Nejednaka podjela bračne stečevine
Nejednaka podjela bračne stečevine – da li je moguća?
Član 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama
Član 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH
Pitanje:
„Da li sudovi mogu utvrđivati bračnu stečevinu u omjerima većim od onih koji su propisani Porodičnim zakonom FBiH (da su bračni partneri suvlasnici u jednakim dijelovima)?“
Sentenca
NEKRETNINE KOJE SU BRAČNI PARTNERI KUPILI ZAJEDNO SA JEDNAKIM DIJELOVIMA OD PO ½ U VRIJEME TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE, ULAZE U BRAČNU STEČEVINU, BEZ OBZIRA NA TO ŠTO SU KUPLJENE NOVČANIM SREDSTVIMA KOJA SU PRIPADALA JEDNOM OD NJIH, ODNOSNO KOJA SU BILA POSEBNA IMOVINA TUŽITELJICE U PREDMETNOM SPORU, KADA JE VOLJA BRAČNIH PARTNERA BILA DA POSEBNOM IMOVINOM JEDNOG BRAČNOG PARTNERA KUPE ZAJEDNIČKU IMOVINU KAO BRAČNU STEČEVINU.
Tuženi smatra da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, s obzirom na to da su pravni stavovi izneseni u pobijanoj drugostepenoj odluci u suprotnosti sa stavovima izraženim u odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj: AP-1493/22 od 07.09.2022. godine, odnosno presudi Vrhovnog suda FBiH, broj: 33 0 P 015117 12 Rev od 11.06.2013. godine.
Iz obrazloženja:
„Ovaj sud ocjenjuje da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ovim pitanjem, kako jasno proizilazi iz njegovog obrazloženja, tuženi problematizira pravilnost stava drugostepenog suda o podjeli bračne stečevine na nejednake dijelove.
Ovaj sud podsjeća da postoji neoboriva zakonska pretpostavka, propisana odredbom člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Drugostepeni sud, međutim, utvrđuje da bračnu stečevinu parničnih stranaka čini stan u ulici ..., ali je ne dijeli na jednake dijelove, već na način da tužiteljici pripada 2/3, a tuženim 1/3 suvlasništva na predmetnom stanu, obrazlažući da dio stana čini tužiteljičinu posebnu imovinu.
S obzirom na to da se predmet spora odnosio na utvrđenje bračne stečevine, a da je drugostepeni sud u obrazloženju presude dao razloge isključivo vezane za utvrđenje posebne imovine tužiteljice, izreka presude je kontradiktorna razlozima obrazloženja datim u drugostepenoj presudi i kao takva se ne može ispitati. Stoga, osnovano tuženi u reviziji prigovara da je drugostepena presuda, u pogledu odluke koja se odnosi na utvrđenje bračne stečevine na stanu, zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. i 191. stav 4. ZPP.
Naime, pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu pravilno obrazložena sudska odluka mora ispuniti dva zahtjeva: pokazati da se volja suda izražena u određenoj presudi poklapa sa voljom zakonodavca izraženoj u pravnoj normi, te omogućiti višem sudu provjeru postupka i načina na koji je sud donio tu odluku. Samo potpuno, određeno i jasno obrazložena odluka može strankama pružiti pouzdanu osnovu da odluku shvate i prihvate ili da se zaštite izjavljivanjem pravnog lijeka, a instancionom sudu omogućiti stvarnu kontrolu zakonitosti i pravilnosti sudske odluke.
U konkretnom slučaju, kako to pravilno ukazuje tuženi, drugostepena presuda nema jasne i dovoljne razloge i ne zadovoljava pravne standarde obrazložene sudske odluke. Drugostepeni sud odluku o preinačavanju tužbenog zahtjeva obrazlaže time da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da stan koji su stekle parnične stranke u toku trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu u jednakim dijelovima. Drugostepeni sud smatra pogrešnim pravni zaključak prvostepenog suda da su bračni partneri iskazali volju za unošenje svoje posebne imovine u stan, iz razloga što „postoji izjava tuženog koji potvrđuje da je najveći dio sredstava za kupovinu stana obezbijeđen iz sredstava koja su dobijena prodajom stana koji predstavlja posebnu imovinu njegove supruge, s obzirom na to da je isti dobila kao poklon prije zaključenja braka sa tuženim, zbog čega nema mjesta primjeni odredaba iz člana 251. stav 2. Porodičnog zakona“.
Međutim, analizom izjave koju je tuženi dao dana 21.12.2011. godine, prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, može se primijetiti da je tuženi izjavio da je dio novčanih sredstava za kupovinu stana po Ugovoru o kupoprodaji stana broj: OPU-IP1001/2011 od 21.12.2011. godine obezbijedio iz sredstava koja čine posebnu imovinu njegove bračne partnerice J.P.L., te da je njegova supruga iznos od 72.000,00 KM obezbijedila prodajom stana koji čini njenu posebnu imovinu stečenu prije zaključenja bračne zajednice sa njim, zbog čega stan upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u S..., čini njenu posebnu imovinu, te da tu izjavu daje bez prava na opoziv.
Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, djelimično navodeći sadržaj izjave tuženog od 21.12.2011. godine, i to samo u odnosu na porijeklo novca za kupovinu stana, što cijeni dovoljnim za utvrđenje postojanja posebne imovine tužiteljice, izostavljajući kritičku analizu ovog dokaza. Sud se nije izjasnio da li je ovom izjavom uređen imovinskopravni odnos bračnih partnera, kakvu dokaznu snagu ima navedeni dokaz u odnosu na ostale posredno izvedene dokaze koji su, uz neposredno izvedene dokaze, izvedeni u prvostepenom postupku, a koje drugostepeni sud ne cijeni, niti je dao jasno, potpuno i određeno obrazloženje na osnovu kojih izvedenih dokaza je utvrdio činjenicu postojanja posebne imovine tužiteljice i na osnovu toga zaključio da 1/3 stana ne predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka...”
Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 65 0 P 693899 23 Rev od 18.04.2024. godine
