Punomoćnik u postupku zaštite od diskriminacije uživa zaštitu od viktimizacije

Obrazloženje

"Prema odredbi člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, diskriminacijom se, u smislu tog zakona, ima smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

Prema odredbama čl. 11. i 12. Zakona o zabrani diskriminacije, zaštita od diskriminacije može se tražiti u postojećim sudskim ili upravnim postupcima ili posebnom tužbom za diskriminaciju.

Shodno navedenom, bez uticaja na ishod ovog postupka su utvrđenja drugostepenog suda da je tužitelj već iskoristio sva prava predviđena Zakonom o pristupu informacijama, jer mu na osnovu citiranih zakonskih odredaba pripada pravo da posebnom tužbom traži utvrđenje diskriminacije i naknadu štete (član 12. stav 1. tač. a. i c. Zakona o zabrani diskriminacije).

Pravno je neprihvatljiv i stav drugostepenog suda da tužitelj, koji je bio punomoćnik u postupcima za zaštitu diskriminacije, nije učesnik tih postupaka.

Odredbom člana 18. navedenog zakona je propisano da je viktimizacija, kao oblik diskriminacije, zabranjena i predstavlja svaki oblik nepovoljnog postupanja prema osobama koje su u dobroj vjeri prijavile ili namjeravaju prijaviti diskriminaciju, prisustvovale ili svjedočile diskriminaciji, odbile nalog za diskriminatornim postupanjem, na bilo koji način učestvovale u postupku za zaštitu od diskriminacije, pružile ili imale namjeru ponuditi informacije ili dokumente potrebne u postupku zaštite od diskriminacije ili o diskriminatornom postupanju informirale javnost.

Dakle, citirana odredba se, između ostalog, odnosi na sve osobe koje su na bilo koji način učestvovale u postupku za zaštitu od diskriminacije. Shodno tome, učesnik u postupku diskriminacije je svaka osoba koja, u bilo kojem svojstvu, preduzima određene radnje u tom postupku. Punomoćnik, kao osoba koja preduzima radnje u postupku u ime i za račun stranke, te čije radnje, u smislu odredbe člana 302. ZPP, imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka, suprotno zaključku drugostepenog suda, nedvojbeno ima svojstvo učesnika u postupku.

Pogrešno je i pravno rezonovanje drugostepenog suda da se pravilo o teretu dokazivanja iz člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije ne može primijeniti u slučaju viktimizacije. Prema toj odredbi, u svim postupcima predviđenim ovim zakonom kada osoba ili grupa osoba, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

(...) Iz naprijed navedenog bi proizilazilo da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pogrešno primijenio Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, a ne Zakon kako je izmijenjen i dopunjen 2016. godine, koji se u konkretnom slučaju imao primijeniti. Naime, odredbama člana 14. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda, provesti prema odredbama tog zakona, a postupci u predmetima u kojima do tog dana bude donesena prvostepena odluka, provest će se prema ranije važećim odredbama tog zakona.

Imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena i prvostepena presuda donesena u 2018. godini, shodno navedenoj odredbi člana 14. stav 1. navedenog zakona, u konkretnoj pravnoj stvari valjalo je primijeniti odredbu člana 18. važećeg Zakona o zabrani diskriminacije, koji viktimizaciju definiše upravo kao oblik diskriminacije. Posljedično, pogrešno je drugostepeni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu o podjeli tereta dokazivanja iz člana 15. istog zakona, koja tužitelju na teret stavlja da sudu dokaže da je tuženi izvršio radnju zbog koje je tužen i da učini vjerovatnim da je zbog njegovog ličnog svojstva (prethodnog učešća u postupku diskriminacije) na njegovu štetu učinjena razlika u odnosu na druge osobe, dok je na tuženom da dokaže da tom radnjom nije povrijedio načelo jednakosti."