Pravo na naknadu plaća zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu - Zakon o radu: član 106 stav 2 tačka b)
Okolnost da se tužitelj, koji je ishodio pravomoćnu i izvršnu presudu o vraćanju na rad, nije vratio na posao kod tuženog, te da u periodu nezakonitog otkaza nije sve vrijeme bio u evidenciji nezaposlenih jer je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, ne može imati za posljedicu gubitak prava na naknadu plaće (i ostalih prava iz radnog odnosa) za razdoblje od otkaza ugovora o radu do isteka roka u kojem je po presudi bio ovlašten zahtijevati vraćanje na rad, s tim što mu za razdoblje od kako je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca pripada pravo na razliku plaće između iznosa plaće koji je ostvarivao kod tog poslodavca i iznosa koji bi ostvarivao kod tuženog.
Obrazloženje:
"Revizija tuženog u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu nije osnovana.
Suprotno stavu revizije ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavlja primjenu odredbe člana 8. ZPP-a, već primjenu materijalnog prava, pa revizijski prigovor da je prvostepeni sud učinio povredu odredbe člana 8. ZPP-a, a zatim i drugostepeni sud jer istu nije sankcionisao, nije osnovan. Postupajući u skladu sa navedenom odredbom, prvostepeni sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na njima zasnovao svoj pravni zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Drugostepeni sud je, postupajući po žalbi tuženog, ispitao prvostepenu presudu u okviru žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja, o čemu je iznio obrazloženje i zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, zbog čega ni drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 231. ZPP-a, pa revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan.
Nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora po tužbi tužitelja je zahtjev za isplatu naknade plaća i uplate doprinosa za PIO za razdoblje u kojem tužitelj zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu kod tuženog nije radio.
U postupku je utvrđeno da su tužitelj i tuženi dana 01.04.2019. godine zaključili menadžerski ugovor osnovom kojeg je tužitelj kod tuženog zasnovao radni odnos na period u trajanju od dvije godine počev od 01.04.2019. godine do 01.04.2021. godine; da je tuženi donio rješenje kojim je utvrdio prestanak radnog odnosa tužitelju sa danom 31.03.2020. godine; da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u...od 21.09.2021 godine navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu poništeno, te istom presudom naloženo tuženom da tužitelja vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa koja je imao do otkaza ugovora o radi; da je na dan 03.05.2021. godine od strane tuženog izvršena prijava osiguranja za tužitelja; da se tužitelj u periodu nezakonitog otkaza ugovora o radu nalazio na evidenciji nezaposlenih lica u periodu od 08.04.2020. godine do 13.08.2020. godine, da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ekonomske struke proizlazi da bi tužitelj za period od 01.04.2020. godine do 31.03.2020. godine da nije bilo nezakonitog otkaza ugovora o radu ostvario pravo na neto plaću u ukupnom iznosu 22.896,60 KM, a da doprinosi PIO na ovaj iznos neto plaće iznose 7.632,12 KM; da je tužitelj u periodu rada kod tuženog koristio službeno vozilo; da je dana 28.06.2018. godine imao udes sa tim vozilom, da udes nije prouzrokovao namjerno, da je vozilo pretrpjelo određena oštećenja, da su ta oštećenja sanirana na način da je tužitelj finansirao sam popravku vozila.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev u cijelosti primjenom odredbi člana 106. stav 2. tačka b) Zakona o radu FBiH, a odbili protivtužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 89. Zakona o radu uz obrazloženje da tuženi nije dokazao da je tužitelj štetu pričinio namjerno ili s krajnjom nepažnjom.
S obzirom na ovakva utvrđenja, i po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan ovaj revizijski sud, pravilno primijenili materijalno pravo - odredbu člana 106. stav 2. tačka b) Zakona o radu FBiH, kada su usvoji tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaća i uplate doprinosa za PIO za razdoblje u kojem tužitelj nakon nezakonitog otkaza ugovora o radu kod tuženog nije radio.
U revizijskoj fazi postupka je sporu da li tužitelj kod nezakonitog otkaza ugovora o radu ima pravo na naknadu plaće samo za period proveden u evidenciji nezaposlenih osoba u FBiH kod nadležnog biroa, te da li to pravo gubi po odredbi člana 106. stav 2. tačka b) Zakona o radu, skidanjem sa evidencije nezaposlenih i zasnivanjem u tom periodu radnog odnosa kod drugog poslodavca.
Revident neosnovano smatra da okolnost što je nakon nezakonitog otkaza tuženi kod nadležnog Biroa rada... bio prijavljen kao nezaposlena osoba samo u periodu od 08.04.2020. godine do 13.08.2020. godine, a nakon toga u drugoj državi zasnovao radni odnos, da mu ova okolnost daje samo za pravo da potražuje naknadu plaća zbog nezakonitog otkaza za period do kada je bio prijavljen kao nezaposlena osoba, a da nakon tog perioda je tužitelj izgubio sva prava iz nezakonitog otkaza, te da zbog toga tuženi nakon 13.08.2020. godine, po odredbi člana 106. stav 2 tačka b) Zakona o radu, nije u obavezi da tužitelju isplati naknadu plaća.
Odredbom člana 106. stav 2. tačka a) i b) Zakona o radu, propisano je da ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu (tačka a), ili da isplati radniku naknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio (tačka b).
Odluku o vraćanju radnika na posao sud donosi na traženje i u interesu radnika, pa je vraćanje radnika na posao na temelju te odluke pravo, a ne i obaveza radnika. Okolnost da se tužitelj, koji je ishodio pravomoćnu i izvršnu presudu na vraćanje na rad, nije vratio na posao kod tuženog, te da nije svo vrijeme bio u evidenciji nezaposlenih, da je u razdoblju nezakonitog otkaza zasnovao i radni odnos kod drugog poslodavca, ne može imati za posljedicu gubitak prava na naknadu plaće (i ostalih prava iz radnog odnosa) za razdoblje od otkaza ugovora o radu do isteka roka u kojem je po toj presudi bio ovlašten zahtijevati vraćanje na rad. To stoga što se pravosnažnošću presude kojom je utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu uspostavlja radno-pravni status kakav bi radnik imao da otkaza nije bilo.
Prema odredbi člana 215. stav 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku, prijedlog za izvršenje radi vraćanja zaposlenika na rad može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražitelj izvršenja (radnik) stekao pravo da taj prijedlog podnese. Smatra se da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana po isteku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi. Saglasno navedenom ovu odredbu treba tumačiti tako da radnik koji je propustio tražiti izvršenje vraćanjem na rad gubi pravo na naknadu plaće za buduće razdoblje, računajući od dana do kojeg je mogao tražiti izvršenje.
Tužitelj, je imao pravo zahtijevati naknadu plaće koja mu je bila uskraćena zbog nezakonite odluke poslodavca saglasno odredbi člana 106. stav 2. tačka b) Zakona o radu, za razdoblje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do trenutka kada je izgubio pravo vraćanja na rad. To pravo, suprotno stavu revizije odredba člana 106. Zakona o radu ne vezuje nisi uslovljava vremenom provedenim na birou za nezaposlene, niti ova zakonska odredba propisuje gubitak ovog prava ako radnik u period nezakonitog otkaza zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca. Naprotiv ova zakonska odredba pravo na naknadu plaće za razdoblje nezakonitog otkaza vezuje samo za dokazanost nezakonitog otkaza ugovora o radu. Kako nije sporno da je tužitelj u jednom dijelu razdoblja nezakonitog otkaza zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca u drugoj državi, za to razdoblje bi mu pripadalo pravo na razliku plaće između iznosa plaće koji je ostvarivao kod tog poslodavca i iznosa koji bi ostvarivao kod tuženog, ali njegov izbor da se ne vrati na rad kod poslodavca - tuženog nije i nemože biti od utjecaja na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom tuženog, saglasno odredbi člana 106. stav 2. tačka b) Zakona o radu.
Stoga je neprihvatljiv prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava člana 106. stav 2. tačka b) Zakona o radu, jer okolnost što tužitelj nije u periodu nezakonitog otkaza bio svo vrijeme na evidenciji nezaposlenih, te što je u tom periodu i zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, nisu okolnosti koje dovode do gubitka prava na naknadu plaće za razdoblje nezakonitog otkaza, jer takvo što ne propisuje ni jedna odredba Zakon o radu, pa niti odredba iz člana 106. stav 2. tačka b) naprijed navedenog zakona.
Kako iz sadržaja spisa proizlazi da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u... rješenje o otkazu ugovora o radu poništeno, te istom presudom naloženo tuženom da tužitelja vrati na posao i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa koja je imao do otkaza ugovora o radi, a da u ovom postupku tužitelj ostvaruje samo pravo na naknadu plaće za period od 01.04.2020. godine do 31.03.2021. godine, dakle zaključno sa mjesecom martom 2021. godine, proizlazi da tužitelj do navedenog perioda nije izgubio pravo vraćanja na rad u smislu odredbe člana 215. stav 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku, pa time nije izgubio ni pravo na naknadu plaća zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu. Po naprijed navedenoj presudi tužitelj je imao pravo da traži naknade plaća do isteka roka u kojem je po toj presudi bio ovlašten zahtijevati vraćanje na rad, međutim tužitelj podnesenom tužbom i tužbenim zahtjevom traži manje, jer ne traži naknade plaća za period u kojem je radio kod drugog poslodavca. Stoga suprotno stavu revizije, nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo odredbe člana 106. stav 2. tačka b) Zakona o radu, kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, te obavezali tuženog da tužitelju za razdoblje nezakonitog otkaza isplati naknade plaće za period od 01.04.2020. godine do 31.03.2021. godine.
Kako nisu ostvareni revizijski razlozi, kao ni razlog na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju tuženog valjalo odbiti."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 18 0 Rs 052019 23 Rev od 26.10.2023. godine)
