Prividan ugovor
Kada je disimuliranim ugovorom o ortakluku kao pravnim poslom izražena volja i namjera prednika tužiteljice da osigura ulaganja novčanih sredstava u društvo, a ne vraćanje istih kao zajma od tuženog, tada je ugovor o zajmu prividan ugovor koji je prikrio ugovor o ortakluku, pa važi disimulirani ugovor o ortakluku, a ugovor o zajmu je ništav.
Obrazloženje:
"Prije svega treba navesti da je čl. 28. ZOO propisano da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. Izjava volje mora biti učinjna slobodno i ozbiljno.
Predmet spora po tužbenom zahtjevu je ugovor o zajmu iz kojeg proizilazi da je prednik tužiteljice dao tuženom iznos od 150.000,00 Eura protuvrijednosti od 295.530,69 KM sa rokom vraćanja do 30.09.2016 godine. Po čl. 557. ZOO zajmoprimac je dužan vrati taj novac u ugovorenom roku.
Međutim, tuženi je osporio dejstvo ovog ugovora i postavio protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je taj ugovor simulirani i kao takav ništav i bez pravnog dejstva, a da je disimulirani ugovor o ortakluku u njihovom zajedničkom poslovnom odnosu firme "F. opremanje d.o.o. Zagreb u kojoj su bili suosnivači i suvlasnici udjela sa po 50% u okviru koje su planirali obavljati uslužnu djelatnost u restoranu koji su iznajmili, te da je dogovor bio da prednik tužiteljice ulaže novčana sredstava u pretežnom dijelu za pokretanje biznisa (renoviranje restorana i sl.) zbog čega je ugovor o zajmu zaključen kao sredstvo osiguranja njegovih ulaganja ako posao ne uspije.
Čl. 66. ZOO je propisano:
"1. Prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama.
2. Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
3. Prividnost ugovora se ne može isticati prema trećem savjesnom licu."
Imajući u vidu činjenice koje su nesporno utvrđene da je prednik tužitelja bio u poslovnom odnosu sa tuženim kao suvlasnik društva "F. opremanje" d.o.o., koje je promjenilo djelatnost, prema izjavi tuženog, na nagovor prednika tužitelja, da je u okviru tog društva radi obavljanja poslova ugostiteljstva pod zakup uzet restoran u aprilu 2012. godine, koji je renoviran najvećim dijelom sredstvima prednika tužiteljice, a da je krajem te godine prednik tužiteljice ponudio tuženom na potpis ugovor o zajmu u koji je tuženi potpisao jer je imao dobru saradnju sa njim, a zatim je restoran i počeo sa radom 2013. godine, a u toku 2014. godine je povećan i kapital u društvu, ali prednik tužiteljice umire 2015. godine, a tužiteljica kao nasljednica nalazi ugovor o zajmu i potražuje od tuženog vraćanje iznosa iz ugovora, sa izjavom datom u postupku da je suvasništvo na udjelu u društvu "F. opremanje d.o.o" ne zanima, revizijski sud nalazi da su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili protivtužbeni zahtjev tuženog i usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice.
Naime, pozitivno zakondavstvo ne definiše posebni ortački ugovor, pa se pod ortačkim ugovorom podrazumjeva ugovor kada se dva ili više lica slože, da svoj trud samo ili svoje stvari radi zajedničke koristi ulože. (Paragraf 1175. Austrijskog Građanskog zakonika - AGZ). Sudska praksa definiše ortački ugovor kao uzajamno obavezivanje dva ili više lica da udruže svoj rad i imovinu radi postizanja određenog dopuštenog zajedničkog cilja (presuda VS FBIH br. … od 12.01.2010. godine - Bilten 1/2010, str. 64).
U odnosu na sve činjenice utvrđene u postupku, a posebno da su prednik tužitelja i tuženi bili u poslovnoj saradnji kao suvlasnici društva "F. opremanje d.o.o"- sa jednakim udjelima u društvu, a da je u vrijeme zaključivanja ugovora o zajmu postojala aktivnost pokretanja posla bavljenja uslužnom djelatnosti u društvu, u okviru čega je u aprilu 2012. godine uzet pod zakup restoran na četiri godine, a da je ugovor o zajmu zaključen 20.09.2012. godine sa rokom vraćanja zajma do 30.09.2016. godine, koji period zakupa pokriva period zajma, da prednik tužiteljice nije odjednom dao pozajmljeni iznos, već je sukcesivno slao novčane iznose tuženom koji je vodio taj posao kao direktor društva, kao i da je kapital društva uvećan u toku 2014. godine, a prednik tužiteljice umro 2015. godine, ukazuje na simulirani posao osiguranja ulaganja u posao društva zaključivanjem ugovora o zajmu, a da je to bio disimulirani ugovor o ortakluku.
Tim disimuliranim ugovorom o ortakluku prednik tužitelja se obavezao ulagati novčana sredstva u zajedničko društvo sa tuženim koji je vodio poslove kao direktor društva, uključujući i posao sa restoranom do iznosa od 150.000 Eura, a kako je društvo povećalo kapital, a tužiteljica poslovni udio u društvu preuzela kao nasljednik njenog muža, proizilazi da je disimuliranim ugovorom o ortakluku kao pravnim poslom izražena volja i namjera prednika tužiteljice da osigura ulaganja novčanih sredstava u društvo, a ne vraćanje istog kao zajam od tuženog, zbog čega je ugovor o zajmu bio prividan ugovor koji je prikrio ugovor o ortakluku, pa važi disimulirani ugovor o ortakluku, a ugovor o zajmu je ništav.
Takođe treba naglasiti da tužiteljica nema položaj treće osobe iz čl. 66. st. 3. ZOO jer je ona nasljednik iza ugovorne strane iz prividnog ugovora.
Iz svega navedenog proizlazi da je ugovor o zajmu bio prividan ugovor koji je prikrio ugovor o ortakluku, zbog čega važi drugi ugovor o ortakluku, a ugovor o zajmu je ništav."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 27 0 P 041385 24 Rev od 13.8.2024. godine)
