Odgovornost glavnog izvođača za povredu radnika podizvođača

Tekst odluke

P R E S U D U

Revizija tuženog protiv odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja A.A. se odbija.

Revizija tuženog protiv odluke o tužbenim zahtjevima ostalih tužitelja se odbacuje.

Odbija se zahtjev tuženog za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju broj: 33 1 P 005954 22 P 2 od 07.02.2025. godine odlučeno je kako slijedi:

„I Obavezuju se tuženi Strabag Ag, Ortenburgerstraße 27, 9800 Spital/Drau, Austria da prvotužitelju A.A. na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati ukupan iznos od 138.689,01 KM, od čega: na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 122.460,00 KM, od čega na ime pretrpljenih duševnih bolova radi umanjenja životne aktivnosti od 95% iznos od 95.000,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 14.020,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 6.440,00 KM i na ime naruženosti iznos od 7.000,00 KM, te na ime materijalne štete iznos od 16.229,01 KM, a koja se ogleda u izgubljenoj zaradi zbog nesposobnosti za rad u periodu bolovanja od 21.06.2015. godine do 01.02.2017. godine, a sve sa zakonom propisanim zateznim kamatama, počev od dana nastanka povrede na radu 21.06.2015. godine, pa do konačne isplate.

- Obavezuje se tuženi Strabag Ag, Ortenburgerstraße 27, 9800 Spital/Drau, Austria, da tužiteljima A.S., A.A., A.A. i A.N. na ime naknade nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika isplati ukupan iznos od 80.000,00 KM, i to:

- tužiteljici A. rođ. Č.S. iznos od 20.000,00 KM,

- tužitelju A.A. iznos od 20.000,00 KM,

- tužitelju A.A. iznos od 20.000,00 KM,

- mldb. tužiteljici A.N. iznos od 20.000,00 KM, a sve sa zakonom propisanim zateznim kamatama počev od 28.11.2017. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

- Obavezuje se tuženi da tužiteljima namiri troškove parničnog postupka u iznosu od 18.481,87 KM sa zakonom propisanim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude do isplate, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudne naplate.

Zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.292,73 KM, preko dosuđenog iznosa iz stava III ove presude, se odbija u cijelosti kao neosnovan.“

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj: 33 1 P 005954 25 Gž 2 od 17.10.2025. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavovima prvom, drugom i trećem, alineja prva, izreke. Istom presudom odbijeni su zahtjevi tužitelja i tuženog za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tuženi i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji i drugostepena presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova cjelokupnog postupka, uključujući i troškove nastale u povodu žalbe i revizije.

U podnesenom odgovoru na reviziju tužitelji su osporili osnovanost revizijskih prigovora i predložili da se revizija odbije kao neosnovana.

Nakon što je ispitao drugostepenu presudu u granicama propisanim odredbom člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP), ovaj revizijski sud je odlučio kao u izreci ove odluke iz slijedećih razloga:

Povodom revizije protiv odluke o tužbenom zahtjevu A.A. (u daljem tekstu: prvotužitelj):

Neosnovano tuženi prigovara da je drugostepena presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članovima 191. stav 4., 231., 8., 7.

i 123. ZPP.

Pobijana presuda nema nedostatke uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno revizijskim navodima da je obrazloženje drugostepene presude kontradiktorno i proizvoljno te da vrijeđa načela „predvidivosti“ zakona i ravnopravnosti stranaka, odnosno da narušava princip pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda, obrazloženje drugostepene presude sadrži jasne i dovoljne razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke.

Stoga obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP.

Suprotno prigovoru tuženog, rješavajući o njegovoj žalbi drugostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, pa tako i žalbeni prigovor da je štetni događaj nastao isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica (strana osam, pasus peti drugostepene odluke), odnosno da je tužitelj namiren isplatom osigurane sume od strane Triglav osiguranja (strana osam, pasus drugi), pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP.

Prvostepeni sud je sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza izveo zaključak o dokazanosti odnosno nedokazanosti odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, kako je to kroz sadržaj obrazloženja svoje odluke zaključio i drugostepeni sud. To se odnosi i na ocjenu nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu, iskaza prvotužitelja, iskaza svjedoka A.S. i A.Š. te sadržaja Glavnog ugovora i Podugovora.

U pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu treba reći da vještak ne odlučuje o pravnim pitanjima, već sudu pruža stručno mišljenje o činjenicama koje su pravno relevantne, a pri tome su sudu nepoznate (član 147. ZPP). Sud zadržava isključivo ovlaštenje da donese odluku o pravnim pitanjima, kao i da ocijeni nalaz i mišljenje vještaka po slobodnom sudijskom uvjerenju i nije dužan da ga u svemu prihvati (član 2. stav 3. i član 8. ZPP). Pri tome treba reći da ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavlja primjenu člana 8. ZPP, već primjenu materijalnog prava.

Opširni navodi revizije, koji se prema mišljenju tuženog odnose na nepravilnu primjenu odredbe člana 8. ZPP, zapravo predstavljaju osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja na osnovu njegove subjektivne ocjene izvedenih dokaza i kao takvi sadrže razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji se ne može s uspjehom isticati u reviziji (argument iz člana 240. stav 2. ZPP) ili predstavljaju prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Bez pravnog osnova je prigovor tuženog da su sudovi nižeg stepena nepravilno rasporedili subjektivni teret dokazivanja iz člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP, kojeg zasniva na poricanju zaključka sudova da on nije vršio koordinaciju sa podizvođačem u primjeni propisa o sigurnosti i zdravlju radnika te da ta tvrdnja nije dokazana od strane tužitelja. Naime, u postupku je utvrđeno postojanje propusta tuženog u obavezi organizacije i nadziranja provođenja mjera zaštite na radu, pa je njegova činjenična tvrdnja o suprotnom neprihvatljiva sa stanovišta odredbe člana 240. stav 2. ZPP. Na tuženom je, kao štetniku, tokom postupka bio subjektivni teret dokazivanja da ne postoji njegova krivica za propuste u koordinaciji sa podizvođačem koji su doveli do nastanka štetnog događaja (član 154. stav 1. ZOO), odnosno da se radi o propustu kojeg on nije mogao predvidjeti ni izbjeći ili otkloniti (član 177. stav 1. ZOO).

Nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je, u bitnom, slijedeće činjenično stanje:

Dana 14.04.2014. godine tuženi je, kao izvođač, zaključio sa JP Ceste FBiH d.o.o. Sarajevo, kao investitorom, Ugovor o izgradnji objekta „Tunel Karaula“ na cesti M-18. U skladu sa odredbom člana 2. navedenog ugovora, sastavni dio ugovora čine i Posebni uvjeti ugovora (PUU) i Opći uvjeti ugovora (OUU). Prema članu 6.7. PUU (zdravlje i sigurnost) izvođač je dužan prije početka rada, između ostalog, dostaviti naručiocu Plan zaštite zdravlja i sigurnosti specifičan za projekt, pri čemu taj Plan mora sadržavati podatke o OHS sistemu (Sistem zaštite zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu) upravljanja izvođača, uključujući plan izvođača za upravljanje i nadzor zdravstvenih i sigurnosnih rizika povezanih sa svim građevinskim radovima koji su pod njegovom kontrolom, pri čemu taj plan mora biti na raspolaganju podizvođačima prije početka gradnje. Svaki izvođač je dužan planirati, upravljati i nadzirati građevinske radove koje obavlja ili su pod njegovom kontrolom na način koji će osigurati da se ovi, pod uvjetom da su razumno izvodivi, provode bez rizika po zdravlje i sigurnost. Izvođač je dužan, također, preduzeti korake kako bi spriječio nesreće, ozljede i bolesti koje nastaju u toku rada i to tako što će identifikovati i kontrolisati rizike po radnike, koliko je to razumno izvodivo. Izvođač je dužan osigurati da svo osoblje, radnici i osobe koje imaju pravo biti na gradilištu dobiju potrebni nadzor, informacije, upute i obuku kako da bezbjedno obavljaju svoj posao.

Prethodno, dana 12.08.2013. godine tuženi, kao naručilac, i „Entea“ d.o.o. Sarajevo, kao isporučilac, zaključili su Ugovor o dugoročnoj poslovno-tehničkoj saradnji za potrebe realizacije projekta „Izgradnja tunela Karaula“, budući da naručilac posjeduje tehnološke resurse, a da isporučitelj posjeduje materijalne resurse za izvođenje građevinskih radova. Tuženi, kao izvođač, i „Entea“ d.o.o. Sarajevo, kao podizvođač, zaključili su dana 17.06.2014. godine „Ugovor o izvođenju radova na projektu Tunel „Karaula“ na cesti M-18.

Prema članu 11. navedenog ugovora, podizvođač je bio obavezan, između ostalog, imenovati odgovornu stručnu osobu koja će voditi radove, osigurati kvalificirano osoblje i radnu snagu, pri čemu je dogovoreno da podizvođač sam odgovara za svoja osnovna sredstva i sigurnost svojih radnika koji se nalaze na gradilištu. S druge strane, izvođač je, u skladu sa odredbom člana 12. Ugovora, bio obavezan imenovati odgovornu osobu na gradilištu zaduženu za praćenje i provjeru dinamike i kvaliteta radova izvršenih od strane podizvođača, zastupati interese izvođača i podizvođača u svim pitanjima vezanim za predmetno gradilište, osigurati o svom trošku gradilište, opremu i uposlenike podizvođača, kao osiguranika, koji su angažovani na izvođenju radova i omogućiti podizvođaču naplatu kod osiguravajuće kuće po svim osiguranim štetnim rizicima, ukoliko do istih dođe tokom izvođenja radova, pri čemu sve obaveze, prava i pogodnosti koje glavni investitor ima prema izvođaču se prenose i na podizvođača, na način da mu je iste dužan obezbijediti izvođač pod istim uslovima i u istom obimu koje on ostvaruje kod glavnog investitora. Prema članu 15. ovog Ugovora, njegovim sastavnim dijelom smatraju se Osnovni ugovor sa svim prilozima, a među ostalim i PUU i OUU-FIDIC Crvena knjiga.

U toku izvođenja ugovorenih radova, dana 21.06.2015. godine, dogodila se nesreća u kojoj je povrijeđen prvotužitelj A.A., radnik podizvođača Entea d.o.o. Sarajevo, i to prilikom čišćenja pumpe za beton, koja je vlasništvo podizvođača. Naime, na navedenoj pumpi prvotužitelj je pokušao desnom rukom da odstrani beton, ali se aktivirala klapna pumpe i pritisnula mu ruku, tako da je prvotužitelj zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu konkvasacije distalnog dijela podlaktice sa kominucijom obje kosti i oštećenjem krvno-žilnog sistema. U postupku inspekcijskog nadzora, koji je povodom predmetne nesreće izvršila nadležna kantonalna uprava, utvrđeno je da je uzrok nastanka štetnog događaja loša organizacija rada, što je u suprotnosti sa članom 8. Zakona o zaštiti na radu i članom 18. Pravilnika o mjerama i normativima zaštite na rad i oruđima za rad, kao i nedostatak opšte kontrole rada povrijeđenog radnika. Prvotužitelj nije bio stručno osposobljen da obavlja posao čišćenja pumpe za beton, a poslovi mašinbravara, koje je obavljao prvotužitelj, ne obuhvataju poslove na kojima je on povrijeđen. Uputstvo za rad na pumpi nije bilo istaknuto na propisanom, vidljivom mjestu, tačnije ostalo je neutvrđeno da li je tehničko uputstvo za rad na predmetnoj mašini uopšte postojalo u vrijeme nastanka štete. Tuženi tokom postupka nije dokazao da je u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti na radu sačinio, ovjerio i primjenjivao Elaborat zaštite na radu.

Prvotužitelj je nakon štetnog događaja pokrenuo parnični postupak protiv tuženih: 1.

„Entea“ d.o.o. Sarajevo, 2. JP „Ceste FBiH“ i 3. „Strabag AG“, koji je kod Općinskog suda u Živinicama vođen pod poslovnim brojem 33 1 Rs 005629 17 Rs, u kome je dana 02.03.2018. godine donesena pravomoćna presuda kojom je tužena „Entea“ d.o.o. Sarajevo obavezana da mu na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati ukupan iznos od 105.229,00 KM. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja u odnosu na tuženog JP „Ceste FBiH“, dok je u odnosu na tuženog „Strabag AG“ deklarisano da je tužba povućena.

Prvotužitelj nije uspio naplatiti svoje potraživanje prema svom poslodavcu jer je nad imovinom istog otvoren stečajni postupak, nakon čega je pokrenut predmetni parnični postupak.

Zbog pretrpljene povrede kod prvotužitelja je nastupio naročito težak invaliditet u procentu od 95% (na ime fizičkog gubitka ruke i psihičke traume).

U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pravilno su sudovi nižeg stepena primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev ocijenivši da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je tuženi propustio preduzeti sve potrebne mjere u organizaciji rada opasne djelatnosti, odnosno rada na mašini koja predstavlja opasnu stvar (član 173,., 174., 206. i 195. ZOO u vezi sa članovima 17. i 18. Zakona o zaštiti na radu).

Ovaj revizijski sud prije svega prihvata da je izvođenje radova na izgradnji tunela predstavljalo opasnu djelatnost od koje je postojala povećana opasnost štete za okolinu, kao i da pumpa za beton predstavlja opasnu stvar (član 173. i 174. ZOO).

Suprotno revizijskim navodima tuženog, pravilno su sudovi nižeg stepena zaključili da se na pravni odnos između tuženog, kao glavnog izvođača, i podizvođača primjenjuju odredbe OUU i PUU, imajući u vidu jasan i izričit sadržaj odredbe člana 15. Ugovora o izvođenju radova, koji je između tuženog i podizvođača zaključen dana 17.06.2014. godine.

Pravilno tuženi u reviziji navodi da se radnik podizvođača koji je pretrpio štetu, u ugovornom odnosu glavnog izvođača i podizvođača radova, ne može smatrati trećom osobom u smislu člana 207. ZOO, pa se na toj zakonskoj odredbi ne može zasnovati solidarna odgovornost glavnog izvođača i podizvođača. Međutim, suprotno navodima revizije, sudovi nižeg stepena nisu ni zasnovali odštetnu odgovornost tuženog na odredbi člana 207. ZOO, pa je stoga izlišna opširna argumentacija revidenta o pogrešnoj primjeni odredbe člana 207. ZOO od strane sudova nižeg stepena.

To što u okolnostima predmetnog slučaja nema mjesta primjeni člana 207. ZOO, ne znači istovremeno da za nastalu štetu ne može biti odgovoran i glavni izvođač ukoliko je učinio propuste u organizaciji rada i načinu izvođenja radova, odnosno ako je njegovom krivicom došlo do povrede radnika. Time se, istovremeno, ne otklanjanje mogućnosti njegove eventualne odgovornosti po pravilima o objektivnoj odgovornosti za opasnu stvar ili opasnu djelatnost (član 174. stav 1. ZOO), niti se isključuje postojanje solidarne odgovornosti glavnog izvođača radova i podizvođača radova po nekoj drugoj pravnoj osnovi, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud.

Odredbom člana 206. stav 1. ZOO propisano je da za štetu koju više osoba prouzrokuju zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno, dok je stavom 4. istog zakonskog člana propisano da kada je nesumnjivo da je štetu uzrokovao neko od dvije ili više određenih osoba koje su na neki način povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzrokovala, te osobe odgovaraju solidarno.

Nije sporno da je tuženi, kao glavni izvođač, sa poslodavcem prvotužitelja, kao podizvođačem, zaključio ugovor o poslovnoj saradnji, uveo ga u gradilište i odredio rukovodioca gradilišta te imao obavezu izrade jedinstvenog elaborata zaštite na radu, pa je jasno da su oni međusobno povezani i da su zbog propusta u organizaciji zaštite na radu prouzrokovali štetu prvotužitelju. Kako nije moguće obaveze, dužnosti i propuste među njima razgraničiti, to su solidarno odgovorni prvotužitelju za štetu koju trpi.

Tuženi nije dokazao okolnosti koje bi ga oslobodile odgovornosti za štetni događaj. On je prihvatio prema naručiocu radova da će izvoditi radove izgradnje i brinuti se o sigurnosti izvođenja radova (član 12. Ugovora od 17.06.2014. godine i član 6.7. PUU). Okolnost što tuženi u trenutku štetnog događaja nije lično obavljao bilo kakvu opasnu djelatnost na gradilištu niti je vlasnik pumpe za beton kao opasne stvari, sama po sebi ga ne oslobađa odštetne odgovornosti. Svaki izvođač radova i obveznik osiguranja sigurnih uslova rada na gradilištu dužan je nedvosmisleno, sa jasnim pisanim uputama, upozoriti onog kome je povjerio poslove podizvođača na sve rizike rada koji proizilazi iz opasne djelatnosti ili opasne stvari, pratiti rad, kontrolisati radove podizvođača i da li je isti svojim radnicima dao odgovarajuće upute.

Neprihvatljiv je revizijski prigovor tuženog da ga odgovornosti oslobađa činjenica da je za radove angažovao podizvođača i sa njim ugovorio obavezu da će ovaj osigurati sigurnost rada svojih radnika, odnosno da su sve obaveze glavnog izvođača prema naručiocu (investitoru) postale obaveze podizvođača.

Rukovodilac gradilišta, određen od strane tuženog, morao je biti prisutan na gradilištu i nadzirati obavljaju li se poslovi u skladu sa propisima o sigurnosti i zaštiti zdravlja te preduzimati mjere za primjenu propisa u provođenju sigurnosti zaštite na radu. U postupku je utvrđeno da su prvotužitelj i D.M. radove na čišćenju pumpe za beton obavljali bez nadzora, tako da svi utvrđeni propusti, po ocjeni ovog suda, u svojoj ukupnosti predstavljaju ozbiljan propust u organizaciji rada opasne djelatnosti, što je sve u vezi sa štetnim događajem. Stoga odgovornost glavnog izvođača nije prestala samom činjenicom angažovanja podizvođača i glavni izvođač ostaje odgovoran i nakon toga u obimu kojeg pozicija glavnog izvođača nosi, a to je obavljanje nadzora i davanje jasnih i provjerljivih uputa o rizicima rada.

Tuženi, kao glavni izvođač, je u konkretnom slučaju zajedno sa podizvođačem radova stvarao rizik odnosno opasnost po sigurnost i zdravlje radnika na gradilištu i bio dužan da kontroliše taj rizik. Objektivna odgovornost počiva na načelu da onaj ko izvodi djelatnost s povećanim rizikom za druge, a od toga ostvaruje korist, treba naknaditi prouzrokovanu štetu.

Pravilno su sudovi nižeg stepena zaključili da predmetna šteta nije nastala isključivo radnjom oštećenog (prvotužitelja) ili trećeg lica (radnik podizvođača D.M.), odnosno da oštećeni ili treće lice nisu ni djelimično doprinijeli nastanku štete. (član 177. stav 2., 3. i 4. ZOO). Radnja oštećenog, koja bi u potpunosti ili djelimično isključivala opasno svojstvo pumpe za beton, morala bi biti atipična, neotklonjiva ili nepredvidiva, što u konkretnoj pravnoj stvari nije bio slučaj. Radnik podizvođača D.M. ne može se smatrati trećem licem (član 177. stav 5. ZOO). O svemu naprijed navedenom prvostepeni sud se detaljno izjasnio u obrazloženju svoje odluke (strana 34 do 36 prvostepene presude).

Najzad, pravni stav o postojanju odštetne odgovornosti tuženog za štetne događaje nastale tokom izvođenja radova na izgradnji objekta „Tunel Karaula“ na cesti M-18 ovaj revizijski sud je izrazio i u svojim odlukama broj 43 0 P 151962 20 Rev od 24.02.2022. godine i broj 43 0 P 151963 23 Rev od 27.02.2024. godine.

Tuženi se u reviziji poziva i na stavove iz komparativne sudske prakse te određeno navodi i citira pojedine odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Međutim, upravo su u tim odlukama zauzeti pravni stavovi prema kojima postoji solidarna odgovornost glavnog izvođača i podizvođača radova za štetu koju tokom radova pretrpi radnik podizvođača.

Što se tiče odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4175/2012 od 02.03.2016. godine, činjenični i pravni supstrat te odluke je drugačiji u odnosu na činjenični i pravni supstrat predmetnog slučaja.

Neosnovano tuženi prigovara u reviziji da su sudovi nižeg stepena pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu od ukupno pripadajuće naknade štete odbili iznos isplaćen prvotužitelju na osnovu osiguranja.

Pitanje kumulacije naknade štete i osigurane svote uređeno je odredbama člana 948. ZOO. Iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da je za pitanje mogućnosti kumulacije naknade štete i osigurane svote odlučujuće o kakvom se osiguranju radi na osnovu kojeg je primljen određeni novčani iznos. Ukoliko se radi o ugovoru o osiguranju od nesretnog slučaja, dopuštena je kumulacija zahtjeva prema štetniku, a ukoliko se radi o osiguranju od odgovornosti, kumulacija nije dozvoljena.

U konkretnom slučaju tuženi nije dokazao da je prvotužitelju, kao oštećenom, isplaćena naknada od strane Triglav osiguranja po osnovu osiguranja od odgovornosti, kako su to pravilno zaključili i sudovi nižeg stepena, pa su bez materijalnog utemeljenja navodi revizije da nije bilo mjesta kumulaciji naknade štete i osigurane sume.

Ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP).

Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučiti kako je to bliže navedeno u stavu prvom izreke ove revizijske odluke.

Povodom revizije protiv odluke o tužbenim zahtjevima ostalih tužitelja:

Prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM.

Tužitelji navedeni pod brojem 2 do 5 u ovom sporu su formalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP), pa se u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužilaca. Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbroju.

Kako u konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude za svakog pojedinog tužitelja ne prelazi limitirajući iznos preko 30.000,00 KM, to revizija sa stanovišta odredbe člana 237. stav 2. ZPP nije dopuštena.

Ovaj sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP (vanredna revizija), jer tuženi reviziju nije podnio na osnovu navedene zakonske odredbe, niti sadržaj podnesene revizije odgovara sadržaju izuzetne revizije propisanom odredbama člana 237. stav 4. i 5. ZPP.

Na osnovu izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP odlučiti kako je to bliže navedeno u stavu drugom izreke ove revizijske odluke.

U skladu sa odredbom člana 397. stav 1. ZPP u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava revizije jer isti nije postigao uspjeh u revizijskom postupku.

Predsjednica vijeća Sanela Kovač-Grabonjić, s.r.

1 „Službene novine F BiH“ broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15