Svojinska tužba (rei vindicatio)

Tekst odluke

Tužitelj u ovoj parnici zahtijeva da se tuženi obavežu da mu predaju u posjed sporni poslovni prostor i da se obavežu da mu solidarno naknade štetu koju trpi zbog nemogućnosti da taj prostor izdaje u zakup. Ovaj zahtjev tužitelj zasniva na tvrdnji da je na označenom poslovnom prostoru stekao pravo svojine sa 1/1 dijela i da tuženi isti bespravno drže u posjedu.

Na osnovu ovako postavljenog tužbenog zahtjeva provedeno je raspravljanje pred prvostepenim sudom pa je utvrđeno: da je Skupština Opštine Banja Luka 1964. godine Fondu za stambenu izgradnju Banja Luka odobrila gradnju stambeno -poslovne zgrade u Banjoj Luci na uglu Ul. … i … (sada: …); da je između Opštine Banja Luka i Tvornice galanterije "J." Banja Luka dana 06.6.1982. godine zaključen ugovor kojim je Opština Banja Luka na "J." prenijela pravo raspolaganja i korištenja na poslovnom prostoru površine 147 m2, koji se nalazi u navedenoj zgradi; da je presudom na osnovu priznanja Okružnog suda u Banjoj Luci broj... od 10.5.1984. godine naloženo SOUR "K." GRO "K." OOUR "S." Banja Luka da pravnom predniku prvotuženog OOUR "M." Banja Luka izda tabularnu ispravu podobnu za upis etažne svojine na poslovnom prostoru površine 28 m2, koji se nalazi u predmetnoj zgradi; da ova presuda nikada nije izvršena; da je 2000. godine usvojen program privatizacije DP "J." Banja Luka, kojim je obuhvaćen i predmetni poslovni prostor; da je pravosnažnom presudom privrednog suda donesenom 2011. godine Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske Banja Luka naloženo da prvotuženom preda u posjed sporni poslovni prostor površine 29 m2; da je ova presuda izvršena 07.5.2013. godine kada je zapisnički taj prostor predat prvotuženom u posjed; da je u katastarskom operatu kao posjednik spornog poslovnog prostora sa 1/1 dijela upisan SIZ stanovanja Banja Luka; da je taj prostor u zemljišnim knjigama evidentiran kao društvena svojina; da je u toku 2017. godine u pravosnažno okončanom upravnom postupku "J." a.d. Banja Luka priznato pravo svojine na spornom prostoru po osnovu privatizacije državnog kapitala, nakon čega se ista u knjizi uloženih ugovora upisala kao vlasnik tog prostora sa 1/1 dijela; da je prvotuženi 2018. godine sporni prostor izdao u zakup tuženoj Mjenjačnici Ž. (dalje: drugotužena), a da je drugotužena 2019. godine ovaj prostor izdala u podzakup tuženoj Mjenjačnici M.; da je predmetni poslovni prostor površine 29,72 m2 sastavni dio poslovnog prostora ukupne površine 149 m2, na kome je u knjizi uloženih ugovora upisan tužitelj kao vlasnik sa 1/1 dijela, a na osnovu ugovora o prodaji zaključenog 2017. godine sa "J." a.d. Banja Luka; da je visinu izgubljene zakupnine obračunao vještak finansijske struke D. D..

Kod takvog stanja stvari prvostepeni sud je zaključio da je prvotuženi kao zakonit i savjestan posjednik održajem stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, pa je odbio tužbeni zahtjev.

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu, ali je dao drugačije razloge za svoju odluku. Ovaj sud smatra da tužitelj nije dokazao da je vlasnik prostora koga u posjedu drže tuženi, s obzirom da je taj prostor stekao od nevlasnika, a da je na osnovu pravosnažnih sudskih presuda iz 1984. i 2011. godine prvotuženi stekao vanknjižnu svojinu na ovom prostoru, slijedom čega ima jače pravo od tužitelja kojem zbog toga ne pripada pravo da u smislu čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 124/08 do 107/19, u daljem tekstu: ZSP) traži predaju u posjed tog prostora.

Nižestepene presude nisu pravilne i na zakonu zasnovane.

U konkretnom slučaju radi se o svojinskoj tužbi za povraćaj stvari (rei vindicatio). Ovu svojinsku tužbu podiže vlasnik koji nema državinu protiv držaoca koji nema svojinu na stvari.

Prema odredbi člana 23. ZSP (ranije član 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima-"Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03, dalje: ZOSPO), pravo svojine se stiče na osnovu pravnog posla, po samom zakonu, odlukom suda ili drugog organa i nasljeđivanjem.

Odredbom člana 126. stav 1. ZSP propisano je da vlasnik može tražiti od držaoca povraćaj stvari. Članom 127. istog zakona propisano je da vlasnik mora dokazati da na stvari, čiji povrat traži, ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dakle, cilj tužbe za povraćaj stvari jeste predaja državine vlasniku, a osnov tužbe je pravo svojine tužitelja na stvari.

Svojina na nekretnini se dokazuje upisom tog prava u zemljišnoj ili drugoj javnoj knjizi. Međutim, činjenica da je neko upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik samo je pretpostavka svojine. Ta pretpostavka je oboriva i otpada ako drugi čije sticanje nije upisano u zemljišnim knjigama dokaže da ima valjan naslov i istinit način sticanja tog prava.

U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužitelj u javnoj knjizi (knjiga uloženih ugovora) upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora sa 1/1 dijela, ali da nije u njegovom posjedu. On je taj prostor kupio od lica koje je prostor steklo u postupku privatizacije državnog kapitala. Iz priloženog posjedovnog lista i zk. uloška se vidi da se sporni poslovni prostor prije privatizacije vodio na SIZ-u stanovanja Banja Luka, dok je u zemljišnim knjigama evidentiran kao društvena svojina.

Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je prvotuženi kao zakonit i savjestan posjednik na originaran način-održajem mimo zemljišne knjige stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru (član 28. ZOSPO) i da zbog toga zahtjev tužitelja nije osnovan. Naime, na stvari u društvenoj svojini se pravo svojine ne može steći po tom osnovu (član 29. ZOSPO), što je konstatovao i drugostepeni sud, a sporni poslovni prostor je sve do okončanja postupka privatizacije bio upisan kao društvena svojina. Tek od stupanja na snagu ZSP (01.01.2010. godine) i na stvarima u društvenoj (državnoj) svojini se putem održaja može steći pravo svojine, ali do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (23.3.2020. godine) nisu protekli rokovi iz člana 58. tog zakona, potrebni za sticanje prava svojine po ovom pravnom osnovu, ako se ima u vidu da je prvotuženi ušao u posjed spornog prostora 2013. godine, a da je do tada u posjedu prostora bio Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske Banja Luka.

Pogrešan je zaključak drugostepenog suda da je na temelju pravosnažne presude iz 1984. godine prvotuženi stekao vanknjižnu svojinu na predmetnom prostoru. Naime, tom presudom nije utvrđeno bilo kakvo pravo prvotuženog na ovom prostoru već je naloženo izdavanje tabularne isprave radi sticanja prava etažne svojine. Treba ukazati da se zahtjev upravljen na izdavanje tabularne isprave može zasnivati samo na obavezi iz pravnog posla da se prenese pravo svojine, dakle kod derivativnog sticanja u smislu člana 33. ZOSPO. Prvotuženi u ovoj parnici nije naveo da li je i koji pravni posao zaključen između njegovog pravnog prednika i SOUR "K." GRO "K." OOUR "S." Banja Luka, koji je navedenom presudom obavezan na izdavanje tabularne isprave. Tačno je da se ne može preispitivati zakonitost pravosnažne sudske odluke, ali u ovom slučaju presuda na osnovu priznanja iz 1984. godine nije proizvela pravno dejstvo jer je neizvršiva budući da lice koje je obavezano na izdavanje tabularne isprave radi sticanja prava etažne svojine nije imalo ovo pravo pa ga nije ni moglo prenijeti na pravnog prednika prvotuženog. Ni presuda iz 2011. godine, kojom je Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske Banja Luka naloženo da sporni prostor preda prvotuženom u posjed, ne može poslužiti kao osnov za sticanje svojine prvotuženog na predmetnom prostoru jer je u tom postupku samo utvrđeno da prvotuženi ima jače pravo na posjed prostora u odnosu na Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske Banja Luka, a ne i da ima pravo svojine na tom prostoru.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane, sud odlučuje po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na onovu rezultata cjelokupnog postupka. Odredba člana 123. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 27/24, dalje: ZPP) obavezuje stranke da iznesu činjenice i izvedu dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode ili dokaze protivne strane. Koje se činjenice moraju utvrditi u postupku ne određuje ZPP već materijalno pravo i uvijek su u neposrednoj vezi sa pravnim odnosom ili pravom stranke o kome sud raspravlja.

U konkretnom slučaju tužitelj je izveo dokaze potrebne za ostvarenje prava iz vindikacione tužbe, a drugostepeni sud je ocjenom tih dokaza izveo zaključak da tužitelj nije dokazao da poslovni prostor čiju predaju traži predstavlja njegovu svojinu jer da ga je stekao od nevlasnika. Pri tome ovaj sud nije dao razloge zbog kojih smatra da je tužitelj sporni poslovni prostor stekao od nevlasnika. On je zanemario činjenicu da je upis "J." a.d. Banja Luka u knjigu uloženih ugovora kao vlasnika spornog prostora izvršen na osnovu pravosnažne odluke nadležnog organa uprave donesene u postupku privatizacije, čija se zakonitost ne može ispitivati u parničnom postupku (član 12. stav 1. ZPP).

Stoga se ne može prihvatiti ocjena izvedenih dokaza na način kako je to obrazložio drugostepeni sud, koji nije dao savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, čime je povrijedio odredbu člana 8. ZPP, na koju povredu se ukazuje i u reviziji protiv drugostepene presude. S tim u vezi ni razlozi drugostepenog suda nisu dovoljni za odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Sve dok se ne da savjesna i brižljiva ocjena izvedenih dokaza, ne može se pravilno ni odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Iz naprijed navedenih razloga reviziju tužitelja je valjalo usvojiti i odlučiti kao u izreci, primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP.