Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH, broj 1-2/2009

S tim u vezi, ovaj sud smatra, da postupanja optuženog suprotno pravilima međunarodnog prava i posebno pomenutoj konvencijskoj normi nije moralo biti obuhvaćeno njegovom sviješću i znanjem njenog sadržaja, kako to on pogrešno tvrdi u svojoj žalbi. Takvo shvatanje ovog suda se zasniva na jednostavnom i logičnom objašnjenju, a to je kada bi se tražio takav sadržaj svijesti i koji bi obuhvatao i poznavanje konvencijskih normi onda bi krivično djelo za koje je optuženi oglašen krivim mogle učiniti samo osobe koje poznaju pravila međunarodnog prava.

Dakle, bile su u pitanju situacije u kojima je optuženi s obzirom na funkciju koju je obavljao imao pravo i dužnost da u sva kom konkretnom slučaju procijeni, da li izvršenje naredbe predstavlja učinjenje takvog krivičnog djela i u slučaju ako jeste da odbije njeno izvršenje. Ovo zbog toga, što se u odnosu na ovakava krivična djela uvijek može otvoriti pitanje krivične odgovornosti kako onoga koje izdao takvu naredbu tako i njenog izvršitelja, što bi u ovom slučaju bio optuženi. Ako je prema tome optuženi obavljajući dužnost upravnika zatvora bio ovlašten i dužan da bez obzira na načelo subordinacije procjenjuje moguće posljedice izdatih naredbi komande ili nadređenog starješine, onda se moralo sankcionirati njihovo prenošenje čuvarima zatvora na dalje izvršenje, koje je imalo za posljedicu učinjenje predmetnog krivičnog djela, naravno uzimajući u obzir i radnje koje je neposredno preduzimao i za koje je pobijanom presudom oglašen krivim. Samim tim su neprihvatljivi njegovi žalbeni prigovori kojima želi prikazati da je obavljajući dužnost upravnika zatvora morao postupati po izdatim naredbama i da on kako to tvrdi nije bio osoba koja je mogla procijeniti mogućnost odbijanja njihovog izvršenja.

Prema odredbi člana 9. tačka 42. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini, pješak je osoba koja sudjeluje u prometu, a ne upravlja vozilom, osoba koja vlastitom snagom gura ili vuče vozilo, ručna kolica, dječije prevozno sredstvo, bicikl, bicikl sa motorom ili pokretna kolica za nemoćne osobe, osoba u pokretnom stolcu za nemoćne osobe koju pokreće vlastitom snagom ili snagom motora, ako se pri tome kreće brzinom čovječijeg hoda, kao i osoba koja klizi klizaljkama, skijama, saonicama ili se v ozi na kotrljajkama. Iz tako koncipirane zakonske odredbe očigledno proizilazi zaključak, da kao pješak nije definisana osoba koja leži odnosno spava na kolovozu i tako se nalazi u neprirodnom položaju. Stoga se, po mišljenju ovog suda, oštećeni koji je u vrijeme ove prometne nezgode ležao na kolovozu u položaju približno paralelnim sa desnom ivicom kolovoza, kojom prilikom je došlo do njegovog pregaženja i vučenja vozilom kojim je upravljao optuženi, ne može pravno smatrati kao pješak.

Pošto je to tako, onda se u ovom slučaju oštećeni može shodno odredbi člana 43. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini, tretirati kao prepreka na putu. Da ovakvo pravno shvatanje ima i svoju realnu činjeničnu osnovu vidi se iz navoda vještaka saobraćajne struke E. Dž. koji je naveo, da je prepoznavanje ovakvih prepreka moguće poistovjetiti sa vidljivošću neravnina na kolovozu dimenzija 40x40 cm, koje su pod uvjetima nastanka ove prometne nezgode vidljive sa udaljenosti od oko 20 m ispred vozila. Posljedično tome, ovaj sud je iz činjeničnog supstrata djela ispustio odrednicu, da je oštećeni imao status pješaka u saobraćaju i umjesto toga naveo da je bio prepreka na putu, pa je pitanje postojanja krivičnog djela i to njegove radnje, posljedice i uzročne veze rješavao sa aspekta povrede naprijed pomenutog materijalnopravnog propisa.

Iz svega naprijed izloženog proizilazi, da je optuženi postupio suprotno odredbama člana 174. stav 1. i 2., te člana 43. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini upravljajući tehnički neispravnim vozilom, sa koeficijentom kočenja 0,4, svjetlima postavljenim previsoko i pneumaticima na točkovima različitog proizvođača, pod utjecajem alkohola sa koncentracijom od 1,95 g/kg kreću ći se brzinom od 50 km/h usljed alkoholiziranosti brzinu kretanja vozila nije prilagodio stanju vozila i noćnim uvjetima vožnje kako bi vozilo zaustavio pred svakom preprekom koju može predvidjeti, radi čega je došlo do pregaženja i vučenja oštećenog koji je ležao na kolovozu približno paralelno sa desnom ivicom kolovoza i tako prouzrokovao njegovu smrt. Kada se ponašanje optuženog analizira sa tog aspekta onda je jasno da je on napravio određene propuste koji su se svodili na dužnost prilagođavanja brzine kretanja na oko 30 km/h, s obzirom na tehničku neispravnost vozila, stanje kočionog sistema i noćne uvjete vožnje pri kratkim svjetlima koja su bila previsoko postavljena. Na sve ovo ga je obavezivala odredba člana 43. stav 1. naprijed pomenutog zakona prema kojoj je bio dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi navedenim uvjetima kako bi vozilo mogao pravovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koja se može predvidjeti. Da je optuženi tako postupio, prema navodima vještaka za saobraćaj E. Dž. mogao je vozilo zaustaviti prije zahvatanja oštećenog koji je ležao na kolovozu i predstavljao saobraćajnu prepreku. Dakle, upravljanje sa vozilom podešenom brzinom za optuženog je bila nužna bezbjedonosna radnja koja je takođe podrazumijevala i njegovo potpuno zaustavljanja prije prepreke i takva njegova obaveza je postojala prije nego što je uočio prepreku na putu, a to je bio oštećeni koji je ležao na kolovozu po pravcu kretanja njegovog vozila. Time je uspostavio krivičnopravnu relevantnu uzročnu vezu sa nastankom ove prometne nezgode u kojoj je smrtno stradala jedna osoba, ali se može dodati da je to bilo u interakciji sa njenim postupanjem. Takvi propusti optuženog su uzrokovani upotrebom alkohola, a isti se mogu okarakterisati kao grubo kršenje saobraćajnog propis a o brzini kretanja.

Konačno, kada je u pitanju krivično djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. KZ FBiH ovaj sud zaključuje da je optuženi postupao sa eventualnim umišljajem u odnosu na ugrožavanje bezbjednosti javnog prometa i nastupanje zabranjene posljedice, s obzirom da je pod dejstvom alkohola grubo kršio saobraćajni propis o podešenoj brzini kretanja vozila, na koji način je uzrokovao posljedicu ovog krivičnog djela, dok se tzv. teška posljedica (objektivni uvjeti inkriminacije) može pripisati njegovom nehatu.

U vezi očigledne nesposobnosti za bezbjednu vožnju prvostepeni sud je prema obrazloženju pobijane presude zaključak o njenom postojanju izveo na osnovu činjenice da je optuženi u vrijeme nastanka ovog saobraćajnog udesa bio u alkoholiziranom stanju i da je vještak za sudsku medicinu naveo, da je ovaj (optuženi) zbog utvrđene alkoholisano sti bio očigledno nesposoban za sigurno upravljanje motornim vozilom.

S tim u vezi, po mišljenju ovog suda, branitelj u žalbi opravdano osporava postojanje svih elemenata potrebnih za zaključak, da je optuženi u vrijeme nastanka ove saobraćajne nezgode bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju.

Naime, činjenica da je u ovom slučaju optuženi bio u alkoholiziranom stanju je veoma važna, ali nije dovoljna za pravno zaključivanje da je zbog toga bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud. Za izvođenje takvog pogrešnog pravnog zaključka nižestepeni sud je uzeo u obzir i navode vještaka za sudsku medicinu, koji se izvan domena svoje struke upustio u zaključivanje da li je optuženi bio očigledno nesposoban za bezbjednu vožnju. Pri tome je prvostepeni sud potpuno izgubio iz vida, da zaključak o očiglednoj nesposobnosti za bezbjednu vožnju spada u kategoriju pravnih pitanja o kojima se ne može izjašnjavati vještak, pa su njegovi zaključci u tom pogledu bez ikakvog značaja.

Stoga, po nalaženju ovog suda, unutrašnje stanje optuženog uzrokovano upotrebom alkohola koje se ogleda u reduciranju njegove psihomotorike, samo po sebi ne upućuje na postojanje ovog bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela, jer mu (za postojanje ovog obilježja) nedostaju činjenice i okolnosti koje bi se odnosile na vanjske manifestacije u vožnji optuženog. Pošto je nasuprot tome, postojanje očigledne nesposobnosti za bezbjednu vožnju pogrešno ugrađeno u činjenični supstrat djela izreke pobijane presude, onda su pravilni žalbeni prigovori branitelja optuženog da je ista (izreka presude) nerazumljiva i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.

Zbog svega naprijed izloženog, valjalo je žalbu branitelja optuženog djelimično uvažiti i na osnovu člana 330. stav 1. tačka a) ZKP FBiH pobijanu presudu ukinuti i odrediti održavanje pretresa pred ovim sudom, te u smislu člana 331. istog zakona samo navesti kratke razloge za donošenje takve odluke.

Ispitujući ovaj žalbeni navod branitelja optuženih Č.E., M.A. i K.Ć., ovaj sud je utvrdio da činjenični opis djela u izreci prvostepene presude, u dijelu koji se odnosi na optužene M.A. i K.Ć., ne sadrži elemente krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Naime, krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. KZ FBiH čini onaj ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, a djelo iz stava 2. istog člana čini onaj ko krivično djelo iz stava 1. učini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene knjige, ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi. Pod lažnom ispravom, u smislu člana 373. KZ FBiH, podrazumijeva se isprava koju nije izdao onaj koje u njoj označen kao izdavatelj, pri če mu je irelevantno da li je sadržaj isprave istinit ili nije, a, pod preinačenom pravom ispravom, isprava kod koje je neovlašćeno izmjenjen njen prvobitni sadržaj u odnosu na pravno relevantne činjenice. Budući da se u činjeničnim opisima djela u izreci pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na optužene M.A. i K. Ć., ne navodi da su na ispravama koje se pominju u činjeničnom opisu kao izdavatelji isprava označena lica koja te isprave nisu izdala odnosno da je neko izmijenio njihov prvobitni sadržaj u pogledu pravno relevantnih činjenica, ovaj sud nalazi da činjenični opis djela u tački 1. i 2. izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na radnje optuženih M.A. i K. Ć, ne sadrži obilježja krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Iz toga razloga je ovaj sud djelimičnim uvaženjem žalbi branitelja optuženih M.A. i K. Ć, a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti u smislu člana 370. stav 1. tačka 2. ZKP, nalazeći da je, pravnim kvalificiranjem radnji ovih optuženih i kao krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, na štetu optuženih učinjena povreda krivičnog zakona iz člana 359. tačka 4. ZKP, preinačio pobijanu presudu u pravnoj ocjeni djela tako da je radnje optuženog M.A. pravno kvalificirao samo kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a radnje optuženog K.Ć. samo kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Pri tome, ovaj sud nalazi neophodnim ukazati da nije bio u prilici da se upušta u ocjenu da li radnje optuženih M.A. i K. Ć sadrže obilježja krivičnog djela krivotvorenje službene isprave iz člana 389. KZ FBiH jer bi to moglo dovesti do izmjene, na štetu optuženih, prvostepene presude u odnosu na pravnu ocjenu djela, pa time i do povrede odredbe člana 371. ZKP, budući da je krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 389. KZ FBiH, po propisanoj kazni, teže od krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. KZ FBiH, a u konkretnom slučaju nije postojala žalba tužitelja u odnosu na optužene M.A. i K. Ć.

Kako se to vidi iz stanja spisa predmeta, Kantonalni sud u Mostaru je svojim rješenjem broj: 58 0 K 051848 09 Kv od 14.04.2009. godine uvažio prijedlog sudije za prethodno saslušanje Općinskog suda u Mostaru za prenošenje mjesne nadležnosti, pa je za vođenje krivičnog postupka protiv S.L. zbog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 55. KZ FBiH odredio Općinski sud u Čapljini. Kao razloge za takvu odluku je naveo, da je oštećena osoba u tom krivičnom predmetu D.J. sudija Općinsko g suda u Mostaru i da su ovo važni razlozi za prenošenje nadležnosti sa tog suda na neki drugi stvarno nadležan sud na teritoriji Hercegovačko-neretvanskog kantona. Ovo zbog toga, jer te okolnosti mogu izazvati sumnju u nepristrasnost i objektivnost toga suda.

Dakle, nakon što je razmotrio prijedlog sudije za prethodno saslušanje Općinskog suda u Mostaru, Kantonalni sud u Mostaru je na osnovu ovlašćenja iz člana 35. stav 1. ZKP FBiH odredio drugi stvarno nadležan sud na svom području, jer je našao da za takvo nešto postoje važni razlozi.

Nakon što su spisi predmeta dostavljeni Općinskom sudu u Čapljini, sudija za prethodno saslušanje toga suda je u smislu člana 35. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKP FBiH iste dostavio Vrhovnom sudu Federacije sa pismenim prijedlogom za prenošenje nadležnosti sa tog suda na neki drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona.

Kao razloge za takav prijedlog sudija za prethodno saslušanje je naveo okolnosti, da je jedan od oštećenih i M.J. predsjednik Kantonalnog suda u Mostaru, koji je ujedno i drugostepeni sud u odnosu na taj sud (Općinski sud u Čapljini).

Time je sudija za prethodno saslušanje Općinskog suda u Čapljini, kod Vrhovnog suda Federacije pokrenuo pitanje, da li je zbog zaštite funkcije pravosuđa i u interesu ovog krivičnog postupka opravdano izvršiti delegiranje nadležnosti sa tog suda na neki drugi sud na području drugog kantona, a iz naprijed navedenih razloga. Prije davanja takve ocjene, Vrhovni sud Federacije je imao u vidu da za očuvanje nepristrasnos ti i nezavisnosti Općinskog suda u Čapljini treba podrazumijevati, da taj sud u konkretnom slučaju nije opterećen bilo kakvih predrasudama u vezi sa odlukom koju treba donijeti ili jednostavnije navedeno da nije pod uticajem nekih vanjskih informacija ili pritisaka i da svoje činjenične i pravne zaključke može temeljiti samo na izvedenim dokazima na glavnom pretresu.

Kako se to vidi iz podnesenog prijedloga sudije za prethodno saslušanje Općinskog suda u Čapljini u tom pogledu nisu iznesene bilo kakve relevantne činjenice i okolnosti. To što je u tom prijedlogu ukazano, da je jedan od oštećenih M.J. predsjednik Kantonalnog suda u Mostaru, koji je drugostupanjski sud u odnosu na Općinski sud u Čapljini nije od značaja. Ovo iz razloga jer u slučaju da u ovoj krivičnoj stvari dođe do žalbenog postupka upravo zbog tih okolnosti, Kantonalni sud u Mostaru neće moći postupati kao drugostepeni sud, što osumnjičenom garantira odredba člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zbog svega toga, Vrhovni sud Federacije smatra, da će se u ovom slučaju krivični postupak provesti pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, što znači da ne postoje važni razlozi za prenošenje mjesne nadležnosti na neki drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona.

Pošto prema tome, ne postoje važni razlozi za prenošenje mjesne nadležnosti na koje se ukazuje u prijedlogu sudije za predhodno saslušanje Općinskog suda u Čapljini, onda je jasno da isti nije mogao biti uvažen.

Sa izloženog, Vrhovni su d Federacije je na osnovu ovlaštenja iz člana 35. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZKP FBiH, odlučio kao u izreci.

Prema navodima iz obje žalbe, navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka sastoji se u tome što je na glavnom pretresu kao predsjednica sudećeg vijeća sudjelovala sudija koja je bila član vijeća koje je odlučivalo o produženju pritvora optuženima Prema žalbi branitelja optuženih M. A., F.N. i J.S., to je bio razlog iz člana 39. tačka e) ZKP FBiH za izuzeće predsjednice sudećeg vijeća, dok se drugi branitelj optuženih F.

N. i J. S. nije izjasnio o kojem bi se zakonskom razlogu za izuzeće u konkretnom slučaju radilo. Ovi žalbeni navodi branitelja su neosnovani. Naime, prema odredbi člana 39. tačka e) ZKP FBiH, sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i ovaj zakonski razlog za izuzeće odnosi se na sudije koje odlučuju o podnesenom pravnom lijeku i određuje da o podnesnom pravnom lijeku protiv neke odluke ne može odlučivati sudija koji je učestvovao u donošenju pobijane odluke. Kako predsjednica sudećeg vijeća prvostepenog suda učestvujući na glavnom pretresu nije odlučivala o bilo kakvoj žalbi nego je donijela prvostepenu presudu a o žalbama podnesenim protiv te presude odlučuje vijeće ovog suda, u konkretnom slučaju nije postojao razlog za izuzeće predsjednice sudećeg vijeća propisan u članu 39. tačka e) ZKP FBiH.

Takođe, ovaj sud nalazi da okolnost da je predsjednica sudećeg vijeća kao član vanraspravnog vijeća u istom predmetu sudjelovala u donošenju rješenja o produženju pritvora osumnjičenima odnosno optuženima, sama po sebi, ne izaziva sumnju u njenu nepristrasnost i ne može predstavljati razlog za njeno izuzeće iz člana 39. tačka f) ZKP FBiH jer se ne radi o istom nivou dokazanosti činjenica koji je potreban za donošenje rješenja o produženju pritvora i za donošenje presude.

Okolnost da je prijedlog za produženje pritvora po osnovu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH podnese n u dopunjenom podnesku koji nije podnijet najmanje pet dana prije isteka roka trajanja pritvora po prethodnom rješenja o pritvoru, pri činjenici da je on podnesen prije isteka vremena trajanja pritvora po prethodnom rješenju, ne može biti osnov za odbacivanje tog prijedloga tužitelja kao neblagovremenog. Naime, rok iz člana 145. stav 3. ZKP FBiH je instruktivni rok predviđen zakonom kako bi se omogućilo blagovremeno donošenje odluke o osnovanosti prijedloga za produženje pritvora i iz cjeline zakonskih odredaba koji se odnose na pritvor vidljivo je da zakon za nepoštivanje tog roka ne predviđa kao posljedicu odbacivanje prijedloga za produženje pritvora kao neblagovremenog.

I pored toga, prema stanju spisa predmeta, tužiteljica u navedenom razumnom vremenskom periodu koji je imala na raspolaganju nije osigurala nijedan novi dokaz koji bi se odnosio na sporna pitanja vlasništva i prava raspolaganja nad predmetnim stanom u vrijeme njegove dodjele, iako su odgovori na ta pitanja bili ključni za ocjenu da li je optužena na način opisan u izreci ove presude učinila krivično djelo za koje se tereti.

Istina, tužiteljica je pribavila Odluku o osnivanju stambenog fonda Općine Cazin („Službene novine općine Cazin“, broj: 1/99), ali to nije dokaz već podzakonski opći pravni akt u čijem članu 30. stav 1. je propisano da danom početka rada Fonda prestaje sa radom SIZ stanovanja Cazin, a u stavu 2. istog člana da njegova sredstva, prava, obaveze i zaposlene radnike preuzima Fond. Prema tome, sa jedne strane ovaj opći pravni akt ne daje odgovore na pomenuta sporna pitanja koja se odnose na vlasništvo i pravo raspolaganja na predmetnim stanom u vrijeme njegove dodjele, a sa druge strane u odnosu na ova pitanja kao što je naprijed navedeno tužiteljica nije osigurala ni jedan novi dokaz. Ovo je očigledno posljedica pogrešnog tumačenja Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i ne uvažavanja zakonskih i ko nvencijskih obaveza na koje joj je ukazano i u naprijed navedenom rješenju Vrhovnog suda Federacije.

Nadalje, tužiteljica je u više navrata predlagala da se kao dokaz uvede Statut Radne zajednice SIZ -a stanovanja Cazin od 11.11.1978. godine, što Vrhovni sud Federacije nije prihvatio, te je rješenjem odbio takav prijedlog i ujedno odredio da se iz dokaznog materijala izdvoji Statut SIZ -a stanovanja Cazin iz mjeseca februara 1997. godine. Na sve ovo je bilo nužno ukazati i dati potrebna objašnjenja za ovakvo postupanje, jer bi u suprotnom po shvatanju tužiteljice i ovo moglo značiti da joj se kao strani u postupku uskraćuje razumna mogućnost da dokazuje tezu optužbe i takođe na ovaj način povređuje načelo pravičnog postupka sadržano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije.

Objašnjenje Vrhovnog suda Federacije za odbijanje navedenog prijedloga ima svoju polaznu osnovu u tome da je Statut Radne zajednice SIZ -a stanovanja Cazin donesen na osnovu čl. 405. stav 2., 408. i 463. Zakona o udruženom radu. To znači da su na osnovu navedenih zakonskih odredaba radnici Radne zajednice SIZ -a stanovanja Cazin imali ovlašćenje da na održanom referendumu donesu pomenuti Statut, koji je postao njen glavni, opći pravni akt. Pošto je to tako, onda taj opći pravni akt ne može bi ti dokaz i predstavljati izvor saznanja o činjenicama, već je isti izvor prava i služi za rješavanje pravnih pitanja na osnovu utvrđenih činjenica.

Kada se naprijed izloženo ima u vidu, onda je potpuno jasno, da je prijedlog tužiteljice da se jedan opći pravni akt uvrsti u dokazni materijal bio pogrešan, pa je zbog toga i odbijen kao neosnovan.

Nakon toga su stranke i branitelj samo izjavili, da nemaju primjedbe na preuzete i prihvaćene dokaze izvedene pred prvostepenim sudom a nisu imali ni novih dokaznih prijedloga.

Takođe, i pored datih upozorenja da mogu postaviti neki drugi zahtjev relevantan za ovaj krivični postupak oni to nisu učinili, iako je to sa aspekta optužbe značilo mogućnost njene izmjene u onim okvirima koje dozvoljavaju pravila postupka.

S obzirom na naprijed navedeno i posebno okolnosti, da stranke i branitelj nisu imali novih dokaznih prijedloga predsjednica vijeća ovog suda je na osnovu ovlašćenja iz člana 291. stav 2. u vezi stava 1. ZKP FBiH objavila da je dokazni postupak dovršen.

Tužiteljica je tek tada prema zapisniku o pretresu „najavila“ da bi izmijenila činjenični opis djela optužbe, a onda kada je od strane predsjednice vijeća upozorena da je dokazni postupak već okončan iznijela je netačna tvrđenja, da je to učinila prije njegovog okončanja. Po ocjeni ovog suda ovo sve je prije svega u suprotnosti jedno sa drugim, jer zbog čega bi tužiteljica nakon okončanja dokaznog postupka „najavila“ da bi izmijenila činjenični opis djela, ako je to već uradila prije toga.

I ne samo to, za ovo drugo tvrđenje je najbi tnije ukazati da je dijametralno suprotno od onoga kako je tekao i okončan dokazni postupak, odnosno oprečno je sa navodima iz zapisnika o pretresu.

Osim toga, kako to proizlazi iz zapisnika o pretresu tužiteljica je poslije toga i sama demantovala svoje prethodne netačne tvrdnje da je takav zahtjev za izmjenu optužbe postavila prije okončanja dokaznog postupka. Ovo zbog toga, jer je navela da je to „namjeravala“ učiniti nakon što odbrana stavi svoje dokazne prijedloge, pa kako to nije učinjeno da ona nije mogla predvidjeti da će dokazni postupak biti okončan.

Međutim, imajući u vidu čitav slijed pretresa pred ovim sudom i nastalu procesnu situaciju kada je na kraju dokaznog postupka zatraženo od stranaka i branitelja da se izjasne o određenim okolnostima i eventualno o novim dokaznim prijedlozima kojih nije bilo i da je od strane predsjednice vijeća ukazano i na mogućnost postavljanja nekog zahtjeva relevantnog za krivični postupak, što je očigledno podrazumijevalo i mogućnost izmjene optužbe (koja bi mogla biti samo u skladu sa pravilima postupka) koju tužiteljica nije izvršila, onda je potpuno neprihvatljiva njena tvrdnja da je nakon izjašnjenja odbrane da nema primjedbe na preuzete i prihvaćene dokaze i da nema novih dokaznih prijedloga, bila neočekivan a objava da je dokazni postupak okončan, kada je nasuprot tome tako nešto izričito propisano u odredbama člana 291. stav 2. u vezi stava 1. ZKP FBiH.

Konačno je tužiteljica prema zapisniku o pretresu promijenila i ta netačna tvrđenja, pa je iznijela novo tumačenje da predsjednica vijeća nije objavila da je glavni pretres dovršen (dakle, više nije dovodila u pitanje okolnosti, da je dokazni postupak bio okončan kada je postavila zahtjev za izmjenu optužbe), pa da je kako to tvrdi imala pravo da izmijeni op tužbu.

Po nalaženju ovog suda, takva mogućnost je postojala u ranijim pravilima postupka koja su novelirana, pa je u smislu sada važeće odredbe člana 290. ZKP FBiH tako nešto moguće samo do okončanja dokaznog postupka, a ne do završetka glavnog pretresa. To dalje znači, da izneseno tumačenje tužiteljice ne samo da nema uporišta u navedenoj zakonskoj odredbi, već kao takvo znači i njeno faktičko derogiranje, s obzirom da se njime nastoji uspostaviti nepostojeće pravo izmjene optužbe do okončanja glavnog pretresa iako je nasuprot tome propisano da je to moguće do okončanja dokaznog postupka.

Pošto naprijed izloženo sudsko tumačenje ovog propisa mora imati za posljedicu njegovu adekvatnu primjenu, a ne njegovu derogaciju to i nije dozvoljeno tužiteljici da izvrši izmjenu optužbe nakon okončanja dokaznog postupka.

Ovi žalbeni navodi branitelja su osnovani.

Iz spisa predmeta vidljivo je da je na sjednici vijeća Kantonalnog suda u Bihaću, koja je održana dana 29.12.2008. godine povodom prijedloga kantonalnog tužitelja za produženje pritvora osumnjičenom Kt -1326/08 od 25.12.2008. godine, kantonalni tužitelj, pri obrazlaganju tog prijedloga, naveo da je osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo radi kojeg se protiv njega vodi istraga zasnovana na izjavi oštećenog H.I. kao i na određenim materijalnim dokazima, između ostalog, na snimkama polnog akta koji je osumnjičeni snimao na svoj mobitel, te na nalazu o ljekarskom pregledu oštećenog od 02.12.2008. godine, a da je branitelj osumnjičenog, na istoj sjednici, izjavio da mu dokazi, na kojima kantonalni tužitelj zasniva svoju tvrdnju o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo zbog kojeg se protiv njega vodi istraga, nisu prezentirani u smislu člana 61. stav 2. ZKP FBiH. Iz spisa predmeta je takođe vidljivo da je ovaj sud rješenjem 070 -0-Kž-09-000007 od 08.01.2009. godine, odlučujući o žalbi branitelja protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001 -0-Kv-08-000093 od 29.12.2008. godine koje je donijeto nakon pomenute sjednice vijeća prvostepenog suda, djelimično uvažio žalbu branitelja, navedeno rješenje Kantonalnog suda u Bihaću ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje s obrazloženjem da je osnovan žalbeni prigovor branitelja da je u konkretnom slučaju postupljeno protivno odredbi člana 61. stav 2. ZKP FBiH jer da sud nije branitelju dao potrebna obavještenja o dokazima koje je dostavio tužitelj, a što je neophodno kako bi branitelj mogao osporavati postojanje općeg uvjeta za produženje pritvora, te da je prvostepeni sud usljed toga propustio obezbijediti jednakost pravnih sredstava i mogućnost osumnjičenog da ospori opravdanost navedenih razloga za produženje pritvora, pa da je time povrijedio odredbu člana 5. stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud svoj zaključak o daljem postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni, učinio krivično djelo zbog kojeg se protiv njega vodi istraga zasnovao na iskazima osumnjičenog, iskazu oštećenog H.I. i svjedoka K.M. i P.A., te na medicinskoj dokumentaciji na ime oštećenog i snimkama, koje je mobitelom napravio osumnjičeni prilikom polnog akta sa oštećenim. Međutim, iz spisa predmeta vidljivo je da je prvostepeni sud, postupajući u smislu člana 61. stav 2. ZKP FBiH, osumnjičenom i njegovom branitelju, u pogledu dokaza koje je dostavio tužitelj, dao potrebna obavještenja samo u odnosu na iskaze svjedoka K.M. i P.A., te oštećenog H.I., a da odbrani opet nije dao obavještenje o svim dokazima na kojima je tužitelj temeljio svoj prijedlog za produženje pritvora i na kojima je i prvostepeni sud zasnovao svoj zaključak o daljem postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio krivično djelo zbog kojeg se protiv njega vodi istraga. Naime, prvostepeni sud je propustio to učiniti u pogledu medicinske dokumentacije na ime oštećenog i snimaka polnog akta koji je mobitelom učinio osumnjičeni. Na taj način odbrana je ponovo onemogućena da djelotvorno osporava dalje postojanje razloga za pritvor, pa je na taj način učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, te je povrijeđena i odredba člana 5. stav 4. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Osim toga, iz zapisnika o sjednici vijeća prvostepenog suda od 14.01.2009. godine vidljivo je da je branitelj osumnjičenog osporio zakonitost pritvora osumnjičenog od trenutka donošenja prethodnog rješenja o ukidanju pritvora. Kako je prvostepeni sud, kako se to osnovano ukazuje žalbom branitelja, propustio u svom rješenju dati ocjenu tih navoda branitelja, pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH.

Iz navedenih razloga je ovaj sud, na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH, donio rješenje kojim je žalbu branitelja osumnjičenog djelimično uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Pri ponovnom odlučivanju prvostepeni sud će otkloniti učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pa će nakon ocjene prijedloga tužitelja za produženje pritvora i navoda odbrane povodom tog prijedloga, moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

Ova zabrana odnosi se na dalje obavljanje bilo koje sudijske dužnosti u istom krivičnom predmetu neovisno od faze postupka u kojoj se predmet nalazi, tj. neovisno da li se radi o prvostepenom ili drugostepenom krivičnom postupku ili o postupku po vanrednom pravnom lijeku. Stoga se osnovano žalbom osuđenog ističe da je u konkretnom slučaju, pošto je sudija Ć.Z. bio predsjednik vijeća koje je odlučivalo o njegovom i zahtjevu njegove braniteljice za ponavljanje postupka, u donošenju pobijane odluke učestvovao sudija koji je morao biti izuzet.

Ovi žalbeni navodi branitelja su osnovani. Naime, odredbom člana 44. ZKP FBiH propisano je da se odredbe o izuzeću sudija shodno primjenjuju i na tužitelja. To znači da se i na tužitelja shodno primjenjuje odredba člana 43. ZKP FBiH, kojom je propisano da kad sudija sazna da je podnesen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a, ako se radi o izuzeću iz člana 39. tačka f) tog zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Iz zapisnika sa ročišta održanog dana 03.03.2009. godine pred Kantonalnim sudom u Tuzli, a povodom prijedloga kantonalnog tužitelja za produženje pritvora osumnjičenom, vidljivo je da je na tom ročištu branitelj osumnjičenog podnio zahtjev za izuzeće postupajućeg tužitelja. Usljed toga, shodnom primjenom člana 43. ZKP FBiH, postupajući tužitelj je bio dužan odmah obustaviti svaki rad na predmetu jer se izuzetak propisan u tom članu, koji se odnosi na zahtjev za izuzeće po članu 39. tačka f) ZKP FBiH i prema kojem do donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće sudija odnosno tužitelj može preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja, ne može odnositi na radnje koje predstavljaju odluke tužitelja, koje on, na osnovu zakonskih ovlaštenja, donosi u određenom predmetu kao što je, na primjer, odluka da se predloži produženje pritvora osumnjičenom. Iz tog razloga sud je bio dužan prekinuti sjednicu dok kolegij tužiteljstva ne donese odluku o zahtjevu za izuzeće postupajućeg tužitelja koji je u konkretnom predmetu podnio prijedlog za produženje pritvora. Propust prvostepenog suda da to učini, s obzirom da je riječ o donošenju odluke povodom prijedloga postupajućeg tužitelja za produženje pritvora osumnjičenom, mogao je utjecati na pravilnost i zakonitost donesene odluke.

Iz navedenog razloga je ovaj sud, na osnovu člana 337. stav 3. ZKP FBiH, donio rješenje kojim se djelimično uvažava žalba branitelja osumnjičenog, pobijano rješenje ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Pri ponovnom odlučivanju, prvostepeni sud će otkloniti učinjenu povrede postupka, pa će, nakon brižljive i savjesne ocjene svih relevantnih okolnosti, vodeći računa o svojoj dužnosti da da potpune i određene razloge za svaki svoj zaključak povodom prijedloga za produženje pritvora, moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

Odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, kao ni odredbe kasnijeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ne djeluju retroaktivno, pa stoga odredbe tih zakona ne konva lidiraju odnose koji su do tada postojali između određenih subjekata u smislu priznavanja dotadašnjeg toka dosijedanja na stvarima u društvenom vlasništvu.

Stavljanje van snage odredbe člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima znači samo njeno ukidanje (ex nunc), a ne i poništavanje (ex tunc), pa se vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu do 10.10.1995. godine ne može računati u dosjelost. Posjednici stvari (u konkretnom slučaju tužitelj) za koje je sticanje dosjelošću bilo izričito isključeno zakonom znali su da stvar nije sposobna za dosjedanje, a znali su to i ovlaštenici prava raspolaganja na istoj stvari, pa nisu protiv opasnosti gubitka stvari zbog dosjedanja drugog morali koristiti odgovarajuća pravna sredstva. Stoga su, suprotno stanovištu revidenta, bez pravnog učinka činjenica da je on počev od 15.09.1980. godine neprekidno posjedovao spornu nekretninu, jer ta činjenica može proizvoditi pravne učinke samo ako je to zakonom određeno, a u konkretnom slučaju odredba člana 29.

Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima toj činjenici oduzima pravni značaj pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Zbog toga se vrijeme od 15.09.1980. godine do 10.10.1995. godine ne može tužitelju uračunati kao vrijeme dosjedanja prava vlasništva, a nesporno je da tužitelj, računajući od 10.10.1995. godine, nije ispunio uslov dvadesetogodišnjeg savjesnog i neprekidnog posjedovanja sporne nekretnine, kao pretpostavku vanrednog dosjedanja iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Odredbom član a 4. stav 2. istog Zakona propisano je da na zajedničkim dijelovima zgrade koji služe samo nekim a ne svim posebnim dijelovima zgrade (posebna ulazna vrata, stepenište, dimnjaci, liftovi, tavanske i podrumske prostorije, pregradni zidovi između dva stana i li prostorije i sl.), ako je zgrada u društvenoj svojini, etažni vlasnici tih posebnih dijelova imaju zajedničko pravo korišćenja.

Ustanova etažnog vlasništva uređuje pravnu vezu između posebnog dijela zgrade i zajedničkih dijelova zgrada, kao i vezu zgrade prema građevinskoj parceli. Na posebni dio zgrade etažni vlasnik ima isključivo pravo vlasništva, dok na zajedničkim dijelovima zgrade, ukoliko je zgrada u društvenoj svojini kako je to slučaju ovoj parnici, etažni vlasnik ima trajno pravo korišćenja, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i prvostepeni sud. Ako je zgrada kao cjelina u društvenom vlasništvu, pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade je glavno pravo (pravo na glavnoj stvari), dok je pravo na zajedničkim dijelovima zgrade akcesorno pravo, pa se sve promjene u pravu na glavnoj stvari odnose i na akcesorna prava.

Prijenosom prava vlasništva na poseban dio zgrade (stan) prenosi i pravo korištenja na zajedničkom dijelu zgrade (podrum), pa vlasnici pojedinih posebnih dijelova stem bene zgrade ne mogu valjano otuđiti zajedničke dijelove zgrade na kojima imaju samo pravo korišćenja. Stoga je u konkretnom slučaju tuženi kupoprodajnim ugovorom od 21.11.1989. godine, pored prava vlasništva na dvosobnom stanu, prenio na tužitelja i pravo korišćenja na predmetnom podrumu, kao zajedničkom dijelu zgrade koji služi tom stanu, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, bez obzira što taj podrum nije naveden kao predmet ugovora.

Navedena zakonska odredba ugrađena je u zakon u vrijeme ratnog stanja i nema sumnje da je imala za cilj da oduzme pravnu važnost svim onim pravnim poslovima koji zbog okolnosti ratnog stanja nisu imali karakter stvarne doborovoljnosti i koji, dakle, nezavisno od ratnih okolnosti ne bi bili ni zaključeni, tako da prijetnja i prevara koju ima u vidu navedena zakonska odredba imaju širi kontekst od klasične prijetnje i prevare koje imaju u vidu odredbe člana 61. i 65.

ZOO -a. Tumačeći i primjenjujući navedenu zakonsku odredbu upravo u navedenom smislu, nižestepeni sudovi su, suprotno prigovoru revidenta, pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je sporni ugovor posljedica tužiočeve slobodno izražene volje, na koju nisu bili od odlučnog uticaja okolnosti kojima bi se mogao dati karakter prinude ili ozbiljne opasnosti u smislu člana 21.a. Zakona o prometu nepokretnosti, za koji zaključak su dali razloge koji su prihvatljivi i za ovaj sud. Donoseći navedeni pravni zaključak nižestepeni sudovi su pravilno imali u vidu činjenična utvrđenja da je sporni ugovor zaključen po proteku više od četiri godine od završetka rata da nakon 1997. godine tužitelj nije bio izložen nikakvim prijetnjama ili zastrašivanjima koje bi ga spriječavale ili odvraćale u realizaciji prava da se vrati u svoj prijeratni dom.

Sudovi su takođe imali u vidu i činjenicu da je tužitelj tek na raspravi od 12.04.2005. godine, dakle nakon pune tri godine vođenja predmetne parnice, po prvi put iznio tvrdnju da sporni ugovor nije rezultat njegove slobodno izražene volje, budući da je do tog momenta ugovor pobijao tvrdeći da je bio u zabludi o bitnim svojstvima nekretnine koju je dobio u zamjenu. Ovaj revizijski sud je mišljenja da ne samo ratne okolnosti, već i naknadne refleksije ratnih zbivanja mogu stvoriti okolnosti koje u bitnoj mjeri mogu ostvariti uticaj na formiranje volje ugovarača pri zaključivanju ugovora i toj volji oduzeti karakter dobrovoljnosti. Međutim, imajući u vidu činjenično stanje za koje je revizijski sud vezan, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može osnovano zaključiti da je sporni ugovor zaključen u uslovima postojanja pritiska i prijetnje, odnosno u uslovima i okolnostima u kojima je bila ugrožena ili nije bila obezbijeđena sigurnost ljudi i imovine.

Stoga se ne može prihvatiti prigovor revidenta da sporni ugovor nije izraz njegove slobodne volje, već posljedica činjenice da je on žrtva etničkog progona i spriječavanja da se vrati u svoje prijeratno prebivalište.

Zbog toga tek nakon plaćanja glavnog duga, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu kao glavno potraživanje, na koje se može zahtijevati zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 279. stav 2. ZOO -a). Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.149,17 KM, suprotno pravnom stanovištu nižestepenih sudova, ima utemeljenje u odredbi člana 279. stav 2. ZOO -a.

Iz iskaza punomoćnika tuženog, kako je on interpretiran na strani četvrtoj, pasus treći prvostepene presude, proizilazi da je tuženi, kao zajmodavac, osnovom usmenog ugovora, pozajmio tužitelju, kao zajmoprimcu, novčani iznos od 117.000,00 KM, pri čemu su se ugovorne strane spo razumijele da tužitelj pozajmicu vraća isporukom određene robe tuženom do visine pozajmljenog novca, što je ovaj i činio, isporučivši do zaključenja glavne rasprave tuženom robu u vrijednosti od 65.000,00 KM, na koji način je iznos pozajmice smanjen na iznos od 52.000,00 KM.

Prema odredbi člana 557. stav 1. ZOO -a zajmoprimac duguje istu količinu istovrsnih stvari ako nije drukčije ugovoreno, dok je odredbom člana 307. stav 1. ZOO -a propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onog što čini sadržinu obaveze, pa niti je dužnik može ispuniti nečim drugim niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Stoga u konkretnom slučaju tuženi ne može od tužitelja zahtijevati vraćanje zajma u novcu umjesto predaje stvari, kao ugovorenog načina vraćanja zajma, pa stoga nije ispunjena pretpostavka istovrsnosti potraživanja, usljed čega kompenzacija nije dozvoljena.

Samo za buduću štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno, rok zastare počinje teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom, odnosno ako je ona po redovnom toku stvari izvjesna, kao što je to slučaju predmetnoj parnici, tada se radi o šteti za koju je oštećeni već saznao, a ne o šteti koju će doznati tek kada nastupi gubitak u zaradi.

Povjerilac se ne može lišiti tog svog prava ni u slučaju kad protiv jednog solidarnog dužnika posjeduje izvršnu ispravu i vodi izvršni postupak, jer se sve dok ne bude potpuno ispunjena obaveza drugi solidarni dužnici ne oslobađaju svoje obaveze, niti povjerilac zbog toga gubi pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze od bilo kog drugog solidarnog dužnika, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud.

Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su u bitnom zasnovali na pravnom stanovištu da ne postoji pasivna legitimacija odnosno odštetna odgovornost tuženih za predmetnu štetu, jer su tuženi na dozvoljen, redovan i uobičajen način koristili sporni regionalni javni put, obavljajući svoju djelatnost za koju su registrovani na zakonom propisan način.

Pri tome su nižestepeni sudovi naročito imali u vidu da se spornim putem, kao javnim regionalnim putem, mogu koristiti sva pravna i fizička lica, odnosno koristiti ga za saobraćaj svojim motornim vozilima pa i u svrhu prevoza raznih roba, tim više što na tom putu nije bila propisana zabrana kretanja određenih kategorija vozila i tereta. Zakonsko uporište za izneseni pravni stav o nepostojanju odštetne odgovornosti tuženih nižestepeni sudovi su našli u odredbama članova 4., 8., 9., 11., 12., 13., 24., 27. 126. i 129. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima, zaključući istovremeno da navedene zakonske odredbe za predmetnu štetu uspostavljaju eventualnu odštetnu odgovornost nadležne zajednice za puteve, odnosno organizacije koja se stara o regionalnim putevima i koja je dužna da održava puteve.

Osnovano revident ukazuje u svojoj reviziji da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da ne postoji odštetna odgovornost tuženih za predmetnu materijalnu štetu. Predmetna šteta na stambenom objektu tužitelja nije proistekla iz propusta održavanja javnog puta, niti se u konkretnoj parnici radi o šteti koju trpi korisnik puta uslijed neodržavanja puta za nesmetan saobraćaj. Stoga ni navedene odredbe Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima, na koje su se pozvali nižestepeni sudovi, ne mogu biti pravno relevantne za odluku o postojanju odštetne odgovornosti tuženih u ovoj parnici. Suprotno pravnom rezonovanju nižestepenih sudova, ovaj revizijski sud stoji na stanovištu da i korištenje vlastitog prava, u konkretnom slučaju dozvoljeno korištenje javnog puta, može predstavljati štetnu radnju ako je lice koje se koristilo svojim pravom propustilo preduzeti mjere za zaštitu imovine drugih lica i ukoliko to vršenje prava predstavlja izvor opasnosti štete.

Nižestepeni sudovi s tim u vezi ispuštaju iz vida odredbu člana 16. ZOO, prema kojoj je svako dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugim prouzrokovati šteta, kao što iz vida ispuštaju i odredbu člana 156. ZOO, koja uspostavlja pasivnu odštetnu legitimaciju posjednika izvora opasnosti ili onog ko obavlja određenu djelatnost od koje prijeti opasnost štete i koji je stoga dužan suzdržavati se od radnji koje predstavljaju izvor opasnosti ili otklanjati štetu koja potiče od njegovog izvora opasnosti ili njegove djelatnosti. U konkretnoj parnici tužitelj je tvrdio da je djelatnost tuženih, koja uključuje u sebe i prevoz roba teškim kamionima, takve prirode da je njeno obavljanje predstavljalo štetni uticaj na njegovu imovinu, pa su nižestepeni sudovi postojanje odštetne odgovornosti tuženih bili dužni raspraviti sa stanovišta odredbi člana 16., 154. stav 2. i 156. stav 3.

ZOO.

Zbog novih tendencija u evropskom pravu, koje se ogledaju, između ostalog, i u pojačanoj težnji za zaštitom sudija u obavljanju njihove funkcije, uz istovremeno pooštravanje njihove disciplinske odgovornosti, jasno izraženog ustavnog principa o građanskopravnom imunitetu sudija te shvatanja doktrine o utuživosti, kao procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe, nameće se potreba zauzimanja pravnog shvatanja o odbacivanju tužbe radi naknade štete protiv sudije zbog nezakonitog ili nepravilnog rada.

Kantonalnim Zakonima o sudovima propisano je da kanton odgovara za štetu koju u vršenju službe nanese sudija građaninu ili pravnoj osobi svojim nepravilnim ili nezakonitim radom, a da kanton može od sudije zahtijevati naknadu isplaćene svote samo kada je sudija štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (član IV c, 5. stav 2.) određuje da sudije sudova Federacije neće biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije, izražavajući na taj način princip imuniteta sudija. Evropski zakon o sudijama iz 1998. godine u članu 5. tačka 1. sadrži pravilo o građanskopravnom imunitetu sudije i nemogućnosti njegove deliktne odgovornosti zbog greške u suđenju, uz mogućnost regresa države od sudije u tačno određenim slučajevima.

Osnovna načela o nezavisnosti sudstva, usvojena u Milanu od 26.08. do 08.09.1985. godine, u odjeljku o imunitetu (tačka 15.), navode da sudije moraju uživati lični imunitet od građanske odgovornosti u parnicama za naknadu štete uslijed neprimjerenih postupaka ili grešaka u vršenju svoje sudijske funkcije, ne dirajući time u pravila o disciplinskoj odgovornosti ili naknadi štete od države, u skladu sa nacionalni m zakonodavstvom. Preporuka (P.94) broj 12 Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija, u odjeljku koji se bavi opštim načelima nezavisnosti sudija, određuje da u postupku suđenja sudije treba da budu ne zavisne i sposobne da djeluju bez ograničenja, neprimjerenih uticaja, podstrekavanja, pritisaka, prijetnji ili miješanja, neposredno ili posredno sa bilo koje strane i iz bilo kog razloga.

U pogledu pitanja kako sud treba da postupi povodom zahtjeva za zaštitu prava kojeg zakon isključuje kao u predmetnom slučaju, ranija jugoslavenska teorija je većinskim dijelom izrazila mišljenje da je utuživost procesna pretpostavka i da bi u slučaju njenog nedostatka tužbu trebalo odbaciti (tako: dr Borivoje Poznić - „Građansko-procesno pravo“, 1982. godina, strana 41; Borivoje Poznić - Vesna Rakić Vodinelić - „Građansko-procesno pravo“, 1999. godina, strana 39; Juhart - „Građansko-procesno pravo“, Ljubljana, strana 258.). U njemačkoj pravnoj teoriji takođe prevladava stav da je utuživost procesna pretpostavka, pa da bi stoga tužbu trebalo odbaciti u slučaju u kojem zakon izričito ili prećutno isključuje mogućnost da potraživanje bude u njoj istaknuto (vidjeti: dr Mihajlo Dika i mr Jozo Čizmić - Komentar Zakona o parničnom postupku FBiH, Sarajevo 2000. godina, strana 302.).

U istom Komentaru (strana 303.) izneseno je mišljenje da je, ukoliko se prihvati stav judikature da je utuživost stvar samog subjektivnog prava i da u slučaju njenog nedostatka valja odlučiti presudom, moguće razlikovati slučaju kome već iz navoda tužbe proizilazi da se kondemnacija traži s obzirom na potraživanje koje nije utuživo, od slučaja u kome se tek na osnovu raspravljanja to može utvrditi, pa da bi u tom slučaju tužbu trebalo eventualno odbaciti zbog nedostatka pravozaštitne potrebe (čak i da je istina ono što tužitelj tvrdi, od vođenja pokrenute parnice on ne može očekivati traženi rezultat, pa bi tužba bila nedopuštena zato što je prima facie neosnovana). Iz svega izloženog za ovaj sud nesumnjivo proizilazi zaključak da pravo na naknadu štete protiv sudije zbog nezakonitog ili nepravilnog rada nije podobno za sudsku zaštitu i da je posljedica nepostojanja utuživosti odbacivanje tužbe.

Pri tome je ovaj sud imao u vidu i pravni stav Evropskog suda za ljudska prava, prema kome davanje sudijama imuniteta od građanske odgovornosti nije u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima ukoliko postoje druga pravna sredstva koje pojedinac može iskoristiti u slučaju da traži naknadu štete koju je pretrpio kao posljedicu radnje sudije („Ernst i ostali protiv Belgije - 2003.“, navedeno prema Donna Gomien - „Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima“, 3. izdanje, strana 60.). Imunitet, koji u procesnom smislu znači odsustvo ili prekid započetog postupka, predstavlja povlasticu odnosno pravo određenog subjekta da bude izuzet od primjene pojedinih propisa koji se na druga lica redovno primjenjuje.

Imajući u vidu navedeni sadržaj imuniteta, iz koga proizilazi nepostojanje odgovornosti tuženog sudije za grešku u obavljanju funkcije, te kako je u parnicama pokrenutim protiv sudija po osnovu naknade štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada ishod spora unaprijed poznat, nema opravdanja za dopuštanje vođenja parničnog postupka. Vođenje parnice u ovom slučaju značilo bi društveno neopravdano trošenje vremena i sredstava te slabljenje autoriteta suda i sudija, ali i besciljno vršenje prava kod jasno definisane zaštite stranke putem zahtjeva za naknadu štete od Federacije ili Kantona, tako da podnošenje tužbe za naknadu štete protiv sudije na određen način predstavlja i povredu načela savjesnog korištenja prava (član 9.

ZPP). Osnov za donošenje rješenja o odbacivanju tužbe treba biti analogna primjena odredbe člana 67. stav 1. tačka 7. ili direktna primjena Ustava Federacije BiH i citiranih međunarodnih standarda.

Svi ostali brojevi naznačeni u ispisima za april i maj 2004. godine su brojevi nekih stranih operatera iz udaljenih zona u kojima je cijena minute razgovora enormno visoka.

Obaveze tuženog za duži vremenski period koji je prethodi o spornim računima kretale su se u mjesečnim iznosima od 4,62 KM do 9,20 KM. Tuženi je uložio prigovore na sporne račune, ali su isti od strane tužitelja odbijeni jer je izvršenom kontrolom utvrđeno da na priključku tuženog nije bilo smetnji ili kvarova, odnosno da je njegov broj u centrali ispravan. U svojim odlukama povodom tuženikovih prigovora, kao i u propratnim obavještenjima, tužitelj je pojasnio vjerovatni uzrok nastanka spornih troškova, navodeći da internet ima i velikih nedostataka kao što su sla nje korisnicima neželjene pošte, zlonamjernih programa te drugih pokušaja prevara korisnika. U bitnom, tužitelj je potvrdio postojanje vjerovatnoće da je u konkretnom slučaju došlo do aktiviranja programa „dialer“, kao specifičnog digitalnog napasnika na i nternetu koji se bez znanja i saglasnosti korisnika instalira na računalo te nakon toga prekida korisnikovu vezu sa domaćim operaterom i tu vezu preusmjerava na međunarodne modemske ulaze, odnosno uspostavlja korisnikovu vezu na internetu preko nekog stranog operatera.

Pri svemu tome tužitelj je ukazao i na činjenicu da većinu štetnih učinaka navedenih zloupotreba interneta odobri sam korisnik zbog zablude, neznanja ili nedostatka opreza. U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zaključio da odredbe Ugovora o korištenju internet usluga, zaključenog između tužitelja i tuženog, kao i odredbe članova 5., 6. i 7. Uvjeta upotrebe internet usluge, koji čine sastavni dio ugovora, obavezuju tuženog da tužitelju plati sporni dug. Pri tome je prvostepeni sud našao da je tužitelj preduzeo sve mjere iz svoje nadležnosti radi zaštite korisnika jer je putem svoje web. stranice davao potrebne preporuke i obavještenja korisnicima, ispunjavajući na taj način svoje obaveze koje za njega proizilaze iz odredbi članova 2. i 4.

Zakona o komunikacijama, pa da stoga neznanje ili nepažljiv odnos tuženog prema pravilima korištenja internet usluga i spriječavanja moguće zloupotrebe ne oslobađa istog obaveze da predmetni dug izmiri. Drugostepeni sud je iznesene činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda prihvatio kao pravilne i potpune. Ovaj revjizijski sud dijeli pravno stanovište revidenta da se obje nižestepene presude zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Odredbom člana 5. stav 2. Uvjeta upotrebe internet usluge (u daljem tekstu: Uvjeti) propisano je da je pretplatnik saglasan da se bilo kakve posljedice proizišle u vezi s upotrebom HT Interneta ne mogu dovoditi u pravnu vezu sa zaključivanjem ugovora o korištenju internet usluge, dok je članom 7. navedenih Uvjeta propisano da se pretplatnik obavezuje primjenjivati sve zaštitne postupke i programe propisane od strane HT Interneta.

Odredbom člana 143. stav 1. ZOO propisano je da su ništave odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Stavom drugim istog zakonskog člana propisano je da sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj. Prema odredbi člana 4. tačka 2.c) i e) Zakona o komunikacijama propisano je da regulatorna načela telekomunikacija obuhvataju i zaštitu interesa svih korisnika usluga u smislu dostupnosti tih usluga, njihove kvalitete i cijena, pri čemu cijene tih usluga moraju biti transparentne i nediskriminacijske, dok je odredbom člana 8. stav 2. istog zakona propisano da su operateri telekomunikacija dužni da pravodobno preduzimaju mjere na otklanjanju nedostataka u svom sistemu.

Odredbom člana 12. ZOO propisano je da su u zasnivanju obligaci onih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Ovaj revizijski sud smatra da su nižestepeni sudovi propustili da vodeći računa o svim okolnostima predmetnog slučaja pravilno ocijene da li bi iz strogo formalne primjene odredbi Uvjeta u konkretnom slučaju proistekle posljedice protivne načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od mjerodavnih kriterija prema kome se ocjenjuje valjanost povjeriočevog potraživanja, odnosno dužnikove obaveze. Naime, nesporno je da sloboda uređivanja ugovornih odnosa (član 10. ZOO) i poštivanje discipline u ispunjavanju ugovora (član 7.

ZOO) predstavljaju temeljna načela obligacionog prava. Međutim, u situacijama kad jedna ugovorna strana, u konkretnom slučaju tužitelj, masovno sklapa ugovore na osnovu opštih uslova koje sama izrađuje, kao ekonomski jača strana, drugoj strani praktično samo preostaje pristupiti takvoj ponudi. Sastavljač opštih uslova može zloupotrijebiti svoj položaj, pa se stoga ne smije dozvoliti da odredbe opštih uslova budu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da potrošač dođe u položaj u kome se na njegovu štetu bitno remeti ravnopravnost u pravima i obavezama iz sklopljenog ugovora. Pri tome se mora imati u vidu da se načelo savjesnosti i poštenja ne zasniva na strogo formalnoj primjeni prava, već i na međusobnim moralnim obavezama ugovarača.

Stoga su i kriteriji, kojih se sud mora pridržavati pri ocjenjivanju postojanja ili nepostojanja savjesnosti i poštenja, ne samo pravni u strogom smislu te riječi, već i moralni, pa se putem tih kriterija vrši humanizacija obligacionog prava i spriječava zloupotreba subjektivnog prava. U konkretnom slučaju tužitelj, kao davalac internet usluge, ne spori da je svjestan svih velikih nedostataka interneta u smislu njegovih mogućih zloupotreba od strane trećih lica, koji bez znanja i saglasnosti korisnika internet usluge mogu istom prouzrokovati štetu. Tužitelj ne spori ni postojanje znatne vjerovatnoće da su sporni troškovi nastali zloupotrebom od strane trećeg lica putem programa „dialer“, kako su to utvredili i nižestepeni sudovi.

U svome odgovoru od 29.07.2004. godine (odgovor na prigovor tuženog) tužitelj čak jasno potvrđuje da je u cilju zaštite svojih korisnika naknadno zabranio spornu numeraciju 0088213, koja se upravo i nalazi u ispisima tuženog za mjesec april i maj 2004. godine. Imajući u vidu vrstu ugovora i karakter usluge ovaj sud smatra da se rizici opasnosti kojima je izložen korisnik interneta ne mogu staviti isključivo njemu na teret, odnosno da zaštita od mogućih zloupotreba od strane trećeg lica na štetu korisnika internet usluge mora biti primarno obaveza tužitelja, kao operatera i davaoca usluga, koji je dužan štititi svoje korisnike i osigurati im uslugu bez opasnost i od „parazitskih potrošača“. Navedena obaveza za tužitelja po mišljenju ovog suda proizilazi iz odredbi članova 4. i 8.

Zakona o komunikacijama. Pri tome je ovaj sud imao u vidu i mogućnost nastanka enorminih troškova za korisnike usluga kao posljedicu navedenih zloupotreba, kao što je to slučaju predmetnoj pravnoj stvari, u kojoj dug tuženog za mjesec april 2004. godine iznosi oko dvadeset tadašnji prosječnih plaća u Federaciji BiH, a istovremeno je taj dug preko hiljadu puta veći od najvećeg iznosa koje g je tuženi plaćao u prethodnom periodu. Zaštita korisnika od mogućih zloupotreba od strane trećih lica mora biti stvarna i učinkovita, a ne samo na nivou proklamacije ili uopštenih upozorenja, pa ovaj sud ne može prihvatiti pravni stav nižestepenih sudov a da obavještenja i upozorenja, koje je tužitelj objavljivao na svojoj web. stranici, predstavljaju efektivnu zaštitu korisnika i da je tužitelj na taj način ispunio svoju zakonsku i ugovornu obavezu zaštite korisnika svojih usluga.

U članu 7. Uvjeta propisano je da se pretplatnik obavezuje primjenjivati sve zaštitne postupke i programe propisane od strane tužitelja, ali tužitelj u svojim Uvjetima nije tačno i konkretno naveo te zaštitne postupke i programe koji efikasno štite korisnika od mogućih zloupotreba, niti je upotrijebio mogućnost instaliranja limitatora, odnosno pribjegao blagovremenom obavještavanju korisnika da je žrtva zloupotrebe od strane trećeg lica. Imajući u vidu sve izneseno, kao i prosječni nizak stepen informatičkog znanja korisnika internet usluga u našoj zemlji, koji tužitelju nije nepoznat, ovaj sud smatra da se tuženi u konkretnom slučaju ponašao kao prosječno pažljiv čovjek, a da se tužitelj nije ponašao kao savjestan privrednik kada je u pitanju njegova profesionalna djelatnost (član 18. stav 2. u vezi sa članom 8.

ZOO). Stoga ovaj sud ocjenjuje da su odredbe članova 5. i 7. Uvjeta u konkretnom slučaju nepravične i pretjerano stroge prema korisniku usluge i kao takve suprotne načelu savjesnosti i poštenja, pa je predmetno potraživanje tužitelja neosnovano sa stanovišta odredbe člana 12. u vezi sa članom 143. stav 2. ZOO. Tužitelj u postupku nije isključio postojanje velike vjerovatnoće da je predmetni dug nastao zloupotrebom od strane trećeg lica, pa ovaj sud smatra da je nedopušteno vršenje prava (naplata usluge), ukoliko je isto stečeno radnjama protivnim zakonu.

Visinu naknade, koju je tuženi dužan platiti u smislu odredbe člana 919. ZOO -a, prvostepeni sud je utvrdio prihvatajući sadržaj računa izdatih od strane izvođača, angažovanih od strane tužitelja radi izvođenja radova na građevinskoj sanaciji poslovnog objekta, te sadržaj specifikacij a oštećenja robe (namještaja i bijele tehnike), koje je potvrdila i Porezna uprava Novi Travnik svojim zapisnikom o inspekcijskom nadzoru od 19.01.2006. godine. Uvažavajući žalbu tuženog drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovao na pravnom stavu da šteta prouzrokovana postavljanjem eksplozivne naprave od strane poznatog učinioca koji je djelovao zlonamjerno nije pokrivena ugovorom o dobrovoljnom osiguranju, pozivajući se pri tome na odredbu člana 28. Opštih uslova osiguranja u vezi sa članom 4. Posebnih uslova za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti. Osnovano tužitelj u svojoj reviziji ukazuje da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prema odredbi člana 931. stav 1. ZOO -a osiguravač nije dužan naknaditi štete prouzrokovane ratnim operacijama ili pobunama, osim ako je drugačije ugovoreno, dok je stavom drugim istog zakonskog člana propisano da je osiguravač dužan dokazati da je šteta prouzrokovan a nekim od ovih događaja. U ovoj parnici odgovornost za naknadu štete temelji se na ugovoru o dobrovoljnom osiguranju (član 897. ZOO -a), pa se na predmetni materijalno-pravni odnos, shodno odredbama članova 142. i 902. ZOO -a, primjenjuju i odredbe tuženik ovih Opštih uslova za osiguranje imovine (u daljem tekstu: Opšti uslovi) kao i odredbe Posebnih uslova za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti (u daljem tekstu: Posebni uslovi). Prema odredbi člana 28. tačka 1. tuženikovih Opštih uslova, koji čine sastavni dio ugovora o osiguranju imovine zaključenog između parničnih stranaka, osiguravač nije obavezan isplatiti naknadu za štetu ako je ona, između ostalog, prouzrokovana: - ratom, neprijateljstvima, ili ratu sličnim operacijama, građanskim ratom, revolucijom, ustankom, nemirima koji nastanu iz takvih događaja; - minama, torpedima, bombama i drugim ratnim oružjima; - detonacijom eksploziva, ako osoba koja to radi djeluje zlonamjerno ili iz političkih pobuda. Odredbom člana 2. tačka 1. Posebnih uslova propisano je da se osiguranjem po ovim uslovima pruža osiguravajuća zaštitua i od eksplozije, osim eksplozije od nuklearne energije, dok je članom 4. tačka 1. Posebnih uslova određeno da se eksplozijom u smislu ovih uslova smatra izuzetno ispoljavanje sile osnovano na težnji pare ili gasova da se prošire. Dakle, odredbama člana 28. tačka 1. Opštih uslova navedeni su rizici koji isključuju odgovornost osiguravača. Međutim, pri tome se ne smije izgubiti iz vida da navedena odredba predstavlja razradu osnovnog kriterija za isključenje odgovornosti osiguravača propisanu odredbama člana 931. ZOO -a, jer bi svako drugačije tumačenje bilo protivno odredbi člana 900. ZOO -a, prema kojoj se ugovorom može odstupiti samo od onih odredaba glave XXVII ovog zakona u kojima je to odstupanje izričito dopušteno, kao i od onih koje pružaju ugovaračima mogućnost da postupe kako hoće, dok je odstupanje od ostalih odredaba, ukoliko nije zabranjeno ovim ili drugim zakonom, dopušteno samo ako je u nesumnjivom interesu osiguranika. Stoga se Opštim uslovima mogu razraditi kriteriji za oslobađanja od odgovornosti osiguravača za štete uzrokovane ratnim operacijama i pobunama, ali se oslobađanje ne može proširivati na druge rizike koji se ne smatraju ratnim operacijama i pobunama. Zbog toga je drugostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je odgovornost tuženog otklonio isključivo pozivom na odredbu člana 28. tačka 1. Opštih uslova, pogrešno smatrajući da navedena odredba može biti samostalni osnov za isključenje odgovornosti osiguravača u dijelu u kome ta odredba propisuje isključenje odgovornosti osiguravača za štetu nastalu detonacijom eksploziva, ako osoba koja to radi djeluje zlonamjerno. Slijedom navedenog, na tuženom je u smislu odredbe člana 931. stav 2. ZOO -a bio teret dokaza o tome da je predmetna šteta nastala kao posljedica ratnih operacija ili pobune. Kako iz utvrđenja prvostepenog suda nesporno proizilazi da šteta koja je nastupila na imovini tužitelja nije proistekla kao posljedica rata ili pobune, to je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je osnovom odredbe člana 931. ZOO -a u vezi sa članom 2. Posebnih uslova zaključio da je predmetni štetni događaj pokriven ugovorom o osiguranju zaključenim između parničnih stranaka.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001549 od 10.02.2009. godine)

Sticanje stanarskog prava

Dolac koja je u z.k. upisana kao suvlasništvo L.B. rođ. S.T., svi djeca V., sa suvlasničkim dijelovima od po 1/8, ukupno ½, a da je ½ preostalog dijela nekretnine upisana kao državnao vlasništvo, da su otac tužitelja, M.M., koji je umro 27.09.1966. godine i V.J. kao najmoprimci dana 08.07.1955. godine zaključili ugovor o korištenju spornog stana sa Kućnim savjetom zgrade u ulici Zagrebačka čikma broj 2 (raniji naziv ulice i broj zgrade u kojoj se nalazi sporni stan), da je rješenjem Narodnog odbora Opštine Novo Sarajevo od 27.12.1959. godine utvrđena visina stanarine za oca tužitelja kao nosioca sustanarskog prava na spornom stanu, da je nakon smrti oca tužitelja bratu tužitelja M.V. rješenjem Skupštine Opštine Novo Sarajevo, Sekretarijata za komunalne poslove i građevinarstvo od 08.04.1970. godine odobreno korištenje dijela spornog stana na kojem je raniji nosilac sustanarskog prava bio njegov pokojni otac i zaključivanje ugovora o korištenju dijela stana, da M.V. nikada nije zaključio ugovor o korištenju dijela tog stana, da je nakon što se iz dijela spornog stana (jedne sobe) iselila V.J.u taj dio stana se uselio T.N. koji se iz istog i iselio prije 1974. godine, da je brat tužitelja M.V. dobio na korištenje drugi stan i iselio se iz spornog stana krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, da je tužitelj rođen 1949. godine u spornom stanu, da je u istom neprekidno živio od rođenja pa do 1992. godine kada je zbog ratnih dejstava isti napustio, da je tužitelj 1974. godine zaključio brak sa M. rođenom P. S. i da su u tom braku stekli dvoje djece rođene 1976. i 1981. godine i da je njegova porodica neprekidno živjela u spornom stanu do 1992. godine, da tužitelj nikada nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana, da je odlukom CRPC Komisije od 28.05.2002. godine potvrđeno da je otac tužitelja 01.04.1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je zaključkom o dozvoli izvršenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 23.12.2002. godine utvrđeno da je odluka CRPC Komisije od 28.05.2002. godine postala izvršna i da tužitelju kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana, da tužitelj sa svojom porodicom i dalje živi u spornom stanu, a da nikada niko nije pokrenuo postupak za njegovo iselenje, a da u stanu u prizemlju predmetne zgrade žive zemljišno-knjižni suvlasnici iste. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su izveli pogrešan pravni zaključak da je sporni stan u suvlasništvu fizičkih lica sa ukupno ½, a da je druga polovina državno vlasništvo. Osnovano revizija ukazuje da tužitelj ne može trpiti štetne posljedice što nije došlo do formalno pravne diobe zgrade u kojoj se nalazi sporni stan i upisivanja istog u odgovarajućim javnim knjigama sa dijelom 1/1 kao državno vlasništvo. Kao što je već rečeno zgrada u kojoj se nalazi sporni stan sastoji se od prizemlja u kome stanuju zemljišno-knjižni suvlasnici i spornog stana na spratu na kojem je sada umrli otac tužitelja još 1955. godine stekao svojstvo nosioca sustanarskog prava, a kako je tužitelj rođen u istom stanu 1949. godine proizilazi zaključak da se otac tužitelja sa svojom porodicom u spor ni stan uselio najkasnije 1949. godine. Nesporne su činjenice da od tada zemljišno-knjižni suvlasnici neprekidno koriste prizemlje te zgrade a da je sporni stan do svoje smrti 1966. godine koristio otac tužitelja sa svojom porodicom, zajedno sa sustanarom V.J. a kasnije kada se ona iselila iz tog stana sa sustanarom T. N. da nakon smrti oca tužitelja sporni stan nastavljaju koristiti njegova supruga i djeca, među kojima je i tužitelj, zajedno sa sustanarom, a da isti od kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka koristi samo tužitelj sa svojom porodicom. Za to cijelo vrijeme niko oca tužitelja, niti kasnije tužitelja, nije uznemiravao u mirnom posjedu stana, uključujući tu i zemljišno-knjižne suvlasnike, koji su cijelo to vrijeme živjeli u stanu u prizemlju predmetne zgrade. Iz ovoga proizilazi zaključak da je predmetna zgrada faktički podjeljena na stan koji je u državnom vlasništvu (sporni stan) i stan koji je u vlasništvu fizičkih lica, dakle da je izvršeno faktičko razvrgnuće suvlasničke zajenice na predmetnoj zgradi, a okolnost da takvo faktičko stanje koje traje duže od pedeset godina nije formalno pravno upisano u odgovarajuće javne knjige ne može dovesti do toga da sporni stan bude tretiran kao stan u suvlasništvu. Dakle, po ocjeni ovog suda sporni stan ima karakter stana u državnom vlasništvu. Pogrešan je pravni stav nižestepenih sudova da se na konkretni slučaj ima primjeniti odredba člana 2. stav 4. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 14/74, 12/87, Ustavni sud SFRJ U -409/87 i 213/88, „Službeni list SR BiH“ broj 36/89, Ustavni sud BiH U -174/90 i „Službeni list R BiH“ broj 2/93). Naime, ta zakonska odredba se odnosi na stanove u vlasništvu građana na kojima do tada nije bilo stečeno stanarsko pravo, a kao što je već rečeno predmetni stan je izgubio status stana u vlasništvu građana, a pored toga na istom je prije stupanja na snagu tog zakona otac tužitelja stekao stanarsko pravo, a tužitelj je u skladu sa članom 20. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 11/66) kao korisnik stana imao pravo da trajno i nesmetano koristi taj stan (član 21. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine), a nakon smrti nosioca stanarskog prava pod uslovima iz člana 21. Zakona o stambenim odnosima iz 1966. godine (član 22. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine), mogao je steći stanarsko pravo na tom stanu. Međutim, tužitelj nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu u skladu sa gore navedenim odredbama Zakona o stambenim odnosima iz razloga što nema dokaza da je on nakon smrti svoga o ca kao ranijeg nosioca stanarskog prava, sporazumno sa ostalim članovima porodičnog domaćinstva, određen za nosioca stanarskog prava, niti je određen od strane davaoca stana na korištenje za nosioca stanarskog prava niti je to učinjeno od strane nadležnog suda u vanparničnom postupku. Po ocjeni ovog suda tužitelj je stanarsko pravo na spornom stanu stekao analognom primjenom člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Naime, tom zakonskom odredbom u stavu 1. je regulisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtijev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iselenje, stavom 2. istog člana je regulisano da će na osnovu zahtjeva il i po službenoj dužnosti stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od 3 godine, a stavom 7. istog člana je regulisano da se protekom roka iz stava 2. tog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih 5 godina. Po toj zakonskoj odredbi lice koje se nezakonito uselilo u stan u društvenoj svojini, a da u roku od 8 godina od dana takvog uselenja nije pokrenut postupak pred nadležnim organima za njegovo iselenje je protekom tog roka po sili te zakonske odredbe sticalo stanarsko pravo na stanu u društvenoj svojini. Kao što je već rečeno predmetni stan i ma karakter stana u državnoj (društvenoj) svojini, tužitelj živi u istom od svog rođenja 1949. godine, u jednom periodu kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a poslije 1974. godine u tom stanu živi sa svojom suprugom i djecom, bez sustanara, a od kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka i bez drugih korisnika stana i nikada nije pokrenut postupak za njegovo iselenje. Dakle, pod uslovom i da se tužitelj nezakonito uselio u sporni stan krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka on bi (i p od tim pretpostavkama kao najnepovoljnijim u odnosu na tužitelja) u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima stekao stanarsko pravo na istom u roku od 8 godina od dana nezakonitog useljenja, dakle prije 1992. godine kada je zbog ratnih dejstava zajedno sa svojom porodicom privremeno napustio sporni stan. Stoga, po ocjeni ovog suda ne može tužitelj kao lice koje je legalan korisnik spornog stana više od 50 godina, a da u tom periodu niko nije pokrenuo pred nadležnim organima postupak za njegovo isele nje, imati u pogledu sticanja stanarskog prava na istom nepovoljniji pravni položaj nego u situaciji da se u taj stan nezakonito uselio.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08- 000275 od 16.06.2009. godine)

Zajedničke prostorije

Dakle, u skladu sa ovim zakonskim odredbama davalac stana na korištenje i tužitelji kao zainteresovana lica su bili ograničeni rokom od 8 godina od dana nezakonitog useljenja u zajedničke prostorije da traže iseljenje bespravno useljenih lica u zajedničke prostorije. U konkretnom slučaju, kao što je već rečeno, tuženi su u sporne prostorije nezakonito uselili 22.04.1986. godine pa kako niko u roku od 8 godina računajući od 22.04.1986. godine nije pokrenuo postupak za njihovo iseljenje iz tih prostorija oni su po sili te zakonske odredbe 22.04.1994. godine prestali biti nezakoniti korisnici tih prostorija. Pogrešan je pravni stav drugostepenog suda da se na zajedničkim prostorijama koje nisu formalno-pravno pretvorene u stambenu jedinicu ni korištenjem istih kao stambene jedinice kroz duži niz godina ne može steći stanarsko pravo. U smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima kao stan smatraju se sve prostorije koje služe potrebama stanovanja, pa i zajedničke prostorije, a da li zajedničke prostorije koje se koriste kao stan, kao u konkretnom slučaju, sa stanovišta odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima predstavljaju stan sud cijeni prema stvarnim stambenim prilikama mjesta, a ne prema tome da li je nadležni organ u upravnom postupku donio rješenje o pretvaranju zajedničkih prostorija u stan, kako to pogrešno poprimaju nižestepeni sudovi. Sporne prostorije, kao što je već rečeno, imaju zaseban ulaz, sastoje se od jedne sobe i kupatila sa WC-om ukupne površine 22 m2 i imaju vodovodni, kanalizacioni, elektro i telefonski priključak. Sasvim sigurno da ovakve prostorije u skladu sa stvarnim stambenim prilikama, ne samo u Tuzli, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, u cijelosti ispunjavaju uslove da se u skladu sa članom 3. Zakona o stambenim odnosima smatraju stanom. Kako se dakle u skladu sa članom 3. Zakona o stambenim odnosima stanom smatraju sve prostorije koje služe potrebama stanovanja, pa i zajedničke prostorije koje se koriste u tu svrhu, to je bespravno usel enje u takve prostorije po pravnim posljedicama ravno bespravnom useljenju u stan, što znači da su protekom roka od 8 godina od dana nezakonitog uselenja u takve prostorije, a da u tom roku nije pokrenut postupak za njihovo iseljenje, tuženi po sili te zakonske odredbe stekli stanarsko pravo na tim prostorijama i utvrđujuća sudska presuda ima samo deklaratoran karakter. S obzirom da su tuženi stanarsko pravo na spornim prostorijama stekli još 1994. godine, iste su tada i formalno izgubile karakter zajedničkih prostorija, to tužitelji iste prostorije nisu mogli otkupiti u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa na istima nisu ni mogli steći stvarno pravo, pa time nisu aktivno legitimisani da traže iseljenje tuženih iz spornih prostorija. Kako su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, to je revizija tuženih osnovana i ovaj sud ju je usvojio, te je primjenom člana 250. ZPP odlučio kao u stavu jedan izreke ove presude.

(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000550 od 14.05.2009. godine)

Pravo raspolaganja

U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovao na pravnom stavu da je rješenje tužene od 26.11.1996. godine, kao akt o dodjeli stana, ništavo u smislu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa se tužiteljica u smislu navedene zakonske odredbe može smatrati samo privremenim korisnikom stana, za koga je nesporno da nije u skladu sa odredbom člana 18.c) istog zakona ostvario pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, uslijed čega tužiteljica ne posjeduje zakonit pravni osnov za korištenje stana. Pri svemu tome prvostepeni sud je imao u vidu i odredbu člana 18. b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, smatrajući da navedena odredba propisuje da se odredbe ovog zakona u svakom slučaju primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Drugostepeni sud je u svemu prihvatio kao pravilne i potpune naprijed navedene činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda. Osnovano revidentica u svojoj reviziji ukazuje da se odluke nižestepenih sudova zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smisao donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio je vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava, odnosno omogućavanje povratka u svoje stanove nosiocima stanarskog prava na dan 30. april 1991. godine. Nižestepeni sudovi neosnovano zanemaruju nesporno utvrđenu činjenicu da je H. Z., kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, ostala u stanu i nakon 30. aprila 199l. godine, te da je ista, kao jedini korisnik stana, umrla u Sarajevu 24.12.1994. godine i da niko od njenih eventualnih članova domaćinstva nije podnio zahtjev za povrat stana, kako to proizilazi i iz sadržaja uvjerenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 11.10.2000. godine. S tim u vezi nižestepeni sudovi su izgubili iz vida odredbu člana 3. stav 5. Zakona o izmjenama Zakona o napuštenim stanovima, koja propisuje da se ne smatra napuštenim stan koji se ne koristi uslijed smrti nosioca stanarskog prava ili člana porodičnog domaćinstva koji je ostao u stanu nakon 30. aprila 1991. godine. Dakle, bivši Zakon o napuštenim stanovima je utvrđivao i kategoriju tzv. sl obodnih stanova koji se ne mogu proglašavati napuštenim i za koje nisu postojale smetnje da njima raspolažu njihovi vlasnici. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne sadrži odredbe kojima se poništavaju raspolaganja vlasnika stanova stanovima koji se nisu mogli smatrati napuštenim, ukoliko zahtjev za povrat takvog stana eventualno ne podnese lice koje je na tom stanu imalo konstituisano stanarsko pravo na dan 30. april 1991. godine. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, nižestepeni sudovi sud pogrešno protumačili i primijenili odredbu člana 2. stav 3. u vezi sa članom 18. b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer je pravi smisao navedenih zakonskih odredbi da štite pravo na dom i imovinu nosilaca stanarskih prava na dan 30. april 1991. godine. Ukoliko takvih nosilaca stanarskog prava nema, u tom slučaju ne postoje opravdani razlozi za primjenu navedenih zakonskih odredbi. Kako u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbi člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, to nema mjesta ni razmatranju primjene odredbe člana 18. c) istog zakona. Dakle, predmetni stan je bio slobodan i tužena, kao njegov vlasnik, mogla ga je dodijeliti na korištenje tužiteljici, jer osim umrlog nosioca stanarskog prava nije bilo drugih članova porodičnog domaćinstva.

U konkretnom slučaju, kada bi se i prihvatio stav drugostepenog suda da je tužitelj bio u faktičko m radnom odnosu kod prvotuženog, taj radni odnos je imao sve bitne elemente koji se traže za pojam radnom odnosa. Prvotuženi je činjenicu zasnivanja rada upisao u radnu knjižicu tužitelja, isplaćivao mu plaće i sve druge prinadležnosti koje proističu iz radnog odnosa, a tužitelj je u kontinuiranom vremenskom periodu od gotovo osam godina obavljao radi ispunjavao svoje dužnosti. Sve navedene okonosti jasno ukazuju da se eventualni propust prvotuženog da tužitelju izda rješenje o prijemu u radni odnos ne može pripisati u krivicu tužitelju niti tužitelj može snositi štetne posljedice takvog propusta prvotuženog.

Pravilan je stav nižestepenih sudova da saglasnost koju ima u vidu odredba člana 67. Zakona o radu mora biti izričita, pri čemu su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se aktu Sindikalne podružnice od 08.11.2006. godine, imajući u vidu njegov sadržaj, ne može dati pravni značaj navedene saglasnosti, za koji zaključak su kroz obrazloženje svojih odluka dali potpune i pravilne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

Vijeće zaposlenik a, odnosno sindikat, po odredbi člana 67. Zakona o radu ima svojevrsno pravo suodlučivanja o prestanku rada zaposlenika kod kojeg postoji smanjena radna sposobnost, pa je pravno neutemeljen prigovor revidenta da su nižestepeni sudovi, pogrešnim tumačenjem odredbe člana 67. Zakona o radu, ingerencije za odlučivanje o otkazu prenijeli sa poslodavca na sindikat i na taj način, zbog opštepoznate solidarnosti sindikata sa zaposlenicima, onemogućili primjenu zakonskih odredaba o otkazu ugovora o radu. Suprotno navedenom prigovoru revidenta, za slučaj da sindikat uskrati saglasnost na odluku o otkazu, rješenje spora se povjerava arbitraži (član 26. stav 3. Zakona o vijeću zaposlenika u vezi sa članom 108. stav 2.

Zakona o radu), tako da stav sindikata ne može jedno strano onemogućiti dalji postupak rješavanja spora između poslodavca i zaposlenika, kako to pogrešno rezonuje revident.

Iz sadržaja zapisnika sa pripremnog ročišta ne može se zaključiti da je prvostepeni sud, prije donošenja odluke o određivanju dokaza koji će se izvesti na glavnoj raspravi, na adekvatan način (izjašnjenje stranaka i slično) prethodno utvrdio da su upravo svjedocima, čije je saslušanje odredio, najpotpunije i najpouzdanije poznate sporne činjenice koje je tužena označila kao predmet njihovog svjedočenja. Stoga se odabir svjedoka od strane prvostepenog suda u konkretnom slučaju ima smatrati proizvoljnim i arbitrarnim i kao takav suprotan odredbi člana 81. stav 1. i 2. ZPP, što je drugostepeni sud propustio sankcionisati usljed čega je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.

Naime, zakonodavac je posebnim zakonima propisao da o predmetnim pravima ratnih vojnih invalida odlučuje nadležni organ uprave (član 103. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, odnosno član 38. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), da se zaštita prava ratnih vojnih invalida i kontrola konačnog upravnog akta sprovodi u upravnom sporu (član 107. stav 1. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, odnosno član 51. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica) i da prvostepeni organ uprave sam izvršava svoje rješenje (član 115. Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, odnosno član 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica), kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud.

U skladu sa članom 2. stav 2. Statuta Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine (tuženog) tuženi je nevladino, neprofitno i nezavisno udruženje koje razvija i štiti Olimpijski pokret u BiH u skladu sa Olimpijskom poveljom.

U skladu sa članom 3. stav 2. Statuta tuženi se organizuje i djeluje u skladu sa odredbama Olimpijske povelje i Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 32/01), te je u skladu sa tim zakonom upisan u odgovarajući registar kod nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine. Članom 1. tačka 2. pod c. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 26/04, 7/05 i 48/05) je propisano da se tim zakonom regulišu radni odnosi, između ostalih, zaposlenika koji su zaposleni u udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine, a članom 83. tačka 4. istog zakona je regulisano da zaposlenik zbog povrede prava iz radnog odnosa može podnijeti tužbu pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Iz gore navedenih zakonskih odredaba proizilazi da je za rješavanje ovog spora stvarno nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te da je osnovan revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz član 209. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj: 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljem tekstu ZPP) učinjen od strane drugostepenog suda, koji u skladu sa članom 17. stav 1. ZPP u postupku po žalbi i po službenoj dužnosti pazi na stvarnu nadležnost. Zbog svega gore rečenog valjalo je na osnovu odredbe člana 249. stav 1. ZPP reviziju uvažiti, ukinuti drugostepenu presudu i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju drugostepeni sud će po službenoj dužnosti ukinuti prvostepenu presudu i predmet ustupiti Sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno nadležnom sudu.

Valja posebno naglasiti da Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04) u članu 4. stav 3. i član u 5. pitanje razgraničenja nadležnosti između tog suda i drugih sudova u BiH reguliše kao pitanje stvarne nadležnosti. S obzirom da Zakon o parničnom postupku ne sadrži takve odredbe kada je u pitanju razgraničenje nadležnosti između sudova u FBiH (opštinski, kantonalni i Vrhovni sud FBiH) i Suda BiH, onda po ocjeni ovog suda, u situaciji kada se pred sudovima u Federaciji BiH podnese zahtjev za čije rješavanje je nadležan Sud BiH, kao što je u konkretnom slučaju, sa istim treba postupiti analognom primjenom stava 3. člana 4. i člana 5. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Zbog složenosti pravosudnog sistema Države BiH (postojanje faktički četiri jurisdikciona sistema) na ovakve slučajeve se ne može primijeniti član 16. stav 3. ZPP, jer bi to dovelo do povrede prava na pristup sudu garantovanog članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se u skladu sa članom II, tačka 2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad domaćim zakonima, jer bi primjenom te zakonske odredbe stranke vrlo izvjesno došle u situaciju da propuštaju prekluzivne rokove za zaštitu svojih prava.

Ovo i iz razloga što je prvostepeni organ nadležnog poreznog ureda propustio da time tužitelju onemogući da prema članu 42. istog zakona, odmah kontaktira porezni ured koji je izda o nalog, ako je smatrao da porezna obaveza navedena u nalogu za plaćanje nije tačna (a što je tvrdio tokom cijelog postupka prinudne naplate i tužbom) i dati puno objašnjenje sa dokazom o izvršenoj uplati ili pogrešnom obračunu porezne obaveze, odnosno da prvostepeni organ nadležnog poreznog ureda informacije date od strane tužitelja razmotri i utvrdi da li je u pravu, kada se porezna obaveza otklanja, ili u suprotnom da utvrdi da date informacije koje je dostavio tužitelj ne mjenjaju iznos porezne obaveze iz naloga za plaćanje, te da iste moraju biti plaćene u iznosu i roku navedenom u nalogu. Kako se postupci prinudne naplate mogu primjenjivati samo za onu poreznu obavezu za koju je uručen nalog za plaćanje od Porezne uprave u (skladu sa članom 41. istog zakona), a nakon što porezni obveznik primi nalog za plaćanje i ako porezna obaveza ostane ne neplaćena, kada rukovodilac nadležnog poreznog ureda donosi rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate, pa se tužbeni navodi u tom pogledu, koji se mogu podvesti u razloge predviđene članom 47. citiranog Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, iz kojih se jedino može osporavati rješenje o prisilnoj naplati porezne obaveze, ukazuju osnovanim.

Kako se radi o povredama pravila postupka koja su od uticaja na rješavanje stvari, ovaj upravni spor se nije ni mogao raspraviti, pa je sud na osnovu člana 38. stav 3. a u vezi sa članom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuženom organu na ponovno rješavanje, kako bi u skladu sa datim primjedbama ovog suda, u ponovnom postupku, donio novo odgovarajuće rješenje. Pri tome treba voditi računa da se u obrazloženju novog rješenja moraju ocijeniti i svi žalbeni navodi tužitelja.

U konkretnom slučaju odredbama članova 25.a do 25.i Zakona o raseljenim osobama - prognanicima i izbjeglicama - povratnicima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 19/00, 56/01, 27/02 i 18/03) propisan je postupak za izbor korisnika pomoći u rekonstrukciji objekta, donošenje odluke o odabiru korisnika, žalbeni postupak, zaključivanje ugovora i realizaciju dodjeljene pomoći. Prema tim odredbama prilikom odlučivanja o zahtjevima za dodjelu pomoći kao i žalbenom postupku ne postupa se po odredbama Zakona o upravnom postupku i ne donosi se nikakav upravni akt - rješenje. Naprotiv, prema izričitim odredbama člana 25c. citiranog zakona nakon provjere podataka koje su naveli podnosioci žalbi Federalno ministarstvo o svojim zaključcima u pismeno j formi obavještava podnosica žalbe, a protiv takvog obavještenja nije predviđeno korišćenje bilo kakvog pravnog sredstva a posebno nije predviđeno da se protiv tog obavještenja može voditi upravni spor.

Iz svega iznesenog proizilazi da tuženi o svojim zaključcima prilikom provjere podataka sadržanim u žalbi nije trebao donositi nikakvu odluku već samo u pismenoj formi obavjestiti tužitelja, da takvo obavještenje bez obzira kakvu formu ima (odluka, rješenje, dopis ili sl.) ne predstavlja upravni akt iz člana 9. Zakona o upravnim sporovima, protiv kojeg se može voditi upravni spor, pa je na osnovu člana 26. stav 1. tačka 2. istoga zakona ovaj sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.

Navodi tužitelja da nije dužan da plati utvrđene obaveze pošto su obaveze nastale kada je vlasnik privrednog društva bilo drugo fizičko lice nisu se mogli prihvatiti. Naime, ako je poreski obveznik određeno pravno lice to lice je kao poreski obveznik u skladu sa odredbama člana 13. Zakona o pravu na promet proizvoda i usluga („Službene novine Federacije BiH“; broj: 49/02, 37/03, 14/04 i 39/04) odgovorno i za plaćanje poreskih obaveza, odnosno to pravno lice uvijek odgovara za dužne obaveze neovisno od toga koje je fizičko lice u pojedinom trenutku vlasnik privrednog društva.

S obzirom na izloženo ovaj sud je na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu presude.

Ovaj sud, suprotno prigovorima iz žalbe, nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem tužbu tužioca odbacio, jer je pravilno zaključio da osporena odluka tuženog nije upravni akt, a iz razloga što je Zakonom o upravnim sporovima propisano da se upravni spor kao spor ispitivanja zakonitosti akata, može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt u smislu ovog zakona jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u određenoj upravnoj stvari (član 9. citiranog zakona). Pobijanom Odlukom o osnivanju šumsko-privrednog društva Z.d. kantona, koju je donijela Skupština Z.d. kantona na osnovu člana 311. stav 2. Zakona o privrednim društvima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03) i člana 49. Zakona o šumama („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 20/02) izvršeno je preuzimanje osniva čkih prava postoje ćih preduzeća, između kojih i tužioca i osnivanje šumsko-privrednog društva za obavljanje djelatnosti uzgoja, zaštite i iskorištavanja šuma na području Z.d. kantona. U konkretnom slučaju se radi o osnivačkom aku tužene, odnosno o aktu Skupštine kantona kojim se osniva jedno kantonalno šumsko-privredno društvo za područje jednog kantona u okviru prava i ovlaštenja utvrđenih zakonom, pa se ne radi o upravnom aktu u smislu člana 9. Zakona o upravnim sporovima, protiv koje se može pokrenuti upravni spor, a iz kojih razloga se ukazuju neosnovani navodi iz žalbe da je prvostepeni sud pogrešno odbacio tužbu. S obzirom na navedene razloga, ovaj sud je primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužioca odbio.

Organi uprave su odbili prijedlog tužioca kao neosnovan iz razloga što su odredbama člana 246. Zakona o upravnim sporovima taksativno nabrojani razlozi iz kojih se može dozvoliti obnova postupka, a u tim razlozima ne stoji da izmjena materijalnog propisa može biti razlog za obnovu postupka, te navedeno da se zakonitost osporenog rješenja ocjenjuje prema materijalnom propisu koji je na snazi u trenutku donošenja tog rješenja. Pobijanom presudom je odbijena tužba tužioca kao neosnovanu iz razloga što je prvostepeni sud našao da su prvostepeni i tuženi organ pravilno odlučili kada su prijedlog tužilaca za obnovu postupka odbili kao neosnovan, jer izmjena materijalnog propisa nije razlog za obnovu postupka.

Ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužioca, a iz razloga koji su naprijed navedeni. Tužilac u žalbi ponavlja navode iznesene u tužbi, pa kako su pitanja i okolnosti koje se u žalbi ističu pravilno cijenjeni u pobijanoj presudi, ovaj sud se poziva na razloge navedene u pobijanoj presudi prvostepenog suda (član 44. Zakona o upravnim sporovima -„Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 2/98 i 8/00).

Neosnovani su navodi žalbe da je došlo do povrede pravila postupka, jer u upravnom postupku tužiocu kao stranci nije pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima zbog kojih je podnesen prijedlog za obnovu postupka. Odredbom člana 254. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano je, ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu postupka na osnovu člana 253. ovog zakona, donijet će zaključak da se obnova postupka dozvoljava i odredit će u kom će se opsegu postupak obnoviti. Kako je u konkretnom slučaju prijedlog za obnovu postupka odbijen primjenom člana 253. Zakona o upravnom postupku, jer nisu bili ispunjeni uvjeti za obnovu postupka prvostepeni organ nije ni bio u obavezi da tužioca sasluša kao stranku. Samo u slučaju kada se utvrdi postojanje uvjeta za obnovu nadležni organ će izvršiti potrebne radnje u obnovljenom postupku (član 254. stav 2. i 3. istog zakona).

S obzirom da je u konkretnom slučaju nisu povrijeđena pravila postupka, pobijanom presudom nije došlo do povrede prava tužioca zagarantovanih članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju i člana II tačka 2. Ustava Bosne i Hercegovine na koje odredbe se u žalbi poziva.

Iz navedenih razloge ovaj sud je primjenom člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima žalbu kao neosnovanu odbio.

Ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem tužbu tužiteljice odbacio, jer je pravilno zaključio da osporeni akt, odnosno obavještenje tuženog nije upravni akt, a iz razloga što je Zakonom o upravnim sporovima propisano da se upravni spor kao spor ispitivanja zakonitosti akata, može voditi samo protiv upravnog akta, a u pravni akt u smislu ovog zakona jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u određenoj upravnoj stvari (član 9. citiranog zakona). Pobijana obavjest tuženog, kojim se tužiteljica obavještava da taj organ ne raspolaže sa slobodnom stambenom jedinicom, te da zbog toga nije u mogućnosti udovoljiti njezinom zahtjevu nije upravni aktu u smislu člana 9. Zakona o upravnim sporovima, kako je u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno naveo prvostepeni sud, pa se protiv takvog akta ne može pokrenuti upravni spor, a iz kojih razloga se ukazuju neosnovani navodi iz žalbe da je prvostepeni sud pogrešno odbacio tužbu.

S obzirom na navedene razloga, ovaj sud je primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužioca odbio.

Ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je pobijanim rješenjem tužbu tužioca odbacio primjenom člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima, jer iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je tužilac izjavio žalbu protiv dopunskog rješenja prvostepenog organa od 09.06.2004. godine i da je rješenje tuženog od 02.08.2004. godine odlučeno o njegovoj žalbi, na koji način mu je tuženi organ, kao zainteresovanom licu priznao svojstvo stanke u upravnom postupku (član 48. Zakona o upravnom postupku -„Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98 i 48/99), pa s obzirom da je osporenim rješenjem tuženog odbijena žalba tužioca izjavljena protiv dopunskog rješenja prvostepenog organa od 09.06.2004. godine, tužilac u ovom upravnom sporu ima aktivnu stranačku legitimaciju u smislu člana 15. u vezi sa članom 2. Zakona o upravnim sporovima.

Iz navedenih razloga, ovaj sud je primjenom člana 43. stav 3. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja da bi prvostepeni sud meritorno odlučio o tužbi tužioca.

Hodbina vlasništvo A.P., predaje u posjed Odjeljenju za komunalne poslove NOO -e M. u svrhu izgradnje izletiš ta Buna, a koje je doneseno na osnovu člana 38. stav 1. i člana 1. stav 2. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Sl.list FNRJ“ broj: 52/58). Budući da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu koje je nacionalizovano i u društvenu svojinu prešlo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, zahtjevu tužitelja za utvrđivanje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na navedenom gradskom građevinskom zemljištu nije se moglo udovoljiti na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, kako je zahtjevao tužitelj.

Naime, prema odredbi člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu („Sl.novine FBiH“, broj: 25/03 i 16/04) propisano je da stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na temelju odluke općine.

Dakle, uspostava ranijeg vlasničko-pravnog odnosa može se uspostaviti na gradskom građevinskom zemljištu koje je u društveno vlasništvo prešlo na osnovu Odluke Općine, što u ovoj upravnoj stvari nije slučaj, jer je predmetno zemljište prešlo u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Pobijanom presudom prvostepenog suda pravilno je odbijena tužba tužitelja, jer je pravilno primijenjeno materijalno pravo a kako nije počinjena ni povreda pravila postupka, to se zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim.

Neosnovano tužitelj u zahtjevu navodi da je njegovom ocu predmetno zemljište oduzeto na osnovu Odluke Opštine, pa da se trebala primijeniti odredba člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu jer je provedenim dokazima utvrđeno da je to zemljište prešlo u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta.

Kako je u pobijanoj presudi prvostepenog suda pravilno primjenjeno materijalno pravo i nije počinjena povreda pravila postupka koja bi mogla biti od uticaja na rješenje stvari, što neosnovano tužitelj navodi u zahtjevu, s toga je ovaj sud zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio na osnovu člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.

Zaključkom Ustanove „Centar za socijalni rad Grada M.“ broj: 09 -35-2301/08 od 13.8.2008. godine, Ustanova „Centar za socijalni rad Grada M.“ oglasila se mjesno nenadležnom za postupanje u predmetu skrbništva nad malodobnim M.B., rođenim 5.5.2001. godine u S. iz razloga što mldb. M. rođen u Općini C.S., nije nikad imao prebivalište, ni boravište na području grada M., da je rješenjem Službe socijalne zaštite Općine Centar S. broj: 35/II -07-541-1429/05 od 9.12.2005. godine smješten u Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica Fojnica, gdje se i sada nalazi. Dana 7.7.2008. godine Ustanova „Centar za socijalni rad Grada M.“ podnijela je ovom sudu prijedlog za rješavanje o sukobu nadležnosti na osnovu odredbe člana 34. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Sl.novine FBiH“ broj: 2/98 i 48/99). Sukob mjesne nadležnosti nastao između JU Kantonalnog Centra za socijalni rad - Služba socijalne zaštite Općine C.S. i Ustanove Centar za socijalni rad Grada M. za čije rješavanje je nadležan Vrhovni sud Federacije BiH u skladu sa članom 28. stav 3. Zakona o upravnom postupku.

Rješavajući o izazvanom sukobu nadležnosti između institucija koje imaju javne ovlasti s područja dva kantona, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja iz slijedećih razloga:

Prema odredbi člana 202. stav 1. Porodičnog zakona („Sl.novine FBiH“, broj: 35/05 i 41/05) mjesna nadležnost organa starateljstva određuje se prema prebivalištu, a ako se ovo ne može utvrditi, prema bo ravištu osobe koju treba staviti pod starateljstvo ili kojoj treba imenovati posebnog staratelja, a prema stavu 2. navedenog člana prebivalište, odnosno boravište se određuje prema vremenu kada su se stekli uslovi za stavljanje osobe pod starateljstvo, do k je odredbom člana 204. navedenog zakona propisano da se ne mijenja nadležnost organa starateljstva za vrijeme dok se štićenik nalazi privremeno van područja tog organa, zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne i zdravstvene zaštite ili iz sličnih razloga.

Kako se iz spisa predmeta vidi da se prebivalište mldb. M.B. nalazi u S., da je rješenjem Službe socijalne zaštite Općine C. broj: 35/II -03-550-25/05 od 10.2.2005. godine stavljen pod starateljstvo kao dijete bez roditeljskog staranj a, smještenim u Dječijem domu „Bjelave“ u Sarajevu od samog rođenja 5.5.2001. godine, to je ovaj sud mjesnu nadležnost organa starateljstva odredio prema prebivalištu mldb.M.B., odnosno odredio Službu socijalne zaštite Općine Centar S. za odlučivanje o st arateljstvu nad malodobnim M.B.

Na osnovu naprijed navedenog ovaj sud je primjenom člana 28. stav 3. Zakona o upravnom postupku odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

Odredbom člana 5. Zakona o upravnim sporovima („Sl. novine FBiH“, broj: 9/05) propisano je da upravne sporove rješava kantonalni sud i to prema sjedištu prvostepenog organa, odnosno njegove organizacione jedinice. Prema odredbama člana 4. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH („Sl. novine FBiH“, broj: 33/02) proizilazi da je porezna uprava organizirana na tri nivoa i to na nivou Središnjeg ureda, Kantonalnih poreznih ureda i poreznih ispostava i da se Središnji ured Porezne uprave nalazi u Sarajevu.

Kako je u konkretnom slučaju tužitelj tražio poništenje rješenja tuženog drugostepenog organa, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa Središnjeg ureda Porezne uprave u Sarajevu (broj: 07 -15-1887/02 od 29.12.2003. godine) koji je u prvom stepenu shodno citiranim odredbama člana 76. i 77. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH, rješavao žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja poreznih inspektora Porezne uprave - Središnji ured Sarajevo Jedinica zakontrolu velikih obveznika (broj: 10/06 -4-15-815-1/2002 od 12.6.2002. godine o uplati dodatno utvrđenih poreskih obaveza) to je u skladu sa citiranim članom 5. Zakona o upravnim sporovima) za rješavanje ovog upravnog spora mjesno nadležan Kantonalni sud u Sarajevu, gdje je i sjedište prvostepenog organa - Središnjeg ureda Porezne uprave.

Na osnovu naprijed navedenog ovaj sud je primjenom člana 22. stav 4. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci ovog rješenja.

te da je ugovorom o zakupu stana na određeno vrijeme od 3.11.2004. godine zaključenim između Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranka kao zakupodavca i T.M. kao zakupca, kao i ugovorom o zakupu na određeno vrijeme od 2.11.2005. godine između istih ugovornih strana dat isti stan T.M. u zakup, pa da se takvo pravo tužitelja može smatrati pravom koje odgovara stanarskom pravu, radi čega se T.M. ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji BiH u skladu sa odredbom člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Sl. novine FBiH“, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), pa je stoga tužba tužitelja odbijena kao neosnovana.

Međutim, ovakvo pravno stanovište prvostepenog suda nije pravilno, pa se navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje ukazuju osnovanim.

Naime, ugovori o zakupu nekretnina na određeno vijeme nisu osnov za sticanje prava vlasništva ili drugih stvarnih prava, pa tako i ugovor o zakupu stana u Beogradu u ulici Duška Radovića 1A, koji je tužitelj zaključio na određeno vrijeme sa Fondom za socijalno osiguranje vojnih osiguranika kao zakupod avcem (na godinu dana) ne obezbjeđuje tužitelju sticanje stanarskog prava, niti prava koje odgovara tom pravu, nego mu obezbjeđuje samo privremeno korištenje tog stana i privremeni stambeni smještaj, kako pravilno tužitelj navodi u zahtjevu za vanredno preispitivanje. Ovo pogotovo što je ugovorom o zakupu kojeg je tužitelj zaključio sa Fondom za socijalno osiguranje vojnih osiguranika utvrđeno da po prestanku ugovora o zakupu stana, odnosno po prestanku osnova po kome se stan u zakup koristi, zakupac je oba vezan da stan preda zakupodavcu u onakvom stanju u kakvom ga je primio. Dakle, ugovorom o zakupu stana na određeno vrijeme ne može se steći stanarsko pravo, niti pravo koje odgovara tom pravu. Kako je prvostepeni sud pobijanom presudom zaključio da je tužitelj na osnovu ugovora o zakupu stana zaključenog na određeno vrijeme stekao pravo koje odgovara stanarskom pravu, pri tome se pozivajući na odredbu člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, radi čega se ne može smatrati izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Sarajevu, ovaj sud nalazi da je pobijanom presudom pogrešno primjenio materijalno pravo.

Stoga je uvaženjem zahtjeva za vanredno preispitivanje ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje na osnovu odredbe člana 46. stav 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima. U ponovnom postupku prvostepeni će sud imati u vidu naprijed navedene primjedbe ovog suda i donijeti novu zakonitu odluku u ovoj upravnoj stvari.