezonske robe morao kutije kupiti od drugog prodavca. Tuženi nije imao nikakvog interesa da primi isporuku spornih kutija van ugovorenog roka, jer time nije ostvarivao cilj ugovora, pa je pravilno postupio kada je odbio prijem spornih kutija i bez obzira na razloge zbog kojih tužilac nije u ugovorenom roku izvršio isporuku.

Nižestepeni sudovi su odbili tužioca sa tužbenim zahtjevom da se tuženi obaveže da im isplati ugovornu kaznu.

Prema odredbi člana 273. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78 i 39/85) povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ako je primio ispunjenje obaveze a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. U konkretnom slučaju tužioci nisu odmah (bez odlaganja) prilikom prijema ispunjenja obaveze (dana 27. juna 1986. godine) saopštili tuženom da zadržavaju svoje pravo na ugovornu kaznu, već su zatražili od tuženog isplatu ugovorne kazne poslije dva mjeseca i 19 dana. Obzirom na propust tužilaca da prilikom prijema ispunjenja obaveze saopšte tuženom da zadržavaju pravo na ugovornu kaznu, neosnovan je zahtjev tužilaca da se tužei obavežu na isplatu ugovorne kazne zbog zakašnjenja tuženog u ispunjenju obaveze. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 4/89 od 17. avgusta 1989. godine)

65.

Član 318. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima Kada ugovorne stranke nemaju račun u istoj organizacionoj jedinici Službe društvenog knjigovodstva, momenat plaćanja sud utvrđuje na osnovu izvještaja jedinice kod koje se vodi račun povjerioca o tome kada je primljen nalog za prenos sredstava.

Iz obrazloženja.

Pošto se račun tužioca i tuženog ne nalaze kod iste jedinice Službe društvenog knjigovodstva smatra se da je plaćanje izvršeno kada jedinici Službe društvenog knjigovdstva kod koje tužilac ima račun, stigne nalog jedinice Službe društvenog knjigovodstva, kod koje tuženi ima račun, da “odobri” računu tužioca iznos označen u nalogu (član 318. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Datum kada je dužnik dao nalog jedinici Službe društvenog knjjigovodstva kod koje ima račun i datum kada je jedinica Službe društvenog knjigovodstva kod koje povjerilac ima račun “odobrila” povjerioca, nisu relevantni za utvrđivanje dana kada je dužnik ispunio novčanu obavezu, ako se plaćanje vrši posredstvom banke ili druge organizacije kod koje se vodi račun povjerioca. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 579/88 od 16. oktobra 1989. godine, isto u Pž. 671/88 od 26. oktobra 1989. godine)

66.

Članovi 324. i 475. Zakona o obligacionim odnosima

Članovi 2. i 7. Zakona obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava

Lišac je dužan platiti u roku od 15 dana od dana prijema robe (lično ili od strane njegovog kupca) cijenu u neosporenom dijelu, ako rok plaćanja cijene nije drugačije ugovoren, pa i kada je blagovremeno reklamirao nedostatke robe zbog kojih je tražio sniženje cijene.

Iz obrazloženja:

Tužialc je kao prodavac, a po dispoziciji tuženog kao kupca, na adresu tuženikovog kupca isporučio lesonit ploće, a tuženi je zbog utvrđenih materijalnih nedostataka lesonit ploča, zahtijevao sniženje prodajne cijene od tužioca.

Tuženi smatra da nije u obavezi platiti tužiocu prodajnu cijenu lesonit ploča. Kao razlog u žalbi navodi da je tužioca blagovremeno i uredno obavijestio o nedostacima na lesonit pločama i od tužioca zbog toga zahtijevao sniženje za 20% fakturne cijene.

U smislu člana 2. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava (“Službeni list SFRJ”, broj 60/75, sa izmjenama i dopunama od 34/86) dužničko-povjerilački odnos nastaje kada je dužnik primio isporučenu robu, odnosno kada je usluga izvršena u cjelini ili djelimično. U ovom slučaju tuženikov kupca je izvršio kvantitativni i kvalitativni prijem lesonit ploča i o tome sačinio zapisnik. Reklamirao je nedostatke lesonit ploča tuženome, a koji se astoje u raslojavanju ploča usljed zakislosti i nehaničkih oštećenja. Na osnovu te reklamacije tuženi je od tužioca zahtijevao sniženje cijene (bonifikaciju) za 20% fakturisane cijene.

Zbog toga, žalba tuženog da nije dužan platiti tužiocu 1,457,101 dinara koliko iznosi prodajna cijena umanjena za 20% po zahtjevu za sniženje cijene lesonit ploča, ukazuje se neosnovanom.

U smislu člana 324. Zakona o obligacionim odnosima, dužnik pada u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Ako stranke nisu ugovorile rok plaćanja, primjenjuje se član 7. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, a što znači da potraživanje cijene dospijeva nakon proteka 15 dana od nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa.

Nije prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da tuženi kao kupac nije mogao platiti cijenu kupljene robe samo na osnovu dobavnice jer da na njoj, iako je naznačena cijena, nje naveden rok plaćanja i broj tekućeg računa tuženog. Kada stranke ne ugovore rok plaćanja, tuženi kao kupac dužan je platiti cijenu kupljene robe u roku od 15 dana od dana nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa - član 2. i 7. Zakona o obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava (“Službeni list SFRJ”, broj 60/75, sa izmjenama i dopunama). U ovom slučaju, u smislu odredbe člana 2. navedenog zakna, dužničko-povjerilački odnos je nastao kada je tuženi kao kupac primio isporuku robe.

Okolnost da na dobavnici nije bio naznačne broj tekućeg računa tužioca nije mogla biti smetnja tuženom da ovaj podatak utvrdi u telefonskom kontaktu sa tužiocem ili uvidom u popis tekućih računa, koji je štampan kao javna publikacija.

Tuženi je osporio ovo potraživanje, jer od tužioca nije primio račun koji m je fakturisano sporno potraživanje, a bez računa nije mogao znati svoju obavezu. nakon prijema računa u postupku pred prvostepenim sudom, tuženi je ispunio zahtjev u iznosu glavnog duga.

Prvostepeni sud je utvrdio da je tužilac uputio sporni račun sa sp ecifikacijom tuženom običnom poštanskom pošiljkom, da tuženi nije primio ovaj račun i specifikaciju, te da mu je dostava izvršena u toku postupka pred prvostepenim sudom uz poziv za ročište na kom je tužilac povukao tužbu za iznos glavnog duga zbog ispunjenja zahtjeva u tom dijelu.

Tužilac neosnovano prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Dokaz o upućivanju računa običnom poštanskom pošiljkom nije dokaz o dostavljanju računa. Takođe je neosnovan prigovor tužioca da je tuženi znao obim obaveza bez računa i specifikacije. Prema podacima u spisu obaveza tuženog utvrđuje se na osnvou obračuna o izvršenim uslugama, a ne u fiksnom mjesečnom iznosu, pa je za njegovo saznanje o obimu obaveze neophodno dostavljanje računa i specifikacije na osnovu koje je račun ispostavljen. U smislu člana 2. stav 3. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava, povjerilac je dužan da najkasnije u roku od 8 dana od dana izvršene usluge dostavi dužniku račun za izvršenu uslugu. Prema stavu 5. ovog člana, po danom dostave računa podrazumijeva se dan neposrednog uručenja računa dužniku, odnosno dan predaje pošti. Izvršenje ove zakonske obaveze podrazumijeva predaju računa preporučenom poštanskom pošiljkom, a ne običnom pošiljkom o kojoj samo pvoje rilac vodi internu evidenciju. Zbog toga je tužilac bio u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Pošto je sporan zahtjev iz ugovornog odnosa među kornisicma društvenih sredstava, a ugovorom nije drukčije određeno, rok za ispunjenje obaveze plaćanja je određen članom 7. Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava i iznosi 15 dana od nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa. Međutim, ako dužnik nije znao za obavezu i njenu visinu, onda je povjerilac u docnji sv e dok ne dostavi dužniku uobičajen, odnosno propisan obračun cijene izvršenih usluga. Tužilac je izvršio obračun naknade u smislu člana 9. Zakona o povlasticama u unutrašnjem putničkom saobraćaju za djecu i omladinu. U smislu člana 15. Pravilnika o načinu korištenja povlastica, obračunu i plaćanju naknade saobraćajnim organizacijam za iskorištene povlastice u unutrašnjem putničkom saobraćaju za djecu i omladinu (“Službeni list SRBiH”, broj 25/82), tužilac je pored računa, bio dućan dostaviti specifikaciju potvrda. Račun sa specifikacijom tuženom je dostavljen tek uz poziv za ročište, pa je tek tog dana prestala docnja tužioca kao povjerioca.

Kako je tražbina tuženog dospjela u momentu vraćanja robe i prećutnog raskida ugovora (član 132. stav 2. ZOO) i kao je nesporno da je 1985. godine dospjela i tužena tražbina tužioca, a u momentu sticanja uslova za prijeboj nije bilo zastarjelo nijedno potraživanje, bili su ispunjeni uslovi za prijeboj tražbina stranaka predviđeni u odredbama člana 336. 337. i 339. stav 1. ZOO, pa je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je usvoje prigovor prijeboja do visine utužene tražbine. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 290/88 od 26. juna 1989. godine) 70.

Članovi 360. stav 3, 369. i 372. Zakona o obligacionim odnosima

Dužnik - tuženi ne može uspješno isticati u parnci prigovor zastare potraživanja zateznih kamata zbog toga što je bilo zastarjelo glavno potraživanje, ako je propustio da istakne prigovor zastarjelosti glavnog potraživanja.

Iz obrazloženja:

Prigovor protiv platnog naloga tuženi je osporio tražbinu tužioca samo na ime zateznih kamata na glavni dug, pa u tku postupka ističe i prigovor zastarjelosti tog potraživanja.

Ovaj prigovor prvostepeni sud je usvojio za kamate koje su nastale u periodu tri godine prije podnošenja tužbe, a odbio u preostalom dijelu jer da su nastajale svakog da na od dospjelosti glavnog duga (6.12.1981. godine) do njegove isplate (12.12.1985. godine), pa da nije nastupila zastarjelosti potraživanja za kamate nastale za period od tri godine unazad od podnošenja tužbe, pošto kamate, kao sporedno potraživanje, zastarijevaju u roku od tri godine, po odredbi člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Neosnovani su žalbeni navodi tuženog da ej pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen prigovor zastarjelosti potraživanja za kamate koje su nastale u periodu od tri godine unazad od podnošenja tužbe.

Tačno je da je u vrijeme podnošenja tužbe bilo zastarjelo glavno potraživanje i da su sa tim potraživanjem bila zastarjela i sporedna potraživanja po odredbi člana 369. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, da bi se primijenila ta zakonska odredba na sporedno potraživanje bilo je potrebno staviti prigovor zastarjelosti glavnog potraživanja uz koje je vezano sporedno potraživanje, jer se po odredbi člana 360. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima sud ne može obazirati na zastarjelosti postraživanja ako se dužnik nije na nju pozvao.

Kako se u konkretnom slučaju tuženi nije pozvao na zastarjelost glavnog potraživanja za koji je postao pravosnažan platni nalog i dug plaćen u toku postupka, kamate su postale samostalno potraživanje i zastarjelost tog potraživanje ne može se cijeniti po odredbi člana 369. ZOO, već po odredbi člana 372. tog zakona, kao potraživanje koje se odvojilo od glavnog potraživanja i samostalno egzistira, sada kao jedino potraživanje.

Dospjelost tražbine kamata ne može početi teći prije njihovog nastanka, već samo od tog momenta, zbog čega ni zastarjelost takog potraživanja kao samostalnog ne može nastupiti prije isteka zastarnog roka za takva potraživanja, pa kamate nastale tri godine u nazad, od plaćanja, odnosno utuživanja glavng duga nisu zastarjele.

Nižestepeni sudovi su ocijenili da je neosnovan zahtjev tužioca za naknadu materijalne štete zbog gubitka zarade u obliku novčane rente počev od 1.3.1984. godine, jer su usvojili prigovor zastarjelosti potraživanja. Ovakav pravni stav nižestepeni sudovi su izrazili jer od pretrpljene povrede tužilac nije putem suda tražio naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade (izuzev u vrijeme privremene spriječenosti za rad).

Izraženi pravni stav nižestepenih sudova zasnovan je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

Prema odredbama člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ni objektivni rok zastarjelosti potraživanja materijalne štete ne može početi teći dok šteta nije nastala. Kako se anstanak štete ne mora poklapati sa štetnim dogašajem, to je radi pravilne primjene navedenog zakonskog propisa neophodno utvrditi u kom momentu su se manifestovale štetne posljedice, odnosno od kada tužilac gubi zaradu zbog posljedica štetnog događaja. Od toga momenta bi tekao rok zastarjelosti potraživanja. Ako se radi o šteti koja kontinuirano traje, a sukcesivno nastaje, rok zastarjelosti bi počeo teći od kada je šteta nastala, odnosno subjektivni rok od kada je tužilac za nju saznao, pa bi nakon njihovog proteka zastarjevalo potraživanje i za štetu koja će se manifestovati u budućnosti.

Međutim, tuženi je u postupku opravdano isticao da je po odredbi člana 130. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni list SRBiH”, broj 37/72) koja je bila na snazi do 29.3. 1979. godine, kada je došlo do izmjena i dopuna ovog zakona (“Službeni list SRBiH”, broj 8/79), zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja mogla tražiti naknadu i buduće štete u kapitaliziranom iznosu, pa da je nastupila zastarjelost potraživanja naknade i za svu buduću štetu kada je protekao subjektivni rok zastarjelosti od tri godine od posljednje izvršene isplate. Ako je u periodu od momenta prouzrokovanja štete (prve isplate invalidske penzije i dodatka) pa do 29.3. 1979. godine, protekao trogodišnji zastarni rok za naknadu isplaćene penzije i dodatka, sa doprinosima, nastupila je i zastara potraživanja cjelokupne naknade štete, pa i one koja je nastala iza 29.3. 1979. godine. Okolnost da je eventualno tuženi obavezan na plaćanje naknade štete za pojedine kasnije periode zato što nije isticao prigovor zastare potraživanja, ne može uticati na pravo tuženog da u ovoj parnici uspješno istakne prigovor zastare potraživanja.

Ne radi se, naime, o istom zahtjevu (potraživanju), pa ispunjavanje tih za starjelih zahtjeva nema karakter odricanja od zastarjelosti sada nastalog potraživanja (članovi 365. i 367. Zakona o obligacionim odnosima), niti je podnošenjem ranijih tužbi prekinuta zastarjelost sadašnjeg potraživanja (član 388. ZOO). Vrhovni sud BiH, P ž. 496/88. od 31. avgusta 1989. godine).

73.

Član 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Tuženi je punovažno priznao zastarjelo potraživanje kada je na glavnoj raspravi izjavio da ne osporava osnov potraživanja.

Iz obrazloženja:

Drugostepeni sud nije imao u vidu da je tuženi u prvostepenom postupku priznao svoju obavezu da tužiocima naknadi štetu. Punomoćnik tuženog je na ročištu za glavnu raspravu dana 22. marta 1985. godine izričito izjavio da tuženi ne osporava osnovanost potraživanja tužilaca, a to je ponovio i na ročištu za glavnu raspravu od 23. aprila 1985. godine. Ovakvu izjavu punomoćnika tuženog, uz potpisivanje zapisnika o glavnoj raspravi, treba smatrati pismenim priznanjem zastarjele obaveze (koje se upodobljuje sa odricanjem od zastare) u smislu člana 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Zahtjevom od 30.10 1984. godine tuženi izražava volju da plati dug, ali zbog teške finansijske situacije traži produženje roka plaćanja dospjelih anuiteta, za koje je u sporu istakao prigovor zastare. Na ovaj način tuženi je posredno priznao potraživanje koje je određeno po osnovu i visini.Stoga je ovom radnjom zastarijevanje, u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, prekinuto, pa u smislu člana 392. stav 1. istog zakona, zastarijevanje počinje teći iznova.

Nižestepeni sudovi su obavezali tuženog da ispuni svoju obavezu u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.

Pravilan je pravni stav nižestepenih sudova da tužilac ne može tražiti da mu tuženi vrati zajam u stranoj valuti, ili u domaćem novcu po kursu koji je važio na dan presuđenja.

Odredbom člana 82. stav 1. Zakona o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom (prečišćeni tekst - “Službeni list SFRJ”, broj 17/84) koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora bilo je zabranjeno plaćanje i naplaćivanje u devizama, ili zlatu, između domaćih lica i između stranih lica, na teritoriji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a odredbom člana 10. stav 1. Zakona o novčanom sistemu (“Službeni list SFRJ”, br. 49/76 i 61/82) regulisano je da se sve obaveze i prava i svi poslovi koji glase na novac, a zaključeni su u Jugoslaviji između organizacija udruženog rada, drugih domaći h pravnih lica i građana, kao i građana sa stranim licem, izražavaju u dinarima i izvršavaju u sredstvima plaćanja koja glase na dinar.

Iz navedenih propisa koji su prinudnog karaktera, jasno proizilazi da je ugovor o zajmu u suprotnosti sa tim propisima u pogledu klauzule kojom su se stranke sporazumile da dužnik vraća dug u stranoj valuti.

Kako novčana obaveza iz ugovora zaključenog među strankama, protivno posebnom saveznom zakonu, glasi na plaćanje u stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati prema odredbi člana 395. Zakona o obligacionim odnosima, samo u domaćem novcu i to prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je obaveza nastala zaključenjem ugovora dana 30. jula 1985. godine, što među strankama nije sporno, pa su pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog da tuženom isplati dinarski iznos prema kursu koji je važio u to vrijeme.

Prema odredbi člana 562. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zajmoprimac je dužan vratiti zajam u ugovorenom roku. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je obaveza vraćanja zajma među strankama ugovorena u roku od mjesec dana od zaključenja ugovora.

Odredbom člana 324. stav 1. istog zakona predviđeno je da dužnim dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.U konkretnom slučaju rok za ispunjenje je bio mjesec dana od zaključenja ugovora, pa je tuženi došao u docnju od 1. septembra 1985. godine.

Tužitelju na potraživanje u domaćoj valuti pripada pravo na zatezne kamate po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana (član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) i to od 1. septembra 1985. godine, kao dana kada je tuženi došao u docnju.

tako da se od samog nastanka obaveze plaćanja, ima smatrati da je predmet obaveze dinarska protuvrijednost ugovorenog iznosa strane valute, koja se prema članu 395. Zakona o obligacionim odnosima, izračunava prema kursu važećem u vrijeme zaključenja ugovora.

Nije osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud pogriješno primijenio materijalno pravo kada je preinačenjem prvostepene presude snizio stopu ugovorene kamate od 20% na 7,5%, za period od zaključenja ugovora do nastanka obaveze tuženog da vrati zajam, odnosno od 4. marta do 4. juna 1985. godine, jer je odredbom člana 399. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, na koju se opravdano poziva taj sud, predviđeno da stopa ugovorene kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatna stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a ona je u navedenom periodu iznosila 7,5%.

U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje izraditi i isporučiti određene predmete (a to je i ugovor zaključen između parničnih stranaka) dopušteno je ugovoriti da će cijena zavisiti od cijene materijala i od rada, te drugih elemenata koji utiču na visinu troškova proizvodnje u određeno vrijeme na određenom tržištu --klizna skala (član 397. Zakona o obligacionim odnosima).

Ove odredbe se primjenjuju samo za period do kada je izvođač bio obavezan da završi radove. U ovom slučaju klizna skala se primjenjuje do 31. decembra 1980. godine (do kada je tužilac bio dužan završiti radove) u odnosu na cijenu iz ugovora od 14. novembra 1980. godine, a ne i nakon 31. decembra 1980. godine od kada je tužilac p ao u docnju sa ispunjenjem svoje obaveze.

Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev i tuženog obavezao da vrati tužiocu ambalažu, a usvojio je i alternativni zahtjev za plaćanje protuvrijednosti ambalaže utvrđene na dan donošenja prvostepene presude, sa kamatama od tog dana u smislu člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Prvostepeni sud je u skladu sa odredbama o alternativnim obavezama, u smislu člana 403. Zakona o obligacionim odnosima, pracilno cijenio adekvatnost obaveze tuženog. Dospjeloj obavezi na vraćanje ambalaže adekvatna je obaveza na isplatu njene novčane vrijednosti u času donošenja prvostepene presude. Pošto je obaveza na vraćanje ambalaže dospjela, njena alternativa u novčanoj vrijednosti se takođe smatra dospjelom. Stoga je prvostepeni sud na novćanu vrijednost ambalaže pravolno dosudio kamate od dana donošenja prvostepene presude, a pošto se radi o potraživanju iz ugovora u privredi, tužilac može tražiti kamate po kamatnim stopama u smislu člana 277. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Da se tužilac ograničio samo na zahtjev za vraćanje ambalaže u naturalnom vidu, imao bi pravo da zahtijeva njenu novčanu protuvrijednost u momentu prinudnog izvršenja obaveze tuženog, ako se kod ovog ambalaža ne bi pronašla (članovi 214. i 216. Zakona o izvršnom postupku), dakle, i po višim cijenama od onih na osnovu kojih je utvrđena alternativna novčana obaveza u ovoj parnici, pa je opravdano uz alternativnu novčanu obavezu dosuditi i zatezne kamate od dana presuđenja. Korištenjem svog prava izbora između dosuđenih alternativnih obaveza tuženi neće doći u situaciju da plaća i veću cijenu za nevraćenu ambalažu, pa ako se opredijeli za alternativnu novčanu obavezu, opracdano je da na novčane iznose plati bar zateznu kamatu (koja je u pretežnom dijelu revalorizacionog karaktera) počev od dana utvrđivanja visine novčane obaveze, odnosno od dana presuđenja.

Imajući u vidu prednja činjenična utvrđenja nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvajanjem protutužbenog zahtjeva tuženog utvrdili da mu pripada pravo stvarne služnosti kolskog i pješačkog puta preko k.č. br. 818/3 u korist njegove k.č. br. 818/4 k. o.

Na osnovu pravnog posla stvarna služnost se (i prema pravnim pravilima iz paragrafa 480 - 481 Austrijskog građanskog zakonika, kao i prema odredbi člana 52. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) stiče upisom u javnu knjigu.

U konkretnom slučaju raniji vlasnici predmetnih nekretnina zaključili su 1977. godine usmeni ugovor o zasnivanju prava služnosti i taj sporazum je realizovan vršenjem služnosti od lica u čiju korist je ugovorena.Međutim, izostao je upis u javnu knjigu kao zakonit način sticanja prava služnosti na osnovu pravnog posla, pa ni raniji vlasnik kao ni tuženi, od koga je ugovorom o prodaji (provedenim u zemljišnoj knjizi) stekao pravo svojine na parceli broj 818/4, nije stekao pravo služnosti kolskog i pješačkog puta preko parcele broj 818/3.

Usmeni ugovor koji je izvršavan u periodu od 1977. do 1980. godine (kada su S.Z. i S.T. prodali označene nekretnine tužiocu odnosno tuženom) proizvodi pravno djejstvo (član 46. Zakona o prometu nepokretnosti), pa neosnovano u reviziji tužilac pobija zaključak nižestepenih sudova da je ugovor zaključen između ranijih vlasnika nepunovažan zbog nedostatka pismene forme.

Obzirom na postojanje kao pravnog osnova za sticanje prava služnosti, kao i utvrđenja nižestepenih sudova da je tužioca, kao kupca parcele broj 818/3 usmeno upozorio prodavac tih nekretnina, da vlasnik susjedne parcele broj 818/4 ima osnov za sticanje služnosti kolskog i pješačkog puta preko one parcele koju tužilac stiče i da je i on (tužilac) dužan trpiti takvo opterećenje nekretnina, te da se određeno vrijeme tužilac nije protivio korištenju ove služnosti, ovaj sud nalazi da tuženi ima pravo da u ovoj pravnoj stvari zahtijeva utvrđenje postojanja pravnog osnova za sticanje prava služnosti i da tužilac kao vlasnik parcele broj 818/3 trpi da se u zemljišnoj knjizi upiše pravo služnosti pješačkog i kolskog puta (član 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema odredbi člana 446. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89), dug se preuzima ugovorom između dužnika i trećeg lica (preuzimaoca), na koji je pri stao povjerilac.O sklopljenom ugovoru može povjerioca obavijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga. To u konkretnom slučaju znači da za preuzimanje duga nije bio potreban i ugovor između tuženog i tužioca i da tužilac svoj pristanak na preuzimanje duga nije morao saopštiti i tuženom.

Promjenom dužnika dug prelazi sa “Hekom” kao starog dužnika na tuženog kao novog dužnika i to sa istom sadržinom kakvu je imao i kod starog dužnika. Tuženi duguje tužiocu ono što mu je dugovao i “Hekom” jer se prvobitno potraživanje nije ugasilo.I tužilac ima isti položaj kao što ga je imao i prije promjene dužnika, pa pristanak tužioca kao povjerioca je bitan, ne za tuženog već za samog tužioca, jer mu nije svejed no ko mu je dužnik.

Ugovorom o preuzimanju duga tuženi je kao novi dužnik stupio na mjesto starog dužnika (Hekoma) koji se oslobodio svoje obaveze, pa nisu osnovani navodi žalbe da obaveza tuženog o preuzimanju duga prema “Hekom” ne znači i obavezu prema tužiocu.

Tako i u konkretnom slučaju, nakon što je tuženi kao davalac izdržavanja na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, postao vlasnik nekretnina koje su tim ugovorom prodate, nije bilo smetnje za prenos prava svojine na osnovu ranije zaključenog ugovora o prodaji.

Ovo zbog toga što ugovor o doživotnom izdržavanju (član 120. Zakona o nasljeđivanju) nije ugovor o nasljeđivanju, već teretni ugovor, pa ugovor o otuđenju stvari kojoj se nada davalac izdržavanja po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju ne pogađa sankcija ništavosti (član 107. ZN).

Dopisom od 10. januara 1987. godine, tuženi je tužiocu jasno stavio do znanja da kvalitet isporučenog uglja nije na ugovoreni način blagovremeno reklamiran, pa je rukovodilac komercijalnog sektora tuženog zbog dobrih poslovnih odnosa koji postoje među strankama uputio tužioca na koji način da postupi i utvrdi stvarnu količinu kamena u isporučenom uglju (vaganjem), nakon čega bi tuženi dao tužiocu popust u cijeni, po sporazumu koji bi zaključili zastupnici stranaka, jer se radilo o priznanju tražbine po neblagovremenoj reklamaciji kvaliteta. Tužilac pri utvrđivanju kamena u isporučenom uglju nije postupio na način na koji je to tuženi tražio, pa se ne može pozivati na ovaj dopis, kao na osnovu obaveze tuženog.

Polazeći od navedenih činjenica, ovaj sud takođe ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan. U času predaje traktora tužiocu, odnosno času prelaska rizika na tužioca, kupljeni traktor nije imao potrebna svojstva za redovnu upotrebu (član 479. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima). Za takve nedostatke prodavac je znao odnos oni mu nicu mogli ostati nepoznati (kasnije je sam pokušavao popravljati traktor) ali je i pored toga izjavio da traktor može normalno raditi, pa on za materijalne nedostatke stvari odgovara i u smislu odredbe stava 3. člana 480. Zakona o obligacionim odnosima. Kako tuženi nije uspio otkloniti navedene nedostake tužilac je imao pravo, u smislu odredbe člana 488. navedenog zakona, da raskine ugovor, što je i učinio vraćanjem traktora. Tužilac je traktor vratio u stanju u kakvom ga je kupio, a takva raskid ugovora u smislu odredbe lana 497. stav 1. pomenutog zakona, proizvodi ista dejstva kao i raskid ugovora zbog neispunjenja. Ta pravna dejstva su, u smislu člana 132. istog zakona, vraćanje onoga što je primljeno, a tužiocu kome se vraća novac, pripada i pravo na zateznu kamatu od momenta kada je tuženi isplatu primio. (vrhovni sud BiH, broj Rev. 29/89 od 14. septembra 1989. godine)

88.

Članovi 262. 266. i 501. Zakona o obligacionim odnosima

Proizvođač stvari za koju je dao garanciju ne odgovara po osnovu garancije, ako je do kvara na stvari došlo usljed pogrešne montaže, ali odgovar aza štetu zbog neurednog ispunjenja ugovora, ako je on sam vršio montažu, ne pridržavajući se vlastitog uputstva.

Iz obrazloženja:

Kupac je u prvostepenom postupku i žalbi ista kao da je proizvođač pumpe ovu i montirao, a da je kvar na pumpi pokriven garancijom i nastao u garantnom roku. Prvostepeni sud ocjenjuje da nije značajno koje izvodio radove na kopanju bunara i postavljanju pumpe, a “da je to i bio proizvođač, nije morao vršiti besplatnu opravku pumpe koja se pokvarila zbog pogrešne montaže”.

U postupku pred prvostepenim sudom trebalo je pouzdano utvrditi koje okolnosti isključuju odgovornost proizvođača određenu članom 501. ZOO.

Garant može odgovarati samo za nefunkcio nisanje stvar koje su posljedica nedostatka (mane) nastale u sferi njegove djelatnosti, a ne van njegove sfere, odnosno stvari, tako da između mane stvari i njenog nefunkcionisanja nema uzročne veze. Ako je kvar na pumpi nastao zbog pogrešne montaže pumpe (suprotno Uputstvu tužioca za ugradnju i korišćenje bunarskih pumpi tipa “BP”), a ta okolnost je izazvala kvar na pumpi, to je razlog isključenja odgovornosti garanta (tužioca) po osnovu garancije za ispravno funkcionisanje stvari, ali ne i za štetu ako je tužilac izvršio montažu pumpe suprotno Uputstvu (tj. ako nije prije ugradnje pumpe prekontrolisao odgovarajućim šablonom, da li je bunar vertikalan i odgovarajućeg prečnika u odnosu na pumpu, kao i ustanovio njegovu dubinu). Okolnost što je Uputstvo prvenstveno namijenjeno trećim licima koja vrše montažu pumpi ne znači da njime nije vezan tužilac (koji je propisao Uputstvo) kada i sam vrši montažu pumpi.

U garantnom roku nastupilo je oštećenje motora. Tužilac je zahtijevao od tuženog opravku ili zamjenu motora (član 502. Zakona o obligacionim odnosima). Saslušanjem vještaka prvostepeni sud utvrđuje da je do ošećenja motora došlo isključivo zbog usisavanja čestica u motor koje su prouzrokovale trošenje stublina klipova i klipnih prstenova.

Prvostepeni sud smatra da je oštečenje motora prouzrokovao isljučivo prvotuženi, propuštajući da ispuni svoju obavezu iz tehničkih uputstva - da na svakih 10.000 km mijenja prečištač, dok da propuštanje tužioca da čisti prečistač za vazduh, nastanku štete nije doprinijelo, odnosno zanemarljivo je.

U prvostepenom postupku i žalbi prvotuženi ističe da je nesipravnom funkcionisanju motora doprinio i tužilac, pošto nije čistio prečistač za vazduh. Tehničkim uputstvom je određeno da je potrebno na svakih 5.000 km zamijeniti ulje u motoru i očistiti prečistač za zrak (čišćenje vršiti i kada se na pokaziv aču zaprljanosti pojavi crvena boja).

U skladu sa uputstvom bio je dužan da se ponaša i kornisnik motora, odnosno vozila u koga je motor ugrađen. naime, samo je on u mogućnosti da kontroliše pokazivač zaprljanosti i broj pređenih kilometara. Stoga je relevantna činjenica i da li se tužilac ponašao u skladu sa tehničkim uputstvom ili je svojim činjenjem ili nečinjenjem doprinio nesipravnom funkcionisanju stvari.

U nalazu i mišljenju vještak se nije izjasnio o ovim činjenicama a prvostepeni sud ih nije utvrđivao ni drugim dokazima, a one bi mogle biti od uticaja na eventualno umanjenje obaveze prvotuženog. Samo ako se te okolnosti ne mogu utvrditi sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po slobodnoj ocjeni (član 223. Zakona o parničnom postupku).

Ovaj sud prihvata pravni stav prvostepenog suda da je navedeni ugovor koji je bio zaključen na određeno vrijeme nakon isteka roka za koji je bio zaključen, produžen na neodređeno vrijeme u smislu odredbe stava 1. člana 596. Zakona o obligacionim odnosima.

Međutim, preuranjen je zaključak prvostepenog suda da tužiocu, sve dok tuženi nije napustio zakupljeni prostor, pripada pravo na zakupninu koja je bila određena navedenim ugovorom. U pismenima tužioca koje je upućivao tuženom (dana 22. 7.1986. godine i dana 25.12.1986. godine) pominje se otkaz ugovora o zakupu. kako se u konkretnom slučaju ne radi o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koje pravne odnose reguliše Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (“Službeni list SRBiH”, broj 33/77), otak ugovora se ne daje preko suda. Takav ugovor se otkazuje na način koji je određen članom 597. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga je u toku prvostepenog postupka trebalo ocijeniti da li dopisi tužioca imaju značaj otakaza ugovora o zakupu. Ova činjenica je odlučna za donošenje zakonite i pravilne odluke, jer od nastupanja posljedica otkaza, tužiocu pripada pravo na naknadu u visini koja se utvrđuje u smislu odredbi člana 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima, pošto je od nastupanja tih posljedica tuženi koristio prostor kojim tužilac upravlja, bez pravno osnova.

Tuženi se obavezao ugraditi i transportnu deku.

Saslušanjem svjedoka kome je tuženi povjerio izvršenje posla, utvrđeno je da transportnu deku ovaj svjedok nije ugradio, a da je tužilac platio naknadu za radove kao da je ugrađena i transportna deka. Tuženi kao izvođač, za koga su po njegovom nalogu radili saradnici, odgovara za posao kao da ga je sam izvršio (član 611. ZOO). Naručilac ima obavezu (na osnovu stava 1. člana 614. ZOO) da pregleda izvršeno djelo čim je to redovnom toku stvari moguće i da o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijesti izvođača. Međutim, izvođač se ne može pozvati na ovu odredbu kada se nedostatak odnosi na činjenice koje su mu bile pozante il i mu nisu mogle ostati nepozante, a nije ih saopštio naručiocu (član 617. ZOO) (saznanje izvođača se ocjenjuje po znanju njegovog saradnika o postojanju nedostatka).

Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je tužilac odbio prijem isporuke kada je tražio da mu se sta nica isporuči u Zagreb umjesto u Sarajevo. Ovaj zahtjev samo uzrokuje veće troškove ispunjenja. U smislu člana 298. Zakona o obligacionim odnosima, dužnik ne snosi troškove ispunjenja koje je prouzrokovao povjerilac. Dužnik je, istina, obavezan, u smislu člana 319. ZOO, da ispuni obavezu u mjestu određenom ugovorom, ali mora postupiti po nalogu povjerioca o ispunjenju u drugom mjestu ako nema poseban razlog da odbije izmjenu ugovora o mjestu ispunjenja. (vrhovni sud BiH, broj Pž. 562/88 od 16. oktobra 1989. godine)

93.

Član 623. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima

Ako naknada za izvršeni posao nije ugovorm o djelu određena, sud je utvrđuje prema vrijednosti rada, normalno potrebnom vremenu za takav posao i uobičajenoj naknadi za tu vrstu rada uzimajući u obzir kumulativno sva tri elementa.

IZ obrazloženja:

Parnične stranke su zaključile ugovor o djelu kojim se tužilac (izvođač radova) obavezao tuženom da će izvršiti termičku ubradu zuba kosilice. Ovaj posao tužilac je obavio, pa kako prilikom zaključenja ugovora o djelu nije bila određena naknada za taj posao, tužilac zahtijeva isplatu iznosa od 886.520 dinara.

Prvostepeni sud ocjenjuje da je naknada koju zahtijeva tužilac realna i da odgovara uloženom radu i normalno potrebnom vremenu za takav posao, s obzirom da je tužilac zube kosilice morao kaliti ručno, uz stalno prisustvo i angažovanje tehnologa i eksperimentalnog majstora, a posao je obavio kvalitetno i hitno. Tuženi je međutim, istakao da je termičku obradu zuba kosilice vršio i drugi OOUR po cijeni od 108,10 dinara po zubu, dok tužilac za termičku odbradu jednog zuba zahtijeva iznos od 813,30 dinara.

Prema odredbama stava 2. člana 623. Zakona o obligacionim odnosima - ZOO (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78, 39/85 i 46/85), ako naknada za izvršeni posao po ugovoru o djelu nije određena, utvrdiće je sud prema vrijednosti rada, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao, kao i prema uobičajenoj naknadi za takav posao, kao i prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu rada. Sud je dužan da u obzir uzme kumulativno sva tri elementa, a prvostepeni sud nije cijenio okolnost da li je naknada koju tužilac zahtijeva za izvršeni posao uobičajena za tu vrstu posla kada bi se tvrdnja tužioca o vrijednosti rada i potrebnom vremenu za takav posao prihvatile kao istinite.

Ako uoči nedostatke u tehničkoj dokumentaciji ili smatra da tu dokumentaciju treba mijenjati radi njenog poboljšanja ili iz drugih razloga, izvođač je dužan da o tome blagovremeno obavijestio naručioca koji ima pravo da mijenja tehničku dokumentaciju na osnovu koje je izveo radove (Posebna uzansa o građenju broj 14. stav 2. i broj 15. stav 1.) ada je projekat izgradio ili obezbijedio izvođač.

Okolnost da ugovor o građenju sadrži posebnu odredbu “ključ u ruke” član 640. Zakona o obligacionim odnosima i Posebna uzansa o građenju broj 34) ne isključuje primjenu ostalih pravila materijalnog prava. Tako ukoliko je izmijenjena tehnička dokumentacija mijenjaju se na odgovarajući način ugovorena cijena, rok za izvođenje radova i drugi dijelovi ugovora na koje utiču izmjene tehničke dokumentacije (Posebna uzansa o građenju broj 15. stav 2). I cijena iz ugovora o građenju sa odredbom “ključ u ruke” se mijenja na navedeni način. Naime, ugovorena cijena iz tog ugovora obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, aisključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cijenu (stav 2. člana 640. Zakona o obligacionim odnosima). Nepredviđeni radovi su oni koji ugovorom nisu predviđeni, a moraju se izvesti; manjkovi radova su negativna odstupanja izvedenih radova u odnosu na ugovorene količine radova, a viškovi radova su kkoličine izvedenih radova koje prelaze ugovorene količine radova (Posebna uzansa o građenju broj 9, tač. 5,6. i 7). Prema dokazima u spisima predmeta ne proizilazi da su radovi na fasadi nepredviđeni radovi.

Prvostepeni sud je bio dužan utvrditi kakav tip fasade je bio predviđen ugovorom parničnih stranaka i tehničkom dokumentacijom koja je njegov sastavni dio i da li je od ugovorenih radova tužilac kao izvođač odstupio, te da li za to ima pismenu saglasnost naručioca (stav 1. člana 633. Zakona o obligacionim odnosima).

TT linije su u zavisnosti od osovine puta, a radovi se moraju izvesti. Ovi radovi su po svojoj prirodi radovi koji se moraju hitno izvesti radi obezbjeđivanja funkcije TT mreže i sprečavanja nastanka štete.

Članom 634. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima navedeni su samo primjeri nepredviđenih pojava i događaja koji dovode do izvođenja naknadnih radova, pa se nepredviđenim pojavama i događajima smatraju sve one pojave i događaji koji imaju isti značaj za izvođenje radova. Nužnost izvođenja predmetnih radova proizilazi iz nužnosti postavljanja TT linije na ovoj relaciji.

U smislu odredbe stava 4. navedenog člana izvođač ima pravo na pracičnu naknadu za nepredviđene radove koji su morali biti obavljeni.

Prema odredbama člana 34. Zakona o ugovorima o prevozu u drumskom saobraćaju (“Službeni list SFRJ”, broj 2/74), prevozilac se obavezuje da stvar preveze u mjesto opredjelenja i da u tom mjestu preda primaocu ili drugom ovlaštenom licu koje primalac odredi, a pošiljalac se obavezuje da prevoziocu isplati ugovorenu prevozninu. Ta odredba upućuje na zaključak da je prevozilac, sve dok ne pruži dokaze da je, kada je kao platilac označeno treće lice koje tvrdi da nije njegova obaveza plaćanja prevoznine, ovlašten tražiti plaćanje prevoznine samo od pošiljaoca. Samo naznačavanje u tovarnom listu tuženog, trećeg lica, kao platioca prevoznine, nije i dokaz da je tuženi dužan i platiti prevozninu, niti na njegovoj strani stvara takvu obavezu.

Kako se tuženi zaključenjem ugovora o prevozu tužiočevih stvari obavezao da će ih prevesti na određeno mjesto (čl. 648. i 653. Zakona o obligacionim odnosima), to su prilikom ocjene njegovog ponašanja u ispunjenju ugovorne obaveze, nižestepeni sudovi s razlogom pošli od toga da je tuženi, u izvršavanju obaveza iz njegove profesionalne djelatnosti, bio dužan da postupa s povećanom pažnjom prema pravilima strume (pažnja dobrog stručnjaka propisana odredbom člana 18. stav 3. citiranog zakona), pa je postupajući na način koji je doveo do saobraćajne nezgode odgovoran za štetu, koju je u toj nezgodi tužilac pretrpio (član 671. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Stoga sve i da je tačan navod tuženog da se prilikom štetnog događaja sa njim u kamionu nalazio tužiočev rođak, koji mu je “pokazivao put i navodio ga na adresu tužioca”, ne postoji osnov za isključenje odgovornosti, pa ni za podijeljenu odgovornost.

Tužilac neosnovano prigovara da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U smislu člana 84. navedenog zakona prevozilac odgovara za štetu nastalu zbog gubitka ili oštećenja stvari koje primi na prevoz. Članom 89. istog zakona u tekstu koji je bio na snazi 1984. godine, iznos naknade limitiran je na 290 dinara po kilogramu bruto težine. Prema odredbi člana 91. ovog zakona, prevozilac se ne može pozivati na granicu odgovornosti određenu članom 89. ako se dokaže da je šteta nastala iz radnje ili propusta prevozioca ili lica koje je po njegovom nalogu ili za njegov račun radilo u izvršenju prevoza i da su te radnje ili propusti učinjeni namjerno ili iz krajnje nepažnje. Odredbe ovog člana podrazumjevaju pravo pošiljaoca da dokazuje radnje ili propuste prevozioca ili lica za koje on odgovara, učinjene namjerno ili iz krajnje nepažnje i ovlaštenje suda da u smislu člana 7. stav 3. Zakona o parničnom postupku, izvede i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje. U smislu člana 85. navedenog zakona, prevozilac se može osloboditi odgovornosti predviđene čl. 84. i 89. ovog zakona ako dokaže da je u izvršenju prevoza preduzeo sve potrebne mjere da se šteta izbjegne ili ako dokaže da nije bilo moguće ove mjere preduzeti. U tom slučaju prevozilac dokazuje ove okolnosti. Ukoliko ovo ne dokaže prevozilac odgovara samo za štetu u navedenim granicama, a ne i za ukupan iznos štete. Zbog toga je neosnovan prigovor tužioca da je drugotuženi, u granicama dosuđene naknade štete, u smislu čl. 84. i 89. navedenog zakona, dužan dokazivati koje je mjere preduzeo da do štete ne dođe.

Osnov za obavezivanje tuženog nije u odredbama člana 777. ZOO, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud. Ovaj član ima u vidu slučajeve kada se komitentove stvari prevoze, te se komisionar u svoje ime, ali za račun komitenta javlja prema prevoziocu kao primalac stvari. Pri tome nije relevantno da li je komisionaru stvari poslao komitent ili neko treće lice, bez obzira na užu stilizacij u odredaba člana 777. stava 1. ZOO, koje je potrebno u tom smislu šire tumačiti. Preuzimajući neposredno robu od prevozioca, za komisionara nastaju obaveze da utvrdi njeno stanje i bez odlaganja obavijesti komitenta o danu prispijeća robe, kao i o vidljivi m oštećenjima i manjku, inače odgovara za štetu koja bi zbog propuštanja nastala za komitenta.

U ovom slučaju tuženi (komisionar) nije bio primalac stvari od prevozioca, jer roba nije dostavljena ni komisionaru ni komitentu, te je isključena mogućnost primjene odredaba člana 777. stav 1. ZOO na do sada utvrđeno činjenično stanje u prvostepenoj presudi.

Pravilo da komisionar odgovara po principu pretpostavljene krivice samo za svoje radnje i propuste prilikom izvršavanja svojih ugovornih obaveza o komisionu (a to se odnosi i na stručan izbor i date instrukcije trećim licima sa kojima je komisionar zaključio ugovor o prodaji u svoje ime, a za račun komitenta) stranke mogu izmijeniti svojim sporazumom - ugovaranjem delkredere komisiona (što u ovom slučaju nije utvrđivao prvostepeni sud) - član 781. ZOO.

Samo u slučaju da je ugovoren delkredere komision, komisionar odgovara za ispunjenje obaveze svog saugovarača pošto ovim vidom komisiona komisionar posebno jemči da će njegov saugovarač svoje obaveze ispuniti, u kom slučaju odgovara solidarno sa njim.

Tužena je dakle, preuzela obavezu plaćanja, ali uz navedene uslove, što znači da je u pitanju specifičan ugovor o jemstvu, kojim se tužena obavezuje da će povjeriocu (tužiocu) ispuniti punovažnu i dospjelu uslovnu i buduću određenu obavezu korisnika kredita - budućeg dužnika (član 997. i član 1001. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85).

Kreditno pismo koje je izdala tužena nije korišteno u svrhu za koju je izdato, odnosno “za kupnju građevinskog materijala”. Ono je po korisniku kredita i odgovornom radniku tužioca zloupotrebljavano i unovčavano. Imajući u vidu ekonomsku i pravnu svrhu izdavanja kreditnog pisma, proizilazi da preuzeta obaveza tužene da cijenu kupljene robe od strane korisnika kredita plati tužiocu nije samostalna i da ovisi od punovažnosti obaveze korisnika kredita, odnosno od nastanka i realizacije osnovnog ugovora o prodaji građevinskog materijala. U konkretnom slučaju, takav ugovor nije nastao, niti je tužilac isporučio korisniku kredita građevinski materijal, pa ne postoji obaveza tužene prema tužiocu. Tužena je korisniku kredita odobrila namjenski stambeni kredit, te se sredstva dobivena po osnovu kredita i naznačena u kreditnom pismu, moraju koristiti samo za u kreditnom pismu utvrđene svrhe, pa je osnovan prigovor tužene dat u smislu člana 1009. Zakona o obligacionim odnosima, da za neku drugu obavezu korisnika kredita nije jemčila i da nije obavezna platiti tužiocu utuženi iznos.

Ugovorom o građenju i aneksima tog ugovora parnične stranke nisu uslovile plaćanje cije ne, razlike u cijeni i cijene naknadnih radova, davanjem bankarske garancije.

Parnične stranke su ugovorile obavezu davanja bankarske garancije, na iznos od 5% od ugovorene veijednosti radova, po primopredaji radova “ za zaštitu garantnog roka”.

Naručilac radova je ugovaranjem obaveze pribavljanja bankarske garancije imao za cilj da obezbijedi da mu izvođač otkloni nedostatke u radovima, ako bi nastali u garantnom roku. Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti, izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji (član 1083. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Na osnovu odredbe ugovora o građenju, koja predviđa da će tužilac predati tuženom bankarsku garanciju na 5% ugovorene vrijednosti radova, za eventualnu obavezu za koju je neizvjesno da li će tužioca kao izvođača radova uopšte nastati, tuženi ne stiče pravo da zahtijeva isplatu tog iznosa i da ga prebija sa potraživanjem tužioca. Da je banka i dala garanciju u ime i za račun tuženog u pismenoj formi (član 1083. stav 2. ZOO) ni tada tuženi ne bi stekao pravo zahtijevati isplatu iznosa. Pravo zahtijevati isplatu tog iznosa tuženi bi mogao, u tom slučaju, zahtijevati od banke samo pod uslovom ako se u garantnom roku u izvedenim radovima ispolje nedostatci koje tužilac ne bi otklonio. Vrhovni sud BiH, broj Pž. 432/88. od 10. jula 1989. godine).

104.

Član 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija

Član 71. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

Usmena klauzula o trajanju zakupa uz pismeni ugovor o zakupu poslovne prostorije ne proizvodi pravno djejstvo.

Iz obrazloženja:

Nije osnovan ni revizijski navod kojim se ponavlja tvrdnja tužene istaknuta u postupku pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepene presude, a prema kojem je volja stranaka “ bila upravljena na to da se ugovor o zakupu poslovne prostorije zaključi na određeno vrijeme, tj. na 10 godina”, što revident obrazlaže tvrdnjom da je tako usmeno dogovoreno i da su stoga u pismenom ugovoru sačinjenom na obrascu precrtane riječi “neodređeno vrijeme”, ali u pismenoj ispravi ugovora nije naznačeno koliko bi trebalo da traje određeno vrijeme. Ukoliko su ugovorne stranke ugovor o zakupu poslovne prostorije zaista htjele da zaključe na određeno vrijeme, u tom slučaju je, prema odredbi člana 10. stav 1. tačka 5. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, bilo neophodno da se u ugovoru određeno naznači vrijeme trajanja zakupa, kao što se pravilno zaključuje u razlozima drugostepene presude.

Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, propisano je i to da se ugovor o zakupu poslovnih zgrada i prostorija zaključuje u pismenom obliku i da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno djejstvo (član 1 1.) Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78) je propisuje da se u slučaju kada je ugovor zaključen u posebnoj formi, bilo na osnovu zakona bilo po volji stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo (član 71. stav 1). (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 179/89. od 10. novembra 1989. godine).

105.

Članovi 26, 27, 28. i 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija

Sud će usvojiti tužbeni zahtjev za predaju ispražnjenih poslovnih prostorija i kada je izostao vanparnični sudski postupak davanja otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija zaključenog na neodređeno vrijeme, ako se tužba zasniva na otkazu ugovora i ako su održani otkazni rok i najkraći rok trajanja zakupnog odnosa.

Iz obrazloženja: Prema odredbi člana 26. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i proetorija, ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme, između ostalog, prestaje i otkazom zakupodavca koji se daje po proceduri predviđenoj odredbama člana 27. do 31. istog zakona.

Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tužbeni zahtjev iz ove parnice ima karakter otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija, bez obzira što se njegovim petitom traži samo predaja u posjed tih prostorija (ispunjenje uslova za otkaz predstavlja prejudicijelno pitanje u smislu odredbe člana 12. Zakona o parničnom postupku za predaju u posjed, pa nije moralo biti istaknuto i u petitu tužbenog zahtjeva).

Sama za sebe okolnost što podnošenju tužbe u ovoj parnici nije prethodilo podnošenje otkaza ugovora o korištenju poslovne prostorije u smislu odredbe člana 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, nije bila zapreka da se usvoji tužbeni zahtjev istaknut u ovoj parnici, jer sama tužba, kakva je podnijeta, ima značaj otkaza prema tom zakonskom propisu, pa je u ovom slučaju bilo bitno samo to da su odlukom nižestepenih sudova održani rokovi za prestanak zakupnog odnosa propisani odredbama člana 26. stav 2, člana 27. stav 2. i člana 28. istog zakona, radi zaštite prava zakupca, odnosno da ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme ne prestaje prije isteka jedne godine od njegovog zaključenja i da otkazni rok traje najmanje šest mjeseci od podnošenja otkaza, računajući od prvog, odnosno petnaestog u mjesecu.

Kako je tužba u ovoj parnici podnijeta dana 11. 5. 1987. godine, a nižestepenim presudama je tuženom naloženo da preda ispražnjene poslovne prostorije do 15. 11. 1987. godine, dakle nakon isteka roka od šest mjeseci, imajući pri tome u vidu i nespornu činjenicu da je od zaključenja ugovora 1 6. 9. 1982. godine do prestanka zakupnog odnosa održan i rok od godinu dana, to je takva odluka zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Tuženi neosnovano prigovara da tužilac nije aktivno legitimisan u ovom sporu. Prvostepeni sud je pracilno utvrdio da je tužilac na zakonit način postao nosilac prava raspolaganja na predmetnoj poslovnoj zgradi.

Društvena pravna lica, u ostvarenju prava raspolaganja, prenose društvena sredstva na druga društvena pravna lica, samoupravnim sporazumom, odnosno ugovorom (član 243. Zakona o udruženom radu - “Službeni list SFRJ”, broj 53/76, sa izmjenama i dopunama), a do promjene dolazi već na osnovu samog ugovora (članovi 266. i 269. pomenutog zakona), pa nije potreban upis u javnu knjigu, što se, u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, zahtijeva za sticanje prava svojine po osnovu pravnog posla. U smislu člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (“Službeni list SFRJ”, broj 33/77), zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili podrugom osnovu stekne od zakupodavbca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije. U tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca. Sticanjem svojstva zakupodavca tužilac je sve dalje radnje preduzimao u tom svojstvu, pa je ovlašten da u smislu člana 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija traži predaju ispražnjenih poslovnih prostorija pod uslovima iz čl. 34. i 36. ovog zakona. Pošto je tužilac stupio u prava i obaveze zakupodavca u ugovornom odnosu su samo tužilac i tuženi.

Po toj saglasnosti, stanje iskazano na internom vodomjeru nije obavezivalo tužioca da po njemu obračunava utrošene količine vode, kao i da ga održava.

Stoga su osnovani navodi žalbe da nije cijenjeno da je tuženi evidentiran kao jedini potrošač ukupno utr ošenih količina vode. Datom saglasnošću zasnovan je određeni pravni odnos između tužioca i tuženog u pogledu obračuna i načina plaćanja cijene utrošene količine vode, u smislu Odluke o javnom vodovodu SO B. Prvostepeni sud je morao posebno cijeniti da je tuženom data saglasnost za postavljanje sporednog vodomjera, u smislu člana 39. pomenute odluke, u fazi izgradnje objekta broj 3. za tuženog, očigledno radi internog razgraničenja količine utrošene vode između njega i izvođača, koji i nije bio trajni korisnik objekta.

Ukoliko su tačni navodi tužioca da je on platio kupovnu cijenu, a ne tuženi, tada postoji ugovor u korist trećeg; predmet poklona je ona suma novca koju je tužilac platio prodavcu, a ne kupljena nekretnina (član 149. Zakona o obligacionim odnosima).

Prema pravnim pravilima imovinskog prava sadržanim u paragrafima 380. bivšeg OGZ -a i Zakona o zemljišnim knjigama (paragraf 36, u vezi sa paragrafom 8. stav 1. i 28.) i po odredbi člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 6/80), koji je kasnije donijet, za sticanje prava vlasništva na nekretninama, po osnovu ugovora, pored pravnog osnova (titulusa), neophodan je i upis tog prava u javne knjige (modus aquirendi). Kako je tuženi na temelju kupoprodajnog ugovora sa prodavcem B.L. up isom u zemljišne knjige stekao pravo vlasništva na sporne nekretnine, u potpunosti je neosnovan zahtjev tužioca za brisanje prava vlasništva tuženog.

Pojam neblagodarnosti je, dakle, u jugoslovenskoj sudskoj praksi proširen sa etičkim kriterijem jer pravno pravilo iz predratnog građanskog prava prema kome postoji neblagodarnost samo ako ponašanje obdarenog sadrži krivično pravna obilježja nije u saglasnosti sa načelima društvenog uređenja SFRJ (član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih do 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, “Službeni list FNRJ”, broj 84/46).

Tužilac je darujući svoj suvlasnički dio u stambenoj zgradi tuženoj, kada je njoj to bilo najpotrebnije (poslije zaključenja braka) ispoljio visok stepen roditeljske brige.

Tužena, međutim, koja je, nakon što je darovalac zatražio na uvid ispravu ugovora o darovanju, prekinula s njim sve kontakte, pa i svoju djecu navela da se nedolično odnose prema djedu, pokazala je visok stepen neblagodarnosti vrijeđajući svojim ponašanjem dostojanstvo tužioca.

Umjesto toga, ona prekida sve odnose sa poklonodavcem zbog neopravdanog razloga. Kako u ponašanju tužene prema tužiocu postoji onaj stepen nezahvalnosti koji se mora kvalifikovati kao razlog za opoziv ugovora o darovanju, tužbeni zahtjev je osnovan, pa je drugostepena presuda preinačena tako što se odbija žalba i prvostepena presuda potvrđuje (član 395. stav 1. Zakona o parničnom postupku).

Preuzimanjem obaveze da će se uvijek pružiti zdravsrvena usluga osiguran icima iz člana 2. sporazuma, nije isključena mogućnost pružanja zdravstvene usluge i drugim osiguranicima pod istim uslovima pod kojima se pruža zdravstvena usluga za osiguranike iz člana 2. sporazuma, kad osiguranik dokaže svojstvo osiguranika ispravama predviđenim u zakonima republika i autonomnih pokrajina, odnosno odredbom člana 3. sporazuma, jer tim sporazumom nije zabranjrn prijem i drugih osiguranika na liječenje niti je mogao biti zabranjen njihov prijem, iz razloga što bi to bilo protivno pravu izbora zdravstvene organizacije i ljekara predviđenom zakonom republika i autonomnih pokrajina.

Razlika između osiguranika predviđenih u odredbi člana 2. sporazuma i drugih osiguranika, samo je u tome što se u prvom slučaju organizacija obavezala da će pruži ti zdracstvenu zaštitu, a u drugom slučaju ta obaveza zdravstvene organizacije ne postoji, ali se ne isključuje njeno pravo da i u drugom slučaju pruži zdravstvenu uslugu, čime omogućava i realizaciju zakonskog prava osiguranika na izbor zdravstvene organizacije i zdravstvenog radnika predviđenog u zakonima republika i autonomnih pokrajina. Ovo pravo predviđeno je i u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti SR BiH - član 61. (“Službeni list SRBiH”, broj 18/86), pa je po toj odredbi zajednica zdravstvene zaštite dužna da na zahtjev osiguranika da uputu osiguraniku za ostvarenje zdravstvene zaštite u bilo kojoj zdravstvenoj organizaciji na području SFRJ, s tim što u skladu sa tim zakonom i opštim aktima zajednice, u određenim slučajevima osiguranik snosi putne troškove i razliku u cijeni zdravstvene usluge.

Kod činjenice da po odredbi člana 54. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, radnici i drugi radni ljudi i građani koji se osiguravaju u zajednici zdravstvene zaštite, kao i članovi njihovih porodica, zdravstvenu zaštitu ostvaruju na osnovu isprave koju izdaje zajednica zdravstvene zaštite (zdravstvene legitimacije) i da je zajednica dužna osiguraniku dati uputu po njegovom izboru zdravstvene organizacije i ljekara, to se zdravstvena zaštita može tražiti i usluga pružiti u zdravstvenoj organizaciji van područja zajednice kojoj osigiranik pripada i bez upute, a na osnovu zdravstvene legitimacije i druge isprave kojom se dokazuje svojstvo osiguranika po odredbi člana 3. spomenutog sporazuma.

Kako po odredbi člana 61. Zakona o zdravstvenoj zaštiti SRBiH osiguraniku pripada pravo izbora zdravstvene organizacije i ljekara koji će pružiti uslugu, to je saglasno odredbi člana 600. Zakona o obligacionim odnosima, korisnik usluge dužan platiti naknadu za izvršenu uslugu, a korisnik pružene zdravstvene usluge za osigurana lica je zajednica zdravstvene zaštite kojoj osiguranik pripada.

Eventualna naznaka na uputnici datoj na zahtjev osiguranika, da razliku u troškovima snosi osiguranik, nema pravnog djejstva u odnosu na zdravstve nu organizaciju koja pruža zdravstvenu uslugu, već u odnosu na osiguranika koji po zakonu i opštim aktima zajednice snosi razliku u troškovima.

Zakonima republika i autonomnih pokrajina i opštim aktima zajednice, reguliše se odnos između zajednice i njeno g osiguranika, a ne između zajednice i zdravstvene organizacije koja pruža zdravstvenu uslugu osiguranicima van njenog područja. Stoga je zajednica zdravstvene zaštite za svoje osiguranike u obavezi da zdravstvenoj organizaciji koja je pružila zdravstvenu uslugu plati punu naknadu za zdravstvenu uslugu po cijenama u momentu pružanja te usluge, jer je zdravstvena usluga pružena njenom osiguraniku korišćenjem prava izbora zdravstvene organizacije i ljekara, a zajednica zdravstvene zaštite kojoj osiguranik pripada, ako po zakonu republike i opštim aktima zajednice osiguranik snosi razliku u troškovima pružene zdravstvene usluge, tu razliku može tražiti samo od ovog osiguranika.

Po utvrđenju prvostepenog suda protekao je zastarni rok od godinu dana od isteka roka od 30 dana po proteku roka za prenos pošiljke predviđen u odredbi člana 98. u vezi sa članom 99. tačka 4. Zakona o poštanskim, telegrafskim i telefonskim uslugama (“Službeni list SFRJ”, broj 24/74).

Pogrešno tužilac nalazi da bi se potražnice za zagubljenom pošiljkom upućene tuženom uz dopis tužioca od 25.6. 1985. godine mogle uzeti kao pismeni zahtjev tužioca za naknadu štete koji ima u vidu odredba člana 96. Zakona o poštanskim, telegrafskim i telefonskim uslugama koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. Ni prepiska stranaka u vezi sa potražnicom za izgubljenom pošiljkom ne može imati karakter zahtjeva za naknadu štete predviđen u odredbi člana 96. spomenutog zakona, jer se potražnicom samo traži zagubljena pošiljka.

Kako tužilac nije postavio pismeni zahtjev za naknadu štete saglasno odredbi člana 96. spomenutog zakona, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja u ovoj pravnoj stvari iz razloga što je do podnošenja tužbe protekao zastarni rok od godinu dana predviđen u odredbi člana 98. tačka 2. pomenutog zakona, koji je po odredbi člana 99. tačka 4. tog zakona, počeo teći po isteku roka od 30 dana po proteku roka za prenošenje pošiljke, a u konkretnom slučaju zbog nedostatka postavljenog pismenog zahtjeva za naknadu štete, nije mogao ni doći do primjene član 100. spomenutog zakona o obustavi zastarjelosti.

Odredbom člana 9. tada važećeg Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list FNRJ”, broj 12/77 - sada član 9. Zakona o eksproprijaciji, “Službeni list SRBiH”, broj 12/87), propisano je, da će se eksproprisati i preostali do nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jedno dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućeno o ili bitno pogoršana njegoa dosadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno korištenje preostalog dijela nepokretnosti. Onemogućavanje korištenja preostalog dijela nekretnina najčešće postoji kada je usljed eksproprijacije jednog dijela nepokretnosti vlasniku otežan pristup preostalom dijelu nekretnina. U ovakvim slučajevima zahtjv vlasnika za primjenu člana 9. ZE neće se usvojiti prije nego što se u postupku utvrdi da li se onemogućavanje normalnog korištenja preostalih nepokretnosti može otkloniti konstituisanjem prava služnosti prolaza u korist preostalog dijela a na teret eksproprisanog dijela nepokretnosti. Ukoliko se ovo pitanje može riještiti na ovaj način, tada će se pravo služnosti konstituisati u rješenju o eksproprijaciji.

U konkretnom slučaju eksproprisana je nekretnina oca tužioca radi izgradnje objekta posebnog vojnog značaja zbog čega se nije mogla konstituisati služnost puta preko te nekretnine.

Nižestepeni sudovi su utvrdili i da je tužilac ostvario pravo na invalidsku penziju počev od 28.10.1980. godine. Rješenjem Zajednice utvrđeno je da kod tužioca počev od 8.9.1080. godine postoji potpuna nesposobnost za rad na koju bolest utiče sa 60%, a povreda sa 40%.

Nižestepeni sudovi su izrazili pravni stav da tužitelju pripada naknada materiijalne štete u obliku novčane rente počev od dana penzionisanja u visini razlike između invalidske penzije i ličnog dohotka koji bi tužilac ostvarivao na radnom mjestu na kome je radio, jer je štetna posljedica rezultat istovremenog djejstva prirodnog faktora i ljudske radnje, a obim njihovog učešća u njenom nastanku nije moguće razdovjiti uticaj ova dva faktora u nastanku štetne posljedice.

Ovaj revizijski sud ocjenjuje da je radi pravilne primjene odredaba čl. 189. i 195. Zakona o obligacionim odnosima, neophodno utvrditi da li bi bolest dovela do potpunog gubitka radne sposobnosti u onoj mjeri u kojoj bi to utjecalo na sposobnost za ostvarivanje zarade, tj. ličnog dohotka na određenom radnom mjestu. Ako bi do penzionisanja došlo i da oštećeni nije pretrpio tjelesnu povredu u saobraćajnom udesu, onda štetni događaj nije u uzročnoj vezi s anastankom štete.

Iz upotrbijebljenih izraza u stavu 1. člana 106. Zakona “nezakonit ili nepravilan” rad proizilazi da odgovornost društveno-političke zajednice (opštine) za štetu koju pretrpe građani ili pravna lica postoji samo kada je šteta prouzrokovana krivicom u smislu odredaba člana 158. ZOO, pored ostalih elemenata za nastanak štete neophodno je da između radnje štetnika i nastale štete postoji uzročna veza.

Opština, naime, ne odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti od opasne stvari ili opasne djelatnosti (članovi 173. i 174. ZOO), kada važi pretpostavka uzročnosti (odnosno da se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, ili djelatnošću, potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete), nego na osnovu krivice.

Prema dokazima u spisima predmeta proizilazi da šteta koju je pretrpio tužilac nije u adekvatnoj uzročnoj vezi sa postupanjem osnovnog suda - donošenjem rješenja kojim se zbog zastarjelosti obustavlja krivični postupak protiv okrivljenih radnika tužioca koji su mu prouzrokovali štetu.

U parničnom postupku sud je vezan samo za pravosnažnu presudu krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti kojim se optuženi oglašava krivim (stav 3. člana 12. ZPP).

Ne može se u nekom posebnom postupku utvrđivati da li bi okrivljeni bili pravosnažnom presudom oglašeni krivim u krivičnom postupku, da nije nastupila zastara krivičnog gonjenja, pa se nemože u ovakvom slučaju ni utvrditi postojanje pravno-relevantne uzročne veze između propuštanja sudije i štete.

Tužilac je mogao zahtijevati naknadu štete od svojih radnika odmah nakon što mu je šteta pričinjena, a nakon obustavljanja krivičnog postupka, u smislu člana 390. ZOO, u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja pa stoga pravo na na naknadu štete nije ostvario zbog svog propuštanja, a ne nezakonitim i nepravilnim radom sudije osnovnog suda.

Drugostepeni sud je pravilno ocijenio da prvostepeni sud, time što nije utvrđivao da li je tužitelj vlasnik cementa, nije pogrešno primijenio materijalno pravo, opravdano nalazeći da sve i u slučaju da je tužitelj vlasnik cementa, ne bi mogao zahtijevati predaju odnosno naknadu štete od tužene, jer je parnični sud kod odlučivanja o ovakvom zahtjevu vezan za pravosnažnu krivičnu presudu, kojom je utvrđeno da je cement bio namijenjen izvršenju krivičnog djela nedozvoljene trgovine i oduzet od učinioca krivičnog djela. Tužitelj bi, imao pravo da zahtijeva naknadu štete od učinioca krivičnog djela pod opštim zakonskim pretpostavkama (član 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima).

Pošto parkirano vozilo koje nije u pogonu, ne predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe člana 173. Zakona o obligacionim odnosima, to tuženi kao imalac vozila odgovara za štetu po principu pretpostavljene krivice (član 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da nema propusta na strani tuženog, koje se može smatrati skrivljenim ponašanjem u smislu citirane odredbe iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, otvoreni poklopac prtljažnika na autobusu namijenjenom za prevoz putnika i to u situaciji kad aje autobus parkiran na propisan način na peronu autobuskog stajališta, što znač isključivo sa svrhom da primi putnike i njiov prtljag radi prevoza, predstaja uobičajenu situaciju na svakom autobuskom stajalištu. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 163/89 od 16. oktobra 1989.g.)

118. Član 170. Zakona o obligacionim odnosima

Okolnost što vlasnik nije uklonio eksproprisani građevinski objekt, ne oslobađa odgovornosti za štetu korisnika eksproprijacije čiji su radnici prisvojili građevinski materijal od eksproprisanog građevinskog objekta.

Iz obrazloženja:

Prema odredbi člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu, odgovara organizacija udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Prisvajanje stvari iz šupe tužilaca i materijala od šupe od radnika tužene organizacije udruženog rada na radilištu tužene, povodom radova na pripremi terena za izgradnju stambenog naselja, u okolnostima d aje to radilište ograđeno i da se unutar radilišta nalazila šupa tužioca, te da je i samo rušenje šupe jedna od radnji tužene na pripremi terena za gradnju stambenog naše lja, treba smatrati štetom koju su prouzrokovali radnici tužene u vezi sa radom.

Okolnost da tužioci nisu postupili po rješenju o eksproprijaciji blagovremenim uklanjanjem šupe nije razlog da se zaključi da je tuženi preduzeo sve što je potrebno da šteta ne bude prouzrokovana.

Tuženi nije poduzeo odgovarajuće mjere da spriječi štetu, a niti su radnici tuženog postupali brižljivo, pa zaključci nižestepenih sudova o nepostojanju odgovornosti tuženog za štetu koja je prouzrokovana tužicima nisu prihvatljivi.

U smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, pravni osnov građansko-pravne odgovornosti za štetu je uzrokovanje štete, pa kako u konkretnom slučaju lični živac tužiteljice nije oštećen nestručnim operativnim zahvatom, kako je tužiteljica tvrdila, nego zbog pritiska tumora prije operacije, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili navedednu zakonsku odredbu kada su tužbeni zahtjev odbili. (Vrhvoni sud BiH, broj Rev. 697/88 od 4. avgusta 1989.g.)

120.

Članovi 170., 174. i 177. Zakona o obligacionim odnosima Naknada štete koju je pretrpila zajednica zdravstvene zaštite zbog izdataka povodom liječenja svog osiguranika povirjeđenog u nesreći na poslu, pod okolnostima koje stvaraju povećanu opasnost, umanjuje se za doprinos samog povrijeđenog nastanku štete.

Iz obrazloženja:

Prvostepeni sud utvrđuje da je radnik tuženeog pretrpio nesreću na poslu prilikom sortiranja komada čelika za šaržu, kada je jedan komad čelika odskočio i udario ga u desni dio glave, da je, poslije bolničkog liječenja (za koje je troškove snosila tužiteljica) nastupila smrt radnika, a da je do nesreće došlo zbog obostranih propusta tuženog (nije kontrolisao da li radnici koriste zaštitni šljem kojim je i povrijeđeni radnik bio zadužen) i povrijeđenog radnika (u momentu nesreće nij enosio zaštitni šljem koji bi u potpunosti ili djelimično spriječio udar). Polazeći od takvih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud zaključuje da je povrijeđeni radnik obavljao posao sa pvoećanom opasnošću, te da tuženi u cijelosti odgovara za prouzrokovanu štetu na osnovu člana 174. u vezi sa članom 154. i 170. Zakona o obligacionim odnosima.

Djelatnost tuženog, kako to proizilazi iz dokaza u spisima predmeta i rada radnika u vrijeme kada je pretrpio povredu na radu je opasna djelatnost, ali je odgovornost za opasnu djelatnost (član 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima), pogrešno dovoditi u vezu sa članom 170. Zakona o obligacionim odnosima. Ovim članom propisana je odgovornost organizacije udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu, tj. onom koje nije poslodavac, ni radnik. U ovom slučaju štetu je pretrpio radnik tuženog, a ne treće lice, a samo posredno-izvedeno, tužiteljica - osiguravač radnika tuženog.

Prvostepeni sud obavezuje tuženog na naknadu cjelokupne štete, iako bi na djelimično isključenje odgovornosti tuženog bilo od uticaja utvrđenje da je šteta nastupila zbog obostrani hpropusta tuženog i njegovog radnika - osiguranika tužiteljice.

Prema odredbama stava 2. i 3. člana 177. Zakona o obligacionim odnosima, imalac opasne stvari (a to se odnosi i na lice koje se bavi opasnom djelatnošući) oslobađa se od odgovornosti za štetu ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, a oslobađa se djelimično, ako je oštećenih djelimično doprinijeo nastanku štete.

Odgovornost opštine prvostepeni sud temelji na odredbi člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini sa obrazloženjem da se “prenosom na prvotuženu ne samo prava upravljanja nego i prava raspolaganja, ne može osloboditi odgovornosti”.

Drugostepeni sud je žalbu prvotuežne uvažio sa obrazloženjem da nije utvrđeno da je prvotužena pravni sljednik preduzeća za izgradnju, te da nije utvrđeno da se radi o javnom parkiralištu povjerenom prvotuženoj na održavanje, odnosno da nije utvrđeno “koje pravni i faktički nosilac prava korištenja” na zemljištu na kojem su oštećeni automobili, pa da je činjenično stanje u odnosu na prvotuženu pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

U situaciji kada je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženu zbog toga što nije utvrđeno da se radi o javnom parkiralištu i što nije utvrđeno da je prvotužena pravni sljednik Preduzeća za izgradnju, koje je u katastarskoj evidenciji upisano kao posjednik odnosno nosilac prava korištenja, sticali su se uslovi i za ukidanje prvostepene presude u odnosu na drugotuženu.

Naime, odlukom o osnivanju SIZ komunalnih djelatnosti u okviru Samoupravne interesne zajednice za upravljanjem građevinskim zemljištem u B.L. (“Službeni glasnik B.L.”, broj 9/74), pored ostalog je propisano da navedena SIZ vrši poslove čuvanja vozila na javnim parkiralištima i javnim garažama, uređuje i održava parkove, rekreacione ce ntre i druge javne i zelene površine u naselju.

Vozila tužitelja međutim, nisu oštećena na javnom parkiralištu, pa ako zemljište na kjem su oštećena, ne predstavlja javnu zelenu površinu (šta se smatra javnom zelenom površinom propisano je ranije važečom odredbom člana 26. sada odredba člana 23. Zakona o prostornom uređenju), odgovornost opštine se ne bi mogla zasnivati na njenom propustu da obezbijedi zakonito i pravilno funkcionisanje navedene SIZ, odnosno propustu njene inspekcijske službe da blagovremeno otkloni trulo stablo. Suprotno navodima revizije drugotužene opštine, ukoliko bi se radilo o komunalnom objektu, postojala bi solidarna odgovornost prvo i drugotužene.

Opština je dužna osigurati da komunalne i druge službe od opšteg interesa funkcioni šu tako da se zaštite prava i imovina građana i spriječi nanošenje štete. Samim prenošenjem upravljanja i održavanja komunalnih objekata i uređaja na specijalizovane stručne komunalne radne organizcije i osnivanjem SIZ za komunalne djelatnosti (na osnovu člana 6., čl. 15 -a i 15-b Zakona o komunalnim djelatnostima “Službeni list SRBiH” broj 40/85), opština se ne oslobađa obaveze da preko svojih inspekcijskih ili drugih organa nadzire kako funkcioniraju pojedine službe od javnog interesa i da preduzima mjere kojima se osigurava njihovo funkcionisanje, pa se ne oslobađa ni odgovornosti za štetu koja nastane zbog neizvršavanja ovih obaveza jer se to svodi na nezakonit ili nepropisan rad njenih organa (član 74. Zakona o državnoj upravi).

Prvotuženi u žalbi naov di da je pravni sljednik Preduzeća za izgradnju, Zavod za izgradnju. Ukoliko je ovom ili drugom društveno-pravnom licu zemljište na kojem se nalazilo trulo stablo dodijeljeno na trajno korištenje, tada bi to društveno. - pravno lice bilo odgovorno, jer u smislu ranije odredbe člana 26. sada odredba člana 23. Zakona o prostornom uređenju, zelene površine, koje koriste organizacije udruženog rada i pravna lica, uređuju i održavaju korisnici. Ukoliko se pak radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu odgovara opština koja upravlja neizgrađenim građevinskim zemljištem (član 264. Ustava SRBiH i član 6. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini).

Pozivajući se na uzajamno saglasne iskaze saslušanih svjedoka, među kojima i vještaka koji je pregledao leševe uginulih konja, nižestepeni sudovi su utvrdili na leševima vidljive otoke od ujeda pčela koji su pokrivali gotovo cijelu površinu dijelova tijela iznad površine vode, pa su iz tih dokaza, kao i iz nalaza i mišljenja veterinara izveli zaključak da je do uginuća kobile i ždrijebeta došlo usljed alerg ične reakcije na ujede pčela koje su poticale iz košnica tuženih.

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je odgovornost tuženih, kao vlasnika pčela, koje su i po ocjeni ovog suda i okolnostima pod kojima se desio štetni događaj opasna stvar (veliki broj košnica u neposrednoj blizinu tužiočeve stoke na ispaši), zasnovana na odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima.

Iz daljih činjeničnih utvrđenja također slijedi da se prilikom izvođenja složene operacije istovara članaka kompleta pontonskog mosta M -71 starješine vojne jedinice nisu nalazile na licu mjesta. Kako se radi o šteti, koju je tužilac pretrpio prilikom izvođenja složene i opasne radne operacije, to se odgovornost tužene za štetu zasniva na primjeni principa uzročnosti (objektivna odgovornost), koja je regulisana odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78).

Prema odredbi člana 177. citiranog zakona, imalac opasne stvari oslobađa se odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se djejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Imalac opasne stvari se oslobađa u cjelosti ili djelimično od odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, odnosno da je oštećeni djelimično doprinijeo nastanku štete. Kako je u konkretnom slučaju, kako to proiozilazi iz činjeničnih utvrđenja sadržanim u nižestepenim presudama, penjanje tužioca na platformu vučnog vozila da bi zakočio sajlu bilo nužno i ta se operacija drukčije nije mogla izvesti, a prilikom opisanog istovara nisu bile prisutne starješine, to se tužiocu nikako ne može uzeti kao propust što je “radu bez kočenja (namještanje) s ajle pristupio bez konkretne naredbe”, što je kao jedini tužiočev propust konstatovao vještak.

Odgovornost bez obzira na krivicu ne bi dolazila u obzir jer ne bi ni postojala deliktna radnja u odnosu na ovog oštećenog. U smislu člana 170. stav 3. u vezi sa članom 174. Zakona o obligacionim odnosima, organizacija udruženog rada odgovara trećem i za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti, bez krivice, ali s obzirom na postojanje obaveznog penzijsko-invalidskog osiguranja i od posljedica profesionalne bolesti, ova odgovornost organizacije udruženog rada mora se ograničit i na štete izazvane propuštanjem propisanih i potrebnih zaštitnih mjera ako je taj propust u uzročnoj vezi sa pojavom profesionalnog oboljenja, jer se u takvim slučajevima radi o prouzrokovanju štete van redovnih rizika u radu pokrivenih doprinosom iz dohotka i ličnog dohotka.

Ustavna je i zakonska obaveza da se doprinos za socijalno osiguranje, odnosno u konkretnom slučaju za penzijsko i invalidsko osiguranje, obezbjeđuje iz dohotka (znači i iz sredstava organizacije udruženog rada), kao i iz ličnih dohodaka, pa ukoliko bi organizacija odgovarala zajednici iz anastupanje profesionalne bolesti vezano za njenu djelatnost, bez krivice, ne bi došao do izražaja princip uzajamnosti i solidarnosti kao jedan od osnovnih principa u oblasti ostvarivanja prava iz socijalnog osiguranja.

Izloženi pravni stav ne odnosi se na odgovornost organizacije radniku koji pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom. U takvim slučajevima u vrijeme važenja zakon o udruženom radu, organizacija je odgovorna radniku po opštim načelima o odgovornostima za štetu u smislu člana 164. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 11/88 - prečišćeni tekst).

Neosnovani su žalbeni navodi tuženog da tuženi za štetu ne bi odgovorao saglasno odredbi člana 177. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (jer da je uzrok štete van stvari, čije se djejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti).

Po odredbi člana 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Sječa šume je opasna djelatnost kojom se bavi tuženi. Vremenske nepogode (u koje spadaju i duvanje vjetra) kao i stanje sječenog stabla (natrulost) ulaze u okvir opasne djelatnosti sjača šume kojom se tuženi bavi. Djelovanje tih faktora na prouzrokovanje štete ne može se, prema tome, podvesti pod uticaj uzroka koji se nalazio van opasne djelatnosti kojom se tuženi bavi, a pogotovo ne takvom čije se djejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti (član 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

U konkretnom slučaju šteta potiče od opasne djelatnosti tuženog, pa je tuženi odgovoran za svu štetu koju je tužiteljica pretrpila s obzirom da na strani radnika (osiguranika tužiteljice) nije bilo nikakvih propusta.

Njihov doprinos drugostepeni sud je pravilno ocijenio sa 30 %, sve i ako o stepenu alkoholisanosti vozača nisu mogli zaključiti na osnovu njegovog ponašanja dok su se još nalazili u kafiću. Tužioci da su postupali sa prosječnom pažnjom, mogli su i morali znati, kako to pravilno zaključuje i drugostepeni sud, da se sjedajući u automobil sa alkoholiziranim vozačem izlažu opasnosti. Takvo ponašanje tužilaca, odnosno njihov pristanak da ih vozi vozač u takvom stanju je u uzročnoj vezi sa njihovim povređivanjem i štetom koju trpe, pa zbog toga postoji i njihov doprinos nastanku te štete.

Domaća lica mogu zahtijevati naknadu štete prouzrokovane na teritoriji SFRJ, samo u dinarima, pa i kada štetu trpe u stranoj valuti. Ovo je u saglasnosti sa odredbom člana 10. stav 1. ranijeg Zakona o novčanom sistemu (sada član 40. Zakona o Narodnoj banci Jugoslavije, te člana 16. Zakona o deviznom poslovanju, a u odnosu na obaveze zajednice osiguranja imovine i lica (zajednica rizika) po osnovu obaveznog osiguranja u saobraćaju, u smislu člana 136. stav 2. navedenog zakona. Pri tome naknada štete pretrpljene izdacima u stranoj valuti radi otklanjanja štete obračunava se u dinare po kursu na dan ispunjenja (na dan isplate naknade štete), jer se samo na takav način može ostvariti pravo na punu naknadu materijalne štete u smislu člana 185. stav 2. i člana 190. Zakona o obligacionim odnosima.

Međutim, kada je oštećenik svoje vozilo sam popravio, on u parnici za naknadu štete ima pravo na naknadu onih izdataka koje je imao u momentu opravke vozila, uključujući i porez na promet, ako je takav izdatak imao, a ne pravo na naknadu troškova opravke vozila prema cijenama na dan presuđenja, sa zateznim kamatama do isplate naknade (član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Ovo stoga što momentom plačanja izdataka opravke vozila od strane oštećenog, nenovčana materijalna šteta za dužnika postaje novčana obaveza (član 394. Zakona o obligacionim odnosima).

Nižestepeni sudovi su utvrdili da je pomenuti objekat tužioca izgrađen na klizištu koje je postojalo i prije građenja, a koje je uzrokovan o prirodnim faktorima.

Ovaj revizijski sud nalazi da nije osnovan prigovor revizije tužene da ona nije odgovorna za štetu koju tužioci trpe, jer da njen organ uprave koji je dao odobrenje za građenje nije postupao ni nepravilno ni nezakonito, pošto se osl onio na potvrdu Urbanističkog zavoda grada S. da je izgradnja objekta u skladu sa prostornim planom.

Urbanistički zavod grada S. (raniji Biro za urbanizam) osnovalo je Gradsko vijeće Grada S.koje je u smislu člana 111. Ustava SRBiH (“Službeni list SRBiH”, broj 14/63), bilo međuopštinski organ za koordinaciju rada opština na području grada u oblasti privrednih, komunalnih i drugih poslova, jer sve do Ustavnih amandmana donesenih 1969. godine nije postojao Grad S. kao samostalna društveno-politička zajednica.

Ako je u vrijeme izdavanja potvrde u januaru mjesecu 1966. godine, da je objekat u skladu sa prostornim planom (čl. 9. i 10. Odluke o izgradnji objekata građana i građanskih pravnih lica, kao i svih privremenih objekata na području grada S. (“Službeni glasnik sreza Sarajevo”, broj 12/63), urbanistički zavod bio ustanova sa svojstvom pravnog lica i sa pravima, obavezama i odgovornostima radne organizacije u smislu tada važećeg Osnovnog zakona o ustanovama (“Službeni list SFRJ”, broj 5/65), za nepravilan i nezakonit rad njegovih radnika bi odgovarala, solidarno s njim, i društveno-politička zajednica koja ga je osnovala i povjerila mu obavljanje upravnih poslova iz svog djelokruga.

Prema odredbi člana 48. tadašnjeg Zakona o republičkoj upravi (“Službeni list SRBiH”, broj 16/65) za vršenje stručnih i drugih poslova u okviru prava i dužnosti Republike u oblasti društvenih službi ili poslova od interesa za Republiku, mogu se obrazovati savjeti, zavodi, instituti, direkcije, komisije i drugi republički organi i organizacije, kojima se republičkim zakonom može povjeriti i vršenje određenih upravnih poslova, a u vršenju tih poslova ovi republički organi i organizacije imaju ovlašćenja i dužnosti republičkih organa uprave. Prema odredbi člana 156. navedenog zakona, za štetu koju radnik u republičkom organu uprave učini svojim nezakonitim i nepravilnim radom u vezi sa vršenjem službene dužnosti pojedincima ili pravnim licima odgovara Republika.

Naprijed pomenute odredbe su se, prema odredbi člana 9. tadašnjeg Zakona o načelima organizacije sreskih i opštinskih organa uprave (“Službeni list SRBiH”, br. 16/65) primjenjivale i kod povjeravanja upravnih poslova iz djelokruga rada opštine, posebnim opštinskim organizacijama, a zakonom nije isključena odgovornost društveno političkih zajednica osnivača tih organizacija za nezakonit i nepravilan rad radnika tih organizacija na obavljanju upravnih poslova, ni kada te organizacije imaju svojstvo pravnog lica.

Davanje potvrde da je objekat u skladu sa prostornim planom, očito predstavlja akt odlučivanja iz djelokruga organa uprave u smislu naprijed navedenih propisa (ima karakter akta o urbanističkoj saglasnosti) i ako je ta potvrda rezultat nepravilnog rada radnika Urbanističkog zavoda (u to vrijeme posebne međuopštinske organizacije sa svojstvom ustanove), za takav rad odgovara i društveno-politička zajednica (opština) za koju je taj posao obavljen.

Urbanistički zavod grada S. koji je na osnovu člana 10. naprijed spomenute odluke, izdao potvrdu da je objekat u skladu sa prostornim planom, temeljem koje je doneseno odobrenje za izgradnju, bio je dužan u smislu člana 11. ove odluke, neposrednom kontrolom tehničke dokumentacije provjeriti, između ostalog, i stabilnost objekta, što svakako podrazumijeva i stabilnost zemljišta na kome će objekat biti izgrađen.

U smislu člana 283. stav 1. u vezi sa člano 303. Zakona o državnoj upravi (“Službeni list SRBiH”, broj 38/78) štetu koju radnik organa uprave prouzrokuje građaninu, društvenom organu, organizaciji udruženog rada, drugoj samoupravnoj organizaciji i zajednici nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju poslova i zadataka, naknadiće društv enopolitička zajednica.

Prema odredbi člana 9. stav 1. Pravilnika o naoružanju i opremi službe straže u kazneno-popravnim organizacijama, kada pripadnik straže nije na dužnosti, vatreno oružje kojim je zadužen čuva se u kazneno-popravnoj organizaciji. Međutim, prema stavu 2. istog člana, izuzetno od odredbe stava 1. pripadnik straže može držati kod sebe i nositi službeni pištolj van službe, samo uz posjedovanje službene legitimacije. Prvostepeni sud nije utvrđivao da li je pripadnik straže posjedovao službenu legitimaciju. Da bi se utvrdilo da li je odgovorni radnik kazneno-popravne organizacije nepravilno postupao u smislu člana 6. tačka 5. Pravilnika o upotrebi vatrenog oružja i drugih sredstava prinude pripadnika straže u kazneno-popravnim organizacijama, kada pripadniku straže zbog njegovog zdravstvenog stanja nije oduzeo vatreno oružje, bilo je potrebno izvesti dokaze na okolnost da li je to lice znalo, odnosno moralo znati za te okolnosti. Odredbe člana 7. ovog pravilnika treba cijeniti u vezi s činjenicama koje je prvostepeni sud bio dužan utvrditi. Pri odlučivanju o odgovornosti tužene za štetu tužiteljici u smislu člana 283. Zakona o državnoj upravi, relevantno je utvrditi da li je nezakonit ili nepravilan rad odgovornog radnika kazneno-popravnog dom a u uzročnoj vezi sa nastankom štete tužiteljice.

Obzirom na sadržinu navedenog dopisa Opštinske komisije za privredu iz koje proizlazi samo to da skupština opštine u toku 1985. godine nije propisala zabranu lova divlje svinje, nižestepeni sudovi su imali osnova da odbiju tužbeni zahtjev samo prema drugotuženoj opštini, ali ne i prema lovačlom društvu koje je svojim pravilnikom proglasilo divlju svinju zaštićenom divljači visokog lova i odredilo privremenu zabranu lova.

Prema odredbi člana 15. stav 2. Zakona o lovstvu (“Službeni list SRBiH”, broj 7/77) zaštićena divljač nije samo ona koja je određen a zakonom, nego i sve vrste divljači predviđene u članu 13. istog zakona (u koju spada i divlja svinja - “Sus serofa”) koje je organizacija, odnosno organ koji gazduje lovištem, proglasio za zaštićenu divljač, a prema odredbi člana 18. istog zakona, ta organizacija je ovlaštena da odredi privremenu zabranu lova.

Nižestepeni sudovi su obavezali tuženog da tužiteljici naknadi štetu zbog uništenja stabala voćki u njenom voćnjaku. Tužiteljica je u skladu sa odlukom Skupštine opštine L. o mjerama za sprečavanje štete od divljači donesenom na osnovu člana 55. stav 3. Zakona o lovstvu (“Službeni list SRBiH”, broj 7/77) preduzela mjere zaštite svog voćnjaka od divljači, a pošto je štetu učinila lovostajem zaštićena divljač, tužena lovačka organizačija na čijem je lovištu šteta učinjena, po odredbi člana 57. Zakona o lovstvu odgovara za štetu.

Time što je tužiteljica postavila žičanu ogradu visine 1,20 metara pojačanu pocinčanom žicom, a iznad ove ograde postavila dva reda bodljikave žice i ogradu ukopala u zemlju, preduzela je odgovarajuće mjere zaštite za sprečavanje štete od divljači, pa revident bez osnova ističe da je tužiteljica bila dužna preduzeti i dodatne zaštitne mjere omotavanjem voćnih stabala odgovarajućim zaštitnim sredstvima ili prem azivanjem hemijskim sredstvima, kako je propisano odredbom člana 4. Odluke o mjerama za sprečavanje štete od divljači. Treba imati u vidu, da je radi ograđivanja voćnjaka tužiteljica podigla kredit i shodno uputstvima davaoca kredita (organizacije koja se bavi voćarstvom) postupila po uputama stručne služba davaoca kredita, te da je po nalazu vještaka, tužiteljica postavila ogradu u skladu sa stručnim normativima i praksi zaštite voćnjaka.

U avgustu 1977. godine morali su obustaviti gradnju zbog opasnosti i nastavljanja radova ispod dalekovoda. Kada je dalekovod podignut na veći nivo, u februaru 1979. godine, tužioci su nastavili izgradnju.

Nižestepeni sudovi su djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva obavezali tuženog da tužiocima naknadi štetu prouzrokovanu povećanim izdacima u izgradnji stambenog objekta, jer da prednik tuženog nije izvršio preuzetu ugovorenu obavezu, da tužiocima nakon zaključenja ugovora preda zemljište na kome bi bez ikakvih smetnji mogli izgraditi stambenu zgradu (član 40. Zakona o prometu zemjišta i zgrada).

Prvostepeni sud osnovano smatra da se doprinos tužiteljice ne može ocijeniti kao radni doprinos najamnog radnika, nego da njen tužbeni zahtjev treba prosuđivati analognom primjenom odredbe člana 267. stav 5. Porodičnog zakona bez osnova izraženim u članu 210. Zakona o obligacionim odnosima, ali je i pored toga visinu potraživanja tužiteljice iz takvog tužbenog zahtjeva obračunao prema cijenama radne snage u vrijeme kada je obavljan rad tužiteljice u zajedničkom domaćinstvu, primjenjujući načelo monetarnog nominalizma (član 394. Zakona o obligacionim odnosima), a ne prema visini imovinske koristi koja je na račun tužiteljičinog rada kroz već navedeni period od 28 godina, bez pravnog osnova ušla u imovinu ostavioca, odnosno tuženog kao njegovog nasljednika, u vidu očuvanja postojeće imovine i sticanja nekretnina z akoje je utvrđeno da su pribavljene u tom periodu, čiju je vrijednost trebalo obračunati prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, jer to podrazumijeva citirana odredba iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, te odredba člana 267. stav 5. Porodičnog zakona.

Prvostepeni sud je vezan za ovo rješenje samo u pogledu odluke da je blokada žiro računa tužioca nezakonita, ali ne i da je tužilac bez osnova platio iznos od 99.416.162,55 dinara i to u periodu koji prethodi zahtjevu za blokadu žiro računa. Sud je ovlašten i dužan da u ovoj parnici utvrđuje da li je tužilac platio navedeni iznos u ispunjenju ugovora zaključenog sa tuženom, ili eventualno dobrovoljno rdi ispunjenja tuđe obaveze (član 296. Zakona o obligacionim odnosima), te ako se radi o plaćenom bez osnova, da li tužilac može zahtijevati vraćanje s obzirom na odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima.

Od dana kada je stranka koja je obavezana da naknadi troškove parničnog postupka pala u docnju ona duguje i zateznu kamatu po članu 277. stav 1. ZOO, odnosno od 7.10.1989. godine po odredbama iz člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate (“Službeni list SFRJ”, broj 29/89).

Tužilac je na dan zaključenja glavne rasprave - dana 19.12.1988. godine - postavio zahtjev da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka, pa tuženi od tog dana duguje i zateznu kamatu na iznos dosuđene naknade troškova parničnog postupka, kako je tužilac i tražio, do isplate ovog duga.

Osnov za oslobađanje plaćanja troškova za uređenje građevinskog zemljišta ne postoji ni u odredbama člana 88. Zakona o sredstvima i finansiranju Jugoslovenske narodne armije (“Službeni list SFRJ”, broj 52/84). Stav 1. člana 88. tog zakona ima u vidu novčana sredstva koja se ulažu u nekretnine JNA, u posebne kapacitete za proizvodnju naoružanja i vojne opreme ili druge kapacitete od posebnog značaja z anarodnu odbranu, u nabavku ili izradu investicione opreme za objekte koje koristi JNA ili u opremanju vojnih jedinica i vojnih ustanova. Na ta sredstva mogu se uvoditi dažbine samo saveznim zakonom (pod prezima i dažbinama podrazumijevaju se: porezi, carine, takse i druge dažbine koji su predviđeni saveznim, republičkim odnosno pokrajinskim ili opštinskim propisima - stav 3. člana 88. Zakona), s tim što savezni sekretar, u sporazumu sa funkcionerom koji rukovodi saveznim organom uprave nadležnim za poslove finasija, utvrđuje kapacitet i investicionu opremu. član 88. Zakona se, shodno tome, ne odnosi na obavezu tuženog, koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu za JNA, da izvrši plaćanje za uređenje građevinskog zemljište, jer to nisu porezi ili druge dažbine na novčana sredstva koja se ulažu u nekretnine JNA, kapaciteta ili opremu, nego učešće tuženog kao investitora u stvarnim troškovima uređenja građevinskog zemljišta.

Učešće u troškovima uređenja građevinskog zemljišta razlikuje se od naknade z akoritšenje građevinskog zemljišta koja se, prema odredbama člana 89. stav 1. Zakona o sredstvima i finansiranju JNA, ne može propisati ako se zemljište koristi za potrebe JNA.

Tužilac koji je upravljao svojim motornim vozilom, takođe je doprinio nastanku štetnog događaja sa 15%. U tom vozilu povrijeđene su i tužiteljice, koje su njegov bračni drug i mldb. kćerka.

Nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su od utvrđenog iznosa novčane naknade štete koju trpe tužiteljice, dosudili ovim 85%. Ovo zbog toga što se prema odredbi člana 44. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica obavezno osiguravaju vlasnici motornih vozila od odgovornosti za štete prouzrokovane trećim licima, a prema odredbi člana 57. stav 1. istog zakonskog propisa, oštećeno lice ima pravo da odštetni zahtjev istakne neposredno prema zajednici osiguranja. Prema odredbi člana 45. tač. 2. i 3. Zakona o osiguranju imovine i lica SRBiH ne smatraju se trećim licima i nemaju pravo na naknadu štete bračni drug i djeca lica čija je odgovornost z aštetu pokrivena obaveznim osiguranjem, ako u vrijeme nastanka nepovoljnog događaja koji je prouzrokovao štetu, sa njim žive u zajedničkom domaćinstvu. Prema tome, tužiteljice kao bračni drug i dijete lica koje je upravljalo vozilom i doprinio štetnom događaju sa 15%, imaju pravo na naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja drugog vozila samo u procentu za koji je vozač drugog vozila odgovorna za nastali saobraćajni udes, a to je 85%, koliko je ovim tužiteljicama i dosuđeno od punog obima štete.

Bez značaja je okolnost na koju revident ukazuje da nepostojanje vozačke dozvole nije u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, jer se odredba člana 3. stav 3. tačka 2. Uslova za osiguranje korisnika odnosno vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenju trećim licima (ovom odredbom je propisano da osiguranik ne gubi svoja prava iz osiguranja ako dokaže, da je štetni događaj nastao zbog drugog uzroka, radi koga okolnost zbog koje gubi svoja prava iz osiguranja ni u kom slučaju nije uticala na nastanak i obim štete), ne odnosi na slučajeve u kojima zajednica osiguranja po osnovu navedenog zakona ima pravo na regres (čl. 49, 50. i 55.) nego samo na slučajeve u kojima zajednica ima pravo regresa prema ugovoru o osiguranju (član 59. navedenog zakona).

Međutim, u postupku kod nižestepenih sudova, utvrđeno je, da je prva šteta djelimična, jer je znatno manja od 75% od vrijednosti vozila i da je tužilac poslije prve štete vozilo popravio, te da osiguranje poslije te štete nije prestalo, pa su stoga utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu druge štete (šteta prilikom auto-trke “Birač 1985.”).

Ovaj sud je, odlučujući u ovoj pravnoj stvari imao u vidu da je prema tuženikovim Uslovima za kombinovano osiguranje motornih vozila (osiguranje auto-kaska) predviđeno (član 9.), da poslije nastana osiguranog slučaja i isplate naknade iz osiguranja, ako se radi o djelimičnoj šteti, vozilo i daje ostaje osigurano, a u slučaju uništenja vozila (totalna šteta), osiguranje prestaje. Ako vrijednost vozila, umanjena za vrijednost ostatka dijelova vozila na dan utvrđenja visine štete, iznosi manje od troškova opravke, postupiće se kao da je vozilo uništeno i štetu obračunati kao totalna (član 23. Uslova).

Procjenjujući obim prve štete nižestepeni sudov su imali u vidu navedenu odredbu pa su prihvatili nalaz vještaka, koji je na drugi način procjenjivao obim te štete (da je ta šteta znatno manja od 75% stvarne vrijednosti vozila i da je opravka ekonomski bila rentabilna).

Tužilac je nakon prve štete popravio motorno vozilo, ali to nije od značaja za zaključak o tome kakav je obim prve štete, jer tu činjenicu treba utvrđivati po pravilima tuženog koja su sastavni dio ugovora o kombinovanom osiguranju motornih vozila.

Banka ne može uspješno isticati u mjeničnoj parnici prigovor da nije m oga biti avalista fizičkom licu stoga što aval nije dat u skladu sa odredbama Zakona o obezbjeđivanju plaćanja između korisnika društvenih sredstava. Tim zakonom je određeno kakav se aval i za koju vrstu mjenice mra dati radi obezbjeđivanja plaćanja kada su obje stranke društveno pravna lica, a ne kada se aval daje na mjeničnu svotu u mjenici koju je izdalo fizičko lice, jer se tada na ovaj odnos primjenjuje odredba članova 29. do 31. Zakona o mjenici, pa u ovom slučaju avalista odgovra onako kako odgovra onaj za koga jamči (član 31. stav 1. Zakona).

U vrijeme izdavanja mjenice na snazi je bio Zakon o osnovama kreditnog i bankarskog sistema (“Službeni list SFRJ”, broj 2/77, sa izmjenama i dopunama objavljenim u (“Službenom listu SFRJ” br. 59/81 i 9/84). Prema odredbama stava 1. člana 32. tog zakona bankarska organizacija je mogla davati aval na hartije od vrijednosti (tj. i mjenice) saglasno samoupravnom sporazumu o udruživanju u banarsku organizaciju, drugom samoupravnom sporazumu o udruživanju u bankarsk u organizaciju, drugom samoupravnom opštem aktu, srednjoročnom planu i drugim odlukama svojih članova. ovim članom, a ni drugim odredbama zakna, nije isključena mogućnost da banka daje aval za mjeničnog dužnika - fizičko lice. Tužena u prvostepenom postupku i žalbi ne tvrdi da je tužilac znao, odnosno morao znati da je aval eventualno dat suprotno ovlaštenjima iz samoupravnih opštih akata iz stava 1. člana 32. Zakona, niti da je zahtijevala poništenje ugovora o avalu koa je zaključila sa izdavaocem mjenice.

Drugotužena je mjeničnu obavezu preuzela na obrascima mjenica namijenjenih obezbjeđenju plaćanja između korisnika društvenih sredstava. Ova okolnost ne utiče na punovažnost mjenica pošto one sadrže sve elemente određene članom 2. Zakona o mjenici, a osigurane su avalom u skladu sa čl. 29. i 30. Zakona o mjenici.

Nižestepeni sudovi su osnovan odbili tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da se iseli iz ovog stana. Skupština opštine istina nije bila ovlaštena da stan dodijeli na korištenje tuženoj, ali s obzirom na činjenice da se tužena uselila još 1963. godine, i od tada koristi stan i izvršava sve obaveze nosioca stanarskog prava, ispravno su nižestepeni sudovi zaključili da je do dana stupanja na snagu republičkog Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH” broj 13/74) stekla stanarsko pravo na ovom stanu i da u smislu člana 2. stav 2. tog zakna, ima sva prava koja se po ovom zakonu propisuju za nosioca stanarskog prava. (Vrhovni sud BiH, broj Rev. 185/89 od 14. jula 1989. godine 151.

Članovi 6. stav 2. i 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima

Lice koje je živjelo u vanračnoj zajednici s nosiocem stanarskog prava manje od deset godina nema pravnog osnova da nastavi korištenje stana poslije njegove smrti.

Iz obrazloženja:

Nižestepeni sudovi su, cijeneći nespornu činjenicu da je tužena šest godina živjela u vanbračnoj zajednici sa sada umrlim nosiocem stanarskog prava, na koju se ona poziva kao osnov da nakon njegove smrti, nastavi sa korištenjem stana, pravilno zaključili da ona do smrti nosioca stanarskog prava nije stekla status člana njegovog porodičnog domaćinstva niti korisnika stana.

Prema odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, lice koje živi u vanbračnoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava ne spada u krug njegovih srodnika koji se smatraju članovima porodičnog domaćinstva, te status korisnika stana može steći samo ukoliko je sa nosiocem stanarskog prava živjelo u ekonomskoj zajednici duže od deset godina, ili duže od pet godina ako je u stan uselilo na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog sa nosiocem stanarskog prava. Kako tužena, prema utvrđenju nižestepenih sudova, ne ispunjava ni jedan od tih uslova pod kojima je mogla steći status korisnika stana, pravilan je njihov zaključak da njoj prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, ne pripada pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi sa korištenjem stana.

Nižestepeni sudovi su pravilno interpretrirali odredbu iz člana 6. stav 2. zakona o stambenim odnosima kada nisu uzeli u obzir da je između tuženog i ranijeg nosioca stanarskog prava postojao međusobni odnos kakav podrazumijeva ugovor o doživotnom izdržavanju i prije zaključenja ugovora od 17. oktobra 1979. godine u zakonom propisanoj formi, jer ta okolnost nije relevantna.

Odredba iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima priznaje status člana porodičnog domaćinstva licu koje duže od pet godina provede u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava ako se u stan uselio na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, pri čemu ugovor o doživotnom zdržavanju proizvodi pravno djejstvo samo ako je zaključen u formi propisanoj u članu 120. Zakona o nasljeđivanju (forma je konstitutivni elemenat ugovora), pa je zbog toga pravilan zaključak nižestepenih sudova da je potrebni period ekonomske zajednice od pet godina iz odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima počeo teći od dana kada je zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, a ne od kada je među njima faktički postojao takav odnos.

Prije izvršenje primopredaje stana, kako to slijedi iz navedene zakonske odredbe, pismeno se utvrđuje stanje u kome se stan nalazi i o tome se sačinjava zapisnik kojeg potpisuju predstavnik davaoca stana na korištenje odnosno zajednice stanovanja i nosilac stanarskog prava, koji je prestao da koristi stan. Zakonodavac je dao mogućnost da se ugovorne strane sporazumiju u pogledu stanja u kome se stan nalazi i dogovorno zapisnički utvrđuju svoje međusobne odnose, koje se mogu odnositi na izvođenje određenih radova od strane dosadašnjeg nosioca stanarskog prava. U protivnom svaka strana može tražiti da stanje u kome se stan nalazi u momentu primopredaje, utvrdi nadležni stambeni organ.

S obzirom na izloženo, u situaciji kada između ranijeg nosioca stanarskog prava i davaoca stana na korištenje odnosno zajednice stanovanja nije izvršena primopredaja stana i postupljeno na način kako je to propisano, novi nosilac stanarskog prava nije ovlašten da od ranijeg nosioca stanarskog prava, odnosno lica koje je iza njega ostalo u stan u, zahtijeva da izvede radove za koje smatra da padaju na teret ranijeg nosioca stanarskog prava niti da zahtijeva naknadu troškova za izvršene radove.

Odredbom člana 35. stav 1. i 2. navedenog zakona, propisano je da su davalac stana na korištenje odnosno zajednica stanovanja duži da u skladu sa propisima skupštine opštine održavaju stan u stanju u kome je predat na korištenje nosiocu stanarskog prava. Ako bude potrebno da se u stanu radi njegovog odbržavanja u stanju u kome se mora održavati prema normativima koje je propisala skupština opšteine, izvrše popravci ili drugi radovi, koji ne padaju na teret nosioca stanarskog prava, on može od davaoca stana na korištenje odnosno zajednice stanovanja zahtijevati da izvrši te popravke odnosno druge radove.

U konkretnoj situaciji tužitelj je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom bio ovlašten da zahtijeva od davaoca stana na korištenje odnosno zajednice stanovanja da izvrši radove u stanu, odnosno da pod uslovima određenim zakonom sam izvrši opravku stana, a ukoliko troškove opravke ne plati davalac stana odnosno zajednica stanovanja, da te troškove odbije od stanarine (član 35. stav 5. i 6.).

Iz razloga nižestepenih presuda takođe proizilazi da su nižestepeni sudovi utvrdili da su radovi na adaptaciji predmetne zgrade, koje je izveo tužilac, spadali u investiciono održavanje i da su bili nužni, iz čega su zaključili da su s obzirom na odredbu člana 35. sadašnjeg Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84, prečišćeni tekst), tuženi u obavezi da tužiocu isplate naknadu za ulaganje i održavanje zgrade.

Tuženi, međutim, prigovaraju da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno na njihovu štetu. Naime, i po odredbama člana 54. ranijeg saveznog Zakona o stambenim odnosima iz 1966. godine, koji je bio na snazi u vrijeme tužiočevog useljenja u zgradu, kao i po odredbi člana 32. republičkog Zakona o stambenim odnosima iz 1 974. godine (sada član 35. prečišćenog teksta tog zakona --"Službeni list SRBiH”, broj 14/84), tužiocu je pripadalo pravo da pod određeniim uslovima od davaoca stana na korištenje, odnosno zajednice stanovanja, zahtijeva da se izvrše neophodne popravke na održavanju stana, odnosno zgrade. U slučaju da davalac stana na korištenje ili zajednica stanovanja u cilju održavanja stana, prema normativima koji su propisani, ne udovolji takvom zahtjevu, odnosno ne izvrše popravku ili druge radove, koji ne padaju na teret nosioca stanarskog prava, u roku koji ne može biti duži od 60 dana, nosilac stanarskog prava te popravke može sam izvršiti i zahtijevati naknadu za takva ulaganja.

Dakle, nosilac stanarskog prava ne može zahtijevati naknadu troškova popravke stana spomenutih u članu 35. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ako nije prethodno zahtijevao obavljanje radova od samoupravne interesne zajednice stanovanja i utvrđivanje nužnosti popravke od stambenog organa (član 35. stav 2. i 4. Zakona o stambenim odnosima) i ovoj ostavio rok od 60 dana da ocijeni opravdanost zahtjeva i eventualno izvrši opravke. U ovakvom slučaju nosilac stanarskog prava ima položaj nezvanog poslovođe bez naloga kome nije dozvoljeno vršenje tuđeg posla (član 226. Zakona o obligacionim odnosima). Ovo stoga što bi se samovoljnim ponašanjem nosioca stanarskog prava moglo narušiti izvršenje finasijskog plana i programa samoupravne interesne zajednice stanovanja u pogledu održavanja stanova kojima upravlja.

Nosilac stanarskog prava može i odjednom tražiti naknadu troškova popravke stana iz člana 35. stav 4. i 5. Zakona o stambenim odnosima, dok je odredbom člana 35. stav 6. Zakona o obligacionim odnosima, dato samo ovlaštenje nosiocu stanarskog prava da naknadu odbije od stanarine, a nije propisano ograničenje na njegovu štetu.

Citirane zakonske odredbe predstavljaju posebna propis u odnosu na opte odredbe iz čl. 210. do 219. Zakona o obligacionim odnosima kojim aje regulisan pravni institut sticanja bez osnova (važi pravilo lex specialis deogat leg i generali), pa se stoga ovaj spor morao razriješiti samo na osnvu odredbe člana 35. Zakona o stambenim odnosima, te primjenom odredaba Zakona o izdvajanju i usmjeravanju sredstava za stambene potrebe i o samoupravnim interesnim zajednicama u stambenoj oblasti (“Službeni list SRBiH”, br. 13/74, 34/80 i 39/84) kojim su bliže regulisane obaveze zajednice stanovanja u odnosu na održavanje stambenih zgrada i stanova. (Vrhovno sud BiH, broj Rev. 45/89 od 28. septembra 1989,. godine)

155.

Član 47. Zakona o stambenim odnosima

Vlasnik je ovlašten da otkaže ugovor o korištenjus tana zbog nekorištenja, iako je u skladu sa tadašnjim propisima stan bio dodijeljen nosiocu stanarskog prava odlukom nadležnog državnog organa.

Iz obrazloženja: Neosnovano tužena u reviziji ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije sa obrazloženjem da tužitelj nije davalac stana na korištenje nego opština koja je stan dodijelila 1948. godine. Kada je stan u svojini građana dodijeljen na korištenje od strane tada nadležnog organa opštine, kao davalac stana, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima SRBiH, koji može dati otkaz ugovora o korištenju stana i zbog nekorištenja, smatra se i vlasnik stana.

Tužena u reviziji ponavlja tvrdnju da je predmetni stan njoj i njenoj baki dodijeljen u postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine pa da se obzirom na to ne može otkazati ugovor o korištenju ovog stana. Razmatrajući istaknuti prigovor tužene u žalbi, izjavljenoj protiv prvostepene presude, drugostepeni sud pravilno nalazi da se otkaz ugovora o korištenju stana po osnovu iz člana 47. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, može dati bez obzira na način na koji je nosilac stanarskog prava stekao stanarsko pravo, tako da uz ispunjenje uslova predviđenih navedenom zakonskom odredbom, davalac stana na korištenje, može dati otkaz ugovora bez obzira što je nosiocu stanarskog prava stan dodijeljen u postupku određivanja naknade za eksproprisanu stambenu zgradu bivšeg vlasnika.

Sa aspekta odredbe člana 47. Zakona o stambenim odnosima nema značaja za drugačije odlučivanje ni okolnost koja se ističe u reviziji da tuženi do momenta presuđenja u ovoj parnici nije dobio na korištenje neki drugi stan, kao ni motiv iz kojeg je njegova supruga tokom perioda nekorištenja stana sa djecom boravila u mjestu tuženikovog novog zaposlenja (da bi tuženi lakše došao do stana u radnoj organizaciji kod koje se nakon odlaska iz stana zaposlio).

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili otkaz ugovora o korištenju stana, jer su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima SR BiH, za usvajanje otkaza ugovora o korištenju stana po navedenom osnovu.

Pravilno je rezonovanje nižestepenih sudova, da je bez značaja okolnost što se kčerka tuženog vratila u navedeni stan u toku 1983. godine, jer iz podataka u spisu proizilazi da je njen povratak u stan uslijedio nakon podnošenja tužbe (tužba je podnesena 27. novembra 1980. godine), te da su prema tome u vrijeme podnošenja tužbe bili ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga nekorištenja stana za potrebe stanovanja u neprekidnom trajanju dužem od šest mjeseci.

Bez značaja je i okolnost, da je davalac stana dao saglasnost za zamjenu predmetnog stana koja nije nikad realizovana, jer time davalac stana nije prekludiran u pravu na podnošenje tužbe za otkaz ugovora o korištenju stana zbog nekorištenja stana. Takođe nije relevantno što je tužba podnesena tek 1980. godine, jer pravo na podnošenje tužbe za otkaz ugovora o korištenju stana, iz naprijed navedenog razloga nije ograničeno rokom.

Svrha odredbe iz stava 1. tačka 2. citirano g zakonskog propisa člana 47. Zakona o stambenim odnosima, koja isključuje otkaz ugovora o korišćenju stana za slučaj da nosilac stanarskog prava prestane da koristi stan duže od šest mjeseci, zbog toga što se nalazi na liječenju, je u tome da zaštiti nosioca stanarskog prava kada se prema okolnosti pojedinog slučaja može realno zaključiti da će u budućnosti nastaviti da koristi stan, tj. kada postoji ozbiljna volja i interes da nastavi korištenje stana. Drugačije tumačenje tog zakonskog propisa bi bilo u suprotnosti sa intencijama Zakona o stambenim odnosima o racionalnom korištenju stanova u društvenoj svojini.

Pošto kontinuirano nekorištenje stana od strane tuženog i članova njegovog porodičnog domaćinstva do dana donošenja prvostepene presude traje čak 17 godina, uz okolnosz da su tuženi i njegova supruga kroz sve to vrijeme neprekidno zadovoljavali svoje potrebe stanovanja u stanu u Splitu koji je njihovo vlasništvo, a da su u toku tog perioda sporni stan izdavali podstanarima, po ocjeni ovog revizijskog suda, navodi na zaključak da tuženi nije imao više potrebu i interes da bilo kada nastavi da lično koristi stan (što se iz istih razloga odnosi i na njegovu suprugu kao jedinog člana porodičnog domaćinstva), pa su bili ispunjeni uslovi predviđeni u članu 47. Zakona o stambenim odnosima da se usvoji otkaz ugovora o korištenju stana.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da i tužena - njegov bračni drug, nisu koristili predmetni stan duže od šest mjeseci, pa su se stekli uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana po navedenom zakonskom osnovu.

Prigovor revizije da je ugovor o korištenju stana, kojeg je zaključio muž tužene, prestao njegovom smrću i da se nije ni mogao otkazati ugovor o korištenju stana koji ne postoji, nije osnovan. Ugovor o korištenju stana je egzistirao i nakon smrti u smislu odredbe člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, jer su oba bračna druga sunosioci stanarskog prava, pa nakon smrti jednog od njih drugi bračni drug (tužena) ostaje jedini nosilac stanarskog prava.

Okolnost da je muž tužene već dio stana izdao u zakup, nije mogao biti smetnja za otkaz ugovora o korištenju stana tuženoj, jer je tužena mogla, kako za života muža, uz njegovu saglasnost, tako i sama, poslije njegove smrti, otkazati ugovor o zakupu i zahtijevati iseljenje zakupca (u stvari podstanara) - član 54. stav 5. Zakona o stambenim odnosima.

Na osnovu uvida u kupoprodajni ugovor koji je sklopljen 6. novembra 1972. godine prvostepeni sud je utvrdio da je navedeni stan opština prodala Preduzeću PTT saobraćaja.

Prvostepeni sud je u tvrdio takođe da se pomenuti stan nalazi u jednoj od stambenih zgrada čiju su izgradnju zajednički finansirali opština i pravni prednik tužioca, ali nikada nije došlo do razgraničenja prava raspolaganja na stanovima čija je izgradnja zajednički finansirana.

U toku prvostepenog postupka je utvrđeno i to da u pomenutom stanu nikada nisu stanovali radnici koji su zasnovali radni odnos u organizaciji udruženog rada tužioca.

Tužilac je tražio da se proglasi ništavim ugovor o korištenju stana tvrdeći da je on nosilac prava raspolaganja i nosilac prava davanja stana na korištenje i da je zbog toga ugovor o korištenju stana nevaljan.

Navedenu činjenicu tužilac u toku postupka nije uspio dokazati. Sve dok se ne utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora na osnovu koga je na RO PTT saobraćaja Z. prenijeto pravo raspolaganja, odnosno pravo davanja stana na korištenje ono je, a ne tužilac, ovlašteno, da u smislu člana 5. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst) daje navedeni stan na korištenje.

U konkretnom slučaju između tužitelja kao nosioca stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini i tužene, zaključen je ugovor o zakupu stana, a nosilac stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini ne može davati stan u zakup.Zato tužena predmetni stan koristi bez pravnog osnova, pa tužitelj kao nosilac stanarskog prava ima pravo da zahtijeva njeno iseljenje (član 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za iseljenje tužene, bez značaja je prigovor tužene da postoje razlozi za prestanak stanarskog prava tužioca, jer se na taj prigovor može pozivati samo davalac stana na korištenje u parnici za otkaz ugovora o korištenju stana protiv nosioca stanarskog prava.

Polazeći od ovakvih utvrđenja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da samo davalac stana na korištenje, odnosno vlasnik, može zahtijevati da se utvrdi da licima koja su ustala u stanu, nakon iseljenja nosioca stanarskog prava, ne pripada pravo da u smislu člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima SRBiH, nastave sa korištenjem stana i zahtjeva ispražnjenje stana.

Prema odredbi člana 73. stav 2. navedenog zakona ako prestane jedan sustanarski odnos preostali sustanar se proširuje u ispražnjeni dio stana.

U situaciji kada jedan sustanar umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi dio stana, a u stanu ostanu lica za koja preostali sustanar smatra da im ne pripada pravo da po odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima nastave sa korištenjem stana, može tužbom kod redovnog suda zahtijevati iseljenje lica, koja su u stanu ostala poslije iseljenja nosioca stanarskog prava, radi proširenja na taj dio stana u smislu člana 73. stav 2. navedenog zakona.

Pravilan je i zaključak nižestepenih sudova da se izmjena obaveze izdržavanja iz zaključenog poravnanja mogao tražiti samo pod uslovom iz člana 257. Porodičnog zakona, tj. ako su se nakon toga izmijenile okolnosti koje su postojale u momentu obavezivanja tuženog da doprinosi za izdržavanje tužiteljice.Kako iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlpzima nižestepenih presuda proizilazi da se na strani tužiteljice nisu izmijenile okolnosti od kojih ovisi obaveza izdržavanja. Neprihvatljiv je revizijski prigovor o tome da je odbijanjem protivtužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Tužiteljica u ovoj parnici traži naknadu troškova izdržavanja zajedničke malodobne djece parničnih stranaka u smislu odredbe člana 258. navedenog zakona za period za koji je u ranijoj parnici povukla tužbu. Okolnost što je tužiteljica u ranijoj parnici povukla tužbu u odnosu za period od 18. septembra 1986. godine do 25. februara 1987. godine, ne dokazuje da tuženi nije bio u mogućnosti da u tom periodu doprinosi za izdržavanje zajedničke djece i da zbog toga ne bi postojala njegova obaveza utvrđena članom 230. stav 2. navedenog zakona.

Radi pravilne primjene citiranih zakonskih propisa bilo je potrebno utvrditi da li je tuženi bio u mogućnosti da u navedenom periodu doprinosi za izdržavanje malodobne djece.

Pravilno su stoga postupili prvostepeni sudovi kada su usvojili tužbeni zahtjev st varnopravnog karaktera na utvrđenje suvlasničkog dijela supruge, ne uvećavajući suvlasnički dio tuženog zbog činjenice da je on dužnik iz ugovora o kreditu i da je otpočeo sa otplatama kredita tek po raskidu zajednice života.

Iz istih činjeničnih utvrđenja nižestepeni sudovi su opravdano zaključili i to da se ne mogu prihvatiti osnovanim ni navodi tužiteljice da su rezultati njenog rada u domaćinstvu tuženih doveli do neosnovanog obogaćenja (sticanja bez osnova) tuženih, pa nisu ispunjeni uslovi iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78) da bi se moglo udovoljiti zahtjevu tužiteljice utemeljenom na tom osnovu.

Osnovan je prigovor istaknut u reviziji da navedena činjenična utvrđenja nižestepenih presuda nisu bila dovoljna da se sa aspekta citirane odredbe iz člana 23. Zakona o nasljeđivanju zaključi da tužena nije bez nužnih sredstava za život, jer taj zakonski propis pod ovim podrazumijeva da bračni drug koji pretenduje na uvećanje nasljednog dijela, obzirom na obim svojih osnovnih životnih potreba (što se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja) bez uvećanja zakonskog dijela, neće moćži podmiriti te potrebe ni vlastitim radom, ni iz imovine koju treba da naslijedi, ili iz neke druge imovine sa kojom raspolaže, pri čemu se ne uzima u obzir i mogućnost da bračni drug eventualno ostvari pravo na pomoć ili zakonsko izdržavanje od lica koje mu to duguje. U ovakvom slučaju bi mu pripadalo pravo na uvećanje nasljednog dijela, pod pretpostavkom da su zadovoljavajuće imovinske prilike ostalih zakonskih nasljednika. Uvećanje nasljednog dijela bračnog druga se po citiranoj odredbi može ostvariti i na teret nasljednog dijela samo nekih od nasljednika.

Kako odredba člana 120. zakona o nasljeđivanju dopušta mogućnost i takve sadržine obaveze davanja izdržavanja kod ugovora o doživotnom izdržavanju, očigledno je da materijalna situacija umrlog M. nije bila odlučujuća kod zaključenja ugovora, pa je stoga bez uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj parnici da li je prvotuženi, pored ostalog davao A. i određena materijalna sredstva.

Kako je nižestepenim presudama utvrđeno da je prvotuženi tokom trajanja odnosa doživotnog izdržavanja, kao i prije toga, pružao sada umrlom A. i njegovoj supruzi svakovrsnu pomoć kakvu je podrazumijevala njegova ugovorna obaveza redovno ih obilazio, obrađivao njihovu zemlju sa članovima svoje porodice, vodio ih ljekarima, a umrlog A. i na operaciju srca, te ih na kraju i sahranio o svom trošku prema mjesnim običajima (drugotužena je umrla u toku ove parnice), nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da nisu ispunjeni uslovi predviđeni u članu 122. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, za raskid ugovora zbog neiuspunjenja obaveze izdržavanja.

Utvrđeno je da je tuženi i nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju nastavio tužiteljici pružati svakovrsnu njegu i pomoć onako kako je to bilo ugovoreno, sve dok je njeni osrali srodnici aprila mjeseca 1983. godine nisu smjestili u samostan, a zatim je tokom njenog boravka u samostanu obilazi o i posjećivao sve do njene smrti 2. 3. 1986. godine. Nakon smrti tuženi je prevezao tužiteljicu u njeno selo, te je o svom trošku sahranio prema mjesnim običajima.

Nižestepeni sudovi su cijeneći okolnost da je tužiteljica od aprila mjeseca 1983. godine pa do svoje smrti bila smještena na brigu i dalju njegu u samostan, u kontekstu sa svim ostalim već navedenim činjenicama iz kojih proizilazi da se tuženi sam i ranije preko članova svog porodičnog domaćinstva, kroz dugi niz godina starao o svim životnim potrebama tužiteljice, izveli pravilan zaključak da nije krivicom tuženog došlo do neizvršavanja obaveza izdržavanja, onako kako su one predviđene ugovorom stranaka, tokom perioda boravka tužiteljice u samostanu, odnosno da je tuženi protiv svoje volje u tom e bio spriječen, u prilog čega idu i činjenična utvrđenja nižestepenih presuda da je tuženi i u tom periodu posjećivao tužiteljicu i na kraju je o svom trošku sahranio prema mjesnim običajima.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju predviđeni u članu 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, pa su nižestepeni sudovi pravilno primijenili taj propis kada su tužbeni zahtjev kao neosnovan odbili.

Propuštanjem sudije da upozna tužitelja sa pravim značenjem odredbe člana 134. stav 2. Zakona o nasljeđivanju i uz to davanjem pogrešnog obavještenja da njegovi sinovi ne mogu biti nasljednici u ostavinskom postupku, sudija je tužitelja doveo u pravnu zabludu, pa je zbog toga ovaj dao izjavu kakvu ne bi dao da nije bio u zabludi. Pravna zabluda se u pravilu smatra kao neispričiva, jer se na nepoznavanje prava niko ne može pozivati. Međutim, morao bi se učiniti izuzetak u slučaju kada je sudija doveo u pravnu zabludu stranku u postupku kao u konkretnom slučaju. Stoga je pravna zabluda u kojoj se nalazio tužitelj ispričiva pa se stiču uslovi za poništenje izjave tužitelja u odricanju nasljedstva (član 139. ZN).

Kako to rješenje prema izričitoj odredbi iz člana 239. Zakona o nasljeđivanju veže i nju kao nasljednika, pravilan je zaključak da je eventualni sporazum o diobi zaostavštine, sve i da je bio postignut prije raspravljanja zaostavštine, kako tužiteljica tvrdi, sastavljen van snage tim rješenjem.

Prema tome, u konkretnom slučaju je u pitanju tužba za utvrđenje (član 187. Zakona o parničnom postupku), u kojoj tužiteljica navodi da je tuženi kao davalac stana na korištenje, po odredbi člana 22. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84, prečišćeni tekst) nije bio ovlašten da donese navedeno rješenje. Dakle, u ovom slučaju ne radi se o sporu koji predviđaju odredbe čl. 48. i 50. Zakona o sudovima udruženog rada, kojim je određena stvarna nadležnost sudova udruženog rada, već o građansko-pravnom sporu, za čije je presuđenje u skladu sa odredbama člana 10. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, broj 14/84 - prečišćeni tekst) i člana 34. stav 1. tačka 1c. Zakona o redovnim sudovima, nadležan redovni sud.

Nižestepeni sudovi su zaključili da za rješenje pomenutog spora ne postoji ni nadležnost redovnog ni samoupravnog suda, a da tužiocu stoji mogućnost, ukoliko su se ispunili zakonski uslovi da svoj zahtjev za isplatu neisplaćene penzije podnese nadležnom organu SIZ-a PIO BiH.

Izloženi pravni stav nižestepenih sudova nije pravilan. Tužilac u ovom predmetu traži naknadu štete od organizacije udruženog rada u kojoj je radio i SIZ -a PIO BiH zbog izgubljene penzije. U konkretnom slučaju, dakle, se radi o imovinskom sporu, a stvarna nadležnost za njegovo rješenje u upravnom postupku nije određena propisima kojima se uređuje oblast penzijskog i invalidskog osiguranja (član 17. Zakona o opštem upravnom postupku).

Obzirom na izloženo o zahtjevu tužioca usmjerenom prema organizaciji udruženog rada nadležan je da odlučuje sud udruženog rada u smislu člana 164. Zakona o udruženom radu (“Službeni list SFRJ”, broj 11/88 - prečišćeni tekst). O zahtjevu tužioca u odnosu na SIZ PIO BiH nadležan je da odlučuje redovni sud na osnovu člana 34. stav 1. tačka c. Zakona o redovnim sudovima (“Službeni list SRBiH”, broj 19/86).

Akt Skupštine tužene, koji se tužbom pobija, ne predstavlja upravni akt u smislu odredbe člana 6. Zakona o upravnim sporovima protiv koga se može pokrenutu upravni spor, pa zbog toga nema osnova u odredbi člana 38. stav 1. tačka 13. Zakona o redovnim sudovima za stvarnu nadležnost redovnog suda u upravnom sporu, a ne radi se ni o građansko-pravnom sporu za čije bi rješavanje, po odredbi člana 34. stav 1. tačka 1c. istog zakona, bio stvarno nadležan redovni sud.

Sudovi udruženog rada, između ostalog, sude i u sporovima o samoupravnim pravima i dužnostima radnih ljudi, organizacija i drugih korisnika u samoupravnim interesnim zajednicama i jedinicama u kojima oni kao članovi tih zajednica zadovoljavaju svoje potrebe i interese (član 48. stav 2. tačka 21. Zakona o sudovima udruženog rada SRBiH).

Tužilac traži protuvrijednost iznosa strane valute preračunatu u dinare prema kursu koji je za njega povoljniji (na dan zaključenja glavne rasprave umjesto na dan nastanka obaveze - član 395. Zakona o obligacionim odnosima), a zateznu kamatu od dana konvertovanja strane valute u dinare (traženi iznos glavnice od 1,600.000 dinara je znatno veći nego iznos od 193.109 dinara kada se ovaj uveća i za iznos zatezne kamate od dana kada je tuženi došao u docnju).

Prema tome preinačivši nižestepene presude na navedeni način ovaj revizijski sud je odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je u većem zahtjevu sadržan manji.

Takvo ovlašćenje je bilo neophodno za preduzimanje ove dispozitivne parnične radnje, jer taj punomoćnik nije advokat, a tuženi u punomoći nije bliže odredio njegova ovlaštenja.

Ukoliko stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, počinjena je apsolutno bitna povreda parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 7. ZPP, što je razlog za pobijanje odgovarajuće odluke (koja je donesena i pored takvog nedostatka u postupku) žalbom, a na tu povredu pazi i drugostepeni sud po službenoj dužnosti (član 365. stav 2. ZPP).

U žalbi protiv prvostepenog rješenja tužiteljica tvrdi da nije primila poziv za ročište za dan 28.10. 1987. godine, a ni rješenje o mirovanju postupka.U slučaju da su ove tvrdnje tačne nisu ispunjene pretpostavke za povraćaj u pređašnje stanje, te bi se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje odbacio kao nedozvoljen.

Tuženi je društveno pravno lice tj. organizovani kolektiv ljudi koga sačinjava određeni veći broj fizičkih lica koje sredstvima u društvenoj svojini ostvaruje djelatnost za koju je registrovano. Stoga bolest jednog radnika, zaposlenog u pravnom licu, koji je radio u konkretnom slučaju na prijemu pošte (i tužbe sa rješenjem o izdatom platnom nalogu), za razliku od situacije kada bi se platni nalog dostavljao fizičkom licu kao tuženom (tada bi bolest fizičko g lica mogla predstavljati opravdan razlog za propuštanje preduzimanja određene radnje), ne predstavlja opravdan razlog za propuštanje blagovremenog izjavljivanja prigovora na platni nalog. Tuženi je, kao društveno pravno lice (osnovna organizacija udruženog rada) dužan, a i u mogućnosti, da u skladu sa svojim samoupravnim opštim aktima, po redovnom toku stvari, organizuje rad tokom cijele godine odgovarajućim rasporedom poslova.

Bolest radnika tuženog ne predstavlja višu silu. Viša sila je svaki prirodni događaj ili ljudska radnja koji se nisu mogli predvidjeti ili spriječiti (i kada su se mogli predvidjeti), ako se ljudska radnja ne može pripisati u krivicu licu koje se na nju poziva, i ukoliko je to spoljni događaj u odnosu na stranke, tj. događaj koji ne zavisi od volje stranaka i koji nije specifično povezan s djelatnošću stranaka, već djeluje na njihov pravni odnos van kruga njihove djelatnosti zbog čega su nastale određene posljedice. U ovom slučaju bolest jednog radnika u društveno pravnom licu ne predstavlja spoljni neotklonjiv i nepredvidiv događaj, odnosno radnju koji bi svojim nastupanjem pogodio cijelu organizaciju udruženog rada (iako to može predstavljati višu silu za samog tog bolesnog radnika).

Tom tarifom nisu posebno predviđeni troškovi koji se odnose na poštarinu, obrasce i konačno izvještaje stranci. Naknadu tih troškova prvostepeni sud je odredio u skladu sa odredbama tarifnog broja 49. Tarife. Tarifnim brojem 49. propisano je da za sve sporedne poslove obavljene u svim postupcima (prikupljanje informacija, obavještenja o ročištima, korespondenciju, prepisivanje priloga itd.) nagrada advokatu se određuje u paušalnom iznosu od 25% od ukupnog iznosa nagrade određene tom tarifom. Paušalni iznos nagrade, u tom smislu, obuhvata i poštarinu, cijenu obrazaca i konačni izvještaj stranci.

Prema zakonu o advokaturi (“Službeni list Srbih”, broj 34/89) advokat ima pravo na naknadu za svoj rad, kao i na naknadu troškova u vezi sa izvršenim radom prema Tarifi (član 33. stav 1.). Advokatska tarifa je sastavni dio ugovora o zastupanju i ne tiče se trećih lica (što dvijica ugovore - trećega ne veže), pa ni suprotne parnične stranke. Zato se ne može primijeniti odredba iz člana 166. stav 4. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u SRBiH (“Službeni list SRBiH”, broj 20/87, sada član 18. stav 3. Tarife objavljene u “Službenom list u SRBiH”, broj 40/88) prema kojoj sud ili drugi organ koji odlučuje o naknadi troškova zastupanja protivne stranke primjenjuje Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke.

Kada obaveza, kao i u ovom slučaju, ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji onaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo (član 394. Zakona o obligacionim odnosima). Budući da u pogledu potraživanja naknade troškova postupka posebni zakon ne odstupa od ovog načela (monetarnog nominalizma) sud će pri odlučivanju o naknadi parničnih troškova odmjeriti troškove po Tarifi po kojoj je plaćena naknada advokata (član 155. stav 2. Zakona o parničnom postupku), a to je, u principu, ona Tarifa koja je bila na snazi kada je izvršen rad (parnična radnja) za koju se plaća naknada. Zato je u tom dijelu odluka o troškovima parničnog postupka potvrđena i žalba odbijena (član 167. stav 1. i 380. tačka 2. ZPP -a).

Iako je postupak za izdavanje platnog naloga poseban postupak, postupak koji sud provodi po prigovorima protiv platnog naloga podliježe opštim odredbama o parničnom postupku.

U smislu člana 189. ZPP, zavisno od sadržine zahtjeva, tuženi može do zaključenja glavne rasprave pred sudom podnijeti kod istog suda protivtužbu. Protivtužba je samostalna tužba i u pogledu forme i sadržine i za nju važi sve ono što se odnosi i na tužbu. U ovom slučaju zahtjevi tužbe i protivtužbe se mogu prebiti, pa je tuženi imao pravo da u toku postupka podnese protivtužbu.Zbog nepravilne primjene člana 189. ZPP, prvostepeni sud o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva nije meritorno raspravljao, a što je uticalo na rezultat suđenja i zakonitost prvostepene presude o pobijanom dijelu.

Zbog takvih djejstava izjava o povlačenju tužbe mora biti jasna (izuzev kada sam zakon fingira da se tužba smatra povučenom kao npr. u slučaju iz člana 499. stav 2. ZPP), pa izvan slučajeva kada se smatra da je tužba povučena po zakonu, prvostepeni sud takvu pretpostavku ne može sam izvoditi.

Prava i obaveze tuženih, stoga, proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova, pa su u ovom sporu suparičari iz člana 196. stav 1. tačka 1. ZPP. Odredbama člana 491 ZPP propisano je da će se pravila postupka u privrednim sporovima primjenjivati i kad u sporu kao suparničari iz člana 196. stav 1. tačka 1. ZPP učestvuju i druga fizička ili pravna lica. Shodno tome, u privrednom sporu rok za žalbu iznosi 8 dana od dana dostavljanja prepisa presude (član 500. tačka 2. ZPP), što je prvostepeni sud i konstatovao u pouci o pravnom lijeku u svojoj presudi.

Prvostepeni sud je pravilno postupio kada je ocijenio da je žalba tuženog fizičkog lica neblagovremena i odbacio je na osnovu stav 1. i 2. člana 358. ZPP, jer je izjavljena po isteku roka od 8 dana.

Prema ovoj odredbi jedinstveni suparničari smatraju se kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako koji suparničar propusti neku parničnu radnju, djejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari, proteže i na one koji tu radnju nisu poduzeli.

Prema odredbi člana 202. Zakona o parničnom postupku, rokovi za vršenje neke parnične radnje za sve suparničare (koji učestvuju u istoj stranačkoj ulozi) ističu istodobno, tj. onda kada taj rok ističe za zadnjeg od njih. Suparničar prema kome rok teče, čuva rokove ostalih čak i kada su ih oni sami propustili. Ovo pravilo nije ustanovljeno u korist onih koji su propustili rok već zbog toga što suparničar, koji se pridržava roka ne smije da pretrpi štetu zbog držanja drugih, zato š to presuda može glasiti samo jedinstveno (na jednak način prema svima).

Kako prema podacima spisa dostavljanje prvostepenog rješenja drugotuženom nije izvršeno na zakonom propisan način, ima se smatrati da rok za podnošenje žalbe u odnosu na ovog tuženog nije počeo da teče, odnosno da nije istekao i da prema tome, s obzirom da se radi o jedinstvenim suparničarima, nije bilo osnova za odbacivanje žalbe ni u odnosu na prvotuženog kome je dostavljanje uredno izvršeno, jer ni u odnosu na njega rok za žalbu nije istekao.

U smislu člana 331. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kad tuženi prizna tužbeni zahtjev, sud je dužan da bez daljnjeg raspravljanja, ne čekajući prijedlog tužioca, odmah donese presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev - presudu na osnovu priznanja. Ovlašten je bio da ispita samo postojanje opštih i posebnih procesnih pretpostavki za donošenje presude, te da utvrdi nije li priznanje u suprotnosti sa prinudnim propisima i pravilima morala. Prema tome, ovaj sud nalazi da nije bilo mjesta donošenju presude zbog izostanka, jer je tuženi podneskom priznao tužbeni zahtjev. Nije se pasivno držao, a da bi se mogla donijeti presuda zbog izostanka, pored ostalih uslova, potrebno je da ta pasivnost bude totalna.

Sa izloženog, valjalo je žalbu uvažiti i na osnovu člana 369. Zakona o parničnom postupku, odlučiti kao u izreci. Prilikom odlučivanja o naknadi troškova spora, treba ocijeniti koji su troškovi bili potrebni imajući u vidu da je u odgovoru na tužbu priznat tužbeni zahtjev.

Zbog mogućnosti da odluka o naknadi parničnih troškova bude povoljnija po tuženog, ovaj sud je meritorno i sudio po njegovoj žalbi, nalazeći da tuženi ima pravni interes za njeno izjavljivanje, te da nisu ispunjeni uslovi iz člana 367. u vezi sa članom 358. stav 3. Zakona o parničnom postupku, da žalba bude odbačena.

Tuženi je u žalbi tvrdio da je prvpstepeni sud pogrešno ocijenio dokaze jer prepis uplatnica koja predstavlja javnu ispravu je vjerodostojan dokaz o isplati duga.

Tuženi dakle pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. u vezi sa čl. 108, 230. i 232. Zakona o parničnom postupku (ove odredbe se odnose na javne isprave kao dokazno sredstvo). Međutim po članu 467. Zakona o parničnom postupku presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog relativne bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 1. Zakona o parničnom postupku, nego samo zbog apsolutne bitne povrede odredaba parničnog postupka iz stava 2. člana 354. ZPP -a.

Stoga je osporenim rješenjem dopunio prvostepeno dopunsko rješenje tako što je dodao tačku 2. kojom je određeno da ranijem vlasniku R.M. ne pripada pravo na stan ni pravo na naknadu za eksproprisane objekte.

Odredbom člana 242. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku propisano je da kada drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice napotpuno ili pogrešno utvrđene ili da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo preko prvostepenog organa, pa ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drukčije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

Dakle, drugostepeni organ je dužan da povodom žalbe sam meritorno riješi stvar uz dvije pretpostavke, da je o upravnoj stvari meritorno rješavao prvostepeni organ i da drugostepeni organ nađe da primjenom materijalnih propisa na cjelokupno utvrđeno činjenično stanje treba donijeti drugačiju meritornu odluku od one koju je donio prvostepeni organ. Međutim, u konkretnom slučaju prvostepeni organ nije meritorno rješavao o pravu na stan i o pravu na naknadu za eksproprisane objekte pa tuženi kao drugostepeni organ nije mogao dopuniti prvostepeno rješenje niti je prema odredbi člana 242. stav 1. navedenog zakona mogao sam meritorno riješiti stvar jer je to protivno načelu dvostepenosti.

Kako je pored navedenog tuženi osporenim rješenjem dopunio prvostepeno rješenje počinio je povredu citirane odredbe koja predstavlja razlog za poništaj osporenog rješenja.

Prema tome, u ponovnom postupku nije se moglo donositi novo rješenje o preuzimanju prije nego ponovo skupština opštine na sjednici vijeća o tome ne odluči, pa kako u ovom predmetu to nije slučaj, to se novo rješenje o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta ukazuje nezakonitim, jer nije donijeto u skladu sa članom 25. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86) na šta podnosilac zahtjeva pravilno ukazuje.

Kako Viši sud u T. odlučujući u upravnom sporu po tužbi podnosioca zahtjeva nije vodio računa da je u ponovnom postupku izvršeno preuzimanje spornog zemljišta bez odluke skupštine opštine, koja je isključivo nadležna da vrši preuzimanje gradskog građevinskog zemljišta iz posjeda ranijih vlasnika, to su se stekli uslovi za uvažavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je na osnovu člana 50. stav 2. Zakona o upravnim sporovima valjalo osporenu presudu ukinuti, kako bi se u ponovnom postupku otklonili nedostaci na koje je ukazano ovom presudom.

Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužioca protiv tog prvostepenog rješenja iz razloga što prema navodima tuženog stranka u postupku donošenja inspekcijske mjere rušenjem može biti samo lice protiv koga se vodi postupak i nalaže određena mjera.

Međutim, ovakav zaključak upravnih organa nije pravilan i suprotan je odredbi člana 49. Zakona o opštem upravnom postupku (“Službeni list SFRJ”, broj 47/86). Naime, iz podataka u spisu proizilazi da je tužitelj pokrenuo inicijativu za bespravno rušenje izgrađenog objekta, koji je njegov komšija započeo graditi u neposrednoj blizini tužiteljeve stambene zgrade, radi zaštite svojih prava od bespravnog graditelja pa je u postupku odlučivanja po žalbi bilo potrebno ocijeniti da li tužitelj kao zainteresovano lice ima interes da se rješenje kojim je naloženo rušenje provede odnosno da se izvršenje ovog rješenja ne odlaže, od čega zavisi i to da li tužilac može imati položaj stranke u ovom postupku prema ranije navedenoj odredbi člana 49. ZUP -a.

Ovo znači da se u predmetima upravnog postupka u kojima stranka ima punomoćnika ne mogu izvoditi dokazi, a prije svega usmena rasprava, bez pozivanja i punomoćnika stranke.

Svako postupanje suprotno ovome predstavlja povredu odredaba člana 135. i 143. ZUP -a i ne može se konvalidirati time što će se samoj stranci omogućiti da učestvuje u postupku bez svog punomoćnika kakav je slučaju ovom predmetu. Naime, iz spisa se vidi da je tužitelj dana 8.12. 1987. godine opunomoćio advokata J.H. da u njegovo ime može sačiniti žalbu na prvostepeno rješenje od 3.11. 1987. godine i dalje ga zastupati u ovom postupku, pa kako je po izjavljenoj žalbi poništeno ovo prvostepeno rješenje, to je u ponovnom postupku prvostepeni organ bio dužan u ponovni postupak uključiti i punomoćnika stranke i njemu dostaviti rješenje, što nije postupljeno pa otuda osnovano tužitelj prigovara da je došlo do bitne povrede pravila postupka koje prvostepeno rješenje od 10.2. 1989. godine čini nezakonitim.

Kako je tuženi organ izveo pogrešan zaključak da nije došlo do bitne povrede pravila postupka, to je valjalo primjenom člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti, da bi se u ponovnom postupku otklonio ovaj nedostatak.

Citirani član ima u vidu slučaj gdje je postupak već u toku za izvjesnim strankama, pa se za vrijeme vođenja postupka pojavi lice koje do tada nije učestvovalo kao stranka u postupku i traži da i ono učestvuje kao stranka, pa ukoliko službeno lice nađe da u tom postupku ima svojstvo stranke priznaće mu posebnim zaključkom to svojstvo. Druge stranke ne mogu u ovakvom slučaju pobijati zaključak posebnom žalbom, već isti mogu pobijati samo u žalbi protiv rješenja o glavnoj stvari. Proizilazi, dakle, da se zaključak u smislu člana 139. ZUP -a može donijeti samo u toku postupka, a ne i poslije donošenja prvostepenog rješenja. Ovo stoga što u ovakvim slučajevima lice koje smatra da ima svojstvo stranke u postupku u kojem je donijeto prvostepeno rješenje ima mogućnost da protiv tog rješenja izjavi žalbu, a u slučaju da je protekao rok za žalbu stoji mu mogućnost da podnese prijedlog za obnovu postupka iz razloga navedenih u članu 249. stav 1. tačka 9. Zakona o opštem upravnom postupku. S druge strane, ukoliko bi se prihvatilo da se zaključak o priznavanju određenom licu svojstva stranke može donositi i poslije donošenja prvostepenog rješenja, u tom slučaju onemogućilo bi se drugim licima, koja se u tom rješenju tretiraju kao stranke da osporavaju zaključak, jer ga mogu osporavati samo u žalbi protiv rješenja o glavnoj stvari, a niti bi ovakvom licu mogli osporavati svojstvo stranke u obnovi postupka, jer je već o tome odlučeno donesenim zaključkom. Stoga u ovom predmetu nije se mogao donositi zaključak o priznavanju svojstva stranke u postupku eksproprijacije B.Ž. već je ovom licu stajala mogućnost bilo da izjavi žalbu protiv rješenja o eksproprijaciji, a u slučaju proteka roka za žalbu da podnese prijedlog za obnovu postupka eksproprijacije, pri čemu bi se ili u jednom ili drugom postupku cijenilo stranačko svojstvo podnosioca žalbe odnosno prijedloga za obnovu.

Kako zaključak donesen primjenom citiranog člana ima karakter upravnog akta, to se ne može prihvatiti stanovište tuženog da osporena obavijest nije upravni akt, te da se na može pobiati u žalbenom postupku.

Kako je, dakle, tuženi organ riješio žalbu tužitelja protivno odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, to je tužbu valjalo uvažiti i na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, osporeno rješenje poništiti, kako bi se u ponovnom postupku odlučilo u skladu sa primjedbama ove presude. Pri tome će se ocijeniti da li je zahtjev tužitelja od 17.6. 1986. godine istovjetan zahtjevu od 26.9. 1980. godine, pa zavisno od toga odlučiće se o osnovanosti žalbe.

pa je prema tome zahtjev za rješenje “imovinsko-pravnih odnosa” po svojoj suštini zahtjev za dodjelu građevinske parcele, jer se bez izvršene dodjele ni pod kojim uslovima ne može pribaviti odobrenje za građenje.

Kako se ovdje radi o zahtjevu za dodjelu građevinskog zemljišta neposrednom pogodbom a ne na osnovu konkursa, to rješenje Skupštine opštine C.S. od 8.12. 1988. godine kojim je zahtjev odbijen ne predstavlja upravni akt i ne može se pobijati u upravnom postupku. Ovo stoga što se odredbe stava 4. člana 51. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SRBiH”, broj 34/86) odnose na rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja koje se vrši na osnovu konkursa. Dakle, samo rješenje o dodjeli koja se vrši na osnovu konkursa predstavlja upravni akt i protiv njega se može pokrenuti upravni spor, dok to nije slučaj sa rješenjem o dodjeli koja se vrši neposrednom pogodbom (član 48. Zakona o građevinskom zemljištu), koje ne predstavlja upravni akt, već akt poslovanja i kao takav ne može se pobijati u upravnom sporu, kako je to bilo propisano i u ranijem Zakonu o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini iz 1974. godine (član 12. stav 3. Zakona) u kojem je izričito bilo regulisano da rješenje o dodjeljivanju zemljišta na korištenje nije upravni akt.

Međutim, imajući u vidu da je Viši sud u S. u upravnom sporu meritorno odlučivao po tužbi podnosioca zahtjeva protiv rješenja SO C. S. od 8.12. 1988. godine izvodeći pogrešan zaključak da ovo rješenje predstavlja upravni akt te da se stav 4. člana 51. Zakona o građevinskom zemljištu odnosi i na rješenja kojima se dodjela vrši putem neposredne pogodbe, to je zbog pogrešne primjene materijalnog propisa valjalo primjenom člana 50. stav 2. Zakona o upravnim sporovima osporenu presudu preinačiti i odlučiti kao u dispozitivu ove presude.

U konkretnom slučaju iz spisa se ne vidi da je korisnik eksproprijacije podnio citiranu odluku, dok rješenje o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju sporne dionice puta nije doneseno od nadležnog organa. Naime, polazeći od činjenice da je u ovom predmetu opšti interes utvrđen na osnovu člana 15. citiranog zakona tj. rješenjem o utvrđivanju opšteg interesa, takvo rješenje u smislu ove odredbe mogla je donijeti samo Skupština opštine L. na sjednici nadležnih vijeća, a nikako Izvršni odbor SO L. kako je to učinjeno u ovom predmetu, bez obzira na okolnost što je izvršni odbor utvrđivao opšti interes po ovlaštenju Skupštine opštine L. Ovo stoga što navedenim zakonom nije propisana mogućnost da skupština opštine može svoje ovlašćenje za donošenje rješenja o utvrđivanju opšteg interesa prenositi na svoj izvršni organ.

Stoga se tužba ukazuje osnovanom, jer se nisu stekli uslovi iz člana 28. Zakona o ekspropeijaciji za usvajanje prijedloga za eksproprijaciju, pa kako tuženi organ o ovome nije vodio računa, to je valjalo primjenom člana 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima osporeno rješenje poništiti kako bi se u ponovnom postupku otklonili navedeni nedostaci.

Prigovori iz tužbe da je korisnik eksproprijacije i prije podnošenja prijedloga za eksproprijaciju ušao u posjed sporne parcele i da je istu priveo svrsi eksproprijacije nisu od uticaja na rješenje ove upravne stvari. Naime, ukoliko je prigovor osnovan tužitelju ostaje mogućnost da u sudskom postupku putem redovnog suda izdjejstvuje odluku o predaji u posjed predmetne parcele, kao i o naknadi štete koja je nastala bespravnim ulaskom korisnika eksproprijacije u posjed parcele.

Naime, iz spisa se vidi da je još 1966. godine prestao sa radom AK “Bosna” S. i da je nakon toga A.N. ostala da stanuje u zgradi, koju je u cijelosti (unutrašnjim radovima) adaptirala za stanovanje. Da je N. i prije 15.2. 1968. godine stanovala u spornoj zgradi proizilazi iz uvjerenja SUP -a opštine C.S. broj 14/07 -207, 1 -982/88 od 29.9. 1988. godine iz kojeg se vidi da je imenovana bila prijavila prebivalište na adresu spornog objekta od 2.6. 1967. godine, s tim što je prema izjavi L.F. i P.G., kao i bivših radnika AK “Bosna” S., u dijelu predmetnog objekta stanovala i ranije. Kako je, dakle na dan 15.2. 1968. godine cijela zgrada služila za stanovanje, to je ista imala status stambene zgrade, pa kako je ista presudom Opštinskog suda I u S. broj P -2923/7 od 27.10. 1977. godine prešla u svojinu A.N. to joj i po ocjeni ovog suda pripada pravo na naknadu u smislu člana 67. stav 2.

Zakona o eksproprijaciji za eksproprisanu zgradu. Pri tome po ocjeni suda za status sporne zgrade tj. da li se radi o stambenoj zgradi nije bitna okolnost da li se radi o privremenom objektu - provizoriju, odnosno baraci koja je svojevremeno izgrađena privremeno za druge svrhe, a ne za stanovanje, već je bitno da li je citiranog datuma služila za stanovanje, pa kako je u ovom predmetu utvrđeno da je u cijelosti služila za stanovanje A.N. to je pravilno izveden zaključak da se radi o stambenoj zgradi. Stoga se nisu mogli prihvatiti prigovori iz tužbe da vlasnici zgrade ne pripada pravo na naknadu samo zbog toga što zgrada namjenski nije pravljena za stanovanje, odnosno što je s obzirom na način i svrhu građenja predstavljala u to vrijeme baraku tj. privremeni provizorni objekat.

Da se radi o stambenoj zgradi proizilazi i iz činjenice da je korisnik eksproprijacije na ime izvršene eksproprijacije vlasnici zgrade obezbijedio korištenje drugog odgovarajućeg stana.

Prema tome, nema zakonskih uslova da na predmetnom zemljištu tužiteljica ponovo ostvari prvenstveno pravo korištenje zemljišta radi građenja bez obzira iz kojih razloga ona nije izgradila stambenu zgradu na temelju rješenja broj 07 -475-40/81 od 9.4. 1981. godine. Zakon o građevinskom zemljištu ne predviđa nikakve objektivne razloge zbog kojih bi se ranijem vlasniku ponovo moglo priznati već ostvareno prvenstveno pravo korišćenja radi građenja, pa je tuženi pravilno i zakonito postupio kada je po odredbi člana 240. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

Iz podataka sadržanih u spisima predmeta proizilazi, da je tužiteljica de facto kao nasljednik ½ dijela nekretnina na k.č. 15/89 iza umrlog oca prema rješenju Opštinskog suda B. 0 -19/72 od 6.2. 1972. godine u predmetu razvrgnuća zajednice nekretnina istog suda R -482/82 sa bratićem M.S. ovaj postupak okončala sudsk oim poravnanjem dana 7.2. 1985. godine tako, što je istome ustupila svoj nasljedni dio od ½ nekretnina na k.č. 15/89 u naravi kuća, uz naknadu od 1.000.000 dinara. Dakle, radi se o prometu nekretnina, jer je tužiteljica ustupajući svoj nasljedni dio uz naknadu, faktički izvršila prodaju svoga nasljednog dijela pa iako to nije učinjeno u formi klasičnog kupoprodajnog ugovora, nego u vidu sudskog poravnanja pravilno je tuženi poprimio da se radi o prometu nepokretnosti i da je u smislu člana 4. Zakona o porez u na promet nepokretnosti i prava (“Službeni list SRBiH”, br. 6/78, 13/82, 30/85 i 45/86) tužiteljica poreski obveznik i da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izvršio razrez poreza. Stoga je tuženi pravilno postupio kada je odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

Ne mogu se prihvatiti navodi tužbe u pogledu simboličnosti naknade određene sudskim poravnanjem jer to je pitanje disponiranja tužiteljičine volje, koja ne može imati utjecaja na razrez poreza jer se poreska osnovica utvrđuje u smislu člana 6, 7 i 8. Zakona o prometu nepokretnosti i prava utvrđivanjem prometne vrijednosti nekretnina kako je to od strane prvostepenog organa u ovom slučaju i učinjeno (Zapisnik komisije na licu mjesta dana 7.11. 1988. godine).

Prema utvrđenju organa uprave i stanju spisa predmeta, naime, proizilazi da je vlasnik porodične stambene zgrade u Ul. Mahmuta Bušatlije, broj 80, u S. supruga M. I., M.M., a ne M.I. Ovu činjenicu tužilac, i ne osporava, samo smatra dqa i u tom slučaju dolazi do primjene odredba člana 13. pomenutog zakona budući da je stambena zgrada izgrađena za vrijeme dok su M.I. i M.M., bili u braku, te da je njihov brak razveden nakon pokretanja upravnog postupka za iseljenje M.I. iz predmetnog stana, u namjeri da se onemogući primjena navedenog člana. Ovakvo mišljenje tužioca nije pravilno, jer je suprotno članu 13. Zakona o stambenim odnosima. Odredbe ovog člana, naime, dolaze do primjene samo onda kada nominalni (izvorni) nosilac stanarskog orava ili maloljetni članovi njegovog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan na kojim nije stečeno stanarsko pravo, a ne i u slučaju ako zgradu ili stan stekne u svojinu njegov bračni drug, koji ima izvedeno stanarsko pravo.

Kada bračni drug koji ima izvedeno stanarsko pravo iz prava drugog bračnog druga (član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima) stekne u svojinu stambenu zgradu ili stan ne može se zbog toga naložiti iseljenje iz stana bračnom drugu koji koristi stan kao nominalni (izvorni) nosilac stanarskog prava, jer to ne proizilazi iz odredbe člana 13. pomenutog zakona. Sticanje u svojinu zgrade ili stana člana porodičnog domaćinstva nominalnog (izvornog) nosioca stanarskog prava, pa i njegovog bračnog druga koji ima izvedeno stanarsko pravo, osim kada se radi o maloljetnom članu njegovog porodičnog domaćinstva, ne predstavlja zato razlog ni osnov za iseljenje nominalnog nosioca stanarskog prava. M.I. je izvorni nosilac stanarskog prava, što je utvrđeno u upravnom postupku, a što nije ni bilo sporno, dok je pravo njegove, sada bivše supruge M.M., izvedeno iz njegovog prava, pa su organi uprave izveli pravilan zaključak da M.I. nije dužan iseliti iz predmetnog stana i pored činjenice što je njegova sada bivša supruga M.M., stekla u svojinu porodičnu stambenu zgradu u istom mjestu, jer to pravo nije stekao on, pa se u odnosu na njega ne može ni primijeniti član 13. Zakona o stambenim odnosima. Zato nije ni odlučno što je brak M.I. i M.M. razveden nakon pokretanja ovog upravnog postupka, kao š to nije odlučno ni to da li su stranke živjele ili nisu u istom porodičnom domaćinstvu nakon odlaska M.M. na rad u inostranstvu prije 17 godina od kada se nalazi na radu.

Kako snabdijevanje vodom za piće sa prirodnih izvora podrazumijeva izvođenje radova na kaptaži izvora, te postavljanje odvodnih cijevi do korisnika vode, kao eventualno izvođenje i drugih radova (izgradnja bazena) to se u skladu sa citiranom odredbom svi ovi radovi ne mogu izvesti be z pribavljene vodoprivredne saglasnosti. Drugim riječima, ni jedno domaćinstvo se ne može priključiti na prirodni izvor radi snabdijevanja vodom za piće bez vodoprivredne saglasnosti, jer takva mogućnost nije propisana u citiranom zakonu. Stoji činjenica da je članom 57. Zakona o vodama propisano u kojim slučajevima i na kojim objektima se može vršiti snabdijevanje vodom za piće i bez pribavljanja vodoprivredne saglasnosti. Međutim, odredbe ovog člana ne odnose se i na prirodne izvore, pa je otuda pogrešno dato mišljenje Opštinske komisije za urbanizam, saobraćaj i komunalne poslove opštine B.L. pod brojem 11 -370-14/88 od 9.8. 1988. godine da kada se radi o pojedinačnom snabdijevanju vodom za piće do tri domaćinstva da nije potrebno pribavljati vodoprivrednu saglasnost. Stoga se u ovom predmetu ukazuje preuranjenim donošenje rješenja o ustanovljenju prava službenosti radi odvođenja vode za piće sa tuđeg zemljišta prije nego se J.J. i eventualno drugim zainteresovanim licima ne izda potrebna vodoprivredna saglasnost, jer bi suprotno postupanje moglo biti na štetu lica u čiju se korist ustanovljava službenost. Ovo stoga što bi ta lica imala pravo samo na postavljanje vodovodnih cijevi preko tuđeg zemljišta ali ne bi imali i pravo da kaptiraju izvor i da ga ospos obe za priključenje na postavljene cijevi. Kada se ovome doda da se prema stanju spisa vidi da se radi o izvoru koji je svojevremeno kaptiran za vojne potrebe i gdje se i sada nalazi betonski bazen ali u neupotrebljivom stanju, tada tim prije proizilazi da se bez saglasnosti vojnih organa ne bi mogla ustanovljavati tražena službenost i pod pretpostavkom da se ne mora pribavljati vodoprivredna saglasnost.

Inače, ne stoji prigovor tužitelja T.B. da odsijek za imovinsko-pravne poslove nije bio stvarno nadležan da donosi prvostepeno rješenje u ovom predmetu, jer je odredbom člana 173. Zakona o vodama propisano da rješenje o ustanovljenju službenosti radi odvođenja vode preko tuđeg zemljišta donosi opštinski organ nadležan za imovinsko-pravne poslove, a Odlukom o organizaciji opštinske uprave (“Službeni glasnik opštine Banja Luka”, broj 11/84) regulisano da rješenje iz oblasti imovinsko-pravnih odnosa donosi citirani odsjek.

Odredbom člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata izmijenjen je član 42. Zakona tako što je određen naknadni rok od 1. januara do 31. decembra 1988. godine, u kojem se može podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava po tom zakonu s tim da lica koja su tjelesno oštećenje zadobila pod okolnostima iz člana 2. istog zakona, zahtjevu prilože medicinsku dokumentaciju o neposrednom liječenju nakon povrede ili ranjavanja.

Tužilac je zahtjevom podnesenim dana 27.2. 198 9. godine zatražio da mu se prizna svojstvo člana porodice žrtava fašističkog terora i pravo na dodatnu novčanu pomoć po osnovu poginule braće 1941. godine od četnika, pa se osnovano zaključuje da je zahtjev podnesen neblagovremeno. Isti je kao takav trebalo odbiti rješenjem a ne zaključkom odbaciti, jer se radi o roku materijalno pravne prirode. No, pošto kod svega utvrđenog, to ne može biti od bitnog uticaja na zakonitost osporenog rješenja, a i navodi iznijeti u tužbi su bez značaja za njegovu zakonitost, tužbu je valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe člana 42. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.

Suprotno shvatanju tužioca, dakle, a u skladu sa stavom tuženog, ova zakonska odredba, uz ostale uslove, propisuje kao uslov za organizaciju koja će davati stručne ocjene i potvrde iz člana 17. stav 1. navedenog zakona, da ima i navedene uređaje, što znači vlastite uređaje.

Zato se ne može prihvatiti kao ispravno shvatanje tužioca da su ovi uslovi ispunjeni i onda kada se putem samoupravnog sporazuma ili ugovora, obezbijedi korištenje takvih uređaja kod druge organizacije. Stoga ni tužilac ne ispunjava uslove, kako je to utvrdio tuženi, i pored postojanja samoupravnih sporazuma koji mu omogućavaju da koristi opremu, uređaje, laboratoriju, instrumente i drugo kod druge radne organizacije, koja bi mu, uz naknadu, obezbijedila i vršenje odgovarajućih ispitivanja potrebnih u postupku pregleda tehničke dokumentacije za građevine i radove radi davanja potvrde investitoru u smislu Zakona o zaštiti od požara.